PRVA MLADOST

Djetinji dani

Ivan je ugledao Božje svijetlo u Banjaluci, 16. prosinca 1896. Njegov je otac, Mavro Merz, bio tada glavar željezničke stanice Banjaluka—Grad. Bio je zapravo časnik, te je kao takav bio dodijeljen upravi vojne željeznice Banjaluka—Doberlin. Vjenčavši se s Terezijom rođ. Mersch imao je jedinca, kojemu na svetom krstu nadjenuše ime Ivan, ili kako ga kod kuće običavahu zvati, Hans. Krstio ga je vojni svećenik Petar Andrassy 2. veljače 1897. u rodi­teljskom stanu. Kumovao je Georg Merz, očev brat, a zastupao ga je nadporučik Robert Kautz. Po kumu i njegovu zastupniku dobio je Ivan i imena: Đuro, Robert.

Ponarastavši igrao se Ivan s drugovima iz najboljih banjalučkih porodica. Nije volio divljih igara. Već se u to doba zapaža velika dobrota njegova djetinjeg srca, koje se veselilo, kad je moglo druge darivati. Prigodom jedne svečanosti bili su pozvani mnogi odlični uzvanici. Na stolu je bilo nekoliko »torti«. Dok su se uzvanici razgo­varali, mali je Ivo obilazio od torte do torte, okušao svaku, a onda se neoipazice izgubio iz sobe, da se doskora vrati, s čitavom četom svojih malih drugova i da ih pozove na tortu. Opazivši to uzvanici počeše pljeskati i mališi su ubrzo progutali dobre torte.

Jednom je, na majčin imendan, sa svom ozbiljnošću tražio od oca da izvjesi barjak, kako je vidio, da ga otac, kao glavar stanice, izvješava na »carev dan«: »pa kad kuću kitimo barjakom na »carev dan«,onda treba da je kitimo pogotovu na majčin dan«…tako je mislio mali Ivo.

U osnovnoj školi

I tako je došlo vrijeme, da Ivo ide u školu. Prvi je razred polazio u Banjaluci, drugi i treći u Prijedoru, kamo mu je otac bio neko vrijeme premješten, a onda četvrti razred opet u Banjaluci. Njegov vjeroučitelj u Banjaluci, vlč. Kaurinović, znao je kazati majci, da mali Hans mora postati svećenik, jer da najbolje znade vjeronauk. Prvu je svetu pričest primio u desetoj godini, 22. travnja 1906. Spomen-slika prve svete pričesti visjela je do konca Ivanova života nad njegovim pisaćim stolom. Naredne mu je godine podijelio svetu potvrdu biskup fra Marković. Na svetoj je potvrdi dobio ime Viktor, po kumu, nadporučniku Viktoru Hönigu.

Realac

Svršivši pučku školu pošao je u rujnu 1906. u realku u Banja­luci. U svim je predmetima lijepo napredovao, samo se profesor risanja, inače prijatelj njegova oca, nešto tužio na nj. Kad mu je to majka rekla, priznao joj je, da ga risanje vrlo zanima, ali da ne vidi na ploču, da mu je često sve tamno, da drugove oko sebe vidi dvostruko i da osjeća boli u čelu, kad čita. Tu je bio, vjerojatnio, korijen njegove kasnije bolesti, kojoj je i podlegao. Roditelji su s njime pošli u Beč znamenitom okulisti profesoru Fuchsu, koji je odlučno svjetovao, da Ivan radi astigmatizma ne smije studijem na­prezati svojih očiju. Pođoše i profesoru Reussu i taj je dozvolio umjereni studij, premda je upozorio, da je vidna snaga lijevoga oka vrlo slaba. Profesor Reuss propisao mu je i očale za čitanje. Ivo je kroz čitav svoj život, kako ćemo vidjeti, trpio na očima i vrlo je značajna činjenica, da je uza sve to ipak mogao svladati ne samo svoj službeni studij i kasniji rad, nego i toliki privatni književni rad i privatnu korespondenciju.

