ZADNJI DANI
Ivan je bio više nježne nego jake tjelesne konstrukcije. No njegova rana sklonost zdravom športu, ratna pregaranja na fronti i u Beču, tvrd i isposnički život u Parizu i Zagrebu, učinili su ga otpornijim prama naporima i od onih, koji su mnogo jače tjelesne konstitucije. Njegovo se tijelo i tjelesne sile već za ovog života tako reći potpuno pokoravale duhu. Volja je kod njega mogla sve, što je uopće bilo moguće. Kad je ležao bolestan od upale porebrice, davao mu je otac hladne obloge oko prsiju. I samom je ocu bilo nekako hladno kod toga, no Ivan je raširio ruke i uz svoj mirni smiješak rekao: »Evo, tata!« I ničim nije pokazao one neugodnosti, koja se osjeti prvi čas od takovih obloga. Kako je na vrijeme, u duhu poslušnosti, prekinuo s prevelikim trapljenjem, koje na dugo vremena ne bi ni jači organizam mogao izdržati, postojali bi i svi prirodni uslovi za dug, ustrajan i neumoran apostolski rad. No tajna bolest, koja mu je podgrizavala životnu snagu, nije mirovala.
Slabo zdravlje
Još se kao desetgodišnji dječak tužio Ivan na oči: vidio je dvostruko. Brzo k tomu dođoše i zubi. Roditelji su doduše sve činili, da mu se pomogne, bio je kod prvih i najuvaženijih liječnika-specijalista, neprestano je liječio i oči i zube; ali bez vidljiva uzroka zapravo je i očima i zubima što dalje, bivalo sve gore. U Parizu je gotovo posve izgubio očni vid. Pošao je u Lurd i tamo se prao lurdskom vodom pun pouzdanja i ozdravio je toliko, da je mogao svršiti studije i obavljati onaj veliki očni posao, koji je zahtijevao njegov apostolski rad. Da mu olakšaju, darovali su mu roditelji početkom 1926. dobar pisaći stroj, bez kojega doista ne bi bio mogao nastaviti s radom. Premda je nosio očale, ipak je mogao čitati samo iz velike blizine i nekako u koso.
Tamo od 1927., upravo u doba njegova najvećeg i najvažnijeg rada, neprestano je pobolijevao. Najprije je bolovao od upale dušnika i vrata, onda plućnih vršaka i porebrice. Iz toga doba potječe jedno kratko, ali lijepo pismo, prvih dana veljače 1927., upravljeno + ing. Dragi Maroševiću, koji je koji dan iza toga preminuo:
»Dragi Dragoše! Malo prije dođoh od dra D. Bio sam na röntgenu i konstatovao je na lijevom plućnom vrhu proces.
Non est ad mortem. Mali žig teške orlovske godine. Fiat voluntas Dei! Zapravo ću tek sutra službeno izaći i to na svetu misu. A ne bude li temperature, gledat ću se uspeti na Pantovčak… Danas sam započeo devetnicu Gospi lurdskoj, po francusku: jedna desetica krunice, 3 Parce Domine. Zatim zazivi Srca Isusova, Gospe i raznih svetaca. Nakana: Za HOS, SHO i za nas dvojicu!«
Nikako se nije mogao posve oporaviti, uza svu pažnju, koju su mu posvećivali njegovi roditelji i uza sve njegovo lično nastojanje, kojim se odrekao i tvrdog ležaja i posta i mnogih navika, kojima je kroz godine svladavao sebe i koje su mu postale kao nešto potrebno. Teško mu je bilo, kad ljeti 1927. nije mogao da prisustvuje đačkom orlovskom tečaju na Košljunu, jer ga je teška bolest pritisla uz krevet. O Uskrsu 1927. bio je na oporavku u Kranjskoj Gori. Kad je prebolio upalu porebrice, pošao je u Sv. Križ nad Jesenicama, da se oporavi. Kraj je zaista krasan i zrak zdrav. Nekoliko stotina koračaja od njegove sobe nalazi se crkvica, u kojoj je svaki dan molio svetu misu i primio svetu pričest. Potpuna osama nije mu nimalo smetala. Jedino je društvo bio tamošnji župnik, nekoliko studenata, koji su boravili tamo na oporavku, neko vrijeme njegov otac, te njegov ispovjednik, koji je također tražio ondje oporavka za svoje narušeno zdravlje. I u vrijeme svog oporavka na sv. Križu ne miruje Ivan. Odanle razvija veliku djelatnost u prilog Orlovstva i zadnjih dana svoga boravka na sv. Križu sastavlja predstavku HOSa na biskupsku konferenciju 1927.
