DUHOVNI ŽIVOT
Ivan je nastojao živjeti unutrašnjim životom milosti otkako možemo da zagledamo u njegovu dušu, otkad je počeo pisati dnevnik. Svaka stranica njegova dnevnika svjedoči o tome. On je težio i za duhovnim vodstvom, za svećenikom, kome bi se posve povjerio, koji bi ga razumio i vodio putem Božjim. Ta se težnja javlja pod kraj srednje škole, u vojnoj akademiji, pa na fronti. Čini se, da uza sve to Ivan do Pariza, a možda i do svog povratka iz Pariza, nije imao stalnog duhovnog vođe. Vodila ga je nevidljiva i nečujna Božja milost, primjeri, kojih je mnogo imao prilike da vidi u velikom svijetu, osobito u Parizu, pobožne knjige, koje je čitao, te njegov vlastiti sud. Zato je on bio u Parizu prestrog prama samomu sebi i on je to pod kraj svog života žalio, shvaćajući ona velika trapljenja, koja je sebi sam zadavao usred velikog i napornog posla, đavoljom zamkom pod pobožnom krinkom. U Zagrebu je zamolio P. Vrbaneka D. I. da mu bude ispovjednikom i duhovnim vođom, te mu je do kraja života bio posve iskren, poslušan i odan.
Razmatranje
Ivan je smatrao duhovni život »razmatranjem o božanskim stvarima i sudjelovanjem u unutarnjem Božjem životu«. Taj mu je duhovni život bio tako potreban, da »bi bez njega prestao bivstvovati. Bez toga je pakao«.
Redovno je ustajao u 5 i ½ sati. Uredio se, gimnasticirao oko ¼ sata, hladno se tuširao, svaki dan, zimi i ljeti, onda je razmatrao ¾ sata. Jednom su zgodom Ivanovi prijatelji i suradnici izrazili pred njim svoje čuđenje, »kako može ostati uvijek onako miran i sabran, pa dogodilo se i najteže. »To vam je zato, jer ja po dnevnome redu po prilici znam sve, što mi se može taj dan dogoditi, pače znam, s kime ću se sastati i kako ću se vladati. Razmatranje mi za svaki dan daje osnovni ton mišljenja, pa čemu da se uznemirujem zbrkom misli, kad je sve tako jednostavno.« Tako je razlagao, dok smo mi malo shvaćali od svega toga.«1
Svršivši razmatranje pošao je svetoj misi, obično u isusovačku crkvu. Kod ustajanja, umivanja i hoda u crkvu mislio je na presv. Euharistiju.
»Postelja je moja u plamenu — pomislih prema preporuci sv. Terezije…; i skočim naglo na noge, zahvalim se Stvoritelju, predam se u naručaj današnjem svečaru, sv. Ivanu Evanđelisti, koji me primi i urnebesnim lijetom stade nositi prema beskrajnom Božanskom Srcu. Međutim sam se već i umio; otvorio sam ključanicu velikih kućnih vrata — i hladan zrak i mrak prodrmaju svim mojim bićem. Požurim se kroz mrak prema Južnom Kolodvoru. Iščeznu iz moje duše pomisao na orlovski lijet sv. Ivana i misterij noći stade da djeluje na moju odmorenu dušu. I što se više kroz mrak žurim, to mi se posve nehotice sve jasnije ukazuje slika Učiteljeva… I tajna me je noći sve više zaokupljala i u kretanju svemira osjetih bilo Onoga, koji je bio u početku, koji jest sada i koji će kraljevati u vijeke vijekova… U tim mislima i osjećajima stigoh na kolodvor. Već je tamo bilo nekoliko đaka-kongreganista…«2 Tako sam Ivan opisuje svoj ustanak i svoje prve misli. I kao što je to bilo onoga dana, koji on opisuje, na blagdan sv. Ivana Envanđeliste 1924., tako je to bilo, s malim promjenama, svaki dan; tek prvi njegov put nije bio na kolodvor, nego u crkvu.