Uostalom označuje ovo doba njegova razvitka krepka mlade­načka svježina. Mnogo se bavio športom. Već je u desetoj godini vozio dvokolicu, premda nije mogao doseći pedala, nego ih je uvijek nogom gurnuo dolje, kad su se gore okrenuli. Kasnije je pokazao osobitu spretnost u vožnji, kao i u popravljanju dvokolica. Osobitu je vještinu stekao u umjetnom klizanju na ledu. Volio se sanjkati, često je igrao tenis — čak i s generalima kao dječak od jedva jeda­naest godina — rijetko nogomet. Kod kuće je s nekim drugovima rado gimnasticirao na nekim spravama. Igrao je na kuglani i vrlo rado šah. Bio je u to doba mirnog, ozbiljnog, ali veselog tempera­menta. Privatno je učio violinu, glasovir, engleski i francuski. Učite­ljice francuskog jezika Štefa Kostial i kasnije Danica Lattas veselile su se satovima, kad je dolazio Ivo, tako je lijepo napredovao. Rado je risao i crtao zgodne portrete i uspjele karikature.

Vjerski život

Već tamo od treće godine svaki je dan u jutro i u veče molio kratke molitvice, što su ga roditelji naučili. Majka mu je kavu do­nijela jutrom u krevet. Jednom je bila kava prevruća, što li, pa se Ivo počeo nešto mrgoditi. Otac ga upozori, da se u jutro mora za­hvaliti Bogu, što je opet ugledao Božji dan, a ne mrgoditi se. Mali je to Ivo tako zapamtio, da nije nikad više prigovarao kavi. Svetoj je misi polazio redovno sa školom svake nedjelje, kao i sva savjesna djeca. Ako i nije pokazivao posebne pobožnosti u svojoj prvoj mladosti, ipak se već tada zapaža jako razvijeni osjećaj dužnosti. Bilo mu je nepodnosljivo, kad je čuo izgovarati ime Božje bez dostojnoga štovanja. Molio je i nagovarao majku da uvijek tačno pazi da petkom cijela kuća obdržava nemrs. Kad majka, poradi kućnih poslova, nije mogla nedjeljom na sv. misu, bilo mu je vrlo žao. Ova će apostolska ustrajnost kasnije sve dublje zahvaćati u život njegovih roditelja, koji su se uz svoga jedinca i po njemu uzdigli do punine kršćanskog života.

Međutim je kasniji vođa i apostol hrvatske katoličke omladine trebao da stekne ličnih iskustava, da uzmogne razumjeti omladinu, medu kojom mu je kasnije valjalo djelovati. On se kasnije mogao tako uživjeti u dušu savremene mladeži, jer je dio njezina života i sam proživio, njezine borbe i sam prošao. Kod kuće je imao dobar i plemenit uzgoj, ali bez naročitog religijskog naglaska. Otmjeno ba­njalučko društvo, u kome se kretao, kao i škola, i njegova lektira u to doba nisu mu dali ni mogli dati jačih religijskih pobuda. Uzrastao je u otmjenoj sredini liberalnih nazora, koja se ipak, u mješavini tadašnjih narodnih i vjerskih bosanskih prilika, priznavala katoličkom, ako to i nije bio onaj katolicizam, koji se kasnije u njegovoj duši razvio i koji je on kasnije s tolikim žarom i ustrajnošću propovijedao.

Dva poznanstva

Kao realac upoznao se Ivan s dvije ličnosti, koje su neko vrijeme vršile jači utjecaj na njegovu duševnost, ako i u različitom smjeru.

