U  RIMU

Još kao dječak Ivan je živo želio da posjeti Rim. Možda su ga onda više privlačile i zanosile umjetničke težnje. Kao profesor bio je on tri puta u vječnom gradu. No sada on već kao da i nema po­gleda za sve one umjetničke divote Rima. Za njiega je sada Rim Sveti Grad, prijestolnica Papina i sijelo vodstva rimske Katoličke Akcije. Uz to ga zanose uspomene kršćanskih svetaca, pojedina njihova svetišta, bujno razviti liturgijski život i prekrasni hramovi. Sve ostalo kao da uopće ne ulazi u njegovo vidno polje u Rimu.

S jubilarnim hrvatskim hodočašćem

Prvi put je pošao u Rim s velikim hrvatskim hodočašćem o Duhovima 1925. Putovao je u II. zagrebačkom vlaku i bio je član one skupine, koju sam vodio po Rimu. Putem je do kasno u noć s pojedinim biskupima, svećenicima i svjetovnjacima raspravljao o načelima Katoličke Akcije i o mirnom riješenju spora, kojega su se konture već jasno pokazivale. U Veneciji je u crkvi sv. Marka primio svetu pričest. Došavši u Rim prva mu je briga bila, da dođe u ličnu vezu s vođama Katoličke Akcije u Italiji, naročito s kato­ličkim skautima i s Opera Cardinal Ferrari. Pohodio je zajedno s nama glavna rimska svetišta, katakombe, kolosej, grob sv. Petra i Pavla, Lateransku baziliku, baziliku sv. Klementa, crkvu irskog kolegija, u kojoj je pohranjeno srce O’ Connella, Campo Verano i Campo Santo, baziliku sv. Lovre i grobnicu Pija IX., nekadašnju sobu i grob sv. Stanka i sv. Alojzija, sv. Ivana Berchmansa i sv. Ignacija. Zajedno smo pošli i u Vatikanske muzeje, knjižnicu i pina­koteku, a mi nismo onda ni slutili, koliko je njegova duša pristupačna umjetnosti…

P. Irenée Hausherr S. J. saopćio nam je u pismu, upravljenom na P. S. Sakača D. I., koje nam je vlč. O. Sakač spontano ustupio, da je jednoga jutra 1925., prve godine svoga boravka u Rimu, izlazeći iz cr­kve sv. Vincencija i Anastasija blizu Fontana Trevi, gdje je služio sv. misu, opazio jednog prolaznika, koji mu se činio vrlo sličnim Ivanu. Prolazeći gledao je lijepi vodoskok. Misleći, da se prevario, htio je P. Hausherr, koji je Ivana upoznao 1920. u Bosni, nastaviti svoj put. No u to ga je taj prolaznik zapazio i bezodvlačno se uputio ravno prama njemu. Bio je to doista Ivan, vraćajući se također sa svete mise i svete pričesti. »To je bio jedan od onih lijepih dana moje prve godine, što sam je proboravio u Rimu«, nastavlja P. Hausherr. »Pođosmo šetati svetim gradom. Šetali smo dobra dva sata, a da ni jedan ni drugi nije poznavao topografije Rima. Uz put smo unišli u knjižare, gdje je Ivan kupio Dantea, Sumu sv. Tome, i druge knjige, kojima se više ne sjećam naslova. Ali ono, čega ne mogu zaboraviti, to je bio naš razgovor. Pred mojim se očima otvorila čista ljepota jedne duše i ja sam bio radostan poput djeteta, kad se njegovim očima otvori nova i nepoznata ljepota vanjskoga svijeta. Mir ovoga čovjeka i bogata nutrinja njegova bile bi mi ostale zagonetkom, da mi ih nije on sam, i ne znajući, protumačio. Odgonetka je ove za­gonetke: izvanredna vjera u Božju Providnost. Slušajući, kako mi je pripovijedao o svojim nastojanjima, sjetio sam se drugog jednog svetog čovjeka, nekog starog profesora bogoslovlja, koji mi je godinu dana prije govorio o istoj stvari, istim tonom, koji umiruje, ali s »više skolastike«, da me uvjeri, kako je bit svetosti upravo u ovoj pot­punoj predanosti vjere. Ivan nije dokazivao »u formi«, premda bi bio kadar i to da učini, on se više pozivao na svoje iskustvo i ne primjećujući, da mi ne izmjenjujemo samo misli o kršćanskoj savr­šenosti, nego da mi on u samome sebi pokazuje i jedan divni primjer onoga, o čemu smo govorili… Idući tako zaustavio se kod nekog mljekarstva i uzeo čašu jogurta za doručak, jer je bio još na tašte. Bilo je deset sati manje deset minuta. Za dvije je minute bio ovaj kasni doručak dovršen. U deset je sati imao sastanak s P. S. pred biblijskim institutom. On nije znao puta, a ni ja, ali mi je rekao, da se uzda u svog anđela čuvara, da će ga dovesti u deset sati na određeno mjesto. Meni se doduše činilo ovo pouzdanje malo prejakim, ali doista nas najednom usred našeg razgovora zaustavi neki tada još meni nepoznati svećenik P. S. Začudio sam se, jer smo bili upravo pred vratima biblijskog instituta. Ivan izvadi svoj sat i sa smiješkom mi pokaže: bilo je tačno deset sati…«

U subotu je prije Duhova prisustvovao Ivan velikoj zajedničkoj svečanoj audijenciji cijeloga hodočašća. Tog je dana prvi put vidio svetoga Oca. Poput ostalih članova najužeg kruga one skupine, koju sam vodio Rimom onih dana, bio je i dr. Merz pozvan da prisustvuje svečanoj audijenciji u najprvim redovima, tako, da bi sasvim iz bliza mogao vidjeti i čuti sv. Oca. No on je u svojoj skromnosti radije pošao u crkvu i došao u veliku salu za beatifikacije zajedno s mno­štvom od pet tisuća duša, te je tako sasvim neopažen iz daljine prvi put gledao Namjesnika Kristova na zemlji, kojega je toliko ljubio i štovao. Poslije podne vodio nas je u rimsku podružnicu Opera Car­dinal Ferrari, gdje nas je upoznao s nekim poglavarima i pojedinim redovnicima. Prošli smo cijelu zgradu, poklonili se Spasitelju u ka­pelici i mnogo se razgovarali o tomu, kako bi i kod nas bilo po­trebno nešto slična. Ivan je često i ozbiljno o tome mislio.1 Na same je Duhove Pio XI. služio svetu misu u sv. Petru s kaležem, što su mu ga darovali Hrvati prigodom tisućgodišnjice svoga kra­ljevstva i prikazao ju je za nas Hrvate. Bio sam u najbližoj blizini dra Merza cijelo to vrijeme. On je pobožno i zanosno pratio čitav obred, kojemu je prvi put pribivao i nije ništa uzeo za okrepu kroz cijelo to vrijeme (od 8 u jutro pa do poslije 1 sat poslije podne), kako to običavaju činiti drugi hodočasnici.

