NA FRONTI

Vrativši se kući na velike ljetne praznike 1915. bio je Ivan pozvan u vojsku. U veljači 1916. polazi u Lebring kraj Graza, gdje je bio nekih 8 tjedana. Dobio je vojničku uniformu, morao je vjež­bati i priučavati se na vojnički život. Odanle je otpremljen u Graz i Slovensku Bistricu na daljnje vojno obrazovanje. Zatim je u Mürzzu-schlagu polazio časnički tečaj i u Grazu položio časnički ispit. Onda je poslan opet u Lebring, k 2. bh. regimenti, da čeka daljnje opre­djeljenje. Budući da nije bilo dovoljno hrane, dobio je i on »Hungerurlaub« i sproveo ga kod roditelja, dijelom u Banjoj Luci, a dijelom u Pečuhu, gdje mu je otac služio kao zastupnik vojne željeznice. Kad se vratio s dopusta, poslaše ga u studenom 1916. u Au Seewiesen na skijaški tečaj, gdje je osposobljen za vođu po bregovima. Uza nj je bila i skupina njemu dodijeljenih momaka iz njegove regimente. S njima je u siječnju 1917. pošao kao kadet-aspirant put Bozena i Arsiera preko bregova, gorskih grebena i špilja. Kod Bozena je stalno prebivao u »Regensburger Hütte«, u visini od 2100 m., među visokim pustim bregovima i gorskim uvalama, u kojima se sjao bijeli snijeg.

Na tom je odsjeku fronte bila njegova zadaća da vodi čete na položaje i natrag, preko bregova i gudura, izabirući podesne puteve i osiguravajući čete protiv sniježnih lavina. Ne rijetko je prevalio 30—40 km dnevno. Skijanje mu nije bilo naporno, a doskora se navikao i na osjetljivo nisku temperaturu, koja je obično iznosila —12 do —15 R. Premda mu je očima bilo slabo, ipak 3. III. 1917. piše ocu, očito, da umiri majku, koja se bojala za nj, da se ne smije tužiti, jer je zdravlje već samo po sebi jedan veliki dar Božji.

Međutim je kao poručnik svršio i »Gaskurs« u Beču, gdje je u tu svrhu boravio 3.—17. travnja 1918. i postao »Gasschutzoffizier«.

Kod Asiaga je vršio pogibeljnu izvidničku službu. Osim kratkih dopusta, svako pola godine deset dana, proživio je cijelo vrijeme, do konca rata, na talijanskoj fronti.

Za vrijeme velike ofenzive, kad je austrijska vojska doprla do Piave, bili su njegovi roditelji veoma zabrinuti, jer punih šest tjedana nisu dobili nikakve vijesti od Ivana, premda im je on stalno slao karte; ali pošta s fronte nije išla nego zrakom ili preko ranjenika, koji su je nosili u zaleđe, a i to s velikim poteškoćama. Uto je snijeg okopnio i Ivan nije mogao na onom odsječku fronte biti upotrebljen kao skijaš, pa je bio imenovan poštanskim časnikom, jer je govorio i poznavao više jezika. Kasnije ga odrediše za bataljunskog adjutanta i tako je prošao daljnje ofenzive, dok se vojska nije najednom zaustavila. Opažao se već i u vojsci raspad i kraj rata. Tako reći pred sam prevrat dobio je radi disenterije dopust i pošao kući u Banja Luku. Jako je oslabio i izgubio na vagi 12 kilograma.

Na tegobe se vojničkog života nije tužio, tek mu je nedostajalo vremena za čitanje i premalo je imao duševnih pobuda. Pa i samu je prirodu morao promatrati tek s vojničkog gledišta, i nije mogao ni u njoj uživati, kao nekad.

U to je doba sebi nabavio izdanja »Soziale Studentenarbeit« dra Sonnenscheina, pa ih preporuča i ocu. On se sam najviše zanima za lijepu književnost, ali ističe, da su najbolja ona izdanja, koja rade o udruženjima i socijalnim znanostima. Već tada ističe misao o pre­porodu ljudskog društva na  s v i m  poljima.

Za vrijeme prevrata nastala je mučna situacija u rudniku Maslovare, u Bosni, blizu Banja Luke. Tamo su se pobunili radnici, djelomice i toga radi, što nisu imali hrane i drugih potrebnih stvari. Radnici su ugrožavali život i sigurnost svojih pretpostavljenih, a po­stojala je i pogibao, da željeznica ostane bez ugljena, koji je dobivala upravo iz rudokopa Maslovare.

Budući da se Ivan kao poručnik već 1. studenog 1918. stavio poput svojih drugova na raspolaganje Narodnom Vijeću i stupio u službu Narodne Obrane kao poručnik, to ga je Oružničko zapovjedništvo Narodnoga Vijeća naređenjem od 4. studenoga 1918. br. 3838. imenovalo vojničkim zapovjednikom ugljenog rudokopa u Maslovarama i pozvalo ga, da što prije otputuje onamo, i uznastoji, kako bi se normalni rad u rudokopu bezuslovno održao. Nije to bila laka zadaća, ali Ivan ju je pravilno riješio. Polazeći sa stanovišta, da ne smije upotrebljavati grubu silu naprama nezadovoljnicima, nego da treba najprije udovoljiti njihovim pravednim zahtjevima, on je iz vojnih skladišta ponio radnicima, kojima je mnogo toga nedostajalo, cipela, slamnjača, hrane i duhana. Radnici su ga odmah veoma zavoljeli i prionuli mirno za posao, te su mu za Božić poslali i božićno drvce, premda je onda, radi nesređenih prilika, bilo zabra­njeno uzimati borove iz šume, te su stoga rijetke porodice imale božićno drvce u kući.

Rat je konačno prestao. Premda prilike još ni iz daleka nisu bile sređene, ipak je Ivan opet stao ozbiljno pomišljati na to, kako bi nastavio svoje sveučilišne nauke. Zamolio je predsjednika Narod­noga Vijeća, pravoslavnog svećenika Kostića, da mu se podijeli dozvola za nastavak nauka i da ga se razriješi dužnosti vojnog zapo­vjednika u Maslovarama, koju je obnašao nekih 6 do 8 tjedana. Kad mu je ta dozvola doista i dana, uputio se Ivan u Beč na sveučilište.

Okružen strahovitom tragikom rata, gledajući dnevno smrti u oči, izvrgnut stradanjima, patnjama i pregaranjima svake ruke, Ivan je na fronti ojačao i produbio svoju vjeru. Kasnije su neki mislili, da je Ivana, kako smo ga mi poznavali, stvorio Pariz. To nije tačno. On je u Parizu, u glavnom, već bio onakav, kakav je bio u Zagrebu. Ivana je ovakvim, kakav je bio, stvorila osobito milost Božja na fronti. Dana 23. VIII. 1917. piše Ivan svomu ocu:

»Zahvalan sam Bogu, što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu, što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo, da opet postanem slobodan i da udesim svoj život prema onome, što sam spoznao da je pravo«.

Ivanov ratni dnevnik

Mnogi su ratni dnevnici pobudili pažnju, tako naročito Barbusseov »le feu« i, kasnije,   Remarqueov: »Im Westen Nichts Neues«. Ivanov dnevnik, što ga je vodio na fronti, ne zaostaje gledom na umjetničku stvaralačku snagu i realističko prikazivanje onoga, što je doživio, ni za jednim od ovih djela. No ono, što ovima nedostaje, nalazimo kod Ivana. Kod njega se, i na fronti, ne dijele ljudi po kla­sama, kao kod Barbussea, nego po svjetovnom naziranju, provedenom u praksu. To se ne smije tako shvatiti, kao da je Ivan imao oko samo za vanjski svijet i da ga je prosuđivao: Ivan ima otvorene oči za sve, što se zbiva oko njega i u njemu samomu, te prosuđuje sve s kristocentričkog gledišta, sve, a ponajpače sebe samoga. Tu imamo otvorenu psihu jednog katoličkog ratnika; ratnika, koji ne ubija, nego moli Boga, da ne mora nikoga ubiti, ali koji na fronti trpi fizički i du­ševno, gladuje, zebe, pun je ušiju, tako reći u neprestanoj smrtnoj po­gibli — i u svemu tomu ostaje uvijek združen s Bogom. Zato sam odlučio, da Ivanov život na fronti, upravo kao i u Bečkom Novom Mjestu, prikažem njegovim vlastitim riječima. No kako bi to samo za sebe bila opsežna knjiga, kad bi se cijeli Ivanov ratni dnevnik štam­pao, smatrao sam podesnim, da zasad predam u štampu samo neke odlomke, uređene po nekom sustavu, da se čitatelj može lakše snaći i razabrati onu okolinu i način života, ali redom, kako ti odlomci teku u dnevniku.

Vojnička okolina i način života

Ivan je tačno opisao novu okolinu, u kojoj je živio kao vojnik.

»Graz, 7. III.  1916.

Lebring je grad, u kojemu su barake pravilno poredane. Žuta voda i blato. Grozno za vojnike. Okolica je dosta lijepa. Tjelovježba mi godi. Tipovi su zgodni. Neki mršavi dugonja, oštrih gadnih crta, uvijek priča o svom španjolskom pod­rijetlu i navađa Gil Blasa. Onda jedan mali zdepasti profesor, koji je nespretniji od same nespretnosti. Inače svijet bez dubljih duševnih potreba i liberalci. Graz je zaseban grad, njemačkog, dosta  intimnog karaktera.«

»Graz, 20. III. 1916.

Mnogo bih mogao pisati, no ne znam kako; sve bi bilo rastrgano, kano što su mi i misli nesređene. Uz to sam od vježbe umoran. Gledajući objektivno na ljude, koji su uzrok tome napornome poslu i svrhu, koju hoće da postignu, prelazi mi preko lica sažalni smiješak. Hoće oni da »stranim« radimo, pa nas neprestano gnjave, bez odmora i obzira, prijeteći kaznom i osornom vikom. Jadnici, ne znaju, da se ništa ne da pošteno naučiti, kada se pretjera. Da, kat­kada je naš oficir tako dobar, a katkad nas bezrazložno muči. Takav može da je  samo  čovjek bez religije.«

»Graz, 29. III. 1916.

Oh, Bože, kako si velik. Pun sam sreće i veselja u duši! Taka malenkost i opet tako veliku stvar sam vidio, kao rijetko u svome životu. U Annenstrasse velik promet, izlozi su rasvijetljeni, tramvaji lete na dvije strane, a ljudi, po­najviše vojska, šeće. Tu tiho, dostojanstveno, stoji barokna crkva milosrdne braće. Tri su velike kapije zatvorene. Pred kapijom na stubama kleče dva voj­nika i mole se… Oh, koja duševna veličina priprostih ljudi. Još imade onog dubokog religioznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca. I ti vojnici ne misleći na ostali nevjerni svijet, koji trza ramenima i s prezirom na ustima to gleda, kleknu na živahnom mjestu pred crkvom i mole se u prisutnosti Euharistije. Bože, Bože, čuj vapaj slaboga čovjeka i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi!«

»Sl. Bistrica, 6. IV. 1916.

Pravo se ne mogu da saberem. Svuda oko mene samo se brblja i uče vojničke stvari. Teško je opisali objektivno ovaj život. U jutro se u 5 sati ustaje, vježba do podne. U 2 se opet vježba do 4; od 5 do 7 je škola; opet onako, kao u akademiji. Svijet se prilijepio na zemlju; nema slobodnog mišljenja i dubljeg pogleda u život. Moji se kolege još nijesu ni pravo probudili, već im je cigareta u ustima. Ovo pušenje kao da je karakteristično za naš vijek. Uvijek mora da je neki sjetilni užitak.«

»Sl. Bistrica,  24. V. 1916.

Praznina u duši. Nikako ne dospijevam da razmišljam i da se udubim u se. Mnogo se toga oko mene zbiva. Jedini mi je posao studirati ljude oko sebe i nastojim da se svladam i dignem nad svoj milieu.. Katkada mi je teško, no osjećam, kako se već dosta lahko lišavam novaca i  sličnih  stvari.«

»Sl. Bistrica, 9. VI.   1916.

Dani nam prolaze u ništa. Ja ni ne osjećam, da živim. Ustajem, radim sve kao u snu, u nekoj duševnoj praznini…«

»Sl. Bistrica, 26. VI. 1916.

Osobito mi se svidjelo, kad je kod nas bilo uvedeno »ljetno vrijeme«, za jedan sat ranije. Ustajao sam, ako to i nisam morao, prije izlaska sunca i uživao u divotnom alpskom jutru.«

»Mürzzuschlag, 26. VIII. 1916.

Svakako je zanimiv milieu, u kojem sada živim. Najradije bih sve nazvao prosjacima i to u zlom smislu. Cijeli dan jedan od drugoga nešto prosi; a pitanje cigarete zapravo pokazuje onu ogromnu slabost modernih ljudi, među koje — mea culpa — i ja spadam. Upravo se vidi ono poniženje i onaj osjećaj slabosti dotičnoga, koji neprestano prosi. Pa kod jela se vidi onaj egoizam, kako svaki zagrabi bez obzira na drugoga. Pače i oni, koji su često i gladni — vidio sam kako su škrti, kad netko štogod ište od njih. Pa tipovi, koji u svojoj kapralskoj — djetinjoj  taštini zaustavljaju kolegu — gefreitera — što ne pozdravlja…«

»Zingarella, 20. IV.1917.

Nastojat ću živo, da od sutra pomognem momcima njihov krst nositi: ići ću češće  »brigadi« (da pribavi momcima hranu, dopust i druge olakšice).

»Mt. Rasta, 9. IX. 1917.

Nastadoše teže prilike kod nas. Ovdje valja počesto ići u patrule. Inače je lijep, a i tužan pogled na Asiago, Kuće eu velikim dijelom porušene. Vrlo je žalostan pogled na mrtav grad; gdje je negda fićukala željeznica, kola i konji trkali, a zvona dviju crkava navečer pozdravljala »Zdravo Marijo!«, sada, prisluškujući, čuje se trka automobila, lupanje krampova, vika podčasnika. Nije me strah ići u patrulu, ali zašto da izlažem, svoj život radi hirova kakvog kape­tana. Ta kod kuće mati jauče, što nedjelju dana ne dolazi pošta, a što bi istom radila, da znade, zašto sam ovdje. Dobio sam ukor, što sam »apatično« za vrijeme marša promatrao ekscese pijanog feljbabe i drugih šarži. Kapetan mi je prigovorio, da odviše govorim. Tu imade pravo, jer nijesam bio ponizan i nijesam se trebao opravdati. U buduće ću nastojati biti ponizniji i ne brinuti se, ako me tko bezrazložno okrivljuje.«

»Feltre,  13. XI. 1917.

Naša vojska nesmiljeno plijeni napušteni grad, a časnici se klatare po ljekarnama.«

»Campo, 28. III. 1918.

U ovoj je sobi jedan stroj, koji iz sebe po vas dan pušta dimove, tako, da je soba uvijek kao u kakovoj magli. Jedva zrake sunca probijaju kroz taj dim. Ta tvornica dima zove se M.  eff.  H., hodža  iz  Novoga, a feldkurat ovdje.«

Kad je jednom izbliza morao biti svjedokom grijeha, piše Ivan u svom dnevniku:

»Beč,  11. IV. 1918.

         …Osjetio  sam  onu tešku  duševnu  prazninu,  koja  vlada  u onoj sobi, ono nešto nezajedničko sa životom, ono ocijepljenje, crnilo, bezbojnost. Ne mogu da opišem tu za mene sasvim novu predodžbu, koju najlakše označujem, da sam osjetio grozotu, gdje se odigrava jedna gigantna čovječja tragedija u naravi, u životu, koja uništuje egzistenciju duševnog čovjeka, koja ga iz nepregledne visine čovječjega dostojanstva titanskom snagom baca u besmislenost, nerazum — gdje stvara nov pojam, koji više nije ni u kakvoj vezi s čovjekom. Nekako mi netko reče, da se tu odigrava veliki smisao prirode, da je to ljubav, jedan veliki životni princip ili  slično! Duševno je siromaštvo, praznina, grijeh!«

»Vilago blizu Feltre, 20. IV. 1918.

Imenovan sam za »Gasschutzoficira« kod II. bataljona. Teško se je izdignuti nad ovaj  svijet.«

»Fontana Secca, 10. VI. 1918.

Prepostio sam jučer cijeli dan, jer sam prekjučer bio previše odan jelu (pio sam crnu kavu i dr.). Bilo je dosta teško; čovjek je odviše rob tijela. Radi toga, što nisam jeo, bio sam neraspoložen. Na navečer je pomogla Milost Božja. Kada držah, da sam najosamljeniji — idući pokraj momaka — čuo sam gdje jedan čita narodne pjesme. Uzmem knjigu i stanem čitati, malo se razgovorim s njima i momci bijahu, kao nekom tajnom silom, oduševljeni. Pripisujem to samo djelovanju Milosti. Čovjek može pričati i tumačiti koliko hoće, ali kada on nije čovjek à la bonheur, to su neplodne riječi. Našoj generaciji nedostaje snažna volja.«

Drugova je Ivan na fronti imao raznih. Jedan je bio baron i morfinista; uvijek je plakao i pozlilo mu, kad je čuo pucnjavu. Ivan se mnogo veselio dolasku poznatih Bošnjaka, pa se razočarao.

