PRVOBORAC KATOLIČKE AKCIJE

»Hrvatski katolički pokret«

Preporodne su ideje biskupa  M a h n i ć a, koje je ovaj pre­uzeo od Leona XIII. i Pija X., dobile konkretni oblik najprije u đačkim katoličkim organizacijama, a onda u katoličkom pokretu. Među mlade ljude, svećenike i svjetovnjake, koji su se priključili tom pokretu, unio je  J a n e z  K r e k jaku socijalnu, a bez sumnje i političku notu, koja je, među Hrvatima, ostala kao personifikovana u snažnoj ličnosti  d r a  P e r e  R o g u l j e.1 On je otac i ideolog »domagojskog pokreta«, kako se ovaj razvio u ratu i iza njega, ima­jući vjersku, prosvjetnu, ekonomsku i političku granu.

Četvrta je faza katoličkog pokreta u Hrvatskoj obilježena ime­nom dra  I v a n a     M e r z a, koji je skrenuo katolički preporodni rad na religijsko polje »socijalnog apostolata«, u smislu enciklika i direktiva sv. Stolice od Leona XIII. amo.

Ivan se još kao srednješkolac upoznao s preporodnim mislima i nastojanjima biskupa Mahnića. U Beču je i Parizu dobio novih po­buda i on se vraća u Zagreb i postaje predsjednikom tadašnjeg Omladinskog Saveza, koji se doskora pretvorio u HOS. Pismo, što ga tom prigodom šalje svim biskupima, kao i njegova redakcija orlovske Zlatne knjige, pokazuje čovjeka, koji znade, što hoće. Već 7. X. 1920. bilježi on u svom dnevniku: »Dvije su struje u katoličkim redovima kod nas. Jednoj je Crkva alfa i omega, a druga hoće da kršćanska načela prožmu javni život, jer su ona najbolja garan­cija, da će on cvasti. Druga struja podređuje i samoga Krista javnom životu«. A Ivan je htio  s v e,   sve, podrediti Kristu Kralju.

Dr. P. Rogulja, prvak i osnivač političke orijentacije domagojskog pokreta, izjavio je još 1917., da postoje dvije protivne struje i koncepcije katoličkog po­kreta u Hrvatskoj, koje se ne mogu složiti, ali da to samo rijetki vide: »Još ima ljudi«, rekao je dr. P. Rogulja, »koji vjeruju u slogu. Gdje može biti sloge, kad se mi razilazimo u načelima? Do raskola mora doći, prije ili kasnije«.2 Te je dvije struje najbolje ocrtao sam dr. P. Rogulja: »Idejni sadržaj kat. pokreta nije bio uvijek jedan te isti… Narodno obrambena sekcija Domagoja dala je duh trećoj generaciji. Glavne ideje, što su dale smjer razvoju ove generacije katoličkih na­cionalista jesu: pomirljivo shvaćanje kulturno i političko izbjegavajući po mo­gućnosti sukobe s liberalnim skupinama u kulturnim pitanjima.., prihvaćanje sistema »Köln«,3 i dovodeći sve te ideje i kulturne i ekonomske i političke u svezu izgrađujući potpuni sistem« (nasuprot sistema »religioznog konzervati­vizma«)4. S ovom se n o v o m orijentacijom n i j e  s l a g a o veći dio članova katoličkog pokreta, jer je smatrao, da se tako zanemaruje religiozni program5. »Članak je »Pred zoru« pisan sa stanovišta stranačkog, i to takvog, kakvog ideolo­gija katoličkog pokreta otklanja od početka. To je stanovište ljudi, koji su go­tovo u svemu djelovanju gorljivoga Pape Pija X, nalazili preveliku oštrinu i za­mjerali mu revnost za pročišćavanjem načelnih pitanja u strogo katoličkom duhu. Nazori Pere Rogulje su u gdjekojim pitanjima u tom članku čista takva nastra­nost… Bilo bi u interesu katoličkog pokreta, da mu se ne namiće ideologom onaj, koji ideja biskupa Mahnića i ostalog hrv. Episkopata, crpljenih iz odredaba sv. Stolice, nije usvojio, niti se s njima sprijateljio«6. O članku dra Rogulje »Sunce na smiraju« veli tadašnja Mahnićeva »Hrvatska Straža«: »Nikako ne možemo odobriti, gdje mladi hoće silimice da naprave s v o j krug, koji će biti odijeljen od starijih. To je zabluda, koja će mnogo borbe izazvati. D r u g i će do deset godina današnjoj omladini nametnuti svoj, drugi mentalitet… Ovo nije katoličko shvaćanje…«7 To je pisao dr. A. Alfirević, tadašnji urednik »Hrv. Straže«, za­jedno s biskupom Mahnićem. I sve se to ispunilo. Bilo je i prije okršaja i su­koba, ali je najveći i najosnovniji izbio između ideja dra. Merza i onih, koji su smatrali, da je »katolički pokret kod Slovenaca i Hrvata više, nego dio pastorizacije. To je nacionalni, p o l i t i č k i i socijalno-ekonomski pokret… Izvan-strančarstvo nema smisla…« Katoličkoj su Akciji, »koja se temelji na vjerskom temelju, a nema identične i jake druge osnovne misli«, suprotstavljali »suvremeni jaki katolički pokret, jedinstven u kulturnim, socijalno-političkim i ekonomskim pitanjima«, jer da je vjerska osnovica premalo, ona da je tek sekundarne na­ravi.8 Primarne je naravi bila izvjesna politička, socijalno-ekonomska i opće-kulturna orijentacija, kako su je izgradili prvaci domagojskog pokreta. Ta je orijentacija bila obvezatna za cijeli katolički pokret, koji se, po toj orijentaciji, sastojao od pobožnih društava, prosvjetne, socijalno-ekonomske i stranačko-političke grane kao integralnih nedjeljivih jedinica. Zato se, u ime jedinstva ka­toličkog pokreta, naročito predbacivalo dru Merzu, da je »stao ubacivati u jav­nost probleme, koji su aktualni drugdje, a ne kod nas«. Mislilo se time na Kato­ličku Akciju Pija XI., kako ju je dr. Merz sustavno propagirao i proveo u HOS-u. Ta se Katolička Akcija, premda je već od 1922 (Ubi arcano Dei) i 1923 (posla­nica jugosl. episkopata cjelokupnom svećenstvu u kraljevini SHS) bila obvezatna za cijeli katolički svijet i posebice za naše krajeve, smatrala nekim talijanskim, ili još najviše romanskim specijalitetom, koji se ne smije k nama importirati. Izdana je bila parola: »Talijanska nam katolička akcija nije nikada služila, a ni u bu­duće nam ne će služiti kao uzor!«9 Nije se kod toga mislilo na formalnu stranu organizacijskih tipova, nego na nutarnju strukturu cijelog katoličkog pokreta, koji je i dalje trebao ostati politizovan i bez izravne veze i vodstva sa strane katoličkih biskupa.

Prvi nastupi dra Ivana Merza

Na tečaju, što ga je JKĐL održala 1923. prigodom euharistijskog kongresa u Zagrebu, povjeren je bio Ivanu referat o sticanju podmlatka. Jedno veoma važno, ako i na oko sasvim tehničko pitanje. Ivan je ovaj referat počeo s rije­čima: »Naslov bi ovog referata mogao da glasi: »Kako će organizovani katolički dak spašavati duše? Već same zadnje riječi: »s p a s a v a t i  d u š e« upućuju nas na ideju p a s t o r i z a c i j e. Ogledajmo temeljne principe »spasavanja duša« i primijenimo ih na konkretne prilike, u kojima živi naše đaštvo. Onaj, koji želi da spašava duše drugih, mora najprije znati, kako će spašavati svoju vlastitu dušu… Temelj našeg apostolskog rada i uspjeha leži u nama samima, u našem odnošaju k Isusu, koji u nama mora da živi…« Zatim razlaže Ivan, kako treba stva­rati atmosferu snošljivosti, nesvijesnih prijatelja oko katoličke organizacije, izabirati elitu, ali ne separirati se od ostalih poput kakove klike, niti prijateljevati s liberalcima10. Tko ne vidi ovdje ideju Katoličke Akcije, kako ju je definovao Pijo XI., kao »sudjelovanje svjetovnjaka u hierarhijskom apostolatu Crkve oko spašavanja duša«? No iz taktičkih razloga nije Ivan ovom zgodom spomenuo r i j e č i »Ka­tolička Akcija«. Bilo mu je glavno do toga, da s t v a r prodre. Taj je Ivanov referat bio najjači na čitavom tečaju. I iskreni i veoma strogi kritičar cijelog te­čaja priznaje u Luči: »Najdublje me se svakako dojmio doista duboki referat dra I. Merza, To je n o v o  s h v a ć a n j e, ili recimo duboko, ispravno shvaćanje našega rada, života, naše borbe i osvajanja. Misao apostolskog djelovanja! Ne bi li i naše đaštvo nakon euharistijskog kongresa pošlo temeljito na svim linijama smjernicama, koje je on udario! Napokon, ne ćemo li poslušati našega mrtvoga vođu, dra Mahnića, koji nam je preporučao Euharistiju i molitvu kao svagdašnju hranu?«11

Godinu dana kasnije, na đačkom sastanku u Požegi, drži Ivan predavanje: »Duhovna obnova po liturgiji«. Tu već otvoreno govori o Katoličkog Akciji, kao sistemu organizacije svjetovnjaka s ciljem da učvršćuje, primjenjuje, štiti i brani katolička načela u životu pojedinaca, porodica i ljudskog društva. U tom je refe­ratu katoličkom đaštvu dao ova tri savjeta: 1. Čitaj dnevno duhovno štivo; 2. Razmatraj dnevno na temelju misala; 3. Ne prisustvuj sv. misi, a da se tom pri­likom i ne pričestiš.12 No ovi njegovi savjeti, gledom na praksu, nisu svagdje naišli na ono razumijevanje, koje bi bilo potrebito, da se provedu u praksi. Oni, koji su prigovarali zahtjevima, što ih »Zlatna knjiga«, kako je međutim bila izašla u Ivanovoj redakciji, stavlja na članstvo u pogledu ličnog, vjerskog i pobožnog života, stajali su ovdje na gledištu, da se ne smiju na članstvo stavljati veći zahtjevi od onih, što ih Crkva traži od svih katolika.

Negdje oko 1923. zamišlja Ivan, kako bi se osnovao katolički dnevnik, koji bi okupio oko sebe sve hrvatske katolike. Kao motto ovom svome nastojanju stavlja Ps. 76, 1.: »Ne bude li G o s p o d gradio doma, zaludu se muče, koji ga grade«. Ivan želi da se osnuje katolički dnevnik pod imenom »Križ« ili »Kristov Stijeg« »za obranu Crkve i za proširenje Kraljevstva Našega Gospoda Isusa Krista, u radosnoj pokornosti svim direktivama Svete stolice i nadležnih biskupa. Njegova je želja, dia »Križ što uspješnije podupre Sv. Stolicu i biskupe u njihovoj apostol­skoj misiji radeći za spas duša u skladu sa svećenstvom, redovnicima i članovima katoličkog pokreta«. »Križ« će nastojati, da što hitnije proširi istinite vijesti iz vjerskoga, parlamentarnoga, socijalnoga, ekonomskog, poljoprivrednog, znanstve­nog i trgovačkog života. »Križ« ne će zastupati stajalište nijedne političke stranke, ali će braniti i analizovati sa čisto katoličkog stajališta vjerska i kulturna načela i pojave, koje izbiju u javnom životu. »Križ« želi da privuče sve katolike bez izuzetka i zato će nastojati svim silama, da se ne zalaže za ovu ili onu ideju drugoga reda, za ovu ili onu grupu ljudi. »Križ« hoće da bude list za sve i na­stojat će da podupre nastojanje svakoga i da se prilagodi metodi dotičnoga; razu­mije  se, sve to mora da je u skladu s naukom i direktivama Crkve. »Križ« će uvijek nastojati, da podupre uzvišenu misiju papinstva i zato će uvijek nastojati da radi po uputama sv. Stolice i da se služi onim metodama rada, koje zagovara sv. Otac. To osobito vrijedi za držanje spram nekatolika i za stajalište spram Sjedinjenja. »Križ« je osnovan na nadnaravnim temeljima i treba uvijek da na njima i ostane. Pravi će uspjeh samo od Boga tražiti, oslanjajući se na molitve svojih članova,   redovnika, svećenika i na mnogobrojnim dragovoljnim žrtvama.

Pošto »Križ« imade apostolsku misiju, koja se sastoji u tome, da se cjelo­kupna katolička publika izvijesti poglavito o onim pitanjima, koja se tiču života Crkve, a uz to mora da registrira i s katoličkog stajališta analizuje sve pojave javnoga života, to je potrebno, da sami urednici lista ne budu samo katolici, koji se zadovoljavaju s minimumom vjerskog života, već su za svakog urednika po­trebite dvije stvari: prvo, da se neprestano sam izgrađuje u onoj struci, koje mu je referat povjeren, i drugo, da energički teži za svetošću. Svaki urednik mora biti uvijeren, da ne će moći postati duševnim vođom čitalaca ovog lista, ako sam ostane isključen iz euharistijskog pokreta… Redakcija će nastojati, da se što prije u zgradi, gdje ona radi, uredi mala kapelica s presv. Sakramentom. Tu bi se članovi redakcije mogli zajednički svaki dan pričešćivati i tražiti svijetla i snage za rad. Osim toga valja obodriti i ostalo osoblje, raznosače, i t. d., da isto čine. Zagrebački nadbiskup imenuje na prijedlog redakcije i posjednika lista revizijski odbor, kojemu je dodijeljen jedan sposobni svećenik. Ovome je odboru zadaća da nadzire pisanje »Križa« i da bdije na tim, da se ne bi objelodanili članci, koji bi radi nebitnih ili  prijepornih problema mogli unijeti neslogu među katolike.«

Ovaj nacrt, što ga je Ivan kasnije, prema novim direktivama Svete Stolice, produbio i proširio, naišao je na potpuno nerazumijevanje i na otpor, te nije nikad ostvaren u čitavom svom opsegu.

Katolička Akcija

No ako Ivan zasad nije posve uspio gledom na katolički dnev­nik, to je ipak svojim spisima, predavanjima i razgovorima postigao, da je danas i kod nas prihvaćena stvar, da se katolički preporodni rad vrši u tri smjera: ličnim dubokim vjerskim i pobožnim životom svakog pojedinca, koji rezultira osnivanjem i radom pobožnih društava (Marijinih kongregacija, III. Reda, bratovština…); »socijalnim apostolatom« Katoličke Akcije i konačno katoličkom socijalno-ekonomskom akcijom. Sve ove djelatnosti ostaju potpuno izvan i iznad svake poli­tičke stranke ili struje, dok je svakom pojedincu slobodno da prihvati ovu ili onu stranku ili struju, doklegod ta stranka ili struja nije od Crkve osuđena, odnosno, dok u svom programu ili radu ne nastupa protiv interesa Božjih ili crkvenih. Nije bilo lako prodrijeti s ovom misli. No ustrajnim je radom, mnogim žrtvama i pregaranjima, dr. Merz korak po korak postizavao sve veće uspjehe. Prvi je uspjeh bio, da je Orlovstvo potpuno i bezuslovno prihvatilo načela i ustrojstvo Katoličke Akcije i stalo je sustavno provoditi u svojim redovima. Time je bila probijena fronta, pa jer je Orlovstvo ustrajalo, ta su načela sve više bila naglašavana i sve su više prodirala među organizovane kato­like, jer su ih isticali naši biskupi, zajednički i pojedince, a u više na­vrata i sama sveta Stolica, naročito za nas Hrvate.