Vlč. o. Vrbanek D. I., zamoljen za to, ovako opisuje Ivanov boravak na Sv. Križu: »Gotovo cio srpanj i kolovoz 1927. proveli smo zajedno u Planini Sv. Križ oko 1000 m. nad morem. Stanovao je — neko vrijeme sa svojim ocem — u najljepšoj sobi restauracije i veledušno, u isti mah i razborito, sve žrtvovao i udešavao, da što prije i temeljitije ozdravi od katara i upale, što ih je prepatio. Svi smo u njem gledali potpunog viteza Kristova i mnogo smo mu se puta divili. Da mogne svaki dan biti kod sv. mise, služio je meni kod oltara, pa i nedjeljom, na opće sazidanje župljana. Svaki se dan pričešćivao i barem pol sata poslije sv. mise zahvaljivao. Kako smo oko podneva dobivali i otpremali poštu, spremao je prije podne pisma za otpremu, a tih je bilo vrlo mnogo. Poslije podne je čitao, bilježio i pisao članke, predstavke i podneske, a podveče bismo se prošetali i obavili pohod Presvetomu. Studentima za volju, koji su bili tamo na oporavku, igrao je šah i druge igre, karte nikada. Borbu, što ju je Orlovstvo tada trebalo izdržati na glavnoj skupštini kao prava Kat. Akcija, pratio je Ivan najživlje i zapravo je duhom vodio. Neizrecivo je žalio, što mu zdravlje nije dopuštalo poći u Sarajevo, gdje se tada odlučivalo o sudbini HOSa. Dok je, prema programu, ondje trajalo vijećanje, on je klečao pred Presvetim. Na izlazu zapitam: »No šta, da im je ipak uspjelo uništiti HOS?« — »Mislim, da nije«, odgovori potpunim mirom, »pa i kad bi, Božja volja nek se vrši!« Sv. Stolicu upozorio je tada posebnom predstavkom na pravo stanje stvari. Sa studentima G. i F., koji su isto tamo boravili, saobraćao je kao da su mu drugovi, premda su bili mnogo mladi i snažno je utjecao na njih. Vješto i ujedno na lagan način svodio bi razgovor uvijek na duševna i vjerska pitanja zalazeći u dubinu i izvodeći praktičke konsekvencije. U ljepotama je prirodnim gledao Stvoritelja kao u zrcalu i o Bogu bi tako lijepo i uzvišeno govorio, kao da čita iz Lessijevih »Savršenstava Božjih«. Kraj sve vrućine i znoja ne bi se dr. Merz nikad razgoličio, već bi uvijek ostao zatvorena prsluka. Uslužan do skrajnosti, priskočio bi svakom zgodom da što ponese, pridigne, ili popravi, baš kao da je u službi onih, kojima je to trebalo. Prema ženskinjama je bio vanredno fin i uslužan, ipak naravan i otvoreno bi im mane modne golotinje spočitnuo. Svakoga je znao zabaviti i nasmijati, kao da mu je to služba. Svima je dao krasan primjer pobožnosti, čednosti, čistoće, uslužnosti, poniznosti, revnosti, radinosti, dok protivnih mana nije bilo u njemu ni sjene. Razumljivo je, da su ga i seljaci mjesta držali u miloj uspomeni, pa su mi naredne godine, kad sam, dva mjeseca poslije njegove smrti, opet došao k njima, govorili o »svetom gospodinu profesoru«.
