OPET U BEČU
Rat je konačno prestao. Smirile se i prilike u Maslovarama. Ivan je zamolio predsjednika banjalučkog Narodnog Vijeća Kostića neka ga riješi dužnosti, da može nastaviti svoje nauke. Kad mu je molbi bilo udovoljeno, pošao je ponovno na bečko sveučilište. Omanja grupa hrvatskih katoličkih akademičara otputovala je iz Zagreba za ciče zime u siječnju 1919. sa zajedničkim đačkim transportom, u kome je bilo još tridesetak drugih akademičara. Putem su saznali, da se u istom vlaku vozi u Beč na nauke još neki »njihov« čovjek, bivši banjalučki dak. Upoznaše se s njime. Bio je to Ivan. Po običaju tadašnjih đaka, koji se vratiše s fronte, bio je i on još u vojničkoj odori, ali dakako bez nekadašnjih službenih vojničkih znakova. Odmah su prešli na razgovor o pitanju, kako da u Beču obnove hrvatsko katoličko akademsko društvo »Hrvatsku«. Od katoličkih akademičara Hrvata, koji su tada pošli u Beč, neki se doskora povratili kući radi nezgodnih stambenih prilika. Ostala su četvorica, koji su razvili zamjerni rad i obnovili hrv. kat. akad. društvo »Hrvatsku« nakon višegodišnjeg mirovanja uslijed rata. Ta su prva četvorica bila: sada već pokojni Dragan Marošević, stud. agr., Mato Filipović D. I. cand. phil., naš Ivan i njegov kasniji drug i saradnik Avelin Cepulić, stud. med. Nastanili su se svi osim jednoga u katoličkom institutu »Augustineum«, gdje je bilo akademičara različitih narodnosti, a ravnateljem je doma bio dr. Ujčić, Istranin, danas sveučilišni profesor u Ljubljani.
Na sveučilištu upisuje Ivan predavanja o njemačkom i francuskom jeziku i književnosti, posebice o Barbusseu, Rollandu i Goetheu, a naročito o Faustu; o slavenskoj paleografiji i gramatici; o engleskoj književnosti; o Petrarki i Leopardiu; o psihologiji, etici i logici; o Kantu i Schopenhaueru.
Nastala je ispočetka mirna, no kasnije burna đačka godina,1 u kojoj je Ivan razvio veliku djelatnost. Najprije je stanovao u »Augustineumu«, onda opet kod svojih prijašnjih stanodavaca u Loewenburggasse 2. O Uskrsu je došao kući u Banjaluku, gdje je proboravio i ljetne praznike. U rujnu 1919. premješten mu je otac iz Banjaluke u Zagreb kao nadzornik drž. željeznica. Doznačen mu je lijepi stan na krasnom položaju, odmah do glavnog kolodvora, u Mihanovićevoj ulici 2, II. kat (danas Starčevićev trg 6). Preselivši se u Zagreb Ivan žali za Bosnom i tamošnjim ljudima.2 Ljeti 1919. prisustvovao je katoličkom đačkom sastanku u Zagrebu, ali je ostao povučen i tih. Kod kuće je s osobitim veseljem i spretnošću popravio instalaciju električne struje, a onda se opet vratio u Beč na sveučilište. O Božiću, Uskrsu i kroz ljetne praznike 1920. bio je kod kuće u Zagrebu, osim što je u rujnu 1920. majku pratio u Bosanski Prnjavor na ljetovanje.
U to je doba Ivan sve svoje sile posvetio samo produbljenju svog vjerskog života, svojim naucima i življem apostolskom djelovanju, osobito u »Hrvatskoj«. U njegov vjerski život snažno zahvaća liturgija i duhovne vježbe u St. Gabrielu. U studiju se opaža neka smirenost, jer ne mora više preko volje da uči pravo, već je upisan na filozofijski fakultet. On sluša predavanja o književnosti i umjetnosti, pa nema više onog nesklada između njegove prirodne nadarenosti i privatne lektire, koja je tomu odgovarala, s jedne i službenog studija s druge strane. Sve više počinje Ivan da aktivno zahvaća i u katolički pokret, ponajpače kao tajnik »Hrvatske«. U »Hrvatskoj« je nestalo onih sjena, koje mu nisu bile po ćudi, jer su članovi bili, barem prve godine, potpuno suglasni s Ivanom o velikim smjernicama i potrebama katoličkog akademskog društva. Gledajući iz daljega i ispoređujući s katoličkim gibanjem velikih naroda Ivam počinje samostalno prosuđivati katolički pokret u Hrvatskoj i u nekim osnovnim stvarima drugačije misliti od onih, koji su ga onda vodili.
U Beču je onda teško bilo za hranu. Roditelji su mu doduše slali, koliko su mogli poslati preko granice, ali on je gotovo sve porazdavao: nije mogao gledati, da on ima spremljene hrane, dok drugi gladuju. A kod toga je on sam »pomalo gladovao«.3 Kod američke je misije jednom dobio za 30 filira zajutrak od čokolade s jednim bijelim hljepcem. »Iza ovog dijela i uopće iza ovog organizovanog milosrđa kano da se krije nekakav religijozni duh. Kao melem djeluje ovo ponašanje u starome svijetu, koga je mržnja razrovala.«4
Umjetnost i književnost
Ivan prati i proučava naročito njemačku književnost, »bujna djela njemačkog epičara Wolframa, duboku liriku Walter von der Vogelweide, blistavu prozu mistika Seusea, Mechtilde, a onda dolazi reformaciija i nastaje jaz. Hans Sachs kano da još vuče nešto snage iz kat. tradicije, a Fischart i svi, koji slijede, ne znaju više za poeziju. Nastade preko noći praznina, dok u Italija stvaraju klasički univerzalne umjetnine, u Francuskoj i Španiji cvjetaju umjetnosti, u Engleskoj bazirajući na katol. narodnim tradicijama dolazi do Shakespeare-a, a u protestantskoj Njemačkoj nema ništa. I ako nastaju vrednija djela, to je samo pobudom iz susjednih — većinom katol. zemalja. Grozna je to narodna tragika! A poslije toga?«5
»U pustoši književnosti 17. vijeka, među grubim ili rafiniranim formalistima, među bezdušnim ili bombastičnim dramatičarima, među idilsko blaženim debeljakovićima (P. Gerhard) izdiže se veličajna pojava Isusovca Friedricha de Spee, koji se u djelu Cautio criminalis bori protiv spaljivanja vještica, pjeva oduševljeno i blistavo o zaručništvu duše i umire od priljepčive bolesti, njegujući ranjene vojnike. Čovjeka obuzme oduševljenje za našu svetu vjeru, koja u očajnim vremenima rađa nadljude: Sv. Ignacija, Sv. Franju Ksaverskog i dr. — Uzdam se u Boga, da će se i sada naći takvi ljudi u nas, upravo sada, gdje se Crkva zadrmala i prijeti pogibelj, da će se kod nas srušiti. Pokret protiv celibata, protiv crkvene discipline, akcija framazunskih »reformatora«, da se buntovnici-svećenici potpomognu, sve su predznaci kulturnog boja u našoj domovini. Moliti valja dragoga Boga, da nam dade velikih ljudi!«6
Ivan mnogo polazi u bečki Burgtheater, Staatsoperu i Volkstheater. Ide gledati Grillparzerove, Goetheove, Shakespearove, Calderonove drame i Wagnerove, Mozartove, Verdieve opere. Prije polaska se redovito pripravlja čitanjem teksta drame ili opere i uzima često u ruke potrebne tumače.