»Zingarella, 15. IV. 1917.

Vani snijeg i kiša. Nemam više osjećaja za prirodu, otkada se moram da borim s njome. Zadnje vrijeme ni sam ne znam kako živim. Veza s Bogom je popustila. Suviše sam se veselio na dolazak Bošnjaka, pa sam se razočarao. Bili smo dugo rastavljeni u svijetu, pa su se naši nazori i sva naša ćud razišla. Ražalošćen sam bio, jer, Bože, tamo, gdje Tebe nije, tamo ni veselja nema. Snage, snage, snage!!! Koga bih se bojao, kad smo putnici ovdje, a za nas je dika probijati se kroz život i gomilati blaga za onaj veliki život. Snage i opet snage Te molim!«

U površnom i razvratnom društvu, koje ga je okružavalo, bilo mu je utjehom družiti se s prof. R., koji mu je pričao o Nazoru, nje­govim djelima i životu; zajedno su mnogo raspravljali i čitali francuske pjesnike.1 Na Offz. F. W. Solarol upoznao se 1. VIII. 1918. s mladim nizozemskim slikarom Fabritiusom, koji mu je mnogo pri­čao o otoku Javi. Često se sjeća svojih drugova na drugim ratnim odsječcima i piše im. Neki su međutim i pali ma ratištu.2 Boraveći u travnju 1918. kratko u Beču kao polaznik votjnog tečaja za plinove posjetio je »Hrvatskaše« u njihovu klubu i taj mu je posjet ostavio vedar utisak.3

S bolju se i poštovanjem sjeća svoga druga Don Ive Kuvačića, koji je umro ljeti 1918.:4

»Bio je sveta duša. Vječno je u njemu bjesnila nutarnja borba i došao je do priličnog stupnja askese. Bio je filozof ex professo; nešto, što se u običnom životu ne nalazi. Oduševljeni pristaša Solovjeva; najdraži nam je bio, kad je o ovome pričao. Htio je da otkrije sfingu svoga naroda i bio je do kraja u trzavici«.

Iz Ivanova dnevnika jasno razabiremo, kako je Ivan živio u ovoj novoj okolini i u teškim prilikama na fronti.

»Graz, 18. III. 1916.

Valja misliti i na svoju dušu. Toliko vježbe, da čovjek ne dospije da se pozabavi ma kakovim duševnim radom. Od sutra ću bar nešto pokušati: da štogod pročitam i da nastavim kulturu svoje duše; da se opet nastojim pre­nijeti u onaj lijepi svijet noći. Upravo to mi je sada još najpotrebnije. Velika je vjerojatnost, da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći, ja se smrti ne bojim; ta tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nijesam pomirio s tom mišlju, da ću ja zaista onamo i nisam sebi svjestan, da ja vodim krepostan život. Ta odkada sam u vojsci, izgubio sam vezu s Onim, te sam i prestao da o sebi razmišljam, što bih mogao na sebi popraviti i nisam na čistu, da li sam ja zaista u službi dobre stvari (kao vojnik naime). Često sam sebi želio bol i muku i kada me je često spopala, pitao sam, da li služi cilju. Na posljetku me spopada i pomisao, da ili sam se ja zaista trebao zakleti; drugim riječima svečano obećah, da ću se boriti proti onima, koje gospoda u kancelarijama odrede. Pa uvijek sam bio protiv rata; sve bih ljude najradije izgrlio i pomirio između sebe, a sada da ih ubijam! Pa uzmimo slučaj, borimo se protiv tirana, opet se nameće pitanje, jesmo li mi ovdje na ovome svijetu postavljeni za sudijje. Odgovor: »Ne«. No protiv toga se opet nameću fakta: Čudesa Jeanne D’ Arc i ratovi Louisa Svetoga, što je jasan dokaz, da je i Providnost dopustila, da se materijalno borimo protiv ugnjetavaoca duše. Ovaj dokaz je jači i mogao bih se tješiti, da je borba protiv Talijana s hrvatske strane,  kano neka vrsta svetoga rata«.

»Graz, 20. III. 1916.

Mnogo bih mogao pisati; no znam, sve bi bilo rastrgano, kao što su mi i misli nesređene. Uz to sam od vježbe umoran. Dakle; jučer slušah Troubadoura…. Bio sam i u »Maria Trost«. Meni je drago, što barem nešto sada podnosim. U razmjeru to nije ništa; velik tjelesni umor, iza kojega izgladniš i kano top spavaš. Da, rado trpim; i ako kod ove riječi strepim, bojim se, da je prejaka. Trpi više moja majka, moj otac, i oni milijuni sirotinje, što bi najteže muke podnijeli za koricu hljeba. A ja toga svega imam«.

»Graz, 23. III. 1916.

Sada, kako sam se malo duševno snašao; (započele su opet duševne borbe!), morat ću skoro u W i l d o n. Sam sam sa sobom nezadovoljan; vidim, da sam za ovo kratko vrijeme vojske duševno nazadovao. Jamačno to čini novi život, u ko­jem se nisam mogao da pravo orientiram. Nepoznate primjere bih naveo. Gladan sam vječno i, da ne jedem neprestano, tri put se dnevno najedem. I čudno je? Tu je hrana s orasima, biskviti i ovakve stvari za razmaženu djecu. I uvijek osjećam, da je to nekakova slabost volje; podati se ovom sjetilnom užitku. Čovjek ne bi trebao uopće da misli na jelo, nego jesti ono, što mu se donese. Tako sam doma radio, no ovdje sam još u dvoumici: malo je hrane, a nije hraniva. Orga­nizam mi je kao otrovan, osjećam uvijek potrebu, da uz običnu hranu nešto slatka pojedem. To je moguće jedna navika, kao pušenje, morfium i slično. Gledaću vremenom da se toga odučim: »iudicaberis ex facto, non ex scientia«1, čini mi se, reče Kempenac. Moguće ovako prozaična stvar ne spada u dmevnik, no u mome sadašnjem životu igra ulogu. Ne radi se meni sada više o teoret­skom kršćanstvu, već sam postao članom društva i moram postajati praktičnim katolikom. A taj se, čini mi se, najbolje očituje u ovim svakidašnjim sitnicama. No najgora je stvar svakako vojništvo. Hrist je faktično rekao: dajte Bogu što je božje, a caru carevo. Ja se ipak ovdje nisam snašao. Računam s faktima: ubiti čovjeka. Kako to pomislim, ne mogu da sebe prepoznam. Ta ja sam bar uvijek snivao o bratstvu i ljubavi. F. mi reče, da katolička moralka zahtijeva poslušnost caru, da je naime etička dužnost izvršavati vojne dužnosti. Meni je to veliki problem. Kada bi to uvijek bilo u historiji, ne bi se moguće cijela historija pomakla. Ta ko je države stvarao i rušio; nego poslušnost. Kada go­spodar nešto zlo zapovijedi, držim, da to sluga ne smije izvršiti. Time ne ću da velim, da ja služim zloj stvari; naslućujem pače veliku misiju ovome ratu, no ova mi nije sasvim jasna. A uz to velim, da se rat mogao izbjeći«.

»Graz, 27, III. 1916.

Eto kod prosuđivanja ljudi gledam na osebine karaktera, kao svi oko mene, ne razmišljajući o svrsi čovjeka, o pitanju uopće, što je čovjek, kako je vezana njegova duša uz tijelo… drugim riječima, ne umijem da zaronim u dubinu. Suviše sam egoista; vezan uz svoje tijelo. Ljude prosuđujem, kako sa mnom po­stupaju i nisu mi osobito dragi, ako me muče. Trebam se izdignuti nad vlastite boli i razmišljati čemu ove vode i da li taj, koji zadaje boli, etički radi (Zugs-führer!). Silno sam slab čovjek. Kao da su me povezale »sitne niti«. Malo sam stupio u život i već sam se iznevjerio svojim načelima. Ta na jelo dosta mislim i možda se i često prejedem.2 Onda nisam najtačniji u svemu; površan sam. No što je najveća muka, ne nađoh ni jednom priliku da prisustvujem sv. Misi. Nonsens. Trebao sam žrtvovati i prilike bi se našle. Upravo sada trebam du­ševne snage; trebam da crpim iz nepresahljivog vrela ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja se pretvara u duševno zadovoljstvo, koje miruje u osjećanju nečeg nepoznatog neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu. Deus adiuva me!«.

»Sl. Bistrica, 6. IV. 1916.

Pravo se također ne mogu ni ovdje da saberem. Oko mene se brblja i uče vojničke stvari. Duševno je moje raspoloženje gore negoli u Grazu. Katkada me spopane bijes — pravedni bijes — na ljudsku glupost i razrušio bih sve. Ulovio bih zemlju za jedan kraj i hitio je u prazninu nek jezdi i neka se rasprsne. Doduše, katkada osjećam nekakovu zadovoljštinu, upravo sreću, što nepravedno trpim; ta sličniji sam Hristu. Doduše, koja razlika. Jedino u ovoj duševnoj boli mogu približno da sebi predstavim Hrista raspetoga; radi ničega, bez ikakovih interesa dati svoj život, dati se raspeti nepravedno za čovječanstvo. Bože Hriste!«

»Sl. Bistrica,   14. IV. 1916.

Život je monoton. Veseli me, što sam naišao na prof. R., dobrog prijatelja Nazora«.

»Sl. Bistrica,  16. IV. 1916.

Iza duga vremena bio u crkvi. Sjajno, — tako sam danas — pun svijetla nekog; pun oduševljene ljubavi. Onaj mistični život, kano da se trenom obratiš. Mater dolorosa, mater amabilis — kako si dobra. Lijepo sam popodne proveo s R. i poručnikom K. Sjedili smo u jednoj gostioni u Gornjoj Bistrici. U jedmoj sobici sjedili su dobrovoljci i pjevali. Mi smo čitali Baudelaire-a. R-u su se neke usporedbe osobito sviđele. Bio je sav ushićen. No on nam je najviše tumačio Pjesni ljuvene; postanak i značenje. Pričao je svoju ljubav glazbi. Poznaje Lohengrina. Zbog Aide je jednom iz Graza otputovao u Beč, a Tosku zna skoro napamet. Kaže, da pjesnik mora biti jednostavni kabinetski radnik, koji mora učiti, misliti i kano kipar klesati na svojoj pjesmi. Tumačenje pjesama ću drugom prilikom već podati«.

»Sl. Bistrica, 24. IV. 1916.

Ovo je drugi Uskrs, koji sam u tuđini sproveo. Na uskrsnu nedjelju — jučer — primio sam sv. Pričest i to mi je dalo snage i ulilo u dušu neizmjerno blago sreće«.

»Sl. Bistrica,  5. VII. 1916.

Ne mogu toliko da mislim, vrućina, umor, nervoza, buha — hoho — sve ubija čovjeka. Učiti još valja te vojničke stvari«.

»Sl. Bistrica, 15. VII. 1916.

        Ofisirski  ispit je ovih dana, pa zato uvijek prekidam«.

»Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916.

Rano sam ustao, otišao na sv. Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij. Pa mi se čini, da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nijesam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto, koje pokreće, pa iza toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa,  što  sam  osjetio, ujedinjuje u Hostiji«.

»Lebring, 10. IX. 1916.

U Mürzzuschlagu sam uslijed interesa za probleme života studirao Whit-manna i St. Augustina. A sada osjećam, da je nastala stagnacija u duši, jer sam toliko među ljudima, da tumaram između ovih baraka, kao kakvi u se povučeni filistar. Eto sada imam moć da ravnam sa 500 njih., pa bih imao prilike da »pomognem narodu«. Ne znam, što ću s njima početi; ne morališem rado; a da držim analfabetski tečaj je nezgodno. Eto razgovaram s njima, pričaju mi svoje boli, pokazujem nekima, kako će pisati. Moj duševni život je rastrgan; čitam Carlyle,  vidim kako je prorok 19. vijeka«.

»Pečuh, 22. X. 1916.

U to doba bijah nedjelju dana u Lebringu i dobivši 4 nedjeljni dopust, u Banjoj Luci nedjelju dana, nedjelju u Beču i evo me ovdje sada nedjelju dana. U Beču sam uzeo skripta i počeo da učim rimsko pravo; kad eto ti ovamo K. i on uvjeri oca, da nije dobro nekoga na izvjestan studij siliti. Dobro, otac se dade uvjeriti; a sa mamom je još sila okapanja; ne će da se riješi svojih pred­rasuda o filozofima. Po njenom su to sudu ljudi, koji idu zgrbljeno, sa starim zaprašenim halberima, žutim štapovima i vječnom pelerinom. No stvar je gotova; uzeću romanistiku i germanistiku; a za sporednu struku hrvatski«.

»Lebring, 11. XI. 1916.

Sad valja opet u onaj mutni zrak, na mokro polje i muštrati jadne ljude, oca i sina skupa, strašno. Kako ljudi iskvariše život. Generacija za generacijom tako umire«.

»Zingarella, 31. III. 1917.

Rat ne može dugo trajati. Pričao mi je jedan stari Sinjanin, da mu pišu od kuće, da je u jednoj kući pomrlo devetero od gladi. N. mi je između redaka stavio noticu: »Svijet ovdje gladuje. Između Pala i Višegrada umiru od gladi«. Uz to su neki dan dva vodnika Talijanima prebjegla i ostavili pismo, u kojem i ostale pozivlju, da slijede njihov primjer. Predugo već traje rat, a vojska ne vidi zašto ratuje; uz to im još stižu kobne vijesti od kuće. Političke prilike, osobito plan Nijemaca, da se uvede njemački jezik za državni, biće da također upliviše na ljude. Ljudi ovdje gladuju; danas pače nema ni kukuruznog hljeba (bolje reći  komisa), nego Zwieback«,

»Zingarella, 17. IV. 1917.

Talijani su dosta pucali. Kada topovi grunu, mislim, da mi pripovijeda sv. Franjo; Advenae et peregrini sumus. Vidim, da u toj vojsci dušu gubim. Pa imam li ja pravo, da se silom oprem onomu, što hoće da mi dušu kida? »Ako te ko ošine u jedan obraz, ti mu pruži drugi«. Revolucija je dakle opravdana? Poniznost, revolucija, ne znam kako se podudaraju, samo sam uvjeren, da rat nije savremen, jer neprijateljstvo između naroda faktički ne eksistira, nego samo neprijateljstvo između klasa. Moderni rat je revolucija«.

»Monte Rasta, 9. IX. 1917.

Nastadoše teške prilike. Ovdje valja počesto ići u patrulu. Svete Euharistije nema, kao da Agnus više nije u centrumu kozmosa, kao da Ga uopće nema. Bože, tješitelju, dođi, da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako — sličniji Tebi — razumijem tijek bivovanja. Za rum se brinu moderne države, a sv. Euharistija je sporedna stvar! »Fili, non aegre feras si quidam de te male senserint et dixerint, quod non libenter audias. Tu deteriora de te ipso sentire debes, et neminem infirmiorem te credere«.1

»St. Gregorio, 27. I. 1918.

Život je težak; težim za apstinencijom, ali ne ide tako lahko. Nastojim da se odučim zajutarka i popodnevnog jela, Spavam već nekoliko dana na zemlji i kušaću da ranije nego obično ustajem (barem oko 6 s.), pa da se mogu više sam s Bogom pozabaviti. Odviše govorim, suviše sam u društvu, slab sam u patnji. Kada naša pukovnija ode u gore u »Stellung« javiću se drage volje, da odem s njima i da se malo priviknem na dočekivanje smrti. Gospode pomozi!«

»Fonzaso,  5. III. 1918.

