U ZAGREBU
Profesor francuskog jezika i književnosti
Na osnovu svoje radnje: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas« promoviran je Ivan u zagrebačkom sveučilištu 31. VII. 1923. na čast doktora filozofije. Tu je radnju Ivan bio zasnovao još u Parizu i mnogo se za nju pripravljao. Kako je želio, da bude u Zagrebu promoviran, saopćio je tu temu g. prof. Skoku, koji ju je prihvatio znajući već otprije, da Ivana osobito interesuju religiozni problemi u literaturi. G. prof. Skok žali, što je prerana smrt Ivanova spriječila, da Ivan nije mogao produbiti upravo ove karakteristične strane francuske literature u XIX. vijeku, kako je on to zamišljao.
Evo kratkog sadržaja ove disertacije. Do XVIII. je vijeka liturgija znatno utjecala ma francusku književnost. Ta se slika posve izmijenila u XVIII. vijeku, koji ništi i gazi sve vjersko i vrhunaravsko. No doskora je nastala reakcija, koju započinje Chateaubriand. Sada slijedi opsežni prikaz, kako je liturgija utjecala ina Chateaubriamda, de Maistrea, Lamennaisa, Victora Hugoa, Barbey d’Aurevillya, Frederica Mistrala, Leona Bloya, Huysmansa, Armanda Praviela, Mauricea Barresa, Paul Bourgeta, Emila Baumanna, Louisa Bertranda, Francis Jammesa, Charlesa Baudelairea, Paula Verlainea, Louisa de Cardonnela, Charlesa Péguya, Paula Chaudela, Louisa Veuillota, Ernnesta Helloa, Francoisa Coppéa, Emila Zolu. Zatim Ivan analizuije Madame De Staël, Lamartinea, Vignya i Musseta i Pierre Lotia, koje naziva izrazito antiliturgičnim piscima i konačno raspravlja o Balsacu, Flaubertu i nekim današnjim francuskim romanopiscima i lirskim pjesnicima, kaje naziva »indiferentnima«. Ivan završava ovu studiju ukazujući na Dom Guerangera, koji je započeo liturgijsku obnovu u Francuskoj i na Huysmansa, koji je liturgijsku misao unio među francuske intelektualce i umjetnike. Rimska je liturgija najuže vezana sa životom francuskog naroda, ona mu često daje pravac života, proizvađa obraćenja i djeluje čak i na one, koji joj hoće biti sasvim oprečni, te se u stilu gotovo svih francuskih pisaca osjećaju liturgijski utjecaji.
Pojedine je odlomke ove disertacije Ivan objelodanio, a neke je u šk. g. 1922/23čitao u akad. društvu »Domagoj«. Jedan je tadašnji Domagojac poslije Ivanove smrti priopćio javnosti ovaj ulomak iz svoga dnevnika:
»Čitao nam je I. M. svoju doktorsku disertaciju…kako nebeska ljepotakatoličke liturgije svladava ohole pjesnike bezbožne Francuske… Ali nije I. M.samo objektivni psiholog. Na svakoj stranici vidiš i osjećaš njega. Njega, koji je tako lijep, čist. Dok nam čita, duša mu gori vatrom, koje ja ne poznam, i glas zvoni ljepotom, koju sam vidio samo u dječjim očima. Pa kad dođe koje mjesto, koje ilustrira psalmom ili crkvenim himnom, onda je izražaj njegova lica neobičan. Ne znam da opišem to lice, koje plamti. Je li to intenzivni doživljaj literarne ljepote? Je li to proživljavanje božanske poezije sv. Pisma? Je li to izljev ljubavi nebeskom Autoru te poezije? Je li to čistoća mladenačke duše, koja izgara u čežnji za zaručnikom?«1
Svršivši sveučilišne nauke položio je Ivan profesorski ispit iz francuskog, njemačkog i hrvatsko-srpskog jezika u Zagrebu, 20. X. 1923.