Cio dan u Bogu
Sv. je misu obično molio iz svog velikog francuskog misala. Pod svetom se misom svaki dan pričestio. Nastojao je da dođe u crkvu četvrt sata prije početka sv. mise. Prije svake je molitve, adoracije, razmatranja, običavao unaprijed odrediti kako će dugo moliti. Nedjeljom je nastojao da po mogućnosti sluša dvije svete mise, a podveče da jedan sat provede u adoraciji. Gledao je, da iza podnevnog pozdravljenja Gospi obavi kratko ispitivanje savjesti. Poslije večere je čitao duhovno štivo, onda je ispitao savjest, izmolio krunicu i pripremio građu za razmatranje narednog dana. Ako je to samo bilo moguće u njegovu prenapornom radu, nastojao je, da iza večere drugo ne radi. Bez prestanka je nastojao u sebi probuđivati čine ljubavi prema Bogu i Spasitelju: »Krećem se, kao riba u moru, u dragome Bogu. To će me očuvati brzine, dati mir i u drugima probuđivati ljubav božansku«. Njegova je mala tajna, kako ju je zabilježio u duhovnim vježbama, bila: »Isuse, želim da Te po Mariji svaki dan više ljubim!«
Blažena Gospa
Blaženu je Djevicu ljubio žarom sredovječnih mistika i znao je o njoj govoriti onim poletom, koji je nadahnuo fra Angelicove Madone. Kad sam ga molio, da pročita »Katolički Đak« prije nego ga dadem u štampu, zaželio je, da se o bl. Djevici ne govori zajedno s drugim Božjim svecima, nego sasvim zasebno, i to »ne onako dosadno«: on je želio o bl. Gospi poglavlje puno onog oduševljenja, koje je on proživio u Lurdu i od onda uvijek zadržao. Lurdska je Gospa bila uvijek nad njegovim uzglavljem, okićena cvijećem, a pred njom zapaljena luč. U Beču je stupio u akademsku Marijinu kongregaciju, a u Zagrebu je kao profesor bio članom Marijine kongregacije »Academica maior«, kojoj je bio »trećim tajnikom od 15. XII. 1922. sve do svoje blažene smrti«.2a
Vidjeli smo, kako je Ivan u Lurdu zavolio krunicu.
»Nekom zgodom pripovijedao mi je prijatelj Š. s udivljenjem, kako Merz po ulici drži ruku u džepu od kaputa i moli krunicu. Kako je to bila njegova mala tajna, to sam ga u jednom razgovoru naveo na tanak led, da mi je priznao. Pitao sam ga, kada je najzgodnije moliti k r u n i c u. S nama je bio i brat M., koji je oštro zastupao mišljenje, da se krunica moli pod Misom. On je ustao protiv toga dokazujući, da se Misa mora slušati l i t u r g i j s k i, t. j. stvarnim i djelotvornim sudjelovanjem kod čina Mise uživljavajući se u misterij Kalvarije prema misnom tekstu sa Misalom u ruci, a krunica se može moliti i na šetnji i na ulici ili inače u slobodnom vremenu. Ja sam spomenuo, kako je na ulici nemoguće biti sabran, a on je ustvrdio, da čovjek u duhu Božjem mora nastojati uvijek biti sabran i spreman na molitvu. »Pa eto ja svaki put od kuće do škole ili od škole do kuće izmolim krunicu i tako se lakše uklanjam napastima poganske ulice.«3
Od Božjih je ugodnika naročito poštivao sv. Tereziju od Djeteta Isusa, sv. Tereziju avilsku, sv. Ivana Krstitelja, svoga zaštitnika, sv. Filipa Neria, sv. Franju asiskog, sv. Ivanu d’Arc.
