U PARIZU
Dvogodišnji boravak u Francuskoj
Ljeti 1920. vratio se iz Francuske i Belgije o. Vanino D. I. On je mislio, da bi se nekoliko katoličkih akademičara uputilo u Pariz na studij, te je u tom pravcu bio u dogovoru s Mons. Baudrillartom, rektorom Institut Catholique i Mons. Beaupinom, tajnikom Comité Catholique des Amitiés Françaises à l’Etranger.
U užem krugu katoličkih intelektualaca održao je o. Vanino i jedno predavanje o tomu. Izbor je pao na našeg Ivana, zajedno s nekim drugim studentima. O. Vaninu bilo je veoma drago, što Ivan polazi u Pariz, jer ga se sjećao iz Beča, a osobito mu se usjekao u dušu jedan sastanak s Ivanom za vrijeme rata, na tadašnjem južnom kolodvoru u Zagrebu. »Iz razgovora sam razabrao — veli sam o. Vanino — da taj mladi čovjek osjeća težinu žrtava, što ih rat zahtijeva od vojnika, napose katoličkog vojnika, koji mora trpjeti moralne muke u okolini, otuđenoj Crkvi. Dok se razgovora s njim u Beču sjećam kao kroz maglu, živo mi je u pameti, kako je tom prigodom citirao jedan odlomak iz »Nasljeduj Krista« o spasonosnim učincima kršćanskog trpljenja. Nisam dotad iz laičkih ustiju čuo onakvih riječi, izrečenih s onakvim akcentom. Po duši kažem, da sam u onaj mah bio tako iznenađen, da sam se upitao, ne poznavajući dotad dovoljno svetog mladića, je li to samo literatura… Imao sam osjećaj, kao da je netko iznenada banuo u kraj posve tuđ… Kasnije sam, dakako, razumio, da je bogoljubni mladić već tada stupao područjem vrhunaravskog shvaćanja i življenja, dok se napokon uspeo na onaj stepen kršćanskog savršenstva, na kojem duša sve oko sebe promatra u vidu Božjem i sve u sebi i oko sebe ocjenjuje po odnošaju svega prema vrhunaravskom cilju čovjekovom.«
U listopadu 1920. pošao je Ivan u Pariz. Putovao je u društvu svojih drugova preko Ljubljane, Trsta i Venecije, gdje je razgledao crkvu sv. Marka i duždevu palaču. Vožnja preko Milana i kroz Francusku osobito mu se svidjela. U jedan dan stigoše brzim vozom u Pariz. Osobit je utisak na njih učinio »Metro«. Čudili su se, kako je svijet u Parizu prijazan. Bilo im je neobično, što su na ulici izložene knjige, a da nitko ništa ne ukrade. Imali su preporuke svake ruke, i Mons. Baudrillart ih je lijepo primio. Ali čim su neki ljudi iz naših krajeva začuli, da je došlo i nekoliko katolika da studira u Parizu, htjedoše im na svaki način spriječiti boravak i studij ondje, jer da su isusovački štićenici. Nastojanjem Mons. Baudrillarta i Mons. Beaupina ipak su konačno ti neopravdani prigovori raspršeni i sve je konačno povoljno riješeno, te je Ivan zajedno sa svojim drugovima mogao ostati u Parizu. Nakon mučnog traženja došli su do stana. No bilo im je hladno, već je bila započela zima, a i hrana, veli Ivan, nije bila zgodna… jer je dobivao dva put na dan meso…1 U Francuskoj je Ivan ostao pune dvije godine. Gotovo je čitavo to vrijeme proboravio u Parizu, osim što je u ljetnim praznicima 1921. pošao u Lurd preko Bordeauxa i Toulouse.
U Parizu se Ivan zajedno sa svojim drugovima nastanio kod gospođe Michaut, dobre katolikinje, koja je u svemu nastojala, da hrvatskim studentima u tuđini nadomjesti majku. Ona je umrla 1926., a kod njezine kćeri i kasnije stanuju naši katolički studenti za svoga boravka u Parizu.2
Badnjak 1920. slavila je hrvatska katolička kolonija zajednički, a na ponoćku su pošli u Notre Dame, kako se čini.3 Isto su tako zajednički sproveli i Uskrs 1921. Tako su u srdačnim prijateljskim odnosima živjeli dvije godine.
I godine 1921. sproveo je Ivan badnjak u Parizu u krugu svojih prijatelja. Gospođa Michaut, kod koje je stanovao, pozvala ih je sve zajedno, da kod nje sprovedu badnje veče. Pjevali su naše božične pjesme. Onda su pošli k ponoćki u župnu crkvu St. François Xavier. Na sam Božić bio je pozvan u Saint Cloud, gdje je sproveo poslije podne u božićnjem veselju, kako piše sam Ivan svom ocu u siječnju 1921. Ivan je svojim drugovima u Parizu na Božić razdijelio lijepe, umjetnički izrađene svete sličice.
Studij umjetnosti i književnosti
Na Sorboni je Ivan upisao predavanja o povijesti francuskog jezika, o francuskoj poeziji iza XVII. vijeka, o savremenoj njemačkoj lirskoj književnosti XVII. v., te o Marotu i Rabelaisu. Osim toga polazi predavanja i na Institut Catholique. Tu se upisao na Faculte des Lettres, te je u šk. god. 1920./1. i 1921./2 polazio predavanja iz francuske, latinske i grčke književnosti.
Studij je u Parizu Ivanu osobito prijao, jer — kako Ivan piše ocu 16. I. 1921. — »u Francuskoj katolički duh vjekovima živo djeluje, posve drugačije, nego u Njemačkoj. Osim mnoštva divinih gotskih crkvi iz XII. i XIII. vijeka i krasnih literarnih djela iz XVII. vijeka doživljava Crkva u današnjoj Francuskoj svoje triumfe. Tako su na pr. najveći moderni francuski mislioci i pisci uvjereni katolici, što na pr. kod nas ne zapažamo. Mi smo tačno obaviješteni o prilikama kod nas i sada započinjemo obavještavati i francusku štampu o progonima katolika… Mnogo učim, a moja se korespondencija toliko umnožala, da sa strahom očekujem svaki novi list…«.
Ivanove literarne bilježnice i njegovo bogato znanje iz francuske književnosti svjedoče, kako je mnogo radio. No njemu ni to nije bilo dosta, on je htio još više, mnogo više poznavati osobito francusku katoličku književnost. Ali njegove su oči bivale sve slabijima. On mnogo trpi radi toga i moli: »Isuse Kriste, molim Te, da ozdraviš moje oči!«3
Već je mislio, da će morati prekinuti sa studijem. »Vid mi se nešto popravio, ali još nije isključeno, da ne ću i ja biti među milijunima, koji cijeli svoj život trpe. Radije bih naravno za ideju direktno trpio, ali Bog zna najbolje, što je za Crkvu i za me bolje. Ako dakle svi planovi, sav moj dosadanji rad bude prividno uzaludan, ipak će Crkva rasti i Hrist drugi put doći. Jedan čovjek više ili manje — samo taj čovjek neka vrši volju Božju u tim časovima.«4
»Bola moja još uvijek traje i radi toga ne pisah skoro ništa. U prošloj Epohi, hvalim Hristu, da sam mogao za vrijeme korizme uroniti u more boli Njegovog Srca i da sam živio u tako uskoj vezi s Njime. Usput sam preveo križni put Paul Claudela. Čini mi se, da bi svaki katolički pjesnik morao napisati jedan križni put, da uzmognemo ocijeniti njegovu veličinu kao čovjeka. Uslijed te moje očne boli, ne mogoh da se posvetim studiju katoličke literature, kako bih želio; a francuski jezik, koji sam međutim učio, također uslijed unutrašnje rastresenosti ne naučih. Srce Isusovo, Tebi posvećujem moj život; ako je na Tvoju slavu, da trpim i tako dođem Tebi, neka bude Tvoja volja i molim Te, da uza me budu u Tvome Kraljevstvu i moji roditelji!«5
U ljetnim praznicima 1921. putuje preko Bordeauxa i Toulouse u Lourdes i tamo se moli Gospi za svoje oči i ispire ih lurdskom vodom. Olakšalo mu je toliko, da je mogao nastaviti svoj studij. Vrativši se u Pariz položi ispite. U to doba razmišlja, ima li redovničko zvanje, kome bi se, čim ga upozna, odmah odazvao.6
Izabrana okolina i široki vidici
Ivan se mnogo kreće u društvu najviše francuske katoličke inteligencije i konvertita. Marljivo polazi sve važnije katoličke priredbe u Parizu i na svojim putovanjima i tako upoznaje francuske katoličke institucije. Tu on jača svoju katoličku svijest, tu upoznaje Katoličku Akciju, tu ideja Papinstva, kao živoga Krista, dobiva u njegovoj duši konačni i dosljedni oblik, tu se posve izgradio njegov neslomivi entuziazam za Papu i za studij katolicizma u svijetlu Papinskih poslanica, enciklika i direktiva.
