MATURANT
Škola, profesori i sudruzi
U dnevniku, što ga je Ivan vodio kao maturant, jasno se razabire, crtu po crtu, izrazita slika njegovih tadašnjih misli, težnja i nastojanja, njegova temperamenta i karaktera u ono doba.
Kao đak je bio savjestan i dobro je učio. U višim je razredima osobito volio francuski, njemački i hrvatski, očito radi literature. Hrvatski je i njemački predavao dr. Maraković, a francuski dr. Skok. Već se onda zapaža naročita težnja da potpuno nauči francuski. U tu svrhu čita Ivan francuske knjige, prevodi ih i uči riječi i preko onoga, što je trebao za školu.
Prije ispita zrelosti, 8. VII. 1914. bilježi: »Ići ću (poslije mature) na more. Kuda, ne znam. Najradije bih išao onamo, gdje se samo francuski govori«. A sjutradan, 9. VII, veli: »A. se boji njemačkog. Ja se ne bojim, jer sam svjestan, da sam učinio i previše.«
Za maturalnu zadaću iz hrvatskoga dobili su na izbor dvije teme: »Mladost nada — starost spominjanje« i »Korist brodarenja za našu monarkiju«. Ivan odmah nastavlja: »Niko se tomu nije nadao. Ja sam se u isti čas odlučio za prvu temu«,1 jer je, doista, prva tema odgovarala njegovom raspoloženju daleko više od praktične i realističke druge teme. Njemačka je zadaća bila: »Luftschiffe und Flugversuche«. On je odmah pisao na čisto i bio je za sat i po gotov. Mnogo je zadaća ispravio, tako da više nikomu nije bilo za ispraviti…2 I na matematičkoj je zadaći »sva tri primjera izradio i pokazivao drugima«. Ispit je zrelosti položio s odličnim uspjehom 11. VII. 1914.: »Finis finaliter. Maturirao sam. Riješio sam se brige, ali… plakao sam u podne. Ko bi znao zašto. Novi korak. Djetinjstvo je prošlo. Počinju velike dužnosti. Ideali postaju realna pitanja. Proći će i život«.3
Profesore je susretao s poštovanjem, ako je njihov rad i pratio s vrlo kritičkim prosuđivanjem. Po izjavi se svojih tadašnjih profesora Ivan odlikovao u srednjoj školi mirom, čednošću i savjesnošću. Nije volio isticanja. Uostalom profesori, osim jednoga, nisu zapažali, da ga zanima religioznost u literaturi. Prema saopćenju g. prof. Skoka Ivan je u osmom razredu bio toliko vješt francuskom jeziku, da je mogao, kao najbolji, slobodno i korektno u francuskom improviziranom govoru pozdraviti prof. Blondela sa škole političkih nauka u Parizu, koji je 1914. bio došao u Banju Luku, da se informira o kmetskom pitanju. Prof. Blondel bio je tim govorom vrlo zadovoljan. Kasnije, kad je Ivan studirao u Parizu, posjećivao je i prof. Blondela.
Školski ga sistem i školske knjige u mnogom ne zadovoljavaju.4 Kasnije je bio mišljenja, da je pučka i srednja škola vršila na nj loš utjecaj, osobito zato, jer su mu tamo »liberalci utuvili u glavu toliko laži, da ih se možda još nijesam otresao« (g. 1925.).
Sa drugovima je bio prijazan i do krajnosti kolegijalan. S njima šeće, pjeva, raspravlja, pomaže im.
»Gledat ću, da nas nekoliko, koji dobro znademo, dadnemo riječ, da ćemo drugima izraditi (maturalnu zadaću) prije negoli sebi«.5 Ivan se veseli, kad tko dobro prođe, ali osuđuje lijenost, koja se kod pojedinaca trajno očituje. No ipak im, iz samilosti, pomaže. A onda se pita: »Jesam li pravo učinio? Tišti me. Kao kolega dužan sam da potpomognem, ali jesam li ja dužan da toliku lijenost podupirem?«6 Ta mu stvar ni sjutradan ne da mira i on odlučuje, da će se ispovjediti. Ivan sudjeluje i kod raznih đačkih »pustolovina«, premda mu se tijek pojedinih događaja ne sviđa: »I ja sam za svaku pustolovinu, nisam kukavica, ali poštenje ide preko svega.«7 U koliko je sve u poštenju, on ide s drugovima iz kolegijaliteta i »radi poezije«.8 Samo je onda bio s njima oštar, kad je koji napao na vjeru, ili kad je opazio nećudoredne stvari. »U ponedjeljak je bila svađa u školi poradi vjere. K. je plitko na nju navalio. I ja sam se raspalio.«9»Bože, što sam sad vidio! Gad i gnjusoba! Jadni mladići, sami ste krivi. Kolege, do kojih sam više držao… Tako mora biti, kad ste životinje. Uvijek govoriti o idealima, a valjati se u blatu!«10 »Bože, kako je gadan onaj, koji tuđe uvjerenje ne zna da cijeni (pa makar u šali). Lijepo se jedino pjevalo… Kad smo se vraćali, mislio sam, da će pjevati, a nijesu… Kad su katolici sami, to smo svi rekli, ide sve lijepo. Inače osim iznimaka, postaje gadno.«11 Ivan se sa žalošću sjeća, kako se u Opatiji, iza mature, sastao s jednim drugom: »Bilo mu je drago, kad je vidio ratnu lađu, sve je uzdisao: »Tehnika! Tehnika!« Onda je počeo da
erotično govori i molio sam ga da prestane.«12 Nije volio društvo ljudi, kojima je »erotični elemenat svaka njihova misao«, a kad bi oni i pred njim poveli ovakove razgovore, tada je »uvijek razgovor sveo na drugo.«13
Kasnije je rekao, da kolege nisu vršili nikakva naročita utjecaja na njegov vjerski i ćudoredni život. Očito je iz svega, da je Ivan utjecao na njih. On je volio svoje kolege. Iza mature je plakao. Ovo je valjda najljepši dan u životu. Tuga je trajnija od veselja. S kolegama odrastao kroz 8 godina i sad smo slavili rastavnicu. Teško je bilo i s profesorima se rastati… Proći će sve, ali i uspomena će biti, dok živimo. Kad se budemo kao starci sastali, sjećat ćemo se suznih očiju …«14
Sklonost k filozofiji
Ivan je već u realci volio filozofirati.
