U VOJNOJ AKADEMIJI

 Dolazak u Wienerneustadt

Napokon je Ivan popustio nagovaranju roditelja i primljen je u vojnu akademiju, gdje je otac imao dobrih veza. U dnevniku bilježi 11. IX. 1914. rezignirano: »Sutra idem u akademiju«. Otpratili su ga otac i majka. Najprije je trebao položiti prijamni ispit, na kojem se odlično iskazao i skrenuo na se pažnju. Oprostivši se kao pitomac vojne akademije s roditeljima dobacio im je tako tužni pogled na rastanku, da ga se roditelji i danas sjećaju. Svoj život u akademiji neka on sam ispriča riječima svoga dnevnika. To je tako zorno i značajno, da bi bilo šteta trgati cjelinu. Treba tek pripomenuti, da su ratne prilike u mnogom zlo utjecale na čitavu atmosferu u vojnoj akademiji. U drugu se ruku ne smije smetnuti s uma vjerska profi­njenost i literarna kultura Ivanova, uz njegovu mladost, što sve za­jedno sve više potencira njegov duševni stav prama životu u vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Istini za volju treba pripome­nuti, da su kasnije na fronti nekadašnji vojni akademičari kao aktivni časnici vrlo lijepo susretali Ivana kao svog nekadašnjeg sudruga.

Duševna borba

»Bečko Novo Mjesto, 21. IX. 1914.

Već sam u životu skok učinio. Pošto sam stupio u vojnu akademiju, znači, da moram postati dobar vojnik. No sa mnom je to sasvim drugačije. Volju zavojništvo nisam nikad imao, ali da olakšam život roditeljima, stupio sam ovamo. S ovim sam postupkom izabrao dvije dužnosti, koje ću bezuvjetno činiti: moje daljnje literarno i umjetničko izobražavanje, te vršenje vojne dužnosti. Ovdje nisu pravi vojnici. Ideal njima nije nikakva nedostiživa stvar, nego život za cara. Da car radi krivo, oni bi bili njegovo oruđe. Njima ideal nije Bog. Uopće oni religiju preziru i to je naravna stvar, jer je ne poznaju. Većinom su »Oberrealschüleri« i nisu dobili nikakva moralna odgoja. Od njih doduše ima nekih, koji kažu, da nije lijepo u kavane ići, nego ofisir mora da ima svoju sporednu struku, no ti ne znaju zašto je to, nemisle na prolaznost, ne misle na Stvoritelja prirode i prirodnih zakona.

Već sam mnogo pisao i neke su karte ispunjene mržnjom na ovo. Vjera moja, misao na ono lijepo, uopće religiozni život izgleda da slabi. To je zato, što nemam društva. Hoću da se o višim stvarima zabavljam. Ispovijed, koju bih toliko želio, kao ni pričest, ne mogu ovdje da primim. Sam ovdašnji svećenik je nedubok. U crkvi kaže, da su za vojnika ove tri stvari: krepost, marljivost i religija. Kao da je vojnik drugi čovjek. Krepost, marljivost, religija, to je nelo­gično. Religija sve  kreposti   sadržava. Jedan   se   akademičar   ubio. Nije  čudo.

Njima je ideal biti vojnik; kako, zašto, o tome se ne misli. Kad taj ideal izčezne, ne znajući šta je svrha života, ne će više da živi. Život nije mirovanje, nego žrtva.

Bečko Novo Mjesto, 14. X. 1914.

