KNJIŽEVNI RAD

Prvi književni sastavci

Prvi Ivanovi književni sastavci sežu u njegovo srednjoškolsko doba. To su hrvatske, njemačke i francuske zadaće, bilješke iz lijepe književnosti, bilo po predavanjima pojedinih profesora, bilo izvaci različitih književnih djela, što ih je čitao, te njegov dnevnik. Dakako, da svi ovi sastavci, osim dnevnika, nose još sasvim školsko obilježje. No odmah se zapaža, da Ivan ne čita samo površno, zabave radi. Njegove bilješke nisu suhi izvaci i prikaz sadržaja onoga, što je čitao. Opaža se odmah, da on čita sve s nekom rezervom, nekim kritičkim po­gledom, da ne prima slijepo sve, što čita, nego da o svemu nastoji stvoriti i vlastiti sud. Ti sudovi, dakako, u ono doba, nisu uvijek sasvijem tačni, jer je na njega, i nesvijesno, dosta utjecala književnost koju je čitao i koju su mu dali u ruke, te je tako poprimio dosta faustovskih i tolstojevskih reminiscencija, kojih se kasnije svom snagom otresao. To je bilo doba njegova, kako on sam kaže, »estetičko-literarnog gledanja na svijet«. Ovo je estetičko-literarno gledanje na svijet bilo dobrano uzdrmano, čim je pošao na sveučilišne nauke u Beč. No tek ga je teška životna zbilja ratne fronte posvema trgla iz ove umjetničke zanesenosti, koju je on sam, kasnije, jednom zgodom nazvao »estetskim katolicizmom«. Vidjeli smo, kako je u duhu vjere i pobožnosti živio na fronti. No on je sebi, kasnije, predbacivao, što je na fronti previše čitao, namjesto da je u onoj nesta­šici vojnih svećenika tješio ranjenike, molio s njima i pripravljao na smrt one, koji su umirali. Bilo mu je to kasnije žao i u najužem krugu svojih prijatelja znao bi reći, da je to bilo vrijeme, kad je bio još pristaša literarnog katolicizma, jer je kao takav bio uzgojen u svojim mlađim danima. Patnje vojničkog života na fronti, smrt, koja je vrebala po svim alpskim vrhuncima, koji su bili ispre­sijecani rovovima, a posuti topovima i mrtvacima, potpuno ga je trgla iz ove literarne zanesenosti i on je počeo proživljavati svoju bečku spoznaju, da je život više od umjetnosti, a religija valja da bude dominanta života. Tako je, kako sam veli, potaknut i svetim Pisanom, te filozofskom, bogoslovskom i liturgijskom lektirom, koja je sve više zamjenjivala lijepu književnost, »počeo promatrati život kakav je u stvarnosti, u koncepciji Stvoriteljevoj«. Ta je evolucija završena u Parizu i on se vraća u Zagreb i u tom pogledu kao gotov čovjek, sa svojim pogledima i nazorima, kojih se držao do kraja života. Religija je posve zagospo­darila njegovim životom, a umjetnička su nastojanja, kao takva, posve potisnuta u pozadinu. U Zagrebu je najprije zajedno sa svojim drugom iz Pariza drom. Dragom Ćepulićem polazio opširni tečaj iz skolastičke filozofije, a sam je lično proučavao različite skolastičke pisce, osobito sv. Tomu Akvinca. Onda je pri­vatno prošao cijelu apologetiku i dogmatiku po Peschu i moralno bogoslovlje po Noldinu i Bucceroniu. Uz to je proučio sve enciklike i važnije izjave zadnjih Papa. Mnogo je proučavao i liturgiju. Romanâ i pjesama nije više čitao, osim studija radi. Uz gore spomenute knjige čitao je Osservatore Romano, Documentation Catholique, La Croix i KIPA, Razumije se, da se to moralo odraziti i u njegovim književnim sastavcima, kojih je mnogo objelodanio, a mnogi su ostali i neobjelodanjeni u njegovoj ostavštini. No koliko je god Ivan svijesno potiskivao književno-umjetničke težnje, kao takve, ipak je njegova umjetnička nadarenost i velika načitanost literarno zbilja vrijednih djela u velike utjecala na njegov književni rad. Tako je on sasvim prirodno u svojoj doktorskoj disertaciji sjedinio umjetnost i liturgiju, što se opaža koji put i kasnije. No umjetnost ima sasvim podređeni značaj. U drugu se ruku umjetnik i književnik, a on je to bio, nije mogao posvema pritajiti. Zato su mnogi odlomci njegovih sastavaka, osobito, gdje govori o uzvišenosti vjere i ljepoti čistoće, upravo pjesnički lijepi. To je pri­rodna reakcija njegova literarnog talenta. A one suhe partije u njegovim preda­vanjima i sastavcima, to je rezultat njegove volje, koja nije htjela čuvstvu dati maha, nego je želila sve, kako ono rekoše, reglementirati razumom, osvijetljenim vjerom. Da je ostao još kojih desetak godina na životu, Ivanovi bi kasniji knji­ževni sastavci bili u sadržajnom i formalnom pogledu remekdjela svoje vrste, jer bi se s vremenom našao bio harmonijski izlaz i sklad sadržaja i forme. No Iva­nova je djelatnost  i tu najednom prekinuta…

Došavši prvi put u Beč opisao je jednom dobro uspjelom realističnom crti­com glavne bečke ulice. Malo zatim piše za »Luč« radnju o Dostojevskom, no čini se, da nije nikad objelodanjena. Kad se poslije rata vratio u Beč na nauke, štampao je svoje predavanje »Novo doba«, što ga je držao u hrv. akademskom društvu »Hrvatska« u veljači 1919. To je predavanje i danas još onima, koji su ga slušali, živo u pameti.1 Štampano je u tadašnjem đačkom listu »Luč« 1918., 210—214. To je bio prvi štampani plod Ivanova duševnog rada. Njegovi drugovi pripovijedaju, da se on veselio svome štampanom prvijencu, jer je bio uvjeren, da će njegovo životno iskustvo pomoći mnogim mladim dušama, da krenu putem duhovnog  života.

Literarna djelatnost dra Ivana Merza

Kasniji se Ivanov književni rad može lako razdijeliti u umjetničko-literarni, liturgijski, Katoličku Akciju, te Orlovstvo i njegove potrebe. Tko pomno isporedi popis njegovih književnih radova, lako će razabrati opravdanost podjele i prijelaze iz jednog razdoblja u drugo. U tom popisu nisu uzeti u obzir mnogobrojni manji članci, vijesti i prijevodi, što ih je Ivan objelodanio u različitim katoličkim časopisima bez svoga imena.

Umjetnost

»Objektivna kritika« (Hrv. Prosvj. 1920., 118.)

»Barbusse: Le Feu« (Hrv. Prosvj. 1920. br.  IV.—V.)