Iz Sv. Križa otišao je na Hvar, a onda se vratio i nastavio svoj nastavinički rad. Bio je promukao, teško je govorio i slabo je izgledao. Idući od liječnika do liječnika u težnji, da može opet svom snagom raditi za Gospoda, konačno je saznao pravu svoju bolest i u dnevniku 10. II. 1928. bilježi: »Dobio sam akutnu upalu čeljusne šupljine… Blago onima, koji s radošću iz ruku Gospodinovih primaju svaku bol i sjedinjeni s Isusom doprinose je za raširenje Crkve Isusove u dušama…« Fotografski snimci pomoću rentgenovih zraka otkriše konačno i granulome u čeljusti. Sve je to, vjerojatno, prešlo već u kronički stadij i tu se imao tražiti pravi uzrok svim njegovim bolestima. Svjetovali su mu, da dade sebi izvaditi prednje zube, ako su, prama vani, i izgledali sasvim zdravi. On je to učinio.Više godina svog napornog apostolskog rada nije Ivan vodio svog dnevnika. Nekoliko mjeseci pred smrt, u najvećem poslu i odasvud okružen teškoćama i bolima, počinje opet pisati:
»21. I. 1928. Sve na veću slavu presv. Srca Isusova! Možda je prošlo doba velikih idejnih borbi…«
»8. II. 1928. Oko mene se dešavaju važne stvari. Posve jasno zapažam, kako Gospod vodi sve pojedinosti našeg života i rada…«
»10. II. 1928. Danas je po prvi put mama pristala, da se krunica moli zajednički u našoj obitelji. Sutra je Gospa Lurdska. To je njezino djelo…«
»13. II. 1928. Dosta je veliki križ nad nama. Dobio sam gnojnu akutnu upalu čeljusne šupljine. Mama u silnim mukama.
Međutim vidim, da se sada dosta rado moli. Sinoć smo stvorili kao zavjet, da ćemo, kadgod to prilike i posao u kući dopusti, uvijek zajedno moliti krunicu. Čudno: ovo naše trpljenje kao da je stvorilo čudesa u mami: ona sada dosta lako i sama moli krunicu i veli, da je danas koju stotinu Očenaša i Zdravo Marija izmolila. Evo, kako je trpljenje najjače sredstvo za spasenje i posvećenje duša…«
15. II. 1928. Lako je svaki dan primati sv. pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!«
Operacija
Bolest je sve više napredovala i zadavala mu sve više teškoća. Liječnici mu preporučiše operaciju. On se odlučio na taj korak. Našao sam ga zadnje večeri prije njegova odlaska na kliniku, kako slaže fascikle svoje opsežne kartoteke. Rekao mi je, da želi pomno sve urediti prije nego ode na operaciju. Ponovno je uredio svoju knjižnicu i veliku korespondenciju i tek se tada oprostio s roditeljima i pošao na kliniku. Pripisivao sam to njegovom smislu za red i njegovoj savjesnosti. No bilo je tu mnogo više: Ivan je predosjećao, da ne će dugo živjeti. On se potpuno spremio za smrt i htio je da sve bude u potpunom redu. Svojoj je majci zadnje vrijeme znao reći, da će umrijeti prije nje i u po šale je molio, neka uzme za sina jednog njegova prijatelja i druga iz predsjedništva HOS-a, koji je ostao bez oca i majke. Oprostivši se s roditeljima pošao je svome ispovjedniku, gdje je uvijek nailazio na puno razumijevanje i utjehu u najtežim časovima svoga života. Tako je i ovaj put ohrabren izašao iz one sobice na zadnji put svoga križa. Na klinici mu rekoše, da dođe sutradan oko 8 sati, jer da nema slobodnog kreveta. Ivan se vratio kući, dugo je u noć bdio i radio. Što je radio — mi toga ne znamo. Možemo tek naslućivati, po tomu, što je one noći, koliko se moglo razabrati, uništio svoju oporuku, a mjesto nje je pokušao da sastavi svoj nadgrobni natpis u latinskom jeziku:
I(ohannes) M(erz) IN PACE
MIHI VIVERE CHRISTUS FUIT ET MORI LUCRUM …
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak! Mjesto latinske riječi »fuit« (u prošlosti) stavio je prvotno — tačno prema sv. Pavlu — »est« (u sadašnjosti). No onda pročitavši ponovno i uživjevši se potpuno u činjenicu, da je on već mrtav, prekrižio je »est« i mjesto toga stavio »fuit«.
