A BEČKOM SVEUČILIŠTU
Odlazak u Beč
Preko Božića išao je Ivan kući u Banjaluku, s čvrstom odlu¬kom, da se više ne će vratiti u vojnu akademiju. Kad su božični praznici prošli i kad se trebalo vratiti, pošao je k ocu i rekao mu, da će studirati štogod roditelji hoće, samo neka ga ne sile da se vrati u vojnu akademiju. Oca je donekle već bio pripravio na to svojim pismima iz Bečkog Novog Mjesta. Teže je bilo s majkom, no i ona je, želeći Ivanu samo dobro, popustila. A popustio je i Ivan i obećao, da će se majci za volju upisati na pravo, a ne na filozofiju, kako je on to želio. Otac je na to spremio uniformu vojne akademije i poslao je u Bečko Novo Mjesto, a Ivan je u pratnji svoje majke polovicom siječnja 1915. pošao u Beč na sveučilišne nauke. U blizini sveučilišta namjerili su se na podesan stan za Ivana, u VIII. gradskom kotaru, Loewenburggasse 2, II. kat, vrata br. 20. Sasvim u blizini Ivanova stana diže se lijepa barokna crkva »Maria Treu«, u kojoj je Ivan često boravio i molio.
Kako je Ivan bio realac, morao je najprije položiti ispit zrelosti iz latinskog jezika, no ipak se smio prethodno upisati na univerzu.
Upisao je institucije i povijest rimskog prava, njemačku i austrijsku pravnu povijest i enciklopediju pravnih i državnih nauka. U II. polugodištu upisuje pan-dekte, rimsko nasljedno pravo, rimski civilni proces, založno i obiteljsko pravo i povijest njemačkoga kaznenog prava. Osim toga upisuje na filozofskom fakultetu predavanja o slikarstvu, o srpsko-hrvatskoj, francuskoj i njemačkoj književnosti, o Danteu, psihologiju, pedagogiju i latinski tečaj.
Uskrs je 1915. proveo kod roditelja u Banjaluci, a onda se opet vratio u Beč. Odanle je posjetio svog ujaka Henrika u Plznu.
U Beču je Ivan postavio velike osnovice svojoj literarnoj, umjetničkoj i znanstvenoj izobraženosti, svojim kasnijim širokim vidicima i dubokoj vjerskoj kulturi. On sve promatra, ali prima samo ono, što je održalo kušnju katoličkih mjerila. On ponajpače promatra i uzgaja sama sebe. Došavši na bečko sveučilište iz malo-gradskog okoliša upoznaje se Ivan izbliže sa »znanstvenim« i lite¬rarnim bezvjerjem, kao i s njegovim ćudorednim i socijalnim prak¬tičnim posljedicama. I premda je uvjereni katolik, on hoće da po¬tanko položi sam sebi račun o ispravnosti svoga uvjerenja, jednom, zauvijek. To nije sumnja ni skepsa, kako on to koji put naziva, nego razumljiva reakcija izrazitog intelektualca na brujanje suvremenog bezboštva i nećudoređa. Svaki izobraženi mladić mora u današnje doba da prođe izvjesnu krizu vjere i ćudoređa. Kod Ivana ta kriza nije nikad poprimila akutnih oblika, on ju je, vođen milošću Sve¬višnjega, lako prebrodio i svladao u samom početku. Kad je to bilo, jednom zauvijek, riješeno, i to tako, da je Ivan na prvo mjesto u svojoj duši postavio Boga, tada je poznavao još samo jedan cilj: što više približiti se Njemu.
Studij latinskog jezika i prava
Kao realac morao je Ivan najprije položiti maturu iz latin¬skog jezika, pa je zato u prvo vrijeme najviše učio latinski. On »bi rado znao dobro latinski. Za poznavanje književnosti je ovo potrebno, premda n. pr. Ovidije i drugi nemaju u sebi mnogo poezije«.1 No nije mu bio taj studij lak, jer je u glavnom sam učio. Koncem lipnja nije dobro izradio školsku zadaću, a i prijevod mu na usmenom kolokviju kod prof. Prinza nije išao od ruke. Tom prilikom bilježi: »Šta bi moji roditelji, da znadu, kako slabo stojim iz latinskoga! Njih mi je više nego sebe žao.«2 »Latinski mi je sva briga i ne ću na svoje specifične stvari, na misli o ljepoti i problemima života misliti, dok svoju po-grešku ne ispravim.«3 Nakon kolokvija iz latinskog jezika bilježi: »Evo, sada sam došao s latinskog kolokvija. Dobio sam dovoljno. Istina, nisam baš dobro znao… Iz ovih neuspjeha zaključujem: preko ferija ću raditi gramatiku i baviti se historijom i zemljopisom. Latinski moram tako naučiti, da olako Livija čitam.«4 Konačno je s dobrim uspjehom 21. listopada 1915. položio ispit zrelosti iz latin¬skog jezika u Sarajevu. Pri tom bilježi:
»Latinski je ispit prošao… U isusovačkom sam samostanu stanovao. Već u pet u jutru zvona zvone, orgulje sviraju i pjevaju se crkvene pjesme. Mnogo poezije ima u tome. Sad mislim na francuski rad i zadubsti se u umjetnost«.5 »Mislim perfektno naučiti francuski u budućim praznicima, da se mogu tako svom snagom baciti na studij estetskih znanosti. Sve me srce onamo vuče i sam se čudim, da sam se tako dugo svladao i nisam literarnih djela čitao. No došao sam do zaključka, da čovjek najprije sebi mora stvoriti t e m e l j n u, i opet temeljnu naobrazbu, dok se baci na svoj omiljeli predmet. Istom će ga onda svestrano i duboko shvaćati«.6
Nije Ivan, kako ćemo vidjeti, posve napustio studija literature ni u to doba, ali ga je potisnuo u pozadinu, da svrši ono, što je u taj mah bilo potrebnije.
Studij ga prava nije zadovoljavao,
»Sada sam mnogo zadovoljniji nego još prije nekoliko dana. Našao sam barem nekakovu zabavu; čitam, ako i nemam pri ruci djelâ, koja bih trebao. Kupiti ih ne ću, jer sam i onako u zadnje vrijeme izdao suviše novaca na knjige, umjetničke karte i druge besposlice. Studirao bih sistematski Goethea, francusku liriku, junački ep, učio bih jezike, historiju, umjetnost, svega, no nemam pri ruci djela. Tako se moram da zadovoljim sa svojim jadnim knjižicama. Muka je za mene; da studiram filozofiju, znao bih, što da počnem, ta i povijest jezika i detalji iz književnosti su zanimljivi. Tako sam pravnik, a nisam još bio na pravnom predavanju, idem na nešto filozofskih predavanja. Mnogo naučim sluša¬jući. No to nije ono pravo. Rado bih se zadubio i sve tačno proučio. Kad po¬mislim na svoje buduće zvanje: groza me hvata, jer bih radio na području, gdje ne nalazim zadovoljstva. Rado bih bio profesorom u Bosni, otvarao djeci poj¬move, pokazivao im dublju vezu stvari, oduševljavao ih za vjeru i umjetnost, a sam bih književno radio, možda i pisao. Nije to neki egoizam; u čovjeku je altruistički elemenat silno jak i on nije zadovoljan samo da steče znanja, nego hoće da i drugima duševno pomogne, da im dadne svoje krvi i svoga znanja«.7
Od svojih profesora spominje R e š e t a r a, za koga veli, da je osobito ljubezan i da ga je molio da mu nabavi starih bosanskih novaca.8 S J u r e n k o m se savjetovao glede latinskoga i zgodno opi¬suje njegovo predavanje.9 Hvali predavanja prof. J e r u s a l e m a: »Zanimivo je govorio o pojmu opće naobrazbe: šta su Rimljani tražili od opće naobraženog čovjeka, šta Grci, šta vitezovi, a šta mi danas tražimo. Bilo bi zanimivo iz ovoga izlučiti ono, što je u ovome ne¬promjenljivo i vječno.«10 Kod Jerusalema je kolokvirao iz psi¬hologije s veoma dobrim uspjehom. Tom prilikoim ispoređuje način rada na sveučilištu i na srednjoj školi: »Ovaj je način učenja na univerzi sjajan. Čovjek može da se individualno razvija. Kad pomislim na niže razrede srednje škole, gdje su nas nazivali »marvom«, gdje smo učili i bubali sintaksu, a nikad nismo ništa znali…«”11 Mnogo spominje B e c k e r a:
»Becker je govorio o Rousseau-u i njegovoj Heloisi. Pričao je, kako su njegove religiozne ideje za onda bile suviše revolucionarne, a za danas su reak¬cionarne. Malo čudnovato zvuči. On je današnji moderni čovjek, a ono prijašnje nije mu moderno, nego reakcionarno. Beckerov praunuk reći će opet, da su Beckerovi nazori reakcionarni. Tako će ljudi uvijek sebi umišljati, da je njihovo doba savršenih nazora. Čudim se, da Becker nije uočio ono vječno u poeziji, koje uvijek, uza sve promjene modâ, ostaje pravo i lijepo. No inače mi se Becker sviđa i dosta zanimivo predaje.«12 »Becker je govorio o Chateaubriandu. Veli, da ga sam ne razumije. Naravno, jer je Ch. uvjereni katolik. Becker mu ne poriče genij, ali ga i kudi… Između redaka rekao je, da se sv. Pismo ne slaže sa znanošću; onih sedam dana, u kojima je Bog stvorio svijet, Chateaubriand smatra doslovno i kaže, da je Bog mogao načiniti stijene, koje izgledaju da su starije od mnogo milijuna godina. Chateaubriand nije teolog, a Becker drži, da se vjera ne slaže sa znanošću već poradi ovoga primjera…«13
Nakon kolokvija iz francuske književnosti u XVIII. v. kod prof. W u r z b a c h a bilježi: »Hvala Bogu, ulovio mi je Ahilovu petu. Pitao me je neke date o Voltaireu. Nisam dobro znao godine, jer upravo na tom predavanju ne bijah. Drugo je bilo lako, jer sam slušao predavanja… Dobro je, da me je ulovio. Historije uistinu ne znam, a ipak je potrebna i sama za sebe i za studij litera¬ture… Od sada ću godine učiti. To jača pamćenje i na tom se temelji povjesna kronologija«14
Umjetnost i književnost
Mnogo se bavi proučavanjem i razmišljanjem, o umjetnosti. U prvom redu dakako lijepe književnosti, ali i likovne umjetnosti glazbe i estetike. Začudo je, da Ivan nije ni u to doba čitao romana, novela, drama i pjesama za zabavu, nego je uvijek sve,
što je čitao, proučavao.