Kako je običaj, da se na polasku iz Rima baci u Fontana Trevi sitni novac, tobože, da se posjetilac svetoga grada opet onamo vrati, to smo i mi u po šale bacili nekoliko centesima u vodu. Dr. Merz je prevrtao novac, a netko primijeti: »Njemu je žao baciti novac u vodu, već promišlja, kako bi bilo bolje dati kojem siromahu«.

Ostao je u Rimu još nekoliko dana, nakon što su drugi hodočasnici otišli, da u miru obavi neke pobožnosti i da se uzmogne potanko dogovoriti i obavijestiti o namjeravanom hodočašću hrvat­skih orlova u rujnu iste godine. Vratio se u Zagreb s velikom serijom dobro izabranih svijetlih slika o Rimu, na osnovu kojih je držao u Zagrebu i po ostalim mjestima, osobito među orlovima i orlicama, brojna predavanja o Rimu.

Internacionalno omladinsko hodočašće

Cijelo je ljeto 1925. prošlo u bližim pripremama za put hrvat­skih orlova u Rim, gdje su trebali sudjelovati kod internacionalnog omladinskog hodočašća prigodom svete godine. Ivanovoj je inicija­tivi pošlo za rukom, da je u posebnom vlaku otišlo u Rim preko 100 orlova i oko 250 drugih hodočasnika. Ivan je bio duša svim pripravama ovoga hodočašća u Rim, idejni voda čitavog života u samom Rimu i kopča između hrvatskih orlova i delegata ostalih narodnosti. Svjetovao sam mu, da pođe u Rim u orlovskoj odori. No on toga nije htio učiniti, jer da je to previše vanjsko i paradno… No u Rimu je opazio, kako je orlovska odora na se privukla sve poglede, te su orlovi, upravo radi odore i snažnog zajedničkog na­stupa, bili postavljeni na čelo omladinske procesije, odmah iza križa, kad su tamo sakupljeni omladinci obilazili rimske crkve u svrhu da zadobiju jubilarni oprost. Zato je odmah poslije povratka iz Rima nabavio odoru, jer je i ona, reče, jedno apostolsko sredstvo.

Ivanu je, kako sam veli, bilo poglavito stalo do toga. da »orlovi u samom Rimu intuitivno shvate značenje Papinstva i nadnaravni aktivitet Rimske Crkve«. Ivan je u Katoličkom Tjedniku 1925. br. 13. od 29. XI. pod natpisom »Orlovi u Rimu« opisao vožnju i boravak u Rimu. »Uspjeh je ovog hodočašća bio potpun: orlovi su bili potpuno disciplinovani i požrtvovni i susretljivi prama ostalim putnicima, tako, da su, vođeni Ivanovim primjerom, znali protkati svu atmosferu oko sebe simpatijama i ljubavlju. Neki Srbi, koji su se vozili istim vlakom, klicali bi, kad bi sreli Orlove u Rimu: »Živjeli naši orlovi!« U Italiji su orlove posvuda dočekivali i upućivali posebni odbori Katoličke Akcije, s kojima je Ivan bio u vezi. »Prelazim na Rim«, veli Ivan: »Ne govorim o svim tim veličanstvenim spo­menicima umjetnosti, koje smo na brzu ruku pregledali. Kad smo stigli u zavod sv. Marte, upravo su talijanski katolički đaci polazili kući. Tih su dana imali u Rimu svoj kongres, na kojemu ih je sudjelovalo oko trideset tisuća. Kad je talijanska omladina opazila naše orlovske odore, jamačno su se u prvi mah zabezeknuli pred »garibaldinskom« crvenom košuljom; no doskora se snadoše, stadoše nam klicati, a mi njima. Izmjenično pjevasmo naše narodne i društvene pjesme. Divne li predigre ostvarenju Papinog programa: Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu! I dok nas je stotina i dvadeset objedovalo u ogromnoj blagovaoni pod zaštitom sv. Marte, eto ti iz druge dvorane k nama Belgijanaca sa svojim zasta­vama. Njihov predsjednik Hoyois i duhovni vođa abbé Picard održaše nam govor i pozdraviše nas srdačno. Čudno… Svi smo se međusobno sporazumjeli, govorili smo međusobno, izmijenili smo misli…, ako upravo hoćete, zavoljeli smo se nekom osobitom ljubavlju. Među nama je bilo »jedno srce i jedna duša«, a nigdje se nijesmo prije vidjeli, ni poznavali… Rimska krv teče u našim žilama. Osim toga, svi smo usisali mlijeko Katoličke Akcije. Shvatismo na sebi samima, što za čovječanstvo znači Rim… Obavili smo s katoličkom omladinom cijeloga svi­jeta jubilarne oprosne procesije, s njima smo zajedno bili kod Papine mise, s njima smo zajedno primili Isusa Krista, Boga našega i Gospoda… Otajstvo ovog velikog preporoda u suvremenoj omladini jest vrlo česta i dnevna sveta Pričest. Kato­lička Akcija, svaki apostolat, ima kao podlogu milijune dnevnih bijelih svetih pričesti. To je i podloga, na kojoj se uzdiže zgrada Orlovstva…« Zatim opisuje Ivan misijsku izložbu i dojmove o »osvajanju svijeta za Krista«, a onda nastavlja: »Papa! Vidjeli smo njegovu bijelu pojavu, poljubili njegovu svetu ruku i od ljubavi prema vidljivom Kristu bili spremni — milošću Gospodnjom — predati mu neo­graničeno svu svoju eksistenciju… I kad je Sveti Otac u svom govoru dao nama orlovima smjernice za naš rad, osjetismo svu veličinu i sve značenje Papinstva; shvatismo: ako Orlovstvo hoće da ostane na pravoj liniji i da bude ispravan pokret u velikom sklopu svih mogućih pokreta u krilu svete Crkve, mora da bude pokretom Papinskim. Euharistija i Papa treba da budu korijen, vrelo i počelo Orlovstvu. Euharistiju i Papu valja dati našem narodu. I kada Orlovstvu uspije, da ove dvije ideje učini kraljicama hrvatske narodne duše, tada može mirne duše reći sa sv. Pavlom: »Dobar boj vojevah«. To je jedina i najčvršća osnovica, bez koje je sav rad osuđen na rasulo. Eto, do te su spoznaje Orlovi ponovno došli na svom rimskom hodočašću«. Pa kad su orlovi na povratku s ovog hodočašća bili svečano dočekani i sa svojom glazbom prolazili Zrinjevcem u doba najveće »promenade«- i kad su s lijeva i s desna znali pasti porugljivi povici nekih besposličara tamo: »Papina garda!«, smatrao je to Ivan najvećom počašću   za orlove.

Razumije se, da je Ivan odveo orlove i u institucije »Opera Car­dinal Ferrari« u Rimu, gdje im je Raimondo, mladi redovnik u civilu, pokazao pučku kuhinju, tiskare, uredništvo »Osservatore Romano« i konačno ih poveo u kapelicu, gdje je izložen euharistijski Spasitelj.2

Na čelu je orlovskog hodočašća bio sarajevski nadbiskup dr. Ivan Ev. Šarić i biskup šibenski dr. Jerolim Mileta. Oni su hrvatske orlove 18. rujna predveli svetom Ocu u posebnu audijenciju, gdje je Pijo XI. orlovima održao ovaj govor:

»U ovoj svetoj jubilejskoj godini, kad se sva katolička Crkva sve više posvećuje duhovnim blagom svetoga Jubileja, eto već po drugi put dolaze ovamo Naši dragi sinovi iz Hrvatske, da proslave s Nama dva jubileja: općeni jubilej sa čitavom ostalom Crkvom i svoj veliki historijski jubilej kao spomen na onaj dan, kad je Naš predšasnik, Ivan X., kako vam je to dobro poznato, podigao hrvatsku na kra­ljevstvo.