Odličnije su se banjalučke porodice međusobno posjećivale i tako se Ivan u svojoj petnaestoj godini upoznao s jednom gospojicom, koja je bila njegova zanosna, idealna, prva i jedina ljubav. U svojem dnevniku često je spominje s velikim poštovanjem. Nije tražio, kako sam veli, u njoj samo žensku, nego  čovjeka,a ona ga nazivala prijateljem. On sam priznaje, da ta ljubav nije bila isključivo duševna, da ga je ona privlačila cijela, ali da nije bila ni sasvim erotična. »Ova se ljubav smije nazvati idealnom. Proživio sam mlade dane s njom jedinom, kakve više nema na svijetu i s tugom se sjećam njene prilike (naglo je umrla 4. VII. g. 1913.). Koliku mi utjehu daje vjera, da ću nju istu, tijelom i dušom, opet viditi. Nema ženske, koja je njoj slična i zato i svaki dublji osjećaj, koji se u duši pojavi spram gdjekoje, u klici uništim.«[1]1 Zajedno su čitali Schillera, razgovarali su o povijesti.[2] Kasnije žali Ivan, što ona nije bila dublje vjerski uzgojena i moli se za pokoj njene duše.[3] On ispoređuje svoja čuvstva s jednom Goetheovom pjesmom, posvećenoj uspomeni Mariane W.[4] U Byronovim stihovima polaže odmah na prvoj stranici svoga dnevnika »vijenac na njen grob, vijenac svetoj i časnoj uspomeni prve ljubavi«. »Kad sam saznao za njenu smrt, nastao je prelom u mojoj duši, ne od jednom, nego s vremenom. Moja je mladost, kako mi se čini, s njom legla u grob. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju, sve drugo izčezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim, i u prirodi.«[5] Tu je već on sam naznačio jedan smjer svojeg duševnog preloma, koji je prouzročila njezina smrt. Ako je on, zasad, i mislio da jednom osnuje vlastitu porodicu, ipak ga, psihološki, nije moglo u tom pravcu ništa dublje i jače vezati ni uz jednu ženu. No nema tu ni traga kakvom beznadnom očaju ili pustoj rezignaciji, on živi i hoće da živi za svoje ideale, koji pod ravnanjem Božje Providnosti, poprimaju sve jasnije oblike u njegovoj duši. A ova simpatija nevinog mladića trebala je da Ivana lično upozna i s ovom stranom života, te mu psihološki omogući, da kasnije, kao zrio čovjek, može s punim razumijevanjem pratiti i ove događaje u životu mladih ljudi i s tolikom moću djelovati medju njima, kako je to pokazala na pr.njegova knjižica:»Ti i ona«

        U šestom je razredu realke bio Ivanu profesorom hrvatskog jezika dr. Ljubomir Maraković. Videći bistro shvaćanje, plemenitu ćud i umjetničku nadarenost Ivanovu, skrenuo je dr. Maraković naročitu pažnju na nj. Davao mu je knjige iz svjetske i domaće knji­ževnosti, mnogo se s njime družio, povjerljivo razgovarao, igrao tenis, dao mu u ruke Gral, Luč i Hrvatsku Prosvjetu. Tako se Ivan pola­gano upoznao s preporodnim mislima i nastojanjima, biskupa Mahnića. Ipak se čini, da u Ivanovoj duša nije još tada — za čitavo vrijeme njegova srednješkolskog istudija — pripadnost jednoj velikoj katoličkoj organizaciji uhvatila dubljeg korjena. U to doba Ivan nikad ne spo­minje biskupa Mahnića u svom dnevniku, koji je inače vrlo opsežan. Organizovane katolike spominje koji put, ali samo uzgredice. Prvi put govori Ivan opširnije o organizaciji katoličkog đaštva 24. X. 1914. i to kao kontrast vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Znat­nijim utiscima ili dojmovima u tom pravcu nema dotad u dnevniku ni traga za vrijeme čitavog osmog razreda, a prije ga, nažalost, nije vodio. Drugovanje je s drom Marakovićem bilo od zamašnog utje­caja na njegovo tadašnje shvaćanje života, pa i na konačnu odluku, da jednom bude profesor.