Dugo nisam pisao. Nikako se nisam nadao, da može biti ovakvih ljudi. Zgrozio sam se i plakao.                                                                                          

15. X.   1914.

Upravo, kad sam jučer pisao, prekinuli su me užasnom ironijom i napada­jima, dosta vješto izmišljenim, da se katkad nisam mogao izvući. Danas se tomu čudim, jer su napadaji bili posve plitki. Dapače, kad sam, pretpostavljajući da znaju fundamente kulturne istorije, govorio, da nam ideali moraju biti jednakost, bratstvo i sloboda (u kršćanskom smislu), skočiše na me i kažu, da su plodovi ovog revolucija. Ne priznaju ni jednu stranu revolucije. Ništa im nisam mogao kazati. Sa sažalnim me pogledom gledaju i najgluplji, što sam rekao, da je rat bestializam i da sam protiv rata. Kad sam im napomenuo Bertu Suttnerovu, nijedan za nju nije ni čuo: »vojna visoka škola«, a kako malo znaju! No sve, da su oni za rat i proti vjeri, opet bi čovjek rekao, da je to disputa oko kulturnog pitanja i oni, pa i ja, težimo za dobrim. No »drvo će se poznati po plodovima«. U najuzvišenijim časovima izbija niskost ljudi. »Ausmusterung«1 je bio. Ofisiri su se zakleli, da će sve svoje Bogu, caru i domovini žrtvovati, a svi se kolege napiše. Tu se psuje Bog u hrvatskom, govore se svinjarije, bljuje se i pljuje po podovima. Ne­kolicina sjedi na podu i iz boce toči šampanjac. Da, to su oni isti, koji su mi se jučer rugali, što latinski učim, Što težim za nematerijalnim. No, kako je ovdje, sve ne mogu opisati. Da sam mogao dnevnik redovito da vodim, vidjelo bi se, kako sam u početku trpio i plakao zbog ove pokvarenosti. Najveće je zlo non-šalansa.  Da se svojih zala iskopaju, ja  bih ih tjerao, da neumorno  rade. Rad je potreban.

»Alma mater Theresiana« — rekao je Belmont (komandant Akademije) u govoru… A ovdje je… ognjište nemorala i propasti Austrije. Ja ne držim, da će se ovi ljudi popraviti. Da se makar plemenito uzdrži ono, što još sada teži (za dobrim), valjalo bi stvoriti jaku i snažnu katoličku organizaciju. Bez nje nema ništa. Za ovo vrijeme, što sam ovdje, prilično sam uradio. Umoran iza vježbe, svršio sam dio analize »Dima« (Turgenjev), pročitao »Konig Lear«, nešto iz Brunetièra i Langenscheidta. S kolegama se marljivo dopisujem. Moj Ante primljen u vojnike. Kad pomislim, kakav je on dobar i plemenit, a kakvi su ovi ovdje…

Iz ove gnjusne okolice bilo mi je ugodno i toplo, kad sam s K. pohodio grob Zrinjskog i Frankopana, Ide se kroz aleju lipâ, s desna su i s lijeva okomito na nju aleje cipresâ, a sa strane ovih su grobovi s natpisima: »Hier liegt die Familie… Friede …«. Zapitam grobara, gdje su grobovi Zrinjskog i Frankopana, a on nešto stade da bunca u dialektu o nekom artilerijskom majoru. »Wie? Wie?« — »Frankopan« ću mu ja. »A, ja, »Františpan«, pa nas odvede onamo. Grob je na kraju aleje, već kod zida. Crni dim iz tvornice s onu stranu zida suklja, a aeroplan iznad glave klepeće. Grob je jedna ploča s natpisom u latinskom jeziku, a na grobu uvenuo vijenac, s nekom vrpcom, na kojoj sejoš vide tragova boja hrvatske trobojnice; spomen, da su dobri ljudi ovdje bili i svojim junacima učinili ljubav, koja se još kostima može da iskaže. Ispod lipe i cipresâ u večernjoj rumeni, koja se miješa s crnilom dima, počivaju njihove kosti. Slava vam, pošteni Hrvati, i kameno će srce procviliti, kad vidi, kako dobri ljudi stradaju. Ne, ne, stradali nisu, oni žive još u uspomeni poštenih Hrvata i iz njihove su krvi procvali i procvast će cvijetovi i ruže! Odem s K. od groba. On je salutirao i rekao mi, da pomolim »Oče naš« za te junake. Iziđemo iz groblja; već je tama nastala, a na prijedlog K. uđemo u starinsku crkvu. Večernje je svijetlo treptilo, a u slabom su se svijetlu razabirale paralelne sjene, vrhovi klupa.