Dok je doktorsku disertaciju uzeo iz francuske literature, izabrao je za profesorsku radnju zanimljivu temu iz njemačke književnosti: »Lessing i Francuzi.« Tu je radnju prof. dr. Tropsch 4. X. 1923. ocijenio kao izvrsnu. U njoj prikazuje Ivan, kako je Lessing, premda je bio pod jakim francuskim utjecajem, francuskoj književnosti svoga doba, osobito Voltaireu i Diderotu, suprostavio Shakespearea i time dao najsnažniji poticaj da se njemačka književnost oslobodi nasljedovanja francuskih djela. Radnja je pisana veoma mirno i objektivno.
Nakon svoga povratka iz Pariza 1922. namješten je Ivan kao nastavnik francuskog i njemačkog jezika na nadbiskupskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je djelovao do kraja svoga zemaljskog života.
U svome se nastavničkom radu Ivan nije zadovoljio da crpe iz obilne riznice svoje velike dosadašnje spreme u svojim predmetima, nego je marljivo i dalje studirao. Školske je poslove, ispravljanje zadaća i slično, obavljao pred svim drugim poslovima. Kako je djelovao u školi, naprama svojim đacima, čujmo od samih njegovih učenika: »Dr. Ivan Merz bio je više naš odgojitelj nego profesor. Htio je u prvom redu, da nas… učini značajnima. Neumoran je bio i ushićen u tumačenju francuske literature. Nije propustio ni spomenuti tadašnje stanje katolicizma i uopće prilike tadašnje Francuske. Savršeno je poznavao nianse u evoluciji francuske literature i probleme kulturnog i socijalnog života francuskog. Sve je ispoređivao sa sadašnjicom i izricao svoju kritiku. Djela liberalnih pisaca analizovao bi najprije sa stanovišta literature. U prvi bismo mah mislili, da je prema njima tolerantan. No oštra, kritika s moralnog i crkvenog stanovišta nije nikad izostala. U svemu je pokazivao harmoniju velikog znanja i dubokog prosuđivanja. Kao profesor po dužnosti, bio je profesor francuskog jezika, a ne gramatike. Riječi je tražio da se dobro uče. Osobito je bio razdragan, kad je vidio oko stola stajati preko polovice razreda želeći odgovarati privatnu lektiru, za koju se on sam pobrinuo. Često je išao hodnikom poniknute glave, a pod pazuhom je nosio mnoštvo francuskih knjiga i časopisa. Redovito nam je nosio »La Groix« i »Le Noël«. A mi smo se natjecali, tko će prije do njega, da što dobije . . . Bio je u školi čovjek velike tolerancije i samozataje. Porodile su se naime i kod nas višeput đačke kreposti… Bio nam je dobar i blag. Svima nam je sjao kao uzor, i to toliko umom, koliko i svetošću… 26. travnja nastavio je s predavanjem o Pascalu i o stanju katolicizma u Francuskoj u njegovo doba. Već je nekoliko sati o tome govorio. Toga nam je dana rekao, da će morati prestati i prijeći na obični rad obećavši nam, da će nekoliko puta s nama na šetnju i tako produljiti svoja predavanja o Pascalu. Veselje je bilo veliko. No nažalost, naš se profesor više nije vratio u razred…«2
»Premda je (zadnjih godina) bio boležljiv, premda je mnogo trpio, nije se nikada u školi opazio ma i najmanji znak njegovog teškog stanja. Uvijek jednako ozbiljan, uvijek jednako sabran, jednako pristupačan, ljubezan i požrtvovan. Doista se po njegovu držanju u školi, tri mjeseca prije njegove smrti, ne bi moglo nikako potvrditi, da je on mogao u to vrijeme upisati u svoj dnevnik: »… Ali kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!«