Uz encikliku »Ubi arcano Dei« od 22. XII. 1922. i ine mnogobrojne izjave i upute Pija XI. o Katoličkoj Akciji, koje su općenite prirode, dale su Ivanu snažno uporište, da može kod nas Hrvata širiti ideju Katoličke Akcije, jasne riječi cijelog jugoslavenskog katoličkog epis­kopata svećenicima u pastirskoj poslanici 1923. i svim vjernicima 1925., gdje čitav naš katolički episkopat jednodušno stavlja svemu svećen­stvu i svim vjernicima na srce Katoličku Akciju, kako je nauča i želi Pijo XI. K tomu je u svečanoj audijenciji hrvatskih orlova 18. IX. 1925. Pijo XI. naročito pozvao orlove i sve ostale, da »budu oduševljeni za onu Katoličku Akciju, od koje Papa sve očekuje za preporod po­jedinaca, obitelji, društva i čitavog svijeta.« To je bio dovoljno jak oslon Ivanu da ustraje u svom nastojanju, što ga je bio započeo svojim član­kom »Novo doba« i hrvatskom »Zlatnom knjigom«.

Ivan je stalno pratio cio razvitak Katoličke Akcije, naručivao i čitao knjige i časopise, dopisivao se s vodećim ličnostima Katoličke Akcije u velikom katoličkom svijetu. Na više se strana obraćao s mol­bom, da se ova ili ona izjava ili direktiva Sv. Stolice ili različiti doga­đaji prevedu iz stranih knjiga i časopisa i objelodane. On je sam sve pratio i mnogo objelodanio. Podjelu u talijanski i njemački tip smatrao je vanjskom, na umjetni način stvorenom, samo da se kod nas zadrži status quo. Političke grupacije katolika nemaju nikakvih veza s Kato­ličkom Akcijom, ni ova s njima. Socijalno-ekonomska grana katoličkog pokreta sa svojim organizacijama, sindikatima, bankama, zadrugama, ne spada organizacijski na Katoličku Akciju, naročito, kako je kod nas provedena. No Katol. Akcija mora širiti kršćanska, socijalna načela prema enciklikama »Graves de communi«, »Rerum novarum« i t. d., mora bdjeti, da ekonomska grana i radi prema načelima ovih uputa, osobito, da je daljnji cilj i ovih ustanova vjersko-ćudoredni, a nipošto čisto ekonomski. Izbjegavajući sva sporna pitanja prikazao je u svojoj knjižici »Katolička Akcija« 1927. samu bit Katoličke Akcije, služeći se pri tom prvim vrelima i veoma opsežnom prvorazrednom lite­raturom.

U glavnom je zasluga neumornih, požrtvovnih i strpljivih nasto­janja i pregaranja Ivanovih, što se pitanje Katoličke Akcije i kod nas počelo ozbiljno pretresati, što je »postalo aktuelnim«. Nije to išlo bez trzavica. No Ivan nije skrivio tih trzavica, jer on nije htio trzavice, on im se u katoličkim redovima uklanjao, dok je to god bilo moguće. Ali kad se organizovani stari poredak energički suprostavio »novim ide­jama«, Ivan se nije povukao, nego je samo još intenzivnije studirao i propagirao ideje Katoličke Akcije, i to načinom, koji je bio miran i podnošljiv, već zato, jer Ivan nije nikad nastupao polemički, nego uvijek pozitivno. Upravo je tim svojim postupkom i postigao veliki uspjeh. Providnosti se svidjelo, da je bio sretne ruke, te nije ostao osamljen, već je iza njega i s njime stajala silna četa orlova i orlića kao »avantgarda Katoličke Akcije«, po riječima jednog visokog crkve­nog dostojanstvenika. I cijelom onom sporu, koji se bio razvio u isto vrijeme među katoličkom omladinom, nisu, po Ivanovu mišljenju, bili pravi i najdublji uzroci različiti tipovi organizacija; to su bili tek psihološki refleksi, zbiljski, ali ne od tolike važnosti, da se ne bi bili dali premostiti, kad ne bi bila postojala nepremostiva razlika u osnovnim načelima. A ta je razlika postojala i bivala je sve većom, pa se zato istodobno razmahao veliki organizacijski i idejni preokret. Radilo se, sasvim konkretno, o tomu, hoće li vodstvo organizacija Katoličke Akcije biti i načelno i praktički u rukama mjesnog Ordinarija i hoće li organizacije Katoličke Akcije biti i p r a k t i č k i neovisne od svakog stranačko-političkog utjecaja, ili će morati biti, ne doduše prama vani i prema svojim pravilima, ali zbiljski i praktički podmladak i uporište jedne političke stranke.13 Sve je to više godina potresalo temeljima katoličkog pokreta, kako se bio razvio iza rata u Hrvatskoj. Kako god te trzavice, osobito u konkretnom obliku, u kome su se bile kod nas razmahale, nisu bile Ivanu drage, to on ipak misli »u vidu povijesti katoličkih pokreta u drugim zemljama, da su trzavice znak života i da među katolicima imadu redovito tu prednost, što te trzavice mnogo bolje dignu na površinu prava crkvena načela. Jedino, čega se valja bojati prigodom tih potrebnih trzavica, jest, da ne bi u tim borbama ljudske slabosti odveć u pozadinu potisnule samu stvar, o kojoj se vodi polemika, i da se katolici u obrani načela, za koja drže, da su ispravna, ne bi toliko zaboravili, da se ogriješe o zapovijed ljubavi prema bližnjemu.«14

Nije dr. Merz bio za to, da se kod nas žuri s organizacijom Kato­ličke Akcije, sa sastavljanjem raznih pravila, poslovnika i odbora. On je s pravom smatrao, da nije glavno oblik ni ime, nego stvar, a za samu stvar, za Papinu Katoličku Akciju, nisu bili duhovi kod nas još dovoljno pripravljeni. Prije svega je trebalo, po njegovu mišljenju, kler osloboditi od posvjetovnjačenja, u koje ga je vukla dotadašnja organizacijska forma »politizovanog katoličkog pokreta«, poučiti kler o biti, zadaći i svojstvima Katoličke Akcije i time mu dati mjesto, koje ga u Katoličkoj Akciji pripada po ustavu Crkve. Preko klera, u prvom redu, ali i preko usposobljenih laika, trebala su ova načela da pre­laze u šire krugove vjernika, da se tako, već u početku, osigura i pravni položaj kleru, koji ga ide, i ispravnost načela i solidnost rada. Kasniji je razvitak dao potpuno pravo ovom Ivanovu shvaćanju.

Kao jednu od ponajglavnijih zadaća Katoličke Akcije smatrao je dr. Merz studij papinskih enciklika, odredaba i direktiva, te njihovu praktičnu primjenu na životne pojave. Zato je on, prije nego li je za­počeo  sa  svojim apostolskim djelovanjem, proučio   latinski  tekst i francuski prijevod svih važnijih papinskih izjava, naročito Leona XIII., Pija X., Benedikta XV. i Pija XI. Redovito je pratio »Osservatore Romano« i »Documentation Catholique«, te »La Croix«. Pravio je bi­lješke i sastavio veliku i lijepo uređenu kartoteku s izvacima iz ovih listova. »Socijalni apostolat« Katoličke Akcije stoji upravo u tomu, da se u privatnom, porodičnom i javnom životu ističu, brane i pri­mjenjuju načela, što ih uvijek živo učiteljstvo Crkve nauča, i to ne samo za naš strogo vjerski i ćudoredni, nego i kulturni i socijalno-ekonomski život.

Biskup Mahnić

Proučivši sve spise biskupa Mahnića i isporedivši ih s naukom Svete Stolice, došao je dr. Merz do rezultata, koji je i samoga njega ponešto iznenadio, da je biskup Mahnić u glavnom posve onako go­vorio i naučao, kako to danas čini Pijo XI., uz one razlike, koje su razumljive svakomu, koji promisli, da je biskup Mahnić pisao prije dvadeset i više godina. Sistem dakle politizovanog katoličkog pokreta, u koliko je oprečan sistemu i duhu Katoličke Akcije, ne može se ni­kako pozivati na biskupa Mahnića kao na svoga začetnika. Rezultate ovog svog istraživanja kratko je ožeo u radnji, koju je objelodanio u »Orlovskoj Misli« 1927./8. br. 3 i 4. Nažalost je radi tehničkih razloga ova radnja štampana nepotpuna i osakaćena, pa se iz nje ne može sve jasno da razabere, kako se to vidi u potpunom tekstu. Iz nje proizlazi bjelodano, da bi biskup Mahnić odmah iza enciklike »Ubi arcano Dei« bio najoduševljeniji pristaša Katoličke Akcije, kako je propovijeda Pijo XI.

Kad je tadašnji akademski Orao uzeo ime »Mahnić«, objelodanjuje dr. Ivan Merz u »Orlovskoj Misli« 1927./8. br. 3. i 4. str. 33—36. članak pod naslovom: »Mahnićevim putem«. Izostavivši uvod i one primjedbe, koje su više prigodne prirode, donosimo taj  članak u cijelosti (prema sačuvanom rukopisu):

»Sekularna pojava biskupa Mahnića ima za nas j e d i n o stoga tu divsku važnost, što je biskup Mahnić bio jeka Rima, trublja Papinstva, muž enciklika i silaba. I kada danas, nakon tolikog mučnog, ali vjerojatno veoma plodonosnog bistrenja pojmova, listamo po spisima Mahnićevim, to smo često zapanjeni od čuda nad jasnoćom svakog pojedinog njegovog izraza i nad riješenjem, što ga daje teškoćama, na koje nailazimo. I kad sustavno uspoređujemo izjave biskupa Mahnića o ulozi katoličkog laikata s odredbama i smjernicama Pija XI., to dola­zimo do uvjerenja, da postoji tako reći potpuno suglasje između oba ova velika muža. Biskup Mahnić nije u tom pogledu zapravo ništa drugo htio nego li Pijo XI. Ovo suglasje između Njegove Svetosti Pija XI. i pok. biskupa Mahnića ne smije da nas iznenadi, jer Mahnić je bio tek trublja Leona XIII. i Pija X., a Pijo XI. nadograđuje na radu svojih prethodnika… Zato su Mahnićeve smjernice tako reći identične  s Katoličkom Akcijom Pija XI.

C i l j  n a š e  d j e l a t n o s t i. Karakteristika i specifično obilježje naše katoličke djelatnosti nije samo izgrađivanje naravnoga reda u svijetu… Mi vje­rujemo, da je kršćanin dignut u vrhunaravski red, da imade vrhunaravni cilj k nebu. Stoga cijeli naš rad ide za vrhunaravskim ciljem: da se među ljudima stvori »katolička kultura«, koja je usmjerena prema vrhunaravskom cilju čovjekovu. Biskup Mahnić to izričito naglašuje: »Sav naš pokret ide za jednim ciljem: da zadahnemo hrvatski narod  v r h u n a r a v s k i m             ž i v o t o m«  (K. Ž. 185, 194, 195).

K a k o  ć e m o  p o s t i ć i  t a j  v r h u n a r a v n i  c i l j? U odgovoru na ovo pitanje odskače sva veličina Mahnićeva i tajna njegovih uspjeha. Poslušajmo Mahnića: »Lako ćete se očuvati svake nezdrave i pogibeljne misli, ako budete vazda svim srcem odani sv. Stolici, rimskom Papi… Drži se, katolička omladino, tvrdo ovog ugaonog kamena! Nesamo u vršenju naloga sv. Stolice, nego se spremno odazovi uvijek i njezinim napucima i željama!« (Oporuka, K. Ž. 262). »Htjeti unositi u naše redove kontroverzu, poput izvjesnih struja u Njemačkoj, značilo bi cijepati našu vojsku… Očeva riječ ujedinjuje… Tko će se učiniti krivcem atentata na naše jedinstvo? Tko je onaj, koji će sinove odmetati od Oca? Daleko od nas takav čovjek!… Jedinstvo i sloga u našem narodu nada sve! Za jedinstvo i slogu sve! Proti jedinstvu i slozi ništa! V e z a  o v o g                  j e d i n ­s t v a  neka nam bude r i j e č našeg Oca P a p e!« (»Hrv. Straža«* XIII. 192).

Ovu bi rimsku orijentaciiu morali imati ne samo organizovani katolici, nego i svi. Biskup Mahnić želi, da naročito obrazovani kat. laikat u svojoj apo­stolskoj djelatnosti bude posvuda nosiocem ove velike rimske orijentacije. Tom katoličkom laikatu namjenjuje Mahnić veoma velike zadatke. Kad čitamo o tom predmetu njegove izvode, čini nam se, da čujemo samog Pija XI.: »U toj se nuždi katoličko svećenstvo ogledava za saveznicima. Takav saveznik svećenstva u obrani katoličke stvari jest obrazovani katolički laikat. Taj valja da priskoči svećenstvu u pomoć, preuzevši različite uloge Katoličke Akcije. Otkako postoji katolička Crkva, nikad se možda nije tako živo osjećala potreba suradništva ka­toličkog laikata sa svećenstvom, kao baš danas. Mnogi predjeli na polju Kato­ličke Akcije ostat će neobrađeni, ne pruži li laik svećeniku ruku pomoćnicu.. . Katolički obrazovani laikat zapada zadatak da Krista i njegovo Evanđelje opet uvede u znanost i umjetnost, u javni moral i nastavu, u parlamenat i zakonodavstvo, u državnu upravu, politiku i međunarodne odnošaje, otkuda ga je istje­rao racionalizam, jednom riječi: spasiti kršćansku kulturu Evropi.« (»Luč«, 1915/16, 7, 8). »Tko dakle ne uviđa, od kako je prijeke nužde, da katolički laikat zamijeni u javnom životu svećenstvo, preuzevši ulogu promicanja katoličkih probitaka?« (K. Ž. 196) uvijek »skladno s propisima Crkve i u dužnoj zavisnosti od crkvene vlasti« (»Luč«, 1915/6, 11).

»Jest, i laici neka svoj dio doprinesu osvjedočenju katoličkih naroda i probuđenju vjerskog duha. Najuspješnije savremeno sredstvo za ovu svrhu jesu ka­tolički laici, kojima pripada glavna uloga u priređivanju katoličkih sastanaka, predmnijevajući dakako, da oni rade u sporazumu i uz blagoslov predstavnika crkvene vilasti. Kao što laici imadu svoje dužnosti napram Crkvi i svećenstvu, iako imadu oni i svoja prava, što ih svećenstvo ima da prizna laikatu, a nipošto da ih krši ili sebi svojata prava, koja katoličkom laikatu pripadaju uslijed soci­jalnog položaja, što ga zauzimlje u organizmu katoličke zajednice. Kao prirodno polje laičke djelatnosti prikazuje Apostol (II. Tim, 2, 4) područje naravskog po­retka, u javnom i privatnom životu. Preimućstvo laika u upravljanju svjetskim; posala je neoporecivo. Što je svjetovno — svjetovnjaku. Napose to vrijedi za po­litiku. Drugo se polje katoličkog rada otvara laiku u porodici, gdje vrši dio dušobrižničke misije, koju vrši svećenstvo za spašavanje duša, te uopće u svijetu…« (K. Ž. 206, 190, 191, 192, 193, 197). I katoličku socijalno-ekonomsku akciju vode kao glavni radnici, prema direktivama Crkve, svjetovnjaci, kao gore. A u samoj Katoličkoj Akciji treba povjeravati »predsjedništvo društava svjetovnjacima, koji čvrsto i nepokolebivo stoje u kršćanskim načelima« (»Hrv. Straža«  II.  327),

No ne govori biskup Mahnić samo o našemu radu prama vani, o našem apo­stolskom djelovanju. On nada sve želi, i to često ističe, da je prije svega po­trebna, kako je i posve naravno, filozofsko-teološka naobrazba svakog pojedinca i njegov asketski uzgoj. Za to se imade u društvima Katoličke Akcije brinuti u prvom redu društveni duhovnik. Taj vjerski rad popunjava Marijina Kongregacija, kako je to želio biskup Mahnić: »Po mojem dubokom uvjerenju neophodno je po­trebno, da je svaki od Vas u kojem vjerskom društvu, u Marijinoj kongregaciji ili Trećem redu« (Mariborska Poslanica, Čas, 1920. VI.  289.).