Čitao je — proučavajući —: Turgenjeva, Dostojevskog, Wagnera, Hauptmanna, Ibsena, Björnsona, Lagerlöfovu, Strindberga, Bensona, Wildea, Lesagea, Maupassanta, Prudhommea, Verlainea, Sofokla, Plauta, Balzaca, Palmotića, Benešića. Sam priznaje, da staji pod jakim dojmom Turgenjevljevim.15 Ibsen mu obrađuje »ne¬kakve socijalne konflikte, koji ne ostavljaju dubljeg — umjetničkog — dojma« No on razmišlja i o tim konfliktima, premda ga više privlači umjetnost sama.16 Čitajući Hauptmannovo djelo: »Die versunkene Glocke« nije ga u prvi čas razumio. Zato kupuje Hauptmannov životopis iz zbirke »Natur umd Geisteswelt«, proučava Hauptmanna i analizuje njegova djela, ipak veli: »Samo se djelo nije još točno iskristalizovalo u mojoj glavi. Izgleda, da je vrijedno, jedino mu nedo¬staje dramatska živahnost«.17 U Dostojevskom gleda genija, koji hvata psihičke momente, ali je ipak jednostran.18 Lesage mu je dosta realističan (u Diable), inače mu je sva snaga usredotočena na vanjštinu. Psihologije nema, a piše ži¬vahno. Opaža utjecaj drugih autora.19 U opširnom pregledu i analizi Wildeova Doriana Graya vidi neku vrstu pjesnikove samoispovijedi. »Djelo je puno kontra¬dikcija, a nazori su pjesnikovi čudnovati, možda i zli. Sam je pjesnik u mnogome onaj cinički Lord Henry… Društvo je dekadence u svom glavnom reprezentantu dobro ocrtano, kao i njihovo materijalistično i bolesno-estetsko shvaćanje ži¬vota… Djelo je više interesantno nego lijepo. Dobro je, da obrađuje savjest i nastoji da dade sliku dekadentnog društva. U njemu ima dosta poezije i rafinovanog shvaćanja o umjetnosti, ali ideje nisu konsekventno provedene, jer ni sam pjesnik nema svog stalnog nazora o životu«.20 Bjornson (Synnöve Solbakken) mu lijepo crta norveški milje, no u realističkom detalju ima mnogo nedostataka.21 Selma Lagerlöf mu nije nikakav genij, nego »žena toplih čuvstava, fina i ple¬menita. Göste Berlinga je pokušaj nekog kulturno-historijskog romana u romantičkom svijetlu.«22 »Sve se to događa (u Göste Berlinga) na selu, osobe, s kojima se susrećemo, većinom su seljaci, ako i jesu poglaviti junaci plemići. Bolje reći, milje, pozadina je seljačka, iza koje se »kano zlato na svili« razvija aristokratska intriga«.23 Balzaca24 (La femme de trente ans) ne razumije pravo, ali osjeća, da je Flaubert objektivniji od Balzaca. Ipak mu se kod čitanja Flaubertove Madame Bovary namitalo pitanje, da li se sve ono smije prikazivati. Flaubertova mu se objektivnost čini historijskom, a ne fotografskom, kao kod Maupassanta.25 Čita¬jući Baudelairea (Fleurs du mal) opaža, kako »u njega imade mnogo brutalnosti, ukus mu je bolestan i dekadentan. Zadnji je snažni reprezentant dekadence u lirici; iza njega već dolazi regeneracija po Verlaineu, premda je i sam Verlaine — po formi — dekadentan. No uza svu svoju bolesnu narav, B. ima i lijepih efekata… Dapače imade i jedna pjesma, koja izrazuje nesvijesnu težnju mo¬dernog nereligioznog čovjeka za vjerom. To je »les aveugles«. Ti idu u vječnom mraku i traže nebo. On se s njima ispoređuje…«26 Dali su mu da čita Goncourta. Ivan ga naziva dekadentom, a njegova djela lakom, galantnom robom rokokoa, bez dubljeg morala, kakvu i danas čita bezbrižna aristokracija.27
»Duševne borbe još nisu završene. Ekstremi, u kojima se moj duševni život kreće, karakterisane su mojom lektirom: Epistola beati Pauli apostoli ad Thes-salonicenses I. i — »Une vie« od Maupassanta. Posljednje je djelo jako značajno za naturalizam, no objektivno stanovište još ne mogu da zauzmem spram njega; kad bih to mogao, bio bi mi problem ljubavi, sjetilnosti, umjetničkog akta i sličnih, stvari riješen. No osjetio sam, da je djelovanje ovog romana na nas obične, slabe, a osobito mlade ljude: zlo. .. Malo je takvih, na koje takvi opisi ne će zlo djelovati i držim, da i sam Maupassant ne bi drugačije osjećao od nas. Pitanje je dakle: smiju li se ti akti opisati. Velim: ne! Ta sam bi Goethe zašutio, kad bi do ovoga došao… Što se mene tiče, ja bih to apstrahirao ili uvrstio u znanstvenu literaturu. Onamo bih uvrstio i Zolu, pa i mnoge druge, Dostojevskog itd. Sve zaključke ne ću da izvedem, dok djelo do kraja ne pročitam«.28 A kad je do kraja pročitao, piše: »Bit će mi dosta teško da dadem objektivnu sliku »Une Vie«, jer sam prvi put naišao na opis sjetilnih djela i jer je Maynialova monografija o M. neobjektivna…Da li ovo djelo dobro djeluje? Ne! Opisi onih sjetilnih akata ne spadaju u opseg umjetnosti. . . Skroz je krivo mnijenje, da umjet¬nost može prikazivati cijeli život. Tim se cijelo značenje umjetnosti rastvara. U aksiom, da u lijepu umjetnost spada samo lijepo, ne smije se dirati. Moral mora takodjer da se respektira. Umjetnost ne smije fotografirati, kako to čini M.«.29 No Ivan ne staje samo kod ovog suda, nego u potankoj i opširnoj analizi prikazuje i sve tehničke odlike Maupassantove.
Zanimljivo je, kako Ivan sa čisto književnog stanovišta prosuđuje Bensonova Gospodara Svijeta, koji je u ono doba izašao u hrvatskom prijevodu: »Kad sam ovo djelo pročitao, mislio sam, da gledam kinematografske slike. Sve na nas čini momentani, impresionistički dojam. Nije ovo samo zato, jer je to roman budućnosti, pa se detalj ne može tačno opredijeliti, nego se mora dati samo dojam svega, već i zato, što je ovo djelo tendencijozno: Bensonova je zamisao da nas uvede u Antihristovo doba velikih otpada i drugih d u š e v n i h doga¬đaja. Ideja je njegova uvesti nas u milje doba, kad čovjek sama sebe obožava. U Bemsona nema glavnih junaka, ideje su zdrava reakcija Zolinim, a njegovo je prikazivanje reakcija onom slikanju detalja kod Zole. Ipak nas mnogi likovi ne zadovoljavaju. Tako Mabel. Trebalo je onu ogromnu duševnu borbu između sumnje i vjere… jače prikazati… Kod jedinog smo Percya za vrijeme cijelog događanja upućeni u njegovu psihu. I ova je psihologija važna: nagoviješta naime novu katoličku literaturu. Nailazimo ovdje na religiozni život Percya: molitve, mističke ekstaze su osobito lijepo prikazane. Bemson je mogao da opiše religiozni život Percyjev, jer je sam takav. No zašto se on nije udubio u psihologiju Olivera? Zanimljiv bi bio problem prikazati psihologiju odmetnika. U tom se nalazi s moralne strane jedan nedostatak djela. Po mom je sudu Benson izostavio jedan važan faktor grijeha: sjetilnost. Upravo je ova važan faktor za čovjeka-odmetnika, a slobodni zidari ovdje na ovaj način ne griješe (bar to nije u romanu istaknuto). Čovjek Antihristove dobe bit će prekomjerno sjetilan i on će to filozofski opravdavati …«30
Često je polazio u kazalište, ali i opet samo iz umjetničkih motiva i, prema tomu, samo na klasične ili vrijedne stvari. Redovito se pripravljao čitajući već prije cijeli tekst i kasnije proučavajućj obrađene probleme, tehniku i tipove. U dnevniku je zabilježio svoje dojmove o Wagnerovim muzičkim dramama: Parsifalu, Lohengrinu, Tannhäuseru; o Wallensteins Lager, Piccolomini, Torquato Tasso, Die Launen eines Verliebten, Iphiegenae auf Tauris, Braut von Messina; o Molièreovom Umišljenom bolesniku, Rossinijevu Vilimu Tellu, Smetaninoj Prodanoj Nevjesti, Rasipniku itd. Kazališta, koja polazi, jesu: Hofopera, Volksopera, Burgtheater, Volkstheater, rijetko Raimundtheater,
Wagnerova je Parsifala osobito tačno studirao, te je o njemu držao i dva predavanja u akademskom društvu »Hrvatska«31. U Lohengrinu mu je prikazana težnja nadčovjeka za razumijevanjem sa strane običnog čovjeka, zapravo, u kršćanskom smislu, predslika one težnje, da je Bog poslao ljudima Boga-Čovjeka.32 A Tannhäuser mu riješava problem umjetnosti prikazujući kolebanje izmedju Elisabete i Venere. Ako onu to kolebanje i nije psihološki na prvi mah opravdano, on vidi u tome sliku sveljudskog kolebanja izmedju ljubavi i strasti, borbe, u kojoj konačno Elisabeta pobjedjuje žrtvujući sebe i spašavajući Tannhäusera.33
Kod Goethea ga zadovoljava, što »na pozornicu ne stupaju glupe strasti i djetinjarije, lake ljubavi i nevjere, nego borba i doživljavanje velikih čuvtstava s mnogo psihologije i misli«34 Ipak mu je Goethe premalo dramatičan, osobito u Ifigeniji, koju Ivan opširno razlaže. »U svojoj je dubini Ifigenija poput Fausta, Parsifala… djelo spasenja. Radi se o spasenju čiste čovječnosti… Skok od Euripidove Ifigenije k Goetheovoj je silan, skok iz antiknog nazora o svijetu kršćanskom nazoru… Ifigenijin je religiozni život kod Goethea krasno oslikan. One bi se molitve Diani i bogovima mogle lijepo i na bl. Mariju i na Njega odnositi. Forma je klasična, pa i priča, ali ideja i izradba su kršćanske.« Tu se prekida, pa stavlja pitanje: »Što bi tome rekli Jezuiti?!« On sam naime osjeća, da jako popušta zanesenosti umjetničke forme, a opet ga nešto neprestano vuče da odstupi od estetskog shvaćanja na život i da se posve preda religiji. Zasad još ova kriza nije akutna, ako se i sve više zaoštrava, te on nalazi privremeno riješenije u ličnom vjerskom životu i kritičkom shvaćanju umjetnosti.
Lessingova je »Braut von Messina« učinila na Ivana vrlo jaki dojam, ali on nije prije pisao o svojim dojmovima, nego je hladno proučio sadržaj i tehniku djela, pa zato malo hladnije sudi. Kor mu nije uspio. Prigovara Lessingu, što je kor razdijelio u dvije protivne stranke. To je, veli, »nekarakternost, jer je isto, kao kad bi neki čovjek, mnogo zla činio, a uz to nam iznosio svoja opažanja, kao etičko mjerilo.«35 Vrativši se iz Volksopere, gdje je slušao Rossinijevu operu Vilim Tell, veli: »Preradba je Schillerova djela upravo atentat na umjetnost. Sad vidim, da literarna vrijednost opera nije nikakva. Tu će biti glavna melodija. Ti pisci melodija su bez dubljeg naziranja na svijet…«38 Ipak mu je Smetanina Prodana Nevjesta »dosta zgodna komična opera«.37 Ima smisla i za komiku, te mu se osobito sviđa Molière.38
Ivan polazi u Beču i koncerte. Tako sluša D-Dur Simfoniju od Brahmsa u Wiener Konzerthausu,39 9. simfoniju od Beethovena,40 Mozarta, Griega, Mozartovu operu »Die Entführung aus dem Serail«.41 Glazba mu se sviđa, on je rado sluša, ali težih stvari ne razumije potpuno. Najviše mu se svidjela Beethovenova deveta simfonija, jer su u njoj obrađeni »faustovski motivi, samo što je riješenje bolje nego u Faustu: zadovoljstvo se ne nailazi u poljo¬djelstvu, nego u ljepoti prirode i u himni Tvorcu«42
Često je zalazio u muzeje i galerije slika.