Ivan je bio naročiti štićenik Mons. Baudrillarta i Mons. Beaupina, koji su mu otvorili mnoga vrata i omogućili mu poznanstvo s mnogim odličnim francuskim katolikom. S osobitim je zanimanjem pratio govor Mons. Baudrillarta prigodom proslave Association cath. de la Jeunesse française o istočnoj i zapadnoj civilizaciji7 i predavanje kanonika Beaupina na katoličkom institutu o patronažama. To je predavanje otvorilo pred Ivanovim očima šire vidike katoličke djelatnosti, pa zato donosimo u cijelosti njegove bilješke o tome:
»Paris, 28. I. 1921.
G. Kan. Beaupin održao je na katol. institutu predavanje o patronažama. Ovo su glavne ideje: Nakon franc. revolucije svećenik Allemand u Marseille-u i svećenik Chaminad u Bordeaux-u (obučen poput radnika Chaudronnier) okupljaju mladež i obrazuju. Druga etapa u razvoju u uskom je savezu s Ozanamom i braćom sv. Vinka; to je red sa zavjetima i misijom, da odgaja mladež. Tip tog reda i osjećaj, da su zavjeti potrebni, da se održi kontinuitet akcije, mogao bi nam biti putokaz za našu akciju. Patronaže, koje su se do sada razvijale neovisno od župnika, polako prelaze u njegove ruke i u okviru hierarhije provodi se organizacija. Uz svakog biskupa je Directeur des oeuvres, koji je u neku ruku zastupnik ili posrednik hierarhije i te jedinstvene akcije. Misterij velikog razvoja patronaža su egzercicije (retraites fermées), a od silne koristi su egzercicije mladeži između 12—14 god. Naravno, način tih egzercicija primjeren je njihovoj dobi. Učinak posebne sobe za svakog i unutrašnja koncentracija ima — kako reče Abbé Beaupin — silan utjecaj na te mlade duše. Nakon egzercicija ti mladići lično sastave mali izvještaj o dojmovima tih egzercicija. Za nas također zanimiv problem! Patronaže su prema tome zaseban odgojni tip franc. katolika i iz ovih patronaža se sada razvijaju stručne škole za šegrte, gdje uz relig.-moralni odgoj mladići dobiju solidnu stručnu naobrazbu.«
Rado je polazio predavanja, što ih je priređivala revija »Lettres«. »Revija, koja je na svojim njedrima odnjihala Peguy i Jammesa, hoće da zainteresira sav narod za probleme estetike, hoće da sav narod, kao u srednjem vijeku, bude inspirator velikih umjetnina. Ovaj je pokret analogan »Gralu« i našem literarnom shvaćanju. Nikao je na tlu Crkve.«8 Ivan se upoznao i dulje razgovarao s g. Bernoville-om, urednikom »Lettres« i razvio mu svoje mišljenje o katol. literaturi i o katol. Internacionali. Bernoville bio je ushićen, dao mu je adresu Réné Johanneta i poklonio kartu za predavanje o katol. literaturi.9
Kako je Ivan — usred ovog velikog umjetničkog svijeta, u kome se kretao, zadržao svoj kritički sud, svjedoče njegove primjedbe prigodom jednog sastanka kad »Revue dee Jeunes«, gdje je Henri Ghéon čitao neke izvatke iz Péguya. »Većinom su bile prisutne gospođe i djevojke lijepo i otmjeno obučene u svili i drugom. Kod nas je uz takovu otmjenu nošnju skopčana asocijacija i lošeg morala, dok se kod Francuza literarni život vrti upravo u tim salonima. G. H. Ghéon čitao je sa žarom izvatke iz djela Péguy-a, kojemu je bio osobni prijatelj. Po prvi puta, eto, upoznah se s tim autorom, koji je ljubimac mlade, katol. Francuske. Ne mogoh si tačno zapamtiti naslov svih djela, ali Péguy-ova slika mi je jasna: Seljačko dijete, koje je niklo i odraslo u franc. kršć. narodu, koji je — kao što je to danas još naš narod — bio pun životnih energija. Peguy se stavlja u opoziciju s pariškim salonskim društvom i oštro kritikuje duševnu revoluciju, koja je u narodu ubila vjeru i uništila pojam naroda. Današnji narod misli poput svojih novina i rasa mu više nije na jeziku kao negda. Iako su svi nosioci socijalnih stupnjeva u vrlo snažnim potezima crtani — n. pr. najmrži su mu mlaki ateisti, jer revolucijonarci imaju nade u bolju budućnost, a u nadi je uvijek skrivena ljubav, ipak ne leži veličina Péguy-ova, po mome mnijenju, u tome. Kad nestane ovaj milieu, nas ne će više zanimati od Labruyèrovih karaktera, ali njegova mistička poezija će ga preživjeti. Doduše sve je u tom pogledu samo torso i ironija Péguy-a — koji je sa srcem punim gorčine gledao na propadanje Francuske — katkada protkana prekrasnim himnima. Neki su, kao n. pr. onaj, gdje se Bog divi nad svojim stvorenjem, upravo divni nadopunjak nekim sličnim mjestima iz Biblije (Misal, Svetkovine Bl. Djevice Marije). Karakteristično za Péguy-a je njegov plač Bogorodice. Duševni život Bogorodice iza smrti Sina prikazan je sugestivnom moći, ali Bogorodica — čini mi se — nije posve liturgična, prava Majka Božja — već franc. seljačka majka, koja je izgubila svog sina.«10
Ne zanima se Ivan u Parizu samo za umjetnička i književna pitanja. On polazi n. pr. predavanja kanonika Desgranges-a o katoličkim školama u Cercle Montalembert.11 Na svom prvom putu u Lourdes zaustavlja se u Toulouse i prisustvuje priredbama »Semaine sociale«, gdje su predavali: Duthoi, Goyau, Terolle, Rütten, Max Turmann, autor knjige »L’Eglise et l’ economie sociale«,
»Najbolji dokaz o vrhunaravnoj atmosferi, koja posvuda vlada, je to, što predsjednik kongresa prima dnevno sv. Pričest. Raspravlja se o »L’Injustice dans les Relations économiques« i do u detalje se ispituju uzroci socijalne nepravednosti i stvara direktiva za socijalni rad u budućoj godini. Tako je eto Semaine sociale poprimila karakter putujućeg sveučilišta. Sve je centralizirano u katoličkoj univerzi, koja je, kako je to svuda, žarište katoličkog života jednoga grada. Zanimivi su objedi u vrtu katoličkog Instituta, gdje sudjeluje uz dugačke stolove više stotina muškog i ženskog, svećeničkog i lajičkog svijeta. Po francuskom običaju se drže duge zdravice u kojima se prilično laska Francuzima. Od svih govora bila su najzanimivija dva: jedan priprosti francuski misijonar iz Kine, koji je tvrdio, da je Kinez, tužio se, da kineska mladež, koja dolazi u Francusku, pada u ruke protestanata ili boljševika. Zaklinjao je francusku mladež, da se zauzme za Kineze, koji dolaze u Francusku. Iz cijeloga govora sjala je inspiracija svetosti. Père Rutten je molio Francuze, da više obrate pažnje radnicima. On je tvrdio, da se radnik može predobiti jedino pomoću radnika (apostolat de l’ouvrier par l’ouvrier). Svaki svećenik mora da odgoji nekolicinu radnika, koji će onda nadalje širiti kršćanske socijalne ideje medu svojim drugovima. Zatim je tražio, da se osnuje Presse catholique, ouvrière, journalière et indpéndante, jer radnik ne može vjerovati katoličkoj štampi, ako je buržujska. Jedino radnik zna da pogodi radnički ton.«12
Istom je prilikom Ivan slušao i predavanje g. Goyaua (čitao ga je jedan lilleski profesor): »prikazuje divni sistem kršćanske socijalne mistike: Općinstvo svetih. Prikazao je svu poeziju, koja se zrcali od duše do duše u trim dijelovima crkve. Ovdje sam razumio jakost kršćanske molitve.«13
Ivan sluša predavanja o socijalnoj orijentaciji radništva, o agrarnim organizacijama, o liturgijskom pokretu.14 U Toulouse moli Belgijance, da nađu kakvo mjesto za naše radnike u njihovim organizacijama; oni mu to i obećaše.15 Pregledao je usput i agronomsku školu, što je vode Isusovci i kojoj je cilj stvoriti stručnjake, koji će svojim auktoritetom provesti rekristianizaciju francuskih sela. Tu se odgajaju kršćanski radnici i kršćanski inženjeri.16