»Profesor Skok nas je upozorio da Kant sa svojim kategoričkim imperativom istu misao iznaša, a pošto htjedoh pobliže saznati, što je kategorički imperativ, pogledam u Bazalinu filozofiju, ali to je tako ukočeno pisano, da se nisam mogao snaći… Čitajući Šrepelove »Ruske pripovjedače« i saznavši da su Hegel i Schelling jako utjecali na način mišljenja ruske omladine, potražim u Bazali točan sistem ovih filozofa, no opet ne mogoh ništa razumjeti, dapače, ono, što sam o njima prije znao, sklepano je u debele i nerazgovijetne fraze«.15
Ivan čita Peer Gynta (Ibsen), razmišlja, traži komentare (uzalud) i vrlo malo razumije.16 Mnoga ga literarna djela potiču da razmišlja o filozofskim problemima, osobito Faust. Redovno dovodi u vezu filozofske nazore s religijom ili s religijskim pitanjima. »Dakle Faust sam ne zna, vjeruje li u Nj ili ne, ali on je oduševljen za prirodu i vidi u njoj nešto neizmjerno, svaki je njezin djeličak nešto savršeno, ono je Bog; dakle on je panteist, s primjesom skepse, jer »možda« on i vjeruje drugačije. Sigurno je, da on vjeruje u Više Biće, koje naziva »Allerhalter«, »Allumfasser«.
I priroda, školski studij i dnevna opažanja, potiču ga na filozofiranje.
»U fizici smo govorili o brzini svijetla. Svijetlo od po koje zvijezde treba više godina da do nas dođe. Bože! Koliki je svemir! Sve svijetli i sive se kreće savršeno točno. Sve je veliko, neizmjerno veliko. Zvijezde jezde kroz prostor, a u tom silnom prostoru naša zemljica, ko mrva, leti također i okreće se, a čovjek je na njoj zamišljena matematička točka i taj zavidi i oholi se. Što je čovijek? Ništa! Taj »Ništa« obuhvata i vadi veliku pozornicu svemira i još dalje, dalje. .. Zar nije ta materija, što izgleda čovjek, ništava, a opet tako velika? I ko ravna tim pozorištem, ko je taj veličanstveni Duh, koji to sve obuhvaća? On je!«17 »Kad čovjek ovako kao mašina radi, ne misleći ni na što, ne zna, zašto živi. Kad je čovjek živ, mora da misli na vječne stvari i da nalazi sreću u tom razmišljanju. No ima li čovjek o v d j e pravo na sreću? Zar nije ovaj svijet, svijet rada i muke i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu na drugom svijetu, koji je vječan. Pjesnici i filozofi kažu, da će čovjek u radu naći sreću i da će se makinalnim radom ljudi poboljšati. . . Duševni radnik ne smije, kao (mnogi) danas, da radi samo zbog plate, nego da duševno radi zbog interesa za stvar i mora da sebi stvori duboku filozofijsku podlogu… Vječnost je po svom Sinu čovječjoj naravi izravno donijela vjeru, koja je najdublja filozofijska podloga. Vjera je neophodno nužna svakome … Inteligentu je vjera ne samo »praktična«, nego je ona izraz vječnih ideja – umjetnosti itd.«18 Kad se, za vrijeme mobilizacije, vraćao kući iz Opatije, gledao je, kako se ljudi bore za bolja mjesta u željeznici: »Baš su ljudi ničeovci. . . »Samo zakoni mogu nam dati slobodu«, veli Goethe. Zakoni nam određuju put, kojim ćemo ići, da ne dođemo u opreku s drugima i na tom se putu možemo razvijati do neizmjernosti. Takva je i kršćanska vjera. Ona je moralni zakon za nas i ona nam otvara neizmjerni put…«19
Osobit je čar za Ivana oduvijek imala vedra noć: »Sada je krasna noć. Neizmjerni svemirski mehanizam stoji nepomično. Sva se ta neizmjernost okreće i juri… Kuda to vodi? Zašto? Zašto čovjek ima tijelo, kad je on u biti duša? Zašto? Kako? Vječne tajne? Misao — iskra — pamet — ta iskrica vječne Istine, do kakvih nas uzvišenih misli dovodi i koliko možemo da shvatimo! A šta je istom Neizmjernost! Kad mislim na to, hvata me vrtoglavica. Bljesak, koji čovjek ne može da pomisli, bljesak apsolutne Istine, koju iskrice ne mogu da podnesu«.20