Euharistijski Spasitelj
No više od svega ljubio je euharistijskog Spasitelja: njega je pohađao, njemu se molio, njemu se povjeravao, njemu se klanjao i njemu se žrtvovao. Jedan Ivanov bliži drug i suradnik pripovijeda, da je često s njime prolazio Zrinjevcem, prateći Ivana kući: »Dugo nisam mogao znati, komu Ivan skida šešir između Strossmayerove akademije i umjetničkog paviljona, a on je to uvijek radio. Kad sam ga jedamput upitao, nasmijano mi odgovori: »Pa zar ne znaš, da se nalazimo vis-à-vis crkve Presv. Srca Isusova?« Na to ne bih nikada nadošao, jer se ta crkva nalazi paralelno tek iza tri ulice. To me uvjerilo, da Ivanova duša uvijek traži Svetohranište i da je tamo učila mudrost života, pa makar se nalazio u najvećoj buri svijeta. »Moliti se i sjediniti s Bogom, to je djelo čitava života…« Tako je pisao 24. X. 1914. u Bečkom Novom Mjestu, a tako je živio otkako ga poznam, pa do smrti.«3
Prigodom II. euharistijkog kongresa u Zagrebu 1930. istaknuo je Petar grof Pejačević u govoru o Euharistiji i sveučilištarcima«, što ga je održao pred apostolskim nuncijem, episkopatom i velikim odličnim zborom, da »ne može a da ne spomene s nekoliko riječi i da ne posveti nekoliko trenutaka uspomeni milog druga i prijatelja, dra Ivana Merza, koji je bio živi uzor euharistijskog čovijeka… U svome je radu tražio vazda samo Kraljevstvo Božje… Zašto su nam njegove riječi išle tako duboko k srcu, sam je zapisao, poslije jednog svog govora, u svom dnevniku: »Govorio sam sa žarom, koji mi je dala presveta Euharistija!« Da, žarište je života Ivanove duše bila presveta Euharistija…« Taj je govor grofa Pejačevića prenesen i putem zagrebačke Radiostanice.
Osim liturgijskih pobožnosti i krunice osobito je volio moliti križni put, sam, nesmetan ni od koga, na galerijama Isusovačke crkve. Tamo je, s posebnim dopuštenjem, za koje su vrlo rijetki znali, često išao da moli križni put u doba, kad se drugi odmaraju i od manje napornog posla, nego ga je dnevice vršio Ivan, t. j. oko dva sata poslije podne. Tamo je ostajao dugo, dugo, sam sa svojim raspetim Spasiteljem.
Dugo nisam znao, što je zapravo navelo Ivana na onu njegovu silnu ljubav prema Papi. A odgonetka je ove zagonetke posve jednostavna. Papa je bio Ivanu namjesnik Isusa Krista na zemlji, namjesnik Krista, koji u euharistiji na oko šuti, a mi trebamo i želimo ne samo pomoć i uputu nečujne i nevidljive milosti Božje, nego i vidljivu i osjetnu riječ: Papa je bio Ivanu Krist, koji više ne šuti, nego govori i vidljivo upravlja svojom Crkvom, Krist — kako ono reče Papa Pijo XI. prigodom otvorenja euharistijskog kongresa u Rimu 1922. — »Krist, koji se u Rimu učinio (po Papi) Rimljaninom…«
Liturgija
S psihološkog se gledišta čini, da je u Ivanovoj duši liturgija stupila na ono mjesto, koje je još za njegova prvog boravka u Beču zapremala umjetnost i književnost. Tada mu je idealom bio Goetheov Faust. U Parizu uspoređuje Ivan liturgiju s Faustom i veli u Hrv. Prosvjeti 1922, str. 84.:
»Usporedimo jedno djelo svjetske literature s liturgijom! Uzmimo Fausta! To je umjetnički refleks jedne čovječje duše, koja traži istinu. Za deset, petnaest vijekova Faust će služiti među ostalim kao okamina one epohe Goetheove duše (koja je bila tip za cijelo jedno razdoblje), kada je pisao Fausta. Čitamo li to djelo, to nam ono uskrisi u našoj duši kao u kakvome kinematografu život i kretanje pjesnikove duše. Bacimo li knjigu u zakutak, to je njen sadržaj mrtav. Posve je drukčije sa liturgijom. Gospod Bog je život, kretanje; ljudske duše su ono ogledalo, na kojemu se to kretanje Božje zrcali. Umjetnički refleks unutarnjega Božjega života je naša sveta liturgija. Ona bez prestanka, dan i noć, zimi i ljeti, od generacije do generacije svira poput kakvog orijaškog orkestra i šalje svoje raznoglasne zvuke i melodije natrag svome začetniku.