Osobito se Ivana doimlje duh žive vjere, koji prožimlje francuski kler i katoličku omladinu: »Bio sam na zadnjoj sjednici Congrès régional de 1′ association cath. Duboki dojam učinila je na me molitva. Nakon svršenih debata, gdje se je raspravljalo o svim potrebama javnoga života, svi se okrenuše spram presv. Sakramenta i jednoglasno zapjevaše »O Salutaris Hostia«, »Magnificat«, »Tantum ergo…«. Oduševljeno pjevanje bilo je izražaj jedinstvenosti njihovih duša, afirmacija vjere u veliku katoličku Francusku 20. vijeka. Zaista, Francuzi — barem ovi, koje sam danas slušao — mogu se ponositi svojim klerom i svojom mladeži«.17
Jak je dojam učinio na Ivana poznati katolički organizator general Castelnau:
»Zanimivo je govorio sinoć u dvorani Jacobina (negda crkva Dominikanaca) general Castelnau. Osobito mi se svidio njegov priprosti demokratski nastup i njegovo kršćansko ponašanje. (Što više, poljubio je prsten kardinalu). Govorio je o sedam glavnih grijeha i primijenio ih je na historiju raznih naroda. Zagovarao je »nation armée« iz defenzivnih razloga protiv Prusa. U njegovom govoru nije bilo mržnje (kolika li razlika spram austrijskih generala, koji nisu znali govoriti u tom tonu pred narodom)«.18
No Ivana je bolilo, kad je opazio, da se ne mogu svi francuski katolici podići do visokog gledišta kristocentričke orientacije. Bolilo ga je, kad se susreo sa shvatanjem, da je Nijemac neprijatelj, pa ma on dnevno išao Stolu Gospodnjem.19 Osobito ga se bolno doimlju govori pojedinih crkvenih dostojanstvenika, puni mržnje na Nijemce. Takovom jednom prigodom Ivan moli: »Bože, oprosti nama griješnicima i uskrisi apostole, koji će pridonijeti žrtve za kršćansko jedinstvo!«20 Drago mu je, kad može istaći, da jedan predavač (M. Dijon) u »Conférence olivainte« više misli na zajedničke vjerske interese i da je mnogo bliži univerzalnom poimanju katolicizma od ostalih svojih sunarodnjaka.21 Nakon kongresa »Union catholique des études internationales« (14.—17. travnja 1921.), kojemu je prisustvovao, bilježi u svoj dnevnik 24. IV. 1921.:
»Ovakovi su sastanci zgodni, jer se na taj način katolici protivnih nacijonalnih i drugih tendenca, sastaju i stiču jedinstvenu direktivu akcije za budućnost. No, čini mi se, o jednom solidnom internac. katol. radu ne može biti govora, dok se Nijemcima ne bude dalo pravo sarađivanja. Čini mi se, da Gospodin Bog svim tim internac. katol. akcijama u tom slučaju uskraćuje svoj blagoslov. Držim, da se provede jedna ideja, treba žrtava. Parola je našeg Gospodina I. H. »Daj da budu jedimo, kao što je Otac i Sin jedno«, tako velika, da bi bilo skoro potrebno osnovati stanovitu vrstu reda, koji bi se bavio time, da franc. katolike sprijatelji s njemačkim katolicima. Srce Isusovo, blagoslovi frankonjemačku ljubav!«
Danas, nakon Locarna, Haaga, Ženeve i Londona, gotovo da i ne možemo pravo ocijeniti veličine ove misli, tako protivne čitavoj atmosferi odmah iza velikoga rata, atmosferi, koja čini čitave narode odgovornima za čine pojedinaca… No onda je to značilo isto toliko, kao kad je Ivan odmah u početku rata, u vojnoj akademiji nastupao protiv ratovanja…
Ivan se već prije odlaska u Pariz zanimao za katoličku internacionalu. Sada, u Parizu, s velikim zanimanjem pohađa predavanja i debate o tim pitanjima. Tu se raspravlja o Irskoj i Engleskoj, o Francuskoj i Engleskoj, o Francuskoj i Španiji, o Maroku, Tangeru, Italiji, Jugoslaviji.22 Raduje se, kad je saznao, da se i portugalski katolici zanimaju za katoličku internacionalu23 i da traže, da se osnuje katolički ured za informacije.
Katoličke organizacije
Kako je Ivan već u Parizu prosuđivao život katoličkih organizacija s »rimskog gledišta«, koje je već onda poznavao, svjedoči ova zgoda, što je pripovijeda Ivanov drug iz Pariza, dr. Drago Ćepulić:
»Ivan je studirao tada na Institut catholique u Parizu i bijaše posve prožet idejama katoličke renesanse u Francuskoj 20. stoljeća: on je studirao liturgiiju, s njome molio, nju širio poslije i u domovini, on je upoznao novoskolastku, čitao je i kupovao djela modernih katoličkih pisaca, da si stvori jednu krasnu biblioteku — zrcalo katoličke intelektualne Francuske, kakovu je, što znam, samo on imao. Ivan je isto tako naučio u Francuskoj ljubiti koral, koji je preda mnom zvao »glazbom Duha Svetoga« i koji je napose cijenio zbog preporuka Papinih, jer je Ivan mislio u svemu samo onako, kako misli Papa.
Sjećam se, kako me Ivan jednoć pozvao na izlet vlakom u neko mjesto podalje od Pariza: išli su Francuzi, da postave spomenik palima za vrijeme rata kod Notre Dame de Lorette. Tu sam se prvi puta sreo i s irskim katolicima. Imam malu fotografiju, koja prikazuje na podignutoj govornici — mislim generala Focha. Na naleđu te fotografije stoji: souvenir de notre première rencontre à N. D. de Lorette en juillet 1921 et homage de vive sympathie d’ un jeune R. P. D, Francais — uspomena na naš prvi susret u Notre Dame de Lorette u srpnju 1921. i znak žive simpatije jednog mladog Francuza R. P. D. Što znače ova slova? Taj mladi Francuz imenom C……… bijaše pristaša Marc Sangniera, njegove Republikanske Demokratske Stranke. Živo se sjećam, kako je u vlaku Ivan polemizirao sa zanesenim Francuzom. Ivan bijaše upućen naime u stvar Sillona, snažnoga pokreta, koji se napokon na zahtjev Pape povukao, no mladi je sillonista htio praviti kojekakve rezerve. Ivan o tome svemu ni čuti: sveti Otac Pio X. o tom veli tako i tako, to je dosta, Sillon je bio na krivom putu. Eto, toga se događaja sjećam i to mi je uvijek bilo na pameti, kad sam poslije vidio našega Merza na braniku Katoličke Akcije.
Ivan je u prvom redu bio čovijek, koji je prosuđivao sve po papinskim odredbama. Tko to ne bi tako shvatio, pokazao bi, da nije nikakav psiholog i da nije njega poznavao. On je boreći se za čistu Katoličku Akciju, nezavisnu od svih političkih natruha, ostao isti, kakova sam ga upoznao god. 1921, putem iz Notre Dame de Lorette u Francuskoj«.24
Ovaj se mladi Francuz nije posve ugledao u vođe Sillona, koji su se odmah i u duši pokorili, kad je Pio X, osudio i zabranio Sillon. Međuto se u Francuskoj silno bila razmahala »Action Française«, organizacija, kojoj su pripadali vrlo mnogi katolici i pripadnici višeg i nižeg klera u Francuskoj. Nasuprot krajnjeg demokratizma, kako ga je naučao Sillon, prihvaća »Action Française« krajnji aristokratizam i nastoji, pod vodstvom Maurrasa i Daudeta, katolicizam zlorabiti u svoje političke ciljeve. Čim je Pio XI. osudio i zabranio »Action Française«, što je u Francuskoj silno uzbunilo duhove, piše dr. Ivan Merz mons. Beaupinu 12. I. 1927.: »S velikim sam zadovoljstvom i vrlo ganut čitao, kako je sv. Otac kategorički osudio AF, i nikako ne mogu da pojmim stav vođa AF, koji su sami izrazili riječima: »Non possumus!« (Ne možemo!)«.
Od svih katoličkih organizacija u Francuskoj najviše se Ivanu sviđa rad i duh dječje »Križarske vojne« i organizacija kat. omladine. »Kod P. Besssières sam pregledao Apostolat molitve i on mi je rastumačio Dječju križarsku vojnu. Djeca od 7 godina započinju s askezom i kršć. propagandom među vlastitim drugovima. Velebno djelo!«25 U »ACJF« na nj osobito povoljno djeduje, što »struja života provejava ovu omladinu i divan duh i harmonija duša; u debatama se jedva opaža afekat«.26
U Parizu je Ivanova težnja, da se hrv. kat. pokret što jače veže s Crkvom, u heroizmu poniznosti i pokoravanja, doskora pronašla, da je upravo svećenik ona zlatna kopča između Crkve, koja uči (biskupi) i crkve, koja sluša (kat. laikat.). Ivan je u Parizu vidio, da je svećenik — kao duhovnik — potreban svakoj katoličkoj organizaciji i da njegovo vodstvo ne priječi samostalnosti i lične inicijative u radu svjetovnjaka. Zato on 16. XI. 1920. bilježi u svoj dnevnik: »Treba nastojati, da u našem katoličkom pokretu veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih i heroizam poniznosti i pokoravanja«.