Ivan je, doduše, mnogo ovisan od lektire, koju u to doba mnogo čita, ali on ne prihvaća sve pod gotov groš, nego i samostalno prosuđuje različite tamo iznesene nazore. Tako veli n. pr.: »Kako se vidi, Vigny nije baš silni filozof, jer bi Mojsije u tom vječnom gledanju Boga i povraćanju i popravljanju naroda nalazio zadovoljstvo. No pjesma nije, opet, sasvim bez ideje.«21
Religija
»Putovao sam u Zagreb zbog očiju. Usput sam se svadio s nekim lutoranom. On kaže: Bog je ujedno i satan, zato, što je stvorio grijeh. On ni|je svemoćan, jer zlo u svijetu vlada. Radi toga ne vjeruje u Boga, nego u dobru i zlu moć, koje se bore. Zla je nadvladala. Eto, do čega dovodi liberalizam protestanata: do nijekanja čovječjeg Ideala. Inače ie dobra i zla moć nelogična. On ne vjeruje u slobodu volje. Dakle: dvojica se posvade; iz njega govori zla moć, a recimo, i iz mene. On mene nadmudri, dakle je zla moć samu sebe nadmudrila… Misleći da sam mnijenjima nepristupačan, ode.«22
Češće osjeća u svojoj duši pustoš: »I tako je pust i povenut i ništavan svaki preživjeli dan! Kako malo tragova ostavlja iza sebe! Kako su besmisleno proletjeli ti časovi za časovima! A čovjeku se hoće živjeti, on se ufa u nj, u sebe, u budućnost! Kakva sve blaga očekuje od budućnosti! No kako to, da se ne sjeti, da drugi, »dojdući« dani, ne će naličiti ovome tek minulome danu? Da, on na to ne misli. On uopće ne voli da razmišlja. Čini li dobro? »Eto, sutra, sutra!«, tješi on sebe, dok ga ovo »sutra« ne svali u grob. A u grobu, hoćeš, ne ćeš, prestaneš razmišljati« (Turgenjev). Takvo me čuvstvo obuzimalo do jučer… ali sad imam preči posao: Jugoslavija!«23 Razumijevanja radi treba već ovdje spomenuti, da su »jučer«, t. j. 30. travnja 1914. đaci imali tajni sastanak, gdje se govorilo o novoj državi i o slozi Srba i Hrvata. No Ivan nije praktički zalazio u te političke borbe, pa ga zato ni ova velika nova ideja nije mogla trajno zaokupiti ni trgnuti ga, sama za se, iz duševne pustoši. Duševnu je pustoš često nastojao protjerati umjetnošću i književnošću, lektirom. No i to ga, trajno, nije moglo zadovoljiti: »Sve prolazi, dani su svi monotoni i ja sam melankoličan. Samo me čitanje već prignjavilo, uvijek je jedno te isto, nemam više nikakve duševne pobude. Jedino se otrijeznim s kolegama.«24
»Sve se pitam, zašto čitam, spopada ine nekakva zlovolja: iza tolika rada i znanja nisam našao nikakva zadovoljstva.«25 »Čitav bih se dan vozao lađom, plivao, pjevao, skakao, i lišio se »majestetičnih knjiga«.26 Tu se jasno zapaža neko rvanje umjetničkog njegovog raspoloženja, nekadašnjih njegovih sportskih navika i, sigurno, umora, ali i religije, koja sve više hoće u njegovoj duši da gospodari svemu i da mu ona s a m a dade trajno zadovoljstvo: »Čitam sv. Pismo, Šekspira, Turgenjeva. Sve za zabavu. Užitak je velik u tom. Kadgod se sebi pričinim jadan. Jedino me utješe i dignu iza takvog dana religiozne misli. Religiozni život, misao na vječnost, smrt, ljubav, jest nešto veliko. Jedina skepsa hoće da ono najuzvišenije u čovjeku jednostavnim osjećajem uništi.«27
Vjerske dužnosti nastoji Ivan savjesno obavljati, ako još ni iz daleka onom revnošću kao kasnije.