Kako se vidi, biskup je Mahnić shvaćao svoj preporodni rad tako, da u njemu uzajamno radi i svećenstvo i vjernici, jednim žarom, ali hierarhijski podije­ljeni i podređeni, s različitim funkcijama: »Vrhovni je glavar katoličke Crkve u hierarhiji i pravi namjesnik Kristov na zemlji Rimski Papa. U njega je punina vlasti i jurisdikcije. Po njegovom se poslanju cijelom Crkvom propovijeda Evan­đelje i dijele sakramenti. Bez Rimskog Pape nema Kristove Crkve… Ona vlast, koju imade Rimski Papa nad cijelom Crkvom, pripada biskupu u njegovoj bisku­piji, razumije se, uz dužnu podložnost Papi. Biskup predstavlja svojim biskupljanima Crkvu…« (I. Synodus Veglensis, 1901, 75, 76). »Valja ustanoviti razliku, koja postoji izmedju svećenstva i laikata. Ova se razlika osniva na Božjoj na­redbi. Kako se jedino svećenstvo posebnim sakramentom usposobljuje za ovu službu (propovijedati riječ Božju, upravljati Crkvom i dijeliti otajstva Božja), tako njemu pripada isključivo pravo vršiti poslove, koji odgovaraju ovoj službi, dok se laikatu nameće dužnost, ovu trostruku vlast svećenstva pripoznati i pokoriti mu se u svemu, što ono u opsegu i uslijed svoje vlasti naredi. U tome i stoji ka­rakteristično obilježje, kojim se razlikuje katolicizam od nekatolicizma…« (K. Ž. 186, 187, 190). »Poricati Papi pravo, da o tom (o primjeni vjerskih i moralnih na­čela na život) govori, te uskraćivati mu posluh, značilo bi isto, što i priječiti ili paralizovati utjecaj katoličke vjere na javni život. A kuda to vodi, jasno je« (»Hrv.  Straža«, XIII.  99).

Z a d a ć u  j e  k l e r a  u  k a t o l i č k o j  a k c i j i,  s o c i j a l n o – e k o n o m s k o j  a k c i j i  i  p o l i t i c i  biskup Mahnić ovako opredijelio: »Laiku se, koji nije dovoljno obrazovan u filozofskoj i teološkoj sttruci, namiče dužnost, da u pitanjima načelne naravi, napose, ukoliko se odnose na vjeru, traži savjet onih, koji su teološku struku ex professo učili i koji su pozvani, da auktoritativno tumače riječ objavljene nauke Božje. Kod svih važnijih pothvata i poslova, u koje zasijeca koje vjersko ili ćudoredno pitanje, bilo to u saboru, u uredništvu politič­kih novina i inih časopisa, kod socijalne i stručne organizacije, i drugdje: katolički će laik uz sebe drage volje vidjeli predstavnika katoličke nauke… Tu se radi o stvari, što se sama po sebi razumije«. (K. Ž. 208). U koliko je govor o Katoličkoj Akciji, to je ono, što zovemo »duhovnikom« ili »duhovnim savjetnikom«. A gledom na socijalno-ekonomsku akciju, biskup Mahnić »veoma hvali nastojanje oko socijalno-ekonomske akcije. No i tu su neke određene granice, unutar kojih treba da svećenik razvija svoj rad, da bude u skladu s njegovim dostojanstvom« (Poslanica biskupa ilirske provincije 29. XI. 1911). Pozivajući se na encikliku Pija X, Pieni 1′ animo od 28. VII. 1906. naglasuje biskup Mahnić, da u toj stvari nema »nove orientacije kršćanskog života, novih direktiva Crkve, novog socijalnog po­ziva modernog klera itd. Svećenici neka u čitavom svom i socijalnom radu dje­luju s dužnom poslušnošću prama crkvenim poglavarima i neka uvijek imadu pred očima, da moraju uviijek, i usred puka, čuvati dostojanstvo i značaj službenika Božjeg, koji je postavljen na čelo svoje braće a n i m a r u m causa. Treba po­kuditi svako djelovanje među pukom, koje bi nanosilo štetu dužnostima, crkvenoj disciplini i svećeničkom dostojanstvu« (II, Synodus Veglensis, 1911, 77/8), U smislu odredbe sv. Stolice od 18. XI. 1910. dozvoljava, da tamo, gdje nema spo­sobnih svjetovnjaka, koji bi vršili službu predsjednika, tajnika, blagajnika itd. socijalno-ekonomskih ustanova, smije privremeno taj posao obavljati svećenik, ali to je izuzetak od pravila, te se u svakom slučaju po mogućnosti mora poskrbiti, da se sposobni svjetovnjaci nađu i izobraze (Ib. 82). — No dok svećenike smatra pozvanima, da »svršivši svoje duhovne dužnosti svojim savjetom i naukom po­mognu puku u socijalno-ekonomskom smjenu (I. Synodus Veglensis, 1901, 142), istodobno i često naglasuje: »ne spada na svećenika, kao takvog, kao službenika Isusa Krista, da se bavi politikom (stranačkom), da upravlja političkim strankama, da bude politički vođa. To spada na katoličke svjetovnjake« (Ib. 112). »Premda svećenik kao građanin ima politička prava i može slobodno misliti u onim stva­rima, koje se odnose na državnu upravu, ipak se ne može odobriti, da se sve­ćenik u političkoj akciji suviše ističe, osim, ako se možda radi o obrani crkvenih ili Božjih prava. I nikad neka svećenik ne bude tako žestok pristaša jedne poli­tičke stranke, da vjerske stvari time štetuju, u koliko bi, naime, vjernici, koji pristaju uz druge stranke, radi javno istaknutih političkih težnja svećenikovih, mogli svećenika izbjegavati i protiviti mu se onda i u duhovnim stvarima… Bez prethodne biskupove dozvole i blagoslova neka se svećenik ne usudi što mu drago poduzeti u politici«. (Posl. II. prov, 29. XI. 1911.). »Svećenik bi morao tri puta promisliti prije, negoli ostavi hram, komu ga je Bog postavio čuvarom, pa istupi na političko polje… U svjetske poslove, u poslove političke, neka se sve­ćenik upliće samo, u koliko to iziskuju probici katoličke vjere i dok nema svje­tovnjaka, koji bi te probitke branili i promicali«. (K. Ž, 192, 202).

Dvije su važne grane, u koje treba da su načelno upućeni naši akademičari. To su kršćanska načela političkog i ekonomskog života. I tu oni mogu mirne duše da slijede   načelne upute Mahnićeve i mogu prema njima da rade.

P o t r e b u  p o l i t i č k e  d j e l a t n o s t i  k a t o l i k a  s v j e t o v n j a k a biskup Maihnić često naglasuje: »Na polju političkog rada pozvan je katolički laik da istupi i svoje sile uloži, ne bi li i u politici izvojštio priznanje i pobjedu na­čelima Kristova Evanđelja« (K. 2. 192). On želi, da katolički svjetovnjaci rade na katoličko-kulturnom, socijalno-ekonomskom i političkom polju (Ib. 115), ali i ovaj katoličko-kulturni i socijalno-ekonomsiki rad ima se razvijati izvan i iznad svake političke stranke, mora biti sasvim neovisan od svake stranačke  politike.

Politički uzgoj morat će naravno da imade kao podlogu velike načelne smjernice Svete Stolice, kao enciklike: Immortale Dei (o kršćanskom ustavu država), Humanum genus (o framasonima), Diuturnum illud (o autoritetu), mnoge poslanice Leona XIII. francuskim biskupima i dr. Bez temeljitog poznavanja tih dokumenata nije uopće moguće zamisliti temeljitu načelnu političku izobrazbu jednog katoličkog inteligenta. I kad biskup Mahnić tako često govori o encikli­kama i poziva katolike da ostanu ljudi enciklika i silaba (K. 2. 108—111), tada on ne misli samo na poslušnost tim izjavama i direktivama papinskim, nego, i to u prvom redu, on hoće i želi da ih upoznamo, već stoga, jer ne možemo biti po­slušni onomu, čega ne poznamo.

Mahnićev je katolički pokret bio h r v a t s k i  k a t o l i č k i  i z v a n-s t r a n a č k i  p o k r e t u smjeru Katoličke Akcije Pija X. i kršćanske demokra­cije,  te  je  takav  trebao i da ostane.

Jedinstvo se Mahnićeva katoličkog pokreta nije sastojalo u uskoj među­sobnoj povezanosti katoličke prosvjetne i socijalno-ekonomske akcije s djelat­nošću koje mu drago stranke, niti je ta veza morala biti u kojoj mu drago osnovnoj zajedničkoj ideji, osim jedinstva u stvarima vjere i morala, »jer u ovima moraju svi katolici biti jednodušni« (»Luč« 1914./5, 14). Veza je ovog jedinstva Rimski Papa (»Hrv.Straža« XIII., 102), kao i u svim ostalim stvarima, koje Papa odredi (Ib. 190, 87). U ostalim stvarima, koje su katolicima slobodne, u pitanjima tehničke administracije i taktike, želi biskup Mahnić da se manjina pokori većini (»Luč« 1914/.5, 14), jer u organizacijskom radu »nema mjesta diktatorstvu« (Ib. K. Ž. 220).

Dvije su slobode, koje biskup Mahnić napose naglasuje: sloboda čisto poli­tičkog naziranja i sloboda izbora organizacijskog tipa, koji pojedincu najviše prija. »Daleko bilo od nas, da bismo nadležnost duhovne vlasti protezali na čisto poli­tičko polje nametnuvši vjernicima jaram, što ni Bog ne će da ga nose!… Ako crkveni poglavar kao takav svoj ugled upotrebljava za to, da vjernicima daje propise ili naputke za politički rad, dužni su vjernici samo toliko uvažiti glas svojih crkvenih glavara u politici, koliko načela vjerske ili etičke naravi zasijecaju u politiku, dok imaju slobodne ruke, gdjegod se radi o političkim pitanjima bez ikakova odnosa na vijeru i moral… Nitko nije u ovom slučaju dužan žrtvovati ovome pritisku svoje političko uvjerenje…« (K. 2. 188/9).

»Ljudske se prilike neprestano mijenjaju, a s novim se prilikama nameću i nove potrebe… Obazirati se valja i na različitost ljudske ćudi i na druge indivi­dualne osebujnosti. N i j e  s v a k a  o r g a n i z a c i j a  z a  s v e. Organizacioni se rad razgranjuje prema dobi, spolu, staležu, nagnućima i sklonostima. I tako niču na crkvenom tlu raznolične duhovne organizacije… kojima se religijski život svestrano razvija i razgranjuje. Ta šarolika bujnost podaje katoličkoj Crkvi neki vrhunaravski sjaj  i  ljepotu…«  (»Luč«  1915./6, 6).

O k a t o l i č k o j   e k o n o m s k o j   a k c i j i,    koju on s Pijom X. zove »kršćanskom demokracijom«, veli biskup Mahnić ovo: »Promicat će socijalnu (ekonomsku)   organizaciju   u   smislu  naputaka,   što   ih   je   dao   Leon   XIII., te ih odobrila   Njegova   Svetost   Pijo   X,   poznatim   Motupropriem« (Hrv. Straža II. 328).  »U svojem Motuproprio od dne 18. prosinca  1903.  uglavio je Pio X. u 19 tačaka temeljne zakone kršćanske narodne akcije, a katolici su dužni u savjesti ove zakone opsluživati i držati se unutar granica, koje je Crkva zasjekla kršćansko-demokratskom  pokretu« (Temeljni zakoni naše organizacije, listopad 1918, 64). »Odatle proizlazi za »kršćanske demokrate dužnost, da se pokoravaju crkvenoj vlasti: »Razvijajući svoje  djelovanje kršćanska je demokracija najstrože dužna da se pokori duhovnoj oblasti    iskazujući biskupima i njihovim zamjenicima potpunu pokornost i ne smije  činiti makar po sebi lijepe i dobre stvari, ako ih vlastiti pastir nije odobrio«    (Č1. XIV, Ib. 65). U    tom Motuproprio određuje Pijo X: »Kršćanska demokracija (kat. soc. ekonomska akcija) ne smije se miješati u politiku, niti smije kada služiti političkim strankama i u političke ciljeve, nije to njezino polje«.

I opet nije moguće zamisliti katoličkog stručnjaka za ekonomske poslove, koji nije  temeljito proučio taj glasoviti »Motuproprio«  Pia X. od 18. XII. 1903., što ga biskup   Mahnić toliko naglašuje. Uz to još valja dodati studij enciklike »Rerum Novarum«,  »Graves de  communi«, encikliku Pija X,  »Singulari quadam« i pisma Benedikta XV. o  tom predmetu.

Uz akademski Orao »Mahnić« postoje i druge katoličke i akademske orga­nizacije. Vidjeli smo, što biskup Mahnić misli o raznolikosti kat. organizacija, koja je znak krepkog nutarnjeg života katolicizma u jednom narodu. Međutim samo onda, ako te organizacije žive u bratskoj slozi. Njihov rad treba da se među­sobno nadopunjuje, Bezuslovno članovi tih raznovrsnih organizacija moraju imati u općim stvarima jedinstveni mentalitet, tako, da harmoničan i složan nastup svih katolika bude u budućnosti u javnom životu osiguran. Jedino je doktrina Katoličke Akcije kadra da stvori taj jedinstveni mentalitet. Budu li se u svim organizacijama proučavale smjernice Crkve   u svim životnim pitanjima, budu li članovi svih organizacija uzgajani i oduševljeni za svima zajedničku Katoličku Akciju pod vodstvom Pape i biskupa, kako je to i Mahnić naučavao, sloga će svih katolika, logičkom nuždom, biti plod tog jedinstvenog rada. Ne može tu da bude, upravo u duhu biskupa Mahnića, nikakvih okvira, koji bi ovaj katolički rad ograničavali uskim vidokruzima i interesima ma koje političke stranke ili struje. U Mahnićevu katoličkom pokretu ima mjesta samo za katolički, vjerski rad, za kršćansku demokraciju i za narodnu ideju. Politička stranka ma kojeg pravca ne može da bude obvezatnim dijelom toga pokreta. Studirajte Mahnića i uvjerit ćete se o tome! Pod konac je svoga života biskup Mahnić objelodanio veliki članak »Temeljni zakoni naše organizacije«, gdje je, kako sam veli, »sve pregledao i sustavno sredio, ne bi li time podao nekakav zakonik naše katoličke kršćansko-demokratske organizacije«. Mahnić svoj pokret zove jednom katoličkim pokretom, drugi put kršćanskom demokracijom, treći put naprosto katoličkom akcijom: sve su to kod njega izrazi za jednu te istu stvar, gledanu s raznih gledišta. Ali taj je njegov pokret s temelja religiozni, vjerski, s vrhunaravskim ciljem, te isključuje u sebi svaku stranačko-političku djelatnost ili notu. To poručuje biskup Mahnić malo pred smrt u mariborskoj poslanici svemu kato­ličkom Đaštvu, ljubimcu svome i srčiki svog katoličkog pokreta: »Upravo činje­nica, da niste nikada bili politička skupina, niti ovisni od koje mu drago političke stranke, jest glavna moć i tajna Vaših uspjeha. Uvjeren sam, da se JKĐL, kao dosad, tako ni u buduće ne će upuštati u politiku« (K. Ž. 259.). Tko drugačije shvaća katolički pokret, ne shvaća ga u duhu Mahnićevu«.

                    I doista je dr. P. Rogulja u svom članku »Pred zoru« na str. 135. izrjekom priznao, da biskup Mahnić nije ideolog nove orientacije kat. pokreta, kako ju je razvila treća generacija, već da je biskup Mahnić »neutralan između ova dva sistema, koji su započeli dijeljenje duhova u hrv. kat. pokretu«. Studija dra Merza o biskupu Mahniću dokazuje, da biskup Mahnić nije bio samo neutralan između ova dva smjera, nego da se načelno nikako nije mogao sporazumjeti s ideologijom treće generacije, kako je ona zacrtana u članku »Pred zoru«. A kad su se u jav­nosti načela dra Pere Rogulje, začetnika i ideologa politizovanog domagojskog pokreta, počela braniti pozivom na lična svojstva njegova, objelodanjuje Ivan u »Katoličkom Tjedniku« 1927. br. 24. str. 3. i u nekim orlovskim časopisima ovaj citat biskupa Mahnića, bez jedne riječi komentara: »Zadaća katoličke kritike nije u prvom redu obraćati same liberalce, nego upozoriti općinstvo i naročito omla­dinu na pogubne liberalne nauke… Kod toga je neophodno potrebno, da imenu­jemo knjigu i pisca i da kažemo: ti su nazori krivi. Time mi ne diramo u privatni život piščev. Moguće je, da je on u privatnom životu izvrstan kršćanin, a u knjizi uči krive nauke… Čovjek doista može drugačije živjeti, a drugačije pisati. Često je tomu krivo neznanje; pisac ne znajiući i nehotice uči nešto, što nije u skladu s vjerom, a on to svojim životom i djelima i sam osuđuje… Ali to ne spada u područje kritike, jer knjiga ide po svijetu bez pisca i njegovih nakana. Zabluda ostaje zabluda, pa bio onaj, koji ju je izrekao, ne znam kako svet. .« (Biskup Mahnić o kritici krivih nazora u Hrvatskoj u »Rimskom Katoliku«  1894.  115/6.).

