U LURDU

»Vidio sam velike stvari«

Ivan je dva puta bio u Lurdu. Prvi put koncem srpnja 1921. Po­šao je onamo iz Pariza preko Bordeauxa i Toulouse.

»Toulouse, 27. VII. 1921. U željeznici Paris—Bordeaux sastasmo se sa dva Isusovca, bogoslova, rodom iz Canade. Pripovijedaju o jakom vjerskom životu u Canadi, o velikoj plodnosti francuske rase u Canadi i dr. U Bordeauxu pogledasmo brod Asie, te sve moguće katoličke organizacije. U Arcachomu smo prisustvovali sastanku Avant-garde, mališa francuske katoličke mladeži. Posvuda se osjeća bli­zina Lurda; tako je jedan član tih mališa ozdravio (imao je, čini mi se, sušicu u nozi) i sada igra nogomet. Na quai-ju mi pokazaše također jednu gospođu u bjelini, koja je ozdravila od iste boli. Po prvi put smo vidili svijetlo-plavi Atlanski Ocean, kojega su valovi hitili pjeneći se i natječući se. Neprestani taj život, to kretanje neizmjernosti, kao da je slika Duha Svetoga, koji je također neprestani, vječni, neizmjerni i lijepi život. U Toulouse stigosmo u noći, lutasmo po tijesnim ulicama, po mjesečini; čovjek bi rekao da je bosanska mjesečna noć, i napokon udarismo o alku i otškrinuše nam velika sredovječna vrata. Ovdje mi se najbolje svidjela glava sv. Tome. Inače je puna relikvija i čuva se dio drveta križa, dio odijela bl. Djevice Marije i dr… Semaine sociale: I ako je karakter odviše stručni, da zapravo ništa ne razumijem, ipak je cjelokupni utisak veličanstven. Zastupani su vođe katoličke Francuske i Belgije. Osim E. Duthoita, Goyoa, Lerolle-a, nalazi se ovdje Dominikanac Père Rütten, vođa belgijskih radničkih organizacija, Max Turmann i toliki drugi…«

Dalje nabraja Ivan, za koga sve treba moliti u Lurdu. U Toulouse se tom prilikom upoznao s gđicom A. M. Poyet. O njoj i njezinim drugaricama veli: »Upoznao sam tip francuske katoličke djevojke. Pune su nadnaravnog žara i teško se rastati od tako sveta svijeta. Otkrile su mi, da je bilo među njima Srpkinja, koje su simpatizirale s katoli­cizmom.. Neka R. je konvertirala i ima nakanu osnovati u Beogradu dječju kliniku, te pozvati francuske milosrdnice onamo. Hvaljen budi Bog i Njegovo Sveto Ime!« Gospođica A. M. Poyet pripovijedala mu je tom prilikom mnoge potankosti iz života njezinog brata Petra, đaka-apostola, koji je unijevši Boga u život studenata na školi, gdje je učio matematiku i fiziku, naglo obolio i preminuo. Ivan je na temelju op­sežne literature i ovih saopćenja prikazao život Pierra Poyeta u »Luči« XVIII. 24—27.

 Svome drugu i prijatelju, sada već pokojnom ing. Dragi Maroševiću, piše Ivan iz Lurda 3. VIII. 1921.:

»Vidio sam ovdje velike stvari i za Te sam se molio. Šaljem Ti malo lurdske vode…« Kasnije mu se javlja opširno iz Pariza, na dan sv. Luke. 1921.: »U Lurdu Te najprije obuzme osjećaj, da je tamo »Ona«, Majka Božja, koja je veća, moćnija i ljepša od svih onih Pirenejskih gorostasa, koji Lurd okružuju. Ona tamo na zaseban, način stoluje i držim, da svi, koji su tamo, ma i ne vjerovali, moraju imati isti osjećaj, da ona tamo j e s t. Ti se onda u Lurdu nalaziš pokraj Nije: ona tamo izdiže glavu iznad Pireneja i drži u naručju Boga. To je realan osjećaj, koga se ne možeš otresti, a tisuće vijernika (noću svaki s upaljenom svijećom u ruci) ide serpentinom uz brežuljak i pjeva bez prestanka: Ave, Ave, Ave Maria! Svaka svijeća, koja trepti, to je jedna duša, koja će danas-sutra k Njoj. Oh, hoće li što prije doći taj čas, tako čovjek u Lurdu osjeća, jer zaista, tamo ima neki »predokus« neba! Po danu stotine bolesnika leži po nosilima, svijet raskriljenih ruku glasno moli, a Isus u presv. Sakramentu ide od bolesnika do bolesnika, naginje se svakomu posebice i blagosilje ga. Međutim jedan svećenik glasno moli: Gospode, mi ti se klanjamo, itd. Katkada netko povikne: »Ozdravio sam!«… U toj Te atmosferi često obuzme strah… Da, u Lurdu sam naučio, što je kru­nica i ona mi je odsele dragi i najbolji prijatelj. Molio sam je i prije, dakako, u duhu vijere …   ali Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao i osjećajni momenat….«