»K problemu kat. književnosti« (Hrv. Prosvj. 1921., 28.) »Claudel: Annonce fait à Marie«  (Hrv. Prosvj. 25. VII. 1921.)

»Egzotični  roman u Francuskoj« (Luč, 15. III. 1922.)

»Francis  Jammes« (Luč, 8. IV. 1922.)

»Monsieur le Curé O’ Ozeron« (Luč, 26. VI. 1922.)

»Baumann:  Immolé« (Luč, 31. X. 1922.)

»Huysmans:  En route« (Luč, 20. VI. 1923.)

»Paul Claudel« (Les amitiés catholiques françaises,  15 avril et 15 mai 1924.)

»La   Liturgie   catholique   dans   l’ oeuvre  de   Baumann«   (Cahiers   catholiques du 10 octobre 1924.)

Liturgija

»Razmatranja o Rimskome Misalu« (Hrv. Prosvj. 1922., 81.)

»Upliv Liturgije na francusku književnost od Chateaubrianda (1801.) do danas« (Kat.  List 1922., br. 33, 37, 38.)

»Preporod  crkvene  glazbe« (Nar. Pol. 3. I. 1923.)

»Crkveni koncerat« (Nar. Pol. 24. III. 1923.)

»Paul Claudel i liturgija« (»Hrv. Prosvij.« 25. VII. 1923.).

»Liturgijska predavanja u Zagrebu« (Nedjelja, 4. V. 1924.)

»Nešto o ljepoti rimokatoličke Liturgije« (Život, rujan 1924.)

»Liturgija i umjetnost«  (Život, studeni 1924.)

»Liturgijski kutić« (Posestrimstvo, u svim brojevima od prosinca 1923. do konca 1924.)

»Duhovna obnova po Liturgiji« (Luč, 4. XI. 1924.)

»U krilu sv. Liturgije« (Hrv. Prosvj. XII. 1924.)

»Art pour Dieu« (Hrv. Prosvj. IV.—V. 1925.; radi o crkvenoj glazbi).

»Božično bogoslužje kod otaca Franjevaca« (Kat. List, 22. I. 1925.)

»Isus prijatelj malenih« (Kat. List, 29. X. 1925.)

»Himan djevica« (Za vjeru i dom, V. 1925.)

»Oblačenje redovnica« (Za vjeru i dom, IX.—X, 1925.)

»Ljepota crkvene godine« (Život, kolovoz 1926.)

»Obred oblačenja novakinja« (Franjevački Vjesnik, I. 1928.)

»Gregorijanska glazba« (Život, veljača 1928.)

»Liturgija i  Sv. Franjo Saleški« (Franjevački Vjesnik, IV. 1928.)

Lurd.

»Dva čuda u Lurdu« (Nar. Pol. 20. VIII. 1921.)

»Zolin Lurd«, Zagreb 1923.

»Lurdska proslava u Zagrebu« (Nedjelja, 30. III. 1924.)

»Najnovija čudesa u Lurdu«,  Zagreb 1924.

»Lurd« (Kat. List rujan i  listopad 1924., 11, 18, 25.)

»Die neusten Wunder in Lourdes«, Osijek 1925.

»Naša Gospa Lurdska« (Glasnik sv. Ćirila i Metoda,  II. 1925.)

»Lurd u francuskoj književnosti« (Za vjeru i dom, I.—V. 1925.)

Katoličke organizacije.

»Novo doba« (Luč 1918/9 str. 210—214.)

»Što hoćemo« (Zora-Luč 1920, I. 4)

»Opera cardinal Ferrari« (Kat. List 1922., br. 46.)

»Vjerski preporod austrijskih katolika« (Nar. Pol, 7.  IV. 1920.)

»Katolička internacionalna đačka unija« (Nar. Pol. 28. VII. 1920.)

»Internacionalni kongres kršćanskih demokrata« (Nar. Pol. 10. XII. 1921.)

»Sedmica katol. književnika« (Nar. Pol. 20. VI. 1922.)

»Manifestacija katol. umjetnika« (Nar. Pol. 10. V. 1922.)

»Unutarnja snaga Marijine Kongregacije« (Kat. List, 20. XI. 1923.)

»Orlovsko slavlje u Međumurju« (Nar. Pol. 24. VII. 1923.)

»Sticanje podmlatka« (Luč, 6. XI. 1923.)

»Nove smjernice omladinskog pokreta« (Kat. List 3. I. 1924.)

»Marija i tjelovježba« (Mladost  1924., str. 139.)

»Starokatolički pokret i hrv. sokolstvo« (Kat. List 11. XII. 1924.)

»Na adresu hrv. sokolstva« (Kat. List 15. I. 1925.)

»Katoličkim roditeljima prigodom proslave dana katol. omladine« (Nedjelja 3. V. 1925.)

»Posjet odličnog Francuza — Zadrugarstvo«  (Nar. Pol. 30. V. 1925.)

»Moj  dnevnik« (Nar. Pol. 10. I. 1925.)

»Iz pariškog dnevnika« (Orlovska Misao,  siječanj 1928., br. 5.)

»Hrvatsko Orlovstvo i naši biskupi« (Nedjelja 18. i 25. X. 1925.)

»Hrv. Sokolstvo proti katol. Crkvi« (Nedjelja 15. XI. 1925.)

»Hrv. Orlovstvo« (Kalendar presv. Srca Isusova 1926., 146.)

»Praktični apostolat Orlice« (Vjesnik Sveze Hrv. Orlica VI. 1926.)

»Junački život sv. Ivane od Arka«, Zagreb 1926.

»Katolički tjelesni uzgoj« (Katol. Tjednik 8. VIII. 1926.), preštampano u američkoj   »Našoj Nadi« 1927., 226.

»Tjelesni uzgoj kod omladine« (Franjevački Vjesnik VII. 1927.)

»Tjelesni uzgoj omladine« (Katol. Tjednik 19. II. 1928.)

»Ženska tjelovježba« (Katol. Tjednik 15. I. 1928.)

»Osnivajmo orlovska i orlička društva« (Katol. TTjednik  29. I. 1928.)

»Mahnićevim putem« (Orlovska Misao,  1927./8., br. 3. i 4.)

»Križari novoga doba« (Orlovska Straža, svibanj 1928.)

Rim:

»Mir Kristov u kraljevstvu Kristovu«. (Mladost VII. 1923.)

»Svi u Rim«. (Mladost III. 1925.)

»Orlovi u Rimu«. (Nedjelja 29. XI. 1925.)

»Sveta godina«. (Za Vjeru i dom, Vječni Rim IV. 1925.)

»Iz misijske izložbe«. (Za Vjeru i dom X. 1925.)

»Papa«. (Za Vjeru i dom XII. 1925.)

»Papina država«. (Katol. Tjednik 26. VI. 1927.)