Na skretnici…

U odlučnim duhovnim vježbama početkom studenoga 1923. bilježi Ivan 7. XI.: »Služit ću Bogu kao korektiv u katoličkim orga­nizacijama, jer spoznajem permanentne odstupe od pravih doktrina (Se, Domag.)«. Dan kasnije bilježi: »Bit ću posrednikom između ka­toličkog pokreta u drugim zemljama i našega: djelovanje korektora!« Ta ga je misao, da je od Boga zvan za korektora katoličkog pokreta u Hrvatskoj, zadržala u svijetu, da ne pođe u redovnike. Kasniji je razvitak prilika jasno pokazao, da je to doista bila volja Božja. Jer on je već onda bio slaba zdravlja, te u istim duhovnim vježbama spominje svoje slabe oči. Kao novak i skolastik ne bi dr. Merz mogao razviti one djelatnosti i vršiti onog utjecaja, koji je bio tako blagotvoran za život hrvatskih katolika. On je doista bio od Boga određeni korektor ili skretničar, koji je svojim mirom i ustrajnošću skrenuo preporodno nastojanje katoličkih svjetovnjaka u Hrvatskoj pravim putem.

Svaka je grama (t. j. vjerska, prosvjetna, socijalno-ekonomska i politička) domagojskog pokreta, kako ju je zamislila i razvila treća generacija hrv. kat. po­kreta, prema viaaii samostalna, ali su u zbilji »sva područja javnog života usko međusobno spojena«. Taj je »kat. pokret kod Slovenaca i Hrvata bio više, nego dio pastorizacije. To je nacionalni, politički i socijalno-ekonomski pokret… Izvanstrančarstvo nema smisla«. »Organizacije HPS bile su kao košnice, oko kojih se grupisao čitav kršćansiki javni život u pojedinim selima i krajevima… Orga­nizacije HPS po selima bile su prava košnica i u tom smislu, jer su iz njih obično izlazile sve ostale katoličke organizacije i na njima su se osnivale kao na najsolidnijem temelju. Te dvije zadaće imadu i u buduće vršiti organizacije HPS u svim našim selima i krajevima, jer ne treba nikad s uma smetnuti, da je HPS sastavni dio  općeg  hrv. kat. pokreta«.15

Da se sasvim objektivno prosudi o čemu se radilo i kako je bilo zamašno pitanje, u kojem se Ivan razilazio od predstavnika »domagojskog pokreta«, treba proučiti ono, što o tom kaže sam dr. Merz u jednu ruku i pred­stavnici  »domagojskog pokreta«  u drugu ruku.

Merz:

»Sve razloge i cio prikaz spora, koji trese katoličkim redovima, teško bi bilo danas dati. Pogotovu bi to bilo teško u okviru ovako malog referata, koji imade tek da posluži orlovskim redovima, da uzmognu razumjeti sve i da se uzmognu u  potrebi od ovih  napadaja  braniti . . .

Po srijedi, bez sumnje, teška borba izmedju HOSa i seniorata… Svi nas pitaju: pa što ima seniorat s HOSom? Odgovor se na ovo pitanje može naći samo u povjesnom razvoju katoličkog pokreta kod nas Hrvata. Sve do jesen­skih biskupskih konferencija 1926. bilo je stanje u katoličkom organizovanom radu ovo: postojale su, istina, razne or­ganizacije: đačke, omladinske, pro­svjetne, gospodarske i političke. Svaka je od ovih organizacija imala i svoju centralu. Međutim stvarno je sve te organizacije vodila tajno organizovana i nevidljiva centrala: seniorat. U seniorat su ulazili katolički inteligenti, koji su svršili srednje i visoke škole bez obzira, da li su svećenici ili svje­tovnjaci. Ovi su zakletvom tajne bili vezani i dužni raditi u svim organizaci­jama onako, kako zaključi seniorat. Iza­slanici seniorata nalazili su se u svim organizacijama i tu su provodili volju seniorata, u kojega je pravilima stajalo, da je on vrhovno vodstvo katoličke akcije. Seniorat je dakle bio stvarno jedini i isključivi gospodar svih kato­ličkih organizacija, koji je o njima od­lučivao na svojim vijećima i njegova se volja imala provesti u svim organizaci­jama… Razumljivo je, da je orlovska organizacija prva došla u sukob s tako organizovanim i uređenim senioratom. HOS je prvi zanijekao vlast seniorata kao svog vrhovnog foruma i tako je došao u sukob sa senioratom. Seniorat nije htio dozvoliti da bude jedna orga­nizacija, koja ne će biti pod njegovim vodstvom i vlašću, pa je poduzeo sve, da uspostavi prijašnje stanje svoje vla­sti. Kako je pak HOS na ovo stanovi­šte samostalne akcije bez vodstva se­niorata dovelo sadanje vodstvo HOSa,1 seniorat je odlučio da odrešitom bor­bom  sruši to vodstvo«.

Dr. Ivan Merz navodi dalje jasno razloge, zašto je on i po njemu či­tavo »vodstvo HOSa poradilo oko toga, da ponajprije orlovska orga­nizacija, a onda uopće sve katoličke organizacije budu pod izravnom vlašću crkvenog autoriteta (Episkopata), a se­niorat da postane samo ravnopravnom organizacijom, koja surađuje u Kato­ličkoj Akciji: Po odredbama sv. Sto­lice sve organizacije Katoličke Akcije ima da budu izravno ovisne od hierarhije (Episkopata i sv. Stolice). HOS, kao organizacija K. A., nije htio, da od­lučuje seniorat, već je naglasio, da Cr­kva ima da vodi K. A. izravno. Senio­rat se formalno nije protivio, ali je htio, da Crkva vodi Orlovstvo preko seniorata, da naime seniorat bude po­srednik izmedju Crkve i HOSa. Ovakvo je gledište seniorata bilo neprihvatljivo iz više razloga, a ti su bili organiza­cijski i načelni. Najvažniji su bili načelni razlozi. Seniorat je stvarno i po svojim pravilima bio vrhovno vodstvo cijelog katol. pokreta, kako ga je se­niorat zamislio: ekonomske i političke i prosvjetne i literarne i drugih grana. Prema tomu on nije bio u direktnoj ovisnosti od Crkve, već samo u indi­rektnoj, kao što je uopće svaka djelat­nost s vremenitim ciljem ovisna od Cr­kve. No takva indirektna ovisnost nije bila dovoljna za kat. prosvjetne orga­nizacije. Sv. je Stolica naglasila, da K. A. spada u »glavne pastirske dužnosti« (Ubi arcano Dei), da K. A. dolazi u di­rektnu ovisnost od Crkve, ne samo u pitanjima vjere i ćudoređa već kao organizacijska i idejna cjelina: ona mora da dođe »pod vodstvo biskupa«   (Pijo XI.  AAS   193,  247.).    Crkva je počela i kod nas službeno naglašivati svećeničku dužnost rada na katoličkoj obnovnoj akciji kao dijela pastirskih  dužnosti. Episkopat je počeo jače isticati, da Crkva želi službeno zahvatiti u Katoličku Akcijiu. Pod ovim znacima počela je orlovska organizacija provoditi  širu akciju oko što većeg okupljanja katoličkih sila, bez obzira na stranačku pripadnost  i bez obzira na to, da li su ljudi u senioratu ili ne«.16

Domagojski Pokret:

»Početkom je 20. vijeka započeo naš veliki i neprežaljeni biskup Mahnić akciju kod nas za obnovu katoličkog života. Imao je da pobijedi ogromne poteškoće. Ipak je njegova akcija us­pjela i vidjesmo cvjetne organizacije na svim područjima javnog života. Organizacija i obnova započela je sa sred­njoškolcima; ali malo po malo osvojili su đake osnovnih škola, seosku mla­dež, život socijalni, ekonomski, poli­tički itd. Htjelo se, prama devizi Pape Pija X., »sve obnoviti u Kristu« — Sva su ova društva bila organizirana u H. K. N. Savezu i bila su pod vodstvom starješina univerzitetskih katoličkih društava, nazvanih općenito »seniori­ma«… Ovi ljudi, odgojeni u kato­ličkim organizacijama, nalaze se u javnom životu, tu su na važnim mje­stima i nastoje reorganizirati javni ži­vot po principima katoličke vjere i mo­rala. Njihov uvjereni katolički život, njihovo iskustvo zadobiveno u kato­ličkim redovima, kao i superiorna kul­tura njihovih duhova i autorizacija sa strane Msgra Mahnića osposobljavala ih je, da upravljaju i vode mlada ka­tolička društva. Treba istaknuti, da se organizacija seniora sastoji od laika i svećenika regularnih i svjetovnih.

Katolička Akcija bila je na taj način kod  nas  organizirana. Prije nekoliko vremena presvj. gg. biskupi odlučili su, da je reorganiziraju prema talijanskoj Katoličkoj Akciji. Toj reorganizaciji mnogo je pridonijela podmukla agita­cija izvjesnih zavidnih individua, koji su želeći zadobiti odlučno mjesto i ulogu seniora, htjeli vidjeti uništenu njihovu organizaciju i nadomještenu po vođama HOSa ili Katoličkoj Akciji.

Presvj. gg. biskupi naredili su svima organizacijama, da reformiraju svoja pravila prema propisima Katoličke Ak­cije, nedavno ustanovljene. Organizacija seniora trebala je to isto učiniti, a osim toga trebala je da izgubi velik dio svoje aktivnosti i odlučnu ulogu među katoličkim organizacijama. Ova mjera pokazala se s mnogo razloga neopor­tunom . . .

Seniori su — »pour l’amour de la paix« (za ljubav mira) — reorganizovali svoja pravila i podvrgli su se sasvim crkvenom autoritetu.« (Nova Revija VII. br. 3. str. 333/6.).

»Hrvatski katolički seniorat jest jedna jedinstvena kulturna organizacija se­niora, kojoj je svrha, da u radu za rekristianizaciju domovine ujedini sve seniore. Ova organizacija kao vrhovni forum organizovane katoličke akcije u domovini stvara ideologiju pokreta, te daje smijer svemu kulturno-socijalnom, pa i političkom radu svojih članova… Organizacija u svim stvarima ima čisto tajni značaj… Svaki je član dužan dostaviti predsjedniku seniorata u roku od 14 dana nakon primljene obavijesti o primitku u članove pismeno vlasto­ručno potpisanu zavjernicu, kojom se obvezuje na bezuvjetnu disciplinu cje­lokupne organizacije, vršenje dužnosti, čuvanje tajne, te podjedno izjavi, da se smatra potpuno odgovornim za svoj javni i privatni život i rad H. K. S. Dužnost je svakog seniora, kao funk­cionara ili člana kakvog inog udruže­nja, raditi prema intencijama H. K. S. u tom društvu…« ( $ 1. i 6. Statuta HKS,  »S. Vj.«  1919. II.  19/20.).

          Iza biskupske konferencije 1926., koja se odlučno stavila na

stanovište nadstranačnosti katoličke akcije i svih njezinih organizacija, donosi »Nova Re­vija« 1927. br. 1. str. 37. u opširnom članku, što ga potpisuje »Oredovsky«, ovu izjavu: »Članovi kat. đačkih i or­lovskih  organizacija  moraju  glasovati  i raditi samo za kršć. stranku… Dok imamo samo jednu   kršć.  stranku, članovi  kat… organizacija   moraju (za nju)… glasovati… Ovo je naše načelno stanovište i od njeg ne odustajemo«.                                  

         Nakon opetovanih odredaba sveukupnog  jugoslavenskog katoličkog episkopata o potpunoj vanstranačnosti Katoličke Akcije16a ističe se: »Katolička akcija odgaja svoj članove… Ona   će reći svojim članovima: Idite u Hrvatsku Pučku Stranku!« (P. Grgec, Seljački kalendar 1929., 42.).

Kako je dr. Merz ozbiljno shvatio ova pitanja proizlazi iz bilježaka njegovih duhovnih vježba, vjerojatno pod konac 1924. ili 1925. Tu se među ostalim nalazi i ova bilješka: »Ispisati se iz Seniorata: sv. Otac želi, da je po­litika odijeljena«. Ipak se nije ispisao, jer se uvijek nadao, da će moći konačno prodrijeti s crkvenim gledištem. Mjesto toga saopćeno mu je 1. X. 1926., kako to slijedi iz autografa od 3. X. 1926. i iz pisma od    8. X. 1926. što ga je poslao preuzv. g. nadbiskupu zagrebačkom, koje je sačuvano u izvornom prijepisu, da je »isključen iz Seniorata, i to toga radi, što se nije složio s mišljenjem, da u katoličkoj akciji imade cijeli kompleks stvari, koje ne spadaju pod kompetenciju biskupa, već pod kompetenciju kat. pokreta, odnosno većine seniorata; tako n. pr. biskupi ne će opredjeljivati nacionalnu (u praksi: stranačko-političku) ideologiju kat. akcije, već se organizacije kat. akcije treba u svojoj nacionalnoj ideologiji da ravnaju prema  smjernicama  Seniorata«.

Jednom riječi: dr. Merz je smatrao, da u onim stvarima, koje ne potpadaju pod kompetenciju biskupa, u prvom redu gledom na stranačko-političku pripadnost, katolici, kao katolici, imadu punu slobodu i ne mogu ni pojedince ni preko kato­ličkih organizacija biti vezani odredbama jedne tajne i neodgovorne instancije.

Izvanstranačnost Katoličke Akcije

Dr. Merz je smatrao, da je osnovno pitanje Katoličke Akcije u nas, je li ona dio pastirske službe svećenikâ i biskupâ i kršćanskog života vjernikâ, ili je nacionalno-socialno-kulturni i stranačko poli­tički pokret. U prvom je slučaju vodi izravno biskup u svojoj bisku­piji, preko svojih zastupnika-svećenika, duhovnika K. A. i svih nje­zinih jedinica. Nadbiskup je zagrebački dr. A. Bauer već u svojoj poslanici HOS-u 5. V. 1924. izložio, da su »svećenici, koji u orlovskim društvima vrše ulogu duhovnih vođa, one zlatne karike, koje pove­zuju naučavajuću Crkvu s crkvom, koja sluša. Nerazboriti su oni, koji drže, da organizacija K. A. može da postoji bez ovakvih zlatnih karika, bez kojih će uvijek biti u organizacijama nutarnjih razmirica i prepiraka i blagoslov Božji ne će pratiti njihov rad«. Uza sve to trebalo je dugo vremena, dok je ideja, da biskup vodi K. A. u svojoj biskupiji, a svećenici da nisu obični članovi, nego duhovni vođe i izaslanici crkvene vlasti, sebi bar donekle prokrčila put, premda su izjave Sv. Stolice — i one općenite prirode, i one, koje su upravljene posebice Hrvatima — posve jasne i nedvoumne. Dr. Merz je s pravom od osnivanja HOSa sve do svoje smrti upravo u tomu gledao najosnovnije pitanje cijele K. A. kod nas, da je vode biskupi, svaki u svojoj biskupiji, a svećenici da ne budu više obični članovi i radnici, nego zastupnici biskupovi.