»Aida se ne može ni usporediti s Wagnerom… literarno se odražava onaj plitki duševni nazor, premda je motiv Romea i Julije i Tristan i Isolde sam po sebi veličanstven. Romantičan je i ne odgovara današnjem vremenu, jer nema nikakve psihološke motivacije. Ovakva ljubav — koja je sebi sama božanstvo — i nije u ničem malo oplemenjena, psihološki je apsurd. Nama je danas, koji znamo, što znači (kršćanski) brak, ova ljubav poganska i isto tako nezrela, kao što danas svi uviđamo, da je prijašnje robovanje i dr. nemoralno.«7
Dolazeći s Mozartovog »Don Juan-a« sjeća ga sadržaj »na romane iz početka 19. vijeka, koji dosta detaljno i zamamljivo opisuju grijeh, a na koncu moralno završe… Glazbena predigra je lijepa. Glazba je u sebi tragična, ispremiješana s finom erotikom. Tekst ni iz daleka ne odgovara glazbenoj koncepciji.«8
Drama »Torquato Tasso« nije učinila nikakva dojma na nj. »Tassovih osjećaja nisam nikad imao. Problem, koji Goethe ondje rješava, nije prema tome sveopći i kao potpuna umjetnina može djelovati samo na onoga, koji je niz sličnih osjećaja proživljavao. Ne! mislim, da ni ovaj ne može da uživa potpuno u djelu, jer je rješenje loše. Sam karakter Tassa, koji je utjelovljeni osjećaj, koji reagira na svaku najneznatniju misao, stostruko puta jače od podražaja, doveden je ad absurdum. Karakteristično je za Goethe-a, da njegovi klasicistički tipovi (Princesa, Ifigenija) nemaju nikakve svijesti: njihov je unutarnji život miran, jednostavan, oni čine dobro sasvim spontano; oni zapravo nisu ljudi, već alegorije stanovitih ideja. Kao što je princesa od naravi (a da unutarnja napetost ne igra kod nje nikakve uloge) plemenita, tako je Tasso poeta, s njim ravnaju samo osjećaji. U životu bismo osudili takvog čovjeka, ali Goethe je to prikazao tako naravno, pokazao je Taasa bez ikakove krivnje, da nam se čini, kako je to vrlo zgodno registrirao Baumgartner, da je Tasso inficiran od paranoje. Inače se slažem s etičkim prosuđivanjem Baumgartnerovim; na estetsku stranu on u svom djelu ne polaže po svoj prilici poradi toga važnost, što je htio ovim djelom da paralizira t. zv. Goetheabgötterei. Zato i razumijem, da Baumgartner vrlo rado citira nepovoljne sudove o Goethe-u (i to poglavito o njegovom životu, ne o njegovim djelima), sudove, što su ih izrekli njegovi prijatelji ili on sam o sebi.«9
Ivan polazi i »Christlichdeutsche Volksbühne«, što je osnovaše književnici oko Grala. Pojedini ga komadi ne zadovoljavaju, premalo su mu dramatski i previše epski. No hvali radnike, koji su predstavljali i želi, da se i u nas stvori nešto slično.
Nalazeći se preko praznika u Zagrebu posjetio je Ivan veliku Meštrovićevu izložbu u umjetničkom paviljonu. Njegovi su sudovi o toj izložbi, o kojoj se i onda i kasnije mnogo govorilo, tako zreli i tako udešeni upravo prema pitanjima, koja su se raspravljala u hrv. kat. krugovima, da ih treba donijeti u cijelosti:
»Upravo sam došao iz Meštrovićeve izložbe. Mlazovi ideja su me u njoj obasuli. Raspeti Krist, Krist i Magdalena, Krist i Samaritanka, Pieta, Krist tjera Židove iz hrama, Madona s djetetom, Krist i napasnik, Japanske Madone etc…. Karijatide…, Sve je sama lirika; subjektivizam ad apsurdum: Ekspresionizam i neanatomske forme realiziraju silno intenzivni unutarnji život. Autodidakt Meštrović došao je u svijet i trpljenje čovječanstva postaje za nj problem. On, koji je dosada bio liberalac, koji je do sada samo nuzgred koji religiozni motiv obradio, najednom vidi, da ima jedan posebni svijet, koji se bavio od vajkada kardinalnim ljudskim problemima. Bavi se kršćanskom religijom i unaša u vanjske forme kršćanstva svoju vlastitu dušu i ta duša razara te forme. Nema dvojbe, Meštrović je od Boga silno obdaren čovjek, ali moderni subjektivizam je našao u njemu svog tipičnog reprezentanta. Meštrović je bio u Americi. Možda je religijozni pokret Kvekera na nj djelovao. Njihova čežnja za beskrajnim i subjektivno interpretiranje Evanđelja mu je prijalo. Tu se vidi i autodidakt. Nikada dosele nije potanje poznavao kršćanstva; nije studirao n. pr, opise milieu-a, iz koga je Hrist nikao, sve one faze života, što je trpio, zašto je radio; — nije imao dosele živa Krista pred sobom, kao n. pr, katolik, kad liturgijski živi. Kad najednom ispaćeni liberalac Meštrović dobi u šake Evanđelje i u nijem Kristovu nauku. Koji li mlazovi ideja iskrsnuše najednom! Meštrović vidi Krista sub specie svoga Ja; promatra tu historijsku pojavu, kao pravi reprezentant dvadesetog vijeka, koji je otpao od Krista. To nije historijski Krist, ali iz mora tih efemernih poteza 20. vijeka, tu i tamo prodire koja crta pravoga historijskog Krista. Meštrović je prema tome čisti lirik, koji je svojim Kristovima dao izreske iz svoje duše; duše, koja ispod ruševina idejnih vrednota dvadesetog vijeka nalazi polako put k Isusu Hristu. — Diviti se valja Meštroviću, da je s tolikom virtuoznošću znao svoj unutrašnji život da ekspresionira. Umjetnici su tipovi čovječanstva, i iznesavši svoj duševni svijet i svoj put k Isusu Hristu, pokazuju smjer, kojim je pošla okolina, iz koje je Meštrović nikao. To je civilizovana zapadna Evropa, koja je u stanju konvertiranja, a nipošto jugoslavenski milieu. Meštrović je nama tuđ; dao Bog, da naš narod ne dođe nikada u stadij onih naroda, kojih psihičkom razpoloženju odgovara Meštrovićevo propelo. Jedna je žena u molitvi divno stilizovana. U Madonama je također sve sam subjektivizam. Sav taj život Kristov, Marija s djetetom i t. d. sve su to umjetničke koncepcije bezvjerskog gledaoca, na kojega dušu neprestano kuca milost. Hoće li naći put do nje? Ako umjetnik sasvim krivo gleda život, kao na pr. u mnogome Meštrović, i ovo krivo gledanje života zna da izrazi u jednoj tvorevini, to on time dokumentira svoj nutarnji stadij, i ako je tehnički virtuoz, to će stvoriti »remekdjela«, ali prava umjetnina nije, jer od prave se umjetnine zahtijeva uz virtuoznost ekspresije i ispravno shvaćanje ideja, koje pokreću svijet. Prema tome su dvije vrste grupisanja umjetnima: 1. djela, koja sjajno izražavaju unutarnji život bez obzira na ispravnost shvaćanja života i 2. djela, koja uz formalnu virtuoznost pravilno shvaćaju život. Djela su prve grupe dokumenti odnošaja umjetnika k Bogu i ne spadaju zapravo u uži pojam prave umjetnosti.«10
Promatrajući Meštrovićevo Raspeće sjećao se Raspela što ga je pred kratko vrijeme gledao u karmelićamskoj crkvi u Döblingu: »Današnje doba je našlo trajan umjetnički izražaj u velikom propelu u Karmelitskoj Crkvi (Döbling). Ove je godine dovršeno. U izradbi je »Kristova trpljenja« koncentrirana sva bol milijona. Svaki nožni prst, upali trbuh, iznemogle ruke i mišice; sve kao da je apstrahirano od ratničkih lješina i t. d. Pod njim stajahu žene, koje su se molile, čini se dakle, da je umjetniku uspjelo onu tmurnu dobu prikazati. Na me je djelo isto snažno djelovalo, no ne znam, da li će imati trajnu vrijednost. Morao bih se zadupsti u nj, da vidim, sijeva li iz propela glorija svladane muke. Bojim se, da odgovor ne bi bio sasvim pozitivan; i u tome bi bilo djelo odraz ovog doba«.11
»Plamen za beskrajnim visinama«
U Ivanovoj se duši već razbuktao plamen Božanske ljubavi za beskrajnim visinama. Njegovu vezu s Božanstvom označuje u to doba posebice pobožnost presv. Srcu Isusovu i liturgijska pobožnost.