»Suze sv. Oca«. (Katol. Tjednik 1926. br. 51. str. 9.)

»Nj. Svetosti Papi Piju XI.«. (Za Vjeru i dom 10. II. 1927.)

Katolička Akcija:

»Katolička Akcija u Italiji«. (Katol. List I. 1924.)

»Vječni Rim«. (Katol. Akcija,  Za Vjeru i dom I –  III. 1925.)

»Katolička Akcija«. (Šibenik 1927.)

»Katolička Akcija i politika«. (Katol. List 7. IV., 24. IV., 1. V. 1924.)

»Katolička Akcija i stranačka politika«. (Katol. List 19. VI. 1924.)

»Katolička Akcija  i katoličke političke stranke«.  (Život, rujan 1924.)

»Zdravi i nezdravi nacionalizam«. (Život, studeni 1924.)

»Katolici i politika«. (Nedjelja 27. IV. 1924.)

»Biskupi i izbori u Francuskoj«. (Nedjelja 8. VI. 1924.)

»Izbori u Francuskoj«. (Katol. List 24. VII.,  31. VII. 1924.)

»Nove katoličke novine«. (Nedjelja 14. XII. 1924.)

»Kat. Akcija — polit. stranke — katol. dnevnik«. (Nedjelja 4. I. 1925.)

»Katolička Akcija i vjerska udruženja«. (Vrhb. 20. 1926.)

»Provođenje hrv. Katol. Akcije«,  (Vrhb. 20. III. 1927.)

»Vlast Crkve«. (Vrhb. V. VI. VII. 1927.)

»Vlast i poslušnost«. (Nedjelja 13. i 20. II. 1927.)

»Vjera i gospodarstvo«. (Orl. Straža 1. III. 1927.)

»Vjera i  gospodarski  život«. (Katol. Tjednik 3. VII. 1927.)

»Socijalno-ekonomska akcija katolika«. (Katol. Tjednik 1. V. 1927.)

»Kršćanski društveni poredak«. (Orl. Vjesnik 15. I. 1928.)

»Društvo«. (Orl. Vjesnik 15. III. 1928.)

Suvremeni ćudoredni apostolat.

»Katolikinje! Majke i djevojke! Letak proti nečednoj modi«. (Nedjelja 27. V. 1924.)

»Katolici i novi plesovi«. (Vrhb. 1925; otisnuto i kao posebna knjižica)

»Ti i ona«. (Zagreb 1926.)

»Borimo se protiv plesova u dvoje«. (Katol. Tjednik 29. I. 1928.)

»Smjernice za obnovu kršćanskih ćudorednih običaja«.(Katolički Tjednik 1928. br.12-16)

»Savremena križarska vojna njemačkih katolika«. (Katolički Tjednik 1928. br.22-27;  otisnuto poslije smrti)

Razno.

»Hrvatske Crkve«.  (Danica  1923.)

»Đak-apostol«. (Pierre Poyet) (Luč 31. X. 1922. 24-28.)

»Hrvatstvo i katolicizam«. (Mladost 1924.)

»Sv.Tarzicije«. (Mladost 1924., 201)

»Zabrana čitanja nekih novina«. (Katol. List 16. X. 1924.)

»Proslava 75-godišnjice samostanske preparandije«. (Nedjelja 1. VI. 1924.)

»Katolici i školstvo«. (Za vjeru i dom: Vječni Rim V. 1925.)

»Filozofija perennis«. (Đački Orao IV. 1926.)

»Racionalizam, naturalizam, liberalizam«. (Orl. Vjesnik 15. II. 1928.)

U rukopisu, još neobjelodanjeno.

Načela političke akcije katolikâ.

Glazba i katolicizam.

Katolički tjelesni uzgoj.

Značajka književnog rada dra Ivana Merza

»Iz Merzovih sastavaka izlazi misaona, osjećajna i izražajna snaga. On je doista bio književnik. Spajajući u sebi visoko uzdignuti duh i apostolsku radinost, on je bio povučen na raskršća književnog rabotanja, bez kojega danas nema u prosvijetljenom svijetu većega obnovnog rada. A dr. Merz je bio obnovitelj. Prislonio je uho na prsa ove zemlje i prisluškivao kako odmnijeva bilo svih pet dijelova zem­lje. Osjetio je grč čovjeka, koji gladuje i kruha zemaljskoga i kruha nebeskoga. U svojim se spisima ne razbacuje riječima. Utvrđuje, što su istine, i onda ih razlaže. Razlikuje do sitnice. On je bio izra­zito katolički pisac. Pisao je samo za katolike… Kad je započeo borbu protiv nepristojne mode i nemoralnih plesova, on je pred svima nosio mač, koji žari i pali, dijeli duhove i traži dosljednost. I to onako, kako je to mogao samo čovjek tako bujna i zdrava unutraš­njeg života, kakvim se isticao on… Ono, što je on stavio kao motto svojoj knjižici »Katolička Akcija«, da je naime »bitni načelni pro­gram Katoličke Akcije neposredno proučavanje velikih socijalnih enciklika zadnjih Papa«, bilo je u potpunom skladu s njegovim polazištem u osvjetljivanju svih problema. Možda takav rad, prividno, izgleda premalo samostalan. Možda će se nekome pričiniti, da se pisac uklanja neposrednom zahvatu u jezgru problema. Ali to je samo prividno. Jer treba mnogo studija i mnogo milosti, da se jedan inte­lektualac uzmogne toliko uzdići, te pokraj rješenja, koje daje Crkva, ne traži posebna svoja rješenja. Dopustit ćemo stoga, da se takvim radom ne stiče slava nekih individualnih ideologa, ali su zato rezul­tati, do kojih se dolazi ovom metodom, potpuno sigurni. Toliko si­gurni, da o njima, među inteligentnim katolicima, ne bi uopće smjelo biti diskusije. I on, koji se nekad toliko zanosio za ljepotom izra­žajne forme, traži samo istinu, a ne ljepotu izraza. Nije mu bilo stalo do individualne stilističke reprezentacije. No i s ovog se gledišta mora njegovim sastavcima priznati složenost i logičnost, a usto i snažna arhitektonilka, jer su njegove brošure i rasprave sazidane na betonskim temeljima crkvene nauke. Literarni rad dra Merza bio je diktiran prilikama i potrebama hrvatskog orlovstva. Pojedine su nje­gove rasprave nicale upravo u vrijeme, kad su se u orlovstvu rješa­vala pojedina pitanja, koja su postavljali život i razvoj te organiza­cije, unutrašnji i vanjski. U rješavanju tih problema trošio je svoje snage više nego itko od njegovih suradnika…«2   Jedan je od najpovjerljivijih njegovih suradnika, budući slaba zdravlja, gotovo već klonuo pod teretom teškoća, koje su uvijek iznova nicale, već nakanio da ostavi sve to i da se posveti sasma naučnom radu. Ivan je međutim od njega tražio, da mu a nadalje pomogne »stvarati  n o v i  ž i v o t«. Ivan ga je stvarao i nije sustao, dok mu se nisu ugasile oči…

Razumije se samo po sebi, da sva književna djela Ivanova odišu punom katoličkom pravovjernošću. Gledom na njegov stav naprama savremenim ćudorednim problemima prigovarali su mu neki, da je pretjeran; a on nije drugo činio, nego je opetovao ono, što je rekao stveti Otac ili biskupi, te nastojao to dosljedno primijeniti na praktični život. Jednom su — da naškode Orlovstvu — povukli u sumnju i bogoslovsku ispravnost jednog Ivanova predavanja, koje je HOS, poput tolikih drugih predavanja, umnožio i razaslao društvima, da se ondje predavaju. Bilo je to predavanje o Kristu Kralju, u rujnu 1925.