Jedne je subote bio na nekom koncertu i vratio se kući u 11sati »da može otići u crkvu«.28 No ipak se znalo kojiput desiti, da je zanemario svetu misu.
»U nedjelju nisam bio u crkvi. Zlo sam bio rasporedio, tako da nisam mogao ustati«.29 »Ustao sam jutros u 11 sati i pošteno sam se ispavao. U crkvu nisam išao zato, ako je to i slab razlog.«30 »Jutros pođoh u crkvu, ali pošto je bila dupkom puna, svijet je vani stajao. Nisam izvana ništa mogao da pratim i zato sam otišao. Dakle 2 nedjelje bez svete mise! Tu ima i na meni dosta krivnje. Mogao sam ranije otići onamo.«31 »U nedjelju zbog koncerta nisam bio u crkvi. Bio sam do 4 sata u jutro. Drugi put ću ići u crkvu na svaki način«.32 Kako se vidi, dobra je volja tu, ali nema još odlučne gorljivosti, pa ga koncerat lako zadrži do kasna, te sjutradan ne dođe na misu. Misa mu, kao takva, nije tada ništa naročita pružala u ličnome pravcu. Ipak se već tada kojiput znade spontano zanijeti za liturgiju: »Uskrsna nedjelja, 12. IV. 1914. Doba je posta bilo dosta žalosno. Samo je vrijeme napominjalo na muku i smrt velikog Učitelja. Dapače je bilo i snijega. Procesija nije bila tako vesela i uzvišena kao uvijek… Trebalo se sjetiti, da se prikazivao On, svrha i cilj našim vječnim željama, Gospodar svemirske vječnosti i neizmjernosti, koji ravna svakim detaljom prirode, svakom travčicom i svakim mravom. Danas sam bio na velikoj misi u biskupovoj crkvi. Pjevalo se glagoljaški. Ljepše je nego latinski. Da se misa služi glagoljicom, bilo bi uzvišenije i više privlačivo za Hrvate.« Ivan je osjetio, da misa treba da ima neku privlačivu moć, da ne bude tek jedna formalna dužnost i karakteristika »praktičnog katolika«. Mislio je, da bi jezik bio ta privlačiva moć, i tek je kasnije uvidio, da bi i onda ova privlačiva moć bila samo izvanjska, mehanička, dok je d u h i srce tuđe religiji i liturgiji: »Latinski je narodni jezik svih kršćana . . . Narodne su liturgije više taktičnoga značenja: one kao da su poluga, koja nacionalne elemente diže k univerzalnom rimskom svijetu… Praktična bi posljedica ovih izvađanja bila ta, da bi se u narednom izdanju (Rimskog Misala u hrv. prijevodu) moralo štampati latinski tekst nepromjenljivih dijelova mise i onih promjenljivih, koji se glasno pjevaju .. .«33
11. VI. bilježi jednostavno: »Danas sam bio kod svete pričesti«. Na Blagovijest 1914. »veselio se svetoj pričesti i nastojao se uvjeriti, da prima Boga, koji je iz ljubavi prama ljudima Sebe dao za utjehu i hranu«. On opaža malo skepse u svojoj duši, ali odmah nastavlja: »Pričest je izvor života.« Mjesec dana kasnije, 26. IV. 1914., čitamo u dnevniku: »Čitam Gral i sve se više uživljavam i uzdižem. Čim više poznajem katolicizam, to vidim, da je neiscrpljiviji. Već želim da primim Tijelo Njegovo. Kolika je ljubav Njegova, kad On, Neizmjernoist, koga ne možemo da shvatimo, koji ravna svemirom i svakom travkom, koji zna i gleda na prepiranja sićušnog ljudskog roda, daje nama, malenim i ništavim, Sebe za blagovanje. Rijetki su, koji poznaju tajne ljubavi, koji osjećaju, kako je potrebna ova hrana i koji žeđaju za njom. Ljudskom je saznanju božanski smisao euharistije zagonetka (Novalis)«.