»Jučer je bio najznamenitiji dan u mome životu. Obavio sam devetu svetu Pričest na slavu Presv. Srca Isusova, i vjerujem, da ću gledati dubine presv. Trojstva. Neizmjernu onu ljubav Hristovu moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću s Božjom pomoću gledati da djelo posvećenja što snažnije nastavim.«12 Dovršio je bio očito pobožnost devet prvih petaka u mjesecu, za koju je Spasitelj u objavi bio obećao sv. Margareti Mariji Alacoque, da ne će umrijeti bez njegove milosti, tko je obavi prikazujući sv. pričesti kao naknadu za srcu njegovu nanesene uvrede.
»Duševno sam najproduktivniji kada svladam otpore ili kada trpim. Do sada sam trpio i svladavao otpore (rat, glad), jer me Providnost postavila u taj položaj. Tako sam rado trpio. No nijesam se još dovinuo do te visine, da svojevoljno izaberem put savršeniji: put trpljenja. Ako svoj život pravo analiziram, to ne trošim mnogo više energije za svladavanje samoga sebe, nego li, recimo, obični liberalci. Popeo sam se na stanovitu visinu i sada me sila ustrajnosti na ovoj drži. Ali u meni je plamen za beskrajnim visinama; žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo disicipliniranim, taktičkim svladavanjem samoga sebe. Ne bi li bilo moguće ne misliti nikada na jelo, ne zasititi se sasvim kod ručka, spavati samo 6 sati, primiti dnevno sv. Pričest, gimnasticirati dnevno i uza sav gubitak energije, koja se u ovo utroši, učiti sistematski još jedno 10 sati dnevno i postati u znanosti čovjek vrstan. Sv. Katarina sienska, moli se, da dobijem željeznu volju!«13
Vidjet ćemo, kako je doista ustrajno čeličio svoju volju, te ga je pjesnik, i ne znajući za ovu njegovu odluku, nego poznavajući samo njega i njegovu ličnost, ako i izdaleka samo, s pravom nazvao »orlom željeznih krila i diamantnih očiju, a golubinjeg srca«.
Liturgijska pobožnost
Po kasniji su Merzov duševni život bile vrlo odlučne t. zv. liturgijske duhovne vježbe u »St.Gabrielu« kod Mödlinga, u velikoj misionarskoj školi. Bilo je to u samom velikom tjednu godine 1920. Te su vježbe utisnule u Merzov vjerski život onaj snažni liturgijski pečat, koji se kasnije tako živo očitovao.
Duhovne je vježbe vodio o. W. Schmidt O. V. D., svet čovjek i slavni učenjak, danas jedan od najvećih etnologa na svijetu. Dirljive obrede velikoga tjedna u umjetničkoj crkvi uveličavao je koralnim pjevanjem zbor od tri stotine bogoslova, budućih misionara. Duhovne su vježbe svršile na veliku subotu po podne procesijom Uskrsnuća, koja je u svome oduševljenju izašla daleko u samu Božju prirodu, uz rub šume, a oko nekoga jezera. Sva se proljetna priroda radovala Uskrsnuću Spasitelja. Sve je bilo u cvatu i prvom zelenilu, a ptice su nebeske pratile svojim pjevanjem radosne uskrsne himne. Taj veliki doživljaj ostavio je u dušama pod dojmom duhovnih vježba neizbrisivi trag. Spasitelj je svojom milošću i Crkva svojom liturgijom slavila slavlje, a osobito u jednoj duši: u duši Ivana Merza. On je odsada počeo sve više proučavati i uživati liturgijske ljepote.14
»Beč, 5. IV. 1920.
Proveo sam od čiste srijede do danas u St. Gabrielu kraj Mödlinga. Bio je to moj najljepši Uskrs; proživljavao sam umjetnički refleks velikih događaja — Kristovu muku i njegov uskrs — uživivši se u liturgičnu umjetnost. Ispočetka smo postili, šutjeli i razmišljali. Tada se svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, pa se iz dubine poput pjene dizalo blato grijeha, koje se nakupilo skoro nesvjesno. Zatim sjajno pjevanje lamentacija, pa divna misa vel. četvrtka sa svojim veseljem i sv. Pričesti unutar svečane Mise, upravo onako, kao kada je Krist ustanovio presv. Euharistiju, pa onda žalost usred te Mise sa ritmičkim kretnjama križa, te trpljenje križnog puta potresla je mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrsnulim Spasiteljem, koje je tako divan izražaj našlo u liturgiji. Liturgija je centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovom idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom temelju lahko bi bilo izraditi teoriju umjetnosti. U njoj se ogledava, kao u kakovom zrcalu, život Hristov, ali ne onakav, kakav nam se u historiji čini, nego onakav, kako ga gleda objektivni gledalac, koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto, već s visina promatra život, videći nadnaravni savez svih događaja: recimo, kako ga promatra anđeo. Na taj način postaje umjetnost objektivno zrcalo za život, koje pohvata i one niti, što ih obični čovjek ne opaža. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina, koja opstoji na svijetu, a uz to je ona centralna umjetnina, jer umjetnički prikazuje život Hristov, koji je centar historije. — Sve ostale umjetnosti se moraju služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji: umjetnik mora, recimo: motiv rata, ljubavi, ubojstva i razne ostale teme umjetnosti prikazati u nadnaravnom savezu i čim bolje on to učini, tim je umjetnina vrijednija. Naravno se zato traži, da bude umjetnik svet. Samostan St. Gabriel će mi ostati nezaboravan za cijelog života. Pokazuje, kako Crkva katolička rađa svukud novo prekrasno cvijeće. Ima oko 300 teologa Nijemaca iz Reicha, koji idu u Tongo, Novu Guineu i diuge zemlje, da šire Kristovo Evanđelje. Većinom su snažni lijepi ljudi, šutljivi i ponizni. Ustaju u 3 i pol izjutra i svu svoju Ljubav su koncentrirali na službu Božju. St. Gabriel je mali Beuron.«
Mjesec dana kasnije opet polazi u St. Gabriel:
»Beč, 14. V. 1920.