Ivan je to predavanje napisao kratko vrijeme iza enciklike Pija XI, »Quas primas«, koja govori o Kristu Kralju. Njegova je nakana bila, da se sadržaj te enciklike preko naraštajskih vođa, koji su redovito bili svećenici, popularizuje među malim naraštajcima. To je predavanje, ili bolje, nacrt predavanja, bilo posve internog značaja i vođe su naraštaja, kao u svim sličnim predavanjima, imali potpunu slobodu da ga obrade prema svojoj uviđavnosti. Takova su se predavanja šapirografirala i razašiljala u 100 do 200 primjerka. U ovom preda­vanju Ivan najprije pripovijeda djeci priču, kako je naraštajac Ivica sebi od vrbine grančice učinio sviralu i onda je popravio, kad mu ju je oteo i pokvario neki zao deran. Iz toga izvodi Ivan u predavanju, da je mali Ivica gospodar svoje svirale, koju je napravio i kasnije popravio. Onda nastavlja: »Isto je tako Isus gospodar i kralj svih ljudi, jer ih je on stvorio…, za njih na križu umro i svetim krštenjem izliječio grijehom iznakažene duše. Isus ljude ljubi dvostrukom ljubavlju: kao naš Stvoritelj i kao naš Otkupitelj. Isus je kralj (ne samo uopće cijelog ljudskog roda, nego i naročito) Orlovske organizacije, jer mi smo Nje­govi sljedbenici, vojnici, vitezovi, apostoli. Predsjednik HOSa samo je zastupnik Kralja-Isusa, predsjednik ne vlada u svoje ime, već zastupa Isusa Krista, kralja orlovskog pokreta. A gdje je taj naš Kralj? Kralj se Orlovstva nalazi u našim crkvama u svetohraništu. Presveta Euharistija jest naš Kralj. I tada potiče naraštajce, da marljivo pohađaju presv. olt. sakramenat. To je cijelo predavanje. Kako se iz cijelog konteksta vidi, Ivanova je nakana bila samo ta, da u onom malom odlomku, koji je bio napadnut, u duhu katoličke moralke i ascetike prikaže poslušnost kao krepost, koja se i u orlovskoj organizaciji mora vršiti iz vrhunaravskih razloga. Međutim je splitski »Jadran« 31. XII. 1926, napao ovaj nacrt predavanja. »Lako je shvatiti, da je ovaj pasus«, piše »Jadran«, iz preda­vanja naišao na općenitu osudu. I oni, koji su imalo upućeni u teologiju, znadu, da je ovo neispravno…. Samo je jedan zastupnik Isusa Krista na zemlji, a to je sv. Otac Pijo XI….« Onda predbacuje ovom predavanju, da se njime kanila za predsjedništvo HOSa »uzurpirati papinska vlast«. Ovaj su napadaj pretiskale i druge neke novine istoga smjera. U doba, kad je taj napadaj uslijedio, obilazio je Ivan kao delegat HOSa društva u Srijemu i Slavoniji. Došavši u Djakovo sma­trao je potrebnim, da usmeno i pismeno o tom napadaju i o svom predavanju obavijesti đakovačkog biskupa, preuzvišenog g. Akšamovića, kojemu je biskupska konferencija bila povjerila da provodi i primjenjuje njezine zaključke obzirom na Katoličku Akciju. U svom pismu od 3. I. 1927. obrazlaže Ivan na osnovu prvih teoloških pisaca pravovjernost nauke, da ljudski poglavari imadu nad nama vlast kao zamjenici ili zastupnici Božji. Ne čini mu se ispravnom tvrdnja, da je samo jedan zastupnik Isusa Krista na zemlji, sv. Otac Papa, jer je n. pr. za­stupnik Kristov na zemlji u brizi za javno vremenito blagostanje nosilac državnog auktoriteta, a ne Sv. Otac Papa. Ivan uopće ovim odlomkom nije ništa drugo htio reći nego samo praktički primijeniti opće načelo katoličke moralke o vlasti, a to zato, jer Pio X. posebice naglasuje, u svojoj encikliki »II fermo proposito«, da je naročita zadaća Katoličke Akcije »uspostaviti načelo, da je ljudska vlast zastup­nica Božanskog auktoriteta.« Sav je ovaj napadaj bio dakle posve bez temelja. A nije se moglo ni poradi možebitnog slučajnog nesporazumka u riječima oprav­dati ovaj napadaj, jer je hrvatska terminologija u tom pravcu dovoljno razvijena. Papu, i to samo njega, u vjerskim stvarima, navikli smo zvati »namjesnikom Isusa Krista na zemlji«. Roditelje i poglavare uopće zovemo »zamjenicima« ili zastupnicima« Božjim.

Premda ovo predavanje, kao posve interna stvar, koja nije »publici iuris«, mije trebalo crkvenog »Imprimatura«, ipak je HOS zapitao zagrebački duhovni stol, da li je gore citirani stavak neortodoksan, pa je 4. I. 1927. dobio odgovor, da je »u potpunom suglasju s crkvenom naukom o auktoritetu«.

Da paralizuje krivo shvaćanje vlasti i poslušnosti, koje je tom prilikom izbilo na javu, objelodanio je dr. Merz, u Katoličkom Tjed­niku od 13. i 20. veljače 1927. dva članka o vlasti i poslušnosti, gdje pozitivno, na osnovu papinskih enciklikâ, izlaže katoličku nauku o vlasti i poslušnosti. Razumije se samo po sebi, da dr. Merz ni u onom predavanju ni u ovim člancima ne veli, ni ne brani, da svaka pojedinačna odredba ljudskih poglavara dolazi od Boga, nego samo to, da od Boga dolazi samo pravo i vlast izdavati odredbe.