Izašao je proglas, po kojemu bih mogao dobiti tromjesečni dopust za nastavak studija. Strah me je toga. Bojim se glada i držim, da se ne ću moći posvema posvetiti studiju. Gledaću da ponizno vršim Božju volju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim toliko, koliko mogu. Nauka ne smije da bude sama sebi svrhom, ona mora da uza svu ljepotu, koju ona sama po sebi krije, pridonese nešto Kraljevstvu Božjem na zemlji. Mislim zato, da uza svu ljubav k svojoj struci, mora svaki čovjek socijalno da živi u životu i da potpomaže one, koji trpe. Jer nauka je produkat trpnje: tehnika hoće da olakša čovjeku materijalne nezgode, a umjetnost promatra mukotrpni život ljudi i povlači idejne konzekvencije. Život je sve… Mislim da kao đak radim u društvu Sv.Vinka (interanacijonalna, religijoizna pozadina) i u »Hrvatskoj« (nacijonalno-religijozna pozadina). Onda valja nastojati da samo 2 puta dnevno jedem, tako sam materijalno slobodan. Iz principa ne jesti u ostalo vrijeme, pa makar netko i ponudio. Na svladavanje tijela ne smijem zaboraviti. Tvrdi ležaj, rano ustajati, katkad strogo postiti, tako, da u svakom momentu mogu raditi sa svojim tijelom, što je meni volja. Njega zdravlja i tjelesne ljepote isto je važna. Grozan utisak čine svećenici, časne sestre i drugi dobri ljudi, ako su zapuštene vanjštine ili neestetska držanja i t. d. Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono, što je ružno, posljedica je grijeha. Zato se treba čovjek da svlada i da njegovanje zdravlja i ljepote smatra kao sredstvo da sebe svlada i da ojača volju. Boga zaboravili nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan — ponajbolje zoru — upotrebiti jedino za razmišljanja, molitvu, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana, u tome satu valja čovjek da zaboravi na cijeli svijet, da izgubi sve brige svijeta, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tom se satu moraju da stvore planovi za budući dan, tu se razmišlja o svojim greškama i moli Milost, da se svlada vlastita slabost. Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakove duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novog, spoznanog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi  pomogne, jer  čovjek sam iz sebe  ne može  ništa!«

»Mt. Solarol 100 koraka ispod kote  1672, 25. VI. 1918.

Žalostan život provodimo. Noćimo u mračnoj i vlažnoj talijanskoj kaverni. Tu je naša bat. komanda. Preuzeo sam adjutanturu i tako sam zaposlen, da jedva mogu da se saberem i pomolim. Silna je pucnjava ovdje. Jučer je poginulo ovdje 12 momaka. Jarci su krvavi; momci od vlage i nevremena bolesni. Velik je to križ za ljude. Hvalim Bogu, što sam ostao potpuno zdrav u ovoj vlagi. Magla i studen nas bije. Kažu, da se naša vojska povukla s Montella. Sjajno to dokumentira naše vodstvo, drugim riječima nesposobnost austrijskog sistema. Božji prst je tu također po srijedi. Svagdje je mala šaka austrijskih vojnika nadjačala talijansku nadmoć, a sada nadmoć (materijalna i brojem vojnika) Austrije ne može da svlada lošu talijansku vojsku. Ta polakomili su se za blagom talijanske nizine. Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva. Smisao života je mysterium crucis; moram biti dakle zadovoljan sa svojim sadašnjim stanjem. No odviše je teško robovati sistemu, koji čovjeku i njegovim idejama o glavi radi.«

»Solarol  (kaverna), 11. VII. 1918.

Gorak život! Ne spavam više u mokroj kaverni. Ležaj je moj otvorena ba­raka, između ušljivih momaka. Ja sam pun ušiju, nečist, i živim poput zvijeri. Ne mislim  ništa. Vedriji su   momenti,  kad  dolazi  »menjaža«. A  i  na pucanje sam se naučio… Mine i granate sve grme i frču oko nas, lete i pušu preko glave, a mi se jedva sagnemo, da sklonemo glavu od »gelera«. Kad je čovjek dulje vremena na fronti, postaje smrtna opasnost svagdanja stvar i čovjek zaista malo misli na smisao života. To je doduše, kad se ne viđaju mrtvi, niti se bol gleda licem u lice. Eksplozije mina djeluju kao gromovi i ništa više. Ne bih se bojao juriša i bio bih — čini mi se — junačan, da ovo ratovanje imade idejnu podlogu. Onda bih se i vježbao u junaštvu. Ovako sam ravnodušan i polažem svoju sudbu u ruke Božje, koji zna, šta je za me bolje; zašto bih se dakle bojao?«

»Solarol  (kaverna), 13. VII. 1918.

Shvatilo u našu baraku; Šinci odbilo glavu, Šobota i druge teško ranilo, a Klapca je diglo u zrak i bacilo ga je za nekoliko metara. Gledao sam, gdje aktivni kapetan, 40 godišnji muž, plače, što je izgubio momka. I drugi bijahu zaprepašćeni. Zahvaljujem molitvi majke i mojih zlatnih prijatelja što živim, jer ja — ako i mnogo mislim na Boga — zapravo malo molim. Po cio dan ležim u kaverni, nešto jedem, pomalo pišem, pa ne mogu da se saberem i da uronim u ogromno mistično more. Neki dan vidijeh svećenika, najradije bih poljubio ruke, koje držahu Krista u rukama. Trebam li da zaželim bolje dane, kada ću i ja onamo, kuda je Šimo otišao — O Bože, da sam već kod Tebe, najbolje bi bilo, sažgi plamenom svojeg Milosrđa sve parasite grijeha, što su se uvukli u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te; ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. Lahko je pisati, ali teško je sveto živjeti,«

»Solarol, (kaverna),  26. VII. 1918.

Živi smo mrtvaci. Ležim po vazdan u svom rovu i sve mislim, da sam u kakvoj grobnici. Nigdje slobode, svijetla. Gori lampa; kapetan G. čita Dorian Gray-a, a ja primam spise, mećem ih u sklop, čekam menažu. Zaista je to život nedostojan čovjeka. Da ne mislim na svoje roditelje i na domovinu, jer se uzdam, da će se i ovo svršiti, ne bih ostao ni časka ovdje.«

»Offiziers-Fekhvache (između Font. Secce i Mt. Solarola), 31. VII. 1918.

Velik sam griješnik; živim ko zvijer, jedem i robujem.«

»Banjaluka,  2. XI. 1918.

Jugoslavija je slobodna! Prije 4 dana se ovdašnje vojništvo (dalmatinska konjica) »oslobodila«. Provalili su u skladište robe i hrane i opljačkaše sve. Bolnicu su također silno oštetili. Podzemna raja, kukavice iz raznih staleža, tali­janski zarobljenici, pokazaše svoj heroizam. Pucnjava se po cijeli dan orila. Ova dva dana bila je otpremljena vojska, a narodno je vijeće preuzelo vladu. Većinom su Srbi, koji neumornom energijom djeluju i pokazuju, da su zaista zaslužili slobodu. Njihove patnje i suze, što ih pretrpješe i proliše ovih zadnjih godina po tamnicama, osnažile su ih. Hrvati vrlo malo rade i svaka akcija imade srpski karakter. Red su brzo uspostavili; osnovaše narodnu vojsku. Ako se i veselim slobodi, ne mogu da se snađem, jer svi gledaju na me s nekim prezirom, jer da sam »tuđinac«. No držim, da će se ova kriza ubrzo prebroditi. Mogu se učiti sada poniznosti i pokazati se, da sam duševno slobodan, ne osjećajući nikakav strah pred instancijama, koje na »tuđince« gledaju prijekim okom. No sve je u Božjoj namjeri, pa zato se ne bojim ni za roditelje ni za se; On je otac nas sviju i brine se za svoju djecu — pa makar usque ad mortem. Tisza, vele, da je umoren, u Beču i u Pešti je pobuna. Fronta uzmiče, a antanta je priznala jugosla­vensku državu. Mir je, a ja sam civil.«

»Maslovare, 21. XI. 1918.            

Postao sam božijom pticom, što je doletjela potoku da se napije vode.«

»Maslovare, 27. XI. 1918.

Vodim silno udoban život (prema životu na fronti); mogu reći, da je to idealan život.  Radim za se i čitam do mile volje, preslušavam narod, a osobito žene. Silan je nemoral zavladao. Žene su zagrezle u bljutavosti i tvrdoglavosti; osobito neka lijepa birtašica, koja u svojoj tvrdoglavosti ne će nikome da se pokori. Inače mnogo druge kritikujem, a sam sam grozna kukavica. Bojim se vukova, pa sam malo prije pucao u psa gazde Urbaisa i srećom ga nisam shvatio. Ovdje je zgodna prilika da praktički vježbam vjeru, da idem u mrak na strašiva mjesta; Bože, Bože, pobijedi u meni taj nedostojni kukavičluk!«

Smrti u oči

»Seewiesen,   17.  XII.   1916.

Uvjeren sam, da sve imade svoju svrhu, i ovaj rat i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život. Tu misao mi potvrđuje Kempenac (De im. Ch. II. 12): »Ecce in cruce totum constat, et in moriendo totum iacet«1 i osim toga mnoga mjesta iz Evanđelja, kao na pr. Luk. 9. 23: »A svima je govorio: tko hoće da ide za mnom, neka se odreče sebe i uzme križ svoj svaki dan i ide za mnom!« Isto i one dirljive riječi: »Reče mu Isus: lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje da zakloni glave« (Lk. 9, 58,). Koliko me ove riječi sjećaju na ovo ratno doba, gdje ljudi toliko trpe, a ne bi moralo biti. Sve je to zbog loših ljudi, koji uskraćuju noćište, koji pro­dužuju rat. Meni se čini, da bi to moralo uvijek biti, jer Hrist kaže: »tollat crucem suam quotidie« i u neprestanoj muci i trpnji se sastoji mysterium ovog ži­vota. Da, lahko je meni to govoriti u toploj sobi, pun novaca i nakrcan hranom, a život znači ono nevidljivo duševno, bez ičega prolaznoga. »I reče im: ništa ne uzimajte na put, ništa, ni torbe, ni kruha, ni novaca, niti imajte po dvije ha­ljine!« (Lk. 9, 3.). Jest, bol je srž života, ona njima vlada, ona je začetnica religije. Gdje nje nema, možemo biti uvjereni, da pravoga života nema. Bol, ta tako obična riječ, znači: nemati hljeba, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi silan teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen; sve je to bol, sve ovo stvara historijiu i iza raznih duševmih trzavica opet se jedan dio čovječanstva vraća k istinitom putu. Većina čovječanstva trpi; jednom više, drugi put opet manje; ali trpnja je uvijek. Jest, život, trpnja, govori, da tijelo nije ništa, i da će doći grob, pa instinktivno ljudi osjećaju, da s tim dolazi i naplata. A baš ljudi, koji su trpjeli, najbolje će znati, šta je to bol, patnja. Grozna je to stvar. Njih je već strah ovog trpljenja na ovom svijetu, a kamoli kad misle na one silne muke u čistilištu ili čak u paklu. Da, čudno zvuče ove riječi onome, koji nije nikada osjetio dugotrajne boli, koja mu ni u snu ne da mira i uvijek ga proganja kano kob. Da, čovjeka, koji bi se htio poput Prometeja da odreče poštivanja one više sile, nesmiljeno ovo trpljenje i živa svijest o  drugom životu baca nazad religiji.«

»Zingarella, 19. V. 1917.

Vele, da će noćas početi velika vatra na Talijane, da ih zavaraju, pa da oni ovamo povuku vojsku. Noćas su Talijani na desnom krilu oteli neko brdo; kroz cijelu noć se čula daleka topovska vatra, tutnji u daljini, kao da je tamo negdje nekakova kuglana, pa  se muklo i nepravilno koturanje čuje.«

»Zingarella, 6. VI. 1917.

Već češće pronašaju ranjenike. Najviše djeluju mine; raznesu i ozlijede gadno. Aeiroplana je mnogo; geleri frcaju oko glave. Uz to Talijan teškim kalibrom puca na put.«

»Zingarella,  12. VI. 1917.

Subotu u noći vodio sam 2 kumpanije 14. pukovnije od Malge Cime. Momci umorni od puta jedva se smjestiše, kad moradoše, kako kasnije saznadoh, dalje na Monte Formo. Pred zoru se vratih, kad li nakon jednog sata kroz san čujem pucanje i zvižduk topovskih taneta. Talijan započeo malu bubnjarsku vatru; granate eksplodiraju pokraj naših baraka.  S momcima se došuljah do Regimentskomande i svuda se dobro razabirala eksplozija zračnih torpeda, koja je tresla zemljom. Silna galama, buka, zvižduk, prasak. Svi mogući tonovi, na kojima se vrag u obijesti balancirao, kao na kakovoj gumi. Kako sam se prekjučer iza pregledbe straže vraćao natrag Regimentskomandi te uletio u baraku, gdje je bio Dervišević, govorio mi je otegnutim glasom: »Ne bojim se ja, brate, nimalo. Pa neka me pogodi. Na Soči sam se Bogu molio, neka ne prometne; ne može se čovječe trpiti i nositi menjaža, gdje je na njoj više blata nego što je sama teška. Žao je meni tako mladih, kao što si ti. Ej, sretan put, uzdaj se u Boga, pa se ne boj.«

»Zingarella, 18. VI. 1917.

Bi velika vatra i sunce potamnjuje. Gruva na Monte Zebio, prozor se trese od silnih mina. Od vedra dana nastalo tmurno. Kroz dolinu — Strassensperre — se polako povlači magla i prekriva sve. 7 s. Eto poslije pucnjave i kiše…«

»Zingarella, 20. VI. 1917.

S uzvišenog mjesta — iznad Regimentskomande — promatrao sam bubnjar­sku vatru na Monte Zebio. Zemlja vrije, u cijeloj jednoj pruzi se dižu mlazovi dima, bijeli, tamno-crveni, crvenkasti. Neprestano, sve na drugim mjestima, šikne u vis taj mlaz. Onda koja granata doleti iza linije, zapraši i digne crni mlaz. Buka grozna u raznim niançama. Od pucnjave mi prozori popucaše. Aeroplani su dolazili kao kakova mornarica, dostojanstveno, u određenom redu — »schach-brettförmig«. Iznad nas se raziđoše i bacahu bijele bombe. Jedna je pala kojih 100 koraka od nas, potresla zemlju i digla ogromni crni oblak dima. C’est la vie; c’est l’histoire.«

»Zingarella, 26. VI. 1917.

Jučer popodne oko 4 sata krenuh ovdje na C. d. Campo Verde. Odozgo se vidjela talijanska bojna pruga i bijeli dim granata, koje oko nje eksplodiraju. Kod divizije primih srebrene kolajne, da ih nosim u Baitle, III. Korpsu, jer car onamo dolazi, pa će sam odlikovati momke. Oko divizije je vreva; automobili, konji, kola, topovska municija, zveka žice i frka strojeva za lagumanje. Transporti ra­njenih Talijana (s Porta Lepozze) u kacigama. Razderani i krvavi. Ima fakina i lijepih kulturnih ljudi, lijepo obrijane crne brade. — Mysterium crucis… Sa kote 1949 je krasan vidik u dolinu; 800 m. dubine pod nama; smrekova i bukova šuma; trava, cvijeće i svakojako lišće. Čovjeku od miline srce zadršće, kad iza duga vremena vidi opet ovakav lijep kraj. Siđosmo dolje u dolinu Asse i onda na Baitle. Vratismo se danas u 10 s. pr. podne preko Ghartela (cijeli grad) i kote 981, kroz  Galviasoru, kući.«

»Monte Rasta, 9. IX. 1917.

Poruka o miru, što ju je Papa upravio na narode, koji ratuju, ne će imati nikakva uspjeha, jer On nema danas nikakve vlasti nad njima. Prije je to bilo drugačije… jer su narodi, jedinstveni u vjeri, imali u nj povjerenje. Današnji Papa ide tragom svojih prethodnika, jer stoji iznad svih naroda i svakomu daje njegovo pravo. No Papine riječi padaju danas na neplodno tlo, jer svaka država slijedi svoje zasebne interese i ne će ni da čuje o zajedničkim kulturnim tež­njama. Danas su sve države demoralizovane u tom pravcu, misle, da će samo moć i sila donijet: mir, a velike misli da su beskorisne. Upravo sada vidimo, kako je potrebno, da Papinstvo ima svoju slobodnu državu, da uzmogne kosmopolitski djelovati, jer evo, kako je sada, razara talijanska cenzura pravedne interese ostalih naroda. Danas postoje dva puta da se dođe do mira: silom, t. j. da jedna stranka koja ratuje, bude prisiljena da sklopi mir, ili… (revolucijom), jer, kako su danas raspoložene države, mogu samo ekspanzivni nacionalni interesi nešto postići, a prijedlozi ili internacionalne konferencije o miru nisu drugo nego utopija…«   (pismo  ocu).

»Monte Rasta, 20. IX. 1917.

Na osamnaestog izjutra pucalo je talijansko topništvo. Bili smo 4 sata u kaverni. Porušilo nekoliko kućica.  Noćas, oko ponoći, zagalamiše: Alarm, Talijani »forikuju!« Eto, već su tu! Nasta gungula, već sam ih u fantaziji vidio, gdje se veru preko bedema. Sada će i ovamo. Kada ja van, a momci se poredali i čekaju. Pitam. Straža veli: »Lampa zasvijetli, a jedni se bacaju nider, a drugi lete na­prijed. »Gledamo, bacamo »Leuchtrakete«, »feldwacha« se povrati i ne bi ništa. Ovih dana, vele, da ćemo na Soču!”