Veselimo se stoga, da vas vidimo, pozdravimo i blagoslovimo ovdje u očinskoj kući. Osobito se veselimo, što vas možemo pozdra­viti, kao što smo to mogli učiniti prvim hodočasnicima, u očinskome domu rukujući se sa svakim od vas, da se tako sa svakim od vas osobno upoznamo. Gledamo duboko veselje, što titra u vašim očima i u vašim srcima radi ovoga dvostrukog veselja, i opažamo sa pot­punim zadovoljstvom lijep sustav vašega hodočašća: na čelu mu dva biskupa, koji nijesu svome stadu samo pastiri, nego i vođe, što su prožeti svetom ljubavlju.

U ovim pastirima pozdravljamo i cijeli vaš Episkopat i česti­tamo, što su Nam doveli tako lijepu reprezentaciju. Vidjeli smo svećenike svjetovnog i redovnog klera, evanđeosku sol, preko koje se posvećuju vaše obitelji i čitava vaša zemlja. Pozdravili smo od­bor, kao i toliko ostalih odličnih i zaslužnih ličnosti, koje sudjeluju kod ovoga hodočašća, a članovi su uprave i sveučilišne nastave, kao i srednjih i osnovnih škola. I zatim smo pozdravili prekrasnu kitu svih staleža,  zvanja i  životnih zanimanja.

A nada sve privlači Naš pogled ova divna reprezentacija kato­ličke hrvatske omladine, ovi Orlovi, koji su nekada u stara vremena odlijetali iz carskog Rima da osvoje svijet. A danas vidimo cvijet hrvatskog naroda, još ljepše okrunjene Orlove, radosne, miroljubive i prožete mladenačkim zanosom, kako se vraćaju u Rim, kao Majci svojih  duša.

I vas, Orlovi, zato pozdravljamo iz svega srca. Pozdravljamo vas kao namjesnik Isusa Krista, božanskog Ljubitelja čiste, zanosne i odlične mladeži.

S velikim zadovoljstvom i ganućem čitali smo lijepu adresu, koju ste Nam upravili u ime svih hrvatskih Orlova i u kojoj su iska­zana čuvstva vašega naroda, koja su tako lijepa i tako velikodušna. U njoj se zavjeravate, da ćete, kao i vaši pređi, ostati uvijek vjerni svojoj vjeri, vjerni Rimskoj Crkvi, Majci svih crkava, i rimskomu Papi, nasljedniku Petrovu. Naši su predšasnici s potpunim pravom nazvali vaše redove »Antemurale Christianitatis«. Ovaj dični naslov, ovu divnu pohvalu podijelili su vašemu narodu kao znak osobitoga pri­znanja, jer ste zaista bili Bedem Kršćanstva.

Treba da i vi velikodušno nastavite ove slavne tradicije i da budete bedem svete Crkve. Nažalost vjera je gotovo u svim zem­ljama ugrožena; intelektualne i moralne, kao i socijalne pogibelji prijete joj sa svih strana. Ugrožena je ispravnost kršćanskog mišlje­nja i kršćanskog života. Ove se moralne pogibelji uzdižu iz srca u razum kao otrovna para, kao vihor, koji vitla kršćanskim idejama i  dušama.

Dragi moji Orlovi! Vašom iskrenom i zanosnom vjerom, pro­žetom zdravom katoličkom kulturom, svrstani ste kao nepobjediva vojska. Ovu vjeru treba da sve više probuđujete i svojim apostol­skim primjerom širite među ostali svijet.

Vi ste Orlovi. Da budete dostojni toga lijepog imena, morate se prema riječima velikog Pjesnika uzvijati nad ostale čistim srcem i bistrim umom. Treba da se uzvijate nad moralnim talogom i nad podlošću. Treba da boravite u visokim sferama one znanosti, koju prosvjetljuje vjera. Treba da vaš pogled uvijek držite uperen u neugasivo svijetlo katoličke Istine.

Orlovi! Vaše ime je divno i genijalno. Vaša je zadaća, da budete vjerni prema domovini i prema obitelji, prema Crkvi i prema vjeri katoličkoj.

Orlovi i vi svi ostali! Uvjereni smo, da ste oduševljeni za onu Katoličku Akciju, od koje očekujemo sve za preporod pojedinaca, obitelji, društva i čitavog svijeta. Katolička je Akcija apostolat svećanstva i episkopata. Sveti je Pavao u jednoj poslanici pozdravio kršćanske   svjetovnjake,   suradnike   svoje   u  apostolatu.   Pozdravite mi, kaže on, suradnike moje u Isusu Kristu! Bitno je raditi s apo­stolima, surađivati u apostolatu. Katolički svjetovnjaci, prožeti revnošću za posvećivanje obitelji, za Crkvu i vjeru, bitni su članovi Katoličke Akcije. Pa kada se vratite svi, bez razlike, kućama svo­jim, budite svi sve više zagrijani revnošću za ovaj apostolat.

Iza toga dugog i tegotnog puta, kojim ste dokazali svoju divnu ljubav i privrženost Rimskoj Crkvi i Papi, namjesniku Isusa Krista, došli ste ovamo i vidjeli ste sve ono, što drugima nije bilo dano da vide. Došli ste u Rim u veoma sjajnome času i vidjeli ste Rimsku Crkvu u svoj njezinoj sjajnoj djelatnosti. Sa svih strana svijeta do­laze hodočašća, koja uveličavaju slavu Crkve. I Hrvatska je imala u tome zamjeran udio. Ovdje je univerzalnost Crkve postala vidlji­vom i stvarnom. Čuli ste, kako se vaša prekrasna pjesma slijeva sa drugim napjevima i drugim jezicima u jednu zajedničku i veličan­stvenu svenarodnu molitvu. Ovdje se pokazuje Rimska Crkva u potpunoj svojoj univerzalnosti, u potpunoj svojoj svetosti. Ta Crkva progovarala je na Naša usta: Dođite, posvetite se u ovoj Svetoj godini! I svi dođoše. A vaše sudjelovanje u traženju ovih vrhuna­ravnih vrednota došlo je do izražaja na vanredno jasan način. Vi dakle na svoje oči vidite, da je Rimska Crkva i univerzalna i sveta i  apostolska.

Koje god ime nosio Papa, sveti Petar progovara na njegova usta. I Mi vas, kao zadnja karika ovoga zlatnoga lanca, vodimo Kristu. I to je jedan dokaz, da je Rimska Crkva Majka svih crkava i njihovo središte. Crkva je govorila i govori; Slušajte moj glas i širite blago moje milosti! Nije dakle istina, što govore razni otpad­nici; već je istina, što govori Petar i svi njegovi nasljednici. Živa je istina ono, što je rekao naš mili naučitelj sv. Ambrozije: Ubi Petrus, ibi Ecclesia;  gdje je Petar,  tamo je  Crkva.