Kako se Lurd duboko dojmio Ivana, svjedoče i njegova pisma majci. Osim velike duhovne koristi primio je u Lurdu i milost, da su mu oči uslijed pranja lurdskom vodom toliko prizdravile, te je mo­gao nastaviti studij, koji bi bio morao prekinuti, jer mu je očima bilo veoma zlo. »Ako mi bl. Djevica u Lurdu« — piše Ivan svom prija­telju N. B. na dan sv. Franje Borgia 1921. iz Pariza — »i nije  p o s v e  izliječila oči, tako, da s dosta poteškoća čitam, to sam u Lurdu za­volio krunicu, koja će mi biti uz sv. Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba.«

»Najnovija čudesa u Lurdu«

Drugi je put pošao u Lurd iz Zagreba prigodom 52. narodnog francuskog hodočašća 20.—28. VIII. 1924. Svoje doživljaje i doj­move opisao je u svome dnevniku, što ga je i objelodanio pod na­slovom: »Najnovija čudesa u Lurdu«, Zagreb 1924.

Ivan zorno opisuje ured za liječničke pregledbe, različite op­hode, osobito teoforičku procesiju, ophod s bakljama i javno pjevanje gregorijanskoga »Credo«, koje se naročito doimlje svih slušalaca. U Lurdu se upoznaje sa Lafforgueom, urednikom lurdskog časopisa »La Source«, abbé Eckerom, koji mu pribavlja novinarsku iskaznicu, s dobrovoljnim bolničarkama, ozdravljenicima i njihovom rodbinom. Prisustvuje dolasku »bijeloga vlaka« s teškim bolesnicima, različi­tim pobožnostima i osobito liječničkim istraživanjima. Opisuje, kako su liječnici oprezni u konstataciji i samog olakšanja bolesti, i kako teško proglasuju potpuno ozdravljenje, premda su svi, koji sve to gle­daju, u sebi uvjereni, kao i bolesnik sam, da se doista zbilo čudesno ozdravljenje. Kad su u liječnički ured unijeli ozdravljenicu Paule Parizot, studenticu medicine, Ivan je, od uzbuđenja, poletio u sobu, rezerviranu za liječnike ne znajući, da je publici strogo zabranjeno da uđe ovamo. Tako je dulje vremena mogao da prisustvuje pre­gledavanju liječničkih svjedodžbi o neizlječivosti njezine bolesti, dok ga nije neki bradonja opazio i lijepo poslao van, među novinare… Narod je vani pjevao Magnificat, a unijeli su u ured drugu ozdravlje­nicu, Mariju Lafon iz Montpelliera. Drugi je dan promatrao, kako se tačno ispitivao slučaj Madelaine Delaitre, koja je jučer u piscini ozdravila od teške bolesti. Ivan, prema liječničkim obavještenjima, potanko opisuje tok bolesti i stanje ozdravljenice i kao da mu je malo i krivo, što je ured za liječničke pregledbe službeno priznao samo da »ozdravljenje gđice Macagne i Delaitre premašuje dje­latnost prirodnih sila« (Annales de Notre Dame de Lourdes août 1924), ako i razumije razloge, zašto su liječnici tako strogi. Preko gđice Anny Poyet upoznao se i s jednom ozdravljenicom, gđicom Helene Macagne, u bolnici sv. Marije, što stoji nasuprot spomenika zahvalnosti za pobjedu. Ona pođe upravo k njemu, uhvati ga za ruku i dugo je ne ispusti, a onda reče: »Vi ste novinar, objelodanite, što mi je sveta Gospa učinila!« i sama mu je opisala svoju tešku i dugotrajnu bolest i ozdravljenje u tren oka za vrijeme teoforičke procesije 21. VIII. u času, kad ju je crkveni dostojanstvenik, koji je nosio Presveto, blagoslovio. Ozdravljenica se na to okrenula nekim prisutnim djevojkama, koje su prisluškivale ovom razgovoru, i reče im: »A vi, ne povodite se za modom!« Jedna učiteljica neke državne škole plakala je od uzbuđenja, a njezin pratilac, neki mladi bezvjerac, bio je također duboko ganut. Drugi je dan vidio Ivan ovu učiteljicu, koja je također bila bezvjerka, kako kleči pred kipom okrunjene Bogorodice. A onaj je mladić trpio od upale bubrega, te je počeo da pije lurdsku vodu i izrazio je želju, da sa svijećom u ruci ide u ophodu… U velikoj je euharistijskoj procesiji toga dana zapazio Ivan francuskog pjesnika Francis Jammesa, kako ide praćen svojom unučadi. U doba, kad je Ivan boravio u Lurdu, održalo je mnogo katoličkih organizacija svoje sastanke. No on nije dospio onamo, jer je sva njegova pažnja bila usredotočena na procesije, bolesnike i Gospu… Došavši 27. VIII. u Pariz polazi s prijateljima pred »bijeli vlak« s bolesnicima i na kolodvoru govori s ozdravljenicom gđicom Parizot.