Kad je u čemu pogriješio, tada veli u dnevniku, da će to reći svećeniku u ispovijedi, a onda kaže: »Bože, oprosti mi, ako sam sagriješio, znam, da mi je svetije poštenje i konzekvencija nego išta drugo. Gledat ću, da popravim sve. Molim Te, Bože, snage!«34 A nakon mature, malo dana prije odlaska u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, priznaje iskreno: »Napasti navale užasno, no molitva me drži. U Svetinji nad svetinjama (Rabindranat Tagore) — u srcu mom, nepokolebiva je vjera. Skepse ima. Vječit je boj. Znam, da nisam savršen, grijesi me bodu, a ne znam, koji su. U času, kad zlo učinim, vidim da je zlo, ali kasnije opet zaboravim i opet isto učinim. Da je ovdje kakav inteligentan ispovjednik, da mu saopćim i da me on razumije i upozori! Gledat ću da odem na ispovijed prije polaska (u vojnu akademiju) i da primim Tijelo Kristovo, za okrepu u budućem životu.«35
Uzgoj samoga sebe
Koliko je Ivan nastojao oko uzgoja samoga sebe, svjedoči redovita autokritika u dnevniku. »Jučer sam bio s roditeljima na jednoj zabavi. Bilo je dosta veselo, no kad sam se vratio, sjetio sam se, da je korizma i da se ne smiju pohađati zabave. Treba priznati duhovni autoritet, jer bez autoriteta nema sloge.«36 Uza sve to Ivan ide opet na »Burgfrauenabend«, ako je i korizma, ne da se zabavlja, nego radi umjetničkog užitka.37 Još nema one željezne dosljednosti, koja je kasnije bila njegova značajka. Ali već tada on savjesno promatra vlastite čine i postupke: »Trebao sam doći na glasovirni sat, a zaigrao sam se u tenisu, te pošto nisam imao sata, zakasnio sam… To se više ne smije dogoditi, da zbog zabave dužnost propustim.«38Znao je podnositi, ako mu se prigovorilo, premda mu to nije bilo lako: »Tata me je izružio, jer da sam grub, i ako to nisam bio.«39»Prekjučer mi je rekao B. da sam egoist, što nisam malom K. dao pètâk. U onaj čas me je silno razljutilo; ja sam uvijek nastojao da budem što bolji, a i svoja djela kritikujem, a on mi dođe, pa kaže to!«40 No premda teško podnosi nepravedni sud o sebi, jer doista nikad nije bio egoista, ipak ovakvo časovito neraspoloženje ni najmanje ne pomućuje prijateljskih odnosa s B.
Najjača je kušnja za mladog čovjeka borba za čist i neokaljan život. Tu je borbu Ivan junački izdržao i ostao pobjednikom ne okaljavši nikad djevičanske čistoće. Vidjeli smo, da se negdje u petom razredu realke idealno zaljubio. Kad je njegova prva i jedina ljubav umrla 1913, bio je on sedmoškolac. Vlastita mu je majka saopćila vijest o njezinoj smrti, a da nije ništa slutila o njegovim čuvstvima. On je to podnio mirno, ali se u njegovoj duši zbio prelom, ne odmah, nego polagano.41 »Zanesen divnom harmonijom… mislim na prvu ljubav. Što je na tome bilo zlo i prolazno, nestalo je, a ono uzvišeno i plemenito dalje živi u srcu mojemu, izdiže ga i daje mu hrane, možda sije i dobro sjeme. Svevišnji, molim Te, da bude tako! Možda je ona u to doba (dana) izdahnula. Za to nisam ni znao. Žarko sam se molio Bogu, da je održi na životu i bio sam uvjeren o uspjehu molitve, ali bilo je prekasno. Već je ona prestala biti. Duša se njena otresla prolaznosti i otišla je. Kuda? U vječnost! Ali, Bože, groza me hvata, jer ona je bila dijete XX. vijeka, laganih nazora. Da je sada živa, možda bi bilo posve drugačije, ili možda i ne. Možda bih i ja bio još dijete XX. vijeka. Ko zna? Svevišnji najbolje ureduje. Prva je ljubav najdublja i zato mu je uspomena sveta… Bila je pametnija od svojih drugarica, uvijek je čitala knjige i oduševljavala se. Ali dubine joj nitko nije dao. Prolazio joj je život monotono, kad dan dođe, dan ode, čeka da i prođe. Nije znala zašto živi. Nije, možda, ni znala, da ima Vječnost, i da sve divote svijeta, sva priroda da nas dovodi do spoznanja, da je sve od neizmjernog Duha, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote i Ljepote. Prošlo je, a proći ću i ja i sve ovo, ali mi ćemo svi biti. Bože, predobri Bože, saslušaj molitvu slabašnog crvića, koji se straši da Te pogleda, daj Bože Vječni, daj n j o j vječnost!«42 Ivan dugo ne zaboravlja svoje prve ljubavi. »Sve mi dolazi u pamet Schillerov stih: »O, dass sie ewig grünen bliebe, die schone Zeit der ersten Liebe!«43 I premda ovo sjećanje ostaje u duši još dugo, ipak već 8. VII. 1914. bilježi: »Prošlo je, sjećam se, oplemenilo me, ali opet i bez toga može da se živi«. Život je svojom neumoljivom dinamikom kročio naprijed, pod nevidljivom upravom Božjega Promisla.