I vi, predragi sinovi, držite svi visoko stijeg ove vjere, koju ste ovim hodočašćem tako sjajno posvjedočili! Došli ste, da se još više zagrijete za sveti apostolat idejama, riječima, molitvama, sao­braćajem i cijelom praksom svojega života. To je dužnost svakog katolika.

Svi Orlovi, svi nastavnici i svi ostali građani, svi katolici bez razlike staleža,  spola i dobe, moraju da budu vojnici Kristovi.

Da, predragi sinovi, Mi bismo htjeli da se s vama zadržimo još dulje, ali je Naše vrijeme odmjereno. Čekaju Nas druga brojna hodo­čašća. Stoga moramo da završimo. I podjeljujemo apostolski blago­slov svakome od vas i svima vašim sa željom, da ponesete svojim obiteljima sve ono, što najljepše nosite u srcu. Blagosivamo one, koji su tijelom odsutni, ali su vas duhom pratili. Blagosivamo čitavu dragu Hrvatsku i sve Naše mile hrvatske sinove«.

Iza toga podijelio je Sveti Otac, pjevajući, apostolski blagoslov.2

Sjutradan je u velikoj dvorani za beatifikacije bila svečana audijencija učesnika IV. internacionalnog omladinskog kongresa. Na ovoj je audijenciji bilo oko 4000 katoličkih mladića, koji su zastupali 5 milijuna članova iz 28 naroda, a među njima i 118 hrvatskih orlova. Sveti je Otac najprije obišao svu omladinu rukujući se sa svakim pojedinim. Najprije se zaustavio kod Kineza i istaknuo, kako sv. Crkva polaže velike nade u njihov narod. Čehoslovačkoj je delegaciji rekao, kako voli njihovu zemlju i njihov narod i da razumije sve te­škoće, kojima su izvrgnuti češki katolici. Preporučio im je da u pot­punoj i velikodušnoj disciplini rade s Episkopatom u obrani vjere. Kad je došao do naših orlova, koji su stajali većinom u odorama, prepoznao ih je odmah sveti Otac i uskliknuo: »O Aquilae!«, no nije se posebno kod njih zaustavio, jer im je tek jučer opširno govorio u posebnoj audijenciji.

Tada je Sv. Otac izrekao na francuskom jeziku slijedeći govor:

»Evo, predragi sinovi, prizora za kojega možemo reći da je jedin­stven u ovoj godini, koja nam je međutim već tolike pružila. Nikada nijesmo imali pred očima skupštine, koja bi zavrijeđivala u tolikoj mjeri Našu osobitu sklonost.

Mi se za ovo zahvaljujemo dragom Bogu iz svega srca, kao za jedno od najvećih veselja među onima, kojima je Božanska Dobrota htjela da ispuni ovu godinu blagoslova i posvećenja. Mi se za ovo zahva­ljujemo dragome Bogu i svim onima, koji su znali tako dobro i tako pobožno da organizuju i da okrune tako lijepim rezultatima jednu takvu skupštinu, jedno takvo hodočašće, koji je više nego li hodo­čašće, jer je u neku ruku kita mnogih hodočašća, jedinstvena kita s kojom se ništa do sada ne može da usporedi.

Toliko naroda, toliko jezika je zastupano pred nama po cvijetu svoje mladosti, po onom, što ovi narodi imaju najmilijega, najbogati­jega za budućnost i nemamo dosta riječi, da kažemo sve ono, što bi srce htjelo da reče.

Dragi sinovi!

Učinili smo smotru nad Vama i ako je ta bila vrlo hitra; ali gle­dajući Vas iz bliza stavili smo Našu ruku u Vašu i mogli smo čitati u Vašim očima i po Vašim očima u Vašem srcu (kao što ste uostalom mogli da čitate u Našim) sve ono, što bismo htjeli da kažemo. A zatim, koja bi se riječ mogla da nadoda ovome razgovoru bez riječi, koji smo već međusobno doživjeli, koji smo izmijenili sa svakim pojedin­cem između Vas u ovom blagom času, koji je tako utješljiv za Naše srce.

Kad pomišljamo na riznicu čistoće i na razne vrste duhovnih vred­nota, što ih je iz vas učinio Gospodin Isus Krist, ovaj božanski ljubitelj i čuvar omladine, koju je negda poganstvo toliko oskvrnjivalo; kad pomišljamo na strahovite prijetnje i na milinu obećanja, kojima je On htio da zaštiti vašu moralnu ljepotu: onda razumijemo, u kolikoj mjeri Mi vas moramo da volimo i koliko vas Mi volimo. I želja je Naša, da se s vama od srca pozabavimo. Ali vrijeme izmiče i mora da stavimo sebi granice, makar Nam to bilo teško, jer se nalazimo pod utiskom vaše sinovske ljubavi i odanosti.

Mi naravno znamo, da vi od Nas iščekujete riječ, koju ćete po­nijeti svojoj braći, a to više, što ste vi zastupnici onih divnih dru­štava Katoličke Omladine, koja se šire po svemu svijetu. Iza vas vidimo milijune mladića u jednoj veličanstvenoj viziji, u viziji ljepote, čara, snage, ljubavi, pobožnosti i vjere. Dakle, što da vam kažemo za vaše prijatelje, koji vas nijesu mogli da prate dovde i koji vas iščekuju, da saslušaju od vas riječ, koju na vas upravlja Naše očinsko srce?

Reći ćemo vam samo dvije riječi, što nam ih nameće već sama prisutnost vaša.

Vi ste zastupnici Internacijonalne Katoličke Omladine, Dobro. Dragi sinovi! Pomislite na jednu drugu internacijonalu, od koje ste vi tek jedan dio, ali jedan predivan dio. To je Crkva, ta sveta, časna, neusporediva Majka duša i srdaca. Eto prave Internacijonale, koja uistinu prekriva cijeli svijet, jer i onamo, kamo ni kultura, ni zna­nost, ni umjetnost, ni industrija civilizovanih naroda nije mogla da prodre, riječ je Apostola doprla. Misijska izložba, koju ste mogli da pohodite nakon bazilika i katakomba, zorno vam je iskazala, kako se izvan svih granica i svih međa širi ova divna i božanstvena inter­nacijonala Crkve katoličke.

I vi ste upravo došli u Rim, da pohodite ovu veliku i dobru Majku, da je ugledate jednim živim pogledom, da uživate u njezinoj ljepoti i veličini, i da iz toga crpete veliku utjehu za vašu vjeru i za vašu pobožnost. I evo vi je upravo onakvu vidite, kakvu je vjerujete: C r e d o  u n a m,  s a n c t a m,  c a t h o l i c a m,  a p o s t o l i c a m               E c c l  e s i a m.

Evo je pred vašim očima jedinstvene, univerzalne, uprav ona­kve, kakva Nam se pokazuje svaki dan u ovoj Svetoj godini. I vi ste nosioci općenitosti i jedinstvenosti Crkve. Vi to svima jasno i očito pokazujete.