Čuvši za smrt biskupa Mahnića bilježi Ivan u svoj dnevnik:
»Mahnić je mrtav. Nijesam bio tako sretan da ga vidim prigodom sedamdesetgodišnjice, ni da čuvam s ostalom braćom stražu kodi njegovog odra. Mahnić je najmarkantnija ličnost u jugosl. historiji, koju poznajem i koliko dosada saznadoh o njegovom unutarnjem životu, najviše se približava svecu katol. Crkve. Koje li sreće za Jugoslaviju imati jednog Mahnića, prvoborca, koji hoće da digne naš narod u naručje Trojstva, gdje sada slavi slavlje. Naš Mahniću, moli za nas; moli se, da iz našeg pokreta nikne što više snažnih ličnosti, koji će raditi samo za svetu Crkvu katoličku!«
Hrvatski su katolički studenti u Parizu bili vrlo aktivni. Oni drže predavanja u francuskim društvima i u francuskim katoličkim novinama prikazuju tadašnje napadaje na katolicizam u Jugoslaviji. Ivan je svakamo dospio i svagdje bio prvi. Prvi je put istupio s francuskim predavanjem 17. IV. 1920. u katoličkom sindikatu (Rue cadet 5) u ime đaka-stranaca; prikazao je, da su katoličke konfesionalne organizacije one stanice, iz kojih bi se imala razviti u budućnosti Respublica christiana.27
Na poticaj Slovenca vlč. K., pripremili su naši Parižlije mnogo gradiva o kulturnom boju u Jugoslaviji i o tome je »Libre Parole« 3. — 7. IV. 1921.28 donijela četiri članka, koji su pobudili senzaciju u francuskoj javnosti. Nastojalo se s druge strane, da se ti članci obustave, no redakcija je odgovorila: »Ako nije istina, što je u člancima, demantirajte; ako jest, to oni imaju pravo da se brane«. Osim toga je La Croix od 21. IV. donijela članak o Jugoslaviji. Isto i druge neke novine. Članke u »Libre Parole« potpisao je Joseph Denais. Ti su članci sastavljeni vrlo pomno i dobro su dokumentirani.
O svom budućem radu oko katoličke obnove u domovini piše Ivan svom prijatelju, sada već pokojnom ing. Dragi Maroševiću:
»Pariz, na dan Uzašašća Gospodinova 1921.
»Ako bude volja Božja, ja se nadam, da ćemo moći za nekoliko godina postaviti snažne temelje Katoličke Akcije među Hrvatima. Sada tek uviđam, kako je naš pokret na labavim temeljima, jer su svrhunaravni motivi podređeni utilitarisitičkima…«
U drugom pismu nastavlja sasvim konkretno:
»Paris, na dan sv. Luke 1921.
Sebe spominjem, jer držim, da je cijeli naš pokret, a ja sam čedo tog pokreta, u vjerskom pogledu vrlo racionalističan… Nisi li i ti malo racionalističan? Čedo našega pokreta? Znam, da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, te nam on svima uloge podjeljuje.
Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi te odabranike nazvao mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao, da Ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Kristu na pokret? Katolicizam se u nas ne će širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio dosad samo prvi tip (radnika) i mi smo stvorili u našim dušama ideal radnika za katolički poikret. Molili smo se manje, a trpili smo, kad smo morali. Zadnji je tip svakako vrhunac — imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu… Treba da spoznamo misterij iz Njegova života: trpjeti za druge. ..«
Život molitve i posta
Već na prvi mah pada u oči uz vanjsku djelatnost potpuna smirenost i dubina vjerskog života Ivanova u Parizu. Kod njega nije nikad postojao dualizam. »Aut catholicus, aut nihil«, to je bila oduvijek maksima njegova čitavog života. No u Beču on još polaže račun o svojoj vjeri i osjeća u sebi neku borbu umjetnosti i religije o primat. Otkad se mogao nesmetano posvetiti studiju književnosti i lijepe umjetnosti, nestaje te borbe sve više, a religija stupa sad ne samo praktički — jer to je u njegovoj duši uvijek bila — nego i teoretski neosporno na prvo mjesto. On živi kao »rob Božji«.29 Malo pred polazak u Pariz opisuje Ivan svoj strogi način života jednostavno i dirljivo.
»Materijalno mi možda u životu ne će nikada tako ići. Sve mi ide po želji. Mogu se svake večeri tuširati, ležati na čistu podu, ustati u 5 izjutra, otići na sv. Misu i često primiti presv. Euharistiju. Hrane ima dovoljno; mesa nikada, odijelo mi nije poderano, ovratnici uvijek čisti. Sve dakle, što mi tijelo zahtijeva, imam. Familija dakle čovjeku daje najjače sredstvo da uzmogne biti duševno krepak. Problem križa mogu sada teoretski studirati i dao Bog, da si sada stvorim tako snažnu bazu, da u praksi ne podlegnem križu«.30
U Parizu je — uza sav svoj mnogostruki i naporni studij i rad — nastavio s ovako strogim životom. Spavao je na podu, malo je jeo, mnogo i dugo postio, mnogo molio, u svemu se svladavao.
Ivanov se molitveni život u Parizu kreće posve liturgijskim putem. On moli svećenički časoslov, a iz svog francusko-latinskog misala dnevno »moli sv. misu«. I nehotice nam je u svom dnevniku otkrio svoju lijepu dušu, koja se sve više uživljava u liturgiju smatrajući je i umjetnošću i životom:
»Prisustvovao sam kod Benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija veličajna; dojam, kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna, koja će pjevati na vijeke slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ići poput mudre djevice s užganom svjetiljkom u dvore Zaručnika… Valja svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, posve iščeznuti sa zemlje, izgoriti, da zaista uđem sa što više bližnjih onamo, gdje naši čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić — svi ovi beskrajni svjetovi Apokalipse. — Kad su u staro doba ljude žrtvovali (Ifigenija) da umire Božanstvo, prisutnike je prošla jeza. Mlada novakinja Benediktinka ulazi u »zatvor« da iz njega nikada ne iziđe. Prošla je prvi prag smrti, koji vodi u nebo. Stare poganske ceremonije su naslućivale velike misterije, kršćanstvo ih je tek ekspliciralo. Generalova kći, napušta svijet (obučena kao bijela zaručnica), da ne utone. Post, jesti stojeći, ustati u tamnoj noći, u studenoj sobi — križ naprtiti na leđa, da se pogani Babilon — hiljade griješnika — spasi. Bože, velik si, koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti, akademike, politike, koji stvaraju velike govore, a nijesu spremni da žrtvuju ni najmanje od svoje udobnosti. Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi da donese ploda. Kraljice djevica, ulij ulje svetosti u njenu dušu i njeno tijelo. Neka miris žrtve paljenice napuni zemlju svojim parama. Danas čovjek mora da pročita knjižnicu, a ljudi ne znaju, da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespeara.Ceremonija osim ljepote teksta ima tu prednost nad svjetskom dramatskom poezijom, što posljednja fingira nešto, što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami. Oh, kako li su velike duše, koje se posve odriču života! Adamovo je potomstvo zgriješilo ne htijući slušati Boga, postalo je robom tijela, koje je ispod čovjeka. Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak, ne tražeći za se ništa, uništavajući u sebi sve, što odvaja od Baga, nastojeći samoga sebe posve zaboraviti. To je protuteža! Adamovu grijehu, po kojemu je htio postati jednak Bogu. Oh, silno je žalostan čovječji život! Koliko je stotina hiljada djevica, lijepih, zdravih, mudrih, napustilo život, sreću, roditelje, da se uzida u samostan i da joj ime nestane. I danas generalova kći ostavlja poput tih stotina tisuća svoga oca, dekoriranog svakakovim medaljama, da nikada ne iziđe iz zidina rue Monsieur, Šta li je mislila? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela, da je najbolje — pošto je ovaj život samo predgradnja — odmah što prije započeti, pa makar s mnogo muke, onaj život, koji će vječno da traje; kod kuće jedva je čekala, da što prije započne redoviti redovnički život, jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kad je prag samostana danas prešla, šta li je mislila? Da će sada zapravo započeti prava priprava na onaj život. Nije li je obuzeo strah, da bi se magla priviknuti na samostanski život i ovaj joj postati navikom? Oh da, morat će svim mogućim sredstvima da sama sebe budi, da bude uvijek spremna na dolazak zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio, da želi čas, da pređe preko drugog praga, koji vodi u samostan neba. Bože moj, daj da poganstvo, u kome živimo, iščezne!«31
Liturgija je Ivanu još uvijek i umjetnost i život — više život, ali još uvijek umjetnost. Njegova je doktorska radnja, koju je u to doba pripremao, jasan odraz ovog prelaznog stanja. Domala — i liturgija, trpnja i križ nije više za nj Literatura, nego samo život u Kristu i s Kristom.