Prvi svoj posijet u galeriji slika opisuje ovako: »Nisam se nadao, da su tako veliki umjetnici zastupani: Rembrandt, Rafael … U glavnom djela iz XV. i XVI. v. nisu na me dubok utisak učinila. Sva izrazuju istu misao: epsku priču o ljubavi, te život Kristov. Uopće slikarstvo renesanse nema u sebi ništa lirskoga… Kad sam izašao iz galerije, vrtilo mi se u glavi. Toliko slika i dojmova nije moj mozag mogao da obuhvati…«43 No studijem kao da kasnije ispravlja svoj sud o rene¬sansi: »Čitao sam o Michelangelu. Uvijek se moram da divim tim ljudima rene¬sanse. Nije u njih samo vještina forme, nego sav njihov rad ima dublji sadržaj, ima po koju ideju za podlogu. Michelangelova umjetnost nije grijeh kao Rodinova, jer on ne obožava sjetilnosti, nego upravo obratno, forme daju izraz carstvu misli, koje kod čovjeka igra najveću ulogu. Kad pomislim na Michelangela, držim, da je i on grandiozan i snažan poput Mojsija.. .«44 Rodin45 mu nije simpa¬tičan, jer drži njegovu umjetnost »1′ art pour 1′ artizmom«. Gledajući Tizianove slike suprotstavlja ih modernoj sjetilnosti, pa se podaje čaru Tizianovih boja, otklanjajući od sebe svaku nepodesnu misao.46 Kasnije je ipak drugačije sudio o tim aktovima, kad ga je minuo »1′ art pour l’ artizam«, koji je i njega bio zahvatio, — sve preko volje — neko vrijeme, dok mu se nije oteo. Posebice mu se svidja Corot,47 Segantini, Bocklin.48 O beuroncima49 je mnogo razgovarao s jednim svojim prijateljem, koji je bio u Emausu i tamo vidio njihove slike.
Mnogo je zalazio u salone, gdje je mogao vidjeti i kupiti dobre reprodukcije u malom formatu: »Lijepih umjetničkih karti ima ovdje. Mater Purissima od Morellia, Sikstinsku Madonu, Kristovu glavu od Renia i Lionarda sam kupio. Žao mi je, što nemam više novaca. Neko čudnovato uživanje imam u slikama. Madona i Isus su osobito lijepe. Ona kaplja krvi na glavi je užasna. Svakako su religiozne slike opet najdublje«.50 To je bilo prvih dana, kako je došao u Beč na sveučilište. Tako je Ivan polako sabirao umjetničke slike, kojih je na koncu života imao mnogo vrlo lijepih, ali nije više posvećivao posebne pažnje toj zbirci, jer su međutim njegove misli i rad krenuli posve drugim putem. Tek mi je jednom uzgredice spomenuo, znajući, da se bavim crkvenom umjetnošću, da će mi pokazati svoju zbirku umjetničkih slika. Mene je to iznenadilo, jer nisam ni slutio, da se i on zanimao za umjetnost. No nikad nije dospio, da mi tu zbirku pokaže. Vadio sam je tek iza njegove smrti…
Ivanovim je dolaskom u Beč dobila njegova estetska zanesenost novih pobuda.
Prvih dana svoga boravka u Beču bilježi on: »Već skoro mjesec dana nisam ništa pisao. Udovoljio sam svojoj želji i došao ovamo da (se upišem na sveučilište); učim pravo. Svi isu poslovi skoro obavljeni i ja polako postajem čovjekom… Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj: neka me u ovome gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i mig neka bude uperen lijepom. Uopće hoću ovdje da se naslađujem samo u lijepom. Mislim najprije na kazalište. Pripravljat ću se za opere i nastojat ću, da se zanesem u sve uzvišeno. Isto je sa svim umjetnostima. Moja je deviza: »Samo se ljepotom dolazi do Izvora«.51
On traži umjetničke dojmove, ali i velika životna pitanja, a uvijek primjenjuje ćudoredne kriterije. Najvoli religiju, izraženu umjetnošću. Mnogo razmišlja i raspravlja o kiparstvu i povijesti plesa,52 te o ljubavi, kako je prikazuju pjesnici. No onda dolazi do rezultata:
»Ljubav bi trebalo studirati kod pjesnika, ponajprije kod Shakespearea, jer je on ozbiljan, bar su njegova Ofelija i Hamlet do sada od sviju kazališnih komada učinili na me najdublji dojam (gledao je Hamleta u Zagrebu), onda kod filozofa, a napokon kod ljudi, t. zv. dobrih i zlih, i na samomu sebi.«53 Odmah pri svom dolasku u Beč predbacivao je nekim svojim drugovima jednostranost, jer im je »filozofija i istorija sve, a slikarstvo, glazbu, ples… bagatelišu. Ti ne će moći biti valjani profesori i odgajati ljude…«54
Pomalo dolazi Ivan do spoznaje, da je i on sam nešto jednostran gledom na umjetnost. To se osobito jasno razabire iz dojmova, koje je ponio sa svoga posjeta u bečkom prirodoslovnom muzeju, što ga je posjetio jednog dana, nakon što je bio u umjetničkom muzeju:
»Mnogo sam toga gledao; sve mi se pomutilo u glavi. Rude, njihove boje, zanimale su me osobito. Apercepcija je u metne takva. U drugo se što ne razu¬mijem nažalost. Kad sam vidio te prirodnine, čudne su mi se misli pojavile. Tolika je priroda, toliko je u nje ljepote i zakona, da je čovjek mora da proučava. Dolaze mi na pamet misli nekog pisca, da su pjesništvo, glazba, ljubav, pa i sama vjera isprazne stvari. On veli, da se moramo baviti onim, što postoji, uzeti žabe, pa ih secirati, okretati električne strojeve, graditi velike plugove, studirati medicinu i baviti se onim, što je sigurno i nepobitno, jer da priroda nije hram, nego radionica. No ne mogu da se držim ovakvih misli. Vidim lijepu sliku, stanem i gledam; čujem za dobro djelo, veselim se; tražim prijatelja, mislim na rodi¬telje, ta s prirodnog je i »modernog« stanovišta i ljubav k njima sentimentalizam, i vidim se već u grobu, jer mi je dosadio život, koji se nikako ne će da slaže s mojim principima, i gledam, kako mama i tata, već stari, dolaze na moj grob i plaču. Kod toga osjećam, da uistinu duševni svijet postoji. Zahvaljujem Sveviš¬njemu, koji je dozvolio, da sve ovo proživim, tako, da sam uza svoje jednostrane nazore o umjetnosti i duševnim znanostima zavolio i prirodne znanosti«.55 Mnogo razmišlja o tomu, kako treba u umjetnosti sjediniti ljepotu s istinom i dobrotom, ali ne može tog problema jasno razriješiti.56
Godinu dana kasnije, 24. II. 1916. vraća se Ivan ponovno na svoju tadašnju jednostranost: »Teško mi je, što sam toliko jednostran: prilično se razumijem u književnost, no šta je ona? Ona ne zadovoljava čovjeka. Nije li i ta umjetnost samo samozavaravanje? Ta imade toliko prirodnih znanosti, socijalnih, i drugih, a tko mi može reći, da svaka ova ne vrijedi isto toliko, koliko i nauka o umjet¬nosti? Pa možda i više. Umjetnost je veliki egoista: ona usrećuje onoga, koji se s njom bavi, dok ostale znanosti mogu i drugima izravno da pomognu. Možda se i varam: bit će tomu uzrok, što sam u zadnje vrijeme čitao i dosta neumjetničkih djela: nije bilo u njima one poezije Chateaubrianda, Hugoa, Brentana ili Eichendorffa. Silno je mučan bio proces, n. pr. sondiranje poezije od nepoezije kod Maupassanta i sličnih. Velika je, jamačno, zadaća literarnog historičara da preporučuje dobre knjige i da luči dobro od zla.«57
Čitavo se ovo kolebanje jasno odrazuje i u izvjesnom nezadovoljstvu, što ga katkada podilazi: »Sav je moj književni rad zaostao, ne čitam (dovoljno). Čovjek mora da ima nešto više, za što će se držati, čemu će svoje nastojanje posvetiti, što će ga oduševiti. Ja bih tako rado radio za naš pokret na književnom polju, upo¬zorio na stranu književnost, na odgoj ukusa i na ljubav k ostalim umjetnostima«.58 Od¬mah drugi dan iza toga bilježi: »Silna je u mene želja da stvaram. Učenje mi je već do¬sadilo, želio bih, da moj duševni život pretvorim u poeziju. Trebao bih neki sadržaj, kao okvir za ove misli. Grabancijaša Dijaka valjalo bi proučavati«. Mnogo se bavi mišlju, da napiše hrvatsku svečanu dramu, u kojoj bi najglavniju ulogu imao kor, kao reprezentant idealnog gledaoca iz naroda, (kao kvintesenca narodna.59 O tomu mnogo razmišlja, piše i razgovara s prijateljima. Neki su mu svjetovali, da uzme povjesni sadržaj, no on misli, da je zgodnije jedno mitsko lice, kao Kraljević Marko, jer iz njih se mogu stvoriti reprezenitanti naroda mnogo lakše, a ujedno i cijelog čovječanstva. Iz povijesti bi se dale po njegovu mnijenju razviti »kraljev¬ske drame«, kao u Shakespearea, gdje se pokazuje borba karaktera, ali nikada nosilac ideje cijelog čovječanstva.60 Privlači ga doduše misao u nekoj pentalogiji sv. Anastazija, Tomislava, Zvonimira, Svačića, koja bi se osnivala na proročanstvu o budućem kršćanskom narodu Hrvata. Muka je samo naći one sveopće velike krivnje, koje su kraljevstvo uništile. Ipak om ostaje kod svojih junaka iz narodne poezije.61 Zato proučava junačku narodnu pjesmu, Sofoklova Kralja Edipa, radi kora i Palmotićeva Pavlimira, radi stihova.