Međutim je Ivan, zajedno sa svojim sudrugovima, dolazio u saobraćaj s mladim ženskim svijetom. Njega zanosi ljepola, duhovitost, lijepo pjevanje, a odbija plitkost i prosta sjetilnost. Kao i sve ostalo, što je doživljavao, tako se u njegovu dnevniku redaju razgovori, sastanci, posjeti, igre (tenis) u društvu s djevojkama. Ivan je već tada imao oštro oko, kojim je promatrao svoju okolinu. Odvratno mu je nedolično ponašanje ženskoga svijeta u Opatiji. U ženskom je društvu otmjen i fin. Nisu ga, doduše, poštedile napasti, nutarnje i vanjske, ali on se junački bori i pobjeđuje. »U glavu mi katkad dođu nečasne misli. Zato sam otišao na pobožnost, da dobijem snage. Jedino »Memento mori«, što je svećenik izustio, uništilo je svu moju skepsu i očaj.« »Napasti navale užasno, no molitva me drži… Gledat ću da idem na ispovijed prije polaska (u vojnu akademiju) i da primim Tijelo za okrepu u budućem životu.«44 Kasnije je pripisivao osobitoj Božjoj pomoći, što nije nikad posrnuo, nego se očuvao čist i neokaljan. Vadeći u barci izazovno držanje jedne djevojke veli: »Teško mi je, užasna borba izmedju Vječnosti i strasti. Jedva sam dočekao, kad sam se prevezao. Strast direktno obustavi logično mišljenje, tako, da sam teško mogao u glavi da se saberem, o čemu ideališem, o »Ewig-Weibliches«, »Memento mori«, rad za čovječanstvo, estetski osjećaj…«45 Tu je dobro označio tadanji »Sturm und Drang« svoje nutrašnjosti. »U kupalištu (u Opatiji) erotični elemenat na me jako djeluje. Vidim, da je nagon zao, gadan, da bi svu moju ideologiju mogao da baci u blato, a svejedno se uvijek pojavi. Kad pozovem u pomoć Djevicu, pomogne mi mnogo, ali opet se javi. Boravak je ovdje za tijelo ugodan, ali čovjek previše na tijelo misli. Sva je misao, kud sad i kud tad, kad ćeš jesti i spavati…«46 Iz svega se vidi, da Ivan nije nikako popuštao strasti, koja se koji put htjela pojaviti, nego ju je junački suzbijao. Što više, on koji put misli, da u njemu i nema strasti. To je bilo, kad je promatrao svoj odnos prama djevojkama, s kojima se više družio i prama kojima se znalo pojaviti čuvstvo simpatije. Ivan tada još nije imao visokih ideala apostolskih napora doživotnog djevičanstva; on je mislio da, u svoje vrijeme, osnuje kršćanski brak. Prve je ljubavi nestalo, i on nije više ni jedne mogao o n a k o voliti, kako je volio. »Prekjučer sam s A. bio kod nje u dućanu. Bila je osobito lijepa. V. i ona su dobre prijateljice. Govorile su o smrti. Obje ju žele. One ne znaju zašto žive. Ili čitav dan sjede iza posla, te razmišljaju. Dolaze do zaključka, da vrijeme prolazi i kad dođe smrt, izgleda čovjeku, da se istom rodio. Nema nikakve ideje, koja bi ih podržavala na svijetu. Ne znaju, da je život žrtva. One se vole, nježne su i plemenite, a ne znaju, zašto žive. Trebala bi im kakva ženska organizacija, da uvide, kakvu važnu misiju imadu u čovječanstvu (odgoj djece, bodrenje muža, navraćanje k dobru, oduševljavanje za socijalni i sveopći rad). Uopće ne znaju, da su i one dužne za drugog raditi, a ne uživati. One (to je ženska narav) pomogle bi svakome, ali razum im ne kaže zašto. Vjeruju u Svevišnjeg — jer im to čuvstvo kaže. To je dobro. Zašto idu u crkvu? Ne znaju, ali vole, kad muški idu u crkvu.«47
Odmor i zdravlje
Da se odmori od naporna posla polazi s drugovima u šetnju, pravi izlete, ide »u trešnje«, prijazno razgovara sa seljacima, upušta se u socijalna razmatranja videći njihovu bijedu.48 »Na vašaru sam bio i sve karte, koje je gazda vrtuljka tati dao, potrošio. Vidio sam optičku varku: glave bez tijela«.49 »Bio sam kod »Rette« mađioničara, slušao ventrilogiju i ples crnca sam gledao. Ostalo je bila glupost.«50 »Danas sam bio u bioskopu, vidio neke glupe drame, koje su imale dosta dirljivih scena, i »Dolazak Princa Wieda u Drač«. Najljepša je slika mladež (sokolstvo), gdje se pokazuju različite gimnastičke igre«.51 Dne 18. travnja polazi opet u bioskop: gledao je Tannhäusera. Svidjeli su mu se osobito slikarski motivi staroger-manske nošnje. On polazi koncerte, razne priredbe i sokolske zabave. »Neki dan je bila sokolska zabava. Dobro su sokoli vježbali… Malo sam plesao … Jučer je bio Vidov-dan. Sokoli su priredili pokrajinski slet. Vježbalo se od šest sati ujutro. Vlakom je došlo oko 1500 seljaka. Lijepo je bilo. Došlo je sokolaša iz Zagreba. Imali su svoju glazbu. Povorka od kojih 3000 ljudi.. .«52 Rado je sudjelovao kod podoknica voleći poeziju, glazbu i romantičnost: »Kad smo se vraćali, mislio sam, da će (drugovi) »Ständchen« pjevati, a nisu htjeli. Piti i drugo bi htjeli, a što je lijepo, ne će«. Kad dođe u Zagreb, ide u kazalište. Davalo se Schnitzlerovo Ljubakanje. On opširno raspredao toj drami, pa zaključuje: »Djelo je tehnički uspjelo, ali inače dosadno i neduboko, što je osebina, kako mi se čini, moderne drame. Prolazne vrijednosti.«53 Najmilija mu je zabava lijepa književnost.54 Ali i čitanje ga umara i ne daje mu potpunog zadovoljstva. Radi slaba zdravlja poslaše ga roditelji poslije mature u Opatiju na oporavak. Bio je tamo od 19. do 27. srpnja. Uživa u moru, koje je »izvanredne ljepote«. No smeta ga erotična nota kupališnog života, erotično raspoloženje njegovih drugova, s kojima se tamo sastao, predratna uzrujanost i konačno mobilizacija, radi koje se brzo opet vratio kući.