Velika Ivanova briga
Jedna je od velikih Ivanovih briga bio vjerski preporod njegovih roditelja. I on je to doživio u Parizu, a onda, u punoj mjeri, u Zagrebu. No to je išlo dosta polagano.
»Majka mi piše, da ne čitam Joergensenov »Pilgerbuch«… Kao da se sva sreća sastoji u dobroj hrani i čistom rublju, pa i u roditeljskoj ljubavi! Čudno, da rat nije na nju djelovao, pa joj još pred očima lebdi lijepo odjeven »feš« sin«.32
»Najsretniji dan bi bio za mene, kad bi mi majka i otac postali dobri kršćani, kad bi naša porodica poslala katoličkom porodicom; jer porodica je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca dobro djeluju logički dokazi i treba samo da je uvjeren, da je i on odgojen predrasudama, kao što drži, da je »klerikalizam« predrasuda. A kod majke će moći djelovati ljubav k meni«.33
Kako je Ivan dobro pogađao i kako je tačnu prognozu postavio!
20. I. 1921. bilježi Ivan u svoj pariški dnevnik: »Tata je primio nakon 25 godina na 12. I. sv. Pričest. Moje su molitve Srcu Isusovom uslišane. U pismu, što mi ga je pisao, vidim tipičan primjer konverzije — Milost — nadnaravni momenat — ga je obratio. Još ostaje mama na brizi! Srce Isusovo pomozi!« I Srce je Isusovo pomoglo!
Iza Nove Godine 1921. piše Ivan ocu: »Tvoj me list razveselio kao ni jedan dosad. To je prvi put, da si mi otvoreno i jasno otkrio svoje najtajnije misli, svoje borbe i nutarnje nastojanje. Ja ću nastojati, da moja razmatranja nadovežem na Tvoje misli. Ti mi pišeš, da osjećaš u sebi često puta neku težnju da izađeš iz samoga sebe… Ova je težnja naročita značajka našega vijeka. Ja posjećujem ovdje različita udruženja, koja su osnovana na veoma različitim svjetovnim naziranjima, i svagdje osjećam veliku borbu i traženje duša… Postoji j e d a n Bog, koji neprestano djeluje na ljudske duše. U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim: jedan teži za slavom, drugi za velikim djelima, treći je težio da postigne nešto veliko, ali mu se već čini, da mu ne će uspjeti, pa je postao pesimistom… U svakom je čovjeku težnja, da postane u neku ruku Bogom. Ti ne ćeš, dragi oče, naći ni jednog filozofskog sustava, koji bi ovu misao tako istakao i tako divno izgradio, kao što to čini kršćanstvo, koje tvrdi, da je težnja i zadaća svakog čovjeka, da postane dijetetom Božjim. Ova Tvoja težnja, Tvoje nastojanje i Tvoje nezadovoljstvo, to je nesvijesna težnja za Bogom«. Kad mu je otac odgovorio na ovo pismo, odvraća on ocu
iz Pariza 21. I. 1921.: »Dragi moj oče! Tvoje me pismo od 15. I. 1921. osobito razveselilo i ja zahvaljujem Bogu, koji je uslišao moje neprekidne molitve i Tebi darovao milost svete vjere. Ja sam tvrdo osvjedočen, da događaji, koji su okruživali Tvoj srebrni pir, nisu bili puki slučaj, već su bili spremljeni od Providnosti, koja neizmjerno ljubi svoje stvorenje. Tvoje je pismo tako snažno, da bi moglo naći mjesta u novijim izdanjima ispovijedi modernih konvertita, kao dokaz za istinitost kršćanstva. To, što si Ti doživio, proživijeli su svi konvertiti od sv. Augustina do Bensona i Brunetièrea. Nadam se, da će ona Ljubav, koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe, što je imamo biti u ovom životu, i u vječnosti biti združeni u Bogu… Posve je prirodno da treba sada ono, što smo primili, i sačuvati. Uvjeren sam, da ćeš morati još mnogi boj u svojoj duši izvojevati. No najveće je već tu, sv. vjera, a uspon će poći za rukom uz dobru i jaku volju. Najbolje je sredstvo da okušamo snagu kršćanstva, da pustimo život Kristov, kako nam ga prikazuje evanđelje i liturgija, na nas djelovati«…
Iz Pariza piše Ivan ocu 16. III. 1921.: »Rado bih znao, kako se razvija duševni život Tvoj i majčin. Treba da budete uvijek uvjereni, da je život kratak, a vječnost vječna i da je ljudska duša, kako je nedavno rekao jedan francuski političar (Marc Sangnier), više vrijedna nego cijeli svijet, jer će svijet propasti, a duša će uvijek ostati na životu. Ne zaboravite na uskrsnu sv. pričest, jer je to najmanje, što od nas traži naš Stvoritelj…«
Milost je Gospodnja k sebi privukla Ivanova oca — sad je još m a j k a bila velika Ivanova briga,
»Gotovo svaki dan mislim na majčin duševni život. Priznajem, da je kod nje vrlo utjecao njezin uzgoj. Evo, dragi oče, nastoj, da u majčinu dušu uneseš potpuno zadovoljstvo, tada bi naša porodična sreća ovdje na zemlji bila savršena. A patnje, koje bi mogle ići za tim, da potkopaju ovu sreću, ne će tada moći poremetiti nutarnje ravnoteže…«34
U listopadu 1921. piše Ivan ocu: »Za moju sam disertaciju sakupio već dosta materijala… ali moram još veliki broj djela pročitati… Ja sam na večer vrlo malo radio i moje oči su zaista slabe, ali ne radi prevelikog rada, barem ja tako mislim, već jer imam naravnu pogrešku. Nosim uvijek naočare (lijevo oko + 2 1/2 dioptr., desno oko + 3 d.), na ulici i za čitanje… Stadij je mojih očiju onaj isti, kao i prije nekoliko godina. Vi se nemojte uznemirivati, već Vas molim, uzmite krunicu u ruke i izmolite pokadkad koji desetak Zdravo Marija Majci Božjoj za tu intenciju. Vi ćete se možda začuditi, da ja računam s nadnaravnim faktorima, kao s najobičnijim stvarima. To sam naučio u Lurdu, gdje je više slijepaca progledalo. Poznato je n. pr., da je književnik Henri Laserre prao svoje oči lurdskom vodom i posve ozdravio. Da se oduži bl. Dj. Mariji, napisao je poznato djelo o Lurdu. Ja sam se ugledao u njega i molim Vas, da me svojim molitvama potpomognete.
Tvoja primjedba mojoj tvrdnji, da su konvertiti spasili Francusku, istinita je i hvala Ti, da si me upozorio. Francuska još nije posve spašena, jer, premda katolici broje među svojim članovima veliki broj intelektualaca (Bourget, Bordeau, Baumann, Bazin, Doumic, Baudrillart, Jammes, Claudel…), koji su stekli svjetski glas, to su ipak narodne mase vrlo demoralizovane. Katolici su u glavnom u manjini. Kod nas je inteligencija (dobrim dijelom) bezvjerska, a narod se još drži kršćanskih običaja, dok je ovdje skoro obratan slučaj. Istinita je Tvoja tvrdnja, da su svećenici i redovi najviše pridonijeli toj katoličkoj renesansi medu francuskim intelektualcima, i ovi su intelektualci, koji su velikim dijelom konvertiti, u javnom životu rehabilitirali katoličku doktrinu. Mi dolje živimo na granici Crkve i posve je prirodno, da tamo niču sekte i da su apostazije na dnevnom redu; bilo bi nenaravno, kad se ne bi katolike progonilo. Lijepo veli današnja »pričesna« u misi sv. Dionizija: »Kažem vam, moji prijatelji, ne bojte se onih, koji vas progone«, a sv. Pavao (Gal. 6, 14.—18.) stavlja nam se za uzor govoreći: »Braćo, hoću da se hvalim samo u Križu našega Gospodina Isusa Krista,r a d i k o g a m i j e r a z a p e t s v i j e t i j a s v i j e t u«. Dobro meditirajte o značenju potcrtanih riječi. U tome leži filozofija sreće; valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti radeći za N. G. Isusa Krista, koji je jedini vječan. Ti bi mi mogao reći, da bismo s tim idejama svi mogli umrijeti od gladi. Tako mama sigurno misli. Držim, da naše logičke dedukcije moraju biti konsekventne. Ako naime vjerujemo u apsolutno Božanstvo, a ja pretpostavljam, da i mama u to vjeruje, tada nema slučaja (Luk. 12, 1—8.). Moramo dakle činiti uvijek volju Božju i ako On hoće da gladujemo, gladujmo; ako On traži, da damo sebi glavu odsjeći, recimo: hvala Bogu! Osim toga valja znati, da dragi Bog nikada ne će natovariti na čovjeka onaj teret, koji ne bi mogao podnijeti. Ovo pišem poglavito radi mame, koja je uvijek u neprestanom nervoznom strahu. Da nema Boga, i da slučaj egzistira, razumio bih mamu (tada bi bilo bolje ustrijeliti cijeli ljudski rod), ali pošto smo tako sretni, da znamo, da je ovaj život vrlo kratka faza i da ćemo zatim biti u vječnome nebu, budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo… Molim, javite mi svaku opozicionalnu misao, da tako uzmognemo u međusobnom nastojanju za ovo dvadeset-trideset godina, što nam je možda biti na zemlji, upotrebiti sve naše energije, da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih… Ljubi Vas Vaš sin i brat u Isusu Kristu. Na dan sv. Dionizija Areopagite, 1921.«
Ovo je Ivanovo pismo od 5. X. 1921. dalo majci povoda da se ozbiljnije pozabavi mislima toga pisma i da dosta oštro odgovori. A to je upravo Ivan i namjeravao; on je sad išao za tim, da izazove diskusiju o vječnim istinama. Tako se doista razvila opširna rasprava između majke i sina. Evo tih pisama, koja će sama najbolje osvijetliti čitav tok događaja. Bliži je povod majčinoj zabrinutosti bila dobronamjerna izjava jedne časne sestre, koja je bila u Parizu, da Ivan jako zlo izgleda. Osjećaj velike majčinske ljubavi, koja strepi nad svojim jedincem u tuđini u jednu ruku, i razumljivo neshvaćanje Ivanovog vjerskog zanosa u drugu ruku, diktirali su majci ova pisma.