Bio sam u St. Gabrielu. 17 je primicijanata odslužilo u dupkom punoj crkvi primicije. Propovjednik im je održao propovjed o žrtvama, koje ih čekaju iza oceana i o uzoru misijonara Isusa Krista, koji mora da živi u njima, ako hoće da učine herojsko djelo, da ostave domovinu i roditelje i pođu u tuđinu propovijedati Evanđelje i tamo umrijeti. Sve su snažni primicijanti; većinom su bili časnici u ratu; koštunjava izgleda, čine herojski dojam. Kad bismo mi dolje imali misijonara, to bi se silno raširilo herojsko shvaćanje kršćanstva. Secesije »žutih« svećenika bi se tad istom narodu, kad bi se usporedile s herojima kršćanstva, pokazale u pravom svijetlu. Blago narodu, koji rađa misijonare.
»Novo doba«
Dnevnim je sastajalištem gore spomenute četvorice mladih katolika bilo društvo »Hrvatska«, kojoj su prostorije udarili u Merzovoj sobi u drugom katu. Doskora su se pridružila dva vrijedna hrvatska franjevca. Društvo je dakle brojilo šest članova, no po njegovu radu mislio bi čovjek, da ih ima 30. U društvu je bilo toliko predavanja, da nisu svi najavljeni predavači mogli doći na red, premda su bili društveni sastanci i po dva put na tjedan. Dušom je društva bio njegov tajnik Ivo Merz. Neodoljivom snagom iznosi on svoje ideje o značenju duhovnoga života. Na jednom sastanku »Hrvatske« iznio je te ideje u posebnom predavanju, koje je duboko dirnulo sve slušaoce, dakako malobrojne. To je nezaboravno predavanje bilo u veljači 1919.
Bio je to prvi štampani plod Merzova duševnog rada15. On se veselio, kad je vidio prvi svoj štampani duševni proizvod, jer je bio uvjeren, da će njegovo životno iskustvo pomoći mnogim mladim dušama, da krenu putem duhovnoga života.16
Ivan tu zapravo opisuje obrat i težnje s v o g a života i postavlja programatske ciljeve praktičnog savremenog katolicizma.Tko je dosad pomno pratio razvitak Ivanove duše razumjet će, od kolike su važnosti za Ivana spoznaje i izvodi u »Novo doba«. »Bol je stvorila i stvara nove generacije… Tko hoće, da barem donekle shvati smisao života i da razumije kulturu, mora da trpi tjelesno i duševno. Teoretici, što sjede u toploj rasvijetljenoj sobi za obilatim objedom imajući sve, što im godi tijelu, ne će nikada upoznati ideju života. Religija sa svim svojim dogmama i obredima ostat će takovim ljudima uvijek tajna… No neka zađu u realni život! Volim ljude današnje generacije, one, što su trpjeli i shvatili ozbiljnost života. Ti su praktički riješili faustovski problem… Etička strana života postaje aktuelna; estetska su pitanja u pozadini, jer se radi o životu i smrti, o požrtvovnosti, o samozataji i junaštvu. Estetska će se pitanja poroditi, no ne će biti ljepušna igrarija l’art pour l’art… Ovim se velikim dobrom moramo i mi okoristiti, valja se pobrinuti, da odgojimo velike ljude: oslobađati duh od vremenitosti i nezaslijepljenim pogledom promatrati razvijanje života, imao bi da bude cilj novih ljudi. Borba za savršenošću, askeza, mora da je naš svagdašnji kruh… Uslijed sasvim novih prilika, koje nastaše tijekom ovoga rata, pojaviše se u našem javnom životu mnoge trzavice. One su karakteristične za prelazne epohe. Kod nas se odmah osjetio duh novoga vremena, jer mi zaista i snažno živimo. No granice su se prekoračile: od bezuvjetno potrebnih diskusija porodiše se nepotrebne prepirke. Duh se slabosti uvrstao u naše redove; efemerna politička pitanja nas razdvojiše. Zaboravismo na kozmopolitizam Crkve i na njezin kroz vjekove izgrađeni politički program (Isp. Raspravu u Času: Respublica christiana, XI., br. 4 – 5), koji se temelji jedino na Kristovoj nauci. Nacionalni se egoizam uvukao u raspaljene duhove, te oni zaboraviše na poniznost i samozataju i započeše da svijetu pokazuju svoje vrline, a mane svoje najbliže braće da iznose pred forum onih, koje ni sami ne cijene. Mjesto da dalje gradimo, stadosmo rušiti ono, što smo sa mnogo muke zajednički sazdali. Moramo da svu pažnju posvetimo odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi nažalost ne poznamo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca. Stvoriti velike ljude cilj je svenarodnog katoličkog pokreta…«17
Ivan ne govori ovdje o »svenarodnom katoličkom pokretu« u tom smislu, kao da njegovi pripadnici ne bi htjeli znati za narod, kome pripadaju i u kome rade, kao da bi katolički pokret ili njegovi članovi bili anacionalni. Zanimajući se za »katoličku internacionalu«, za katolicizam u svim narodima, zapazio je kod mnogih naroda snažno jačanje i okupljanje katoličkih snaga i vrednota u jednu ruku, a u drugu opet neko nacionalno bojadisanje i ograničivanje katolicizma, kao neko stapanje katolicizma s nacionalnim i političkim težnjama. S time se Ivan, s pravom, nije mogao složiti, pa on govori o »svenarodnom katoličkom pokretu« kao općenitoj pojavi u svim katoličkim narodima, koja ima da zbližava narode, i da ih pomiruje, a ne da ih još više rastavlja. O tom je potanje govorio u Mariboru.
»Hrvatska« se u šk. god. 1918./19. nakon 5 godina opet podigla na nov život. Članova je u II. polugodištu bilo 18. Kasnije je društvo promijenilo ime i nazvalo se »Jug«, Osim prijateljskih sijela svake nedjelje, na kojima su se držala različita predavanja, članovi su »Hrvatske« u raznim prigodama posjećivali katoličke institucije u Beču i okolici. Posjetili su i razgledali središnji dom katoličkih srednješkolaca, koji je upravo bio dograđen kao uzorna institucija te vrsti, sudjelovali su u društvenom izletu u Kalksburg, da upoznaju tamošnju znamenitu katoličku Isusovačku gimnaziju, njezine muzeje, konvikte, športska igrališta i t. d. Redovito su polazili vjersko-znanstvena predavanja, što ih je priređivao katolički »Pučki Savez« u Beču, te predavanja »Leonovog društva«. Neki su bili, među njima dakako i naš Ivan, u bečkoj akademskoj kongregaciji. Predsjednik je društva bio cand. med, Avelin Ćepulić, a tajnik naš Ivan.18 Na jednom su sijelu članovi »Hrvatske« raspravljali o »Luči«, Riječ je vodio Ivan, te su se njegove bilješke do danas sačuvale:
»Braćo! Tako ne ide dalje. Naš se pokret rastvara i udario je lošim putem. Religija je postala sredstvom nacionalizmu. Mi ne ćemo i ne smijemo biti nikada katolici zato, da pomognemo narodu, već ćemo zato pomoći i narodu, jer smo katolici. Katolicizam je naš cilj, a ne sredstvo. Jedan je dio naše generacije u ovoj ratnoj i političkoj vrevi sasvim zaboravio na smisao našega života i zanemario kulturu samoga sebe, dok su se ostala braća potucala po bojištima, u ropstvu i u bolnicama. U tim su se časovima trpljenja bavili isključivo njegom duše. Prilike su tako stvorile dva usporedna naraštaja, nacionalno-intelektualni i religiozni. Oba se tipa moraju stopiti i vodstvo mora dobiti u ruke d r u g i tip.