U obavljanju školskih dužnosti bio je vanredno tačan. Na sat je svoj dolazio odmah iza znaka, a isto je i prestao, čim je dan znak. Njegov školski rad, koliko je bio savjesno pripremljen, toliko je bio i marljivo izvađan, s puno taktike i finoće… Francusku je literaturu predavao po francuskom autoru abbé Calvetu… Svoja je predavanja o pojedinom piscu znao popratiti zgodnim karakterističnim sitnicama iz njegova života, te tako vazda bio zanimljiv…
Istina je, da đaku nije draga savjesnost mnogog profesora, no mi smo znali, gdje je izvor savjesnosti prof. Merza. Koliko smo ga puta vidjeli za vrijeme školskih odmora u našoj zavodskoj kapelici, gdje moli. Često je u istoj obavljao i pobožnost križnog puta. Trebalo ga je nadalje vidjeti, kako moli prije i poslije sata! Za moljenje prije i poslije sata uveo je posebne molitve. Prije sata molitvu svetog Tome »Creator ineffabilis«, a poslije sata molitvu za papu…«2a
Sveuč. profesor Warnier, koji je svake godine pohađao razrede, u kojima je Ivan predavao francuski, označuje u svom pismu od 13. V. 1928. Mons. Beaupinu Ivana kao »uzor savjesnog i naobraženog profesora«. O uspjehu, što ga je Ivain polučio kod svojih đaka svojim neumornim radom, piše francuski konsul M. Boissier 30. V. 1927. Mons. Beaupinu s velikom pohvalom i priznanjem, nakon što je zajedno s prof. Warnierom pohodio sve razrede, u kojima je Ivan predavao francuski. Odrasliji su Ivanovi đaci čitali Sveto Pismo i»Nasljeduj Krista« na francuskom jeziku, služili su se francuskim
prijevodom rimskog misala i čitali su Le Noël, Revue des Jeunes i
Revue liturgique, što im ih je on davao.3
Studij skolastičke filozofije i bogoslovlja
Svršivši svoje stručne nauke dao se Ivan na sistematski studij kršćanske filozofije i bogoslovskih disciplina. Filozofiju je studirao pod vodstvom o. Alfirevića D. I, koji je za Ivana i dra Dragu Ćepulića održao 1923./5. dvogodišnji filozofski tečaj. Tekst tečaja
bio je Reinstadlerov priručnik. Ivan se marljivo pripravljao za naredno predavanje, a prošla je predavanja savjesno proučavao. Posebice ga je zanimala teodiceja (prirodno bogoslovlje).
Usporedo sa studijem kršćanske filozofije proučava Ivan potanko originalni tekst i francuski prijevod enciklika i svih važnijih izjava Leona XIII, Pija X., Benedikta XV. i Pija XI. Kad je svršio filozofski tečaj kod o. Alfirevića, marljivo je proučavao osnovno bogoslovlje i dogmatiku prema poznatom priručniku P. Pescha D. I. »Compendium Theologiae Dogmaticae« u 4 sveska. Katoličku je moralku studirao prema Noldinu i Bucceroniu.
Zadnjih ga godina mnogo zanimaju suvremena ćudoredna pitanja, pa ih Ivan razrađuje psihološki, higijenski, estetski i ćudoredno sam za se i onda za katoličku javnost, osobito za orlove i orlice, prema stručnoj literaturi prve ruke, prema katoličkim moralistima i osobito prema uputama i izjavama sv. Oca Pape i katoličkih biskupa širom svijeta. Pod konac svoga života proučava estetska pitanja, naročito na osnovu Maritaineove knjige: »L’ art et scholastique«.
Neprestano je kupovao najizabranije knjige i časopise, koji su zasijecali u njegovu struku ili obrađivali pitanja, kojima se on bavio. Tako je u ovih nekoliko godina sabrao lijepu knjižnicu, koja je, u našim prilikama, jedina svoje vrste. No Ivan nije kupovao knjiga i časopisa zato, da ih ima u knjižnici: sve je on tačno proučio i često se opet vraćao čitanju istih knjiga. Beletristike nije čitao, kazališta, koncerata i zabava nije pohađao, osim studija radi.