Drugo je jutro pošao, kao obično, k sv. misi i sv. pričesti, a onda, oprostivši se od roditelja, na oto-rino-laringološku kliniku. Tamo mu je u I. katu, u sobi br. 23, »Kutvirt«, doznačen krevet u dnu sobe, desno od prozora. Bilo je to 25. travnja. Drugo ga je jutro operirao prof. dr. Mašek, koji mu je, zajedno s ostalim liječnicima, posvetio svu pažnju i brigu. Iza operacije rana je tako jako krvarila, da mu je pozlilo, te je on sam pitao liječnika, bi li pozvao svećenika. Kad je ovaj to potvrdio, molio je, da se telefonski pozove njegov ispovjednik, da mu dade zadnju pomast. No ovaj je došao, pa ga je samo utješio, a da mu nije dao zadnje pomasti, jer su na klinici bili uvjereni, da će krvarenje prestati i rana doskora zacijeliti. Kad krvarenje ipak nije prestajalo, a Ivan je sve više slabio, jer je mogao samo nešto mlijeka da uzme cjevčicom, zaustavljena je krv umjetnim sredstvima. Tada su mu već skinuli i ovoj, te se činilo, da bolest kreće svojim normalnim tokom. Već je mogao i nešto više mlijeka i tekućih stvari uzeti cjevčicom. U to je iznenada počela rasti temperatura, a on je priznao, da ga boli glava. Tako je opet prošlo nekoliko dana, a da se nije opažalo posebnih razloga ozbiljnoj bojazni. Koji put se činilo, da teško govori i da je vrlo umoran, ali to nije bilo ni čudo uz toliki gubitak krvi, visoku temperaturu, a tolike dane gotovo bez hrane. U četvrtak je bio umoran i malo je govorio. Mislio sam, da ga umaraju brojni posjeti. Kad su svi otišli, zamolio je, da može sjutradan, na prvi petak, primiti svetu pričest. Dogovorili se sa časnom sestrom, koja ga je dvorila, da će mu donijeti svetu pričest bolnički duhovnik, kad bude pričešćivao i druge bolesnike. Svetu je pričest primio s velikom sabranošću i pobožnošću. Cio je dan umorno ležao i ljubezno primao mnoge posjete. U subotu su mu oči postale osobito velike i svijetle. U nedjelju, na blagdan svetog Ivana, zaštitnika hrvatskih Orlova, opet je zamolio i primio svetu pričest. To je bio posljednji razgovor, što ga je vodio ovdje na zemlji i što ga je mogao riječima izraziti, a ujedno i posljednja njegova sveta pričest. Tog je dana već ranim jutrom svima nama postalo jasno, da se Ivo nalazi u životnoj opasnosti. Upala čeonih šupljina prouzročila je upalu mozgovne opne, koja je postajala sve više difuznom. Našem je dragom Ivanu bolest uzela najprije govor, onda uopće cijelu desnu stranu tijela. Liječnici su učinili sve, što je bilo u njihovoj moći, da ga uzdrže na životu i da ga spasu. No nisu više tajili, da samo čudo može ovdje promijeniti prirodni tok bolesti, kako se razvila kod Ivana. Držali su, da će preminuti već u nedjelju, ali njegovo zdravo srce i čistim i strogim životom vanredno sačuvani organizam dugo se borio protiv tako nagle smrti. Velike je boli i teške patnje zadnjih dana podnosio takvim mirom, strpljivošću i obzirnošću, da su se svi prisutni divili. Časna sestra, koja ga je dvorila, rekla mi je, da nikad nije imala takvog bolesnika, da joj se činio kao svetac. U nedjelju poslije podne, oko četiri sata, podijelio mu je njegov ispovjednik zadnju, pomast u prisuću očevu i najbližih prijatelja. Ivo je bio pri potpunoj svijesti, ako i nije mogao govoriti. Kad ga je, iza zadnje pomasti, njegov ispovjednik pitao, želi li još što da kaže, kimnuo je glavom, da bi želio. A ispovjednik, pogađajući njegove misli, prema zadnjem razgovoru s njime, prije operacije, upitao ga: »Zar ne, vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?« Ivo je opet dao znak glavom, da to želi. To je bio i oproštaj njegova ispovjednika s njime, jer se — i sam teže bolestan — prema liječničkom određenju nije smio micati iz kuće.