Na drugom mjestu govorim o Ivanu kao propagatoru Katoličke Akcije, preporodnih ideja zadnjih Papa i savremenih ćudorednih smjernica. Skrenuo sam pažnju na to, da bi i na ovom području bilo daleko pretjerano, kad bi se ustvrdilo, da je dr. Merz bio »više komentator, nego originalni pisac, jer se zadovoljavao čednom ulo­gom, da pred hrvatsku javnost iznosi mišljenje ovoga ili onoga, dok se iz njegovih spisa nije moglo doznati za pravo njegovo mišljenje«.3 U spisima spomenute vrste dr. Merz nije doduše iznosio ni kanio iznositi svojih originalnih ličnih pogleda, ali je ozbiljnm studijem nastojao da hrvatskoj javnosti pruži dobro razrađene misli i zahtjeve posljednjih Papâ, primjenjujući ih uvijek na naše domaće prilike. Govoreći o Katoličkoj Akciji, o Orlovstvu i o Ivanovom ćudorednom apostolatu vidjeli smo, da je ovo njegovo nastojanje bilo od daleko većeg utjecaja na hrvatsku javnost, nego bi se to možda htjelo pri­znati. No literarna djelatnost dra Merza nije bila ograničena samo na ova pitanja: zadnjih je godina svoga života doduše njima više posvećivao pažnje, jer su to iziskivale prilike javnog katoličkog života u Hrvatskoj, ali nije nikad zapustio strogog literarnog studija iz područja francuske književnosti. U ranijim je godina dr. Merz obje­lodanio više literarno-kritičkih radova o različitim francuskim piscima: Claudelu, Jammesu, Baumannu, Huysmannsu, Barbusseu. Zoli. Tko bez predrasuda čita ove kritičke prikaze, vidjet će, da to nisu pusti sadržaji, nego prikazuju glavne i sporedne motive radnje, umjetničko i jezično ruho djela, psihološke i realističke detalje, historijsku po­zadinu, općenitu i regionalističku, ideje vodilje, opću karakteristiku pisca i njegovih djela, njegovu literarnu evoluciju i mjesto, na koje spada u literarnoj historiji.4 Isporedimo li mnogobrojne Ivanove lite­rarne bilježnice s ovim objelodanjenim radnjama, koje su, kad su izašle, pobudile opće zanimanje,5 tada vidimo, da su one zapravo samo kratki izvadak iz opširnih Ivanovih literarnih analiza onih pisaca, koje je proučavao.6 Ivan ovdje, kao i u literarnim kritikama i prikazima, što ih je objelodanio, nije jednostavni komentator piščev, pa niti komentator kojeg stranog ili domaćeg autora, koji se bavi ovim piscem, nego Ivan proučava i analizuje pisca i njegovo djelo služeći se doduše često i znanstvenim aparatom, ali ponajviše iznosi svoja lična mišljenja, opažanja, ocjene, kritike i asocijacije, razumije se, uvijek i bez izuzetka s čistog katoličkog gledišta. Tu se Ivan nije dao ničim smesti, niti je mogao praviti koncesija na račun katoličke dogme ili morala, priznavajući ipak uvijek faktičku nadarenost i formalne odlike, gdje takve u zbilji postoje.

Literarni nazori dra Ivana Merza

Ivanove literarne nazore možemo lako razvidjeti iz pisma, što ga je upravio 22. IV. 1928., dakle samih nekoliko dana pred polazak na kliniku, jednom svećeniku s otoka Hvara. Značajno je, da iz ovog pisma nitko ne bi slutio, da je Ivan tako teško bolestan i da se upravo sprema na operaciju: tako je to opsežno pismo pisano mirno i s potpunom predanošću za samu stvar, o kojoj je govor. »Dragi moj velečasni! Nabrojili ste mi mnogo imena francuskih književnika. Preporučam, da sebi nabavite ovu povijest francuske književnosti: Parvillez-Moncarey: La Litterature française (Beauchesne). Ova je knjiga vrlo pregledna, a osim toga odmah izriče katoličko gledište. Bez jednog takvog priručnika jedva ćete se moći objektivno orientirati, pogotovu, ako ste možda u kontaktu s nekim, koji nema katoličkih kriterija u prosuđivanju umjetnosti. Bojim se, da ta profe­sorica francuskog jezika u Lausanni nema nesamo pravih pojmova o literaturi, nego ni o životu, kad se ne žaca preporučivati Mussetove: Les amantes de Venise; kao da francuska literatura nema boljih stvari! Mislim, da možete čitati sve poznate francuske lirike (Hugo, Lamartine, Vigny, Musset), da dobijete uvid u smjer, što su ga zastupali, i o njihovim literarnim odlikama. Stoga Vam je potpu­noma dovoljna jedna antologija (Edit. Nelson: Anthologie de la Poésie française), a šteta bi bila, kad biste na pr. čitali cijelog Sully Prudhommea ili sve Contemplations, Légendes des siècles i t. d. U tim djelima imade odličnih partija, ali kao cjelina sve su veće stvari Prudhommea i Hugoa posve promašene, jer je jedan bio bezvjerac, a drugi naduveni i šuplji filozof. Ne vidim razloga, da čitate Les fausses confidences i običnu erotiku, ma kako nevina bila ta erotika. U glavnom su junaci i junakinje tih drama objektivno uzevši slabići, kod kojih ljubav nije onaj veliki, od Boga u ljudsku narav usađeni nagon s ciljem, da se rađaju budući sveci i da bude znamen veze Krista s Crkvom. Musset je pogotovu bio slabić i nemoralan čovijek  (R. I. P.), pun talenta, ali šta ćete, kao katolici tek u rijetkim njegovim djelima možemo estetski uživati. Estetski uživati možemo samo onda, ako jedna ideja dolazi do izražaja u jednoj svijetloj formi. A kako da se naš  r a z u m  zadovolji da uživa u tim mršavim idejama? Stoga bih Vam preporučio da čitate i proučavate autore, kod kojih ideja dominira vanjštinom, koja široki idejni svijet naravi i objave imadu kao temu svojih umjetnina, a ne odveć ograničeni svijet erotike (kao da van erotike nema ništa na svijetu!). Čitajte od lirika: Verlainea (sva djela), Péguya, Claudela, Cardonnela. Toplo bih Vam preporučio Botssuetove propovijedi (on je velik lirik) i Dantea. Nabavite sebi »Manuel illustrê de la Littérature catholique en France de 1870 à nos jours«, Calvet: »Le Renoveau dains la littérature catholique« (Bloud), te Valléry: »Anthologie de la Poésie catholique«. Poglavito u ovom posljednjem djelu naći ćete supstancijalnu hranu: veliku kršćansku poeziju, u kojoj ćete zaista moći naći potpuni duševni užitak, duševno smirenje u sjaju ideje. Molim Vas, čitajte u »Hrvatskoj Straži« sve članke, što ih je pisao Califron i Mahnić o umjetnosti, te sebi nabavite knjigu: Maritain: »Art et scolastique«. Ova će Vam se knjiga svidjeti, jer će Vas dovesti do najviših vrhunaca, gdje se vječna, nestvorena Ljepota zrcali u stvorenoj. Mislim, da bi ovo poznavanje katoličke nauke o Ljepoti, lijepomu i lijepoj umjetnosti, moralo pratiti kršćanina u prosuđivanju svih vrsta umjetnina. Nažalost mi smo s v i dandanas tako liberalno uzgojeni, da se zagrijavamo za djela, kod kojih je idejna sadržina tako plitka. Mislim, da mi katolici često u tome griješimo, što ne polažemo dovoljno pažnje na ideju. Čitajte od Ghéona: »Le Pauvre sous l’ éscalier« i uporedite s »Fausses confidences«; koliko li kod Ghéona uži­vamo, kao da nas radnja nosi u nebo, u izvor svake kreposti, kad gledamo, kako se glavna junakinja odriče d o z v o l j e n o g  braka, da ostane vjerna svomu mužu, za koga drži, da je mrtav. Heroizam kršćanske i vrhunaravne žrtve, koja između dva dobra bira savršenije, čovjeka oduševljava, velika svijetlost obuzimlje um, a volja i čuvstvo obuzimlju tu krepost i hoće da je sebi asimiliraju (!). Ja sam tako duboko uvijeren, da izvan Crkve za kršćanina nema potpune ljepote i umjetnosti; sama naravna ljepota, kako nam je daju Homer i Sofokle, prava je ljepota, ali nas ne može da zadovolji, nas, koji živimo okruženi sjajem bogoslovskih kreposti i darova Duha Svetoga, koji smo zaronili u Srce Vječne Ljepote i koji se hranimo nebeskom Krvlju Jaganjca. Mislim, da se vrhunci stvorene lje­pote nalaze u Misalu i Brevijaru, u pontifikalnoj misi i gregorijanskim melodi­jama. Idejni je sadržaj ovdje apsolutan — to su same riječi Božje, a zaodjenute su u najjednostavnije i                 t r a n s p a r e n t n o ruho ritmičkih kretnja i koralnih melodija. Ta je transparentnost tako fina, da kroz nju tako reći stojimo u direkt­nom doticaju s viječnim, vrhunaravnim idejama, koje rasvijetljuju naš um i usre­ćuju našu volju i čuvstva. To je prava anticipacija estetskih užitaka u nebu, anticipatio visionis beatificae.