Mama ima danas imendan. Dobra mama i dobri tata! Vole me, a volim i ja njih i iskreno sam im svoj položaj opisao. Ne spominju, da će me odavle izvaditi, Ja ću uteći.2

24. X. 1914,

Evo me u zatvoru.3 Baš me je neki kapetan izružio, što sam mu rekao, da je dozvoljeno ovdje jezike učiti. Uzeo mi je »Dim«, Lohengrina i Brunetièrea, što sam ponio da ovdje čitam. No svejedno, opet sam ga nasamario, jer u hla­čama imam »Die Kunst zu beten« i čokolade. Tim se baviti nije mnogo dva dana. Moliti se i sjediniti s Bogom, to je djelo čitavog života. Ali eto, sada uđe soldat, Hrvat 16. regimente i mi se odmah osjetismo blizu. I on kaže, da je zbog ovog kapetana dosta odsjedio. Ma, u ovom se zatvoru divno osjećam, no kad pomislim, K. se sada u vlaku vozi i naskoro će u Novo Mjesto, grad krvi, prispjeti, a mene nema na kolodvoru. I ova ovdašnja gospoda nemaju toliko srca da me puste i da koju vijest o svojim roditeljima saznam… Svejedno, trpit ću malo i neka pretpostavljeni na mene navaljuju, ostat ću u duši svejedno veseo. Jedino se rastužim i teško mi bude, kad nešto zlo učinim. Neko me ljuti, a ja u ljutini sto­licu za njim bacim, i sam ne znam, kako to; Bože moj, da se tako što ne dogodi. Onda sam jednom slagao, i to se ne će i ne smije nikad više dogoditi: govoreći g. kapetanu S. da nisam znao, da se ide »Bataillonsinspekciji«, a u istinu bilo mi je dosadno da idem. Bilo je i mnogih drugih stvari i osjećam, da bih trebao da odem na ispovijed; vruća me želja vuče Onome, koji je tako dobar i pravedan, tako mio, da ga blagujem. No kako ću to ovdje da učinim? Kad budem išao na univerzu, daj Bože da odem, moći ću do toga doći s našim đacima. To će biti društvo i dobro i plemenito, koje vodi jedna misao i koje se ne valja, poput živo­tinja, u blatu… I zbog ovih ljudi ja tu sjedim i opet mi je milo, da sam tu, makar sam od njih udaljen i makar znam,  da zbog plemenite stvari trpim.

Ali da, u vojsci sam. Što je vojska? Ona treba da je nosilac patriotizma. A ko je nosilac patriotizma? Svakako ne onaj, koji svoje strasti ne može da pobijedi. Ako takovi i nadalje budu nosioci patriotizma, mi idemo za stopama Rimljana… A šta mi radi moja mila Hrvatska? Narod Hrvatske, te Bosne, još je nepokvaren, Dobri i pošteni ljudi. Lijepi folklor. Narodne pjesme, prve na svijetu. Ali gradovi su Hrvatske i Bosne pokvareni. Iz Evrope mnogo zla dolazi. Dapače narodna hrvatska umjetnost zanaša se za erotičnim i bolesnim modernim strujama: Meštrović. Doduše i mnogo dobra ulazi: Turgenjev, Ljermontov. Pokvarenost će iz gradova ući u sela i zbogom Hrvatska. Ne! U crven-bijeli-plavi ako upletenio gorući krst, koji ja će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti. Daj Bože! Svjetska povijest ne uči, da pesimistički gledam, i ako vidim samo jedan religiozni borbeni motiv: borba za pravednost i istinu, borba za i protiv Boga, borba zlog i dobrog elementa, kako mitologija kaže. Ratujemo s Rusima. Veliki narode, dok se cesarizam sruši velikim gromotom, za te će doći dani svijetla. Ratuješ i plineš u krvi — za tirane.