Drugim je pitanjem od osobite važnosti dr. Merz smatrao pot­punu izvanstranačnost Katol. Akcije. Iza smrti dra Merza pokušalo se za šire, neupućene krugove, operirati s njegovim imenom u prilog politizovanog katoličkog pokreta. Htjelo se proizvesti dojam, kao da je dr. Merz bio do smrti senior i pristaša teorije, da je svaki katolik bio u savjesti dužan glasati za bivšu HPS. Toga radi objelodanio je dr. Čedomil Čekada pismo, što ga je njemu, kao piscu članka »Nutarnji razlozi za nepolitičnost i izvanstranačnost Katoličke Akcije« u »Vrhbosni« 1927., X—XII., poslao dr. Merz. Tu se dr. Merz pot­punoma slaže s izvodima ovog članka i želi, da ovaj postane vademecum cijelom našem svećenstvu, pa obećaje, da će dru. Čekadi poslati teze, koje je izlučio iz članka i dalje ih razvio, ako naime dr. Čekada misli taj članak štampati kao posebnu brošuru, što bi bilo veoma poželjno…17 Evo izvatka iz ovih teza:

»I. Kat.  Akcija  je  izvan  i iznad svake  političke  stranke.

II. Crkva  dozvoljava katolicima, da se organizuju  u  polit. strankama, kojih se  cilj ne kosi s načelima kat. vjere i ćudoređa.

III. U savjesti i u ime vjere ne može se obvezati ni jednog kršćanina da bude politički organizovan ili da bude organizovan u ovoj ili onoj stranci.

IV.     Crkva može zabraniti vjerniku da bude Organizovan u stranci, koje se načela kose s kat. vjerom ili moralom…

VII. Zlo je proglasiti jednu političku stranku jedino spasavajućom, pa makar ona za sada bila i jedina »katolička«, jer imade slučajeva, da ne moram radi malog duhovnog dobra, što bi se moglo postići glasajući za ovu stranku, izgubiti jedno ve­liko vremenito dobro. Nijedna stranka nema pravo nazvati se jedinim reprezentantom političke ideologije Crkve, i sve druge stranke nazivati protukatoličkima.

IX. Jedino onu stranku smijemo nazivati protukatoličkom, koju je Ordinarij kao takovu proglasio… Ne smije se zabranjivati katolicima da budu u stran­kama, koje nije Ordinarij zabranio…

XV. Čini se, da Crkva svijesno ide za tim, da borbu za katoličke tekovine u političkom životu hoće da rezervira Kat. Akciji, koju sada u svim zemljama silno organizuje. Jer, kad bi ona htjela da kat. političke stranke vode na poli­tičkom polju borbu za katolička prava, te bi kat. pol. stranke bile ogranak Kat. Akcije i za rad tih stranaka morala bi odgovarati Crkva. U tom bi se slučaju mržnja čisto političkih protivnika kat.  pol. stranke sasula i na Crkvu i Crkvi bi bila onemogućena njezina univerzalna misija, pogotovu, ako je većina naroda politički proti toj stranci. Crkva je po tome prisiljena, radi svoje univerzalne misije, da povuče svoju odgovornost od »kat. pol. stranke«, da ovu pohvali, što štiti prava Crkve, ali da naglasi, da su sve stranke dužne da to čine i da sprema vojsku,   koja  će neovisna od stranačko-političkih interesa, biti kadra da u sa­vjesti   obveže sve katolike te u  njenim redovima i po njenom programu štite prava Crkve (To  je  K.  A.).

XVI.  Zlo se radilo, što se  htjelo u savjesti obvezati sve katolike, da rade i da glasuju uvijek za HPS i što se proglasivalo nekatolicima one katolike, koji su bili u  drugim strankama, kojih Crkva nije osudila.«18

Prema svemu, što je ovdje izloženo, kao i za svakoga onoga, koji je izbliže poznavao dra Merza, bilo bi sasvim suvišno posebice isticati, da dra Merza u ovom njegovom stavu nisu vodili nikakvi stranački, pa  ni  uopće politički  motivi.

No kako se u javnosti ne jedamput okrivilo one, koji su započeli i vodili nasto­janje oko depolitizacije Katoličke Akcije kod nas, da su to bili politički protivnici HPS i da su to činili stoga, da polako unište HPS, treba jasno reći, da je tu borbu za depolitizaciju, bolje: za potpunu departizaciju Katoličke Akcije kod Hrvata započeo i do kraja svoga života vodio dr. Ivan Merz. On nije dakako odgovoran za svaku pojedinu izjavu, za svaki članak i čin svakoga onoga, koji se bio u tom načelnom pitanju s njim saglasio, ali inicijativu je za to pitanje dao on i u svojim je rukama zadržao vodstvo one teške idejne borbe, koja se onda razvila, dok nije nedvoumnim i svečanim izjavama cijelog jugoslavenskog katoličkog episkopata konačno riješena, upravo u onom smislu, kako je to od početka zastupao dr. Ivan Merz.19 Nema sumnje, da bi dr. Merz ovaj isti stav zauzeo prema svakoj stranci, od koje bi se htjelo učiniti košnicu cijelog kato­ličkog života u nas i u koju bi se htjelo u savjesti prisiliti katolike, upravo stoga, jer su katolici. Kod dra Merza nisu bila mjerodavna i uopće nisu dolazila u obzir nikakova stranačka ili politička gledišta ili ishodišta: on je, nasuprot, nastojao upravo oko toga, da hrvatske katolike, u koliko su katolici, okupi i ujedini, prema direktivama sv. Stolice, na isključivo vjerskoj bazi,

Pisac ove knjige smatra, da je radio u duhu dra Merza, kad se ograničio na samu konstataciju načelnih razlika, te nije ulazio u pojedinosti spora. Kao što čitav rad dra Ivana Merza nikad nije išao za tim da razdvaja hrvatske kato­like, nego, nasuprot, da ih ujedini na čisto vjerskoj osnovici, prema kategori­čnim direktivama Sv. Stolice (i jugoslavenskog katoličkog episkopata) — tako ni ovaj životopis dra Merza nikako ne kani razdvajati hrvatskih katolika ili unositi u njihove redove ma kakve nesporazumke; on želi samo istaći nepro­lazne zasluge dra Ivana Merza, koji je s toliko heroizma, dalekovidnosti i mirne ustrajnosti pokazao onaj jedini put, koji vodi do sloge i onaj jedini teren, na kome je   —   prema   direktivama   Pape   Pija  XI. — sloga  moguća (i potrebna).

»Hierarhijska podređenost«

Neki od onih, koji su se za života dra Merza protivili načelima Katoličke Akcije, a kasnije se zagrijali za katoličku akciju »svoje vrste«, ustvrdili su iza njegove smrti, da je dr. Merz »u hierarhijskoj podređenosti gledao bivstvo Katoličke Akcije«.20 To ne stoji. Za dra. Merza je bit Katoličke Akcije »sudjelovanje svjetovnjaka u hierarhijskom apostolatu Crkve«. To je definicija, koju je toliko puta dao Pijo XI. i koju je kod nas nebrojeno puta propagirao dr Merz. Istina je, da je on uvijek naglašavao podređenost cijelog aktiviteta katoličkih svjetovnjaka u Crkvi i crkvenim stvarima katoličkoj hierarhiji, i to nesamo kao uvjet, nego i kao nužno svojstvo cijelog ovog aktiviteta. No bit Katoličke Akcije jest aktivitet, sudjelovanje u apostolatu. A jer je ta Akcija katolička, mora biti u vezi i podređenosti naprama katoličkoj hierarhiji, kako ju je Krist ustanovio. Ovako je o K. A. mislio dr. Merz.

Nije tačno ni to, da je dr. Merz »shvaćao katoličku akciju iz lič­noga izvora svoga katoličkog etosa«. Dr. Merz je Katoličku Akciju shvaćao jedino iz dokumentarnih vrela, izjava, uputa i odredaba sv. Stolice.21 Ako ima gdjegod subjektivizma u shvaćanju Katoličke Akcije, tada ga sigurno nema kod dra Merza.

Konačno se istaklo, da »podređenost katoličkoj hierarhiji ni sa samog organizacijskog gledišta nije nikakav novum«. To je vrlo tačno za dogmatičara i za kanonistu… No kako je to bilo u praksi prije pojave i snažnog i ustrajnog rada dra Merza, svjedoči najbolje samo hrvatsko izdanje Zlatne Knjige, gdje su redom križani stavci, koji su naglasivali poslušnost papinskim smjernicama i biskupskim odredbama.

Iz Merzove je redakcije »Zlatne knjige«, osim uvoda (vidi str. 162/3.), u cijeloj knjizi sustavno izbačeno, stranica po stranicu, sve, šio bi moglo biti primjena načela, naviještenih u Uvodu. Tako je na pr. na str. 8. u pitanju: Što je osnovica ili podloga Orlovu radu? glasio odgovor, već štampao i odobren od crkvene vlasti, ali naknadno izmijenjen: »Osnovica je svemu Orlovu radu katolička vjera, njena načela i zapovijedi, što ih je dao Bog i sveta katolička Crkva: p a p i n s k e  s m j e r n i c e  i  b i s k u p s k e  o d r e d b e«. (Podcrtane su riječi izbačene). Na str. 12. je izbačeno, da je »uzor Orla… ljubav prema sv. Ocu Papi, katoličkim biskupima i svećenicima«. Na str. 46. izbačeno je cijelo pitanje i odgovor: Zašto je Orao dužan svetoj Crkvi duboku i zanosnu ljubav? i t. d. U glavnom se još smjelo govoriti općenito o Crkvi, ali se nije smjela konkretno naglasivati i u praksu provoditi ljubav i poslušnost pojedinca i čitavog katoličkog   društvenog i javnog života Papi  i  nadležnom  biskupu.

Podčinjenost je dakle aktiviteta naših katoličkih organiza­cija crkvenoj hierarhiji bila i te kakav praktički novum.21a Zaslugom je dra Merza ova ideja prodrla u svijest hrvatskih katolika i nadat se je, da žrtve, koje je on prinio za tu ideju, ne će dopustiti, da se ta ideja izgubi ili zamrači. Uostalom, kako su se god F. Terseglav i neki njegovi mladi sumišljenici ustručavali za života dra Merza pri­hvatiti Katoličku Akciju, jer im je bila »previše mehanička« i premda su kasnije s Katoličkom Akcijom povezali pojmove i težnje, koje ne mogu biti svojstvene Katoličkoj Akciji Pija XI., ipak se dra Merza lično sjećaju kao »svetog mladog čovjeka, koji je za pokoru spavao na golom tlu, i koji je bio u najvećoj mjeri produhovljen. On je prvi s najvećim žarom propagirao katoličku akciju među našim hrvatskim sumišljenicima…« U jednom se slovenski križari tom prigodom slažu s drom Merzom: u potpunoj depolitizaciji Katoličke Akcije i katoličkog života kao takvog:

»Naš katolicizam je bil tako tesno združen s politiko, da smo pričakovali zanj veliko večje pomoći, ali pa smo jo pričakovali preje od svoje politične moči, od volivcev im svojih strankarskih zastopnikov kot takih, kakor pa od moči svoje vere, od molitve, od Boga. Zato smo pri  strankarjih, voditeljih in volivcih, marsikako katoliško slabost in mlačnost spregledali, ker nam je vse njihove ne­dostatke odtehtavalo njihovo vneto strankarsko delo. Duhovniki so se nekatoliško ponižali pod laike-strankarje, so jih postavili za nekak ideal v mišljenju in vedenju in živeli v slovesu takorekoč le še od njihove »milosti«. Časi, v katerih je poslanec Povše iz verskega »poštovanja poljubil roko zadnjemu najbolj od Ljubljane oddaljenemu zagorskemu kaplanu — so se odmikali vedno bolj. Da se bo naš katolicizem poglobil, da borno veliko bolj verovali v Boga, je treba, da se napotimo v samoto, da zapustimo politični vrvež, da pridemo v položaj, ko se ne bomo mogli več zanašati na goljufivo človeško strankarsko pomoč: potem bomo spoznali, da je edini naš pravi pomoćnik in zaščitnik le Bog; tedaj bomo pokleknili iz srca, ne samo zgolj na zunaj vsled rubrik, in borno vdano molili: T e  e r g o quaesamus, Tuis famulis subveni, quos pretioso sanguine redemisti — Tebe torej prosimo: pridi na pomoč svojim služabnikom, ki si jih odkupil s svojo dragoceno krvjo. Tako borno molili v pesmi, ki se začne z vese­lim: Tebe Boga hvalimo, in se konča z zmagovitim: Vate, o Gospod, zaupam; na vekomaj ne bom osramoćen. Tedaj bo naša politika splošen in iz globin naše duše prihajajoč klic: Boga je treba poslušati bolj nego ljudi, dobro se zavedajoč, da morajo trpeti pregaranje vsi, ki hočejo pobožno živeti v Kristusu Jezusu, a zavedajoč se tudi, da je sanguis martyrum —  semen christianorum.«22

»Zlatna knjiga«

Pojava je i djelatnost dra Ivana Merza zacrtala duboke, neizbri­sive brazde u čitavom hrvatskom katoličkom javnom životu. Ipak je najveći dio njegove djelatnosti bio namijenjen novoj katoličkoj ge­neraciji, koja se okupila oko »orlova« i kasnije oko »križara«.

Prvi se put Ivan bliže upoznao s Orlovstvom 1920. u Mariboru, prigodom orlovskog sveslavenskog tabora. Tamo su, na osnovu poruke biskupa Mahnića katoličkom daštvu, udareni prvi idejni, organizacijski i tehnički temelji orlovske organizacije među hrvatskim katolicima. Već su od prije postojali pojedini orlovski odsjeci medu katoličkom omladinom. No iza mariborskog tabora održan je tečaj za orlove-učenike i orlice-učenice i osnovan je Savez Gimnastičkih Odsjeka, kao i Sveza G. O. Kod ovog posla nije Ivan sudjelovao. On je u nizu drugih predavanja, što ih je bila priredila JKĐ Liga, držao predavanje o Katoličkoj Internacionali.

Prigodom orlovskog tabora vidio je Ivan nepregledne legije slovenskog i čehoslovačkog orlovstva, kao i prve, čedne početke hrvatskih orlova. Vjerojatno nije onda ni slutio, kako će brzo i silno hrvatski orlovi zamahnuti svojim krilima i koju će odlučnu riječ imati on sam kod stvaranja i vođenja HOSa. Kao uvijek, tako je Ivan i ovaj put sve pojave promatrao kritičkim očima, gledajući sve u svijetlu direktiva i interesa sv. Crkve:

»Prošao je slovenski tabor u Mariboru… Svečani je ophod bio velik, nekoliko hiljada orlova i orlića, slovenskih i nešto čeških, prolazilo je pokraj nas, zatim narodne nošnje iz svih naših krajeva. Proste vježbe na terenu bile su dobro izvedene, ali svečani je govor dobro karakterizovao stanje katol. misli među intelektualcima današnje Slovenije. O katoličkoj misiji orlovstva nije ništa rekao. Upravo religiozna misao naprama liberalnom… nije nigdje istaknuta, tako, da tabor ne može uroditi onim rezultatima, koji su mu bili namijenjeni. Među današnjim Slovencima je sve djelo i organizacija, a religijozni momenat iščezava. Zato vidim, da je u njih sve hladno i bez oduševljenja. Među Hrvatima je religijozna ideja mnogo jača, a organizacije će same za nekoliko godina nići«.23

Ne sluteći, koju mu je zadaću Providnost namijenila medu hrv. kat. omladinom, napisao je Ivan 12. X. 1919, u svoj dnevnik:

»U pogansko su doba bila bespravna ova tri staleža: ženski, radnička i dječji… Majka Božja, Mali Isus i sv. Josip — nije li ova porodica alegorija socijalnog preporoda u kršćanstvu i oslobođenja žene (Marija), radnika (sv. Josip) i djeteta (Isus). Povijest poznaje veliko socijalno oslobođenje žene i radnika po kršćanstvu, i mi ih još proživljujemo, pa i do d j e č j e g  m o r a  d a  d o đ e. Mali Perica, mala Nely od svetoga Boga… naviještaju »dječju revoluciju…« Kršćan­stvo je začetnik dječjeg pokreta i ono je u doba, kad se nije… slutila zrelost dječje duše obožavalo Dijete… Katolici bi morali započeti s organizaciom djece!«

Mala se četica đaka-orlova razišla s mariborskog tečaja po svim hrvatskim krajevima i već u rujnu 1920. počinje da radi isto toliko or­lovskih đačkih odsjeka. Njihov je broj iz dana u dan sve više rasao. U SGO pristupili su odmah i orlovski odsjeci omladinskih društava, te se tako orlovski rad sve više širio i produbljivao. Trebalo je hrvatskim orlovima dati Zlatnu knjigu, po uzoru slovenske. Prijevod je bio povjeren dru Franu Biničkom. Trebalo je osnovati jaku katoličku organizaciju, koja će voditi računa i o potrebi tjelovježbe i javnih manifestacija. Tip omladinskih društava, koji se kod nas uvodio prije rata, među seljačkom i radničkom omladinom, nije bio dovoljno ni manifestativan ni izrazit ni odrešit, da bi svaki njegov član bio već samim tim, što stupa u organizaciju, izrazito i jasno obilježen u javnosti kao član Katoličke Akcije. Zato se kao jedna potreba za izrazitijim i bojovnim društvom sve  više  stalo  razvijati  Orlovstvo.