»Monte Rasta, 26. IX. 1917.

Malo prije gledah, kako se jedan naš zračnik ruši. Ponajprije se vidio dim, onda planu žuta vatra, a on je okomito jurio dolje ostavljajući za sobom bijeli dim. Pao je usred Asiaga, pokraj manje crkve, odakle se još dugo iza toga dizao dim. Vele, da su ljude vidjeli u zraku, »kao da pada fez«. Brzo iza toga su se zaprašile dvije maskirane ceste što vode u Asiago: sjeveroistočna i istočna. Automobili su dojurili u grad. Bile su to dvije snažne slike; dva mala excerpta iz svjetskoga rata. Zračnik što gori i čovjek što »poput feza pada«. Smrt i bol!«

»Feltre, 13. XI. 1917.

Pogubiše se spisi, pa valja iznova popisati najvažnije stvari. 25. u noći pri mjesečini prelaz preko Krna, koji bijaše snijegom pokriven. Sjajan paysage. Na­pušteni rovovi, puni hrane: hljeba, konzervi, vina. U časničkoj mensi bilo je šampanjca i drugih vrijednih stvari. Noć prospavasmo na Krnu, i silaz u Kaporit (Karfreit). Stanovništvo pijano od veselja; jedna stara učiteljica pjeva. Nijemci provaljuju u kuće i ponašaju se poput pravih barbara. Preko Homeca, Bergogne, Paskola, Molmenta u Torcento. Naša vojska nesmiljeno plijeni napušteni grad. Časnici se klatare po ljekarnama. Silno bogatstvo zemlje. Sira, kave, ulja, pirinča u izobilju.«

»Santa Maria, 18. XI. 1917.

Prekjučer se bio boj na Cornelli. Promatrao sam s kote 1093 kako naša artilerija lupa u brdo. Prije je nastala panika na cesti. Topovi udarahu u naš train; razruše jednu bateriju. Kapetan Huber je tada poginuo. Svijet misli na medalje, na čast pukovnije. Talijani, koji se htjedoše predati, bijahu svi ubijeni. To ubi­janje i mrcvarenje mi se gadi i gledajući na ovo, svi se apstraktni pojmovi (patriotizam, čast) gube. Ja volim čovječanstvo; volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije.«

»Rocca, 17. XII. 1917.

Dva »dreissigera« pucaju već cijelo poslije podne — vele — na Monte Grappu. Cijelo se selo trese, a vatra šikne iz Gola, da je upravo grozno. Trebala je sinoć započeti ofenziva na Italiju, no snijeg ju je pomeo. Noćas će — kažu — započeti. Naša je pukovnija već skoro mjesec dama na odmoru. Bili smo u vili Pajeri, u Carara alle Stalle, Artenu, Canu, Pedaveni, Foncasu. Noćio sam u sijenu u hladnim sobama i učio sam pomalo talijanski. Misao mira — s Rusijom je primirje — nas drži. Zarobljenici nijesu više tako veseli i bezbrižni, kako što su s početka bili. Građani su u ovim zapadnim krajevima mnogo ponosnija nego li oko Toppa, gdje nas s vinom i jabukama dočekaše vičući »a Roma«.

»Rocca, 18. XII. 1917.

Noć bijaše mirna. Oko šest izjutra grmnu »dreissiger« i bubnjarska vatra započe. Sve je ječilo. Otišao sam u Cismone postavljati Relais-Posten. Jedna mala talijanska granata zaletila se i pala oko 80 koraka od nas. Bilo je to na mostu, gdje se slijeva Cismane u Brentu. Cismon je sav razrušen. Dolovi se pušili i visoko u zraku kao da je lajalo više od hiljadu pasa: — iz daleka su pucali »dreissigeri,« Dolažahu zarobljenici, njih oko 800; slabašni ljudi, zakaljani žutom zemljom, vrlo potišteni. Naši su se ranjenici u istom stanju vukli za njima. Vele, da smo prodrli, ali izgubili mnogo ljudi; najviše od vlastitog topništva.«

»Homec, 27. X. 1917.

25. Prelaz preko Krna. Mjesečina obasjava sniježna brda. Talijani ostavili Krn na vrat na nos. Magazine pune hrane,  rublja, cipela; u »unterstandima« slikarski aparati i druge vrijedne stvari. Noćenje među »dekama«. Slijedeći dan silaz. Usput nalazimo topove, strojne puške, šampanjac, piliće, kave, sve stvari, koje su kod nas rijetkosti. Sav put sa Krna do dolje pun je stvari, koje su osta­vili Talijani bježeći. Na put k Drežnicama, pa u Kobarit (Karfreit). Tu su cipele, kolone automobila, bicikli, puške, rasuti spisi, telefoni. Momci su jeli cijelo vrijeme, presvukli se, natrpali ruksake s hranom. Pjevaju. Na zarobljena kola smo potrpali  ruksake, pa sada momci idu bez ičega.«

»Tarcento, 30. X. 1917.

Bio je težak put. Kiša je pljuštila, a mostovi bijahu srušeni, tako, da mo­ramo kroz močvarno tlo po noći gaziti. Očaj u tim časovima okuplja dušu čovječju. Iz jedne nezgode u drugu stupa vojnik. Noćili smo u Pascoli. Čudili smo se, da smo našli pirinča. Jučer ostasmo u Molmentu. Lijep gradić. Hrane i svih ostalih stvari u izobilju. Toliko toga u nas ni u mirno doba nema. Stanovnici su utekli, a naša vojska nesmiljeno robi. Zalazi u kuće, prevrće ormare, krevete i gleda, ne bi li što našla. Časnici se vuku po Ljekarnama i traže alkohola. Gro­zota je gledati, kako bijelo rublje, crne hlače, strojevi za šivanje leže porazbacani. Mislim na svoje roditelje; kolika bi to bila nesreća, kad bi morali bježati od svoga doma, a sve ove malenkosti, koje je čovjek za toliko vremena pokupio, napustiti nesmiljenim vojnicima, koji u časovima pobjede poput zvijeri misle samo na se. Užasne slike!«

»Tagliamento, 5. XII. 1917.

Na trećeg u noći bio se boj na Tagliamentu. S istočne strane rijeke večerao je »Stab« pri vatri uz sjaj mjesečine. Čulo se puškaranje, lavež strojnih pu­šaka, prasak ručnih granata. Nato stiže zapovijed da se kreće i mi smo pri mje­sečini prelazili preko mosta. Na ostrvu se zaustavismo i tu nas dočekaju šrapnele, koje su nas uz prasak i bljesak obasipale željezom. Ranjeno ih je dosta. Polegosmo svi uz željeznički bedem, no spavati ne mogosmo, jer su oni topovi s lijeve strane odviše točno gađali. I drugi dio mosta je četvrta osvojila. I mi nahrupismo za njima.«

»Casara Bolzano,  14. II. 1918.

Društvo: rakija, vino, dim; to nije društvo za me. Bože moj, pomozi mi, da svladam samoga sebe!«

»Vilago blizu Feltre, 25. IV. 1917.

Imenovan sam za »Gasschutzofizira« kod II. Baona. Teško se uzdignuti nad ovaj svijet. No, čitajući talijanske ilustrovane listove, dolazi mi jasno pred oči sva tragika ovoga rata. Ta mentalitet Evrope je jedinstven! Države su jedna od druge razmjerno dobro odijelene, a kada gledamo austrijske, njemačke ili tali­janske listove, vidjećemo, da su vrline i griješke podjednake. Kod raznih naroda je samo drugo odijelo. Talijani svuda slikaju, kako oni napreduju, kako njihova vojska čini junačka djela, kako trpi. Svagdje se ističu slabosti neprijatelja; o kakovoj objektivnoj kritici ni govora. Kao i kod nas. (I ti ljudi istog mentaliteta se tuku). U svakom listu je nešto o kraljevskoj porodici. Čini se reklama za prijestolonasljednika. Eto dinastička ideja postade »gšeft«. I u nas nije drugačije. Talijanske žene! Nijesam ništa vidio, ali opažam po pričaniju drugih, da ne biraju mnogo. Kad su Talijani ovdje mora da je to običaj. Sve su jednake… I naši časnici sve o tome govore i ne žacaju se sa ženama, majkama, tako postupati! No ni one nisu mnogo bolje i ako su razmjerno dosta lijepe, zdrave i snažne. Ne znam kakovu budućnost taj narod ima. U nas se još sačuvao tip poštene, nepokvarene djevojke. Treba svom silom nastojati, da taj ostane neoskvrnjen. Nama je na svaki način potrebna jugoslavenska država. Tu se ona već osjeća, veliki prevrat na fronti samoj, koji se u to doba razbudio, koga su svjedoci letaci, što su ih antantini zračnici bacali u austrijske jarke i utvrde. Dne 3. VII. 1918 piše Ivan majci. »Bojim  se, bude li se i dalje tako igralo s ljudskim životima, da će vojska doskora zatajiti…« No Ivan gleda i mnogo dublje. Dne 30. V. 1918 piše ocu; »Veoma me zanimaju vijesti sa zapadnog ratišta… Ovi novi teški topovi doista su čudo tehnike. No svi ti topovi ne će spasiti nijednog naroda, ko ne nosi u sebi moralnih vrednotâ. Njemačka će usprkos svoje moći doskora morati pasti … To je neumoljivi zakon, koji nema ništa zajedničko s tehničkim usavršenjem…«

»Mte. Fontanel, 7. V. 1918.

Mjesec svibanjske Kraljice. Gore lijeva kiša, a ja sam zaposlen taktičkim -poučavanjima, kao nikada prije. Robovanje. Lijepa su to brda, no posvuda izrovana. Evo jedne sličice: Gledamo kroz 15-struki »Scheerenfernrohr« i promatramo jedinu hrpicu od 8 Talijana, kako komotno pletu žicu. Natporučnik topništva odmah pun radosti opali salvu i jedna granata eksplodira upravo medu njima i baci jednoga (kasnije prođoše onuda saniteci). Kako je pogodilo, natporučnik se smijao od radosti i smijeh njegov nije nikako prestajao. Bilo mu je drago »dass der Schuss die Katzelmacher so gut erwischt hat.« Tako ide rat, nekome je sport, nekome zabava — a mnogome smrt.

»Fontanel, 10. V. 1918.

Na putu petoj kumpaniji (Calcinohang) puca Talijan na naše momke, kao zeceve. Oni jadnici lete niza stranu, a on pali i pali kao na divljač, dok najposlije ne pogodi. Sport. S raznim kalibrima puca u dolu Cinespa. Naš »Beobachtungstand« je razoren.

»Fontanel,  16. V. 1918.

Dosta se pucalo s minama. S kakvim sredstvima ratujemo! Ovdje je »Propagandabureau« i ovom je zadaća, da širi medu Talijanima revolucionarne ideje i da sije mržnju i razdor u antanti. Grozno živim. Slaba volja. Odviše sam odan jelu.« (Zapravo je to bio prirodni glad, pojačan teškim naporima i slabom hranom).

»Fontanel,  20. V. 1918.

Pronesoše ispod prozora saniteci na »Feldtragama« krvlju oblita kuhara. Dekom pokriven, lice crveno, crveno — krv, krv, krv, a da se ne mogu ni prepoznati lica. Kuhar je kod jedne kumpanije. Cijdlo popodne puca s granatama od 15 cm. u dolinu Cinespa i na Fontanel. Mysterium vitae — krvlju obliven čoivjek, Adama do danas su milioni ljudi to prepatili i prepatiće do sudnjeg dana. Bio sam na Fontana Secci i razgledao naše nove pozicije. Lijepo je gore, kao ljetovalištu. Žica dolazi do komande. Krasan je pogled na snijegom pokrivene Dolomite, na Meletu,  Pasubio. Vidi se  Seren i Campo i cesta do kote 433. Na drugu stranu se pruža pogled na Tombu, dolinu Piave i nizinu. Za vedrih dana — vele — vidi se more, crkva Sv. Marka i parobrodi. Duhovi! — Bolestan sam — želučani  katar.  Duševno  padam  uslijed  te bole.«

»Fontana  Secca, 28. V. 1918.

Slab sam. Odlućih ne piti vode — i  popio sam je. Iz dana u dan nazadujem. Slabić sam. Čitam »II Santo« od Fogazzara. Zanima me. Promatram izrovanu Grappu, Mt. Meate. Solarolo i druga brda. Sa svih strana zjaju ždrijela kaverna. Novi jarci niču, novi topovi pucaju. Posmatrači gledaju na durbin, sve vrije od rada. Prave »maskirung«, idu po »menažu«, nose materijal, kopaju i rade dan i noć. Posvuda se vide debele žice, električna struja, koja jamačno tjera strojeve i puni »Hindernisse«, Na Grappu je nekakav spomenik. Silnu energiju utrošiše Talijani u ova brda. Za ovo nekoliko mjeseci su ih provrtjeli; učiniše zaista ve­lebno djelo za obranu svoje domovine. Vele, da će oko 15. VI. započeti ofenziva. Naš narod strada od gladi. Bože pomozi; da mi milost da postanem bezuvjetni gospodar tijela. Bolje je umrijeti, nego li biti mekušac, igra strasti. Svibanjska Kraljica neka mi oprosti, što na nju tako rijetko mislim. Bože, Bože — više mističkog  svijeta!«

»Fontana Secca, 1. VI. 1918.

Zanimivo je promatrati kroz durbin vrevu u talijanskim brdima. U daljini — na Mt. Meate, kod kote 1489, neprestano rade i kopaju. Na Pyramidenkupi i Solarolu opažao sam, kako kroz jarak (u svojim zelenim pelerinama) nešto vuku, idu, kopaju. Straže su njihove na istom mjestu; glava s kacigom proviruje, malena kao orah. Dolazi silna municija. Naše topništvo gađa na razne strane (Einschiessen). Prekjučer gledah Veneciju. Vidjelo se more i u magli crkva sv. Marka, jedan most i lađe,  što poput crnih sijena plove«.

»Fontana  Secca,  8. VI. 1918.

Jutros je opet kao plamena kugla sletio naš zračnik. Pao je u pravcu Giaron-a. Krasan je pogled s kote 1611. Na cesti, što u serpentinama vodi na Grappu, mnogo stotina Talijana radi. Kaverne sjaju na sve strane. Kod crkvice se Talijani izjutra skupljaju na posao, pa polako odilaze. Na Schiaverno izlaze polako iz svojih skloništa i idu prijekim putem na sve strane. Vide se konji, topovi, lagumljenje… Radi se marljivo, sve u obranu domovine… Oko 11. VI. započet će — vele — velika ofenziva iz predjela Frenzella, Cima, Ecker, Col del Rosso. Austrijanci se oboružaše do zuba; nebrojeni topovi od 42 cm. i od 30.5 smješteni su u Val Frenzelli. Silne divizije pješadije spremne su na udarac. Vele, da su Talijani u silnome strahu. Strah ih je plina. (Pa kako se ne bi bojali!) Svakog se dana nadaju ofenzivi, uvijek su »gasbereit«. U nas se sve pomamilo za zecom u šumi. Kapetan hoće zlata i novca; platna i čarapa za svoju ženu; drugi vrebaju na sukno; a gladni momci — gladni od dana u dan — već vide konserve i hljebove talijanske, gdje im lete u usta. Bože, uspije li prodor, sačuvaj me od svake lakomosti, udijeli mi Tvoju Milost, zdravlje roditeljima i meni, pa ne će biti  bogatijih ljudi na svijetu!«

»Fontana Secca,  13. VI. 1918.

Sutra počinje ofenziva. Silna je vojska ovdje. »Sibneri« i naš drugi bataljun i dr. Sutra idem sa dva sata 110. brigadi, da ih tačno naravnam. U noći počinje bubnjarska vatra, a u podne se  nadaju biti kod Mt. Meate.«

»Fontana Secca 500 J. Z. od kote 1385 Stalla Secca, 19. VI. 1918.