Evo vam svete Crkve! Čemu ste se odazvali, kada ste došli u Rim? Odazvali ste se pozivu, da se posvetite. Crkva je po Nama proglasila Svetu godinu, i vi ste došli da se posvetite i da se oboga­tite njezinim dragocjenim blagom. Sav je katolički svijet poslušao poziv Majke i razumio je, što je ona pripravila dušama, koje se oda­zovu pozivu. Sveta Crkva nije pripravila svijetu samo blago oprosta, oproštenja, molitava, već i veličanstvene primjere kreposti, jer ona zna stvarati svece i kruniti ih tako uzvišenom slavom. I eto vam

prave izložbe svetosti, koja odgovara svakoj dobi i svakome život­nom zanimanju!

Bogoslovi tako lijepo vele, da je božanski Utemeljitelj Crkve htio Crkvu opremiti pravim legitimacijama, t. j. znakovima, po ko­jima svi ljudi u svako doba mogu da upoznaju, gdje je prava Crkva Božja. I vi ste našli ove dokaze, ova svjedočanstva u svem kamenju Rima, jer u Rimu kamenje govori. Sve vam govori o ovim božan­skim prerogativama, među kojima se nalazi poglavito i posljednja: Apostolstvo. Ovaj zadnji nasljednik Petra — nažalost zadnji, i to ne samo po vremenu — koji vam sada govori, govori vam uprav onako, kako bi vam govorio sam Petar. Jer zadnji Papa, bez obzira na čas, u kojem se pojavljuje, i bez obzira na ime, koje nosi, tek je zadnja karika onoga zlatnog lanca, što Nas veže sa Prvakom apostola, a po njemu sa samim Kristom. Zaista predivno razmatranje, puno dubo­kog sadržaja i preobilja radosti, koja mora da nas sve obuzme. Ova tako velika Crkva, koju vidimo i u kojoj živimo, sada je upravo ona ista, koja je pred mnogo stoljeća bila malena i u povojima i koja je govorila sa sv. Petrom, sa Kristom.

Evo Internacijonale, prave i dobre Internacijonale, koja govori s vama, predragi sinovi! Držimo, da vam time velimo nešto, što će vas napuniti utjehom, jer ćete sve bolje uvidjeti i shvatiti mjesto, što ga zauzimate u velikom okviru Crkve, i dužnosti, koje odgo­varaju tome mjestu.

Budite jedinstveni, budite sveti, budite katolički, budite apo­stolski! Po tome treba da zasvjedočite vašu Internacijonalu. Vi ste katolički, općeniti. Vi ste dakle određeni da napunjate zemlju vašim sve većim brojem. To je neograničena radost, jer kada broj postaje umnožiteljem jedne tako dragocjene stvarnosti, kao što je jedna jedinstvena Katolička Omladina, onda ovaj broj ima neiskazanu važnost, onda on postaje predmetom najvećih težnja, elementom epske poezije, kao što je i vaš broj, predraga djeco, jedna predivna poezija.

Vi ste također apostolski. Vaša Internacijonala siže do samoga vrela Apostolskog autoriteta, koji svoje smjernice daje cijelome ljudskom rodu. Vi slušate Crkvu, vi ste poslušni Crkvi, poslušni po­glavici Crkve, kojemu je Krist podijelio vlast i nasljedstvo Prvaka apostola, tako, da svaki mogne sa neograničenom sigurnošću udariti pravim putem.

Vaše tako pobožno hodočašće u Rim, vaša tako sinovski rječita poliglotska akademija, vaša jutrošnja zajednička Pričest, vaš veče­rašnji tako oduševljeni pohod vašemu Ocu govore i propovijedaju, kako vi razumijete i osjećate sve ono, što smo vam rekli.

Dobro znamo što ste učinili i što prema tome činite. Od svih Crkva traži poslušnost njezinim riječima i zapovijedima. To je ono, što ona mora da traži od svih svojih sinova. Ali od vas ona traži ne­što uzvišenije i nešto divnije. Ona od vas traži pripomoć,                s u r a d ­n j u  u  s a m o m e  A p o s t o  l a t u  u  n j e g o v o m  d o s l o v n o m            z n a č e n j u. I to nije previše. Naprotiv, to su već u prvim počecima Apostoli tražili od dobrih svjetovnjaka. I sveti Pavao pre­poručuje u svojim Poslanicama osobe, koje su radile s njime u Apo­stolatu, m e c u m  l a b o r a v e r u n t  i n  A p o s t o l a t u. A tko su bile te osobe? To ne bijahu svećenici, to bijahu žene. A d j u v a e a s. Evo suradnje, koja je sama po sebi apostolat i  k o j a  j e  n a j ­ s t v a r n i j a  i  n a j č v r š ć a  s r ž   K a t o l i č k e  A k c i j e, kojoj ste se posvetili.

Vaš Apostolat mora da je prije svega Apostolat molitve. Na zemlji, na kojoj radite, ništa nije moguće bez molitve. Božanski je Učitelj rekao:S i n e  m e  n i h i l  p o t e s t i s  f a c e r e. I, kako to veli pobožni tumač, treba ustanoviti, da nije rekao: možete malo, već je rekao nihil, uopće ništa ne možete bez mene. Jest, bez molitve nemoguće je omladini da sačuva kršćanske kreposti i po­glavito najljepšu između svih: čistoću života.

Iza apostolata molitve dolazi Apostolat riječi, propa­gande. One propagande, koja je tako blaga na vašim usnama, i tako uvjerljiva, tako nepobjediva, kada je iznosi vaš čar, vaša veliko­dušnost, vaša genijalna živahnost.

I zatim Apostolat d j e l a, djela individualne, obiteljske i dru­štvene ljubavi, ma gdje se ona mogla da izlije u korist bijednicima pomoću velikodušnosti onih ljudi, koji su bolje opskrbljeni i koji razumiju potrebe sirotinjske. Dobro ste vi to razumjeli, i dobro znamo, da ste se vi posvetili potpomaganju vaše braće svojim mno­gobrojnim organizacijama, što nose na sebi pečat moralne, mate­rijalne, kulturne, duhovne i katehetske ljubavi. Znamo, da se pri­pravljate na ovo vršenje ljubavi izobrazbom misli i srca. Zaista prostrano i plodno polje Katoličke Akcije! Polje, koje mora da urodi obilatim plodovima.

I napokon veliki Apostolat vašega č i s t o g  ž i v o t a. Ovaj je Apostolat uvijek otvoren, uvijek pred očima svega svijeta, bez ikakva straha i bojažljivosti. Po ovom Apostolatu vidi svijet na vama vaš kršćanski i katolički život, vidi, kako jednostavno i odrje­šito živite po njemu. Ima li Apostolat, koji bi bio djelotvor­niji od ovoga? O njemu je govorio veliki sveti Ciprijan, kad je ono govorio poganima, progoniteljima svojega vremena: Non magna 1 o q u i m u r, sed vivimus. Mi vam ne govorimo velikih stvari, već ih proživljujemo. Eto najrječitije svjedočanstvo naše svete vjere!