Vidjevši u kazališnu »Rasipnika« zanosi se mišlju, da bi bilo zgodno preraditi taj komad za hrvatske seljake. Samo bi trebalo uplesti scene iz domaćeg seljačkog života.62
Od njegovih književnih radova u to doba treba spomenuti opsežnu studiju o Parsifalu, što ju je izradio kao predavanje za »Hrvatsku«,63 radnju o Turgenjevu, određenu za Luč, gdje prikazuje Turgenjeva kao svestrano naobražena čovjeka i kao ljubitelja sviju umjetnosti dovodeći ga u kontrast s jednostranošću Dostojevskoga i Tolstojevom etikom,64 te snažnu realističku crticu u dnevniku, gdje krepkim potezima riše život na Kärtnerstrasse, odmah prvih dana svoga boravka u Beču.65
Smisao za prirodu
Već je otprije volio prirodu, a u prašnom se i bučnom Beču »već i zaželio prirode. Sav sam se nemoćan i satrven osjećao po smradnim ulicama. No kad sam došao u Baden, vratilo se naravno veselje i ugodnost. Po parku je divno. Krasni je pogled na valovita brda, prethodnike Alpi. Dolje, između ovih brda i onoga, na kojemu smo bili, smjestio se jedan lijepo uređeni gradić. Pošao sam na stijene, gledao u dubinu, dolje na cestu, što ide, i obuzela me želja da imam krila, pa da lebdim iznad toga bezdna«.66
»U prirodi, po šumi i livadi proboravio sam poslije podne. Krasan je bio dan. Već je granje počelo da se kiti pupoljcima. Već su se nalazile i ljubice. Kad sam se vratio, pričaše mi, da je bila procesija, ikakve Beč ne pamti. Nisam je vidio, žao mi je.«67 Nekoliko dana kasnije bilježi: »Duša mi uvijek pjeva. Bio sam u parku kod Rathausa. Krasna mjesečina, lijepo osvijetljeni oblaci, šum bijela vodoskoka, crna voda sa srebrnim odsijevom od svjetiljaka, miris cvijeća, koji opaja. No ne ću dalje da pjevam, da se divim geniju, koji je sve to stvorio, dao… Potrebno je više rada…«68 9. svibnja bio je u posjetima kod nekih po¬znatih iz Banjaluke, a poslije podne je sproveo s o. Vaninom D. I. »u krasnoj prirodi. Uživali smo u zraku, u travi, oblacima, cvijeću, u svemu… Sve je tako lijepo bilo. Ležali smo u travi i svom snagom pili ljepote prirode, koja se rađa. Vanino mi se jako svidio, osobito, kad je jučer rekao na predavanju u »Hrvatskoj«, o »Radosti«, da je i svaki cvjetić izvor radosti. On uživa u prirodnim ljepotama i stalo mu je do toga, da sebi uzgoji veselu dušu. Sjajna misao! Moramo uvijek biti veseli, jedino veselje stvara oduševljenje, a ovo velika djela i požrtvovnost.«
I tako je to bilo često nedjeljama poslije podne; polazio je u prekrasnu bečku okolicu, obično u društvu prijatelja, i s njima raz¬govarao o Bogu, sumnjama i duševnim borbama.69 Ipak osjeća, da previše radi, a da premalo zalazi u prirodu.70 Vrativši se kući u Ba¬njaluku preko praznika mnogo šeće i pravi izlete, sam, ili s prijate¬ljima, promatra sjene hrastova, zadnju rumen, koja prodire kroz drveće, sjene, što se spuštaju na Vrbas i šuljaju valovima,71 sluša glazbu cvrčaka, koja struji prirodom.72 No »Stvoritelj je mnogo ljepši od svega ovoga«.73
»Malo sam se opet iza duga vremena sabrao u prirodi. Otišao sam na petričevačku cestu. Srp je bio na nebu. Crne konture brda okolo, u ovima crvena svijetla od kuća. Uz to lavež, neprestani lavež pasa. Okrenuo sam se na su¬protnu stranu i promatrao jednu zvijezdu. Bila je zelena i brzo je treperila, kao da hoće nekoga da stigne. Žurno, žurno je uvijek drhtala. Okolo su zvijezde veće i manje, a tako su poredane, da se čini, kao da su između sebe spojene tankim pramovima, te tako na nebu čine neizmjerno mnogo geometrijskih figura. Zvijezda, još uvijek trepti i pogled se malo spusti i vidi kao tamnu ploču. To je zemlja, zemlja, koja se čini, da je sada središte toga ogromnoga svemira. Brza zvijezdica i crna zemlja, uz to zvijezde… I kao da ova zemlja drhće i titra u svemiru, kano da je obješena o tanke niti i sada će se pretrgnuti; ne će, ne, ne, sigurna je ona tu, sigurne su i zvijezde i sve okoilo, sve se lijepo drži, vuče i žuri, okreće i miče. Neko upravlja time. Hosana Njemu, koji to oživljuje, koji svemu daje brzinu, život i smisao. A mi ljudi, što smo mali, na ovoj tamnoj zemlji! I mi se pokoravamo tome veličajnom redu, i mi smo dijelovi toga velikoga smisla…«74
Noćno nebo, osuto zvijezdama, uvijek je vršilo čaroban utjecaj na Ivana: »Zvijezdice, mile zvijezdice, što ste se tako lijepo prolile po nebu, skoro sam zaboravio, da vi postojite: vi svijetovi, bezdni, neizmjernosti! Kako čovjek brzo zaboravi na vječnost! Noć je pravi dan: istom onda može da pravo traži Njega!«75 Ipak se tuži, da je »malo izgubio vezu s prirodom«.76 Htio bi naime prirodu i prouča¬vati, a to mu ne dozvoljavaju njegove slabe oči, koje mu brane mnogo čitanje. Knjige su mu dojadile, jer ga odvode od prirode: »Samo da mi se otresti sviju knjiga, sviju tih tuđih, otrovanih mnijenja, i živiti prirodno i dobro, kakve nas je Bog stvorio!«77 Da se odmori od svoga napornog rada zalazio je u prirodu, a ako mu to nije bilo moguće, potražio je zgodno društvo.78
U kat. akad. društvu »Hrvatska«
U Beču se zapaža živa želja Ivanova da sudjeluje u pokretu, što ga je započeo biskup Mahnić, da sarađuje u »Luči« i da bude aktivan na polju katoličke književnosti.79
U vojnoj se akademiji Ivan veselio, kako će, kad bude na sve¬učilištu, zajedno raditi sa sumišljenicinia u katoličkom akademskom društvu »Hrvatska«. Razumije se, da se odmah upisao u to društvo, marljivo polazio subotnje sastanke, prigodice predavao i živo uče¬stvovao u raspravama. Družio se u glavnom s Hrvatskašima. Poslije sjednice znali su koji put otići u kavanu i tamo raspravljati o raznim pitanjima. S pojedincima je volio i šetati. Neka su mu se predavanja osobito svidjela, tako n. pr. Vaninovo o Radosti.80 No sudeći po dnevniku, »Hrvatska« ga nije posve zadovoljila. Ivan nije bio spo¬razuman s površnošću i lakim životom nekih članova. Tražio je ne samo logiku uma i riječi, nego i logiku života.81 Njegov katolicizam zahvaća sve dublje u praktični lični život, koji Ivan nastoji u sebi i u svojim drugovima podići do punine.
Osim sveučilišnih predavanja i osim sastanaka katoličkog akadem¬skog društva »Hrvatska« polazio je Ivan i predavanja, što ih je pri¬ređivala »Christokratische Studentenvereinigung«, no rijetko, jer ga nisu zadovoljavala.82 Predavanje prof. Uhdea o apstinentskom po¬kretu veoma ga je zadovoljilo i oduševilo i u stvarnom i u formalnom pogledu.83
Umjetnost ili religija?
Tako je čitava škol. godina 1915/6. u Beču prošla u ozbiljnom radu. Pri kraju praznika, prije, nego će da se opet vrati u Beč na studij, bilježi Ivan: »Kad čovjek ne radi, čudno nezadovoljstvo ulazi u dušu. Za ovu godinu dana nekako sam izašao iz onog literarnog, umjetničkog oduševljenja. Doduše, ja volim čitati i gledati, ali ne mogu da uhvatim dublji smisao svemu.«84 On hoće reći, da ga pitanja o umjetničkoj f o r m i ne zadovoljavaju više i ne zanimaju onoliko, kao nekad. Ivan nije nikad izgubio smisla za ova pitanja, ali ga više nije njegovao, kao još prije godinu dana, kad se umjetnička forma borila o prvenstvo u njegovoj duši. To je prvenstvo u Beču počela gubiti i sada stalno sve više gubi na terenu, a sve više za¬okuplja Ivanovu dušu s a d r ž a j velikih problema kršćanskog života. Na ono mjesto, koje je dosada prividno zauzimala u nje¬govoj duši umjetnost sve više stupa r e l i g i j a. Mjesto formalno-umjetničkih pitanja Ivan sve više voli rješavati dublja pitanja odnosa čovjeka prama Bogu.
Zdravlje
U radu su ga mnogo smetale slabe oči. Često se tuži na slabi vid, koji ga priječi, da ne može raditi, koliko bi htio. »Pišem, a ne vidim šta pišem. Dadoše mi u oči atropina. Zabrinut sam za svoje oči. Da oslijepim, bilo bi strašno. Bože, sačuvaj! Sav sam svoj duševni svijet sebi stvorio gledanjem, i to da nestane! Za glazbu nisam toliko. Gledat ću, da gdjegod glasovir vježbam, da učim komade na pamet, jer tko zna… Majko vječna, Ti, koja si utjelovljenje poezije, svega lijepog i vječnog, daj, da i nadalje mogu darove ljepote pri¬mati«.85 Te je riječi ubilježio u dnevnik velikim nespretnim pisme-nima, još u onom svom prvom umjetničkom raspoloženju. Najteže mu se rastati od umjetnosti… Nakon nekog vremena bilo je opet bolje, ali ga slab vid nije prestao sprečavati u radu. Zato se zavje¬tovao sv. Anti, da dva mjeseca ne će jesti kolača, samo da mu očima bude dobro.86 Taj je zavjet trajao do 15. svibnja 1915, a 25. svibnja bilježi: »Teško mi je dulje vremena čitati, jer me oči zabole, te uopće slova ne razabirem. Molitva moja ide Svevišnjemu i sv. Anti, da mi se smiluju i oči poboljšaju, samo da mogu čitati i raditi, koliko mi srce teži: Mnogo, jako mnogo toga imam, šta treba da saznam. Mo¬dernih, učenih je neprijatelja sa sviju strana, a treba se proti njima boriti dubokim sredstvima. Bože, svoje ću oči upotrebljavati samo za gledanje lijepoga i za uzvišene svrhe, pomozi mi zato, molim Te!«
Osim na oči tuži se češće i na zubobolju i fistulu87. Tu je, vjero¬jatno, već onda bio korijen njegovoj očnoj boli i kasnijim bolestima, kojima je konačno i podlegao. Inače se osjećao zdravim.88 Preko praz¬nika je u Banjaluci opet vozio dvokolicu, ali je gimnastiku nešto za¬pustio.89
Nutarnje borbe
Nutarnji život Ivanove duše mije bio u to doba bez borbi i trzaja. On sam tu borbu često ističe. Prvih dana svoga boravka u Beču misli doduše, da je u njegovoj duši »borba protiv modernih nazora dovršena«90, ali to je samo snaga njegove v o l j e, koja hoće da slijedi kršćanstvo, te njegova u m a, koji mu pokazuje razumnost kršćanskog nazora na svijet. No još je morao mnogo borbi proživjeti, dok je po¬stigao onaj mir, koji je uživao zadnjih godina svoga života. Kriza vjere i kriza kršćanskoga života, taj prijelaz iz djetinje vjere u vjeru i život zrelog muža, koji je tako pogibeljan, proživio je i Ivan, i to, kako se čini, bez naročite pomoći ljudske, u glavnoim vođen pomoćni¬com rukom Božje milosti. Evo, kako on analizuje svoju nutrinju u tom pravcu i kako daje sebi račun o opravdanosti svoga vjerovanja, da »služba njegova bude razumna«. Nije to zbiljska sumnja ili kolebanje, već odmicanje svakog terena vjerskom nehaju:
»Život mi je veliki upitnik. Od dana se do dana gubi moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje izmedju dobra i zla ne dostaje mi više. Pitam se, da li je ono, što sam prije držao dobrim, uistinu dobro. Šta je to »uistinu dobro«, postoji li dobro? Svi ovi nazori o svijetu, nisu li samo predrasude? I uvijek tako živim i pitam se. Samo ono, što pred sobom vidim, uviđam da postoji. Evo, što vidim: Šećem se u večer po parku i gledam, gdje je na svakoj klupi po jedan par . .. Faktično ovaj prirodni zakon postoji, zakon ljubavi, u smislu sjetilnog nagnuća muža k ženi. Na ove parove ne gledam više s prijašnjim okom. Negda sam držao, da je to strast, da je to slabost, nekarakternost ljudska, koja se podaje sjetilnom užitku. Ovako na taj temeljni prirodni zakon više ne mogu da gledam i ako znam, da sam se u časovima, kad sam promatrao taj život iz bliza (akademija!) gnjusio toga gada i blata. Za opravdanje ovoga principa moram se pitati, postoji li Bog – ili ne postoji? Onda: što razumijem pod imenom: Bog? Faktično je, da On postoji, da ga osjećam oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir, Svaki čovjek ćuti duh nečega većega i vječnijega… Dakle Bog postoji. Šta je taj Bog, kakav je? Možemo li se njemu moliti? Je li osoban? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrinja u pojedinim jednostavnim slu-čajevima. Uvrijedim li moje roditelje, žao mi je. To je dokaz, da osjećaj počinjene nepravde nije predrasuda, nego da pravda u nama postoji. Pravda je jedan princip, koji je u nama i sva se nutrinja u nama uzrujava, ako radimo proti ovom principu. I Onaj, koga mi oko sebe osjećamo, do kojeg razum dolazi, da je vječan, komu duša nehotice teži, Taj će biti jamačno sama Pravednost, Time do¬lazimo do osobnog Boga. On postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini vječni, veliki Bog. Kad On postoji, već slijedi, da naš život ima svrhu. Onda treba još pomisliti na nešto, na šta ljudi ne misle i šta bi ih moglo lahko dovesti do prave spoznaje — da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo, a taj umre. Nikad, nikad ga više ne ćemo vidjeti. Pa mi sami, puni smo misli, sumnja, težnja, mnijenja, cio duševni svemir, naše »Ja« je sredina, oko koje se sve okreće, koje dojmove prima i vrsta, sve mi to doživljujemo, katkada se mučimo i patimo i sad najednom — umremo. Zašto bi sve ovo? Zašto toliko misli i težnja, kad je sve badava, kad propada u ništa, kad duša nije zaseban elemenat, koji je poput duha u Diable-u boiteux-u u bocu zatvoren? Ne, to ne može biti — kada je u prirodi sve tako sjajno udešeno, mora biti i vječnost našega života u smislu naše pravednosti. Jest i uistinu i ja to vjerujem, premda i u času, kad ovo djetinjom vjerom osjećam, kad se gnjusam od zla i kada se topim u molitvi, ostaje u dnu duše opet ona sumnja, onaj veliki upitnik zadnjeg Adama: Zašto? Šta? I opet, uza svu sumnju, vjernijem! No nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo proti principu praved¬nosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: Aut catholicus, aut nihil. U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postojala. Znam i osjećam, da je katolicizam jedina prava vjera. Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj pra¬čovjek u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnji dolje i pravi od mene, da sumnjam.