Početak literarne djelatnosti
Studija francuske literature nije nikad prekinuo, ali Ivan proučava samo ozbiljna i velika životna pitanja, a ne čita knjiga samo radi njihovih odličnih stilskih, jezičnih ili tehničkih osebina. U kazalištu je gledao samo Claudelovu »Blagovijest«, Ghéonova »Siromaha pod stepenicama« i Shawovu »Svetu Ivanu«. Ghéona je u Parizu lično upoznao i proučavao njegova nastojanja oko katoličkog teatra. Htio je, da se prevedu neka Ghéonova djela, kušao na sve strane, ne bi li se i kod nas oživio smisao za k a t o l i č k u literaturu.4 O Claudelovoj je »Blagovijesti« mnogo pisao prije, nego se ovaj misterij prikazivao u zagrebačkom kazalištu.5 A Shawova se »Sveta Ivana« davala upravo u doba, kad je Ivan spremao njezin životopis. Na kraju tog životopisa podvrgava Ivan opširnoj i temeljitoj kritici ovu »neuspjelu historijsku dramu«.6 On je to učinio zato, jer je dobro znao, kako na ljude i na njihovo prosuđivanje utječe ono, što gledaju na pozorišnim daskama. Glumci su izvanredno dobro glumili, ali njemu nije do prosuđivanja glumačke vještine pojedinih glumaca, pa ni svih zajedno, njemu je do toga, da prikaže, kako ovo djelo pogubno djeluje i zato on mukom prelazi preko svih uspjeha zagrebačkih glumaca u tom komadu.
U kinu je Ivan bio, koliko se može znati, jedan jedini put, i to u prosincu 1927., kad se davao film o sv. Franji asiskom. Zamolio je jednog svećenika, da zajedno odu pogledati i proučiti taj film. No taj ga film nije zadovoljio — bilo mu je previše pejsaža, poezije i svijeta, a premalo — svetog Franje i njegove duše. Isti je sud o tom filmu kasnije izrekao praški nadbiskup dr. Kordač.
Dr. Merz je imao svoj dnevni red, trostruko razdijeljen, naime na pobožnost, studij i akciju. I tog njegovog reda nitko i ništa nije moglo narušiti. Kad je hrvatsko Orlovstvo proživljavalo najteže dane gradeći temelje svoje organizacije, nije bilo dosta sila za svladavanje svega posla i tadanji su orlovski radnici morali da iscrpljuju svoje sile i svoje vrijeme do skrajnih granica ljudske mogućnosti. A pokojni Merz je i u takovim časovima zadržao svoj mir i posve hladnokrvno znao reći: »Ja moram 4 sata na dan studirati«, i izvršio svoj dnevni red vjerujući, da u tome leži preduvjet svakog praktičnog rada.«7 No uza sve to dospio je Ivan da izvanredno mnogo radi za Orlovstvo i uopće za Katoličku Akciju.
Tako je Ivan stekao zamjerno znanje u svojoj struci, a u filozofskim se i bogoslovskim pitanjima i literaturi znao kretati i snaći i dobio je u tom pravcu takve poglede na život, da će se i u velikom svijetu rijetko naći svjetovnjak, njegovih godina, koji bi sve, što se događa, gledao toliko i tako »sub apecie aeternitatis«, ne samo praktički, nego i naučno, kao Ivan. Jednom riječi: Ivan je stekao visoku općenitu i stručnu izobrazbu i to ne samo u »stručnom«, »stvarnom«, da tako kažem »tehničkom« smjeru, nego je sva njegova duševnost, posebice njegova umna kultura, bila potpuno katolička. Budući da je i njegova volja bila čvrsto vezana za Boga, koji je bio sva ljubav njegova srca, mogao je Ivan kao potpuni »homo catholicus« da preuzme onu ulogu u životu hrvatskih katolika, posebice katoličke mladeži, koju mu je bila namijenila Providnost.
1 Pero Crnkovački: Brat-Vitez. Uspomene na dra Ivu Merza, Zagreb, 1922-3. »Luč«, 1928. 1. VI, 276.2 Nikola Kralj: Dr. Ivan Merz, »Zumbuli«, Izdao Zbor sjememišnih srednjo
kolaca, Zagreb 1929, 28—30.
2a Dr. Ivan Merz kao profesor, »Nedjelja« 1931., XVIII. 4/5.3 Mons. E. Beaupin: Yvan Merz, Les Amitiés Catholiques Françaises. 1928. II. 4.
4 Isp. Dušan Zamko: O božjem čovjeku, »Nedjelja« 1929., XXIII, 4.5 Ivan Merz: Katolička tragedija — Paul Claudel: L’ Annonce faite à Marie, Hrv. Prosvj. 1921., 274—287.
6 Dr. Ivan Merz: Sv. Ivana od Arka, Zagreb 1926., 12.7 Dr. M. Lehpamer: Dr. Ivo Merz, heroj kršćanskog mira, »Nedjelja« 1930., II. 2.