Baza našega života mora biti naš preporod u Kristu, ostalo se sve samo od sebe na ovo niže. A kako smo mi daleko od toga! Dio je našeg pokreta prožet duhom modernizma i dekadence. Vodstvo dobiše u ruke ljudi, koji su nesposobni za to. Namjesto da u Kristovu duhu svagdje siju sjeme ljubavi, da na rane i grijehe neprijatelja meću melem, a oni, što više, gestom liberalaca napadaju i ono, što nam je do sada bilo milo, pa i ako baš nije bilo savršeno.
Jedina je uzdanica katolicizma u našem narodu zaista đački pokret. To je naše miljenče i najveća naša nada. Provincija, koja polaganije proživljuje sve ideje, sačuvala je n e š t o od starog »furtimaškog« idealizma, koji je bio jamačno jedna od najljepših pojava u kulturnoj historiji hrvatskog naroda. Tko se ne sjeća dana veselja, kad je »Luč« izašla? Tko s bolju i suzama ne pomišlja na našeg »pjesnika vječnog pera«, ili na Romana Tiecka, »umjetnika presv. euharistije«? A gdje su danas ti ljudi, koji bi težili za n u t a r n j o m veličinom, za usavršenjem samoga sebe, koji su rješavali najteže životne probleme na jedinstven način i udarili temelj jednoj zasebnoj kulturi? Veze su prekinute, jaz je ogroman. Sadašnja je naša ideologija liberalna dekadenca. Pjesnici »Luči« su epigončići Verlainea i Baudelairea… Naša poezija ne će nikada biti velika, ako se ne bude obnovio centar svega života — čovjek. Valja poći radikalno natrag k vjeri, ona mora da prožme čitav naš život. Misao, da se smije sve ono činiti, što ne kolidira s katoličkim moralom, nedostojna je naše misije. Svi valja da budu uvjereni, da su osnivači našeg pokreta jedino zato polučili tako lijepih uspjeha, jer su bili radikalni katolici. Veliki je dio naših ljudi (danas) samo zato u pokretu, jer su uvjereni, da će se na o v o m svijetu povoljno razvijati. Ali to je slaba religija; mi smo udovi mističkog Tijela Kristova i mi poznajemo samo jedan jedini gravitacioni centar i samo jedan jedini život.
Da se premosti jaz, koji je nastao od naše stare generacije, od koje još mnogo vrijednih članova živi, k novoj, valja obnoviti »Luč«. Ona je sada… loš epigon moderne dekadence . . . Umjetnost najbolje reprezentira dobu i ljude i ova dva smjera (Tieck i noviji pjesnici »Luči«) jasno pokazuju, da je veza između stare i nove generacije prekinuta. I tako je na svim poljima života. Smisao za kršćanskog velikana zaboravljen je u nas…«
Zaključeno je, da se uredništvu »Luči« pošalje mišljenje »Hrvatske« o nekim stvarima, koje se tiču »Luči«, i doista u br. IX. 1918.—19., str. 246 »Luči«, u istom broju, u kojem je otisnut i Ivanov članak »Novo doba«, čitamo pismo iz Beča, gdje se ističe, da »nije toliko važno, koliko »Luč« vrijedi sa znanstvenog i umjetničkog gledišta, nego je najvažnije to, koliko »Luč« vrijedi za izgrađivanje naših ideja u naših drugova, napose mladih. Nastaje pitanje, kako ćemo taj idealni cilj »Luči« postići. Naša načela nailaze na najveće poteškoće stoga, što se osnivaju na katolicizmu. U tome i jedino u tome se razlikuje naš pokret od svih drugih grupa… Stoga je glavna i najvažnija zadaća »Luči«, da koncentrira svoje sile na stvaranje katoličkog svjetovnog nazora, dok sve ostalo (nacionalni, umjetnički, književni odgoj i t. d.) dolazi tek u drugom redu u obzir … Sada je opet vrijeme, da podignemo ono, što nam je rat uništio. Mislimo u prvom redu na radikalizam i čistoću naših ideja…« To su u suštini Ivanove misli, dakako veoma blago izražene.
U isto se doba Ivan zanimao za katoličku književnost i estetiku (nauku o ljepoti). Mnogo ga je zanimao književni smjer, koji se razvio oko književne smotre »Gral«. »Gral« je okupio veliku onu skupinu katoličkih njemačkih književnika, koji hoće da književnost u prvom redu obrađuje neiscrpivo blago katoličke nauke. Već je sam naziv »Gral« bio putokazom: pravim izvorom književnosti neka budu vjerski ideali, upravo onako, kao što je legendarni Gral bio izvorom života i središtem monsalvatskih vitezova. Merz se često sastajao s jednim od prvaka katoličkih njemačkih književnika, drom Oskarom Katannom, tada docentom na bečkom sveučilištu. Taj je saobraćaj razbistrio mnoge ideje Merzove o katoličkoj književnosti. Ivan je dru Katannu dao neke podatke o hrv. kat. književnosti, a preko njega je mogao stupiti u vezu s drugim odličnim katolicima iz ostalih zemalja, naročito francuskim.19
U mirnom društvenom radu poremetili su »Hrvatsku« nemili neki događaji. U Beču je naime bila »jugoslavenska menza« za đake iz naše države, a tih je bilo oko 100. Tu je zavladala skupina đaka, kojima je »Hrvatska« bila trn u oku, a osobito radi njezina odlučnog utjecaja i ugleda medu većim dijelom hrvatskih đaka. Da se ovi riješe svoga glavnog takmaca, »Hrvatske«, zaključiše, da članovima menze mogu biti samo oni đaci, koji potpišu neku izjavu. Tko to ne potpiše, isključuje se iz menze. A to je bilo u doba, kad se u Beču, tako reći ni za kakav novac nije moglo dobiti hrane, osim u menzi. I evo što se dogodilo: svi mogući hrvatski liberalci potpisali su ponizno bez ijedne riječi prosvjeda onu izjavu. No sada je došao na red najtvrđi orah — »Hrvatska«. Prvi je bio Merz, kojega su pozvali, da potpiše izjavu. (12. VI. 1919.). »Ne potpisujem«. Orjunaši se skamenili od čuda, jer nijesu znali, da može biti čovjeka, koga oni ne bi mogli slomiti. Sazvali su odmah izvanrednu sjednicu, na kojoj su isključili Merza iz menze. — Drugi članova »Hrvatske« pošli su drugim, malo lakšim putem. Predobili su za svoje stanovište diplomatskoga poslanika kraljevine SHS. u Beču, koji je posredovao u tom sporu. Tako su morali orjunaši sazvati skupštinu svih bečkih đaka iz naše države, i tu je upravo onaj p r i m j e r M e r z o v a z n a č a j a i neslomivosti tako duboko djelovao i na same mnoge liberalce, te su članovi »Hrvatske« dobili potrebnu većinu i srušili orjunaše s kormila.