Liturgija je dakle umjetnost »par excellence«, jer je ona živa, kao što je i naš Gospod živ. (Svjetska literatura je muzej okamina raznih stadija ljudskih duša, koje su boravile na zemlji).«
Mnogo je čitao život i djela sv. Terezije i u njima nalazio utjehe i jakosti za podnašanje teškoća i napadaja, koji su njega i Orlovstvo odasvud snalazili. U tim je tešikim vremenima ispisao i uvijek na svom stolu držao ovaj odlomak iz života svete Terezije: »I zaista, sa svih me strana progoniše, i to ljudi, koji su mislili, da tim dobro čine, tako, da nisam znala ni kako bih se obranila, ni prema kojoj odluci radila… Jedini je moj izlaz bio »da dignem oči k nebu i da pozovem Boga u svoju pomoć« (Vie de Ste Thérèse écrite par elle même, Beauchesne 1922 471.).
Samozataja
Uostalom nije se on bojao neugodnosti i nije im se uklanjao, kako to većina ljudi čini, nego, kad je bilo potrebno, išao je ravno i svijesno u lično neugodne situacije. Vlastitu je bol blagosivao i nerijetko je sebi i sam svojevoljno zadavao. Napore zvaničnih dužnosti i velike zahtjeve, koji su se na nj stavljali u orlovskoj organizaciji, vršio je rado i savjesno smatrajući s time skopčani umor i teškoću dnevnim razapinjanjem, koje donosi blagoslova u radu za spašavanje duša. Da ne uspregne pred teškoćama i tjelesnim naporima, nije ih htio sam prosuđivati, nego je, kad je bilo potrebno, pitao svog ispovjednika za savjet. Za pokoru se »električno brzo« ustajao, uvijek i bez izuzetka. Ustao je bezuslovno u onaj čas, kad je to sinoć odlučio, pa ma morao u zadnje vrijeme, kad je već bio teškom bolešću veoma oslabljen, kasnije, radi umora, po danu počivati. Kod svakog je obroka činio pokoru za spas duša, tako, da nije nikad jelu prigovarao i da je manje uzeo boljih jela, osobito kolača, koje je još od mladosti rado jeo.
Sve je to bilo u zadnje vrijeme. A u Parizu se naviknuo na sasvim tvrdome, obično na podu, cijelu noć ležati i tako spavati. Tako je činio i prvih godina u Zagrebu, nakon povratka iz Pariza, dok mu to nije zabranio ispovjednik, kome se pokorio. Katkada se hotimično probudio iz najboljega sna i gledao zvijezdano nebo, koje je oduvijek imalo za nj neki posebni čar. Da svlada strah, znao je po najtamnijoj noći ići na takva mjesta, koja su ljudima obično neprijatna, kao na pr. groblje. No pod kraj svoga života rekao mi je, da toga više ne bi činio, jer ima i drugih sredstava da se postigne cilj, za kojim je on išao, naime da pobijedi strah i ojača vjeru u Boga. U Parizu izjutra nije htio ništa jesti, samo je ručao i večerao i to vrlo malo. Mesa nije htio uopće da jede. Dakako, da nije pio alkoholnih pića ni pušio. Petkom je išao za tim, da osjeća glad, a svaki se mjesec dana jednom kroz 24 sata posve uzdržavao od jela i pila. Taj je život nastavio i u Zagrebu, dok nije tako oslabio, da ga je liječnik ozbiljno opomenuo i sad je prionuo da ozbiljno skrbi za svoje zdravlje. I da nije bilo sakrivene teške bolesti, za koju nije znao i koja mu je potajno podgrizala život, ne bi mu ovaj uistinu prestrogi život bio naškodio, jer je na vrijeme prestao i zadržao samo ono, što mu je dozvolio ispovjednik.