Zagreb, 17. X. 1921.
Hans! Ja ne kažem »Dragi«, jer sam cijeli dan plakala radi Tvog preporučenog pisma.
Kakve su to misli i još k tome u Parizu! O biti i ne biti ne smije se razmišljati, sve je, kako je, pametne su se glave time razbijale i ljudi su poludili! — Zašto mi praviš brige, Hans? Već se više godina mučim, jer Ti hoćeš da budeš sasma drugačiji od drugih! Zašto? Gdje je moj Hans, koji je bio veseo i dobre volje, koji je ljubio i razumio sve, što je ljudsko?
Lijepo je bilo Tvoje djetinjstvo kod roditelja, koji Te ljube. Ti, kao središte, razmažen i obožavan, a sad ne živiš više Ti, nego ražalošćuješ nas. Ne može se, Hans, glavom kroza zid! Mi smo utrli Tvoj put i silili smo k vojsci, jer Tvoje oči nisu vrijedile! Ti si htio bezuslovno studirati filozofiju, što najviše troši oči. Zašto? Zašto činiš to još jednu godinu, kad ne ide? Mora se životu prilagoditi. Ti si mi rekao, da ja ne mislim na sutra, jer mi je danas dobro! Sad kažeš, da nismo dugo na ovom svijetu, samo 25—30 godina. Zašto ne misliš, Hans, na nas, kojima si sve, koji će ležati razmrskani na zemlji, ako Ti umreš? Zašto ne ćeš da živiš, već se samo mrtviš? Tako je lijepa mladost, cvatuće Tvoje doba, a mi imamo brige, jer Ti mučiš sebe i nas. Svaki čovjek imade sate, kad sam sebe promatra, ali uvijek samo jedno isto! Ja ne razumijem!
I tata je žalostan, ne vidi ga se nikad smijati! Piši nam sretna pisma, Hans, ne uvijek, da pripravljaš dušu za drugi svijet! Ti nemaš razloga, da se baviš takvim mislima. Gimnasticiraj, opći s ljudima i ne budi jednostran! Uvijek imati za društvo knjige, koje su pred stoljeća pisane, to je strašno!
Hvala na Tvojoj čestitci k imendanu! Bilo mi je jako teško pri srcu! Mnogo zahvaljujem gđici Michaut, odgovorit ću. Tata se vratio 15. iz Sarajeva, bio je nešto boležljiv.
Mnogi, koji Te ljube, pozdravljaju Te … Vidiš, kako je za Tebe lijep svijet! — Radi neko vrijeme fizički, dok Ti se oči ne razbistre. Idi u jedan mehanički tečaj. Možda to možeš? Ljubi Te majka.
Motto: Eto uzeh pero i papira,
Jer mi srce ne da mira.
Moja draga mama!
Premda je Tvoje pismo pisano u tonu bez nade i u njem oštro navaljuješ na me, to me je ipak jako razveselilo. Nadam se da će odsad naše dopisivanje biti češće i da ćemo imati prilike, da se međusobno dobro izgovorimo. Potpuno je razumljivo i naravno, da je moj sedmogodišnji boravak daleko od kuće i u raznim društvenim krugovima na mene jako uplivisao. Osim toga znadeš, da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina. Ti me ne smiješ zlo razumjeti I sebi predstaviti, da znači jedno te isto vjerovati i žalostan biti. Upravo je protivno istina. Gospodinu se mora s veseljem služiti i veseliti se neobično lijepoj prirodi, sreći obiteljskog života i svim ostalim darovima.
Znao sam, da će Ti moje preporučeno pismo prouzročiti boli i ja sam ga pisao tom nakanom, da se naša ljubav probudi i oplemeni. Znadem, naravno, unaprijed, da me voliš više od svega i zato ja hoću da izrabim Tvoju dobrotu. Uvijek mi je bilo u srcu neizmjerno teško, što Ti samo karte pišem i saopćujem o hrani, vremenu i zdravlju gđe Michaut. Ja sam Ti već u Beču htio saopćiti tu i tamo štogod o mom unutarnjem životu, o svom srcu, ipak se nisam usudio. Sad je led probijen i molim Te, draga mama, da mi uvijek točno odgovaraš. Želim cijelom svojom dušom, da naše nastojanje i teženje bude isto, da ne govorimo protivno jedan drugome. Ti me siliš, da priznam, kako mi je sveta ljubav prema tati i Tebi. Ipak bih htio, da se naše međusobno nastojanje ne upravlja samo na naše blagostanje, na naše zdravlje, već da mi obiteljski život promatramo kao sredstvo k jednom cilju: to znači djelovati u našem krugu na čast Božju i sreću našeg bližnjeg. U tome će slučaju naši interesi biti isti i ja ne ću biti prisiljen prema Tebi voditi odjeliti (dvostruki) život. Ti se dobro sjećaš, kako si me često molila, da Ti štogod pripovijedam i da si me dovela u veliku zbunjenost. Bio sam često prisiljen, da Ti štogod saopćim, što me nije osobito veselilo, a što mi je bilo u srcu i što bih rado saopćio, zašutio sam. To je također slučaj sa dopisivanjem — dok sam stranima pisao pisma, Ti si dobivala samo karte. Tome mora biti kraj: osim veza naravne ljubavi, koji priroda i zahvalnost učvršćuju, mora biti uspostavljena i duševna srodnost.
Naravno je, da se moraju odstraniti neke zapreke, to su na primjer predrasude, koje gajiš prema vjeri, koja se, kako se pričinja, brine samo za drugi svijet, a unatoč tome stvara na zemlji sreću i blagostanje (Montesquieu).
Molim Te, da još jednom o tome razmišljaš, da kršćanin mora biti veseo i da se ne mora plašiti života i ljudi: (jedna francuska poslovica veli: un saint triste — un triste saint; svetac koji je žalostan — to je žalosni svetac).
Što se mene tiče, nastojim biti naravan, ali ja ne mogu proti tome ništa, što sam baštinio od svoga oca potrebu za razmišljanjem.
Ti možeš dakle biti sigurna, da sam ja zadovoljan i da mi je dobro. Za vrijeme ljeta bio sam vrlo često cijeli dan u šumama pariške okolice i jeo sam u prirodi. No sad sebi priuštim taj užitak samo nedjeljom. Osim toga sam uvijek u društvu. Mi imademo ovdje svoju organizaciju i često smo zajedno. I u francuskom sam društvu često, nekoliko sam puta bio prisiljen govore držati itd.
Tatinu sam kartu iz Ilidža primio. Što je tati? Koga je sve susreo u Sarajevu?
Pariz, 20. oktobra 1921. Hans
Zagreb, 27. X. 1921.
Dragi Hans! Tvoje me je pismo djelomično razveselilo, djelomično nije. Mnogo je u njem, što ja ne razumijem, što mi Ti ne kažeš i znadem danas Tvoje planove upravo tako, kao i jučer. Da se Tvoje misli kreću oko kršćanske vjere, to znadem, i tome nema ni jedan čovjek štogod prigovoriti; ipak ne mogu sebi pretstaviti, da je to Tvoje životno zvanje. Veselim se Tvojim riječima ljubavi. Za mene nema veće sreće na zemlji od ove i kad bih imala dvorove, to bih položila sve do Tvojih nogu, da ostvarim Tvoje dječačke sanje!
Hans! Ti si na krivome putu. Raditi se ne može samo za druge, a za sebe ne! Gdje je tu dobrota, ako ljubiš sve studente, a vlastite svoje pustiš da propadnu? Raditi samo za druge nesreća je sama po sebi i nesreća je za obitelj. Mi smo Te, Hans, već kao dječaka izgubili i Ti si nam izvorom vječnih briga.