»Katolička Internacionala«
Mnogo je utjecalo na Merzov život i akademsko društvo »Logos«, kojemu je Merz bio medu prvom desetoricom osnivača. To je društvo imalo zadaću, da temeljito i znanstveno proučava vjerska pitanja i nutarnji život. Hrvati su se u tome društvu s akademičarima ostalih narodnosti upravo uzorno slagali. To je društvo kasnije znatno poraslo, te danas vrši veliku zadaću.
Merz dakako nije mogao propustiti priliku, a da ne bude i u Marijinoj kongregaciji akademičara. Tu je svake nedjelje dobivao mnogo dragocjenih poticaja za svoj duhovni život.20
Ivan je kao tajnik »Hrvatske« neumorno pazio i na sva javna predavanja o katoličkoj kulturi, organizaciji i t. d., te je svojim drugovima kao kakav obavještajna ured javljao mjesto i doba tih predavanja.
Radi tih mnogih sastanaka u različitim organizacijama često nije preostajalo dosta vremena za privatne razgovore. Stoga je on često zajedno s A. Ćepulićem i nekim drugovima — kad su imali raspraviti kakvo zakučasto pitanje — pošao noću obasjan mjesečinom, daleko izvan grada Beča na goru Kalenberg. Taj se vrhunac čarobno diže nad Dunavom, koji pod njim tajanstveno šumi. Ta je okolina pružala pobude Merzu, da s osobitim zanosom iznosi mnoge svoje misli o radu za narodni katolički preporod. Radovali su se tome radu. Nisu slutili, da je to pehar, u kome ima osim slatkog napitka i mnogo gorkog pelina. Uostalom time samo raste vrijednost napitka.21
Tako je prošla prva školska godina iza rata. U drugoj je godini »Hrvatska« znatno porasla brojem i promijenila ime u »Jug«.
Na Blagovijest 1920. prisustvovao je Ivan katoličkom kongresu bečke nadbiskupije. Osobito su ga se dojmile one misli, koje se odnose na univerzalnu katoličku svijest. Tu se upoznao naročito s karitativnim radom austrijskih katolika i s njihovom katoličkom štampom. »Nešto mučeničkog žara ima na tim ispaćenim ljudima, koji su nakon krvavih borbi sa socijalistima i bezvjerskim kapitalizmom ostali oduševljeni pristaše Krista i poslušni svom nadbiskupu kardinalu Pifflu, koga silno vole«.22
Taj ga je kongres potaknuo, da hrvatskoj katoličkoj javnosti prikaže rad austrijskih katolika u člancima »Vjerski preporod austrijskih katolika« i »Katoličko đaštvo u Austriji«.
U Mariboru
U isto se doba Ivan zanima za nizozemske, talijanske i njemačke katoličke đačke organizacije, prati njihov rad i čita njihove časopise.23 Održao je i posebno predavanje o francuskim katoličkim organizacijama i o katoličkoj internacionali.24 S tim je u vezi i njegovo predavanje o katoličkoj internacionalnoj đačkoj Uniji, što ga je 3. VII. 1920. održao prigodom orlovskog tabora i velikog katoličkog đačkog sastanka u Mariboru. Na tom je sastanku, prema prijedlogu Ivana Merza, stvoreno više praktičnih zaključaka glede izmjene studenata, i izdanja. »Govorio sam sa žarom, koji mi je dala presveta Euharistija«, veli Ivan o tom predavanju.25 U ovom je predavanju Ivan nadovezao na one misli o katoličkom shvaćanju internacionalizma (i nacionalizma), što ih je prije iznio, osobito u svom sastavku »Novo doba«.
Bili su prisutni delegati češkog i austrijskog daštva, kao i zastupnici kat. Weltverbanda iz Münchena. Ivan je iznio pored historijata pokušaja za Internacionalu i programsku bazu, na kojoj mogu da sarađuju svi kat. đački pokreti svijeta.25
»Internacionalizam, kako ga sebi zamišljaju pacifisti, jest negacija svake narodne kulture. Za nas je internacionalizam čisto tehnički naziv za onu organizaciju, koja jednakopravne članove različnih naroda prikuplja u jedinstvenu organizaciju u svrhu kooperacije…«26
»Naše stanovište spram nacionalizma: nacionalizam je samo u toliko opravdan, koliko služi Mesiji i njegovoj Grkvi. On ie relativan, usporedimo li ga s idejom Crkve… Kada ideja Mesije bude prožimala narode, tada će vuk pasti uz ovcu…i bit će tada uništen egoizam, koji se nalazi u svakom nacionalizmu… Mi odlučno odbacujemo i utopistički kosmopolitizam. Mi ćemo širiti kršćanstvo ponajprije među narod, u kojem sami živimo, a namjerice ne ćemo brisati boja i niansa ljudskoga roda, koje mu omogućuju, da u svim smjerovima postigne svoju svrhu. Sudbina židovskog naroda, koji je bio zaslijepljen od nacionalnog šovinizma i koji je odbacio Mesiju, mora biti memento narodima cijeloga svijeta i svih vjekova, da se kane pretjeranog nacionalizma i da sve svoje energije ulože za širenje Države Božje… Princip za pojedinca, narode i čovječanstvo moraju biti riječi Kristove: »Tražite ponajprije kraljevstvo Božje, a sve će vam se ovo nadodati« (Mt. 6, 33).27
Pravila kat. Dj. Intern. Unije, kako ih je u Mariboru predložio Ivan Merz, otisnuta su u »Zora-Luč« 31. XII. 1920. str. 104/5.
U Mariboru je bio ukonačen u jednoj školi, na slami, zajedno s ostalim studentima. Svečano đačko zborovanje u velikoj, a posve punoj Götzovoj dvorani bio mu je najsvečaniji momenat. Osobito mu se svidio govor Ive Protulipca, kasnijeg blizog saradnika, o progonstvu kongregacija. Akademsko mu je zborovanje bilo dosadno, jer u pojedinim referatima »nije bilo ni govora o temeljitoj kršćanskoj podlozi«, premda su ti referati inače bili stručno obrađeni. Zborovanje ga je akad. ferijalnih društava vrlo zanimalo. Govorilo se o kršćanskom socijalnom poretku u naše doba. S veseljem je pozdravio muževan istup »dra Lavrenčića, koji je ustao protiv toga, da se raznim socijalnim teorijama unaša nesloga u katoličke redove, mjesto da se naglašava vjerski momenat, koji je u opasnosti.« U dru L. vidi Ivan »tip stare slovenske generacije, koja je stvorila solidne temelje, na kojima se počela dizati katolička Slovenija«. Predstavnički ga je sastanak JKDL umarao, ali i zanimao. Osobito je pratio raspravu glede prijedloga praškog kat. akad. društva »Krek«, koje je želilo da promijeni ime u »kršćansko« i da prima kao članove i one studente, koji ne pripadaju katoličkoj vjeri.28 Ovaj je prijedlog bio jedan od razloga, zašto je biskup Mahnić upravio katoličkom đaštvu svoju mariborsku poslanicu, u kojoj je riješio i to pitanje.29 No »neki Krekovci nisu potpuno proživjeli tu ideju, te su upravo na revolucionaran način galamili ne želeći se podvrći episkopatu. Već smo se pobojali, da bi moglo radi toga doći do rascjepa u đačkom pokretu, no Bog je uslišao naše molitve i Krekovci obećaše, da će se pokoriti episkopatu«. Naredna je biskupska konferencija riješila ovo pitanje potpuno onako, kako je biskup Mahnić dao direktivu u mariborskoj poslanici: »u katoličkim društvima ne mogu biti članovi nekatolici, jer ta društva imadu vjerski značaj«.