Na 15. izjutra u 3 sata započe naša bubnjarska vatra. Bio sam gore na vrhu Fontana Secca i sjedio sam u električno rasvijetljenoj kaverni s divizionerom Le Beau-om, s njegovim zastupnikom i drugima. Igrahu se karata sve upotrebljavajući francuska imena: Coeur i dr. riječi. O događajima, koji su imali da slijede, o mrtvima, koji će da padnu, ni govora. Igrahu do 2 sata 59 časaka. Prestadoše i već započe vani kotrljanje topova. Iziđemo napolje. Sijevaše nebo i zemlja i cijeli orkestar niskih i visokih tonova pratio je to svestrano velebno sijevanje oblaka brda i dolina. Popeh se gore i promatrah sijevanje granata, što se raspraskivahu po talijanskim brdima. S raznih strana dizahu se iz talijanskih jaraka vatrometi, koji, spuštajući se polako, rasvjetljivahu svu okolinu. Tako je to trajalo do 7 sati izjutra. Talijan je odgovarao raznim kalibrima (to ne očekivasmo, držali smo, da će biti sve baterije otrovane plinom!) a i plinskim granatama. Moradosmo se poslužiti krinkom za plin. U 7.40 s. zastane bubnjarska vatra, a u 7 s. 50 dođe vijest da je Solarol, Poste di Sallon u našim rukama. Pola sata kasnije stiže vijest, da je Borojević prešao Piavu. Stade napredovati i naš bataljun za njima. Dolaze prvi ranjenici, dolaze Talijani, časnici i momci. Saznajemo, da je sila naših izginulo, da su se Talijani dobro branili… Topništvo nije ubilo Talijane, nije uopće pogodilo u rovove. Naše jurišne patrule zauzeše Solarol (Pyramidenkuppe) s jedino 70 momaka i 4 strojne puške. Valovi pješadije ne stigoše i preostalih 20 momaka branilo se protiv 4 talijanskih kumpanija, koje nahrupiše, dok se ne moradoše povratiti. Tako naše komande žrtvuju nesmisleno ljude. Kartaju se u najvažnijim situacijama, a ne brinu se za najelementarnije principe navale. Stigosmo u vatri do sadašnjeg mjesta — bivše časničke predstraže — i zakonačismo se u kavernama. Stigoše vodnici, što su vodili jurišne patrulje, krasni, odvažni ljudi, što umiru bez ikakova straha. Krasan li je naš svijet, samo da ga imade  tko da vodi! Ležao je ovdje jedan teško ranjeni talijanski časnik i jaukao i roktao je od boli: »Quanto male, Manfredi«, opetovao je po 20 puta kao kakav stroj. Više od sata je tako uzdisao. Dadoh ga prenijeti nazad do kote 1580, gdje bijaše jedan mali »Hilfsplatz«. Ne ću nikada zaboraviti njegov zahvalni pogled, stisak njegove krvave ruke. Bijaše krasan mladić. Učiniti djelo ljubavi čovjeku, što trpi, najveća je stvar u ovoj stravi. Temelj je to svakog duševnog života. Zastala je ofenziva; vele, iz političkih razloga. Karakteristično je za nered, što vlada u Austriji. Talijanski su rovovi puni naših mrtvaca. Grozne su slike. Grozan smrad. Jarci su im duboki, slabi i neuredni. Boravišta su vlažna, kaverne slabe. Vele, da je K. pokopan u Rasaću. Strahota! Ono nasmijano lice, puno idealizma i života, da mas je za tren oka ostavilo! Bože smiluj mu se!«

»Solarol,  u kaverni,  16. VII. 1918.

»Prošla je jučer velika navala. Talijani već bijahu na vrhu i već se po­mišljalo na bijeg. Naši su ljudi zaista junaci; oni su veseli u borbi, kao da uživaju, kad se mogu pokazati. Šteta je samo, što nijesu prosvijetljeni. Nekoliko je dana tukao Talijan teškim topništvom, razorio je jarke, potrgao žice. U 4 sata i 30 započe navala. Jurišne patrule biše odmah na vrhu, započeše djelovati »Flammenwerferi«, odvukoše Tautschera, što se je nalazio naprijed u kaverni i pro­matrače od topništva. Bacahu ručne granate i zapucaše sa vrha iz strojnih pušaka. Naši momci — svaki za se — tjerahu Talijane, ubijahu i zarobiše ih nekoliko. Mnogi  mrtvi  ostadoše. Navališe još 2 puta, no do vrha ne dođoše više.«

U velebnoj prirodi

Oduvijek je Ivan volio prirodu. A na fronti je živio godinama u prirodi, pokoravao joj se, borio se s njom i sve više gledao u njoj djelo ruku Božjih. Ovi će nam izvaci iz dnevnika pokazati i to, kako Ivan zna lijepo crtati prirodu i svoj odnos prama njoj.

»Graz, 18. III. 1916.

Krasno je bilo danas jutarnje nebo, tako prozirno i načičkano janjcima, da se  čovjek veseli skupa s pjevom ptica.

Valja misliti i na svoju dušu. Toliko je vježbe da čovjek ne dospije da se pozabavi ma kakovim duševnim radom. Od sutra ću bar nešto pokušati: da što­god pročitani i da nastavim kulturu duše; da se opet nastojim prenijeti u onaj lijepi svijet noći. Upravo to mi je sada još najpotrebnije.«

»Graz,  29. III. 1916.

Na Schlossbergu mi se učinilo, da sam Guliver. Čovjek odozgo ima osjećaj da su trokatnice sićušne kućice, a tramvaji gmižu kao igračke. Ljudi su čudni mravi. Kad bi stao nogom na kuću, svu bih je razmrskao. Kako su sitni ti ljudi dolje i gledajući na njih ozgor čini se upravo smiješno pomišljajući, da se ovi između se biju, da jedan drugog zovu na odgovornost, da dižu nos i t. d. O sićušni ljudski rode! U brda valja otići, tamo je život, tamo se istom čovjek oslobađa blata nizine!«

»Sl. Bistrica,  6. IV. 1916.

Kad nijesam suviše umoran, uživam u prirodi. Oh, kako je lijepa. Trešnje cvjetaju; bijele su tako krasne. I podilazi me misao, koliko bi mogli od nje učiti. Ta umjetnost ne smije biti bez praktične vrijednosti. Trešnja hrani, a trešnja je u svim svojim stadijima razvijanja tako lijepa, zapravo divna. Tako i umjetnost. Mora da imade svoju svrhu, kao što je užitak u ljepoti, skladu i drugome. Nadalje može biti službenica religije, u širokom smislu riječi. A »1′ art pour 1′ art« — sama priroda veli — je glupost. Ta šta je u prirodi ujedno lijepo, a bez svrhe? I obratno?«

»Sl. Bistrica,  17. VI. 1916.

Istom danas mnogoh da uočim gdje sam. Štajersko selo u zelenoj uvali. S istoka i zapada visoka brda puna vinograda, na sjeveru brežuljci, koji se gube u daljinu. Crkvama je načičkana cijela priroda. Danas sam na par časova izišao za vrijeme pozdrava sâm na polje. U prirodi je bila tišina, samo su šturci zrikali, a katkada žabe iz dubine blata kao uz frulu tulile. Oblaci razvučeni, dosta sivi, na zapadu prelazeći u žućkastu boju. Na sjeveru se iz prosječka oblaka razabrala vodena crvena boja. Crkva njemačka i slovenska kano da stajahu sebi nasuprot, s lijeve su se iz zelenja mjestimice pokazivali zidovi, a s desna se mogla jasno vidjeti moderna zgrada — štedionica i sudnica. Dalje gore strše dva tornja jedne crkve. Dok sam se želio u duši sabrati, shvatiti ovu tišinu, te boje i to nepoznato, pozvoni najprije Angelus sa slovenske, a onda započe i zvonjava s ostalih crkava, kano da me žele trgnuti; u duši sam malo prije tražio taj duševni svijet i kano da je sve prije bilo kao nekakova pozornica, sada istom osjetih, da je to sve zbilja i da je taj nevidljiv svijet zbiljom.«

»Seewiesen, 23. XI.  1916.

Zar ne znaju ti — moderni ljudi — da opstoji svemir, tako velik i krasan, a da je Onaj, koji je to zamislio, veći od svega toga… da, da će oni umrijeti, nestati sa svim njihovim  »ljubavima« i…«

»Seewiesen, 17. XII. 1916.

»Volim ovu sadanju generaciju, jer je trpjela i uvidjela, da je život ozbiljna stvar, i ne  igračka i da živjeti znači ratovati. Jest, volim naše ratnike, jer su oni prozreli život. Ova je nova generacija duboka; nije više ovako instinktivan život; umjetnost i znanost dobiva duboke hrane. Svemir više nije mašina, što se bez svrhe okreće, a čovjek proizvod slučaja, ne, sve imade svoj smisao; sve je uređeno i tačno izračunano. Čovjek stupa kroz prirodu, kroz to »otvoreno čudo«, kako Carlyle veli, i divi se ovome svemiru, što ga okružuje i spopada ga sveti strah pred tim velikim i divnim djelima, i ničice pada i ponizno se moli. Ta je poniznost — mistički cvijet — plod toga rata; čovjek svijestan svoje slabosti, svijestan, da može svaki čas stradati.«

Nije kod svakoga ratnika bilo baš tako, ali Ivan opisuje s v o j e doživljaje i  s e b e    samoga.

»Zingarella,  15. IV. 1917.

Vani snijeg i kiša. Pravog osjećaja za prirodu nemam, odkada se moram da borim s njome.«

»Zingarella,  26. IV. 1917.

Kad je čovjek u smrtnoj opasnosti, onda on cijelu prirodu promatra samo s jednog stanovišta; da li je onaj ili ovaj njezin dio povećava ili umanjuje. Istom dok je ova pobijeđena, može polako uočiti svu veličanstvenost prirode i kulturno se razvijati. Ova je misao psihološka baza za shvaćanje kulture. Dok je čovjek živio u špiljama i borio se za svoj opstanak, nije zapravo mogao da u tim momentima vječne opasnosti filozofski-objektivno shvati prirodu i život. Duševna kultura se tada nije mogla razvijati, kao u doba, gdje su se životne potrebe bez velikog truda same od sebe namirivale. Narod jedan valja da je materijalno samostalan, ako hoće da se kulturno razvija. Mysterium crucis, koji je izvor  života i napretka, uključujem u ovu tezu. Ne mora biti samo crux materialis, već i spiritualis (Sveta Gospa).«

»Zingarella,  4. VI. 1917.

Gledao sam s Monte Kuka na Roanu. U dolini se vidi grad s crkvom. Crkva, Bože moj, vrhunac i centrum kulture i cijelog čovječanstva. Kako se divim čovječanstvu, koje gradi gradove i ujedinjuje to ljudsko djelo, s Božjom idejom; poput slike Hristove. Onamo dolje me vuče srce; zaželio sam se ljudi i rada, kolorita raznih jezika i umijeća; boja, šarenila, raznih redova, koji djeluju u čovječanstvu, u crkvi, Kristovu živom tijelu. A grad prazan dolje stoji; crkva, simbol religije, jest kao mememto pokoljenjima. A ozgo siplju geleri, i naši vojnici tužno onamo glede. Svi su proti ratu, a nitko nema snage, da se opre stvori normalno stanje u prirodi — slogu.«

»Zingarella,  17. VI. 1917.

Razgovarajući s F. — ateista — nametnulo mi se pitanje: »u kakovoj ovis­nosti stoje životinje prema Bogu i kako to, da jedna životinja ubije drugu. Mi u sebi faktično osjećamo sažaljenje, kad ubijemo kakovu zvijer, jer ona kod toga trpi. A prinuždeni smo po naravi da tuđi život ubijamo, ako svoj hoćemo da uz­držimo. Tako je u cijeloj prirodi. Kod čovjeka razumijem mysterium crucis, ali što su zvijeri skrivile da i one trpe?« Dobar Duh, koji je Ivana vodio, nadahnjuje mu i jezgru odgovora: »Zar je možda Adam, otrgnuvši se od Boga, skrivio i unesrećio također cijelu prirodu? Hrist — drugi Adam — spašavajući čovjeka, spašava i cijeli kosmos… Kroz otkupljene ljude postizava svoju svrhu i bol prirode.«

»Incin, 25. XII. 1917.

Prvi je to Božić, koji provedoh u tuđini. U prirodi je sinoć bilo onog ugo­đaja, koji je tako karakterističan za badnjak. Nebo je bilo pokriveno maglom, koja je svojim zagasitim bijelim sjajem — osvijetlena od mjeseca — bacala svoje reflekse na brda, dijelom pokrivena snijegom. Na suprotnom brežuljku s one strane Cismone, tinjale su vatre  (Lagerfeuer).«

»Colalte blizu Belluna, 23. VIII. 1918.

Krasno li je ovdje! Prvi dan se ne mogoh ni snaći. Mirisno cvijeće na stolu, blistajući se u raznim bojama, bjelina dana i svježa ljetna priroda pričini mi se kao kakova sanja. Ili ne, učini mi se, da sam snio grdan, tmuran san o nekakovom životu u mračnoj, vlažnoj kaverni, o kamenitoj prirodi, do koje niti sunce, niti blagoslov Božji — biljke — ne dospijeva; kano da je gore sam stan studenih sa­blasti, što se ganjaju obijesno urlajući. Prošla je ta ružna sanja i zahvaljujem Bogu, što će mojim roditeljima iza dugog i teškog bolovanja odlanuti.«

»Maslovare, 18. XII. 1918.     

»Hrist je došao na svijet, da svu prirodu posveti …«

Umjetnost život i religija

Ivan je i na fronti u slobodno vrijeme mnogo čitao. Utjecaj se lektire zapaža i u dnevniku. Ali on čita veoma kritički i nadzire svoje sudove i utjecaj knjiga na vlastito mišljenje i život. Još na od­lasku iz vojne akademije bio je Faust Ivanu neke vrsti ideal. A dvije godine kasnije, 17. XII. 1916. veli Ivan, nadovezujući na Goetheove stihove:

»Sad eto sam, ah, mudroslovlje

I   liječništvo ja i pravo,

A žalibog! i bogoslovlje

Uz žarki trud isproučavo.   —

Pametnjak tužan ja sam sada,

Sve isto mudar ko dotada.« — :

»Seewiesen,  17. XII. 1916.

Dragi  Fauste, mogao si ti proštudirati još  više i  nikad  ne  ćeš  ovim  putem doći do  »sjemena,  koje sve drži«. Faustov rad  je samo rad mozga,  koji sam po sebi mora napokon doći do spoznaje Božanstva, ali to je više »siva teorija«. Goethe je trebao Fausta poslati na frontu, pa bi se on jamačno vratio s dubljim nazorom o životu. Lahko je umirati pomoću otrova iz starodrevne fioule; ali podnašati tjelesne muke i uvidjeti, da je rat i muka temeljna boja historije li napretka, da je bol podigla milijune ljudi na noge i srušila prijestolja, da je bol Hristova čovječanstva pokazala temeljni smisao života i rodila Divinu Comediu, to bi morao mudri Faustus uvidjeti.«

Ivan, dakle, postaje sve više nezadovoljan s Faustom sadržajno, ali i formalno:

»Monte Rasta, 17. IX. 1917.

»… et contristatur anima mea nonnunquam usque ad lacrimas, quandoque etiam conturbatur de se usque propter imminentes passiones«.  (Im  Chr. III. 50.)1

Jörgensen veli, da pjesnik u tim časovima uzme svoje pero i baci ga, a slikar svoju risariju razdere. To su oni grozni časovi, kad čovjek ne uvida zašto živi, kad ne zna čemu sav ovaj trud. Čemu umjetnost, zvanje, sve ono, što je čovjeku toliko milo. Da li je zaista vrijedno, da čovjek studira, da se bavi književnošću, kad imade nešto drugo, što je možda vrednije. Grozni časovi, u kojima je čovjek izgubio vezu s kozmosom, kad je njegov rad poput izgubljena putnika u pustinji, koji se muči i pati, a ne zna, u kakvom je to savezu s težnjama cijeloga društva. Strašnih li časova, kad se Duh Sveti nekuda povuče, pa u nutrinji zavlada tama. To su oni časovi, u kojima Faust i moderno društvo očajava, jer je izgubilo savez s Praizvorom. Naravski, da filozofija, pravo, medicina i teologija ne mogu biti samima sebi svrhom, ako ne dovode do Istine. A i »Život« (Faust!), onakav instiktivan, isto je bezuspješan trud. Zato se i Faust na posljetku približuje Istini, čineći dobra djela, kao praktičan čovjek. Prigovara se Goethe-u, što je Faust izabrao praktično zvanje, a ne nalazeći zadovoljstvo u umjetnosti. Psihološki bi to bilo nerazumljivo. Goethe nije došao do pojma Božanstva, bio je neke vrsti panteista. Kao takav se on nije mogao zadovoljiti sa znanošću, jer u kakovom logičnom savezu je ona s Panteosom? Ili drugim riječima: Što je zadnji »zašto« u pogledu na znanost? To panteist odgovoriti ne može. Da limitira prirodu, da je prezre ili skrati?! Ali to još nije zadnji »zašto«, jer, kako i Faust sam dokazuje, to samo sebi ne može biti svrha. Isto je tako s umjetnošću. Zar može umjetnost sama sebi biti svrha, zar jedan konsekventni slikar ne će baciti kist, pitajući se zašto on slika, zašto on hoće da prikazuje nekoje ideje, možda iz svoga nutarnjeg života. On ne može to samo zato raditi, jer to njemu godi. Napokon i ovaj samoužitak prestaje. Faust dakle logično nije mogao postati umjetnik, i ako je njegova narav umjetnička, jer Goethe nije došao do Boga. U ovim je prilikama Faust našao za­dovoljstvo u praktičnom radu, u dobrim djelima. Ovaj pojav dovodi do Boga, ali ovaj je instinktivan, sličan materinijem čuvstvu. Majke, koje i ne vjeruju, koje su, što više, zle, mogu ljubiti svoju djecu. Isto i plemeniti ljudi —  ne obazirući se na njihove nazore — mogu da nađu relativno mnogo više zadovoljstva, negoli umjetnici. Jer tu se vidi uspjeh, koji se polućuje. Apsolutno zadovoljstvo je samo u Bogu i da se Goethe još dalje zagrijao i došao do Boga, onda bi Fausta usrećila umjetnost. Istom tada bi ona dobila onu pravu vrijednost; istom tada bi Faust razumio čemu filozofija, pravo i umjetnost služi: ad maximam dei gloriam. Da je Faust postao Benediktinac, gdje se goji hijeratična umjetnost, ili da je (napokon postao dubok religiozan umjetnik ili t. zv. »Kunstliebhaber«, koji djeluje u svijetu, a uživa u umjetnosti, jer je ona neko predvorje k nebesima, gdje je sve izvanredno lijepo, onda bi tek III. dio Fausta bio pravo riješenje, koje bi čovjeka i literarno zadovoljilo.«

Vrativši se iz kazališta, gdje je (u Beču) gledao Ibsenovu: H e d d a  G a b 1 e r, piše  Ivan:

»Beč, 9. IV. 1918.