Ne bi pravo shvatio Orlovstva, prema Merzovoj Zlatnoj knjizi, a to i jedino to je Orlovstvo u Hrvatskoj htjelo biti, tko bi smatrao, da je Orlovstvu zabava ili parada bila prva stvar, a katolički odgoj nuzgrednost ili drugotnost. Isto tako nije ona prava značajka i privlačiva sila mladog hrvatskog Orlovstva bila prvotno u načinu njegove prosvjetne akcije i gimnastičkom programu. Sve je to doista dobro pristajalo novim prilikama i novoj generaciji, koja je voljela gibanje, povorke, nastupe, zajedničke manifestacije… Ali sve to zajedno još ni izdaleka ne sačinjava onoga, što je hrvatsko Orlovstvo bilo i htjelo biti, i to tako samo u sebi, kao i u srcima i poimanju vod­stva i članstva.

Budući da je omladina, seljačka, radnička i đačka, listom pohrlila u orlovske redove, jer je orlovski rad više odgovarao novom vre­menu od predratnog načina rada u omladinskim i đačkim društvima, dolazilo je do nekog natjecanja i rivaliteta između ovih organizacija i Orlovstva, koje je u svojim društvima bilo formalno samo odsjek tih organizacija, premda je imalo svoju središnjicu, koja je samo­stalno radila. Tako se osjetila potreba, da se i orlovska društva razviju u samostalne organizacije, što je i provedeno pod kraj godine 1923. i osnovan Hrvatski Orlovski Savez, koji je postao matičnom organizacijom sveukupne katoličke omladine u hrvatskim zemljama, preuzevši zadaću dotadanjeg omladinskog saveza.24 Članovi su od­bora omladinskog saveza prešli u HOS. Među njima je bio i dr. Merz, koji je u odboru omladinskog saveza obnašao čast predsjednika, a u HOS-u je postao potpredsjednikom. On je sastavio cirkularno pismo, što ga je prepisala blage uspomene Danica Širola i što ga je odbor HOSa odaslao svim biskupima. U tom pismu saopćuje odbor svim biskupima, da će se Orlovstvo postaviti na nove temelje: na temelje Katoličke Akcije. To je bilo 1923., kad se kod nas u široj javnosti malo što znalo o Katoličkoj Akciji, kako ju je Pijo XI. preporučio cijelom svijetu u svojoj enciklici Ubi arcano Dei. Tri su značajna obi­lježja, što ih ističe ovo pismo: 1. uloga svećenika u Katoličkoj Akciji i dosljedno u Orlovstvu; 2. potpuna ovisnost Katoličke Akcije, pa dosljedno i Orlovstva, od biskupa; 3. rad prema načelima Katoličke Akicije, kako je određuje sveta Stolica.

1.  Obzirom na svećenika ova okružnica izričito veli: »Mi smo se ovome stajalištu   odlučno oduprli (to jest da svećenik bude ravnopravan član sa svje­tovnjacima u  organizaciji Kat. Akcije). Oslanjajući se pri tome na smjernice sv. Oca Pija X. u njegovu listu o Sillonu: »Što se tiče katoličkih grupa, svećenici će ih blagosloviti, promicati i potpomagati, a l i  n e  ć e  u  n j i h  s t u p a t i  k a o  č l a n o v i; jer svećenička vojska imade da bude i z n a d  l a i č k i h  d r u š t a v a, pa makar ona bila najkorisnija i makar u njima vladao najbolji duh« (Acta Ap. Sedis 1910., str. 632.)«

2.  U vezi s tim, da svećenik u Kat. Akciji ne može biti sa svjetovnjakom ravnopravni član, jest to, da te organizacije Kat. Akcije dolaze pod potpunu ovis­nost  biskupa, koji u njih šalje tako zvane duhovne vođe, to jest naročito za to odabrane svećenike. Taj stavak iz okružnice glasi ovako: »Taj pokret mora biti u n a j u ž o j  v e z i s a  C r k v o m na taj način, da svako pojedino društvo dobije svoga duhovnika. Pravila svake pojedine organizacije moraju imati pret­hodno odobrenje onog biskupa, na kojega se teritoriju osniva pojedina organizacija. Biskup je može također da zabrani«.

3.  Ova za naše prilike nova načela oslanjaju se posve svijesno na smjernice Sv.   Stolice  o  Kat.  Akciji. I  to stoji posve izričito. Preuzvišeni g. nadbiskup dr. A. Bauer  »je što više obećao svoju pripomoć za hrv. izdanje prerađene i nadopunjene Zlatne knjige, koja će ovih dana u tisak i koja ističe vjersko-prosvjetni momenat u onome obliku, kako   je to sveta Stolica u zadnjim godi­nama proglasila. Iz toga dalje proizlazi:  »Hrv. kat.  Orl.  Savez spada pod kom­petenciju (vlast) Katoličke Crkve…  Predsjedništvu je dodijeljen duhovnik, kojega imenuje duhovna oblast na prijedlog predsjedništva«. (K. Tj. 1927., br. 25. str. 8.).

I uistinu, kad je izašlo hrvatsko izdanje Zlatne knjige, mnogi su osjetili, da u razvoju katol. organizacija među Hrvatima nastaje novo razdoblje. U već otisnutom »Predgovoru« te Zlatne knjige upozorava se posve izričito na tu novost. Taj predgovor u svojoj biti zadržava sve one glavne smjernice, koje su sebi nakon nekih otpora prokrčile put u naš katolički život. Kako taj Predgovor tumači razloge osvajalačkoj snazi hrv. Orlovstva i upozorava na neke izrazitije značajke u našem katoličkom organizatornom životu, koje su se odsele stale jače isticati, to ga donosimo u izvacima:

     »Ipak će se mnogi u čudu zapitati, zašto smo se mi unatoč tomu usudili da nadopunimo i preradimo ovu (slovensku) knjigu. Ponajglavniji je tomu razlog, što se od 1910. godine, t. j.  od prvog (slovenskog) izdanja ove knjige, organizovana Katolička akcija po cijelome   svijetu na osobito veličanstven način razvila…. Najnovija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka, koje potekoše iz vječnoga Rima već godine 1905., kada je blage uspomene papa Pio X. izdao breve u čestoj svagdanjoj svetoj Pričesti. Mladi naraštaj goji zanosnu ljubav prema našemu Spasitelju, koji je uvijek s njim u presv. Euharistiji; tu crpe on svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat… ona je u nepre­stanom i intimnom dodiru s Isusom, koji kraljuje i vlada njenim dušama. S time je u vezi zanosna ljubav mlađih prama svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaruč­nici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili, da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti; moraju postati njihovim p o m o ć n i c i m a… Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim, da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto, koje zapada Isusova učenika. Iz ove se Zlatne knjige također vidi, da omladina ima oči uvijek uperene spram Rima, gdje je onaj svjetionik, koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. I iz samoga Rima potekle su u zadnje vrijeme smjernice, koje računaju s Katolič. Akcijom kao činjenicom i koje na vrlo pre­cizan način zacrtaše njenu ulogu. Mi smo se poradi toga, prerađujući Zlatnu knjigu, najviše obazirali na one upute, koje su zadnji Pape dali Katoličkoj Akciji, a napose omladinskom pokretu. U Katoličku Akciju spadaju prema tome: »pove­zane organizovane katoličke sile za očuvanje, proširenje, primjenjivanje i obranu katoličkih načela u individualnom, porodičnom i socijalnom životu… Iz svega toga je razumljivo, da mi danas stavljamo na našu omladinu daleko veće zahtjeve, nego li se to moglo činiti prije trinaest godina. Mi smo radi toga odredili posve u potankosti, koje su vjerske dužnosti Orla, koliko puta najmanje mora da primi svetu Pričest, koji mora da bude njegov odnošaj spram Crkve i njenih službenika«.25

Taj je predgovor napisao dr. Ivan Merz, koji je proveo i redak­ciju cijelog teksta hrvatske Zlatne knjige u tom pravcu. Nažalost je ovaj predgovor, nakon što je bio već otisnut u reviziji, odstranjen iz Zlatne knjige. Odstranjena su i gotovo sva mjesta, gdje se naročito ističe poslušnost, ljubav i odanost hrvatskih orlova prama sv. Ocu Papi i mjesnim biskupima. Dr. Ivan Merz je plakao — ali to nije bio plač slabića, koji popušta sili, protiv koje bi se još mogao boriti. On je vidio, da ovaj čas nije moguće drugačije, pa je nastojao da etapama, postepeno, postigne ono, što nije mogao postići odjednom. On je stao ova načela sustavno propagirati, braniti, i u orlovskim redo­vima u život provoditi.

Uza svu nasilnu cenzuru sa strane nepozvanih sadržaje po dru Merzu prerađena orlovska Zlatna knjiga posebno poglavlje o Crkvi i o duhovniku, kao zastupniku nadležne crkvene vlasti, vjerski su zahtjevi ponešto veći, i posve se svijesno ističe Katolička Akcija.

Dr. Merz je dobro znao i uvijek je to isticao, da je prvi cilj Ka­toličke Akcije, »katolički socijalni apostolat«, dakle obrana, širenje i utvrđivanje katoličkih načela u ličnom, porodičnom i javnom ži­votu. No on je dobro znao i to, da se »za postignuće onoga cilja, za kojim ide Katolička Akcija, sve obnoviti u Kristu, treba u prvom redu milost Božja. A apostol je ne dobiva, ako nije i sam sjedinjen s Kristom. Tek onda, kad budemo izgradili Krista u samima sebi, moći ćemo ga lakše uvesti u porodice i u javni život. Svi, koji se posvećuju promicanju ovoga cilja… moraju biti ljudi istinske pobožnosti, muževnih kreposti i tako neporočnoga života, da uzmognu svima služiti kao djelotvoran uzor.«26

Stoga dr. Merz pravilno traži, da su radnici u Katoličkoj Akciji prije svega najuže lično vezani s Kristom i Crkvom, ličnom pobožnošću. Tamo, gdje je katolički život tako bujno razvit, da uz Ka­toličku Akciju cvatu i brojna pobožna udruženja, pravilno je, da ova udruženja u glavnom preuzmu brigu oko asketskog uzgoja i života svojih članova, te da i Katolička Akcija taj uzgoj i život redovito crpi iz pobožnih udruženja.27 No kako kod nas, napose po selima i manjim mjestima, nije bio taj život i to nastojanje tako razvito, da bi udovoljavalo potrebama Katoličke Akcije, stavio se dr. Merz, kao i mnogi u ono doba, mogli bismo reći gotovo svi, na gledište, da po selima nije podesno osnivati posebna pobožna udruženja i posebna udruženja Katoličke Akcije, nego da je našim faktičnim prilikama i nestašici svećenstva, koja se tada vrlo jako osjećala, više primjereno, da se po selima osniva jedan tip katoličkih društava, koji će doduše imati značaj Katoličke Akcije, ali će posebice i naročito nastojati i oko ličnog vjerskog i pobožnog života svojih članova. Tadašnje je Orlovstvo imalo sve uslove da u svojim redovima okupi čitavu katoličku omladinu u Hrvatskoj i toga radi je ono izabrano da bude onaj matični i jedinstveni tip katoličke omladinske organi­zacije, koji treba da se svuda provodi. Zato je Ivan Orlovstvu utisnuo onaj posebni značaj, kojim se ono razlikovalo od slovenskog i češkog i slovačkog orlovstva: značaj Katoličke Akcije, ali upravo je zato, radi tadašnjih prilika, osobito naglasio i lični vjerski i pobožni život bivših orlova.

Nekima su se ovi zahtjevi činili prevelikima; ali oduševljenje orlova u jednu ruku i zavidne konstatacije slovenskog svećenstva o razlici između naših i slovenskih orlova u drugu ruku dale su Ivanu pravo.28

Naročito je pak sam sv. Otac Pijo XI. u svojim govorima inter­nacionalnom katoličkom omladinskom hodočašću 1925., orlovima 1925. i orlicama 1926. podcrtao, obrazložio i s velikom hvalom istak­nuo upravo euharistijsku značajku bivših orlovskih i orličkih dru­štava.29

»Božji Orao zlatnih krila«

U teškim danima, koji su tada slijedili, sačuvao je dr. Ivan Merz uvijek svoju  nepokolebivost  u  načelima,  združenu s  djetinjim pouzdanjem u Boga, velikim ličnim žrtvama i krajnju koncilijantnost naprama onima, koji su ga napadali i krivo mu činili. U svemu tomu sačuvao je onaj njemu svojstveni mir, pa ma kako teška bila situa­cija; i u najgorčim je časovima toliko puta rekao: »Samo da nikad ne bi bila povrijeđena kršćanska ljubav!«

Dobro uređeni fascikli Merzova arhiva sadržavaju mnogo divnih dokaza Ivanove plemenštine, velikodušnosti i poniznosti. Neka bude ovdje naveden samo jedan primjer. Dne 21. X. 1927., jedva što se vratio s oporavka na sv. Križu i Hvaru, sasvim već slomljen teškom bolešću, izložen teškim napadajima i uvredama, odgovara Ivan jednom napadaču na svoju ličnu čast pismeno, sasvim mirno i ponizno, gledom na svoju ličnost, ali jasno i odlučno, gledom na načela. Vrlo opširno pismo, koje je sačuvano u prijepisu, završuje: »A Vama Bog oprostio, kao što Vam i ja opraštam. S odličnim što­vanjem u Kristu Gospodinu odani…«.

Patnje, boli i nepravde, kojima je bio izvrgnut do kraja svoga života, nisu ga smetale u neprestanom radu za Katoličku Akciju i za Orlovstvo. On za Orlovstvo piše knjige i članke, priređuje pre­davanja za tečajeve i referate za Savezno Vijeće, vodi nevjerojatno obilnu korespondenciju s najodličnijim i najuplivnijim ličnostima o orlovskim stvarima, posjećuje i osniva orlovska društva u pokrajini i u Zagrebu. Ivan rukovodi čitav orlovski rad, ukoliko se odnosi na Katoličku Akciju, on iz svoje sobe brani Orlovstvo i Katoličku Akciju od javnih napadaja i podzemnih potkapanja i sumnjičenja; sve se važnije, osobito idejne stvari najprije promisle i rasprave u njegovoj  sobi.

O tajni Ivanovih uspjeha u orlovskoj organizaciji piše njegov drug i saradnik:

»Ljeti 1927. boravio je dr. Merz na Hvaru. Njegova dnevna sv. pričest i misa, pa ono pobožno klečanje pred svetohraništem, duboki sabrani pokloni i križanje i onaj vječiti njegov pratilac, Misal, iz kojega je strogo liturgijski pratio svaki crkveni obred, naročito Mise u nedjelje i svečane dane — učiniše, da je čitavo mjesto šaputalo o »nekom mladom svećeniku u civilu«. Sa svakim ju bio ljubezan, susretljiv i uslužan, a kretao se samo u društvu svećenika i djece. Presvj. hvarski biskup ga je zavolio kao »najuzorniji primjer katoličkog laika« i veselio se onom silnom uticaju, što ga je njegova naskroz apostolska pojava proizvodila na pučanstvo, kao i na strance. Kanonici su ga i svećenici susretali kao sebi ravnoga. To nije ni čudo: on ih je dnevno zadivljavao poznavanjem teoloških i pastoralnih pitanja. Jedan od njih mi je priznao, da s Merzom čovjek ne može započeti razgovor o najindiferentnijoj stvari, a da on kroz pet minuta ne skrene stvar na religiozno-teološko ili socijalno-crkveno područje. Kod toga sam se uvijek divio njegovoj iskrenosti, upravo spontanoj inicijativi bez truna namještene tendencijoznosti, taktiziranja ili nametljivosti, što se često potkrade u apostolske akcije mnogih dobronamjernih ljudi.