Nedjelja, 25. X. 1914.

Eto, upravo sam 24 sata u zatvoru. Smijem se sam sebi. Taj zatvor trebao bi da me »popravi«, a dotle mi je bolje nego obično. Toliko, koliko sam danas dobio hrane, u akademiji još dobio nisam. Vojnici su donijeli toliko, da nisam mogao pojesti, a Hrvat vojnik, koji me zavolio, donio mi je u 4 sata zemičku, a poslije opet zemičku sa šunkom. Baš dobri su ti Hrvati, vole svakome ljubav da učine. S njim sam govorio o saboru, poslanicima, Madžarima. On misli kao i svi Hrvati. Priča mi, da ovdje u akademiji ima dosta Hrvata, naravno sve pozna, jer su bili u zatvoru.

Spavao sam na klupi razmjerno vrlo dobro. Jedan sat sam se šetao pod nadzorom kapetana. Predamnom se ispričao, kako jučer nije mislio da jezike i literaturu zapostavlja, nego misli, da je vojniku ovo samo za zabavu. Zato mi je poslao svu silu vojnih knjiga. Metnuo sam ih u ormarić. Dok od roditelja ne dobijem pozitivan odgovor, ne ću da se gnjavim.

Po podne sam vrlo dobro spavao, ovjekovječio se na vratima pjesmama, šarao, razgovarao se preko prozora sa zatvorenim »Oberrealschülerom«. Najdulje sam vrijeme čitao »Die Kunst zu beten«. Tu knjigu čitam po drugi put. Isprva mi se nije činilo tko zna što, ali čim je više studirah, osjetio sam finesu logike i reli­gioznog osjećaja piščeva.

Upravo je ušao vojnik i prekinuo me u pisanju. Zapitam ga, da li znade pisati. Išao je četiri godine u školu. Uzeo je olovku i napisao nešto telegrafski (morseovim znakovima). Znade perfektno telegrafirati. Dapače njegova mu sestra piše telegrafovane listove. Kako li su spretni ti Hrvati! Obični seljak, pa tako bistro rasuđuje! U ovom Hrvatu, kao što Gjalski u »Starom panduru«, vidim sudbu Hrvatske. On kaže: »Da sam ostao kod regimente, bio bih kapral, a ja ne ću da s drugim zapovijedam, ja volim da slušam«. — Opet je unišao i donio mi zemičku sa šunkom, i kad sam ga uvjerio, da sam sit, reče: »A ja sam mislio, da ste gladan«. Kako su to dobri ljudi, sve bi dali onome, koji nema. Dvadeseti vijek treba da se u te ljude ugleda. Revenons à la nature! Od seljaka očekujemo renesansu društva!

Upravo su pjevali »Ständchen« akademičaru I. tečaja, koji je u zatvoru.

Kako je tijelo mizerno! Iza ova četiri zida se nisam ni makao i toliko sam toga  doživio!  Duh je krilima  slobode  lepršao  do neizmjernosti.

Da se opet vratim knjižici »Die Kunst zu beten«. — Ali što ću, opet je došao Hrvat, pričao mi je, kako je putovao iz Trsta u Njemačku, kako je 14 dana radio kod crnca Engleza na lađi i dnevno dobio 5 kruna i hranu. Onda je pješice tri dana išao gladan po Tirolu. Svuda stijene, a on se strašio, ne će li vuci i medvjedi izletjeti. S crncem se sporazumio na pola češki, a na pola talijanski.