No dosta o tome. Trebalo bi svoj ž i v o t kritikovati. Time, što je moja čista vjera u katoličanstvo oslabila, opalo je i svako pravo oduševljenje, svaki oštri sud o svemu, što se događa. Sve, što promatram, gledam, i ne znam, je li dobro, je ili zlo. Ljubi se svijet i grli — pa neka se ljube i grle. Pa eto mi je jedan dao pljusku (sjećanje na događaj u vojnoj akademiji). Pa svejedno je, neka i drugi dadne. Pa toliko je svijeta siromašno, toliko se ljudi kolje — neka je sve to, samo neka se moje kože ne tiče. Faktično, ako mi razum i kaže, da to nije dobro, ali ja sam to uslijed nutarnjih sumnji uistinu doživio. I sada je krajnje vrijeme, da sve ovo opet stresem i da pomislim, da je Neko poradi Istine umro za me na križu. I trgnem se tada i vidim, da sve te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo su gadna strast, da to nisu ljudi s težnjama i bolima, nego da su jednostavne živine, kaje se od ostalih ne razlikuju. I ja ne smijem takvo što opravdavati, jer znam, da je ovaj princip nagnuća muža prama ženi samo poradi naše duše ovdje — jer naša je duša »Mi« — duša, koja se usavršava i diže.
Ovaj negativni princip ljepote — svojom je ljepotom zato samo ovdje, da stvara od nas ljude. I gledat ću da se probijam, da na ženu ne gledam, kao na lijepo tijelo; k njoj me njezina vanjština ne smije vući. Odrvati ću joj se i u njoj ću tražiti samo ono, što je vječno. I zbilja, sad opet osjećam da vjerujem, da vje¬rujem katolički. Ne Venera, nego Majka Božja, to je za nas jedini pravi put. I promatrajući život znat ću, što je plemenito, a što nije, što je moralno, a što nije.
Ovako sam proveo čuvstvenu analizu. A da sam se držao svete rečenice: »Po plodovima se zna, kakvo je drvo«, došao bih načinom razuma, znanosti, umjetnosti, a poglavito historije do rezultata, da jedna stanovita istina postoji, da se ona kroz cijelu historiju vuče i da su sve težnje i bludnje ljudske upravo lutanje oko katolicizma, koji treba proživjeti i osjetiti. I uza sve to, što vjerujem, čovjek sam i sumnja na dnu duše ostaje i ona me j a č a, jer je uzrok duševnoj borbi i probijanju, koje kao čovjek proživljujem«.91
»Veza s Božanstvom«
Ivan rado zahvaća u svoju dušu i traži vezu s Božanstvom:
»Kiša šiba prozore… Ja volim ovaj kišoviti dan, više nego svijetlo, koje mi toliko toga pokazuje, te ne dozvoljava, da zaronim u svoju dušu. I ronim sada u svoju dušu i tražim u njoj i ništa ne mogu da nađem. Plakao bih dugo i uživao bih u plaču i dublje bih i dublje ronio u dubinu, dok ne bih plačući naišao na Njega, koji je vječno tužan. I sjeo bih do nogu Njegovih i kiša bi i dalje pljuštila, a ja bih vječno plakao i bez uzroka plačući Njega slušao«.92
Čitajući ovo pita se čovjek: Je li ovo poezija ili mistika, ili jedno i drugo? Svakako je zbiljski doživljaj Ivanove duboke duše.
Proživljavajući krizu vjere i ćudoređa, koju proživljuje svaki čovjek, naročito intelektualac, ostaje Ivan pobjednik nad svijetom: »Tama je vani, gusti, crni oblaci. Dolaze mi čudne misli i sam ne znam… Sve je san. Sve prolazi. Proći će i roditelji i sve će izgle¬dati kao san. Dok i ja ne ću zaći u tamnu, groznu ulicu; ne, nije tamna ni grozna, nego svijetla, puna nadnaravnog sjaja: tamo se slavi Resurrectio!«93
U ovom proživljavanju osjeća Ivan, da ga samo Bog može usre¬ćiti: »Duša je moja dosta izgubila vezu s Božanstvom. Gledat ću da se u ž i v i m u N j i da se usrećim«.94
Osobito ga privlači presveta Euharistija:
»Ja jako volim tišinu i mir: mogu tada razmišljati, mogu misliti misterij Euharistije, zapadati u nepomično začuđenje, dugo se moliti…«95 »Sjajna su neka mjesta iz Ivanova Evanđelja o Pričesti. Kod zadnje sam mise mmogo o njima razmišljao i tako se uživio, da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu i da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati, onaj isti, koji je negda (na zemlji) živio, onaj isti, još ljepši…«96 »Kad bih se sastao s kakvim bezvjercem, ne bih mu znao dokazati što osjećam. Dapače, kad sam gdjegod u vedroj, svijetloj, sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod svete Pričesti, čudno mi je, kano da je to bio neki san, tajanstveni čudan lijepi san, neki osjećaj, neka atmosfera, koje sada nemam, a kad sam u tom osjećaiju, zaboravim sve i samo me nešto vuče, neodoljivo vuče, jedna molitva vuče drugu, želja, čežnja, nepre¬stana težnja, da, upravo treba naprezanje, da se prestane osjećati težiti Onamo. Sav je život lijepa i velika Tajna.«97
Sudeći po zapiscima njegova dnevnika, polazio je Ivan u to doba k svetoj pričesti barem svaki mjesec. Često spominje, kako se veseli svetoj pričesti, pa je onih dana prije svete pričesti sav u tom raspoloženju, da će primiti Spasitelja:
»U nedjelju je Pričest. Ne mogu da shvatim, da će Krist, Bog, Stvoritelj, Onaj, za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretnju vasioni, Onaj, koji nad svakom travkom i nad svakim crvi¬ćem bdije, da će Krist, kojem su klince kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj, koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će taj biti moj: da će se razgovarati sa mnom, s čovjekom, za koga samo ja pravo znadem. Po tome baš vidim, da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav.«98 »Već sam se zaželio Pričesti, religiozni život sam strašno zapustio. Rado bih studirao Kristov život, čitao bih misli velikih ljudi o Njemu i topio bih se u tome oduševljenju prouča¬vajući Njega.«99
Kad je tužan i nezadovoljan sa samim sobom, polazi k svetoj pričesti i tamo nalazi utjehu: »Svejedno sam silno nezadovoljan i žalostan. Znam, da ne bi smjelo ovako da bude. Bio sam danas pače na sv. Pričesti. Ono nekoliko časova u crkvi bijah sav sretan i još više, kad mogoh bar donekle zaroniti u ovaj misterij«.100
Prije odlaska u vojsku prima opet svetu pričest i bilježi u dnevnik: »Bio sam jučer na pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, da se, čini mi se, nikada ne ću žalostiti, pa makar mi i teško bilo«.101
Za ispovijed se vrlo savjesno pripravljao. U njegovu dnevniku imademo zapravo sadržaj njegovih ispovijedi.
U ovom razdoblju spominje Ivan sv. ispovijed izrijekom dva puta. Jednom, nakon što je gledao, kako su drugi spiritizirali: »Već zbog ovog spiritizma želim da se ispovjedim«.102 I drugi put prije nego će u vojsku: »Htio bih se lijepo pripraviti za ispovijed. Moguće je i zadnja. Naravski, nisam u takvom miljeu, gdje bi se moje griješke uslijed borbe pokazale, no ipak naslućujem mnogo toga.«103
Posebno se rado molio Blaženoj Gospi:
»Prekjučer sam se krasno molio Majci Božjoj. Zbliženje je bilo veliko. Na¬ravno, i u toj silnoj blizini, bila je težnja za još većim zbliženjem. I u toj žarkoj molitvi opet je bila praznina i vruća težnja za Njom.«104
Uz »Nasljeduj Krista« čitao je Ivan sveto Pismo, osobito po¬slanicu sv. Pavla Tesalonićanina.105 Polazeći u vojsku traži zgodna djela za studij sv. Pisma.106
Za imendan 1915. darovali su Ivanu neki drugovi kolača i cvi¬jeća, a jedan mu je prijatelj darovao propelo, uz koje su bili vezani oprosti. To je Ivana osobito veselilo.107 Volio je lijepo crkveno pjevanje i dobre propovijedi,108 a odbijala ga je praznina sadržaja uz retorski nastup na propovijedaonici.109
Primat razuma i vjere
Ozbiljnost i dubinu Ivanova religijskog života i shvaćanja naj¬bolje ćemo vidjeti u strogoj autoanalizi, koju je sustavno provodio, te u razvitku njegovih životnih naziranja, o kojima je volio ras¬pravljati.
»10. III. 1915. Svijeća gori na mome stolu. Skoro će ponoć. Još čujem glazbu, vidim mrtvog Werthera i zimski pejsaž. Bilo bi zanimivo, da opišem dojam Werthera i da ga analiziram, ali analiza samoga sebe čini mi se za ovaj čas mnogo važnijom. Radi se o onih par rečenica iz Rainer Maria Rilkeova djela o Rodinu… Pristanem li na ove misli, znači, da svu svoju ideologiju bacam i da sebi počinjem graditi novu. Ove riječi drmaju egzistencijom morala … I ni u ovoj slasti ne ću naći zadovoljstva. Ovaj silni demonski užitak nas drži, a mi se najednom trgnemo, čujemo: Memento mori! Sjećaj se smrti! To, što se toliko drži, proći će, samo nešto će ostati i poslije, ali ono, što će ostati, nije u ovim demonskim časovima uživalo. Ne-uživati, znači boriti se proti prirodi, zanijekavati je dapače. Osjećam tvrdo, da jest život poslije smrti i da taj život demon¬ski s onim veze nema (t. j. da je onaj život poslije smrti sasvim drugačiji nego ovaj na ovoj zemlji i tko po tijelu živi demonski život uživanja, ne može zadobiti vječnoga života ni uživati vječne sreće)… Ako nešto hoćemo da postignemo, moramo pregarati. Rodinovi su kipovi krasni, sjajni, bukteći život. No čim su veći i sjajniji, to je za nas veća dika, ako smo veličinu toga prolaznoga sjaja suzbili, poradi onoga, za sada još neosjetljivoga, sjaja vječne ljepote. Uopće sam došao do zaključka, da mi se čini, da je borba proti modernim nazorima (u meni) dovršena. Život mora da je žrtva, da mnogo lijepoga ni ne gleda .. Život je silno teška borba, koja traži pregaranje i ne gledanje lijepoga. Radi ove borbe ima život čovjeka višu sadržinu …«
Kako je Ivan vodio ovu borbu vidjet ćemo domala. On je bio umjetnički nadaren, pa prema tomu i čuvstven, ali je ipak u njega prevladavao razum već u ono doba. To on i sam zapaža: »Čini mi se, da nisam sposoban za tako duboka čuvstva. U mene žalibože mnogo više radi razum, kritičko stvaranje (analizovanje) i odgoj. I ono, što uviđam, da je u meni plemenito, to meni moguće nije iz čuvstva, nego mi razum kaže, da je tako dobro i da tako treba da radim. Uopće kompli¬kacije u čovječjoj naravi, onaj vrag, koji se umiješa i u najdublje i najplemenitije stvari, toliko učini, da čovjek i ono posumnja, što je sebi velikim trudom sagra¬dio«.110
Tu još govori djelomice jednostrani umjetnik iz Ivana, ali ga je upravo ova moć vjerom osvijetljena razuma vodila pravim putem i kasnije učinila iz Ivana čovjeka željezne volje i jasnih pogleda, koji je znao kuda ide i što hoće.