»Estetski katolicizam«

Ivan je bio odlično umjetnički nadaren.

»Na veče sam gledao mjesečinu i vedro nebo. Sve je bilo srebrenasto, a zvijezde su se natjecale u treptanju. Bože, kako je divotna priroda!«[6] Volio je promatrati noću različite planete; 23. IV. 1914. spominje, da je jučer gledao Saturna i njegov kolobar »U subotu, 23. V., bila je ekskurzija s profesorom Leinertom… Prispjesmo u Kostajnicu… Sve su neke babe sjedjele kod vrata i kritično nas promatrale. Prođosmo kroz parkove. Tu je naša crkva, ne tko zna kakve ljepote… Dođosmo na usku ćupriju. Uistinu, tu je lijepo. S lijeve strane pred ćuprijom stoji ukusna kuća, u secesiji, a s druge strane, na protivnoj obali, ruševina zrinjskog grada. Pravi kontrast. Mi stanemo na ćupriju i gledamo na Unu. Ona sveđ teče i teče — vidjela je ponosni zrinjski grad, vidi njegove ruševine, a gleda sad i na modernu zgradu, koja će »uskoro« poći tragom prve. Pređemo ćupriju i razgledamo staru gradinu. S jedne strane gleda u Unu i vidi se čitava Hrvatska Kostajnica, a s druge strane, gdje su nekad bili namješteni topovi, prostire se pogled na bosanske brežuljke. Pođemo malo dalje i odmah smo osjetili »bosansku atmosferu«. Cigani pjevaju i sviraju, a muslimani sjede pred  kafanom…« [7]

Nakon mature pošao je Ivan na oporavak u Opatiju. Tamo bilježi 23. VII. 1914,: »Nebo je tamno, a valovi se penju i jure k obali. Visoko bacaju pjenu, te se vraćaju natrag sudarajući se s novim valovima… Da mi prođe vrijeme do ručka, a iz poetičkog nagona, uzmem Heineov »Nordsee« i pročitam krasan »Sturm«, »Thalatte« i još jednu… I ja sam dobio volju da se okušam poput Heinea u slobodnim stihovima. Znam, da mi je ritam gdjegdje skandalozan. Zbog versifikacije trebalo bi početi poput Heinea s najlakšim stihovima.« A 18. IV. 1914. bilježi: »Koliko bih se rado bavio poezijom! Kad pročitam kakvi književni list, srce me zaboli videći da ima toliko lijepog i uzvišenog, a nemam vremena da se tim bavim.« U društvu s nekim kolegama pošli su u pohode jednoj obitelji i tamo, uz pun stol kolača, improvizirali pjevanje i deklamacije; »Ugođaj je u tamnoj sobi osobito lijep. Nijesam davno bio tako duševno sretan.«[8] Pa i kod đačkih je pustolovina i vratolomija sudjelovao, kako sam veli, iz poezije: »Bilo je lijepo i đački… Ja se udaljim i vidim lijepu sliku: trojica su se nagnula, jedan od njih digao pelerinu, a iz nje izlazi svijetlo električne lampe, koje se u  formi  gotskog  luka  lomi  na  zidu.«[9]