Sad ćemo malo razmišljati, ali nisam više svjež, kao malo prije. Radio sam tjelesne vježbe, pa sam umoran. Prolaznost je nešto strašno. Jučer u ovo doba prispio sam ovamo, a sada je sve drugačije nego prije. Sjećam se, kad sam se vozio u željeznici putujući u Opatiju, osjetio sam, da će i ti svijetli časovi proći i da ću se toga samo sjećati. Isto tako ću biti sutra u ovo doba vani i mislit ću na ovaj čas, koji mi se prije pričinjao čudnovatim. Najveće se muke prikazuju u sjećanju malene. Sve prolazi: »Nebo će i zvijezde proći, ali Moje riječi ne će proći!« To sad osjećam svom dušom. A možda mi svaki slijedeći čas može donijeti gadnu misao: borba tijela s duhom. Sav je život ovakva borba između ova dva elementa i ovom se borbom dovinjavam Idealu života našega: Svevišnje­mu. Bože, Duše Sveti, daj mi snagu, da se pomolim, da se porazgovorim sa svojim Stvoriteljem, sa stvoriteljem divnih zakona u prirodi, s gospodarem neizmjernih treptećih zvijezda, s Istinom vječnom. »Moliti, znači vjerovati«. Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem, da je on Duh savršen u slobodi volje i veličini. Čovjek sam sitan. Imam slobodu volje, ali ograničenu. Ali ono malo Prometejeve iskre, djeličak od djelca Svevišnjega, vuče me Ovome i dokumen­tira opstanak  Ovoga.

Kao što čovjek, koji još nije sasvim zagazio u blato, želi da se razgovara s pametnijim od sebe, tako isto duh, svom žestinom teži za savršenim, za velikim Duhom. U molitvi se s Njim razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara, da čovjek misli, te diše zrak visina. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza, prizna­vanje Svevišnjega, to je religija. Religija je bez molitve mrtva. No molitva se ne mjeri na duljinu i ona ne mora da se čita iz knjiga: razgovor iz vlastitog čuvsta, razmišljanje o Pismu i namjerama Svevišnjega, to je molitva. Bog je duševno biće. A pošto smo mi tjelesni, to je misao na njega tjelesno-duševna;. Da ga razumijemo, postao je Emanuelom, nama sličnim, i mi se Isusu možemo da molimo, i ta nam je molitva mnogo  lakša, jer nam je Isus bliži.

Ponedjeljak, 26. X. 1914.

Četiri sata po podne. Spavao sam sjajno. Nešto sam samo jutros bio gladan. Nije čudo, jučer i danas bio je grah za ručak, a ja ga nisam jeo. »Die Kunst zu beten« sam svršio. Lijepa je knjiga. Drugi put, kad budem ovamo došao, ponijet ću kakve priče, čokolade, kruha, šećera i t. d.pa ću tako opskrbljen moći dulje izdržati. Malo je studeno na nogama, ali u buduće znat ću si pomoći. Danas mi je vojnik dao svoj sapun i peškir i zimske ćilime.

Bečko Novo Mjesto, 7. XII. 1914.

Dosta sam u misli druge prorešetao i dosta dugo živio sam umišljen, da sam ja ovdje jedini dobar, dočim sam se spram drugih ponašao dosta egoistički. Ako sam štogod dobio od kuće, sakrio sam, da oni ne bi iskali. Buka je oko mene. Jučer sam bio u Beču. Otputovao sam onamo već prekjučer s nakanom da odem na »Demetriusa« u kazalište. Uslijed moje lijenosti, nespretnosti, to nisam učinio. Trebao sam unaprijed odrediti sav plan, kako ću u Beču vrijeme korisno upotri­jebiti. U buduće ću to učiniti. Doduše, ne mogu reći, da je moj boravak ostao besplodnim. Sastao sam se sa Hrvatskašima i osjetio sam vezu, koja njih sve veže. Milota je doći iz društva, u kojem se samo uživljuje u erotično i živi samo za erotično, među ljude, muške i ženske, koji rade samo za jednu misao i koji žive pošteno i plemenito. Da, ne treba da govorim o veličini i ljepoti kršćanskoga života! Pođosmo da se slikamo. Bit će to lijepa uspomena. Na to podosmo u Mariahilfericu, da kupim umjetničkih karti. Žalibože bio je dućan zatvoren. Na to pođosmo u hrvatsku crkvu. Pravo se nisam mogao da saberem. Poslije toga odosmo u Mensu. Onda pođosmo u slavensku knjižnicu, P. je knjižničar kod Rešetara. Onda odosmo u »Hrvatsku« … Sveti Nikola je došao i darove dijelio.