Tako je Ivan nemilosrdno i sasvim iskreno analizovao sva svoja čuvstva,111 kadgod mu je njegov naporni rad dopustio da dublje razmišlja112 i kadgod je osjetio potrebu da prosudi sama sebe, svoje čine i svoje nakane. Kad se pripravljao za latinski ispit, mučile su ga koji put ružne misli i napasti, koje je odvažno svladao, a od na¬pornog je posla tražio odmora u ugodnom društvu svojih istomišlje¬nika, s kojima je raspravljao o svojim omiljelim temama. No vrativši se kući predbacivao je sebi onda, što nije učio latinski. U takvom raspoloženju piše:
»Život je grozan. Da u dnu duše nije nada u vjeru i u nešto vječno, ne bih ni htio više da živim. Ne, nijesam kukavica, hoću da sve zapreke svladam! Radit ću i gledati, da sebi z a r a d i m zadovoljstvo.«113 »Gadan sam sam sebi. Grozno sanjam, o čemu po danu nikad neću ni da mislim. Plitkost vlada u mojoj duši. Već mi je dosadilo to vječno učenje latinskog. Umoran sam već i zaželio sam se prirode i umjetnosti. Večer je tako kršćanska, spremna za svaku, veliku misao, a kada svane dan, sve se to raspline, čovjek se pokaže slabim i ne može da shvati, o čemu je na veče razmišljao. Već sam se zaželio svete pričesti. Doduše moram priznati, da sam religiozni život zapustio…«114 »Na kultiviranju sam svoje duše u zadnje vrijeme nešto intenzivnije radio. Čitam »De imitatione Christi« i razmišljam. Velika je to knjiga, puna mistike, koja i meni treba. Čovjek vidi u svakom času, kako je malen, a kako je velik Onaj, koji je umro za nas, koji nam daje Hljeb, samoga Sebe, svu onu veličinu i svu ljubav; ne može se izreći, šta se ćuti, kad se On s nama sjedini, ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim, za Svijetlom vječnim, za Bogom Stvorcem, za kojim srce snažno i erup¬tivno teži. I svakog časa i svagdje se čovjek usuđuje tražiti ono, što sluti da je kao iza nekoga zastora u duši, što kadkad svoju zraku baci i stanovitu stranu nutrinje vrhunaravskim sjajem rasvijetli. Čovjek bi htio u svoj veličini biti netijelo, a spojen s tim Svijetlom.«115
Kad ga ne ispunjaju ovakve misli, onda je nezadovoljan i misli, da mu život nema prave životne zadaće.116 On zapaža, da umjetnost sve više stupa u pozadinu, pa mu je to kanda i žao i on to taksira kao duševni nazadak u nekim poljima: »Mnogo toga sam zaboravio i izravno osjećam, da mi je onda bila književnost sve, a sada sam samo diletantista. Treba se opet uživjeti…117 Opetovano nalazi, da mu Verlaine govori iz duše i navodi cijele pjesme, koje da su odraz njegova duševnog raspoloženja.118 No ne može zapriječiti procesa, koji je počeo da djeluje u njegovoj duši i kojega se rezultati sve jače zapažaju:
»Htio bih biti ponizan, silno ponizan! Svu onu prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom, samo zbog te same istine, a nikako ne misliti na ljude, šta su om uradili, šta su oni pročitali i biti u tom pogledu savremen. Duboku temeljnu naobrazbu tražim, a ne množinu pročitanih knjiga. Svejedno sam nezadovoljan i žalostan. Znam, da ne bi smjelo ovako da bude. Bio sam pače na Pričesti danas; ono nekoliko časova u crkvi bijah sav sretan i još više, kad mogoh bar donekle zaroniti u ovaj misterij. No brzo iza toga nasta čuvstvo nezadovoljstva, možda je to zato, jer proživljujem neku čudnu borbu, kojoj ni sam još nisam svijestan. Od onog oduševljenja i samosvijesti, koja je bila u meni, polako odustajem i približujem se silnim naporom kršćanskom poimanju i uviđam, da u mnogom imam krivo, dapače, da još nemam temeljnih filozofskih (etičkih) principa«. Na to ga je upozorio jedan njegov drug, danas svećenik banjalučke biskupije. Ivan je s njim mnogo raspravljao, no često je unaprijed vidio da on ima krivo, a njegov drug pravo »jer misli zaključcima, koje su vjekovi promozgali. Ali čovjek hoće sve da uvede u veličajni logički katolički sistem… Crkva je u tome apsolutna… jer se višoj jedinici moraju stanice pokoravati; no meni ova lažna tumačenja nisu srcu (razumu jesu) tako jasna, da mi se izvodi ne bi pričinjali još malo sofističkima. No držim, da ću kasnije moći da zadem dublje u stvar… U praksi sam dušom i tijelom katolik… ali u srcu, ne u razumu, i nehotice sumnjam, toliko su najrazličnijih misli ljudi iznijeli, kao Nietzsche, Arcibašev, ako i znadem, da je Krist Istina. No kao Kranjčević osjećam, kano da je cijelo čovječanstvo došlo u mali mozag na sijelo. Divim se ljudima, koji su u svoje principe uvjereni, ali opet se samome sebi djetinjast činim, ako i ja u razgovoru iznosim kao neki nutarnji fakat, kao da sam bez svake sumnje nepokolebiv, kano kakav polubog, uvjeren o snazi toga i da bih sve ostalo mogao jednom riječi oboriti i uništiti. Najbolje je šutjeti, jer bi čovjek mogao skandalizirati duše, koje tvrdo vjeruju. Bog bio s njima. Sebe još ne poznam. Znam, da bih mogao filozofskom kakvom spekulacijom doći do nemo¬ralnih zaključaka i teorija za život; ali nikada ne bih sam bio nemoralan, dapače bih prezirao i gadio se od nemoralnih ljudi.«119 »Prije odlaska u vojsku još ću koju rječcu napisati. Time naime završujem svoj dnevnik, kojim htjedoh da odgajam svoju nutrašnjost i stvorim od svoje duše remek-djelo. Osjećam, da sam još silno daleko od cilja, da sam još pravo dijete, koje ne zna, što je život; ta tajna neodređene borbe, borbe, koja traži sebi kruh i koja, čim je to postigla, postaje još groznijom, jer čovjek razmišljajući dođe u sukob s predrasudama vijekova, s nesuglasicama u svojoj naravi i sa samim zlim duhom, koji se svemu svetomu ironički smije, koji zabacuje svaku poeziju, svako čuvstvo i sve razara. Bio sam jučer na pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, da se, čini mi se, ne ću nikada žalostiti, pa ma mi i teško bilo. Žalost truje srce, uvlači u nj onaj duh očaja, da čovjek sebi uvijek nameće pitanje, čemu živim i zašto sam začet. Pogubne ove misli moraju iz glave, čovjek mora uvidjeti svoju slabost, koja mu kaže, da sve ne spada u njegovu glavu. Zadaća života nije očajavati, nego tražiti saglasnost u ovome i veseliti se nad veličajnošću uređenja. Ovo mora biti aksiom: sve je najbolje. Pa snašla nas kakva nesreća, bijeda, mislimo na to, pa ma i ne razumjeli »zašto«! čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje, na toj zemlji, nego je on izabran za nešto više. Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sve, sav idealni svijet, svi drugovi, svi prijatelji, i čarobna mu se priroda čini snom. Osjeća tada čovjek, da je ona nerealna, a da je m i s a o prava realnost, da je d u š e v n i svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega, što vidljivo postoji. Treba samo za tim životom, za ovom realnošću težiti. Jest, još sam slab, uživam u Euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim, da je to ništa, da treba još dublje i dublje u taj veliki svijet zarotniti. Sada upravo razu¬mijem velikog papu Pija X. što je izrazio želju za čestim, pače svakidašnjim blagovanjem Gospodina. Tim se može istom dublje zaći u taj svijet, približiti se Gospodinu i s Njim se razgovarati. Znam, da će još mnogo duševnih trzavica doći. Možda ću i teško patiti, ali se opet uzdam, da ću ostati na pravom putu. Time završujem svoj dnevnik …«120
Intelektualna je dakle kriza vjere121 završila s jasnim i odlučnim Credo! Vjera je ostala pobjednicom. To se očituje i u tolikim poje¬dinostima, o kojima je volio razmišljati i raspravljati.
On sam veli, da »život promatra i uvijek se pita za uzrok svega, što ga pokreće«. »Nema dana, mogu reći i sata, kad me ne salijetavaju pitanja o biti života i svijeta i slično. Ja čvrsto, bar dosta teoretski, bolje reći samoživo, vjerujem, no ipak se svemu čudim… I uvijek se pitam, što je realno. Razum znade, no srce se iznenađuje. A onda se srce kadgod zaleti u mističke predjele, osjeća čarobnu žeđ, koja je to golemija, što je bliža Izvoru, bolje reći slutnji Izvora… – Tajna je život. K tome je još ona oholost, vražja nadutost u čovječjoj naravi. Sam bih sebi priznao grijehe, a kad mi drugi napomene, ja se ljutim, umjesto da sam mu zahvalan. Onda i ona težnja za religijskom reformom svijeta za me je više neka težnja da se uzoholim. Može čovjek biti ponosan, jer zna, šta je istina, no tu se uvijek pomišlja na triumf i kako ću ja na kraju imati pravo, namjesto da se zgurim i priznam, da nije ništa moja zasluga, nego da se pokoravam Istini, koja je pobijedila. Poniziti se treba često i onda će istom čovjek biti na svom mjestu. Mnijenja ljudi valja prezirati u istim slučajevima.«122
Panteističke misli, koje ga salijetaju u prirodi, smatra nekom ko¬prenom, koja pada na srce i koja treba da se makne, pa će svaki čo¬vjek osjetiti smisao jednoga Božanstva.123 »Danas direktno osjećam, da duša postoji. Čudim se, da je moj »ja«, ono, što mene čini, zatvoreno u tijelo, po kojemu svijet mene poznaje. Imao ja koje god tijelo i lice, ja uvijek ostajem onaj isti. Promatrajući ljude ne bih zato uopće smio da gledam na vanjštinu, nego bih trebao da proniknem u dušu…«124 Kako su neki njegovi znanci u Banjaluci »zazivali duhove«, mnogo je razgovarao s njima i s drugima o spiritizmu. Jednom je i sam bio prisutan kod toga; vidio je, kako se tanjur i stol miče i tako odgo¬vara na pitanja. Promatrao je, da li tko vara, ali nije mogao ništa otkriti. Sve te pojave svađa on na neke nama nepoznate prirodne moći, ali drži, da je i djelovanje sotone u svijetu zamašno. Antikrista sebi tom prilikom zamišlja kao genijalna čovjeka, koji će dobro po¬znavati prirodne sile i upotrebljavati ih zajedno sa zlim silama, te tako činiti čudnovatije stvari od Krista samoga. I svijet će se obra¬ćati k njemu. Monizam će cvasti jer će Antikrist biti materijalistički monista.125 S jednim svećenikom razgovara o satanizmu i o moći sotone, kojoj se možemo ugnuti i samom mišlju na Spasitelja.126 Glede spiritizma odlučuje odmah: »Dok ne dobijem dozvolu od Crkve, ne ću se dublje upuštati, ta autoritet se mora priznavati…«127 Uza sve to ima još pojedinih mutnih ideja, kao n. pr. ona, kad pod utjecajem jedne propovijedi protestantskog pastora žali, što »Luter nije proveo regeneraciju crkve iznutra«, ili kad je sklon prihvatiti Kantove »urođene ideje«.128
U vojnoj je akademiji imao Ivan mnogo da trpi, jer je otvoreno govorio, da je protiv rata. Koji mjesec kasnije sluša u Beču preda¬vanje luteranskog profesora o kršćanstvu i ratu. Predavanje je bilo upereno protiv oslobodilačkih ratova. Ivan primjećuje, da se ratu, kakav se doista vodio, moglo izbjeći.129 Kad je saznao, da mora na stavnju, izrazuje želju za mirom, jer nije uvjeren, da se rat vodi za etičke istine: »žrtvovati krv mogao bi čovjek, kad bi bio duboko uvjeren o ideji…«130 Nedaće na ratištu pripisuje »sistemu protek¬cije i nemorala« osobito među visokim časnicima.131 Kad se Italija uplela u rat, boli ga to, jer se radi o hrvatskim zemljama.132 Vraćajući se s jedne carske manifestacije u Beču veli, da se »nije mogao u to veselje uživiti. Mi, ljudi s juga, nemamo toliko povjerenja u Austriju«.133 Dan prije žali, što u to sudbonosno doba hrvatski sabor nije oštro reagirao na mehaničko produljenje financijalne nagodbe, jer se tim postupkom »Hrvatima, koji toliko ginu i stradaju, za nagradu daje novi apsolutizam.« Ipak preporod naroda i pravo njegovo oslobođenje ne očekuje od drugoga, nego od d u š e v n o g pre¬poroda svakog pojedinca.134
Ivan misli, da je »glavna karakteristika moderne lirike: pesi¬mizam, kao pravi izraz ove dobe materijalizma i ireligioznosti«.135 On te ljude voli, jer je njihova rastrgana duša puna poezije, ali on sam nikako ne dijeli njihova pesimizma. On je optimista, romantik: »Mi, romantici, jesmo i bit ćemo sretni, dok vjerujemo u Boga«136 »Moramo uvijek biti veseli; jedino veselje stvara oduševljenje, a ovo velika djela«.137 »Bio sam jučer na sv. pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, da mi se čini, da se ne ću nikada više žalostiti, pa ma mi i teško bilo… Zadaća života nije očajavati, nego tražiti saglasnost i veseliti se nad veličajnošću uređenja…138 Ivanov se optimizam osniva na njegovoj dubokoj vjeri, na Bogu i euharistiji.