Čitajući Ibsenove »Sablasti« primjećuje: »Za umjetnost neka se biraju viši motivi, koji čovjeka uzvisuju, a ne vode opet u banalni život, koji ga okružuje.«[10] Ivan, dakle, otklanja već tada 1′ art pour 1′ artizam[11] u koliko se ovaj ne obazire na granicu i svrhu umjetničke djelatnosti, kako je postavlja religija i moral. Što više, osobito ga se dojmio »dosta lijep članak u Luči o beuronskoj umjetnosti: L ‘art pour Dieu.«[12] No to ga ne priječi, da mu, u ono doba, bude umjetnost idealom: »Pred večer sam pročitao monografiju o Michelangelu. Taj me se genij osobito doimlje. Bože moj, ima li danas takovih ljudi, kojima je ideal umjetnost i koji ostaju ljudi. Michelangelo je radio i mučio se samo poradi umjetnosti i svršivši, čini mi se, Sikistinsku kapelu, ne htjede primiti nagrade. Rado bih vla­stitim očima sva ta djela vidio.«[13] Ako se tu i ne radi o Sikstinskoj kapeli, nego o kupoli sv. Petra, i ako se Michelangelo i nije prihvatio ovog velebnog posla »samo radi umjetnosti«, nego »odbivši svaku plaću i nagradu, koje su mu bile ponuđene, samo iz ljubavi prema Bogu i iz poštovanja prema apostolskom prvaku, sv. Petru«, ipak se upravo ovdje jasno vidi u jednu ruku velika ovisnost o lektiri, kako je i prirodno, a u drugu ruku neka apoteza umjetnosti, koja kao prva se u Ivanovoj duši, onda još nesvijesno, bori s religijom o premoć i prvenstvo.

Ne da se više tačno ustanoviti, koje je sve knjige Ivan čitao u višim razre­dima realke. Sigurno je samo to, da ih je bilo neobično mnogo i da su sve bile od literarne vrijednosti. Literarno nevrijednih stvari nije čitao. A čitao je tako reći neprestano, pa čak i za vrijeme jela i do kasno u večer. Majka mu je branila neumjereno čitanje radi njegovih slabih očiju. Iz dnevnika se razabire, da je u VIII. razredu realke, od 27. II. 1914. do konca lipnja 1914. osim propisane školske lektire, o kojoj je pravio bilješke i izvatke u posebnim bilježnicama, čitao ove pisce: Ibsena, Turgenjeva, Fleurya, Tolstoja, Goethea (Fausta je uvijek nosio u džepu), Paula Heyse (Der verlorene Sohn), Möricke (Mozarts Reise nach Prag), Montesquieua, Dantea, Wagnera, Byrona, Wildea, Mickievića, Balzaca, Šekspira,  Heinea,   sv.   Pismo,   monografije  o   Michelangelu   i   Raffaelu,   Bourgeta, Marakovića. On čita Luč, Hrvatsku Prosvjetu, Gral, zgodimice Vihor (nacionali­
stički list), traži komentare Kantu (Bazaia) i Ibsenu; čita rasprave o Rabindranat Tagoreu, piše čak i pjesme po njegovu uzoru.

Literati ga uvode u probleme života: »Literati su ogledalo ljepote i prirode. Oni čovjeka poput prirode vode k metafizici.«[14] Ivan s literatima, koje čita, i s njihovim junacima živi, misli i pati. Često primjenjuje stihove raznih pjesnika na sebe. »Danas sam dobio Gral od Milanovića, Čitao sam »Aut den Pfadendes jungen Goethe«. Davno nisam čitao nešto tako lijepo. Oduševilo me. Vidim, da Jörgensen osjeća katkad kao i ja. Imade časova, kad nam se gadi život, što ga provodimo, a osobito onaj posao, što ga običajemo raditi, obrt. Mi se bunimo protiv ovog obrta, mi mu se suprotstavljamo, mi postajemo tvrdi i ne ćemo dalje. Zašto da uvijek imamo u ruci vječno isto građevno kamenje (moja ruka je otvrdnula  neprestanim dodirom ovog kamenja!), zašto je  uvijek predamnom ovaj zid, što ga podižem, zašto uvijek ovo kamenje, što ga redim, slažem i obljepljujem žbukom…Pa opet jedan kamen i žbuka i onda kamen i žbuka…

Ja sam nadaren i marljiv radnik, ali gdje je ona moć nadahnuća, koja gradi ka­tedrale.«[15]