Dakle, naša predraga djeco! Vaši su Apotstolati, vaša su poslan­stva za svaki dan, za svaki sat, ona su vječita. I Mi smo poradi toga očinski radosni i ponosni.

I politika? Vrlo dobro znamo, da duše, da obrazovani duhovi, koji su spremni, kao što je vaš, na sve aktivnosti, na sve požrtvovnosti, n e  m o ž e  d a  o s t a n e   i n d i f e r e n t a n  p r e m a  t a ­k v o m  p r e d m e t u. Ali sada ne ćemo da vam tumačimo taj pred­met, kako bi on iziskivao, to više, što možemo da se pozovemo na ono, što ste čuli iz lijepog i opširnog izvještaja g. Hoyois-a o odnosima Katoličke Omladine prema politici. Ovaj se izvještaj na kraju poziva na smjernice, koje smo Mi sami dali pred kratko vrijeme o istom predmetu talijanskoj Katoličkoj Akciji.

Dakle, predragi sinovi, nemamo ništa da promijenimo na ovim smjernicama i nemamo ništa da dodamo, i ništa da istrgnemo. Preostaje Nam, da vas na njih upozorimo i da vas potaknemo, da ih dobro uočite i da ih sve dublje proučavate; da tako znadete, čega ćete se držati u ovom tako važnom i teškom predmetu, koji ne može, a da vas ne bi zanimao u najvećoj mjeri.

I napokon treba da se čuvamo jedne zbrke, koja bi mogla da nastane, kada dolazi do časova, gdje nam se veli, da se Mi, episko­pat, svećenstvo i katolički svjetovnjaci bavimo politikom, a uistinu bavimo se samo vjerom. Zaista, Mi se bavimo samo vjerom, Mi bra­nimo vjeru, kad branimo slobodu Crkve, kad se borimo za svetost obitelji, za svetost škole, za svetkovanje dana, posvećenih Bogu. U svim ovim slučajevima i u slučajevima, koji su ovima slični, nijesmo to Mi, koji se bavimo politikom, već se politika dotakla vjere, dotakla se oltara. I kao što smo Mi nedavno rekli, naša je tada dužnost da branimo Boga i Njegovu vjeru, koju se udostojio nama povjeriti. To je dužnost episkopata i svećenstva. To je i vaša dužnost, dragi mladi katolici, bez obzira na narodnost, kojoj pripa­date. To je vaša dužnost, jer je vaša čast, da nosite dični naslov suradnika Apostola.

S takvim mislima i osjećajima, što smo ih eto izjavili, dajemo vam, draga djeco, apostolski blagoslov, što ga od Nas tražite, da­jemo vam ga kao zaključak i pečat vašim lijepim rimskim danima i odlukama, što ste ih stvorili u korist besmrtnim dušama.«3

Posljednji put u Svetom Gradu

Treći je put pošao Ivan u Rim početkom rujna 1926. s hrvat­skim i slovenskim orlovima, da u Rimu prisustvuje međunarodnim natjecanjima kat. gimnastičara na teritoriju današnjeg »Città di Vaticano« t. j. pred očima sv. Oca. Baš nekoliko dana prije fašisti su terorom razjurili u Macerati kongres FUCI (talij. kat. akademičara) te je Papa u znak protesta obustavio natjecanja i time ustavio ve­like delegacije kat. naroda. No orlovi bili su već prešli granicu, te nemajući gornje legitimacije pretvorili su se u franjevačko orlovsko hodočašće. Njih je vodio presvijetli Mileta, biskup šibenski, i dr. Merz.

»Prolazeći kroz lijepe doline Veneta i Romagne uz Pad razgova­rao sam sa našim dragim Merzom i tu mi je on izašao u svoj veličini sveca, mislioca, pa i organizatora, što su mu neki htjeli da negiraju, i ako je on bio naš najveći organizator intenzivnog duševnog života. Naš razgovor, koji je postao predmetom jedne oduže korespondence, radi čega ga i mogu sada da resumiram, vodio se oko rekristianizacije naših gradova, a mi nismo imali onda mnogo toga, što nam je glavu razbijalo. Široki, neobično široki, bili su Merzovi pogledi, a on, potpuni čovjek, uvijek je išao do dubine problema, do dubine katoličkog čo­vjeka, do duše. Kazao mi je: »Teško je uspoređivati hrvatsku borbu sa irskom, jer su Irci prije Conella imali Sv. Patrika i Sv. Dunstana«. Merz je bio Božje Poslanje u Orlovstvu, on je tražio svece, on je tražio velike predvodnike, da dođu velike posljedice. Razvijao mi je svoju ideju posvećenja svake naše orlovske godine jednom velikom cilju. Prva godina bila bi Euharistička, treba najprije izmoliti rosu iz nebesa. O tome nije bilo duge rasprave, ta je bila onako istinski merzovski katolička. Druga godina bila bi misijska, ona će da upozna naše Orlove sa ljepotom apostolata, dignut će idealizam na više, a misijski pokret, koji daje svakom i najzadnjem priliku za male žrtve, dat će prigodu praktičnog provađanja ove treće naše lozinke. Treća godina bila bi liturgijska, ona je rezultanta prvih dvaju, ljubavi prema Bogu, život za njega i najzadnje: život s njime. Na ovoj trećoj najduže se zadržasmo. Izrazio sam mu svoju namisao za zajedničku orlovsku misu, sa koralnim moljenjem, pak mi je on prikazao tu akciju kod drugih velikih naroda. Na moju objekciju, da našoj omla­dini nedostaje predpriprava, jer ne pozna crkvenu nauku, napose litur­gijsku, on mi je razvio ideju katehetičkih kurseva u našim društvima sa ispitima na kraju, kako se to prakticira u Italiji, a što bi morao biti bitni dio naših prosvjetnih natjecanja. Razgovor, koji se vrtio oko života naših gradskih društava, bio je nadasve interesantan radi nje­govog uvjerenja u poslanje grada u životu naroda, usprkos toga, što je u to vrijeme našom hrvatskom javnošću vladalo selo. Selo aplicira u praksi iz grada primljene ideje, grad ih stvara, dakle on je ona di­rektiva i zato valja stvarati u njima jake grupice idejno formirane omladine, pak će upliv iste na selo biti jak, jer ona preko Orlovstva dolazi s njim u najbliži kontakt.

Duhovne vježbe Orlova bile su njegov ideal. Želio je, da se kod nas aplicira sistem, koji je uveden za biskupiju Bergamo u Italiji, gdje kat. omladina u mjestu Martinego ima svoj dom za duhovne vježbe; da se kod nas za svako okružje nađe jedan zgodan samostan, gdje bi se sakupljali Orlovi prema dobi, staležu, sposobnosti i na­klonostima na duhovne vježbe. Divan je bio njegov predlog, da bolja orlovska društva postanu molitveni protektori slabijih. Iz svih ovih njegovih namisli čitao sam poimanje one posebne ideologije kato­ličkog rada, kojemu je on bio putokaz i koju jedino može Orlovstvo i Katolička Akcija da prihvati i slijeduje. Snaga katolicizma nije u jakim ekonomskim i političkim organizacijama, ona se nalazi samo u Božjoj unutrašnjosti svakog pojedinca. Euharistija, Liturgija, Misije, Duhovne vježbe, jedini su put i spas. Mi smo godine izgubili gradeći zidove, zaboravljajući temelje. Merz je tražio duhovno jake ljude, koji se mogu naći i među najnižim i tu je on gledao veličinu orlovske demokracije.