Čistoća i pregaranje
U Beču se Ivan u glavnom kretao u muškom društvu. Kod rođaka i poznatih, kao i kod kuće u Banjoj Luci, bio je češće u dru¬štvu mladih djevojaka. Kojiput mu se čini, kao da je u koju zaljubljen, po gdjekad se opažaju i znakovi borbe protiv sjetilnosti, ali to je bilo časovito i nitko nije zapazio ovih borbi i pobjeda.On je i s djevoj¬kama raspravljao o najtežim problemima života i ostao uvijek veoma čedan, ako se znao kojiput i prekoriti, da nije bio dosta ozbiljan. Ne dopušta prostor, a nije to ni svrha ove knijge, da se ovdje zabi¬lježe veoma interesantna zapažanja Ivanova o ženskoj duši. O jednoj kaže: »Manastir je povoljno utjecao na njen duševni život: dobra je kršćanka, ne znam, dok iziđe iz manastira, rasplinut će se ovo. Ona nema altruističkog uzgoja. Lahko joj je govoriti o kršćanskom uvje¬renju u manastiru: dok dođe u svijet i naiđe na zapreke, podleći će. Treba krvave borbe, da se ne potone u običnom svijetu«.139 Tako je Ivan uvijek skretao pažnju na značaj u duševnost svih onih, s ko¬jima je dolazio u saobraćaj, pa i ženskoga svijeta, u kojega se dru¬štvu kretao. No vrlo je savjesno pazio na to, kako se on sam drži, i kako se ona drži i o čemu se vodi razgovor. Igrao je tenis i šetao s gospođicama i posjećivao ih. Kako i u kojem je on to raspoloženju činio, pokazat će nam slijedeći izvaci iz njegova dnevnika.
»Život mora da nam je žrtva, da mnogo lijepoga ni ne gleda. Sad se mora dakle da osudi, što sam u operi gledao lijepu damu dekoltiranu. Faktično ima ženska ljepota u sebi nešta, Sto začarava i privlači; i poradi tih prolaznih trenu¬taka gledanja moramo za uvijek da oči zatvorimo i da gledamo samo na vječnu sadržinu. Život je silno teška “borba, koja traži pregaranja, ne-gledanje lijepoga. Radi ove borbe ima život čovjeka i višu sadržimu. Boriti se proti nagonu k lijepoj ženi, savladati ga, i uspeti se do visine čovjeka, koji nagon ni ne osjeća više, nego na ženu gleda kao na muškarca sebi ravna, znači izvojštiti najveću po¬bjedu. Mnogo je ljudi stradalo, jer ih je demonska ljepota žene predobila. Možda je i mene skoro. Ali od sada velim: oči zatvoriti i ne tražiti onaj princip ljepote, koji je zato ovdje da uspostavi borbu, a ovoj je nagrada vječnost.«139a Tu je veliku odluku odlučno i provodio, te se snažno borio protiv napasti, koje su ga kojiput znale snaći: »Juče me je cijeli dan mučila grozna strast. Borim se protiv nje. Ideale mi moje ona kalja i u blato vuče i čistoću mi moralnu, duševnu, tako reći blamira. Naveče saim uvijek pun tako sjajnih misli, tako plemenitih namjera, ćutim nadzemaijsko, osjećam, da ono postoji. No kad se pojavi dan, kao da su zabo¬ravljene lijepe odluke, jer sva okolina, sve vidljivo vuče na se pozornost…«139b
Koliko spoznanja samoga sebe, koliko snage i koliko pouzdanja imade u ovim zapiscima Ivanova dnevnika! Ali on ne sustaje na po puta. On se junački bori i svladava i ostaje pobjednikom i u ovoj, najtežoj, krizi za mlada čovjeka:
»Izmiren sam možda zauvijek s prirodom; ženski je elemenat u mom životu ulogu doigrao, koju mora. Sa ženskim više nemam posla. Zaljubljivati se ne ću, jer bi se moglo izroditi u sjetilnost. Ostale ženske neka igraju u mome životu ulogu muškog, osobito finog muškog prijatelja. No strašno mi je, kad pomislim, da ću se uvijek morati kretati u društvu punom sjetilnosti. Neki sam dan zavjetovao Blaženoj Djevici čistoću sve do ženidbe; no možda će ta trajati i do smrti«.140
No i poslije tog zavjeta, koji je savjesno obdržavao, nije išlo sve sasvim bez borbi. Ivan te borbe redovito bilježi i analizuje:
»Dobro znam, da je ljubav prirodni zakon, jako vezan s finom sjetilnošću i svejedno se ne uklanjam ženskom društvu nego ga i tražim. O nesretna priroda! Sam se sebi rugam, kad pomislim, da bih se mogao zaljubiti, a to je sla¬bost, tražiti žensko društvo. No šta je onda priroda? To je potrebno za uzdrža¬vanje roda. Skoro bih rekao »jao«, kad pomislim, da sam životinja. No opet vlada veliki smisao svagdje u prirodi. Pa onda mora i to da je dobro. No strah je tu, da čovjek upane u duševnu plitkost, u sjetilnost, a onda je i slaboća grozna tra¬žiti ženu.
Gledat ću, koiliko mognem, da se odrvem tomu nagonu: ljubavi. Pa inače bih i sam sebi postao nevjeran. Držao sam, da je žensko odigralo svoju ulogu u mom životu, mislio sam, da će se ono Vječno u meni iskristalizirati; ne ću da tražim novi živi ženski ideal: preda mnom je slika Sikstine uvijek.«141
»Čudna je stvar život. Tu nekako težim za ljubavlju, a opet znam, da po¬kojnicu najviše volim i da uopće ne ću moći nikada tako iskreno, djetinje ljubiti. Svagdje je onaj veliki strah, da bih mogao postati sjetilan. Nehotice uvijek čovjek osjeti svoju slabost: govori li o čemu god uzvišenom s djevojkom, ne misleći pridiže se sjetilnost. Strašno je to. Ne bih smio ni izaći pred koju djevojku, sa strahom, da se nehotice ne pojavi trunka ove tjelesnosti. Ta to je ponizivati nju, a i sebe. Kada će čovjek biti tako jak, da bude naivan i iskren kao dijete?«142 Ivan znade zapaziti u svojoj nutrinji »čudnu neku čežnju. Ne će se moći ni razviti ljubav, jer se baš od ovog tjelesnog žacam: ljubav mora ergo da umre«.143
I evo, tu je on sam rekao onaj pravi psihološki razlog, zašto je ostao uvijek čist i zašto se »mnoge od ženskog svijeta i malo ljute, što je spram svih njih veseo i ljubezan, a opet ih ledenom rukom odbija od sebe«.144 Ivan nije tada ni slutio, kako će i nehotice i ne
znajući upravo svojom duhovnošću i čistoćom, kojoj je tuđa svaka sjetilnost, kasnije djelovati na druge. No on je sam osjetio, da ga se »i najinteligentniji čovjek ne bi nikada mogao tako dojmiti, kao onaj, koji je čist. I baš mi ovaj fakat potvrđuje istinitost kršćanskih moralnih načela. Čistoća, v j e č n a č i s t o ć a, treba da je geslo!«145 U tom raspoloženju polazi Ivan u vojsku i završuje prvi veliki odsjek svoga života, svoju mladost.
Štednja i darežljivost
Kako je bilo ratno vrijeme, majka je Ivanu često slala pakete sa živežnim namirnicama, koje je on međutim većinom drugima po¬dario. Novaca nije imao mnogo na raspolaganje. Koncem travnja 1915. bilježi: »Platio sam stanarinu. Nije mi mnogo novaca ostalo za ovaj mjesec«.146 Koncem svibnja iznosio je njegov imetak 20 filira i jednu marku za menzu, a on dodaje: »Gaudeamus igitur, iuvenes dum sumus!«147 Osim za stanarinu i hranu, te druge nužne izdatke, najviše je trošio na knjige, umjetničke karte i kazalište.148 Čim je došao u Beč, nastoji da se »orientira, koja su mjesta u kazalištu najjeftinija« i nada sie, da će u univerzitetskoj knjižnici biti knjiga, da se pripravi za predstave.149 U kafane rijetko zalazi, obično s drugovima iz »Hrvat¬ske« poslije sastanka.150 Ne sviđa mu se kafanski život,151 pa i one rijetke svoje posjete naziva besposlicom i kao da mu je žao, što je tamo novac potrošio,152 te žali, što toga radi ne može sebi nabaviti djela, koja bi rado čitao. Uza sve to rado čini drugima veselje, gdje samo može:
»Večeras sam bio u Prateru s K…., a poslije toga sam se priključio bosanskom vojniku (Muhamed Šišić iz Sarajeva). Odveo sam ga na strmu že¬ljeznicu, pa na Riesenrad. Kad je bio gore, rekao je, da bi volio nego hiljadarku, da mu je mati, ovdje, sestra, otac i djeda, da vide… Rekao mi, da bi me dočekao kod kuće i ovcu zaklao i osam dana da me ne bi pustio iz kuće, a majka da bi me njegova zagrlila… Priprost čovjek, ne zna pisati, a tako je dobra srca. 2 Kr. 40 fil. me je to stajalo, no nije mi žao, jer ko zna, ne će li skoro poginuti…«153 Dok se ovako od svojih čednih sredstava nije (ustručavao da drugima priredi veselje, vidimo ga, gdje na sebi štedi: »Zavjet sv. Anti nisam tačno držao. S kime se ja šalim? Stvar je ovakova. Od kuće sam primio kolača, a ja ih jedem, da kruha ne moram kupovati. Inače ih ne jedem. Držim, da nisam krivo učinio, jer u zavjetu je, da ću nastojati, da što manje jedem. Bože daj, da nisam sagriješio!«154
Roditelji
»Majka mi je poslala kruh. Drži, da sam gladan. Ah, dobra majka! Ja jedva koji put na nju pomislim, a ona mene ne zaboravlja!«155 Žalosti se, kad su mu pričali, da mu je majka bolesna.156 Od onda mu je majka stala pobolijevati i on se ozbiljno boji za nju. On dobro zna, kako je majka mnogo držala do njegove lijepe vanj¬štine. Imao je uvijek lijepu plavu kosu, ali se dao posvema ošišati:
»Velik je to događaj u mom životu. Dobro, da mama za to ne zna!«157 Majka je uopće uvijek nastojala da njegov život skrene sasvim realnim smjerom, a Ivan je opet sustavno išao za tim, da i nju podigne u visinu svojih ideala.