      Sve je tako lijepo bilo. Naravna stvar, bez političkih šala ne ide. Svirali su tamburice i pjevali. Jedna divna gospojica, kestenjaste kose, u zelenkasto-modroj bluzi, blijeda lica, sjedjela je nasuprot meni. Uistinu bila je lijepa: duševna je ljepota, djevičanski ponos i blagost izbijala iz svakog pogleda. Bože, kako to, da sam ovdje (u akademiji) među ljudima bez srca, za koje su djevojke samo živine?

8. XII. 1914.

      Danas je Bezgrešno Začeće, U jutro sam bio u crkvi. Opet je bila propovijed za katolike, a ne za ljude, koji ne vjeruju. Naravno, da se propovjedniku rugaju, kad govori o Duhu Svetom, po kome je Djevica začela. Onomu, koji ne vjeruje, to izgleda budalaština. O ratu govori bez ikakve dubine, namjesto da pokaže, da su ratovi posljedica borbe oko Istine, da narodne sudbine ne odlučuju bojne poljane, nego duševni i moralni život naroda… Bezobraznost spram svećenika je velika. Kad on evanđelje čita, kašljuca se i galami, a on je prinuđen da pre­kine čitanje, dok se umire. No kad se ništa ne utiša, on opominje veleći, da u svakom poštenom društvu drugi šute, dok jedan govori. Drugi put opet svećenik priđe jednom i zapita ga, što se uvijek u crkve smije i t. d. Poslije mise otišao sam u grad optičaru i naručio jedne naočari. Jako su mi slabe oči. Astigmatizam desnog oka tako je velik, da se ni s mojim sadanjim očalima slike ne pokrivaju. Mama i djed su mi pisali. Da, veselim se kući. Anti je dodijao život. A život je žrtva. Šandoru je teško. Danas sam oko 4 sata učio latinski.

Čitao sam Gral. Broj je lijep, i sve ću još jednom pročitati, jer unutra ima toliko novog i lijepog, da te misli moram da proživim.

Opazio sam, da se manje griješi, kad je više posla. Pjevao bih himne radu, tjelesnom i mehaničkom radu, jer se zlo ne misli; ali se ni na vječnost ne misli. Naš sav rad mora da je faustovsko usavršavanje, težnja za spoznajom. Ono malo, što mehanički radimo, mora  da je sredstvo k radu, koji usavršava.

Moj je opstanak ovdje nemoguć. Hoću da budem slobodan, hoću da zađem u dubinu stvari, ne da učim ono, što i sami predavači samo površno znadu. Učeći tehničke znanosti moramo se diviti veličini Stvoritelja, koji je izveo tako divne i minuciozne zakone, a ne samo učiti ono, što ćemo upotrijebiti, da mile nam i nepokvarene narode na milijune ubijamo. Tom su ratu krivi tirani, koji narode ugnjetavaju, koji vjeru ugnjetavaju, i čovjek bi postao nihilistom, da ne zna, da je toliko milijuna inteligencije isto takvi tiran, egoista, kojemu je »ja« sve, a drugi ništa. Poradi toga je mirni rad, odgoj samoga sebe, geslo čovjeka.

9. XII. 1914.

Jutros sam prvi put pucao. Zao sam strijelac. Latinski sam nešto radio i čitao Livija. Upravo sam došao do Koriolana. On je uistinu bio junak, ali oholiji, nego u Šekspira… Mislim,  da je Šekspir iz Livija crpao građu. Ovdje pomalo osjećam da ima strahovito gadnih stvari. O tome nešto čudnovato govore.

Ja sve znam površno; kad li će doći vrijeme, da se usavršujem!