Nerazboriti gledalac ili kakva dama iz društva, gledajući ovu dramu, reći će, da samoubistvo nije nikakovo zlo, da je to ona velebna crta na Hedinom značaju i da bi se i ona bez ikakove grižnje savjesti ubila u kakvoj škakljivoj situaciji. Samoubojstvo je samo po sebi jedno zlo, plod jednog — ovdje — pritajenog i nepoznatog grijeha«.

Ivan je zauvijek obračunao sa samom »formalnom poezijom«. On traži u prvom redu sadržaj velikih misli i ljudskih težnja.

»Sl.  Bistrica, 12. VI. 1916.

Valja se malo pozabaviti sa životom, jer je život više nego poezija. Do toga sam rezultata došao čitajući Chamberlainove: Grundlagen des XIX Jahrh. I ako taj čovjek nije temeljan, dođe mu kakova ideja, koja je nešto izvanredno. Veli, da historiju predstavljaju ličnosti, koje su posjedovale snagu da se isko­paju iz svoga milieu-a i njegovih predrasuda i da stvore jednu veću etiku. Pretje­rano je svakako, no ova njihova herojska borba protiv tijela i krive etike vjekova i zakona je hiljadu ljudi osvojila, dala je primjer vjekovima, koji su također težili za jednim velikim i teškim duševnim životom, što daje poeziju životu, na pr. sveci. Mi ne ćemo formalne poezije, koja samo promatra krasote boja i sav sklad; poezija mora da prođe kroz retortu jednog velikog života, koji će sve ovo znati dovesti u harmoniju i dovesti do one točke, gdje se pita »Šta«, »Otkle«? Čitajući Maeterlinckovu »Plavu pticu« žalim toliki trud tih ljudi, koji iskreno traže Istinu negdje daleko, a ne obaziru se oko sebe — ne vide kršćanstva… Kršćanski umjetnik ne bi mogao nikada da stvori takovo djelo, jer se njemu životni nazor nuđa gotov, njegova je zadaća samo da otkrije veličine ovoga, da se zadubi u nj i da ga izgradi. Kad bi moderni umjetnik svestrano proživio onu borbu, morao bi doći do rezultata, da je »Božja ljubav« plava ptica. Taj bi umjetnik morao konvertirati, a njegova bi umjetnina bila po strukturi slična Maeterlinckovu djelu, ali bi idejom bila kršćanska. Bilo bi to umjetničko djelo u potpunom smislu riječi«.

Spoznaja, da je »život više nego umjetnost«, odsad snažno do­minira u Ivanovoj duši, čitajući Hamsunovu  »Glad« primjećuje:

»Banjaluka, 20.  IX. 1916.

Da, život je više od svih knjiga… Mora se računati s time, da nema mnogo čistih čitalaca… Žena nije samo poradi ljubavi tu i ona je: animal religiosum. Treba samo pomisliti na duševnu veličinu časnih sestara i njihov veliki  rad«.

Strašna je zbilja života na fronti najprije postavila umjetnost u Ivanovoj duši na realnu osnovicu i podvrgla je životu, a onda je preobrazila i učinila službenicom vjere i Crkve. Religija i vjerski život stupa sve više na prvo mjesto u Ivanovoj duši, ali još uvijek nekako vezana uz njegov umjetnički osjećaj.

»Seewieisen,  26. XI. 1916.

Jučer se jedan srušio i ostao mrtav. Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja, da je sva historija krvlju ispisana; da su sve kulturne vred­note produkat boli. Bol je spasavala čovjeka od mlitavosti; ona mu je uvijek ulijevala strah pred nepoznatom, još većom boli. Tko hoće da razumije kulturu, mora da je trpio, ne samo duševno, nego i tijelom. Teško, grozno! Gospoda teoretičari, što sjede u toploj sobi, mogu se rugati svemu i nijekati Boga, ali neka stupe u život i neka trpe tjelesno i duševno, pa neka reknu, je li glupo stajati u studenoj crkvi i gledati »kerefeke« tihe mise. I opet se tu strpljivo stoji i uviđa, da je »bol potrebna i da ona zaista nije ništa obzirom na Hrista, koji je pokazao, da u pogledu na vječnost, to nije ništa«.

»Sl. Bistrica, 19. VII. 1916.

Tišina nijema… Tako sam i ja sada miran. Sve bih se dugo i dugo molio; s bolju u duši, samo da mi Onaj gore iz srca iščupa sve, što me veže s vremenitošću, sav onaj brutalni egoizam, koji uvijek na sebe misli. Oh, siromašni su ljudi, koji ne mogu biti osamiljeni. U vrtlogu se života prilijepi ono blato, te čovjek neopazice počne da živi u tom vremenitom. Teško je biti bogat; tu je dužnost dati drugome sve, ne samo to, nego mi se moramo veseliti, kad nekome nešto dajemo, pa makar onaj bio i bezobrazan … deberes te subiicere omnibus. A onda: ja dadnem, a u dubini je još onaj egoizam, koji žali, koji se ljuti na onoga, što je iskao i t. d. Zaista grozno. Cijela duševna zgrada se ruši, pada i praši… Da, ž i v o t  j e  v i š e   n e g o  l i  u m j e t n o s t  i  k n j i ž e v n o s t, on je za nas ljude jedina veličina, izvor svega. Kako sam sretan, kad uzmognem isplivati iz tih svagdašnjih brižica, pa uživati u misli na ovo divotno uređenje makrokozma i mikrokozma. Tu zemlja kano da visi u zraku, idući u udaljeniosti od onih gordih svjetova; sve živi i vrije. Pa onda tu oni sitni ljudi, što rade (sada žanju i snopove vežu), a uz to se skakavci poljima natječu. Sve se miče, širi, vrije — svuda je život, a ja u ovaj ljetnoj prirodi, punoj plodova, kano kakav stari filister ljutim se na one, koji zatraže koju krunu ili galame iz obijesti. Oh Bože, Bože, iščupaj sve to iz mene, stvori od mene čovjeka, a ne žabu, koja uvijek gmiže u ovome blatu. Kad pomislim, da je ovaj život samo sjena, jedna realna hipoteza, a ništa više, to se sebi najviše čudim. Kada na večer legnem, pa se zadubim u ono sivo, tamno, tada mi se čini, da uopće ništa u meni nema, pa sve više i više u ono ronim i svakuda tražim. I ništa ne mogu da nađem. Sve je neodređeno, a sam ne znam, bez kakove misli je tu ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom. Ništa ne znam tada, sav razum spava, a moja bi usta, i sva moja nutarnjost htjela Hostiju, da se s njom spoji. A zaista ne mogu da osjetim svu veličinu toga. Skoro će meni ispit, da uvijek vidim, kako sam daleko od savršenosti! Uvijek nastojim biti gospodarom situacije oko mene; želim upoznavati ljude i gledati njihove čine, kano da se mene to ne tiče, a kadkada se u me ušulja neki mali strah, strah pred ispitom. Koje li slabosti, kad pomislim, kolike su generacije umrle, a da se za njih ne zna, a mene prođe jeza. Blato, gadno blato, visi još na meni. Trebaću još dugo posla dok ga operem. Ta zaista sam takav, kad pomislim, da će i smrt doći i ovo tijelo istrunuti, a ono, što ćutim besvjesno, ono tamno duševno, koje jedva osje­ćam, postat će ogromno, veliko, puno svijetla i perspektive, te zapremati cijeli prostor«.

»Mürzzuschlag, 15. VIII. 1916.

Bol, bol, bol. Ili sam bolestan, ili je to opet nedostatak društva, da se ne mogu od srca nasmijati. Bio bih sav sretan, kad bih mogao poput malena djeteta plakati, ili biti veseo i oduševljen za kakove mladenačke ideale. Uvijek me muči problem života; zgadi mi se gledajući u ovaj, a uza sve napore želim da vječno uživam u religiji, pa ne ide. Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadupsti u taj misterij. Pa mi se čini, da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nijesam vidio sve, no kano da sam osjetio kano u nekoj magli one zakone, ono nešto, koje pokreće sve, pa iza toga Madonu s djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa, šta sam osjetio, ujedinjuje u Hostiji. To su samo časovi i ono uvjerenje da bi mogao u kako­vome manastiru naći potpuno zadovoljstvo, nije se obistinilo. Nemir me iza toga neprestano tjera; jednostavno osjećam, da bi moralo nešto biti, što bi me zadovoljilo. Uviđam svoju slabost, svoju ovisnost. Čudim se, kako sam nekada mogao biti oduševljen za umjetnost i slično. Kano da je to bilo samo zavaravanje samoga sebe. Život je više od svega, a ja života ne znam i ne nalazim sreće u životu«.

»Zingarella, 20. IV. 1917.

»Ovo su oni, koji riječ slušaju, ali brige ovoga svijeta i ništetno bogatstvo i ostale strasti, što se uvlače, zaguše riječ, da ostane bez roda« (Mark, 4, 18. 19.).

Najzgodnije je primijeniti ove riječi na mene. S jedne je strane bilo ono oduševljenje za umjetnost, kojemu sam žrtvovao u svoje doba, a dosta i danas, sav religiozni život. Zapravo bi ovaj trebao da bude temeljna nit u životu, a ono ostalo ima da se samo naniže kao odijelo po tijelu. Ali suviše sam zadubljen u ovaj svijet ne pomišljajući, da smo advenae et peregrini, pa čitam sve do pretjeranosti. Nastojaću da od sutra pomognem momcima krst nositi«.

Sve te spoznaje i doživljaje htio je Ivan zaodjeti u oblik romana:

»Campo, 25. III. 1918.

Kad sam s ocem sjedio u Zagrebu, u kafani Corso, gledajući svjetinu, koja bez boli živi, razmišljao sam: Evo, kulturni i moderni čovjek uredio je sebi udobno život. Izdigao se nad tijelo time, što na najjednostavniji način imade sve na raspolaganje, što mu tijelo treba. Njegova duševnost, oslobođena briga oko tjelesno-materijalnih potreba, precizira se i moderni čovjek postaje time duševno silno istančan. Misliti valja samo na Dorian Gray-a i na mnoge druge sensitivno profinjene moderne ljude (u Huysmansa). U ovome životu je istinit poziv, da se duša oslobodi ropstva tijela…Eto ti ljudi sjede u kavani. Čitajući novine udo-voljuju radoznalosti, ubijaju prirođenu dosadu. Sve izvan Boga stvara dosadu i čovjek je zato umjetnim sredstvima, pićem, novinama, kinom, korzom, romanima otklanja. Kad se smrači malo potegne, a ono se rasvijetli; zaškaklji ga grlo, kao krilati doleti konobar i donese mu kavu; dosadi mu, on ustane, sjedine u tramvaj i za čas je kod kuće. Najsitnija tjelesna želja se ispuni, tako, da njegov duh može — nevezan od potreba tijela — da luta svojim putevima. To je slika kavane. Prvi dio jednog trodjelnog romana. Drugi dio: Uzmimo, da je takav jedan čovjek, mladi đak ili sudac ili slično, koji provodi takav život, otišao u rat. Koji li kon­trast? Prije ni znao nije da imade tijelo, a sada pljušti kiša, pa on ide uz jedno brdo i sav prokvašen nosi svoj »Rucksack«. Ovaj ga vuče k zemlji, ramena ga peku, kroz noge idu trnci, noge se ožuljale. Ide trupa i on, zastaje, sjedne, izvali se na kamen, pa onda opet dalje nastavlja svoj križni put. A nije dugo jeo. Praz­nina u stomaku ga steže, slab i obnemogao jedva se miče, Osjeća faktično da živi i da imade vrat, koji mu se koči, ramena, koja ga peku, ruke, koje su same sebi teške; krsta, koja ga bole, trbuh, koji mu se steže; noge, koje od umora jedva miče. I koža je sva mokra, sve curi ispod odijela. I ide taj čovjek, kojemu se prije snuždilo, kad je slušao, gdje glazba prati sprovod, ide preko iznakaženih lješina, gleda glave, trupla, noge, osušenu krv i pita se čemu to? I zapuca i on gleda, kako padaju oko njega, jecaju, stenju, krv curi, crveni se. Pa i on će tim putem, kuda, kamo? Šta je život? Jedino je smrt realna. Šta su naše ideje, čežnje, planovi, strasti? Jedina je smrt istinita. I on će tu ležati, mrtav, žut, nepomičan kao klada. I zemlja će se dalje okretati i sunce će svijetliti i ljudi nadalje živjeti, kao da se to nije dogodilo, kano da on nikada ni živio nije. Pa čemu je onda živio, kad ostaje sve nepromijenjeno? Zar je to sve bez smisla, slučaj… ? Ne, to ne može biti. Pa zašto bi se on toga trebao bojati? Smrti? Nije on jedini. Imade ih toliko hiljada, koji su poginuli, koji sada ginu, a njemu je to svejedno, zašto da nije njemu svejedno, kada on pogine? Nije ni on više nego drugi? Pa koji je onda smisao života. U ovome životu jamačno da nije… jer taj smrću prestaje. Da li on nema ideju kršćansku? Izvodeći iste silogizme dolazi do kršćanstva. Preživljuje rat i vraća se kući. Drugi se dio svršava. Do kojeg je rezultata došao? U kavani ne može proživljavati dio svog života. Uvijek mu je pred očima slika čovječanstva, što trpi, pa on ne može da ovdje živi udobno, gdje znade, da toliki ljudi osjećaju radi nestašice svega, da imadu tijelo … I kakav bi život bio pravi? U suglasju s idejom iz prvog dijela, da duševnost zahtijeva, te čovijek bude neo­visan od tijela. To rješava prvi dio, dajući čovjeku sve, što mu treba tijelu. No ta ideja nije u suglasju s čovječanstvom, što trpi, u drugome dijelu. Treba naći kompromis. Jedina askeza može praktično da riješi ovo protuslovlje. Askezom čovjek postaje gospodar vremenitosti. Upotrebljuje samo najpotrebnije, živi najskromnije, kao najbjedniji čovjek. To je za materijalni život. Za duševni treba razviti evoluciju kršćanstva, dovesti koliziju u duši tog čovjeka do apsurda: čovjek je taj uvidio dobro, da askeza vodi savršenosti, ali sam iz sebe ne može ništa. Očajava: kuda, kamo? Representant je čovječanstva, koje očekuje mesiju. Raz­mišljanjem, gledanjem, promatranjem historije dolazi do središta svega universuma, dolazi do Centruma, oko kojega se čovječanstvo u krugovima: priroda, svemir i nadgrobni život — u koncentričnim krugovima vrti: — Hostija. Djelo završava Ivanovim otkrivenjem, ne sjećam se više riječi, a smisao je, da je Janje (žrtva) centrum univerzuma. U romanima se najbolje zrcali život. Ovaj je uvod opažanje iz života sadašnjeg rata. To je za roman, valjalo bi još uplesti problem Smrti i duševna bi atmosfera sadašnjeg doba bila u glavnim crtama izrađena. Taj život nalazi odraza u literaturi. No u Nijemaca nema ni govora o tome, u nas još manje, jer su Jugoslaveni odviše zabrinuti za svoju egzistenciju; oni se još bore. Francuzi su duševno još najagilniji. Bourgetova se Lazarina već dotiče tih novih problema, a problem Smrti rješava na sličan način. No Bourget je već zapao u neku šablonu. On liferuje djela, u kojim je zaglavak obraćanje katolicizmu. Nje­gova species je studirati u životu onu evoluciju, koja dovodi do kršćanstva. On traži mnoge variante, po kojima se osoba obraća. U »Krivnji« se obraća liječnik, čini mi se, da okaje krivnju roditelja, u Lazarini molitva obraća, ovdje lahko umiranje mladog borca  obraća.«

Duhovni preporod

Život na fronti, pun krvi, smrti i svake ratne strahote, uzdizao je Ivama sve više k Bogu. Usred ratnih pregaranja postaje molitva, post, svladavanje tijela, jačanje volje i sv. pričest jedinom težnjom Ivanovom.