Katolički pokret
Slične su se debate, kao ono u »Kreku«, vodile i u »Jugu«, ali je Ivanu pošlo za rukom da duhove primiri. Odredbom episkopata i mariborskom poslanicom biskupa Mahnića bila je ta stvar za »Jug« riješena.30 Motiv je ovih težnja bio, da se pokrene neke vrste pravoslavni pozitivno-kršćanski pokret, analogan katoličkom pokretu.31 No Ivan drži, da je »kršćanstvo kao zajednički temelj zasad skoro utopija… Neka nam pomogne dragi Isus, da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našega Stvoritelja i našeg bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti svetu Crkvu«.32
Za svog boravka u Banjaluci preko ljetnih praznika 1919. pomaže Ivan osnovati omladinsko društvo i ferijalne tečajeve, te oživljuje srednjoškolsku organizaciju u svom rodnom mjestu.33 U rujnu 1920. polazi na narodnu skupštinu, što ju je priredilo kat. omladinsko društvo u Ivanićgradu. Sviđa mu se pjevanje, deklamacije, narodne nošnje, ali dojam cjeline nije povoljan.
»Dojam: Čudni su putevi Božji. Svakuda Milost djeluje i ljudi zapravo ne znaju, da su samo lutke velikih ideja, koje sve pokreću. Građani su grozni buržuji, drže do vjere, ali se ta vjera sastoji u glavnom: Treba nam vjeie, da dobro i zadovoljno živimo tu na zemlji. Karakteristično je, kako se ovih dana jedan dobri čovjek tužio, da jedva diše, kad se najede. Naivno! a međutim za ručkom jede do 3 razne vrste mesa, a skoro nikakvog povrća. Ovo je purgersko kršćanstvo za nas užasna opasnost i ono je u mnogome krivo, da je kršćanska ideologija često diskreditirana. Ideja isposnička nije prodrla još u narodne slojeve… Da se kršćanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet; mora imati uvijek pred očima Krista na Maslinskoj gori, kako svladava jurišanje svih križeva, Krist, koji svladava đavla, koji hoće da pretvori kamenje u kruh. Odgoj je volje aktuelna tema za hrvatski kler.
Kristovu vjeru treba širiti u crkvi i izvan nje, same propovijedi ne će toliko djelovati, koliko ličnosti, koje ostavljaju neizbrisiv trag u svojoj okolini… Isposničko-apstinentsku ideju — pasionizam valja širiti. Sa strahom sam konstatirao, da i neki najbolji ljudi te ideje nisu upoznali. Trebali bi živjeti među gladnim i bijednim ljudima, i onda bi se istom dovinuli do tih spoznaja. Mislim, da su mi milije od glada i bijede izmorene socijalističke mase od sitih katoličkih purgera…«34
Da se ovaj Ivanov stav razumije, treba se sjetiti onih burnih izaratnih vremena, kad je nesamo Rusija, nego i susjedna Madžarska bila u komunističkim rukama i kad su komuniste i socijaliste imali veliku riječ u Njemačkoj, Austriji,35 Italiji i kod nas. Ivan želi da socijalno pitanje riješe katolici, a ne komunisti. Informacije radi pohađao je komunistička predavanja i sastanke u Beču i u Zagrebu.36 Komunističkom se pogibli mnogo bavio i »Jug« na svojim sjednicama.37 Ivan je ostao nad različitim taktičnim i političkim prijedlozima, koji su padali, pa veli:
»Glavno je sada isticati u narodu ideju katolicizma, kao markantnu oznaku, koja nas dijeli od buržoazije, kao i od komunizma. Nas ne može 1000 progona uništiti, ako imamo uvjerenih katolika, koji će uspostavili svoje organizacije, čim se bujica komunizma splasne. Moramo precizno izgraditi naš solidaristički gospodarski program i pokazati masama, koje trpe uslijed kapitalističkog poretka, da se ne zauzimlju samo komunisti za bijednike, već u prvom redu kršćani. Mi se dakle moramo sada biti s komunistima i buržujima, ističući što nas dijeli, a ne spominjući, što nas veže, (kao na primjer nas i komuniste u borbi protiv kapitalizma), jer je Providnost, čini mi se, dala komunistima misiju, da sruše kapitalizam i da time uspostave ravnotežje (koje je poremetio liberalizam), da ostvare solidarizam.«38
Ivan već onda naglasuje, da »katolicizam izravnava duše, a iz ovog tla niče zajednička svijest… solidarnosti među vjernicima. Baza je svakog kulturnog i ekonomskog napretka: »Tražite Kraljevstvo Božje, a sve će vam ostalo samo od sebe doći«. Ostalo raste samo od sebe, kao što pokazuju prvi vijekovi kršćanstva, koji su samo gojili duševni, religijozni odgoj, a indirektno su nastale katedrale, kršćanske države, filozofija i t. d.«39 To je riječ, koju je kasnije, 10. IX. 1922., gotovo doslovce izrekao Papa Pijo XI.:
»Ne politika, ne socijalna ekonomija, dapače, kažem, ni kultura, nego prije svega kršćanska formacija života i pojedinoga čovjeka. Najbolja je to svrha, jer odgovara onome, što je sam Božanski Učitelj rekao: Tražite najprije kraljevstvo Božje, a drugo će vam se sve nadodati. Kada savjesti budu uistinu kršćanski odgojene, utvrđene, ostalo će doći samo od sebe. Svako pitanje, koje nadođe, ovakve će savjesti suditi po kršćanskim načelima, i rješenje će biti kršćansko«.
Ivanov katolicizam — već onda, u Beču 1920. — nije ni kulturni, ni politički, ni socijalni, ni estetski katolicizam, nego katolicizam Krista, katolicizam duše, katolicizam religije, katolicizam vječnih vrednota, koji, dakako, obuhvaća čitavog čovjeka i sebi podređuje sve ostalo, u vidu vječnosti.