Uvjeren sam, da ste oduševljeni za veliku katoličku umjetnost i za liturgiju, gregorijansko pjevanje, Pallestrinu, Bossueta, fra Angelica, Verlainea, Ghéona, Claudela (Annonce faite à Marie), chartresku katedralu, Dantea. Nitko nije nama katolicima ravan na polju umjetnosti; Hugo, Lamartine, Musset, sve su to pigmejci, kojih se tragika sastoji u tomu, što nisu bili katolici, jer da su bili katolici, možda bi od njih još štogod postalo. Kad, ako Bog da, jednom vijek opet postane kršćanskim, tada se u historijama književnosti njihova imena ne će više tako opširno spominjati, kao sada. Dva i tri retka bit će dosta o njima. Baudelairea Vam zaboravih spomenuti. Moje je mišljenje, da je njegova poezija zdravija od poezije romantika, jer on jasno razlikuje dobro od zla i uvijek je, tako reći, i u svome grijehu sebi svijestan prisutnosti Božje, koja taj grijeh gleda i osuđuje. On je iskren i kod njega čujemo kucaje Milosti, koja ga zove na pravi put i po njemu i druge:

»Soyez béni,  Mon Dieu, qui donnez la souffrance

Comme un divin remède a nos impuretés!«

Svakako sebi nabavite autobiografiju Velike Svete Terezije (Španjolske). I ona je puna  ekrazita, kao i Vi.

Međutim, skoro mi je i žao, da sam se toliko raspripovijedao o literaturi, jer je važnije od umjetnosti uzgajati i voditi ljude k Isusu, a u tom poslu umjetnost, kao i sve, što je stvoreno, ima samo da pomaže čovjeku da dođe do Isusa. Stoga znam, da ćete se baviti knjigom i umjetnošću samo toliko, koliko Vam to Ustreba za Vaše stado, da mu budete dobar pastir i da sebe i njega jednom dovedete do vječne  Ljepote…«

U ovom nam pismu Ivan, i nehotice, očituje, kako je riješio mnoga pitanja, koja su njega u mlađim danima zanimala, ponešto i mučila. To su pitanja od vječitog zamašaja, jer tek što ih je jedna generacija — ovako ili onako — riješila već dolazi drugo pokoljenje, u kojega život opet zahvaćaju ova ista pitanja. U tom nam pismu Ivan kao stručnjak daje i svoj zaokruženi pogled na modernu francusku liriku i praktične savjete za njezin studij. Toga radi možemo smatrati Ivanovo poznanstvo i korespondenciju s ovim svećenikom i u tom pravcu providencijalnim. Zato smo, dozvolom tog svećenika, kome je ovo pismo poput neke relikvije, objelodanili taj list tako reći u cijelosti.

Kako Ivan znade jasnoću i, recimo, oštrinu katoličkih načela, primijenjenih na umjetnost, odnosno na umjetnički rad, sjediniti s priznanjem formalno-umjetničkih odlika, osobito kod djela, koja doduše izrijekom ne napadaju katolicizam, ali ga nemaju ni kao svoje ishodište, pa u mnogom zastranjuju, lijepi je primjer njegov prikaz i ocjena Barbusseova »Ognja«, Ivan takva djela naziva »tehničkim umjetninama«. Stroža je, razumije se, kod onih djelâ, koja imadu protukatoličku tendencu, kao što je na pr. Zolin »Lurd«, No najviše se zanimao za ona djela, koja su umjetnički izraz pravog katoličkog života, za pravu katoličku književ­nost i umjetnost, posebice za liturgiju, koju smatra najvećom umjetninom svijeta.

Liturgijska obnova

Kako se kod nas u najnovije doba, o izdanju potpunog rimskog misala u hrvatskom prijevodu, zapažaju znaci intenzivnijeg liturgijskog života, zanimat će prijatelje liturgijske obnove, kako je Ivan sebi zamišljao liturgijski život i kako ga je sam lično provodio.