Zdravlje mu nije baš osobito služilo. Osobito je patio na očima. »Bole me oči, te ne mogu raditi.«55 »Nisam tako dugo pisao (dnevnik), jer na večer, kad mi je najzgodnije, ne da mama da pišem.«56 Malo zatim ide liječniku, radi primitka u vojnu akademiju. Budući da je otac želio da stupi u vojnu akademiju, odlučio je, da će sa svoje strane sve učiniti, da bude primljen. Pogledao je iz bliza tablu sa slovima i zapamtio ih, pa je »to pripomoglo da je bolje čitao.«57
Roditelji
Ivan je osobitom nježnošću ljubio i štovao svoje roditelje. Na odlasku u Opatiju piše: »Poljubim se s mamom i tatom. Kako li je slatka ljubav roditeljska! Ljubav je snažnija od mržnje i straha. Hosana Kristu, koga toliko vrijeđam!«58 »Ustao sam (u Opatiji) oko 9 sati. Listonoša me probudio. Dobio sam 100 kruna od tate, a tajno 10 kruna od mame. Poslala mi je, da mi što bolje ide. Dobra mama!
Tako dobar ne ću nikad moći biti.«59 Pa ipak, Ivan je bio zbilja
dobar sin svojim roditeljima. On je, za volju svojih roditelja, pokušao
da se odreče i svojih literarnih sklonosti i da postane časnik, te je
otišao u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. U osmom se razredu
pita jednom: »Koja je dužnost veća, prama kolegama ili roditeljima?
Sigurno k roditeljima. Drugo: ja roditelje milijun puta više volim nego kolege«60 I prema tomu Ivan stvara svoju odluku. Ali kad je u vojnoj akademiji njegova duša tražila odgovor na pitanje: koja je dužnost veća, k roditeljima, ili k B o g u, on i na to pitanje odgovara i dosljedno provada spoznatu istinu, uza svu ljubav prama roditeljima.
Reklo se, da je Ivan bio German i germanske ćudi. Po krvi nije bio čisti Slaven, kako to i sam kaže 27. III. 1914. Ali na istom mjestu veli: »ne mogu biti Nijemac, jer su oni podjarmljivali Slavene«. Veoma je ljubio hrvatski narod: »Kad budem u akademiji držat ću hrvatske listove i pratiti prilike najmilijeg mi naroda«.61Budući se nacionalna pripadnost; ne prosuđuje toliko po krvi i po srodstvu, koliko po osjećaju, u Ivanovoj duši u to doba, ali i već znatno ranije, dozrijeva osjećaj pripadnosti hrvaitskom narodu. Na fronti i naročito u Beču i Parizu završen je ovaj duševni proces i Ivan se smatra Hrvatom, te je hrvatski narod i svoju domovinu ljubio iskrenim zanosom.
Uostalom ga je stranačka politika, kao takva, uvijek odbijala.62On želi »pozitivno raditi«: »Zlo se mora dobrim pobijati. A politička posla — to je rijetko kad dobra stvar.«63 On oštro osuđuje nasilja, kojima se onih dana nastupalo protiv Srba. On osuđuje i tadašnju austrijsku politiku.64 Uopće su ga nenadani i teški događaji onoga ljeta sami od sebe naveli na to, da je bilježio i političke i ratne događaje i zauzimao prama njima stanovište. »Poslije kupanja dođem na ručak (u Opatiji), a gospojica, koja do mene sjedi, reče, da će biti po svoj prilici rat. Grom iz vedra neba. Na politiku sam bio posve zaboravio… Povijest je borba za istinom… Kraljević Marko spava. Krist se ne sluša, i ako živi kod dubokih…«65 U to doba razmišlja o etičkoj strani ratovanja, osobito simpatizuje s podjarmljenim narodima, kojima želi oslobođenje, a »Rusija iza ovog rata mora da se iskristalizira. Što je nenaravno na njoj, mora se raspasti. Onda će istom nastati prava Rusija, koja ima tako velike reprezentante«.66One su se godine, nekoliko mjeseci prije rata, osobito prigodom Zrinjsko-Frankopanske proslave i širi krugovi školske mladeži upoznali s idejom ujedinjenja Hrvata i Srba i s nastojanjima oko osnutka nove države, Jugoslavije. Tako je i Ivan upoznao ova nastojanja, ako se uvijek, već po svojoj prirodi, i držao daleko od politike. Dne 1. V. 1914. svršava svoj dnevnik s riječima: »… ali sad ima preči posao: Jugoslavija!« I njemu je, s narodnog gledišta, ideja ujedinjenja simpatična. A promatrajući sve to s kulturnog gledišta misli Ivan, da »ni Hrvati ni Srbi nemaju (još) dostatno velike kulture, nego su ove kulture slike vanjskih kultura en miniature, bez narodna kolorita. Prije ujedinjenja potrebno je da Hrvati dižu kulturu, da grade škole, da vjerskim organizacijama jačaju moral u narodu.«67
Profesor ili časnik?