Prva zora je razbila naš razgovor, kad smo morali da koncentri­ramo sav interes na divnu Toscanu približujući se Danteovu gradu. U Firenzi je On sa puno požrtvovnosti tumačio sve, što nas je intere­siralo, ali naš dragi cicerone bio je najveći u vječnome Patrimoniju Sv. Petra, jer je to bila prava njegova duševna domovina, njega, našeg najvećeg Rimljanina. Dugo je detaljizirati, par slika neka bude spo­men na njega. Kod Porte Pie ulazeći u grad tramvajem smiješeći sam usporedio nas Orlove sa trupama generala Cadorne, koiji su šezdesetak godina natrag istim putem ulazili i Papi oteli Rim. Ivo je počeo tada sa onim žarom, koji je bio njemu svojstven, da revindicira glavi kršćanstva pravo na barem mali suverenitet; živ nije toga dočekao, ali je bezuvjetno na nebesima bio jedan od najsretnijih u danima spora­zuma Vatikana i Kvirinala. Prepuna je bila, ne znam već koja kapela Vatikana, kada smo prisustvovali Papinoj misi. Naše Orlice dobile su počasno mjesto uz sam oltar, a pobožni svijet bio je jedna mala kugla zemaljska. Mi i slovenski Orlovi, grupa Francuza, svećenici iz Holandije, mladi Palatinski gardisti, dočekali smo Papu uz gromke po­zdrave. Nedaleko mene stajala je jedna grupa holandeskih kapucina-misionara, koji su se vraćali negdje sa Sundajskih otoka. Među njima jedan starac sa biskupskim križem, misijski biskup. Zapitao sam susjeda, jednog talijanskog kapucina, za detalje: starac je došao iza 40 godina misijskog rada u Rim, da vidi Papu, a iza toga da ode u domo­vinu, da umre. Nije on svoje oduševljenje gledajući Sv. Oca pokazao u burnim aklamacijama kao mi mladi, njegovo je lice sjalo, on je či­tavo vrijeme klečeći samo gledao Najvećega na ovoj zemlji. A lice Merzovo jednako sjajno je bilo, svoje je oči upirao samo u svoj mo­litvenik i cilj očiju starog misionara. Razlika između njih dvojice bila je u narodnosti, u godinama, u staležu, u polju djelovanja, ali obojica su imali jedno srce.

Iza posjeta Asizu, gdje smo se svi bili raštrkali kojekuda, On nas je ostavio, da prije stigne u Zagreb na školu.

Rim je bio cilj naših sanja. On nam ga je učinio još većim, jer nas je upoznao sa      n a š i m Rimom. Onim Rimom, gdje je Koloseum slavan samo radi krvi mučenika, gdje je sva veličina starine u kata­kombama i tamnici poglavice apostola, a sva veličina sadašnjice u starcu u bijeloj togi, koji sada slobodan prebiva na jednom od sedam vrhunaca. A kada je naša sredina dala jednoga, koji je gledao očima Prvosvećenika i kucao srcem njegovim, onda sva naša zajed­nica može biti ponosna i svaka njegova misao mora biti naša i njegova slava, slava naša.«4

Dne 5. rujna 1926. primio je sv. Otac Papa Pijo XI. hrvatske orlice u naročitoj audijenciji. Orlice je Papi predveo biskup Mileta, a prisustvovao je audijenciji i dr. Merz. Papa je orlicama rekao:

»Htjeli bismo vam kazati nekoliko riječi, da uzmognete razumjeti, koliko smo očinski veseli i zadovoljni, što vas vidimo, drage kćeri i dragi sinovi, da ste došli k Nama iz nama toliko mile, koliko vjerne Hrvatske.

Prošle godine došli su k nama Orlovi, a ove godine vi, Orlice. Obradovao nas je izvještaj vašeg časnog vode, presvj. gosp. biskupa Milete o sretno zasnovanoj organizaciji hrvatske katoličke ženske omladine: »Svezi Hrvatskih Orlica«. Čuli smo i čitali, koliko dobra i spasonosnoga ste vi, mile Orlice, u tako kratkom vremenu izvele, te kako se vaša organizacija divno razvila, tako, da ste prošle godine imale tek 1300 članica, a ove god. taj broj je poskočio na 3000. To je znak unutarnje vrijednosti, čvrstoće i životne snage vaše organizacije. Predviđamo, da će broj vaših članica skoro porasti na osam i deset tisuća, pak želimo, da vas presvijetli Mileta tada k nama opet dovede u mnogo većem broju, po mogućnosti što bližem potpunom broju članica.

Još više nas raduje Vaš lijepi i veličajni program, te način, kako ga provodite.

U svom programu vi nadasve naglašujete posvetu vaših duša.

Na osobiti način nastojite, da sačuvate neokaljanu svoju nevinost i čistoću svoga života, koja je čuvarica svih ostalih kreposti; ona je oboružana srčanošću, strpljivošću, odlučnošću, postojanošću i po­maže vam, da svladate napasti vaših sjetila, zavodljive zamke vazda varavog svijeta i obzir ljudski, koji svakako ponizuje dušu, kao i ti­jelo, i baš stoga je najodvratnija stvar za duše Orlica i Orlova.

U programu također naglašujete pravi apostolat, i to apostolat riječi, a nada sve apostolat dobrog primjera. Ovaj bez riječi svima govori, što ste i što hoćete, tim više, što vi na zgodan način znate da spojite otvoreno ispovijedanje svoje vjere sa raznim društvenim zvanjima.

Bila je veoma sretna zamisao, što vi primate u svoje redove čla­nice bez razlike, kojemu staležu ili sloju pripadale. Tako vi možete mnogo lakše svuda da širite duh Crkve Isusa Krista, i da posvuda blagotvorno djelujete.

Ovo hodočašće dolazi k Nama u veoma zgodan čas, upravo kada se slavi sedamstogodišnjica smrti sv. Franje Asiškoga i dvjestagodišnjica proglašenja svetim sv. Alojzija Gonzage.

Sveti Franjo uči nas, kako se moramo otrgnuti od stvari ovoga svijeta, kako je uzvišeno savršeno siromaštvo i mrtvenje sjetila: uči nas pravom duhu molitve i ljubavi kojom je posvuda naviještao »mir i dobro«, tako, da se svojom serafinskom ljubavi uzdigao do mi­stičkih visina i zaslužio povlasticu, da nosi utisnute na svojem tijelu rane Isusove.

Bez ovih kreposti, koje je vršio sv. Franjo, nema kršćanskog ži­vota; i ako svima nije moguće, da se u njima izvježbaju na tako sa­vršen način, ipak su svi dužni da posjeduju bit ovih kreposti.