Pod konac ljetnog poljeća osobito se veseli, da će ga otac po¬hodili u Beču.158 Kad su mu nekoliko dana prije toga roditelji čestitali imendan, bilježi:
»Mili roditelji su mi imendan čestitali. Svevišnji ih blagoslovio. Kad po¬sumnjam u Najviše, u Dobrotu i svu svoju ideologiju, ljubav i naklonost k rodi¬teljima je u meni nepokolebiva; nju osjećam tako živo i ona mi svjedoči, da ljubav, duša, Bog, nije utopija, da ovo sve postoji, da je čovjek uistinu ideja, koja teži k svome Izvoru«.159 Kad mu latinski slabo ide, boji se, da bi to jako ražalostilo roditelije, da oni to znadu.160
Prije vojske osjeća se kod kuće vrlo dobro:
»Skoro nikada nije bilo toliko zadovoljstva, toliko saglasnosti i veselja (kod kuće) kao sada. Mama se uvijek smije i mene mazi. Tata ozbiljno čita, ali kod toga uvijek štogod lijepog progovori. Materijalno ide sjajno. Mogu reći, skoro idealna slika porodičnog života. Sve se bojim, da ne će dugo trajati… Doduše meni je dosadno ovdje (u Banjoj Luci). Ta nisam stroj. Sviram i čitam, a cilja pred sobom nemam nikakova…«161
Rad i odmor
»Život mi je čudan. Radim i ne radim, kako se uzme. Više sam sebi preduzeo da svršim, pa nisam svršio. Kod najbolje volje ne bih mogao to da uradim; ta, sad leti ovamo, onamo, zanimaj se za ovo i ono, ljudi smo, pa smo vezani na okolinu«.162
Prije odlaska u vojsku oprostio se od svojih drugova i poznatih u Banjoj Luci u veselju i smijehu. »Bože, zdravlja, pa će sve ići! Samo treba kakvih zgodnih djela za studij sv. Pisma!«163
»Još sam u nesuglasici s Tomom Kempencem, koji svagdje veli: »turbam declinare«, koji igovori »de soiltudine«… On upravo zahtijeva kloniti se svijeta. Ja jako volim tišinu i mir, mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično začuđenje, mogu se dugo moliti. No sve je to naprezanje, duševni rad, a čovjek treba i odmora. Taj nalazi u društvu, ako mu je nezgodno zaći u prirodu«164.
Tako je Ivan označio način i svrhu svoga odmora. Ili je pošao u prirodu, ili u društvo poznatih. U Beču su ga pozivale neke po¬znate banjalučke porodice da s njima provede nedjelju ili koje veče. vjeravali mu se, i poštivali ga, pa mu misu uzeli za zlo, kad je duši, o sumnjama i nutarnjim borbama.165 Drugovi su ga voljeli i po-Nedjelju poslije podne sprovodi obično s drugovima iz »Hrvatske« šećući krasnom bečkom okolicom, raspravljajući o umjetnosti, Bogu, »udario na manu pohađanja kavana«166 i slično. Ivan je sa svima bio dobar, ali se radije družio s dubljima. Kadgod može, čini im usluge i dopisuje se s njima. Osobito žali za Antom, koji je pao na bojištu i sanja o njemu. »Eckert je umro. Vele, da je stariji Spreizer poginuo. Svi vredniji ljudi umiru…«167
Sjeća se i Romana Tiecka:
»Šteta, velika šteta za njega. Prvi je hrvatski pjesnik u faustovskom duhu. Zalazi u dublje probleme života, traži utjehu svome nezado¬voljstvu. Još ću ga studirati«.168
Sa čuvstvom prati boli, borbe i krize svojih drugova, raspravlja i razmišlja o narodnom životu, narodnom moralu i nemoralu.169 Za¬nimljiva su njegova razmatranja o plesu i ispoređivanje našega kola s drugim plesovima. O držanju Crkve prama plesu veli, da Crkva ne osuđuje ples kao izraz čuvstva, kao umjetnost, nego osuđuje izrode plesa, nemoralne kretnje. Osobito voli narodnu pjesmu.170
Kod Ivana se već sada zapaža socijalna samilost171 i duh karita¬tivnog apostolata, ako ovaj još i nije, kako je i razumljivo, izoštren onom preciznošću, koja je kasnije resila Ivana u tom pravcu.
»Socijalnom je radniku zapravo dužnost zalaziti u sve klase, zle i dobre i proučavati život. Iskreno govoreći, meni je drago, kad s kakvim prijateljem mogu umaknuti požudnim pogledima nezrelih djevojaka i kad ne moram gledati one dame … Ko se njima ne uklanja, kome je drago da gleda ono koketiranje, mora stra¬dati. Ljepše je u samoći, ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječne svjetlosti za zadnjih sunčanih zraka tiho moliti krunicu i diviti se, vječno, vječno se diviti Euharistiji, sjaju, veličini, neizmjernoj ljubavi… A ipak treba sve to vidjeti, valja se zavući u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebitija, nego li svima materijalnim siromasima. Kako bi im čovjek po¬mogao, tešiko je pitanje. Samoodgojem moguće. Opazio sam naime, da se neke tajne niti vuku, koje prema moralnoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio. Klasičan je primjer sv. Franjo. Svoje je ruke zavukao pod rukave i ponizno šećući se, bez ijedne riječi pripovijedao. To je prvo. A sve ostalo u drugom redu«.172
Mi se čudimo zrelosti ovih misli. No još se više moramo diviti snažnoj volji, koja je samoodgojem postigla, da je Ivan ovdje zapravo prikazao samoga sebe, kako je u svetom apostolatu živio i radio zadnjih godina svoga mladoga života. Ivanov se apostolski duh oči¬tuje i u njegovu nastojanju, da se u Banjoj Luci osnuje kakva kon-gregacija za odrasle, što je bilo vrlo teško.173
________________________________________
1 10. VI. 1915.
2 30. VI. 1915.
3 1. VII. 1915.
4 3. VII. 1915.
5 25. X. 1915.
6 3. VII. 1915.
7 24. XI. 1915.
8 18. I. 1915.
9 28. I. 1915.
10 30. IV. 1915.
11 22. IV. 1915.
12 27. IV. 1915.
13 30. IV. 1915.
14 26. IV. 1915.
15 8. IV. 1915.
16 18. III. 1915.
17 20. IV. 1915.
18 4. i 26. IV. 1915.
19 10. VI. 1915.
20 12. XI. 1915.
21 29. XI. 1915.
22 18. XII. 1915.
23 4. I. 1916.
24 2. XII. 1915.
25 12. I. 1916.
26 25. II. 1916.
27 15. I. 1916.
28 25. I. 1916.
29 5. II. 1916.
30 10. i 13. II. 1916.
31 9. i 18. II. 1916.
32 13. XI. 1915.
33 14. III. i 21. V. 1915.
34 23. III. 1915.
35 18. XI. 1915.
38 14. III. 1915.
37 29. IV. 1915.
38 4. V. 1915.
39 8. III. 1915.
40 10. IV. 1915.
41 9. VI. 1915.
42 10. IV. 1915.
43 23. III. 1915.
44 28. VI. 1915.
45 10. III. 1915.
46 23. VI. 1915.
47 11. i 12. XII. 1915.
48 29. I. 1915.
49 8. III. i 29. V. 1915.
50 18. I. 1915.
51 17. II. 1915.
52 12. III. 1915.
53 9. VI. 1915.
54 18. II. 1915.
55 24. IV. 1915.
56 18. VI. 1915.
57 24. II. 1915.
58 10. VI. 1915.
59 15. XI. 1915.
60 18. XI. 1915.
61 2. XII. 1915.
62 15. II. 1915.
63 18. II.1915.
64 4. i 17. IV. 1915.
65 27. I. 1915.
66 4. IV. 1915.
67 18. IV. 1915.
68 26. IV. 1915.
69 23. V. 1915.
70 23. VI. 1915.
71 3. VIII. 1915.
72 20. VIII. 1915.
73 24. IX. 1915.
74 11. XII. 1915.
75 4. I. 1916.
76 28. I. 1916.
77 30. I. 1916.
78 24. II. 1916.
79 10. VI. 1915.
80 9. i 22. V. 1915.
81 28. I., 18. II., 24. IV. 1915.
82 9. II. 1915.
83 18. VI. 1915.
84 28. X. 1915.
85 22. I. 1915.
86 17. III. 1915.
87 7. X. 1915.
88 26. V. 1915.
89 28. I. 1916.
90 10. III. 1915.
91 17. V. 1915.
92 28. VI. 1915.
93 1. X. 1915.
94 2. XII. 1915.
95 24. II. 1916.
96 25. X. 1915.
97 27. XII. 1915.
98 27. I. 1915.
99 21. IX. 1915.
100 23. I. 1916.
101 28. II. 1916.
102 18. VIII. 1915.
103 24. II. 1916.
104 25. VIII. 1915.
105 23. VI. 1915. i 25. I. 1916.
106 28. II 1916.
107 24. VI. 1915.
108 25. X. 1915.
109 25. IV. 1915.
110 31. I. 1915.
111 7. VI. 1915.
112 14. VI. 1915.
113 22. VII. 1915.
114 21. IX. 1915.
115 24. II. 1915.; »Netijelo« — to je konkretan izraz realca za ono, što bismo mogli nazvati »produhovljenjem«, »pobožanstvenjem« cijelog našeg bića.
116 29. XI. 1915.
117 18. XII. 1915.
118 15. XII. 1915. i 9. I. 1916.
119 23. I. 1916.
120 28. II. 1916.
121 12. VI. 1915.
122 14. I. 1916.
123 11. XII. 1915.
124 4. III. 1915.
125 18. VIII. 1915.
126 27. XII. 1915.
127 18. VIII. 1915.
128 25. VIII. 1915.
129 9. II. 1915.
130 10. IX. 1915.
131 4. IV. 1915.
132 20. i 22. V. 1915.
133 23. VI. 1915.
134 17. IV. 1915.
135 26. II. 1915.
136 30. IV. 1915.
137 9. V. 1915.
138 28. II. 1916.
139 7. VI. 1915.
139a 10. III. 1915. Ono »možda je i mene skoro« odnosi se na privlačivu stranu napasti, koja zavarava, a nipošto na grijeh, kako se vidi iz cijelog konteksta i iz mjesta, koje slijedi.
139b 25. V. 1915.
140 12. XII.. 1915.
141 7. I. 1915. Na po¬četku ovog odlomka ne govori Ivan — kako je jasno iz konteksta — o grijehu, nego o prirođenoj sklonosti na grijeh i o spontanim težnjama, koje se u moralci zovu »actus primo-primi«.
142 9. I. 1916.
143 19. I. 1916.
144 28. II. 1916.
145 28. II. 1916.
146 30. IV. 1915.
147 27. V. 1915.
148 24. XI. 1915.
149 18. I. 1915.
150 22. V. 1915.
151 17. IV. 1915.
152 24. XI. 1915.
153 12. VI. 1915.
154 8. IV. 1915.
155 23. III. 1915.
156 25. IV. 1915.
157 9. VI. 1915.
158 1. VII. 1915.
159 23. VI. 1915.
160 30. VI. 1915.
161 14. I. 1916.
162 31. XII. 1915.
163 28. II. 1916.
164 24. II. 1916.
165 23. V. 1915.
166 23. V. 1915.
167 14. III. 1915.
168 28. X. 1915.
169 16. III. 1915.
170 12. III. 1915.
171 15. IV. 1915.
172 24. II. 1916.
173 7. X. 1915.