Prve je osnove svom liturgijskom životu položio Ivan u onim duhovnim vježbama u St. Gabrielu, što ih je vodio P. Schmidt V. D. Budi usput rečeno, da je u St. Gabrielu, upravo u tim liturgijskim duhovnim vježbama za akademičare, kolijevka i čitavog snažnog liturgijskog pokreta u Austriji, što ga je kasnije u ne­posrednoj blizini St. Gabriela, u Klosterneuburgu, razvio dr. Pius Parsch. U Parizu je Ivan dobio za svoj liturgijski život novih pobuda. Tamo se upoznao s dubokim litur­gijskim životom francuskih katolika, tamo je dobio u ruke i svoj veliki francuski misal, što ga je od onda pratio do samrtne postelje. Tamo je izabrao i izradio svoju doktorsku disertaciju o utjecaju liturgije na francuske pisce. Dok je bio u Parizu, izašao je u prvom izdanju hrvatski prijevod Rimskog Misala, za naše male prilike velika i ne laka stvar, ali u poredbi s izdanjima velikih kulturnih naroda, posebice u poredbi s francuskim izdanjima Rimskog Misala, jedan mali, sićušni pokušaj… Ipak znade Ivan procijeniti i teškoću tog pothvata i njegov zamašaj za naše domaće prilike, pa se gotovo i ne osvrće na tehničke nedostatke — koji naročito u prvom izdanju nisu bili neznatni — nego u svome velikom pri­kazu u »Hrv. Prosvjeti« 1922. br. 3. i 4. str. 84. veli: »Iz ovoga je izvađanja lako zaključiti, da je prijevod ovako fundamentalnog djela epohalna pojava u našem književnom životu. Mogli bismo, što više, reći, da je to najvrijednija knjiga, što je uopće imamo na hrvatskom jeziku«. Stariji prijevod Evanđelja misli dr. Merz da »ne može da dođe u obzir, jer mu je jezik odviše zastario«. Tu se još jasno vidi rođeni književnik. Međutim je kasnije izašao i cijeli Novi Zavjet u lijepom prijevodu sveuč. prof. dra Zagode. Onda Ivan »preporuča svakome, a osobito čla­novima našega pokreta, da Misal nabave i da po njemu udese svoj život«. On je »uvjeren, da će Misal odgojiti cijeli niz solidnih, požrtvovnih katoličkih radnika« i osobito moli Boga, »da probudi po Misalu u mnogim čitaocima želju za sveće­ničkim, odnosno redovničkim staležom«.

Dru Merzu Gospod govori vjernoj duši po liturgiji i koralnom pjevanju na osobito mio, ljubezan i čaroban način1. »I kao da je Otac nebeski uzeo srce u svoju ruku da ga poput leda rastopi u usijanoj peći… Dosta je, da se čovjek toga sjeti i da nikada ne zaboravi one noći, jer je sam Bog tada prozborio«. Tako djeluje na Ivana dan, što ga je zajedno s nekim đacima-kongreganistima 27. XII. 1924. proboravio u Rajhenburgu kod trapista i posve ga posvetio liturgiji. Za Ivana je »sveta liturgija ona vratašca, pomoću kojih možemo da zavirimo u svetište trapističkog života… Sav rad trapista, sve njihove žrtve imadu služiti želji, da postanu što boljim dionicima samog Božanskog života. Svi svećenici dolaze u određene sate danju i noću i pjevaju božanski oficij. Kad slušamo ove divne melodije i nastojimo razumjeti, shvatiti smisao teksta, to tek onda možemo pojmiti sreću tih ljudi, koji su ostavili prolazne radosti ovoga svijeta i već ovdje na zemlji počeli pjevati hvalu Stvoritelju, ne iščekujući za to, kao mi, što ži­vimo u svijetu, čas smrti«2. Stoga kani Ivan kod slijedeće »liturgijske ekskurzije« još temeljitije pripraviti učesnike te ekskurzije i još tačnije ih upoznati s tekstom onih dijelova sv. liturgije, kojima će pribivati, da »učesnici ne budu samo gle­daoci, koji promatraju s manje ili više razumijevanja što drugi rade, već će tre­bati da budu d i o n i c i: oni treba da unaprijed tako dobro upoznaju sam tekst, te će tom prilikom moći obavljati glazbeno razmatranje i tako pojačati pred prijestoljem Svevišnjega zbor onih, koji Mu pjevaju hvalu«.3 Ivan naime opetovano ističe, da je vrhunac liturgije p j e v a n a  m i s a, u kojoj je živi kontakt između svećenika i puka. »Kako je dostojanstvena svečana konventualna misa! Kako ide sve polako, da čovijek osjeti kucanje vječnosti! Čemu se žuriti, kad čovjek pjeva hvalu Božju, radi koje je i stvoren? Čovjek je došao do cilja svoga, on ima s a m o  d a  m o t r i «. To je razmatranje g l a s n o,  m u z i č k o, pjevajući odre­đene tekstove, prateći pomno sve ono, što svećenik kod žrtvenika čini i govori, te odgovarajući propisane odgovore4. Sv. je misa doista i u zapadnoj Crkvi tako sazdana, da je određena za pjevanje. I sv. Crkva želi, da kod pjevane mise po mogućnosti cijeli puk, izmjenice sa svećenikom i s korom, pjeva propisane tekstove u određenom liturgijskom jeziku. To je pjevanje Crkva posebice uredila i propisala odredbe, kojih se imadu držati pjevači. No kako je kod nas ta grana crkvenog života dosta zanemarena, Ivan je preko orlovskih društava kanio po­lagano skretati crkveno pjevanje u našim crkvama onim putem, kako to želi i određuje sv. Stolica. U tu je svrhu upravo pred svoju smrt izradio opsežnu rad­nju o glazbi uopće, o crkvenom pjevanju i o praktičnom orlovskom apostolatu u pravcu crkvenog pjevanja kod nas.5

Kao što je Ivan u svim svojim idealnim nastojanjima gradio uvijek na posve realnom terenu, tako je i ovdje uočio činjenicu, da je zasad kod nas uopće govo­reći   nedostiživi ideal  o v a k v a  p j e v a n a  m i s a,  kakvoj je prisustvovao u Rajhenburgu. Zato je odmah na početku svoga djelovanja nastojao da uvede među omladinom tihu, privatnu liturgijsku pobožnost kod tihe i pjevane sv. mise, na osnovu izdanja hrvatskog prijevoda rimskog misala.