O sebi nije volio govoriti; uopće je malo govorio: Ono, što bi se drugoga neugodno dojmilo, nije drugima saopćavao, ako baš nije morao, a i onda u veoma obzirnom obliku. U adventu i osobito u korizmi izbjegavao je da se smije i da đacima u školi pripovijeda šale. Nastojao je, da njegov govor i ponašanje u bližnjemu podupire, a nipošto da ruši ono, što je on volio zvati kontemplacijom, naime mirnu sabranost u Bogu. Poniženje je pred ljudima rado i s veseljem primao i nije išao za tim, da sebe ili svoje sposobnosti istakne. On je uvijek stupao u pozadinu, a isticao je uvijek samo Krista Kralja, Crkvu, Papu.
U svemu je tražio samozataju Krista raspetoga i uvijek je samo tražio načine, kako bi sebe razapinjao. Osobito je, u Parizu i prvo vrijeme iza povratka u Zagreb, naginjao tjelesnom trapljenju. Ali se nije s tim zadovoljio niti se kod toga zaustavio. »Kako bih započeo školu pravog trapljenja, kojim zavjetom? Prije sam od tebe, Gospode, više tražio, sad tražim samo to! Da li sam se sav dao? Ako bih mogao još šta dati, učinit ću.« Jednom mu se činilo, da je još previše vezan uz svoje dobre roditelje, kojima je bio sve veselje i sve na ovom svijetu. Misleći na veliku zadaću, koju ima da ispuni u hrvatskom Orlovstvu i uopće među hrvatskim katolicima, moli u duhovnim vježbama 1923. Spasitelja, da ne dopusti, da bi ga ljubav k roditeljima učinila mlohavim i neodlučnim u Božjoj službi. On odlučuje, da će živjeti u roditeljskoj kući, koju je toliko volio, životom posve posvećenim Bogu. Uvidi li, da ga život u roditeljskoj kući doista sprečava da vrši Božju volju, spreman je da ostavi očinski dom. To bi bila strahovita žrtva za nj, ali nije bila potrebna, jer su se njegovi roditelji u svojoj silnoj ljubavi prama svome jedincu rado odrekli neprestane Ivanove prisutnosti u zajedničkoj sobi, i pustili ga u njegovoj sobi da moli, radi, piše, konferira cio dan. Uviđajući sve više žrtvu, koju i njegovi roditelji time doprinose, odlučuje Ivan, da će nešto vremena svaki dan i roditeljima posvetiti, da će majci češće donositi što je veseli, da će češće dolaziti iz svoje sobe k roditeljima, da se s njima ljubezno porazgovori. Odricanje vlastite individualnosti smatrao je potrebnim i u tom smislu, da vrši svoju službu i u onom, što nije odgovaralo njegovu specifičnom individualitetu. Zato je nastojao da svlada svoju vlastitu volju, koju je zvao: superbia vitae.
Opažao je svoje pogreške i savjesno ih povjeravao svome ispovjedniku, kod kojeg se ispovijedao redovno svake subote. Posebni ispit savjesti obavljao je naročito prema odlukama zadnjih duhovnih vježbi.
Nije čudo, da je u svom opsežnom radu osjetio neku užurbanost. On se smiruje i nastoji sve raditi bez žurbe, u tempu, sabrano i mirno. Hodao je ulicom umjerenim tempom, oči preda se, misleći na jutarnje razmatranje ili moleći krunicu. Volio je ići ulicom bez naočara, da tako bude što sabraniji, te vanjski predmeti ne privuku pažnju na se.
U razred je ulazio sabran i polagano, potpuno pripravan. Kod javnih je predavanja mnogo pazio na potpunu mirnoću govora, tako, da je izgledalo, kao da je posve hladan. A kako bi se on volio prepustiti svom temperamentu! No on se svladavao.