»Sl. Bistrica, 10. V. 1916.

Mnogo je prošlo u ovo zadnje vrijeme kroz moju glavu. Tu je ona borba proti tijelu, ono nastojanje, da se umom dignem nad sve ovo i da se sjedinim s prirodom, pa Bogom. Teška je borba, koja vječno traje. Uz to bijahu ovdje ro­ditelji, pa sam se kroz nekoliko sati osjećao onim starim, koji silno voli te ljude, što me iznad svega vole. I vidio sam, kako se Providnost za sve brine; kako sve imade svoj smisao, pače i moje vojništvo. Da toga nije bilo, ne vjerujem, da bi se mama vratila Bogu, a eto sad je učinila. Moja se najvruća molitva ispunila. Pa i otac kaže, kad je ovdje zašao u divotnu prirodu, spopalo ga je čuvstvo molitve. Još u njega imade one krive moderne logike, no i to će proći… Bože, Bože, koliko te ljubim, koliko ti se zahvaljujem, što mi sada dušu čudnom, punom slašću napunjaš. Kako se moja duša diže, kako leti Tebi, htjela bi da nadčovječnom snagom razbije ova prsa i da ode gore, i da se vječno s Tobom sjedini.«

»Sl. Bistrica, 30. VI. 1916.

Najbolja je knjiga za život: »De imitatione«. »Quicunque non concordat cum spiritu tuo, illis cede propter pacem tuam et ipsorum. Hoc pro magna sapientia tene; s i  d e              p r o p r i a  s a p i e n t i a  n i h i l  h a b e s. Ubi prompta oboedientia, ibi laeta conscientia. Ubi humilitas, ibi sapientia. Ubi pax et concordia, ibi Deus ct omnia bona«.1

»Sl. Bistrica, 23. VII. 1916.

Imam službu u »Stationswache«. U desnoj je »patrontaši« jedna živa patrona, a u lijevoj cijeli magazin (kao da bih ja koga ubio!) Unutra u sobici otrag visi jedan Rus, velika okrugla lica i malih žutih brkova. Plave su mu oči. Veli, da u Rusiji takove kazne nema. Bože moj, grozno! Civilizirana Evropa je još nekulturnija negoli što su bili prijašnji vijekovi. I tu se govori o slobodi duha, o indivi­dualitetu moderna čovjeka, a dotle je ovaj gore skučen negoli prije. Zašto se toliko predbacuje katolicizmu, da podjarmljuje individualitet, da nameće dogme, koje se moraju vjerovati? A opet taj katolicizam poštiva onog, koji to ne čini, razumije muku čovjeka, koji cijelog svog života traži. A ta moderna Evropa tiranizuje duh, podjarmljuje ga i zapovijeda, a kad se duh ovome samo malo opre, već visi — ili kako Dienstreglement I, apologetika tog sistema, svaki stavak završuje sa: »ist niederzumachen«.«

»Banjaluka, 20. IX. 1916.

Kako vrijeme prolazi. Sav je život rastrgan, nigdje se ne mogu da saberem. Ne mogu jednu cijelu rečenicu potpuno napisati, a kamoli da štogod temeljito promislim. Eto već to, što sam bio u subotu na ispovijedi, u nedjelju ne odoh na Pričest, pokazuje onu rastrganost, koja mi je u duši. Uz to je lektira Hamsunova »Glada« sa nekim suviše erotičkim mjestima nezgodno došla. Trebao sam štogod, što će mi dušu sjediniti u Jednomu i dići, a ne rastrgati i siliti da pro­življavam i po stoti put svladam sjetilnost.«

»Pečuh,  22. X. 1916.

Pri duši mi je još i sada strašno; onaj mašinalni život: jesti, spavati i bez cilja i misli lutati. U čovjeku je ona težnja da nešto stvara, da ga jedna stvar zaokupi, oko koje se, kano oko jezgre minerala, sve koncentrično skuplja. A ne ovako; zažmurim, mislim o procesu mišljenja i tražim da zaronim u onaj svijet, pa tražim onaj prelaz, razliku između obadva. Pa onda gledam u ono čudo svemira, kako to sve visi i juri, kako se sve miče u toj praznini, iz ničega; pa onda me spopane strah pred paklom… Najednom osjetim, kako taj život nije ništa, samo prolazna faza u onaj tajni, kad se ono, što uvijek u nama kuha i vrije, oslobodilo i pošlo u onaj svijet. Za sada mi se čini dosta tamnom silno duboka perspektiva, da tada nastaje ono pravo. Misleći na ovu prolaznost, ne mili mi se nikakav studij, nikakva literatura, uopće ništa na ovom svijetu. Jedini asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda podaje zadovoljstvo. Drugo, čini mi se, ne. Kako bih imao na pr. veselje skupljati umjetničke slike i slične stvari, kad toliki svijet strašno gladuje. Kako bih smio željeti, da živim sam u svojoj sobici, kad bih time sam sebe zavarao, ne idući među svijet, gledajući mu muke i upoznavajući njegovu psihu. Koje pravo, da uživam u umjetnosti i svemu tomu, kad je borba za kruh i život u svoj svojoj osebujnosti sa svim mukama i porazima i pobjedama izvor sve poezije, pače i nužna potreba, ako hoćemo da shvatimo ovaj život kao pripravu, kano jedan mučan posao, kojemu  je  nagrada — Onaj Veliki »Neznam«. Moram izaći iz te dileme.«

»Seewiesen, 26. XI. 1916.

Danas sam se pričestio i kod toga dođoh do uvjerenja, da je sva historija krvlju ispisana; da su sve kulturne vrednote produkat boli. Religija je potrebna već uslijed boli; bol je spašavala čovjeka od mlitavosti; ona mu je uvijek ulijevala strah pred nepoznatom, još većom boli. Tko hoće da razumije kulturu, mora da je trpio; ne samo duševno, nego i  tjelesno.«

»Seewiesen, 17. XII. 1916.

Zato sebi i svima stavljam memento: proživljavajmo dubok i velik život i svakog trenutka budimo svijesni, da mi zaista opstojimo i da se ne suprotivimo ovoj harmoniji, koja vlada u svemiru. Ovo tjelesno zapravo nije život; život je ono tamno nevidljivo, puno dubine i perspektive, što se u odabranim časovima još više proširuje, da osjetimo onaj drugi veliki svijet, one nevidljive sile, koje djeluju i pokreću sve ovo. I upravo da što bolje mognemo zaroniti u taj neiz­mjerni svemir, te uz to mnogo objektivnije promatrati vanjski život, što nas okružuje, moramo ubiti u sebi svaku strast i težiti asketskom životu. Ko je barem malo pokušao da ide tom cilju, vidjet će svijet oko sebe u sasvim druga­čijem svijetlu, osjetiće bolje one tajne niti grijeha, koje se isprepliću oko mo­derna društva, pa se s njim igraju kao mačka s mišem. I što je život više prožet askezom, tim nas oni tajni glasni glasovi sve jače upućuju u misterij opstanka… Na večer dolaze duboke i bogobojazne misli, a sa svijetlom dana se onaj mistički život gubi i čovjek skoro izgubi onu tajanstvenu vezu sa svrhom života i provodi instinktivno životarenje, namjesto da je sebi svakog časa svijestan svoje ovisnosti sa  harmonijom svemira.«

»Zingarella, 18. V. 1917.

Naši su topovi gadno gruvali. Sva se baraka strese, kad onaj od 15 cm zagrmi. Čovjek se na sve privikne. Pucali topovi ili ne pucali, idem svojim putem, kao da nije ništa. Misli, da smo »došljaci«, ne ponavljaju se tako često. Bol i patnja hiljada iznakaženih mrtvih i ispaćenih ljudi, pere sa čovjeka ovo prolazno i velikom mu energijom upravo sugerira smisao života. Ono malo boli, što pretrpih, onaj prvi strah pred puščanim tanetima i šrapnelama (na putu k brigadi), govorile su mi uvijek Gospodareve riječi: »Što ste bojažljivi? Zar još nemate vjere?« (Mark. 4, 40). Pa čemu se bojati? Ta On gore već znade, šta će sa mnom biti, On me neizmjerno voli, pa znade, je li bolje za me da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati, kad On moje pute određuje? Valja živiti i Njega vječno hvaliti i ne brinuti se za smrtnu opasnost. Šta je život? Neki dan je jedan ležao kod groblja, izvrnuo se i leži kao klada. Kano da ni živio nije. Zar je onda svrha života, uživati, popustiti strasti? Čudna li smisla, kad smrću sve to nestaje. Zašto je u meni tolika težnja za usavršenjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto neka nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi  previše, »budi nadčovjek«.«

»Zingarella, 12. VI. 1917.

Naši momci zapravo nisu fataliste, oni se prepuštaju božjoj volji, jer vele, da će oni živjeti, koliko im je On upisao, koliko se naime Njemu bude svidjelo. Tako i ja osjećam, pa me nije niti strah, samo se molim, da mi grijehe oprosti. Ova silna galama, eksplozija granata i mina, onda tišina i glasovi pušaka, u zraku zvrka aeroplana, mrtvi i ranjenici; sve je to živa historija. Iznad svega ovog lebdi bijela velebna pojava Krista: Ja sam donio mač. Istom sada razumijem punoću i slikovitost ovih riječi: ako Me ne budete slijedili, ako budete mislili svi sami na se, otrgnućete se od Moga Tijela i nastaće između vas nesloga, rat, sa svim svojim strašnim fazama. »Ja donosim mač« — te mi riječi uvijek zvuče. Lijek ovome: Revenons à  1′  eglise! Vratimo se Crkvi!«

»Zingarella,  22. VI. 1917.

Gledao sam oko 20 mrtvaca, što su poginuli kod ovih zadnjih bojeva. Po­kriveni »celtovima« leže; dobro se razaznaje, da su trupla; nekoji bez noge, nekoji bez glave. Jednom je provirivala žuta noga, kojoj je koža poput perga­menta izmežurana. Eto, to je život. Ne ću da sentimentališem, jer je to slabost; ali to je najveća zbilja, koja dovikuje: »Ne daj se!« Pobijedi smrt! Hrist nad ovim lebdi: ko bude u me vjerovao ne će znati, što je smrt. Askeza: promatranje života i rad jedino u tom smjeru, bez ikakvih koncesija »ovoj« zemlji, jedini je pravi životni postupak. A tko danas tako živi? Sve se to odigrava; a ljudi i ovdje instinktivno žive, kao i dosada. Kad zapuca, sakrivaju se u kavernu, a kad je prestala pucnjava, ogovara se, koji se više bojao; ko je dulje bio u kaverni itd. I ja nisam bolji. Koliko se razlikujemo od prvih kršćana. Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nijesam dostojan, slab sam odviše, da bih se i bez najmanje pomisli žrtvovao za Presv. Hostiju. Pravo veli Kempenac: uživati u Hostiji smo pripravni, a  kad nam valja križ nositi u veselju, očajavamo.«

»Mt. Rasta, 5. X. 1917.

Kada će doći vrijeme, da se ne će morati jesti, kada se ne će morati boriti za najmanje dobro djelo? Oj Adame, nisi mislio šta radiš! U našim tjelesima je zakon, koji je sasvim drugačiji od onoga, što je u našoj duši. Priroda je po­kvarena, i naša duša zapada u ovu tamu. Kad ćemo biti sami sebi svijesni, kad će duša sama sebe razumjeti, oćutjeti realno savez s Bogom? Apstinencija i Euha­ristija su putevi, koji nas vode onamo. Post i Pričest, dvije oprečnosti: Post, koji zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest, koja nam daje neizmjeran užitak i naše tijelo pretvara u božansko tijelo.

Čudni su putevi čovjeka. Tko znade, da li ću ostati živ? Otići ćemo na Korušku, odakle će započeti navala. Bog vodi sudbinu naroda; on znade, što je za me najbolje; biću zadovoljan sa svime i primiću zahvalno sve, što mi on dosudi. Ako se rastuže moji roditelji, proći će i ta bol; ta, nije »suzna dolina« naša domovina. Razmišljam, kako su sretni ljudi u samostanu, koji uvijek mogu da se bave molitvom i dobrim djelima; gdje čovjek ne vrši svoje volje, nego onako radi, kako drugi odrede. Odricanje svoga »ja« i utopljenje jedne duše u Boga, tako da ona sama na se zaboravi… Samo me nemojte siliti da ubijam ljude, ljudi  bezdušnici!«

»Santa Maria, 18. XI. 1917.

Ubijanje i mrcvarenje mi se gadi i gledajući na ovo svi se apstraktni poj­movi gube. Ja volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret   historije. Narod bez religije spada u zoologiju. Ne misli na smrt, pljačka i jede. Kad ga optereti bol, malodušan je i prijeti Bogu. Tagliamento bijaše duševni preporod. Gledajući naše, kako ginu, pa kod juriša ranjene Talijane, što uzdišu: »O mia mamma-a«, kako im se krv cijedi iz rane, postao sam bolji, uvidjevši, da život nije ništa, da se sav smisao sastoji u spiritualizaciji samostanske misli, težnji za samostanskim životom, gdje čovjek živi s Bogom, koji je uvijek nepromjeniv i realan. Slava, medalje, budalaština su! Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela jedina su realna sada i iza smrti. Marijo, Djevo, pomozi  nam!«

»Incin, 25. XII. 1917.

Božić, svetkovina djece. Nisam ulovio niti priliku da se savršeno pokajem i da započnem snažniji duševni život. Meso je bilo za večeru, pa sam ga jeo . . . dakle niti jelo nije bilo u harmoniji s velikim kršćanstvom, koje je toga dana i u postu jedno. A kako je istom onima gore na Monte Assolone! Put do gore obasiplju dan i noć granate. Sklizavica i strmina. Gore noćiti bez krova, gladovati i biti u neprestanoj vatri. Vele, da takovo što nisu još dosada doživjeli. Ostadoh dolje, ne znam čemu bih to pripisao. Ili to učiniše molitve mojih roditelja i pri­jatelja? Žao mi je, što ne trpiim s ostalima.«

»Beč, 9. IV. 1918.

Život je sve.., a meni prijeti opasnost, da opet zagreznem u sivi teoretski život knjiga. Idem sutra na sv. Pričest, da opet upijem snage za borbu. Ovih zadnjih dana sam dosta popustio, bio sam nešto lijen, neuredno sam jeo, malo se molio, nimalo trpio, ljutio se, i izgubio zato vezu s Onim. Istina je, književnost nije sve; literatura, umjetnost su samo detalji u tom velikom djelu K r a l j e v ­s t v a  B o ž j e g a. I plug i postolar i mesar i pravnik i stražar, svi oni su radenici na toj velikoj zgradi. Ne pita se mnogo, što se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost; samo se mora raditi po Njegovoj volji. I opet bih toliko volio studirati literaturu i umjetnost! No ako je potrebna žrtva, da obratim svoju majku, što je mnogo i mnogo važnije negoli sve znanosti svijeta — jer grozna mi je to pomisao, da bi ona, koju toliko volim, morala ostati odcijepljena od Njega. Zašto se ne bih sam zatajio, ponio svoj križ i pridonio tu žrtvu svojoj majci! Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On ništa od nas ne traži, ali biti praktičnim katolikom, mora da je moja svrha. Bože moj, prosvijetli me, da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svagdje neka se vrši volja Tvoja — jer smo ovdje samo provizorni, pa u našoj pravoj domovini ne će mnogo pitati, da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto biti valja!«

»Maslovare, 20. XII. 1918.

Sveto siromaštvo! Ne brinuti se za sjetilne slasti! Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega, koliko veselja ima u svemu tome! A strah nestane sam od sebe. Valja živjeti jedno dulje vrijeme upravo onako, kako ti savjest nalaže, pa ćeš biti sretan, a smrti se ne ćeš bojati; strah noći i tame i vukova, dokaz je samo, da nešto nije u redu kod tebe. Zašto se strašiš, malovjerniiče, ne spavam Ja. Ja sam uvijek uza te i bdijem nad tobom — pa makar ti mislio da spavam. Kao na lađi — i ti nisi na sigurnijem mjestu, kad si u toploj, zatvorenoj sobi, negoli u mračnoj šumi okružen vucima, koji urlaju. Zašto se bojiš smrti i muke?. Ja znam, kada i kako ćeš umrijeti i gorim od ljubavi k tebi, pa zar misliš, da ću Ja tebe ostaviti?! Pa ako dopustim da te vuci razderu, zar misliš, da to nije moja odluka i da te Ja zato manje volim? Ne boj se nikoga, moj sinko, i ako tvoje tijelo strune, ti ćeš i nadalje biti. — O moj Bože, daj mi snagu, da Te žarko ljubim, da tako snažno u Te vjerujem, te se bez ikakvog pro­mišljanja i straha, nevin kao dijete, kojemu nije nitko pričao o strahu, pro­šećem  kroz  mjesta,  koja prijete smrću (u rovovima ugljenokopa)«.