Iz Lurda je pošao u Pariz, da pozdravi i da se porazgovori s nekim uglednim ličnostima francuskog katoličkog života, naročito s Mons. Beaupinom, koga je u pismu od 28. VIII. 1924. zamolio za duži sastanak. U Parizu je Ivan želio, osim toga, da »upotpuni svoju zbirku dokumenata o katoličkom životu u Francuskoj, da posjeti izvjesne katoličke ustanove i nove pothvate«.

Dojmovi o Francuzima.

U Ivanovu dnevniku, što ga je vodio za svoga posljednjeg bo­ravka u Francuskoj, nalazimo mnoga zanimljiva opažanja o Francu­skoj i Francuzima. Prvi dojam, što ga je na nj učinila francuska pu­blika, nakon »uredne i čedne Švicarske«, nije bio osobito povoljan: »Već su se u Ženevi muževi i žene u vagonima nedostojno ponašali, a goloruka je moda govorila, da opet dolazim u lascivne zemlje. Ali eto, u Francuskoj, pored ovakvih ljudi, čovjek često susreće pravu elitu, gotovo svece, koji svojom vrijednošću nadoknađuju i brišu loše dojmove, što ih na stranca čine ljudi s ulice«.1 Naročito ga se lijepo dojmio razgovor s gđicom Annie Poyet, dragovoljnom bolni­čarkom iz Versaillesa i gđicom Petit. U vlaku razgovara Ivan s nekim lazaristom iz Tunisa, koji mu je pričao »o srpskoj vojsci u Bizertu i o dobrom i uzgojnom utjecaju, što ga je na nju, a poglavito na čas­nike, vršio kontakt s Francuzima«2.

Već je u Parizu Ivan zavolio francuski kler i njegove vrline. I sada, na svom lurdskom putovanju, bilježi: »O, taj francuski kler! Kako je bijedno odjeven! Kako li se na njihovim licima vidi siroma­štvo i tegoban život, što ga provode francuski svećenici! Nisu li među njima i neki, koji idu svojim vlastitim župljanima u nadnicu za poljske poslove, da zarade koricu hljeba! I eto ove, po vanjštini, bijedne, jadne, nelijepe pojave, ti svećenici Božji, pjevaju u euharistijskoj procesiji u Lurdu zanosno i oduševljeno, puni ushićenja i lju­bavi, uzvišene euharistijske himne«3.

Na poziv kontese Marguerite de Montbel, supruge Charles de Montbela, boravio je Ivan nekoliko dana u Argentu, u dvorcu ove plemićke katoličke porodice. Tu je izbliže upoznao i mišljenje i način života visokog francuskog plemstva. Ivan sve gleda, promatra, pro­suđuje ideje, pojave, ličnosti, te svoje dojmove marljivo bilježi u svoj dnevnik. Tu čitamo n. pr. ovaj krasni stavak:

»Ovdje se nalazi i jedna mala gospojica, tamno-sivo odjevena, gospojica Louise de Souliac. Ima na sebi nešto redovničko: rukavi do dolje, vrat zatvoren. Prava katolikinja. Imala je redovničko zvanje, ali jer joj je u ratu poginuo brat, koji je ostavio četvero nejake djece, preuzela je ona odgoj bratove siročadi. Svi na nju gledaju s udivljenjem. Uspjelo joj je, da odgoji bratovu djecu. Jedan je svršio u St. Cyru vojnu akademiju, pa je nedavno postao poručnikom… I ta go­spojica katkada iščezne, ode u Pariz ili kamo drugamo. Svi drže, da je ona redov­nica, koja živi u svijetu, »svjetskim životom«, ali da daje svojim poglavarima račun o svome životu i o svemu, što potroši«4.