Prije polaska u vojsku položio je zavjet čistoće do vjenčanja, dodajući odmah, da će to možda trajati i do smrti. I doista je, uvidjevši u duhovnim vježbama 1923. svoj poziv, da ostane u svijetu i da bude prvoborac Katoličke Akcije među Hrvatima, a da ne stupi u redovnike, kako je on to želio, položio zavjet vječne čistoće. Majci nije o tome ni riječi rekao, da je ne ražalosti, jer mu je ona često svjetovala, da se ženi, budući da se ona sama ne može toliko za nj brinuti, koliko bi htjela, jer je bolesna. No ocu je rekao, da se nikad neće ženiti, da tako može biti slobodniji u svom radu za Katoličku Akciju.
Već smo vidjeli, kako je Ivan pazio na oči, da kroz njih ne uđe ništa u njegovu dušu, što bi smelo njegovu sabranost i mir. Budući da su se mnoge orlice i druge gospojice na nj obraćale radi načelnih stvari, radi francuske literature, pa i u svojim stvarima savjesti, on odlučuje, da će samo u najnužnijem slučaju ići ili razgovarati s njima, poučavajući savremene ćudoredne probleme, koji su postali vrlo aktuelnima u orlovskoj i orličkoj organizaciji i u kojima su se svi obraćali na nj za riješenje, osjetio je, kako se lako i u najozbiljniji um i uz najbolju nakanu prišulja i neka radoznalost, koju je odmah najenergičnije pobijao. Rekoše, da je bio shematičar i tuđ životu. A on je postavio sebi načelom, da se nikad ne oda previše jednostrano znanosti, knjigama, nego da uvijek ostane u najužem kontaktu sa zemaljskim životom. Samo on tome životu nije nikad došao ni htio doći tako blizu, da bi ga proživljavao i sam, nego je na toj zbiljskoj spoznaji htio dalje raditi, da u onim krugovima, gdje je on htio svoj čitav život djelovati, čitav zbiljski život bude produhovljen i prožet katoličkim načelima, do u krajnje konsekvencije. Ništa mu nije bilo tako odurno kao grijeh, osobito grijeh nečistoće. Ivan je kroz cijeli svoj život sačuvao djevičansku čistoću. On je to sam pripisivao posebnoj zaštiti Božjoj. Isticao je, da je najsigurnije sredstvo za očuvanje čitavoga života: »Oduševljenje za sv. Crkvu, koje se temelji na poznavanju sv. vjere. Zatim dnevna sv. pričest, sistematsko dnevno svladavanje tijela (umjereno jelo, naglo ustajanje iz kreveta, redovita tjelovježba barem 10 minuta dnevno), te ne tražiti društvo drugog spola, a kad moraš biti s njime, biti indiferentan«.
Nedjelju je nastojao posvetiti roditeljima, prijateljima i lakom odmoru, do koga je, nažalost, rijetko došao.
Kad se nalazio u zbornici, radio je samo najnužnije, a ostalo vrijeme nastojao na prijatan način govoriti s drugim profesorima, da sve više vole Krista«. U saobraćaju se s ljudima nastojao uopće prilagoditi okolini, koliko je to samo mogao.
Razvitak Ivanova duhovnog života
Budući da je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra — Boga, mrzio je Ivan grijeh i nastojao ga svim sredstvima u sebi uništiti. I orlovskoj je organizaciji u svom apostolskom žaru namijenio tu glavnu svrhu, da uništava grijeh u svojim članovima. Po njegovu je mišljenju orlovska organizacija potpuni nesmisao, ako ne nastoji da postigne, te njezini članovi budu slobodni od smrtnoga grijeha. Koliko se može prosuditi po veoma iskrenom njegovom dnevniku i opsežnoj korespondenciji, kao i po riječima i opažanjima onih, koji su živjeli u Ivanovoj blizini, možemo mirno ustvrditi, da Ivan nije okaljao svoje duše teškim grijehom. Kao realac znao je doduše rijetko, ali ipak kojiput izostaviti sv. misu nedjeljom, kako to vidimo iz njegova dnevnika g. 1914. Bila je to pogreška i on se sam oštro prekorava, no jedva da je on tada bio sebi svijestan teške obveze, koju je tada prekršio — ne iz zlobe, već iz izvjesne udobnosti. Bilo je to u doba njegova »estetskog katolicizma«. Ipak se i kasnije, koko je i razumljivo, Ivan morao boriti protiv grijeha. U vojnoj je akademiji progledao ogavnost grijeha u svoj užasnoj zbilji, a život i patnje na fronti samo su još dublje unijeli u njegovu dušu mržnju i strah pred grijehom. To je bilo dobro pripravljeno tlo, da uzmogne u Beču i osobito u Parizu biti prosvijetljen izravnim zahvatom Božjih milosti, utjecajem i primjerom mnogih revnih katoličkih svjetovnjaka, svećenika i obraćenika. Konačno je u svom apostolskom djelovanju nastupio potpuno sjedinjen s Bogom po vjeri, ufanju i ljubavi, a osobito po trpljenju. Ivanov mi je duhovni voda češće naglasio, da je u Ivanu »uvijek gledao čovjeka potpuno s Bogom, sjedinjena, mišlju i srcem uronjena u vrhunaravni svijet«.