Hans! Ti si mlad, Ti si naobražen, Ti si dobar, Ti si bistra glava. Baci sve od sebe, što si sebi preduzeo kao nezreli dječak. Čovjek ne treba, da stupi u službu onoga, što je sebi uobrazio u mladenačkom doba. Radi, Hans! Položi svoje ispite! Savij sebi gnijezdo i Tvoje vlastito ognjište neka je Tvoja najsvetija sreća. Onda možeš također djelovati prema vani; najprije ovo, a onda također i drugo! Onda Lurd! To je bila jedna epizoda u Tvome životu! Zaboravi je! Ne može se uvijek misliti na sve, što koga potresa.
I još nešto, Hans! Idi među ljude i slušaj mišljenja i drugih. Nemoj se ograditi s tom jednom stijenom, koja Tebi odgovara. Od svakog se čovjeka može nešto naučiti, svaki je za sebe nešto posebna. »Talenat se gradi u tišini, ali karakter u bujici svijeta.« Ti si, Hans, svoje vrijeme i u Beču samo prosanjario i to isto činiš i u Parizu. Ovdje je snijeg. Budi moje dobro dijete i piši!
Ljubi Te majka.
Draga mama!
Moji su planovi sasma jednostavni. Položit ću ispite, mjesto uzeti i radit ću u našoj organizaciji i časopisima. O tom, da sam izgubljen za Vas, nema ni govora! Naravno je i razumije se samo po sebi, da ću se uvijek odazvati Vašem pozivu i da ću, ako ustreba, najprije Vama pomoći, a onda istom svojim prijateljima. — Među nama je nesporazum. — Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno, da sav naš rad ide za tim. Jedan se ženi, da dobavi nove stanovnike neba, drugi je osim toga novinar i širi istinu, jedan je željezničar i pridonaša brzom širenju kraljevstva Božjega itd.
To se čini neobično, jer živimo u stoljeću, gdje je jadno duhovno stanje. Zaboravilo se nadprirodno misliti i živi se i umire, a da se ne zna zašto. Moguće je, da će to jadno stanje doći napokon kraju, ali mi se ne smijemo dati zgnječiti od ove blatne atmosfere, u kojoj živimo.
Što se tiče Lurda, to su i protivnici složni, da ono, što se tamo događa, znanost danas ne može protumačiti. Zola, koji je bio jedan od najupornijih protivnika katolicizma, priznaje sam u svom romanu »Lurd«, da je njegova junakinja ozdravila, ali u romanu poslije kratkog vremena dopušta, da se opet razboli. On tumači ozdravljenje pomoću autosugestije (?) A uistinu se ona žena, koju on opisuje, nije razbolila. On je sam priznao, da on s junacima svojih romana može raditi, što ga je volja, a da se ne obazire na istinu.
Nije tome dugo, kako je za vrijeme jednog velikog hodočašća ozdravila jedna djevojka iz bolnice St. Louis, koja se nije mogla gibati (zaboravio sam kakvu je bolest imala), i liječnici su izjavili, da bi se njena bolest mogla izliječiti nakon liječenja od više mjeseci. U Lurdu je iznenada ozdravila i posjetila je ovdje bolnicu St. Louis. Možeš sebi pretstaviti, koliki je utisak učinio njen dolazak među bolesnike i bolničare. Mnogi, koji su se kod njenog odlaska smješkali, bili su jako iznenađeni. Sve su novine o tome potanje pisale.
Žao mi je, da ne znaš toliko francuski, da Ti mogu o tome poslati liječnička djela sa rentgeniziranim otiscima. — Osim toga nije to samo na Lurd ograničeno. U Belgiji je prije nekoliko godina neki Rudder poslije kratke molitve ozdravio. To je sve znanstveno dokazano: tu će na pr. ovaj semestar na katoličkom sveučilištu dr. Beck, koji je nekoliko godina za redom bio primarius u Lurdu, održati znanstveno – popularna predavanja o tom.
Ti nisi prisiljena vjerovati u lurdska čudesa, ali nenadana se ozdravljenja ne mogu poricati.
Nadam se, da smo istog mišljenja i da ćemo se zajedno moliti dragom Bogu. On neka upravlja naše puteve tako, kako nalazi da je dobro, a ne, kako bi želila naša mašta.
Pokušaj, draga mama, moliti krunicu, koju sam Ti poslao i zazivlji dragu Majku Božju iz Lurda, da ozdraviš, ona će Ti možda pomoći. Otac Ti može kod tog pomoći, a, ni ja neću sigurno biti lijen.
Pismeni, brzi, točni odgovor moli
Hans.
u Parisu, 6. novembra 1921.
Z a g r e b, 2. XI. 1921.
Moj dragi Hans! Ovakvog Te volim, kad si mi iskren, ipak se uvijek vraćamo prvoj ljubavi (jedan je francuski pisac rekao). Davno je tome, kad je majka mogla onako dobro gledati u srce svog djeteta. Uvidi jednom, Hans, da si skrenuo s pravog puta, uči se od životinja, koje instinktivno čine ono pravo, a a ne traže svoj spas Bog zna gdje. Istina je, Ti živiš u zlom svijetu, sve je tako blatno, kako Ti kažeš. Ti si sretno izašao iz svega, zlatna bi mladost trebala da u Tebi mahnita i Ti bi se morao veseliti nad prekrasnim Parizom. Mjesto toga sjediš nad starim knjigama, hoćeš da po njima, po njihovim slovima živiš i na tom ćeš razlupati svoj život. Ja sam primala od Tebe nekoliko mjeseci samo slike samostana i zatvorenih vratiju i nad tim sam se jako žalostila. Zato se ide u krasnu tuđinu da pobudimo takve osjećaje?
Hans, dođi kući! Ti trebaš obitelj, Ti trebaš ljubavi, Ti sad trebaš mehaničkog rada, a ne misli. Gotovo 17 godina sjediš neprestano u školskoj klupi i sad nek je kraj. Onda, kad si kao dvadesetgodišnji zastavnik došao iz rata kući, bio si jak i snažan, imao si pune džepove, donio si darove i bio si zadovoljan. Ti si rekao: »Mama, vidiš, sad sam sretan.« Ne smije se htjeti, Hans, što nije moguće. Moramo se prilagoditi životu i ipak se može ostati uz to pošten, potpun čovjek. — Ja se veselim i zahvaljujem Ti na Tvojim utješljivim riječima, da nas ne ćeš zaboraviti. Mi smo mislili, Ti ćeš otići u samostan, tako su tužna i bolna bila Tvoja pisma. Što bi tata radio sam u svijetu bez Tebe, koji si njegov obožavani idol? Ja ću umrijeti i onda će ostati on sasma osamljen. Kako je plemenito i lijepo raditi za svog bližnjega. Ti si Hans stvoren za obiteljsku sreću. Primiti službu, izvršivati je, to je san mog života, da ga barem doživim nakon 25 teških godina.
Svijet prosuđivati po kršćanskom stanovištu i po tome živjeti jako je lijepo i voditi takvu žurnalistiku kao princ Lichtenstein, Eberle, Hussarek jako je plemenito! Oni duhoviti, pametni, otmeni ljudi nisu nikad pisali o čudu, a ipak su besprijekorni kršćani. Promijeni se i ne čini ni ti. Ja mišljah, Hans, Ti studiraš u Parizu jezike, povijest umjetnosti, mjesto toga daješ se povlačiti za nos i čudesa doživjeti. Idi u ulice, smij se, skači i vrati se zdrav k nama u domovinu. Tvoje oči moraš također čuvati, bez njih si bijedni bogalj. Bolje seljak sa očima, nego slijepi učenjak. Život neka ne prođe samo u zvanju i poslu, ono imade i svoje ljudske zahtjeve i dužnosti, koje, ako se zanemare, grijeh je.
Ovdje je zima i vlažno, zima je rano započela. Mi dobro ložimo.
Zbogom Hans! Kad dođeš, bit ćeš sa mnom zadovoljan. Ali ne idi okolo kao nadčovjek, živi jednostavno, ljudski. Tata je zdraviji, traži Tvoju putnu legitimaciju, odmah i preporučeno. Kartu sam danas primila.
Ljubi Te majka.
Draga mama!
Hoću da Ti odgovorim na Tvoje zadnje pismo. Razumije se, da me od svega najviše veseli Tvoje mnijenje, ali Ti moraš, draga mama, priznati, da jedan čovjek ne može sve znati i zato se mora obratiti na stručnjaka, koji će ga poučiti u dotičnoj struci, kojoj je posvetio svoj život.