Pitali su ga sudrugovi, zašto ide u vojnu akademiju, kad je protiv rata, a on odgovara: »Ideal mi je pravednost i možda ću pasti kao žrtva ovome«.68 Svrhom i idealom svoga života smatra »da daje dobar primjer i da u ovo mehaničko doba tehnike svoj dio pridonese idealizmu«.69 Pod utjecajem svoje prirodne umjetničke nadarenosti i idealizma, što ga pojačava i nastojanje i primjer profesora hrvatskog i njemačkog jezika, želio bi Ivan da postane profesor. Tomu se suprotstavlja okolnost, što je polazio realku, pa nije učio latinski, te se nije mogao upisati na filozofski fakultet kao redovni slušač, a k tomu su i roditelji željeli da se prihvati koje realne struke. Nije mu bilo lako popustiti želji roditelja: »S mamom je bilo malo prepirke. Ona sanja, da ću ja u generalni stožer, što se ne slaže s mojim principima… Teško mi je, kad ne mogu da se bavim čim bi htio…«70 On želi da položi maturu s odlikom, jer bi to »moglo služiti mojim idealima. Prije ću biti pripušten na univerzu.«71 Ivan se unaprijed »veseli na velegrad, gdje će duševno obzorje proširiti.«72Njega »ubija mašinalni rad«, on teži za »čuvstvom vječnosti, ljubavi, ljepote i zanimivosti života«. »Hoću da živim za svoju milu struku, pa makar bio vječni siromak, a ne gnjaviti se mašinalnim radom, zasluživati novaca i kao velepoštovani filistar dizati nos, držati se pametnim, ozbiljnim i mističnim, kad to i nisam. — Evviva 1′ arte!«73
1 16. VI. 1914.
2 17. VI. 1914.
3 11. VII. 1914
4 6. III. 1914.
5 5. III. 1914.
6 lb. —
7 lb. —
8 28. VII. 1914.
9 21. V. 1914.
10 13. VI. 1914.
11 16. VI. 1914.
12 23. VI. 1914.
13 25. VII. 1914.
14 12. VII. 1914.
15 27. II. 1914.
16 12. i 26. II. 1914.
17 2. III. 1914.
18 17. IV. 1914.
19 31. VII. 1914.
20 21. VI. 1914.
21 13. III. 1914.
22 21. V. 1914.
23 1. V. 1914.
24 29. III. 1914.
25 11. III. 1914.
26 6. VII. 1914.
27 17. VIII. 1914.
28 16. III. 1914.
29 16. VI. 1914.
30 7. VI. 1914.
31 U Opatiji, 26. VII. 1914.
32 4. V. 1914.
33 Ivan Merz, Razmatranja o Rimskome Misalu, Hrv. Prosvj. 1922, 85, 86.
34 5. III. 1914.
35 30. VIII. 1914.
36 2. III. 1914.
37 27. III. 1914.
38 5. VI. 1914.
39 28. III. 1914.
40 21. III. 1914.
41 16. III. 1914.
42 4. VII. 1914.
43 18. IV. 1914.
44 30. VIII. 1914.
45 19. VI. 1914.
46 22. VII. 1914.
47 25. VI. 1914.
48 17. VI. 1914.
49 7. VI. 1914.
50 11. III. 1914.
51 25. III. 1914.
52 29. VI. 1914.
53 21. V. 1914.
54 17. VIII. 1914.
55 1. IV. 1914.
56 7. IV. 1914.
57 17. V. 1914.
58 19. VII. 1914.
59 23. VII. 1914.
60 5. III. 1914.
61 18. IV. 1914.
62 11. IV. 1914.
63 30. IV. 1914.
64 4. VII. 1914.
65 25. VII. 1914.
66 20. VIII. 1914.
67 4. V. 1914.
68 27. III. 1914.
69 9. III. 1914.
70 21. VI. 1914.
71 12. IV. 1914.
72 1. IV. 1914.
73 17. VI. 1914.