Ivan filozofira s literatima, s njima rješava životne probleme i preuzima od njih način mišljenja i izražavanja. »U svetinji nad svetinjama (Rabindranat Tagore), u srcu mom, nepokolebiva je vjera…[16]  

Životni se nazor i »poezija života« isprepliću nekako jedno u drugo. Kasnije, malo pred smrt, označio je sam Ivan ovo doba svoga razvitka kao »estetski katolicizam«. O romanima, koje je čitao, kaže pod konac svoga života: »Horizont su mi jako proširili. Čitao sam djela samo literarne vrijednosti. No u njima sam razmjerno našao prazninu filozofsko-teoloških istina.« To vrijedi za njegovu lektiru kasnijih godina. A u doba, kad nije polazio realku, crpao je svoje filozofske nazore velikim dijelom upravo iz romana i uopće iz lijepe književnosti. Za rata, na fronti, zatim u Beču i osobito u Parizu »okanio se estetičko-literarnog gledanja na svijet i počeo je promatrati život, kakav je u stvarnosti, to jest u koncepciji Spasiteljevoj«. O ovom doba »estetskog katolicizma« nije volio razgo­varati, osim s najintimnijim prijateljima. Vraćajući se s proštenja iz Marije Bistrice pričao je kasnije, kako su na fronti oko njega često padali teško ranjeni i pred njim umirali, a on se nije ni sjetio, da pođe k njima i da s njima zajedno pobudi savršeno pokajanje: »U mojoj je duši još uvijek živio estetski katolicizam!« Polazeći sa sta­novišta svoga estetsko-literarnog gledanja na svijet i misleći, da je ovo gledanje istovjetno s raspoloženjem većine nadarenih i poletnih studenata, pomišlja tada Ivan, kako bi se »naši svećenici imali da reformišu … U teološkom bi se fakultetu morala polagati najveća pažnja na umjetnost. Onda će svećenici moći svojim znanjem mladim ljudima imponirati i tako ih predobivati.«[17] Kako se vidi, umjetnost Ivanu ne zamjenjuje religije, pa ne ide ni usporedo s njom, nego ima da joj služi. Ali sve to još nije posve sređeno u Ivanovoj duši, koja usred »mašinalnog života« svagdašnjice teži za »čuvstvom vječnosti, ljubavi, ljepote i zanimivosti života«, pa kliče: »Evviva 1′ arte!« (Živjela umjetnost!) Taj je usklik stavio na čelo prvom svesku svoga dnevnika, koji obuhvaća njegov život od 27. II. 1914. (do djelomično) 28. II. 1915. I doista je misao-vodilja njegova du­ševnog života u to doba umjetnička zanesenost i »estetičko-literarno gledanje u svijet«.

Očito je pod dojmom ove umjetničke zanesenosti izabrao i »Motto« prvom svesku svoga dnevnika, što ga je preuzeo iz Byronova Manfreda:

»Za mladih dana želio sam vruće

         Da srca drugih svojim prožmem srcem,

Da svijetlim narodima, da se uspnem,

– Ja ni sam ne znah kamo …«

I kasnije je, za zrelih Ivanovih godina, ostala ova težnja, tek je poprimila nov, uzvišeniji, sadržaj i sasvim jasno spoznati cilj uspona: heroizam prvih kršćanskih vremena.

[1] 9.  III. 1914.

[2] 30. VIII. 1914.

[3] 2. VII. i 9. III. 1914.

[4] 16. III. 1914.

[5] 16. III.  1914.

[6] 8. III. 1914.

[7] 29. V. 1914.

[8] 12. IV. 1914.

[9] 7. IV. 1914.

[10] 29. III. 1914.

[11] 27. III. 1914.

[12] 1. VI. 1914.

[13] 27. II.1914.

[14]  6. VII. 1914

[15]  7. IV. 1914.

[16] 30. VIII. 1914.

[17] 18. III. 1914.