10. XII. 1924.

Jučer smo imali jedan sat predavanja, a danas samo dva. Mnogo se uči. Dopust imamo samo 4 dana. Ako Bog da, meni zauvijek. Razmjerno sam mnogo učio latinski, ali radi teške lekcije malo sam naučio. Latinski je jezik čudnovato precizan.

11. XII. 1914.

Pročitalo nam se, da se u Bosnu ne smije. Na Božić moram svakako kući. Već sam poduzeo razne mjere. Upoznao sam se s Hrvatima iz »Oberreal-schula«. Liberalnog su mišljenja i oni.

13. XII. 1914.

Bio sam jučer kod liječnika da dobijem dopust. Liječnik se nije ni inte­resirao, nego mi je rekao, da će me superarbitrirati. Htio me je preplašiti. Hvala! Morao sam uzeti oblatu broma… i ja zdrav. Bio sam radi toga jučer pospan, a i oči su slabe bile, pa nisam ništa radio. Danas sam kupio naočale … ali ipak ništa ne vidim. Slabe, jako slabe su mi oči. Da mi je kakva prizma, da se slika desnog oka pokrije s lijevom!

Kapetan V. je poginuo. Šteta ga je; bio je inteligentan i pošten ofisir.

Sjećam se na prve dane ovdje. Bilo mi je jako teško. Sjedeći s onima iz II. tečaja kod jednog stola bio sam prinuđen da slušam stvari, koje nikad ne bih ni pomislio. Razbacivajući se kruhom pričali su čitavo vrijeme… S nekom sam strašnom ljutinom otišao od stola, plakao sam, što sam prinužden živjeti u takvu društvu. Pod takvim sam dojmovima pisao kući i prijateljima očajna pisma. Da, privikao sam se na sve to. Više me ne bode toliko kad čujem, gdje se psuje Bog, kad se govori nepristojno, i ako me strašno uzruja, to ipak o svemu razbo­rito sudim i razmišljam, što je uzrok ovome zlu: odgoj. Doduše, mnogo i mnogo druge grdim. Moram da priznam, da sam nespretan i mlitav. Zapovijedi se, da se ovo radi, a ja slušam i ne čujem. Kad se drugome nešto pokaže, on to odmah uoči i napravi, a ja nikako ne mogu da shvatim. Najjednostavnije tjelesne vježbe ne mogu raditi. A uz to su mi oči slabe. Svi me pitaju, što spavam. Uistinu, ja ne mogu da gledam jedan predmet, ne mogu naime obje oči u nj da uprem.

U najgorim ljudima postoji i mnogo dobra. Iz ovih se parcela dobra može doći do zaključka o bivstvu jedne istine, Venera je ideal zemaljske ljepote. Ona je ljepota, koju je priroda rodila (iz pjene). Marija posjeduje taj ideal prirodne ljepote. No Venera je moralni izrod. Stari je grčki duh tražio i nešto moralno čisto. To je Diana. Marija ima sva ova svojstva: ona ima razum Palas-Atene. Grčka je mitologija kaos kontrasta i ne može biti vječna. Oni su možda sve ovo znali i osjetili Istinu u sebi, no nisu znali njenu jedinstvenost, nerazdjelivost da uoče, A u kršćanstvu je to sve nerazdjeljivo: Ljepota, Istina, Dobrota, to se ne da dijeliti. Mi se odvraćajmo od nemorala Venere, premda je po svojoj vanjštini lijepa. Zeus nije velik, što je svoga oca bacio s prijestolja, ali mi vidimo u njemu mudra vladara svemira. Da se kult Zeusa nije uspeo na toliku visinu, Zeus ne bi mogao biti obožavan od naroda. Ko će obožavati ocoubicu! Ali i ko se ne će diviti blagu i mudru vladaru! Nelogični kaos!«