Ivan se s pravom nada, da će po liturgiji doći k nama duhovna obnova. U tu svrhu preporuča dnevno duhovno štivo, dnevno razmatranje iz misala i dnevnu sv. pričest. »Uoči svakog dana treba pročitati ili misu slijedećeg dana, ili u cije­losti ono poglavlje iz evanđelja ili poslanice, koja će se čitati. Iz ovoga treba izlučiti jednu ili više rečenica, koje odgovaraju našim duševnim potrebama i s tim mislima treba da zaspimo… Ovisi o vremenu, da li ćete vaše razmatranje obaviti izvan mise, ili za vrijeme same sv. mise. Ja bih svakako bio za to, da za sv. mise ništa (drugo) ne molite, nego da molite samu sv. misu. No jer je većini vas vrijeme odmjereno, to možete do podizanja razmatrati o onim reče­nicama, koje ste izabrali prije počinka. Na taj način razmatrate o jednoj ideji, koju iznosi, sv. misa i kombinirate liturgijsku molitvu s običnom meditacijom… Sv. je misa bez sv. pričesti donekle fragmentarna. Žrtva je tek onda potpuna, kad se u misi u najtješnjim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom i pretapanjem jedne biti u drugu. To činimo po sv. pričesti… U tom činu, gdje se naše tijelo i naša duša ujedinjuju sa samim Božanstvom, mora da je vrhunac našega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Sve molitve i pjesme, sva naša razmatranja, svi naši čini tijekom dana moraju biti Kristocentrični: moraju biti upereni prema tom jedinom času našega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispunjava zadnja svrha naša i mi postajemo dionicima same biti Božje«. Pomoću liturgije možemo tako, veli Ivan, »zaviriti u unutrašnji život Božji«, jer »pomoću liturgije vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog života Kri­stova«.6

Kako se iz svih sastavaka dra Merza o liturgiji i liturgijskom životu razabire, Ivan je pitanje liturgijske molitve praktički sretno riješio: liturgijska mu je molitva i »molenje (odnosno pjevanje) sv. mise« i liturgijsko razmatranje. Potrebni objektivitet dobiva ovakva liturgijska molitva u jednu ruku objektivnošću liturgijskih obrazaca i čina, a u drugu ruku naročito sv. pričešću. I drugo je, nešto zamršenije pitanje, Ivan pravilno riješio. Liturgijska je naime molitva molitva z a j e d n i c e. »No jer se u nas još ne poznaje pjevana služba Božja, kako to traži sv. Stolica«, to se Ivan obazire samo na ono, što je provedivo u našim sadanjim prilikama. Ali u zbilji je to pravilno riješenje sasvim općenite prirode: »Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati, što osjeća Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista… Vjernik, koji se liturgijski moli, pridružuje se korovima anđeoskim, koji neprestano hvale Stvoritelja… i tako je njegova molitva socijalna, sjedinjena sa sv. Crkvom…«7 Jednom riječi: da naša liturgijska molitva bude, kako to traži sama bit liturgije, univerzalna i soci­jalna, a ne samo individualna, ne treba ona da prestane biti individualnom. Veza sa svećenikom, koji na žrtveniku prikazuje žrtvu Novoga zavjeta u ime svoje i u ime cjelokupne Crkve, ne sastoji se bitno u tomu, da svećeniku vjernici u svemu odgovaraju u istom jeziku, premda je to kod  p j e v a n e  sv. mise potrebiti ideal, za kojim treba ozbiljno težiti da se ostvari. Kod t i h e sv. mise dostaje, ako vjernici iz prevedenog misala tiho i sabrano prate svećenika i tako »mole sv. misu«. Tako je, uostalom, i sam dr. Merz dnevice »molio sv. misu««, jer nije imao prilike da dnevice, kako je on to želio, prisustvuje svečanoj svetoj misi i da je u koru, glasno, muzički razmatra.

1 Dr. Avelin Ćepulić: Iz djačkih dana dra Ivana Merza, »Orl. Misao« 1928., 132.

2 Ilija Jakovljević: Dr. Ivan Merz u književnom radu, »Orl. Misao«, 1927/8. 123—125. Pisac je ovog članka insitinktivno osjetio Ivanov umjetnički dar, premda je Ivan taj dar tako snažno potisnuo u pozadinu.

3 J. S. Dr. Ivan Merz, Luč, 1928, 235.

4 Isp. n. pr. studiju o Francis Jammesu, Luč XVII. 259—265; o Baumannu, Luč XVIII. 28—30; Claudelu, Hrv. Prosvjeta VIII. 274—287.

5 »Najsistematskiji dio literarne suradnje bio je svakako niz članaka pok. dra Ive Merza, koji je u njima prvi upoznao naše đaštvo i čitače »Luči« s nekoliko modernih francuskih katoličkih književnika i romanopisaca (Francis Jammes, Emile Baumann, Huysmans) i to lakim stilom, te uz prijevode nekih odlomaka«. S. Podolšak: Uspomene prijašnjih urednika, Luč 1930-31. br. I. II. str. 18—19.

6 Tako je n. pr. prikaz Baumannovog romana »L’Immole« u Luči XVIII. str. 28-30. samo vrlo kratki izvadak iz mnogo opširnije analize u XV. literarnoj Iva­novoj bilježnici. Ta analiza nosi  datum: 6. II.  1922.

1 Dr. I. Merz, U krilu sv. liturgije, »Hrv. Prosvjeta« 1924., 510/1.

2 Ib. 517.

3 Ib. 517.

4 Ib. 512/3.

5 U »Kat. Tjedniku« 1927. br. 23. str. 3. otisnut je mali člančić pod natpisom: »Crkveno pjevanje«. Ideje su sasvim Merzove: »U nebu je potpuna sreća. A ne bi bilo potpune sreće, kad bi nedostajala glazba za naše uši, ili barem nešto, čega je zemaljska glazba blijeda slika. I zato mi zamišljamo na svoj ljudski način nebo sa divnim pjevanjem anđeoskih korova. Nema neba bez muzike, glazbe i pjevanja. Sveta je Crkva — malo nebo na zemlji. I zato ni ona ne smije biti bez svoje glazbe, muzike i pjevanja. U njoj moraju da započnu pjesme beskrajne sreće, koje će se nastaviti na cvjetnim poljima vječnosti. U svetoj Crkvi ne smije da se čuje samo šum pokajničkih uzdaha i suza, nego i radosti i kršćanske nade… I Sveta je Crkva oduvijek pjevala: i u katakombama i nad katakombama … I gdje se zaboravlja na crkveno pjevanje, zaboravlja se na jednu svetu i veliku crkvenu predaju. A obnoviti kršćanski život, znači obnoviti crkveni život — crkvene običaje i predaje. Obnoviti dakle i crkveno pjevanje. Iz ovoga se jasno vidi dužnost Katoličke Akcije, da radi na obnovi crkvene glazbe i pjevanja. Jer njezin je cilj kršćanska obnova kršćanskog društva. Gdje su crkve pune? Gdje se lijepo propovijeda i lijepo pjeva. Gdje su crkve prazne? Gdje se loše propovijeda i loše ili nikako pjeva. Dobar crkveni zbor jednako je znamenit kao i dobar crkveni propovjednik. Orlovska i druga katolička društva dobro rade, što osnivaju pjevačke sekcije i pjevaju kod službe Božje. Još će bolje raditi, budu li podvostručenom ljubavlju i snagom radili oko obnove crkvenog pjevanja.

6 Dr. Ivan Merz: Duhovna obnova po liturgiji, Luč 1924/5 str. 15—17.

7 Ib. 17.