Kad sam stigao na Hvar, interesiralo me, kako je spremio teren za osnutak orlovskog društva. Znao sam, da on ima magičnu moć osvajanja ljudi i mislio sam, da ću već naći mnoštvo Orlova, kad li me on iznenadi: »Pa ja još nisam napravio ništa.« »Kako to?« »Lako je osnovati orlovsko društvo, odgovori mi po prilici ovako neizrecivim mirom, ali treba prije u okolinu, koja će to društvo podržavati, unijeti smisao za crkveni apostolat i duh Kat. Akcije. Ja sam to pokušao time, da sam živim pojačanim duhovnim   životom, jer zapažam, da je za ove ljude malo čudo, ako svjetovnjak pristupa dnevno na sv. Pričest, i razgo­vara o svemu samo pozitivno u duhu Crkve. Svi me pitaju o sporovima, (koji su tada bili aktuelni u redovima organiz. katolika), a ja to izbjegavam na svaki način. Čemu govoriti o negativnostima, treba biti samo pozitivan i uspjeh je siguran.« Činjenica je to, da je dr. Merz upravo na juriš osvojio Hvar i nije bilo čovjeka, koji ne bi objeručke prihvatio njegov savjet i preporuku u pitanju orlovske organizacije, koja tamo sada bujno cvate.«29 A hvarski su orlovi na­ročito ponosni na to, što su imali u svojoj sredini Božjega Orla…30

»Tako se desilo, da je »baš u ono kritično doba, kad smo se formirali kao orlovska grupa, progovorio iz osame katolički čovjek, koji je zatvoren u svojoj sobi čitao Sumu i Misal, molio Imitaciju i studirao enciklike. Njegov se govor ticao katolištva, a ne onoga, što je konačno usmjereno u ovozemne vrednote: politiku, ekonomiju, kulturu, karijeru… On nam je prvi protumačio encikliku: »Ubi arcano« i time je u već uzdrmana stara poimanja organizacije unio novost duhovne revolucije, koja se može sažeti u dvije ideje: laički apostolat u službi Crkve, te izvanstranačnost akcije kao univerzalne katoličke ideje. Ovo je za nas značilo gledati stvari iz višega: indi­vidualno duboka religioznost, a socijalno potpuno predanje vanjskom kraljevstvu Božjemu… Eto, tu je završila naša duševna orientacija, tu su se smirili oni mladenački trzaji, slutnje i traženja novoga, tu je u konkretnom obliku pruženo zadovoljenje i opravdanje našoj žrtvi i borbi za Papinu katoličku Akciju… Orlovska organizacija nije u prvom redu išla za tim, da obrani katolička načela pred jednim nekatoličkim svijetom, nego za prožimanjem čitavog našeg mišljenja katolicizmom, onim crkvenim, rimskim katolicizmom sa svom nje­govom oštrinom…«31

Sav »sitni«, ali naporni i neprestani rad dra Merza u orlovskoj organizaciji u Zagrebu i pokrajini, sjednice, savjetovanja, predavanja, putovanja gotovo svake nedjelje, nije moguće ovdje nabrojiti i opi­sati. Za karakteristiku donosim samo jednu zgodu, koja se desila samih nekoliko dana pred njegovu operaciju i smrt: »Kratko vrijeme prije polaska dra Merza na operaciju održavala se u Bjelovaru skupština orlovske općine. Radi njene velike važnosti za organiza­ciju u onom kraju morao je HOS na njoj biti svakako zastupan. Kako su u HOSu svi bili zapriječeni, dugo se tražilo, tko da pode, a dr. Merz je na upit, da li bi on mogao poći, rekao: »Ljudi, ja sam bolestan, ali ako nitko ne može, ja ću poći«. I dr. Merz je pošao, premda je sa sobom morao ponijeti aparat za inhalaciju, svoju povišenu tempe­raturu i još koješta. Pošao je posve mirno i tiho, a da onaj čas nitko među ljudima, osim njega samoga, nije znao, kako mu je bilo. I to je bio posljednji Merzov posjet orlovske pokrajine.«32

Dr. Ivan Merz dao je hrvatskim orlovima njihovu Zlatnu knjigu, dao im je novu, rimsku, orientaciju, dao im je njihovo geslo: Žrtva, euharistija, apostolat, dao im je svoj rad i konačno je na samrti žrtvovao svoj život za njih. On je u svom životu i radu, riječ po riječ, živio Zlatnu knjigu, njegov je život i rad bio ispunjen samo žrtvom, euharistijom i apostolatom. I zato su pravo osjetili hrvatski orlovi, da je »najbolji orao, najsvijetliji svijećnjak, koji je Providnost postavila da svijetli putevima hrvatskog Orlovstva,  10. svibnja  1928. ugašen, u punoj apostolskoj djelatnosti, spajajući  rad i  molitvu i prinoseći Kristu Kralju najteže žrtve.«

On je pošao kao  p r v i, da ga i drugi mogu slijediti na ovom putu žrtve, koja je po njegovu shvaćanju bitna Orlovstvu. Nije Orlovstvo bilo neka gimnastička organizacija, Merzova Zlatna knjiga hrvatskih Orlova jasno ističe, da »tjelovježba nije bitna oznaka Orlovstva, jer nipošto ne traži od svih Orlova da vježbaju: ona je samo sredstvo, koje mora da se podredi vjerskomu, ćudorednomu, prosvjetnomu i socijalnomu uzgoju Orlova. Bolje je u društvu ukinuti tjelovježbu negoli dopustiti, da poradi nje strada vjerska, ćudoredna, prosvjetna ili socijalna izobrazba članova.«

O najprvoj je zadaći Orlovstva i uopće svake katoličke orga­nizacije dr. Ivan Merz početkom  1926. zabilježio ove misli:

»Budući je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer naš lišava jedinog dobra — Boga, slijedi, da grijeh valja najviše mrziti i svim se sredstvima proti njemu boriti. I katolička organizacija imade zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne, da članovi budu bez smrtnog grijeha, ova je organizacija besmislena, jer čemu čovjeku sav svijet, ako gubi svoj cilj, radi kojeg je stvoren. Mjesečna sv. Pričest morala bi biti svečana manifestacija borbe katoličkih organizacija proti tom jedinom zlu — grijehu.

Katolička je organizacija veliko dobročinstvo za članove, jer im daje pred­uvjete da si spase dušu. Da uzmognu svi članovi upoznati što bolje cilj, radi kojeg su stvoreni — hvaliti, slaviti i služiti Boga — katolička bi im organizacija iskazala najveće dobročinstvo, da bi za njih priređivala duhovne vježbe. Duhovnik u društvu dokaz je neizmjerne ljubavi Crkve prema vječnom spasenju članova; uvesti bi trebalo sustavnu pouku katekizma. Prema tome u prvom redu i prije svega katolička udruženja mora da paze na unutarnji intenzivni rad: na tako temeljit odgoj svakog pojedinca, da svaki njegov čin bude svijesno odgovarao trostrukom cilju, radi kojeg je stvoren. Jedino ovako odgojene ličnosti kadre su, da socijalno apostolski djeluju  t. j. da i drugim ljudima stvaraju uvjete, te i ovi isto tako spoznadu trostruku svrhu svoga života i prema njoj udese svoj život.

28. III. 1926.

Strahovita opasnost prijeti omladini u društvima bez vjere. Grijeh, koji čovjeka izlaže vječnim mukama, tamo je neopažen. Ne samo to, već omladina dobiva prigodu, da proigra svrhu, radi koje je stvorena.

Katolička organizacija mora da upozori članstvo na to najveće zlo u narodu — grijeh. Sve mora proživjeti svijest o tom užasnom zlu. Da se uzmogne u du­šama omladine užariti vatra apostolata za borbu proti grijesima, koji nas po­svuda okružuju, treba da se izgradi shema duhovnih vježbi za omladinu; tu valja razasilati na duhovnike udruženja i valja svima duhovnicima preporučiti, da u svim udruženjima održe barem djelomične duhovne vježbe za sve članove.

Srž svakog apostolata mora da je borba protiv grijeha. To je okvir, u koji ulaze druge vrste apostolata — čisto vjerski, prosvjetni, politički, ekonomsko-socijalni i  t. d  .

Kat. se Akcija stavila u službu kralja Isusa, raspetoga, okrvavljena, koji visi na križu. Koje li dostojanstvo, što je omladina odabrana, da služi tako velikom, dobrom,  ljubljenome kralju? Koja li sreća,  ako mu i u trpljenju postane slična?

Ne bi bilo normalno za vojsku raspetoga Kralja, koja ratuje za oslobođenje braće ispod kraljevstva sotone, ako i ona ne bi bila raspinjana na Križ i ako se i ona ne bi  hranila drvetom svetoga Križa.

Progoni katoličke omladine, poteškoće sa svih strana, koje je susreću, dokaz su, da smo vojska Raspetoga Kralja. Kada bi sve to glatko teklo, ne bismo bili vojska Isusova.

Tu vijest valja proširiti među udruženjima i svom omladinom.

Raspetoga valja usrdno moliti, da nam udijeli snagu, da ga slijedimo i kao društva i  kao pojedinci na Njegovom  Kraljevskom  krvavom Križnome putu«.

»Križari«

G. 1930. osnovani su »Križari«, da rade na velikom djelu kato­ličkog preporoda, kao posve crkvena, pobožna organizacija, u krilu »Apostolstva molitve«. Ivan se s novovjekim »Križarima« prvi put susreo u Francuskoj, kad je, na putu u Lurd, razgledao uredbu kri­žarske dječje vojne. On je tada zaželio, da i kod nas oživi kakva slična ustanova. I doista su već nekoliko godina bila počela nasto­janja oko »Malih Križara«. Tim se malim križarima eto pridružiše i veliki. Rad je sredovječnih križara, uspjehe i posljedice križarskih vojni prikazao Ivan u svibanjskom broju tadašnje Orlovske Straže 1928., pod naslovom: »Križari novoga doba«. To su posljednji nje­govi reci, što ih je sam predao u štampu. A kad su, iza njegove smrti, novovjeki križari uzdigli svoj križ i u Hrvatskoj, potražili su u knjižnici svoga brata Ivana knjige, iz kojih su sastavljena pravila naših križara, po uzoru križarskih bratstva u velikom katoličkom svijetu. Naši križari i ne idu za drugim, nego da budu »pomagači onog velikog djela preporoda, koji je među Hrvatima započeo biskup Mahnić, dok je u naše doba u tom preporodnom radu djelovao ve­likan karaktera i svetosti dr. Ivan Merz.«33

»Rimska orientacija«

Ivan je u Parizu sigurno ušao dublje u francuski i katolički život i poprimio mnogo od francuskog katolicizma. Ali, premda lično duboko kontemplativan, nije odvraćao očiju od cjelokupnog javnog života, niti je kanio posebne značajke francuskog ili romanskog katoličkog organizacijskog života prenijeti k nama. Kad je počeo tretirati pitanja, koja su u vezi s Katoličkom Akcijom, nije to bilo stoga, da u pojam ujedinjenog rada organizovanih katolika unese one tipove organizacija, koje su kod Francuza razvijene. On postaje predsjednikom omladinskog Saveza i onda potpredsjednikom i tajni­kom HOSa, organizacija, koje su postojale i živo radile i prije njega. Istina je, on im je dao novi duh i novi smjer, ali to nije bio duh francuskog organizacijskog života ni smjer, kako se on očituje u romanskim narodima, kao neka njihova posebna značajka, nego smjer Katoličke Akcije, kako ju je od 1922. naučao i naglasivao Papa Pijo XI. za cio svijet. Dr. Merz nije  shvaćao  Orlovstvo kao neku prosvjetnu akciju na religijskoj bazi, nego čisto vjerskom i crkvenom akcijom. Što on nije u tom pravcu jače nastupao, to je u vezi s njegovim općenitim pozitivnim stavom u tim pitanjima: on je smatrao podesnijim i potrebnijim, da naglašava pozitivni smjer, kojim treba ići i da u tom pravcu konstruktivno radi, svladavajući sve poteškoće, koje su mu se suprotstavljale, ali ne polemizujući s protivnicima Katoličke Akcije. Taj je stav on hotice zadržao do konca života, te uopće nemamo nijednog polemičkog sastavka, koji bi on bio objelodanio. Taj je posao, koji je također bio potrebit, uza sve to, što nije bio ni najmanje zahvalan, hotice i svijesno prepu­stio drugima, koji su bili u izvjesnim pravcima slobodniji i neovisniji od njega, kao jednog od najviših funkcionera HOSa.

Ne bi se tačno izrazio, tko bi rekao, da dr. Merz nije dovoljno pažnje posvećivao drugim vrstama djelatnosti katolika, osim vjerske (i po staroj terminologiji i podjeli, prosvjetne). On je, nasuprot, ve­liku pažnju posvetio i katoličkoj socijalno-ekonomskoj34 akciji i naro­čito političkoj35 djelatnosti katolika. Ali on je htio da sve te djelat­nosti budu u skladu s odredbama i direktivama sv. Stolice, koje je on u tančine poznavao. I upravo je stoga dr. Merz zazirao od svakog političkog strančarstva, osobito pak od povezivanja svega kato­ličkog rada uz rad i sudbinu izvjesne stranke.

Nije on u tom pravcu nikada htio da bude »ideologom«. Ta mu riječ uopće nije dobro zvučila. On je samo proučavao ideologiju Crkve i predavao je drugima u svome djelokrugu. On se zadovoljavao s tom čednom ulogom, ali upravo u toj čednosti i stoji sva veličina, dublje značenje, pa čak i originalnost njegova rada. On nije imao u svojim radovima zadnjih godina nikakvih literarnih pretenzija, niti je želio iz­nositi kakve osebujne originalne nazore kao svoje. Ali on ipak nije samo komentator, koji je pred hrvatsku javnost iznosio mišljenje ovoga i onoga, a da se iz njegovih spisa ne bi moglo doznati njegovo lično mišljenje. Dr. Merz je bio i htio je biti širiteljem i braniteljem ideja Leona XIII., Pija X., Benedikta XV. i Pija XI, o rekrisitianizaciji ličnog, porodičnog i javnog života u naše doba. Pa ako tko traži pod svaku cijenu originalnost u pisaca, možemo mirne duše reći, da je Merz upravo u tome bio originalan, jer toga, praktički, nijedan svjetovnjak prije njega i nitko poput njega nije uočio, proučavao i širio… Njegova misao o Crkvi, kao duhovnoj zajednici svih pravovjernih, s jednim Učiteljem na čelu, Kristovim namjesnikom, sv. Ocem Pa­pom, nije bila samo sanja njegove duše, nego je objektivna realnost, koja je poprimila život u njegovoj velikoj duši i koju je on htio ostvariti u dušama svih hrvatskih katolika, realno i praktički. On je mnogo stranica posvetio pitanju autoriteta, ali ne zato, jer je Nijemac porijetlom, nego zato, jer se osjećao k a t o l i k o m. Zato je on i podvlačio neke određene hierarhične formule i ljestve, koje luče Crkvu, što uči, od Crkve, što sluša; crkveno poglavarstvo, Papu i biskupe, od svećenika i vjernika, a opet svećenike sve zajedno od svjetovnih vjernika uopće. Nije to bilo možda zato, jer on ne bi shvaćao kompleksnosti života i svih njegovih zamršenih niti; on je poznavao život i zahvatio je u nj hoteći ga skrenuti putem iskrenog, praktičnog i punog katolicizma.