Ovdje moramo načas da prekinemo slijed dnevnika i da izostavimo, što Ivan bilježi 14. i 15. XII. 1914. To je i za onu okolinu, koju Ivan opisuje, presurovo. On je vrlo žestoko reagirao, braneći se, i u uzrujanosti bacio nož, da prepane jednog napadača, koji se kukavno sakrio iza peći. »V. je odmah došao k meni i pitao me, da li hoću da postanem pošten ofisir. Naime, jučer sam mu govorio o moralu. Bože, Bože, zlo sam uradio. Nek mi se rugaju, neka rade sa mnom što hoće, sâm sam kriv, samo, daj, Bože, da se oni promijene i neka budu, ko što su riječi, a ne djela moja. Majko moja, dobra, najveća, molim te, napuni dušu moju lijepim osjećajima, plemenitim mislima i uvijek mi označi pravi put, ako mi ga i bude teško slijediti!«

19. XII. 1914.

»Kad čujem, da se gadno govori, kad se i u moju dušu hoće gadne slike da uvuku, uvijek vidim sliku Madone s Djetetom, onaj lijepi i majestetični i blagi izraz, ono usredotočenje svega uzvišenog.»

Odlazak iz vojne akademije

21. XII. 1914.

Zaključujem dnevnik u akademiji.

… Roditelji čine zločin, ako djecu od sebe daju u takve škole, gdje učitelj samo predaje i kad iz razreda izađe, zaboravi, da je učitelj. Tu je upravo strašno.

»Pepino« me osobito zavolio. Mnogo se mučio i napatio, dok se izdigao iz ovoga blata. Doduše, ni on još nema one dubine, koja sve sa svoga stanovišta promatra… Osobito je čuvstven. Lohengrina osobito dobro znade.

Iz akademije mogu da izađem s punim zadovoljstvom. Makar jedan je uvi­dio veličinu ideje, za kojom težim, pa ako ni on još ne zna, da je to samo katoli­cizam, polako će već uvidjeti. Bilo mu je, a i meni, drago, kad je mogao da nekom iskaže svoje  osjećaje.

Dnevnik završujem i molim Svevišnjega, koji je odredio put suncu i zvi­jezdama, smjer svakoj stabljici i zadaću svakom mravu, da i meni pokaže put čistoći, velikoj umjetnosti, svemu najvišemu i vječnomu. Neka se opet i opet Faust probudi, koji je   ovdje kano zaspao!«

1 T. j. najstariji su akademičari bili imenovani poručnicima i dodijeljeni regi­mentama.

2 U listopadu 1914. piše Ivan ocu: »Dragi oče! Osjećam nutarnju potrebu da Ti pišem, premda sam se teško na to odlučio. Ni sam ne znam, kako da počnem. Ja živim ovdje među ljudima, koji tako nisko misle, govore i čine, da ne znam, što da činim. Svaka je riječ nova uvreda. Nisam slutio, da ću doći u o v a k v u okolinu. Ti vadiš, da sam Ti sasvim iskren i usrdno Te molim, da me svjetuješ, što da činim«. Otac ga je mirio, jer nije znao, da su ratne prilike u vojnoj akade­miji znatno pogoršale stanje i prilike. Tada Ivan 3. studenoga opet piše ocu: »Ja ne ću i ne mogu ni pod kojim uvjetom dalje da ostanem u vojnoj akademiji. Jedini razlog, koji se još navodi u prilog mom ostanku ovdje, jest moj tjelesni razvitak. No ni to ne stoji. Čini mi se, da mi nemamo ni toliko tjelesnih vježbi, koliko ih imaju u običnim kadetskim školama. Redovito sjedimo u klupi 7 do 8 sati dnevno…« Onda prikazuje ocu potanko, koliko bi stajao život u Beču i moli ga, da umiri majku, neka ne plače.

3 Vojni su akademičari imali svakog četvrtka »izlaz« do 9 sati na večer. Ivan je pošao u Beč i tamo je slušao neku Wagnerovu operu, pa je nehotice zakasnio na vlak, kojim se imao vratiti u Wienerneustadt. Radi tog je formalnog prekršaja kažnjen  zatvorom.