Sveti Alojzije pak predstavlja nam viziju svega onoga, što vi na osobiti način u svom programu naglasujete i tražite; to jest: čistoću i nevinost. Nevinost i idealna čistoća oboružane su tolikom snagom i tolikom odvažnošću i jakošću, da svetog Alojzija čine idealom kato­ličke mladeži i pravim atletom ljubavi, jer je on znao da svojim slabim tijelom nosi u svom naručaju skoro mrtva tjelesa nemoćnika. Sveti je Alojzije zaista mučenik ljubavi i predivan ideal.

Ne treba da vam preporučim, da se sjetite ovih uzora, jer vas sam vaš program na njih upućuje.

Mnogi od vas pitat će me, kako će izvršiti veličajni, ali teški svoj program, program borbe protiv sotone, protiv svijeta i protiv pote­škoća vaše burne mladenačke naravi.

Saznali smo za sredstva, kojima se služite. Ta Vaša sredstva ujedno su i naša.

Nekoja između njih želimo osobito napomenuti: ova neka Vam budu ugodna uspomena na ovaj posjet svome Ocu i spomen na lijepi čas, što ste ga sprovele u kući svoga Oca.

Dva mjesta u sv. Pismu, koja govore o orlovima, dozivlju nam u pamet veoma korisne misli. Kod proroka Izaije čitamo: »Koji se ufaju u Gospoda, dobit će krila poput Orla, letjet će, a neće se umoriti, trčat će, a ne će klonuti.« (Is. 40, 31.).

Kćeri moje! Duše, koje se uzdaju u Boga, zadobit će snagu Božju. Ufanje se izražava u molitvi i s njom se uzdiže čovjek poput Orla. Orlovi, koje je vidio prorok, to su vjerne duše, koje su pune ufanja i pouzdanja; to su duše, koje duhom i srcem postaju Orlovi. Ako ho­ćete da budete pravi Orlovi, morate se moliti i to pouzdano moliti.

Bog daje po molitvi svoju milost i svoju snagu. Ako vi, Orlice, budete oboružane tom snagom, vi ne ćete posrnuti, jer će tada snaga Božja biti Vaša snaga. Vi ćete tako biti prave Orlice Isusa Krista; letjet ćete i nikad se nećete umoriti, niti ćete klonuti.

Kod svetog Mateja nalazi se jedno drugo mjesto, koje govori o Orlovima. Kao što su u prijašnja vremena uz kraljeve bile počasne straže, koje su se nazivale imenom crvenih, bijelih, crnih i drugih Orlova, isto tako i vi ste tjelesna straža svoga Kralja. Sam Isus go­vori na usta evanđelista svetoga Mateja, a i kod njega se pod ime­nom Orlova razumijevaju duše, koje lete prema tijelu Isusa Krista. Kada nastane komešanje konca svijeta, mnoge duše ne će znati da nađu Isusa. Vjerne će ga naći i priljubiti će se uza Nj. Pravedne će se duše ponijeti poput Orlova. One će znati, da ga nađu. Gdje će biti Isus Krist, tamo će se okupiti i Orlovi: »Gdjegod bude tijelo, onamo će se i Orlovi kupiti.« (Mat. 24, 28.)

Kćeri moje! Ne treba da čekamo konac svijeta, da nađemo Isusa Krista i Njegovo sveto Tijelo. Svaki ga dan možemo naći.

Gdje ćete ga dakle naći?

Ovo božansko Tijelo naći ćete uvijek čestim i postojanim po­hodima Svetotajstvenom Isusu, čestom, po mogućnosti svagdanjom svetom Pričesti, kako ste Vi to i do sada vrlo pohvalno činile, jer upravo oko ovog božanskog Tijela treba da se sastanu Orlice.

I nadalje tako nastavite, pak ćete zbilja tada biti Orlice Kri­stove. Budete li tako radile, vi i sve vaše sestre, koje nose ovo lijepo ime, nećete pogriješiti, letjet ćete sve više i više poput Orlova i tako ćete biti prava blagodat za porodice, za školu, za cijelu ljudsku zajednicu. Vi, Orlice, kao kćeri, sestre, zaručnice, majke, uči­teljice, radnice, nosit ćete u sve društvene slojeve blagoslov i kršćan­sku obnovu u cijelo ljudsko društvo.

Ove očinske riječi, koje sam upravio Vama Orlicama, upravljam uz potrebne izmjene i vašoj braći po imenu: Orlovima.

Podjeljujem obilni blagoslov svima vama, Orlicama, kao što i svima prisutnima, svoj braći po imenu i po krvi, svima vašim mi­lima i dragima, vašoj dragog domovini i svoj velikoj porodici, kao što Orlicâ, tako i Orlova«.

Na to je sv. Otac, kao spomen na ovaj posjet, podijelio svima prisutnima prva. izdanja nove slike, koja prikazuje Kraljevstvo Kristovo. Tom prigodom rekao je ove riječi:

»Dajem vam prve otiske nove slike Krista Kralja. Ovi prvi otisci govore Vam, da i Orlice i Orlovi treba da budu čuvari tijela Kralja Kristova, kao što su u stara vremena počasne straže Kraljeva nosile ime Orlovsko. I vi stoga radite, da se sve većma proširi Kraljevstvo Kristovo.«5

Dakako, da je i dr. Merz dobio jednu sliku i čuvao je do svoje smrti kao posebnu uspomenu u svome misalu, iz kojega je dnevno molio sv. misu.

1 »Ono, što bi zanimalo iz našeg prijateljevanja, zasad nije za javnost, premda bi novim svijetlom  obasjalo  neobičnu  pajavu  toga  uzor-viteza  Isusa  Kralja. Njegovi pouzdanici gorko žale, što je s njime pokopana jedna velika osnova za proslavu Božanskoga Srca. Ali pouzdano se nadam, da će ta  osnova njegovim zagovorom uskrsnuti…« »Orl. Straža« 1929., br. 5. str. 108. Isp. pisma, što su ih pojedini članovi zajednice sv. Pavla pisali dru Merzu, a koja su otisnuta u »Orlovskoj Misli«, 1928/9., br. 2. str. 18-21.

2 Isp. »Orlovska Misao« 1928/9.  br. II, str. 21.

2 Isp. Dr. Josip Gunčević: Pijo XI., Zagreb  1929., 119—124.

3 Isp. Vrhbosna 1925. X. 145—148.

4 Dalibor Pušić: S našim Merzom od Zagreba do Rima, »Orl. Misao« 1929. VIII. 103—105. Isp. i »Hrvatske Orlice u Rimu«, »Kat. Tjednik« 1926. br. 38. str. 6—7. »I dok smo razgledali (u Rimu) umjetnine veličanstvene bazilike (sv. Petra) katkad bi i Merz štogod razložio ili na što upozorio. Svagdje je tražio u prvom redu simboličko značenje predmeta, onda umjetničko. Tada je govorio s toliko odu­ševljenja o Spasitelju, bl. Djevici, apostolima… Kad smo stajali pred Michelangelovom »Pietà« i razgovarali, zašto je umjetnik prikazao Majku tako napadno mladom, on je rezonirao: čistoća i nevinost ne stari…« Pero Crnkovački: Brat-Vitez, Uspomene na dra Ivu Merza, »Luč« 1928., VI., 277.

5 Dr. Josip Gunčević: Pijo XI., Zagreb 1929.,  125—129.