Ivan je nastojao, da se neprestano usavršuje, Kristov mu je život još odviše uzvišen, da bi ga uzeo za izravni svoj uzor.1 Razumljiviji su mu, bliži i pristupačniji sveci i božji ugodnici, koji mu se čine nekim posrednicima, što uvađaju u shvaćanje veličine Kristove. Zato on uz sv. Pismo i »Nasljeduj Krista« (u latinskom izdanju) čita oso­bito živote svetaca. Posebice spominje život sv. Elizabete i sv. Jozafata. No on se ne zadovoljava samo time, da razmišlja i čita o vjer­skom životu, on u prvom redu nastoji, da svoju ličnost potpuno preobrazi, jer »kod života svečeva svakako je najzanimljiviji njegov vlastiti duševni život; njegovo je djelovanje u društvu samo poslje­dica njegove ličnosti«.2 Zato Ivan savjesno ispituje svoju duševnost vršeći istodobno i autoanalizu i autokritiku. A u tome je bio vrlo strog, možda i prestrog, vjerojatno zato, jer nije imao ni mogao imati redovitog duhovnog vodstva, u to doba.

»Zingarella, 17. VI. 1917.

Polako gine mladenačko oduševljenje. Sve više padam na niveau obična slaba čovjeka. Nekad sam mislio, da ću naučiti nekoliko jezika, a sada neznam ni toliko francuski, koliko sam nekada znao. Uopće sve ove estetske i literarne misli kano da više ne egsistiraju; na površinu su stupila druga, neestetska, pita­nja. Filozofija života me najviše zanima. Čitam Solovjeva (Die geistigen Grundlagen des Lebens), Sv. Pismo, Pelicca i hoću da prodrem u misterij života. Ah Bože moj, kako ću ovaj prodrijeti, kada imadem odviše slabu volju, pa nepre­stano griješim; osobito u jelu. Zaista život mučan; strah me je s užitkom pojesti komad hljeba, jar mi često savjest veli, dosta je, ja ga opet pojedem i svoje­voljno otkidam od tijela Hristova«.

»Casara Bolzano, 20. II. 1918.

Sjećam se jednog Trapista, koji je vrlo malo jeo. Bilo je to god. 1916. o Božiću; Nino je slavio primicije. Kad je jedan dobrovoljac došao iz Seewiesena na trodnevni dopust, pozvaše i mene k ručku. Imao sam teka i mnogo sam jeo. Jedan stari Trapista, od svega je samo malo uzeo. Čudio sam se. Nisam ga ra­zumio. Sada ga razumijem.«

»Beč,  9. IV. 1918.

A šta ću ja biti? To je teško pitanje, koje me muči već dulje vremena. Za­nima me književnost i umjetnost, ako sada više i ne uživam toliko u ovoj. Izgubio sam ono mladenačko oduševljenje za nešto… jer smo na ovome svijetu samo provizorno… za čas nismo tu, a ovaj život imade samo u toliko smisla, u ko­liko je priprava za drugi. (Tako je i sa životom naroda i čovječanstva). Svršim li filozofiju i postanem profesorom, ženiću se, Jer držim, tko misli ostati neženja, a studirao je, neka primi sv. red i u apsolutnom mističkom životu djeluje. Tko nije studirao, neka stupi u samostan. Težiću za svetošću, za ujedinjenjem sa Go­spodinom Bogom i moliću Ga da mi dade otporne snage u životnoj borbi i ener­giju u stvaranju. Sve je to lahko reći, ali hoću li ja kao profesor sa ženom i do­mom moći da djelujem i izvan svoje porodice? Strah me je, jer je profesorski položaj vrlo ovisan i materijalne bi brige mogle razbiti najljepše osnove. A nama ne treba blijedih teoretičara, propalih profesora; takovih individua ima kod nas i previše. Potrebni su zdravi, praktični ljudi, i ja sam uviđam, da je u nas pro­fesor najveći teoretičar, jer je odviše skučen apsolutističkim sistemom. Majka imade pravo, što se boji toga zvanja. A što bih izabrao, kad su već prošle go­dine, a ništa me toliko ne zanima kao umjetnost i književnost. Odrastao sam u takovom milieu-u, gdje se prati svako izdanje, čita svaki časopis, kupuje novo izašla umjetnička karta, pa onda čovjek teško pregori ovu bolest i laća se ne­čega sasma novoga«.

»Fontana  Secca,  28. V. 1918.

Bio sam bolestan i sišao sam ovamo na oporavak. Sve se zazelenjelo. Ulovio sam nešto reume, a i moje zdravlje nije onakovo, kao što je bilo. Izgubio sam mnogo od svoje moralne snage, no držim, da bi se za nedjelju dana mogao popeti do starog stepena.«

»OFFW. Solarol, 3. VIII. 1918.

Ovo je za me jedino aktuelno za sada: Interdum vero oportet violentia uti, et                 v i r i l i t e r  appetitui sensitivo contraire; nec advertere quid velit caro, et quid non velit; sed hoc magis satagere, ut subjecta sit etiam nolens spiritui. Et tamdiu castigari debet, et cogi servituti subesse, donec parata sit ad omnia, paucisque contentari discat, et simplicibus delectari, nec contra aliquod inconveniens nussitare.1

Veličajnih, snažnih li riječi! Kao da je tijelo jedna sasvim — druga osoba, s kojom duh barata po miloj volji. Da mi je doći do te snage, ne bih se trebao toliko gnjaviti sam sa sobom.«

»Colalte blizu Belluna,  23. VIII. 1918.

U samog sebe zaljubljeni čovječe: slanina, sočni kruh, mnogo, jedi, siši sok, nek se sve cijedi niz grlo i napunja trbuh. Život!! Smisao svega! Hoćeš da budeš do­bar, da sjajiš kud prolaziš, a da si rob svog vječnog gladnog želuca, koji sve traži, traži nešto snažno i sočno. Sutra ćeš umrijeti, čovječe! Umrijeti! Da, i komis i špek i sve drugo još će tu biti i ležati na stolu, a tebe ne će biti, ni tvog trbuha, kao da nijesi ništa jeo. Kukavico jedna! Kada ćeš već umrijeti, a ti ba­rem gledaj, da ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom, kukavico jedna!! Bože, daj mi urnebesnu snagu, da sve svoje strasti skupim u šaku, pa da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijenu, da se ko staklo razbiju i razlete na sve strane. — Bože, Bože, kad ću to moći, kad ću pročišćen zemljom stupati! Pomozi mi, Bože, jer je bolje ne živjeti, nego tako živjeti. Memento mori — a slanina u kutu vreba. — Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravoga duševnog života; čovjek nema onda sam nad sobom autoriteta. A to je glavno. Daj mi Bože silnu volju, pa makar bio go i bos. Jer ako sam već na svijetu, svejedno je, da li imam zvijezdu pod vratom, ili da mi proviruje košulja na lakat. Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koja se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno! (12 kg sam spao na težini)«2.

»Cidalchis,  10. X. 1918.

Odricanje je pravi put Bogu, a trpnja, koja uslijed ove nastaje, mora da pojača energije života — ako je ona princip života — i da stvara od nas snažne ljude, ne samo u etičkom pogledu, nego ljude potpune za život; uče­njake, radnike itd. Apstinencija ne samo da nije zapreka naučnom radu, nego mora i da je baza ovome. Danas mi je tako snažna volja, da te nazore provedem u praksi; — jer zaista čovjek se gadi sam od sebe, radi svojih neukroćenih strasti.«

Otac i majka

Roditeljima se Ivan javljao cijelo to vrijeme gotovo svaki dan.

O Božiću 1917. — bio je to prvi Božić, što ga je proveo daleko od roditelja, i to na fronti, duboko u neprijateljskoj zemlji — šalje mnogo karata ocu i majci:

»Badnjak, 1917. Feildpost 220. Kroz maglu se vide sniježni vrhunci, koji nas okružuju, obasjani vatrom krijesova, što ih pale po bregovima. Znam, da mislite na mene. I moje su misli kod Vas… A naš je Božić prošao vrlo jedno­stavno. U nekoj talijanskoj kuhinjici, na stolu, stajao je mali bor s 5 svijećica, nekoliko jabuka i oraha. Civili su sjedjeli u jednom kutu i zaviđali nam našu večeru…«

Majka je mnogo za nj molila, dvaput ga i posjetila u Sl. Bistrici. Svakom mu je prilikom slala pakete, kako je to onda bio običaj. Neki su stizavali, a mnogi su se izgubili. U paketima je bilo suhoga mesa, sira, čokolade, čaja, svijeća, žigica, papira, masti za cipele, kolača; svega, što je časnik na fronti mogao trebati. Ivan dijeli hranu i slatkiše, a kad mu je majka jednom poslala i bombona, moli je 29. IV. 1917., da toga više ne čini, jer da su bomboni za nj uvreda, pa moli, da mu šalje praktične stvari, osobito sapuna, sode, olovaka, papira. Nakon jednog se ovakvog »praktičnog« paketa 23. VI. 1916. zahvaljuje roditeljima i javlja im, da su ovakve praktične i korisne stvari mnogo bolje od slatkiša. Njegovom je momku osobito dobro došla harmonika za usta i neka igra, kao i šah, te su se u slobod­nim časovima u kavernama tako rastresli i pozabavili i njegovi drugovi.

Koji se put Ivan znade u svojim pismima i našaliti, samo da umiri majku.

»Feldpost 369, 19. II. 1917. Draga mamo! Ja ću pisati gospodinu korpskomandantu, da se moja maja već ljuti, što joj sin ne dolazi kući na dopust, pa će me možda pustiti.« Drugi put opet piše: »Tvome sinu je bolje, negoli je za­služio. Mnogi bi bili sretni, da im je cijeloga života onako, kako je meni sada.« Onda, da je udobrovolji, nastavlja: »Kuhaj voće, jer Ti znaš, da ga Tvoj sin voli. Spremi variva, maslaca, meda i jaja, kad dođem kući na dopust. Madrace izvadi iz kreveta i stavi daske mjesto njih (Hm!)«. Često joj piše, da ima dosta za jesti (ako je i gladovao), samo se tuži, da dobiva previše mesa, pa će, veli u šali, »postati nervozan«. Od nekih je majka čula, da mu je zlo i da ima tešku službu. On joj odgovara, da ne uzme te vijesti tako tragički, jer je imao sedmično tri put noćnu stražu, pa mu je to bilo malo teško, kako nije navikao na lumpovanje… No sad je već i u tom bolje. Kad je majka bila veoma zabrinuta, jer njegove karte, što ih je dnevno slao, nisu s fronte dolazile kući, budući da je bila ofen­ziva, nego su sve najednom došle nakon duljeg vremena, tješi je Ivan i upozoruje, da ne bude zabrinuta, ako se to opet ponovi, jer će onda opet mnogo ka­rata najednom primiti. Često opisuje Ivan majci, kako se visoko nalazi, 1200, pa 1400 i 1600 metara u brdima i u gorskom zraku, kako ima alpskog mlijeka i kako se kod toga »bolje osjeća nego tamo kod vaših torti…«

Sasvim je drugačijeg značaja Ivanovo dopisivanje s ocem, koji je kao zastupnik vojne željeznice boravio pretežno u Pečuhu. Dok je majci obično pisao samo o sebi i crtao joj samo najljepše strane svoga života na fronti —  ne rijetko s dosta  humora  —  ocu  piše pretežno ozbiljna pisma o ratu i miru, o svrsi života i o Bogu.

»Doista je katekizam velika umjetnina, jer najjednostavnijim načinom rješava najteža životna pitanja i jer ne propovijeda samo, kako treba živjeti, nego nam pruža i sredstva, kako da odstranimo zapreke, koje nam se suprot­stavljaju.« Posebno su razveselile Ivana neke očeve karte, što ih je primio na fronti koncem lipnja 1918, jer se u njima očituje veliko očevo pouzdanje u Boga.

Kad je otac Ivanu javio — bilo je to početkom travnja 1915, još u Beču — da mu je umro brat Georg, Ivanov stric, s kojim je kao dječak proboravio ne­koliko lijepih dana, tješi Ivan oca u svom pismu od 5. IV. 1915.: »Dragi oče! Ne žalosti se previše! Živjeti, znači: odricanje. Na to smo morali biti pripravni. Pa i na nas će jednom doći red i ne smijemo se radi toga žalostiti, jer mi znamo, da naš život ne može biti bez cilja, da ima nešto, što je dulje i jače od našeg bijednog ovozemskog života… Tako ću ja moliti za strica Georga, da mu Višnji dade ljepši nastavak ovog života… «

Iz Sl. Bistrice piše Ivan ocu 3. VI. 1916.: »Sloboda je duha i tijela uvjet ljudskog bivovanja. No i to je dobro, kad se moramo u herojskoj borbi boriti za nju. Već se unapred veselim, kako će se mišice duha i tijela napeti u ovoj borbi i tako ojačati. U miru ću onda moći nešto i učiniti«.

U karti od 20. VI. 1916. iz Sl. Bistrice veseli se Ivan, što ga otac razumije, pa nadovezuje: »Život nije tako lak, ali radost je u tomu, što imamo volju da izdržimo. Zato bih možda bio još zadovoljniji, kad bih došao u još teži položaj nego sam ovdje. Jer ovdje živim kao kod kuće, da očeličim moju dušu…« U karti od 20. VII. 1916. opet se vraća na ovu temu i osobito se veseli, što kod oca zapaža jači smisao za Boga. Život mu nije onako jednostavan, kako je to sebi zamišljao u civilu, ali on osjeća neku radost u tomu, što može svladavati zapreke.

Na upit očev o religijskom duhovnom životu odgovara Ivan 25. V. 1917.: »Nije mi moguće da Ti prikažem svoj nutarnji život. To se može samo usmeno, i samo u izvjesnim časovima. Ako se hoćeš uputiti, čitaj Joergensenovu Našu Gospu od Danske i Putovanja franjevačkom Italijom.«

Otac je doista naručio i čitao Joergensena i o tomu pisao Ivanu, koji se vrlo razveselio. Ivan žali samo, u svom pismu ocu 28. VI. 1917., što mu je majka, »uza sav rat, ostala staromodnom, što još uvijek misli samo na zlatna puceta, jahaće hlače i kovrčastu  kosu…«

1 16. VI. 1916.

2 18. VI. 1918.

3 18. IV. 1918.

4 31. VII. 1918.

1 »Bit ćeš suđen po onomu, što činiš, a ne po onomu, što znadeš.

2 Naime: po njegovu tadašnjem shvaćanju, koje je bilo nešto odviše strogo, Isp. n. pr. dolje, 17. VI. 1917. (str. 94.), 27. I. 1918., 5. III. 1918., 31. VII. 1918., 23. VIII. 1918. (str. 95.).

1 »Sinko, ne žalosti se, ako o tebi neki zlo misle i ako govore, što ne slušaš rado. I ti sam treba da zlo misliš o sebi i da nikoga ne smatraš slabijim od sebe!«

1 »Evo. sve se sastoji u križu i sve ovisi o umiranju (samomu sebi)«.

1 »I žalosti se  kojiput duša moja do suzâ i  boji se za se radi strasti, koje navaljuju«.

1 »Popusti svakomu, tko se ne slaže s tvojim shvaćanjem, radi mira svoga i njihovoga. Znaj, da je to velika mudrost: ne držati ništa do svoje mudrosti. Gdje je spremna poslušnost, tamo je i radosna savjest. Gdje je poniznost, tamo je mudrost. Gdje je mir i sloga, tamo je Bog i sva dobra«.

1 14. XI. 1918.

218.  XII.  1919.

1 »Češće se treba poslužiti silom i muževno se suprotstaviti sjetilnim tež­njama. I ne treba paziti na to, što hoće tijelo, a što ne će, već više na to skre­nuti pažnju, da tijelo bude — i protiv svoje volje — podvrgnuto duši.  I  takodugo treba tijelo  trapiti i siliti ga,  da robuje duhu, dok bude spremno na sve, dok se  priuči da  bude  zadovoljno s malim, te se veseli jednostavnim stvarima i da se ne protivi u teškoćama«. Im. Chr. III, XI,  10.

2 Iz ove se opaske u zagradi vidi, da težnja za jelom, koju je Ivan svladavao, nije bila neuredna pohlepa, nego prirodna potreba patnjama i stradanjima oslablje­nog organizma.