Ivan je prošao kroz sva tri stupnja duhovnog života, kako su ga proživljavali Božji odabranici. On je išao najprije putem čišćenja, zatim putem rasvijetljenja i konačno putem ujedinjenja. U zbiljskom se životu dakako ne da svaka od ovih faza potpunoma odijeliti, ali u glavnom ipak možemo razlikovati tri razdoblja u Ivanovu duhovnom životu. Prvo traje do svršetka rata. Drugo od g. 1918. do 1922., kad se vratio iz Pariza. A treće se u glavnom podudara s Ivanovim apostolskim radom tamo od 1921/2. do kraja njegova zemaljskog života.
U prvom od spomenutih razdoblja možemo jasno razlikovati tri faze Ivanova duševnog života. Prva je »liberalna«, ali plemenita i idealna, bez naročitog religijskog oduševljenja, ali neokaljana i čista. Druga je faza umjetničko-religijskih ideala, doba »estetskog katolicizma«, kako ju je on sam nazivao. U Beču i naročito na fronti dolazi u Ivanovoj duši umjetnost kao u neki sukob s religijom. Na fronti se taj duševni konflikt smiruje tako, da je za Ivana »život više od umjetnosti«, a religija treba da zavlada čitavim životom. »Aut catholicus, aut nihil«, rekao je o sebi već prvi put u Beču i on je onda — osobito na fronti — postao potpunim »katoličkim čovjekom«, kako smo ga svi poznavali, pročišćen kušnjama i borbama, u kojima je pobijedio svijet i sebe samoga.
Na fronti, za drugog boravka u Beču, pa u Parizu i u Lurdu vodi Gospod Ivanovu dušu putem rasvijetljenja, te on svojim unutrašnjim pogledom sve gleda »Božjim očima«, »sub specie aeternitatis«. Mi smo taj proces u njegovoj duši potanko pratili. Mogli smo zapaziti nerijetke reflekse divnog ujedinjenja Ivanove duše s Božanstvom, kojiput, možda, i neku samosvijest, koja katkada sebe ispoređuje s drugima, što su — u zbilji ili samo na oko — manje napredovali na Božjemu putu. Na fronti i u Beču ima kojiput i neki trag izvjesne gorčine ili tvrdoće izražaja; to je zaostatak iz faze »estetskog katolicizma«. Sve ove nedostatke zapaža Ivan jasno, te ih polagano odstranjuje ustrajnom autoanalizom i uzgojem samoga sebe, pod stalnim vodstvom svesilne Milosti.
Cijeli je taj proces bio dovršen tamo oko god. 1922. i 1923. Iz Ivanove je duše nestalo i zadnjega traga »estetskog katolicizma«; namjesto samosvijesti, tako značajne za koleričke temperamente, Ivanovu dušu posve zaokuplja »robovanje Kristu Kralju« i »nestajanje u Bogu«. Otale onaj njegov značajan mir, njegova poniznost, njegova blagost, ali i njegova ustrajnost u stvarima Božjim i crkvenim.