Ne ću da upravljam Tvoju pažnju samo na događaje u Lurdu, koji su ustanovljeni od liječnika kao događaji nad prirodnim zakonima. O tome su napisana znanstvena, medicinska djela, na sveučilištima su predavanja održana i usprkos tome ne traži Crkva od nas, da vjerujemo u lurdska čudesa. Ali Ti si u zabludi, ako misliš, da se u čudesa ne treba uopće vjerovati. Cijeli Stari Zavjet je historijsko svjedočanstvo, ispunjeno čudesima, koja je Bog činio židovskom narodu, da održi njihovu vjeru. Kršćanska vjera uzima svoj izlaz iz uskrsnuća Kristova i kad ne bi vjerovali u uskrsnuće, to bi se onda srušila cijela zgrada kršćanstva. Ti napominješ Eberlea, Lichtensteina — oni vjeruju i vjerovali su čudesima, kao i zadnji kršćanski seljak u najudaljenijoj provinciji.
Nadam se, draga mama, da i Ti vjeruješ u čudesa, na kojima se diže kršćanstvo i priznaješ, da skeptično gledaš događaje u Lurdu. Nađem li prilike, da Ti pošaljem jedno njemačko djelo, koje o tome piše, nadam se, da će Te činjenice uvjeriti.
Što se tiče svetaca i mojeg nazora iz »starog vijeka«, tog se moram čvrsto držati, dok me tko god ne uvjeri o mojoj »zabludi«. To doduše nije moguće, jer se povjesne činjenice ne smiju krivotvoriti.
Što se tiče mog zdravlja, kažu mi općenito, da u zadnje vrijeme dobro izgledam i da sam deblji. Ja ovo ne mogu sam prosuditi, ali moj drug, koji se uvijek važe, dobio je kod gđe Michaut jedanaest kila. Pisao sam Ti već, da je hrana ovdje obilnija. Za zajutrak dobijem veliku šalicu šokolade. U podne je meso, varivo, sir, voće, riža, tako, da bi se morali udušiti, kad bi popustili nuđenju gđe Michaut. Sve se priređuje sa maslacem. Dnevno je topla večera. Ja dobijem dnevno omlet od 3—4 jajeta, variva po volji i desert (ukuhano voće, kremu od šokolade itd.). Ti vidiš, draga mama, da je hrana ovdje izdatnija, nego misliš. Ja bih bio zadovoljniji, kad to ne bi bio slučaj, ali kad su Francuzi naučni biti gurmani, onda nemam prava da kritikujem u tuđoj kući, kako sam to činio kod kuće. Uopće ne nalazim dovoljno riječi, s kojima bih mogao pohvaliti gđu Michaut.
Ona se u svemu i za sve brine za me. Ja se nadam dakle, da Ti, draga mama, ne ćeš biti odviše za mene zabrinuta?!
27. XI. 1921. Ljubi Te Hans
Zahvaljujući velikodušnoj susretljivosti Ivanovih roditelja donijeli smo svu ovu važnu korespondenciju između majke i sina. Majka hoće da njezinom jedincu ovdje, na zemlji, bude dobro i lijepo. A Ivan, rasplamćen žarom božanske ljubavi, nastoji svoju majku i oca uzdići do jednog višeg gledišta, koje ovaj zemaljski život smatra samo putem u nebo. U koliko toga nije mogao u punoj mjeri postići svojim pismima iz dalekoga svijeta, nastojao je kasnije oko istoga cilja ličnim saobraćajem, molitvom i žrtvama. Danas Ivanova majka gleda na sve to sasvim drugačije. Ona gotovo sama sebi ne vjeruje, da je mogla tako pisati i tako misliti — jer danas promatra sva ta pitanja Ivanovim očima…
1 7. XI. 1921.
2 Po smrti Ivanovoj pisao je dr. Drago Ćepulić gđici Michaut. Ona mu je odgovorila iz Pariza 15. prosinca 1928.:
»Gospodine profesore! Nemojte misliti, da se usprkos moje šutnje ne zanimam za stvar našega dragoga gospodina Dra. Ivana Merza. I ja sam vrlo sretna, što skupljate sve uspomene, koje se s njegovom osobom vežu, jer u Parizu u očima sviju, koji su ga poznavali, on je provodio život Sveca. Raznovrsna trapljenja, postovi, svi njegovi čini bijahu učinjeni na slavu Božju. On je podizao svojim primjerom (édifia) nas, koji smo ga poznavali dvije godine, gdje je živio gotovo neprestano, jer je radio i blagovao s nama u obiteljskom krugu. I ako se sjećate, gospodine profesore, kako ga je moja majka grdila (gronderies) za svakoga obroka (o čemu smo vam sigurno govorile), da ga prisili jesti. Svako jutro pribivao je misi i pričešćivao se, bilo u crkvi benediktinki u ulici Monsieur, kamo je išao vrlo često, bilo kod lazarista u ulici Sèvres. Ostali dio dana bijaše posvećen radu, a odmora imao je malo i to krutog odmora, jer kraj dobra i meka kreveta on bi legao spavati na tle. Mi jadni griješnici nismo mogli razumjeti sva njegova trapljenja, dok je prema drugima bio tako dobar, tako blag (lui si bon, si doux pour les autres). Siromasi i radnici bijahu najveća njegova briga. Pripadaše udruženju svetoga Vinka Paulskoga, te se starao za neku oskudnu obitelj, kojoj je često išao u posjete i davao joj od svoje malene studentske stipendije. Na velike blagdane otišao bi u jutro do tih svojih znanaca, da onda s njima pribiva kod svete Mise i Pričesti. Držim, da ga i tamo sigurno štuju (vénéré). U naucima je dobro napredovao (a to je posve i zaslužio), no nigda se time nije hvalio. Morali smo to saznati od drugih studenata. Moja sirota majka bijaše stoga zadovoljna i tako ponosna na nj, te kad je donio kući svoju diplomu, složenu na četvero, bojala se, da je ne bi oštetio, te ga izgrdila, što je onako složio diplomu. Ona mu reče: »Kad bi vaša majka vidjela, što ste iz nje načinili, ne bi bila zadovoljna, jer za vaše roditelje bit će to uspomena na vaš mučan rad u Parizu.« A naš dragi gospodin Ivan odvrati: »O, gospođo, ovaj papir nema nikakove vrijednosti u očima dragoga Boga.« Spominjem vam ovu crtu, gospodine profesore, između toliko ostalih, da vam predočim njegovu čednost i njegovu ljubav prema Bogu. U ovo nekoliko pojedinosti vidjet ćete, da Njega u Parizu i Zagrebu jednako oplakuju svi oni, koji su ga poznavali, ali koji se nadaju, da će još iz neba, gdje se On sada sigurno nalazi, posredovati za njih kod Boga i isprositi im raznih milosti za dušu i za tijelo, jer ako je bio tvrd za se, nije to bio za svoju braću. Izvolite primiti, gospodine profesore, izraz moga visokog poštovanja
J. Michaut.
Ovomu dodaje dr. D. Ćepulić: »Zar ne, da mi tu prepoznajemo našega Merza? Dao Gospod, da nam bude, ako je moguće, sve jasnije, da se na njegov život mogu primijeniti riječi knjige Mudrosti: Consummatus in brevi explevit tempora multa. (Sap. 4. 13.). Ovo nas pismo upućuje, da Ivan nije bio baš tako »običan« kršćanin, kako smo ga mi nazivali savjetujući mu, neka se stoga ostavi neobičnih napora u težnji za kršćanskim savršenstvom«. — Dr. Drago Ćepulić: Uspomene na dra Ivana Merza, Nedjelja 1929. br. 6.
3 17. XII. 1921.
4 12. II. 1921.
5 24. IV. 1921.
6 4. XI. 1921.
7 24. IV. 1921.
8 1. I. i 12. II. 1921
9 24. I. 1921.
10 22. I. 1921.
11 11 XII. 1920.
12 Toulouse, 27. VII. 1921.
13 30. VII. 1921.
14 30. I. 1921.
15 30. VIII. 1921.
16 29. VII. 1921.
17 30. I. 1921.
18 Toulouse, 30. VII. 1921.
19 1. XII. 1920.
20 30. VIII. 1921.
21 22. XII. 1920.
22 22. XI. i 1. XII. 1920.
23 24. IV. 1921.
24 Dr. Drago Ćepulić: Uspomene na dra Ivana Merza, Nedjelja 1929., br. 5.
25 Toulouse, 30. VII. 1921.
26 30. I. 1921.
27 24. IV. 1921.
28 Zajednički je naslov tih članaka: La Yougoslavie menacée de dissolution par 1′ action maçonique et anticatholique, Libre Parole 3, 4, 5, 6, 7. Avril 1921
29 4. X. 1921
30 14. X. 1920.
31 Kasnije je, još se živo sjećajući snažnog dojma ovoga obreda, Ivan prikazao »oblačenje redovnica« u »Za Vjeru i Dom« 1925, IX—X, »Himan djevica« (»Za Vjeru i Dom« 1925, V.) i »Obred oblačenja novakinja« u »Franjevačkom , Vjesniku« 1928. I.
32 Zingarella, na bojištu, 27 VI. 1927.
33 OFFW M Solarol, 4. VIII. 1918.
34 Pismo ocu, iz Pariza, u siječnju 1921.