Iz Beča piše Ivan 5. VI. 1920. tadašnjem uredniku »Luči« o pitanjima, koja su bila onda aktualna u katoličkom pokretu: »Neugodno me se dojmilo, da se u zadnjem broju »Luči« (XV., 12., 13.) napada R. (svećenik i političar) i time unaša u đački pokret stranačko -politička nota. Za đački je pokret posve indiferentno, što je ta ličnost još sada onako politički i kulturno orijentirana, kao što bismo i mi bili prije 30 godina. Mi moramo biti toliko tolerantni, da poštujemo njegovo nacionalno i političko uvjerenje, tim više, što znamo, da je dobar svećenik. Osim toga nije razborito unašati hipernacionalističke dopise u »Luč«, jer je nacionalizam u našim redovima još tako važan faktor, da bi lako mogao unijeti neslogu u naše redove. Za naš pokret… uopće politička pitanja ili slično ne mogu biti nikada princip, jer su ove stvari podređene evoluciji… Naša je prva zadaća da pospješimo ogromnu kristalizaciju katolika u svojim organizacijama… Možda će proći cijelo jedno stoljeće, dok narodne mase budu pomišljale na vjersku uniju. O kakovom opsežnijem radu i u akademskim krugovima (u tom pravcu) nema zasad još ni govora. Da li će nama uspjeti podići među pravoslavnim akademičarima analogan pokret našemu, sumnjam iz više razloga. Protestanti su naime mogli među svojom inteligencijom da dignu takav pokret, jer među njima ima religioznih i uvjerenih protestanata… Kod pravoslavnih ne stoje prilike analogno. Protestantski pokret nisu podigli katolici, već ljudi iz njihovih vlastitih redova, dok mi hoćemo da medu pravoslavnima podignemo takav pokret, koji bi se osnivao na dogmama istočne crkve. Mi sami ne vjerujemo u te dogme, radimo dakle na krivim pretpostavkama. Ako pokret među pravoslavnima ne nikne sam, mi ga direktno ne ćemo nikada moći stvoriti. Mislim naime, da naš rad za Uniju može biti samo indirektan: da Hrvate u Kristu preporodimo. Jedino plodovi, koji će se kod nas pokazati, mogu da izazovu kršć. akciju među našom srpskom braćom… Molim te zato, da u buduće budeš oprezniji kod uvrštavanja nacionalističkih dopisa (bili oni kojeg mu drago pravca) i da se što više posveti pažnje katoličkoj svijesti …«
Nije ovaj kritički Ivanov stav nastao odjednom. Prvi je put njegovo veliko oduševljenje nešto malaksalo u Beču 1915., onda još više na fronti 1916. Jednom od svojih najintimnijih prijatelja, Nikoli Bilogriviću, piše Ivan iz Seewiesena, gdje je sudjelovao u vojnom skijaškom tečaju, 23. XI. 1916.: »Dobio sam »Luč« i čitao o zanimljivim frakcijama, u koje se naš pokret cijepa…« Dne 6. XII. opet se vraća na ovo pitanje i veli: »Onaj me Roguljin članak zaista začudio; znao sam već davno, da imade diferenca i da su se neka politička pitanja uvukla u naš pokret, u kojem, po mojem mnijenju, ne bi smjelo biti političkih pitanja … Mislim, da se toga treba više čuvati, nego svih naših vanjskih neprijatelja. Našem je pokretu glavna zadaća, kako je to Varga tako lijepo znao reći: stvarati ljude, koji proživljuju dubok život, a taj je, kako rekoh, izvor svakoj grani prave kulture.« Godinu dana kasnije, 22. XII. 1917. piše Ivan istom prijatelju: »Novine« čitam također s rezervom; odviše su mladi ljudi, puni idealizma, ali potpunoma bez katoličke naobrazbe. Nije to samo naša griješka. I »Reichspost« je također nacionalni, a ne katolički list«. Jasnije se izražava iz Bozena, 22. III. 1918.: »O katoličkom pokretu (kod nas) nema više ni govora. Sve je isključivo nacionalno… Pokret je danas nešto sasvim drugo, nego je negda bio…« U to je vrijeme nastao i sastavak »Novo doba«, koji je Ivan kasnije u Beču čitao svojim drugovima i objelodanio u »Luči«. Dne 19. VII. 1917. šalje Ivan ovom svom drugu i prijatelju prijepis ovog sastavka, koji je nastao na fronti. U tom su sastavku nanizane i povezane najosnovnije misli Merzova shvatanja katoličkog preporodnog rada. Te je misli Ivan kasnije produbio i proširio radeći i žrtvujući se za Katoličku Akciju, kako ju je u život uveo Pijo XI.
Dne 7. X. 1920. bilježi Ivan u svoj dnevnik u Zagrebu: »I A. je političar poput svih političara: i njemu su ljudi… prijatelji ili neprijatelji iz političkih razloga; mjesto da nastoji i u državni život unijeti načela Kristova: ljubav među državama, autodisciplinu, širenje mira, on već sada… Dvije su struje u katoličkim redovima. Jednoj je Crkva alfa i omega, a druga hoće da kršć. načela prožmu javni život, jer su ona najbolja garancija, da će on cvasti. Ova druga struja podređuje i Krista javnom životu«. Ovo se opažanje u Parizu još više produbilo i studijem učvrstilo i tada je, nakon povratka u Zagreb i doktorske promocije, dr. Ivo Merz započeo svoj zamašni apostolski rad za katolički preporod. Ali on nije nikad prestao studirati: za svaki se svoj korak pripravljao dugim i solidnim studijem, molitvom i žrtvama. Zato je njegov apostolski rad i bio ovjenčan uspjehom.
1 Iz đačkih dana dra Ivana Merza, Orl. Misao 1928., 131.
2 6. IX. 1919.
3 18. IV. 1920.
4 25. VIII. 1919.
5 3. VIII. 1919.
6 5. VIII. 1919.
7 13. VI. 1919.
8 20. VII. 1919.
9 10. V. 1920.
10 13. X. 1920.
11 25. IV. 1920.
12 6. IX. 1919.
13 12. V. 1920.
14 Dr. Avelin Ćepulić, Iz đačkih dana dra Ivana Merza. Orl. M. 1928.
15 Otisnuto je ovo predavanje u tadašnjem đačkom časopisu »Zora-Luč« 1918./19. br. IX. X. str. 210.—214. pod natpisom: »Novo Doba«.
16 Dr. Avelin Ćepulić, Iz đačkih dana dra Ivana Merza, Orl. M. 1928.
17 Dr. Ivan Merz, Novo doba, Luč 1918, 210—214.
18 18 Luč, 1919. 7.
19 16. V. 1920.
20 Isp. 1. VII. 1919. 27. IV, 1920.
21 Isp. Dr. Avelin Ćepulić, o. c.
22 25. III. 1920.
23 16. V. 1920.
24 27. V. 1920.
25 Zora-Luč 1920., I. 29.
25 Ivan Merz, Katolička đačka internacionalna Unija, Zora-Luč 1920. III. 36.
27 Ivan Merz, KĐIU, Zora-Luč 1920. III. IV. 70—72.
28 3. VIII. 1920.
29 »Temelj našega pokreta jest katolička vjera sa svim onim kulturnim moćima, koje ona sadržaje u sebi. I Vaš se đački pokret temelji na katolicizmu… Svakako valja da ostane netaknut katolički karakter Vašeg katoličkog đačkog pokreta i svih njegovih jedinica«. (Zora-Luč 1920., I. 1/2).
30 8. VI. 1920.
31 Ib.
32 31.VII. 1920.
33 28. VIII. 1920.
34 6. IX. 1920.
35 Isp. 15. VII. 1920.
36 Isp. 15. I. i 28. IV. 1920.
37 18. IV. 1920.
38 Ib
39 16. V. 1920.