»Uronjen u Boga«
P. Irenée Hausherr S. J., profesor orijentalne ascetike i mistike na papinskom Orijentalnom Institutu u Rimu, u jednom pismu, od siječnja 1929., koje nam je P. Sakač D. I. stavio na raspolaganje, ovako karakterizuje duhovni život Ivanov: »Kršćanska savršenost nije ni vanjska pobožnost, ni trapljenje, ni strogost života, pa ni herojska požrtvovnost za bližnjega. Ona je sva »od jednoga komada« i sastoji se u potpunom preobraženju čitave ličnosti, u nekom prenošenju svih izvora naših moći na Boga. Ovo prenošenje realizuje u jednostavnim dušama naročita Božja milost, te ove duše »nisu više one«, one »su izgubile same sebe«, ali tako, da opet nađu sebe u jednoj višoj i božanskoj sferi, gdje one promatraju svijet tako reći Božjim očima. Njihova se svetost ne očituje više nekim posebnim izvanrednim načinom, jer je postala, da tako kažem, prirođena njihovu biću i lako može izbjeći površnom pogledu posmatrača, koji nije upozoren na to. Oni živu na zemlji tako, kao da je njihova domovina nebo. Oni nose sobom svoje nebo; oni su neprestano nesamo u prisutnosti Božjoj, nego uronjeni u Boga, ispunjeni Bogom više nego li je spužva ispunjena oceanom. Prvi je učinak ovog stanja onaj neizrecivi mir, o kojem govori Isus Krist i poslije njega, iskušavši ga, sv. Pavao. Drugi je učinak požrtvovno razumijevanje svih ljudskih bijeda, koje ove duše gledaju očima Božjim. Za njih je Bog Ljubav i njihovo sjedinjenje s Bogom čini, da sudioništvuju u neizmjernoj ljubavi Božanskoj prama svim stvorovima. Za onoga, koji je tako izgubljen u Bogu, ništa ljudsko ne može više biti indiferentno… Jednom riječi, svetac mi se čini čovjekom, koji je iznad i izvan ovoga svijeta našao u Bogu svu svoju sreću i slobodan od svih potražnja za ličnom utjehom, ništa drugo ni ne sanja nego samo iscrpsti svoj život u službi djece Božje. Ova je svojstva ostvario dr. Merz u svome životu možda više od koga, koga sam sreo u svom životu… Zapravo sam ocrtao Merza i njegov razgovor sa mnom u Rimu 1925.«.
Kako je Ivan bio neprestano i potpuno, sve do u najmanje sitnice svagdanjeg života, s Bogom sjedinjen, neka svjedoče ovi mali događaji iz njegova obiteljskog života. Pripovijedao mi ih je Ivanov otac. Kad je Ivanov otac jednom kod stola neko jelo nožem jeo, reče mu Ivan, primijetivši to; »Oče, bi li tako jeo, kako Ti to inače ne običaješ, kad bi se nalazio u otmjenom društvu?« Otac mu odgovori, da ne bi. »No, dakle«, reče Ivan, »onda ne smiješ ni sada tako jesti, jer mi smo neprestano u društvu Isusa i njegovih svetaca, dakle u najotmjenijem društvu!« Drugom je zgodom otac kod kuće molio ne zakopčivši puceta na kućnoj haljini, jer mu je tako bilo u neku ruku udobnije. Kad je to Ivan opazio, reče ocu: »Oče, kod molitve treba da bude naša toaleta posve u redu. Jamačno ne bi govorio sa svojim kraljem u otvorenoj bluzi; dakle i onda, kad moliš, kad govoriš s najvećim kraljem, s Kristom Gospodom, valja da bude odijelo naše posve u redu.«
1 Dušan Žanko: O božjem čovjeku, »Nedjelja« 1929., br. 22, str. 2.
2 Dr. Ivan Merz: U krilu sv. liturgije, »Hrv. Prosvj.« 1924., 510.
2a Isp. Dr. S. Mankulin: Povijest zagrebačke kongregacije »Academica maior« 1906—1930, »Vijestnik Marijinih Kongregacija«, Zagreb 1932. 52.
3 Dužan Žanko: O božjem čovjeku, »Nedjelja« 1929., br. 22.