Ako je itko kod nas snažno i praktički zahvatio u kompleks­nost suvremenog života, to je bio dr. Ivan Merz. O tom svjedoče njegove knjižice »Ti i Ona«, i »Katolici i novi plesovi«, njegova pisma mladim prijateljima u »Orlovskoj Straži«, njegovi sastavci »Savremena Križarska vojna njemačkih katolika«,36 njegove »Smjer­nice za obnovu kršćanskih ćudorednih običaja«,37 njegove dobro razrađene osnove za reformu orlovskih i orličkih priredbi, njegova obilna korespondencija. On je — nakon svestrane i veoma savjesne priprave — kanio da u prvom redu među tadašnjim orlovima i orlicama stvori takvo duševno raspoloženje, koje će sve pojedince odu­ševiti za veliku krstašku vojnu Crkve proti modernoj nećudorednosti. I premda je bio i sam mlad i štono se veli bez iskustva, ipak je o svim tim pitanjima tako zrelo sudio i nastupao s tolikom mu­drošću, da je među orlovima i orlicama bio neke vrste autoritet u suvremenim ćudorednim pitanjima.38

Čitava ova djelatnost oko obnove ličnog i javnog života u Kristu nije se imala — u smislu dra Merza — odvijati bez crkvene hierarhije i klera, mimo njih, pa ni uporedo s njima, nego uvijek samo u ovisnosti od nadležnog biskupa i sve­ćenika, i to ne samo u stvarima vjere i ćudoređa, nego i u pogledu crkvene admini­stracije. Jer za nj je čitava Kat. Akcija, i u koliko je ona djelatnost svjetovnjaka, samo dio pastirske službe, samo nastojanje oko spašavanja duša. A taj je posao vršio naš katolički episkopat i kler svojim mučnim radom i prije I. katoličkog sastanka u Zagrebu, i prije pojave biskupa Mahnića na Krku, i prije, nego se kod nas znalo za katolički pokret i Katoličku Akciju. Dr. Merz bio je toga sebi uvijek svijestan i nikad nije ove vanjske djelatnosti katoličkih svjetovnjaka, pa ni samoga klera, stavljao na prvo mjesto, nikad je nije precjenjivao. On je znao, da je prvo i glavno milost Božja i lični život u milosti. A »javni život« mora također da bude katolički, pretežno djelovanjem svjetovnjaka, koji su uzgojeni i vođeni od svećenika. No taj katolicizam javnog života, ta »katolička kultura«, ne može, u smislu dra Merza, imati ovozemni cilj, kao n. pr. jačati narodnu snagu i slično — premda je to sigurno jedna od posljedica — nego ima da teži jedino za tim, kako će čitav lični, porodični i javni život podložiti kraljevskoj vlasti Kristovoj.

1 Dva mjeseca pred svoju smrt piše dr Petar Rogulja: »Stvarala se dakle nova grupa, koja je htjela da na osnovu kršćanskih kulturnih i socijalnoekonomskih načela, pa na osnovu Kristovih nauka i u javnom životu poradi za narod. Znak je dezolatnih naših prilika, što je ta skupina pad imenom Hrvatske Pučke Stranke tek iza prevrata stupila pred svijet… Do toga je čina doveo logički razvoj cijeloga hrvatskoga katoličkoga pokreta… « Luč, 25. XI. 1919. br. V. str. 48-50. — »Rogulja je bio prvi organizator praktičnoga rada hrv. kat. pokreta… On je prvi isticao…. da se preporod hrv. katolika iznađe provesti pomoću ovih organizacija.: religiozne…, prosvjetnih…, socijalnih i ekonomskih… i pomoću organizacije, koja će kat. radu osigurati građansku slobodu i zajamčiti katolicima primjeren utjecaj na državne funkcije« — P. Grgeč: Dr. Petar Rogulja, Alm. Luči 1925, 291-2. — Isp. M. Matulić: Ratni Domagoj, Alm. Luči 1925, 396-398.

2 Grgur Galović u Glasniku biskupije bos. i srijemske, 1917, 101.

3 T. j. prihvaćanje interkonfesionalne baze za socijalno-ekonomsko udruživanje.

4 Dr. P. Rogulja: Pred Zoru, 134/5.; Isp. i članak dra Andrije Živkovića o »reli­gioznom konzervativizmu u Mahnićevoj »Hrv. Straži« 1917, 291/7.

5 Novi putevi, »Luč«, 1918, 102.

6 Isp. Glasnik biskupije bos. i srijemske, 1916, 184.

7 »Hrv, Straža« 1917, 320.

8 »Luč« 1925. VI, 4.

9 »Luč«  1925. V. 1.

10 Dr. Ivan Merz, Sticanje podmlatka. »Luč«, 1923/4, str. 14.

11 S. Podolšak u »Luči« 1923/4, str. 13.

12 Dr. Ivan Merz: Duhovna obnova po liturgiji. »Luč«, 1924/5, str. 11—17.

13 Isp. Orlovstvo i prilike u katoličkom pokretu, Zagreb 1927., str. 19.

14 Orlovstvo i prilike ti katoličkom pokreta, Zagreb 1927., 4. Načelni dio ove informativne brošure, tiskane kao rukopis, za informaciju orlovskih radnika, redigovao dr. Merz. To je ujedno, uz sličnu brošuru: »Orlovska organizacija, đaštvo i katolički pokret«, Zagreb 1926., jedini spis, proizašao (djelomično) iz Ivanova pera, koji bi se mogao nazvati polemičkim, a i to samo u najširem smislu riječi. Jer sve je to samo obrana i konstatacija za pravilnu informaciju onih, koji su te stvari morali znati, a ne prava polemika. Dr. Merz i njegovi drugovi u HOSu mole one, koji se s njihovim radom ne slažu, da se u stvar zamisle i da je prouče, a da je ne isjeku. Oni mole sve, prijatelje i protivnike, da se »ne zadrže toliko kod samih događaja, koje moraju spomenuti radi potpunosti, da korigiraju mnoga neispravna mišljenja, već da nastoje prodrijeti do dna same stvari i do ideje, o kojoj se radi«  (lb. 4.).

* Dr. Merz navodi  M a h n i ć e v u  »Hrv. Stražu«,  a ne kasniji istoimeni zagrebački dnevnik.

15 P.Grgec: Katolički pokret među Hrvatima, »Soc. Misel« 1925. II. 36 – »S. Vj.« 9. XI. 1925. – »Narodna Politika« 29. VII. 1927.

1 U prvom redu sam dr.Merz svojim idejama o Kat.Akciji.

16 Orlovstvo i prilike u kat. pokretu, Zagreb 1927., 5—8.

16a Isp. str. 157. bilj. 19

17 Kat.  Tjednik   1928.  br.  37.

18 Značajna su i pisma, koja je dr. Merz pisao jednom srednjoškolskom kate­heti, franjevcu, koji ih je iza njegove smrti objelodanio u K. Tj. 1928. br. 14. u svrhu, da obrani uspomenu dra Merza, kao da je on zahtijevao, da se članovi KA moraju stranački opredijeliti.

19 Bisk. je konf. 12. X. 1928. br. 218. Pr. od­lučno naglasila, da »organizacije Kat. Akcije nisu i ne smiju biti mjesto za politizi­ranje, a još manje za strančarstvo, jer članovi njihovi mogu da budu pristaše raznog političkog smjera i različitih stranaka, samo ako su oni inače ispravni i praktični katolici, odani sinovi Crkve, a politika, koju zastupaju, i stranke, kojima pri­padaju, nemaju u svojem programu ‘kulturnih načela protivnih evanđelju, ili ako ne rade protiv njih«. U posebnoj okružnici od 12. X. 1928. br. 233. nadovezuju naši katolički biskupi na ovo i zabranjuju »svako osuđivanije pojedinih lica, a najpače svećeničkih, jesu li poradi svoje stranačke pripadnosti zaisita pravi ka­tolici ili nisu, jer takovo suđenje pripada samo sv. Crkvi. Crkva se ne veže ni za koju političku stranku, niti koja predstavlja Crkve: i ako koja politička stranka stoji na kulturnom stanovištu sv. Crkve, ona time čini samo svoju dužnost«.

20 F. Terseglav: Fons aquae vivae, Križ, Ljubljana 1929, 67.

21 Isp.  Dr.  I.  Merz:   Katolička   Akcija,  Šibenik,   1927.   16—20. 

21a Isp. i bilj. 23. str. 160.

22 Dr. Josip Turk, Katoliška Akcija, Križ (Ljubljana) 1929., V—VI. str. 92.

23 3. VIII. 1920. U »Vzajemnosti« (br. 1. 2. g. 1929.) napisao je g. J. Kalan — svećenik i vrlo poznat slovenski prosvjetni radnik, koji je pastorizovao svoje su­narodnjake u Njemačkoj — karakterističan članak, koji donosimo u izvacima, prema prijevodu  »Kat. Tjednika«  1929., br. 1., str. 4.

Članak je posebno aktuelan toga radi, što se u njemu auktor posve javno izlaže za stanovište, da sav odgoj i rad u katoličkim organizacijama mora biti radikalno i beskompromisno katolički, te da se ima u svemu oslanjati na katoličku hierarhiju. Stanovište,  koje je dr. Ivan Merz uvijek zastupao i branio.

Pisac se dotiče prilika u Sloveniji želeći, da se u tom pogledu naprave neke izmjene u organizacijskoj praksi katoličkih društava u Sloveniji. Kod nas su Hr­vata službenim uvedenjem Katoličke Akcije, a nastojanjem poglavito dra Merza, ova jedino ispravna načela dobila jednu trajnu i neoborivu sankciju. Ujedno je ovaj članak u neku ruku i potvrda i opravdanje gornjeg, na oko vrlo oštrog, suda dra Merza o slovenskim  katoličkim organizacijama.

»Krivo je, što u Sloveniji kod vodstva omladine imaju glavnu riječ lajici. Svaka čast i hvala dobrim katoličkim lajicima! Sudjelovanje, pomoć lajika silno nam je dobro došla. Zahvalni smo im. No toga ne može nitko tajiti: Uzgoja omla­dine, odrasle i nedorasle, jest u prvom redu stvar svećenika. Jer je uzgoja mladeži uzgoja puka. I to je naš poziv. Svjetovnjaci su nam dobro došli u pomoć. Također smjernice imaju davati pozvani vođe puka i omladine. Prije svega dušobrižno sve­ćenstvo, koje potrebe mladeži najbolje pozna i koje je za nju odgovorno. Sada je svećenik kad omladinskih organizacija skoro po milosti omladine, što je potpuno krivo. Toga, koliko mi je poznato, nema nigdje drugdje. Svuda se katolička omla­dina s veseljem oslanja na svećenika. Svećenik je rođen vođa mladeži u svojoj župi i to mu pravo ne smije kratiti ni jedna organizacija. To je jedino pravo sta­novište, kojega ne može niko poreći. I bude li organizacija za dušobrižništvo do­nosila lijepe plodove, mislim, da će je svećenik pomagati svojim najboljim silama.

Uzgojna načela kod naše omladine bila su — barem djelomično — prenesena iz München-Gladbacha. Zato vam kažem, da se München-Gladbach već nekako iživio, premalo je izrazito katolički, svećenstvo većinom nije s njim više zado­voljstvo.  Dva su svećenika, koja su radila u München-Gladbachu,  otpala.

Njemačka tjelovježbena organizacija »Deutsche Jugendkraft« ima drukčija načela, pravo katolička. Ni u čemu ne paktiraju sa svijetom, niti pitaju, što pro­tivnici vele. Njihov je cilj: Tjelovježba radi duha, oduhovljenje i oplemenjivanje čita­vog čovjeka. Srčano potiskivanje svih nastojanja, koja hoće iz precjenjivanja tje­lesnog stvoriti kult tijela. Najoštrije odbijanje svih pretjerivanja i velikih dražila, odričući se potpunog stručnog izjednačivanja sa ostalim turističkim i sportskim udruženjima. Ta je načela proglasio glasoviti generalni prezes cijele omladinske organizacije,  pokojni prelat K. Mosters . . .

Glede odnosa svećenstva prema organizacijama, čini mi se zgodnim, da usta­novim još to: Župnik u dušobrižničkom obziru imade vlast nad svojim župljanima. Nijedna mu organizacija ne može stavljati meda. Društvo, koje bi to htjelo, nije više katoličko. U Sloveniji su se dijelom previše emancipirali od svećenstva. Drugdje imaju svećnici katoličke organizacije potpuno u rukama i s veseljem rade u njima, jer donose velike plodove u duhovnoj pastvi. U Sloveniji društveno življenje ide previše svojim putem, mimo župnika i crkve. U Njemačkoj je uopće vas društveni život — i po velikim, gradovima — strogo razdijeljen po župama. Župa je središte svega katoličkog života. Novo vrijeme jako naglasuje misao: Župa — obitelj«.

24 Isp. Dr. Ivo Protulipac: Hrvatsko Orlovstvo, Zagreb  1926, 61—76.

25 Objelodanio kasnije sam dr. Ivan Merz u »Kat. Tjedniku« 1927. br. 25. str. 8.

26 Pio X. Enc. »II fermo proposito«, Actes de Pio X, Paris, II. 95.

27 Dr. Ivan Merz: Katolička akcija, Šibenik 1927, 51.

28 »Od onih temeljnih zasada, kojima je Dr. Merz u Zlatnoj knjizi udario pravac hrv. Orlovstvu, ide on i dalje. U knjižicama »Ti i ona« te »Katolici i moderni plesovi« upotpunjuje zna­čajne crte idealne orlovske mladeži. Iako su se izvodi Merčevi u tim knjižicama činili nekima pretjerani i nesavremeni, ipak su konačno svojom katoličkom istančanošću morali prodrijeti u orlovsku organizacijiu i provesti se u njoj.« (Za vjeru i dom, 1928, br. 6, str. 152.)

29 Isp. str. 181—193.

29 D. Žanko: O božjem čovjeku, »Nedjelja« 1929., XXI. 5.

30 »Orl. Straža« 1928. XII. 330.

31 Dušan Žanko, »Misao« 1929., I. 1—2.

32 Dr. M. Lehpamer: Dr. Ivo Merz, heroj kršćanskog mira, »Nedjelja« 1930. br. 20. str. 3.

33 »Križ«, Zagreb, I.  1, 20.

34 Isp. n. pr. članke dra. Ivana Merza: »Socijalno-ekonomska akcija kato­lika« u »Kat. Tjedniku« 1927., br. 18. str. 5.; »Vjera i gospodarski život« u »Kat. Tjedniku« 1927., br. 27. str. 5.

35 Isp. veoma opsežnu radnju dra. Ivana Merza, dovršenu 1925.: »Načela katoličke političke akcije prema spisima sv. Stolice«. Radnja je nadopunjena odredbama koncilâ, okružnicama pojedinih biskupâ, izja­vama bogoslovâ, novinarâ i političarâ. Nažalost je, uza sve nastojanje dra. Ivana Merza, ova radnja ostala u rukopisu, neobjelodanjena.

36 »Kat Tjednik« 1928., br. 22—27.

37 »Kat. Tjednik« 1928., br. 12—16.

38 Isp. Dušan Žanko: O božjem čovjeku, »Nedjelja« 1929., br. 23. str, 4. Kako je dr. Ivan Merz kod toga zrelo gledao u praktične prilike i kako je taktički postu­pao u svom ćudorednom apostolatu, neka svjedoči n. pr. mali izvadak iz pisma, što ga je 23. II. 1928., malo pred smrt, pisao dru fra Guberini: »HOS nije još do­spio da uzme u pretres one ćudoredne smjernice. Čini se, da nije ni sazreo čas, da se definitivno izdadu, jer u nekim se stvarima svećenici u provinciji razilaze … Mislim, da bi bilo dobro, kad bi se duhovnici sporazumjeli na jednom sastanku o tim detaljima. Prvi, načelni dio, poslao sam presv. biskupu Srebrniću i kad ga ovaj prorevidira, zamolit ću »Kat. Tjednik« da ga objelodani. Tako će se barem stva­rati psihoza i onda će naše članstvo lakše prihvatiti odredbe, koje izdade HOS …«