Posljednje je godine svoga života dr. Ivan Merz spremao veliko orlovsko hodočašće u Lurd i mnogo se veselio tomu, kako će svoje orlove izbliza upoznati s Lurdskom Gospom i sa čitavom atmosfe­rom, koja je tamo okružuje. No nije mu bilo dano da to doživi ovdje na zemlji. Njegova će duša puna ushićenja sigurno radosno pratiti iz nebeskih visina križare, koji hodočaste u Lourdes…

Zolin »Lourdes«

Da suzbije loš utjecaj, što ga Zolin roman »Lurd« još uvijek vrši na našu neupućenu publiku, podvrgao je Ivan ovo djelo u zasebnoj studiji književnoj i povjesnoj analizi.5 Najprije upozoruje, kako je Zola obećao publici u štampi, da će napisati historijsko djelo i prikazati čistu istinu. No Zola je pošao u Lurd pun predrasuda, te je u smislu tih predrasuda sasvim iskrivio događaje oko ozdravljenja Sofije Couteau, Elize Rouquet i M, Lebranch, koju Zola zove Grivotte. Ova se kasnije, posve zdrava, udala i preživjela je Zolu. A u Zolinom romanu ona već na povratku iz Lurda u željeznici opet počinje bacati krv: nje­zino je ozdravljenje bilo, po Zoli, samo prividno. Javnost je doskora doznala za ovu Zolinu laž i Zola je, da se izvuče iz škripca, 1895., tri godine iza Grivottina ozdravljenja, pohodio Grivottu i ponudio njoj i njezinom mužu doživotnu obilnu rentu, ako ode iz Francuske u Belgiju, jer bi se tako lakše zaboravilo na ovog živog svjedoka njegovog iskrivljivanja povjesnih činjenica. Naravski, da Grivotta nije prihvatila ovog nedostojnog prijedloga. A Zola je, kad ga je dr. Boissarie radi ovog falsifikata pozvao na odgovornost, odgovorio, da je on »apsolutni gospodar »svojih« ličnosti«: »mogu im dati život i uništiti ih po volji. Uostalom ja ne vjerujem u čudesa i kad bih vidio sve bolesnike da su ozdravili u jednom času, ne bih vjerovao«. Time je Ivan pokazao svu povjesnu neispravnost Zolinih izvoda o Lurdu, a onda s književnog gledišta pobija Zolino mišljenje, da je književnik apsolutni gospodar svojih ličnosti. Nema čistog artizma, veli Ivan, književnik je vezan istinom i ćudoređem, hoće li da stvori pravu umjetninu.

Procesija s gorućim svijećama u Zagrebu

U čast Gospe lurdske obdržavala se prije Ivanova konačnog do­laska u Zagreb devetnica kod čč. oo. Franjevaca u Zagrebu, kao privatna pobožnost. Prema saopćenju preč. o. Đure Bencetića, ta­dašnjeg gvardijana u zagrebačkom franjevačkom samostanu, ta se pobožnost 1922. držala javno i prisustvovao joj je lijepi broj vjernika. Vjerojatno je nastojanjem dra Ivana Merza, koji se međutim vratio u Zagreb, kao zaključak ove devetnice uvedena procesija sa svije­ćama kroz grad, iz Svetišta Srca Isusova u franjevačku crkvu. Dr. Merz je s velikom bogoljubnošću prisustvovao ovoj procesiji, sa svi­jećom u ruci, a sa sobom je poveo i svog oca.

Preč. o. Bencetić se sjeća, kako mu je Ivan jednom zgodom »s veseljem pripovijedao, da mu je poznato, da se i u Karlovcu (kamo je preč. o. Bencetić bio premješten kao gvardijan) časti Gospa Lurdska«. Bio je sav blažen, kad mu je o. Bencetić pokazao karlovačku kapelicu Gospe Lurdske.

U Karlovcu je, kao i u Zagrebu i u mnogim drugim mjestima, Ivan držao predavanja o Lurdu. Ta su predavanja, praćena sa svijetlim slikama, bila tako reći sastavni dio njegova djelovanja, gdje se Ivan pojavio.

1 22. VIII. 1924.

2 21. VIII. 1924.

3 21. VIII. 1924.

4 15. IV. 1924.

5 Dr. Ivan Merz:   Zolin »Lurd«, Za­greb  1923.