Prijelaz u život
Prema liječničkoj odredbi morali su se sada ograničiti mnogobrojni posjeti. Ivan je bio pri svijesti, i sve je zapažao, ali nije mogao reagirati drugačije, nego samo kimanjem glave, a kasnije samo još očima. Često su ga znali teško mučiti grčevi, u kojima je sigurno otplatio posljednji dinar svoga duga Stvoritelju; ako je još imao za što da trpi, tada je onih dana prošao svoje čistilište. Čas prije i čas poslije grča bio je pri punoj svijesti i prepoznao je one, koji su bili oko njega, pa bi lijevom rukom prešao preko glave gledajući ih onim velikim bolnim očima tako im govoreći, da ga glava boli. To je bilo sve, što je kazao i onim rijetkim posjetima svojih najbližih saradnika, koji su zadnjih dana smjeli na kratko vrijeme k njemu. Kad je opazio oca uza se znao je uzeti njegovu ruku, stisnuti je i približiti svome licu pokazujući tako svoju nježnost prama ocu i moleći ga da se moli za nj.
Često smo mu dali da poljubi križ i govorili: »Isuse, tebi trpim, tebi živim, tvoj sam živ i mrtav!« Zadnje je dvije noći uza nj bdila časna sestra, a kroz dan je bio uvijek po jedan svećenik prisutan. Posljednje je noći uza nj bdio naizmjence msgr. dr. Beluhan, P. Ambroz i O. Pavelić D. I. U četvrtak, 10. svibnja ujutro, opet se našao uz Ivanovu smrtnu postelju neumorni msgr. dr. Beluhan, koji mu je u ruku utisnuo i smrtnu svijeću, dok smo mi drugi sa suzama u očima i drhćućim glasom molili: »Pritecite sveci Božji, dođite mu ususret anđeli Gospodnji prikazujući dušu njegovu pred licem Gospodnjim. Neka te primi Krist, koji te je pozvao i neka te anđeli dovedu u krilo Abrahamovo prikazujući dušu tvoju pred licem Gospodnjim.« Prisutni su bili, uz liječnika i časne sestre, njegov otac, msgr. dr. Beluhan, dr. Kniewald i dr. Protulipac. Ivanovo je disanje bivalo sve polaganije, bilo sve slabije; ležao je mirno, zatvorenih očiju. U to širom otvori velike oči, iz kojih mu je kanula smrtna suza. Pogled je upro tamo daleko u visinu, miran, pouzdan, siguran, još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljivi trzaj, i dr. Ivo Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu. A mi smo kleknuli, dok je msgr dr. Beluhan molio: »Pokoj vječni daruj mu, Gospode, i svjetlost vječna neka mu svijetli. Da počine u miru. Amen.«
Mnogi su onih dana molili i žrtvovali u Zagrebu i po svim hrvatskim krajevima, da Gospod povrati zdravlje svome gorljivom apostolu, kome je predstojao život velike i izvanredne djelatnosti za slavu Božju. Pojedine su ugledne ličnosti žrtvovale svoj život i molile Gospoda, da njih uzme s ovoga svijeta, a njega da ostavi na životu. Gospodu se drugačije svidjelo. Ne mogu se oteti dojmu, da Ivanova smrt imade dublje, mističko značenje.
Prekrasno pismo nadbiskupa Šarića i brzojav biskupa Srebrnića, koji mu šalju biskupski blagoslov, nije više mogao čitati, ali smo mu pri svijesti saopćili sadržaj. Apostolski nuncij, nalazeći se 9. svibnja tek nekoliko sati na proputovanju u Zagrebu, obaviješten o bolesti dra Merza, pohodio ga je i podijelio mu apostolski blagoslov. Sav potresen rekao je tom prigodom Ivanovu ocu: »Ako umre, nije nesreća za nj, nego za nas.« U predvečerje smrti primio je i od samog svetog Oca Pape Pija XI. brzojavni blagoslov. Kako zagrebački nadbiskup nije bio tada u Zagrebu, obavijestio je posv. biskup dr. D. Premuš sv. Oca o teškoj bolesti Ivanovoj. Iz Rima je stigao ovaj brzojav 9. V. 1928.: »Sv. Otac blagosiva bolesnog dra Merza zazivajući na njega Božansku pomoć. Kardinal Gasparri.« Tako je naš Ivan, koji je toliko ljubio Svetoga Oca, gledajući u njemu živoga Krista, primio na samrti i ovu rijetku utjehu i zadovoljštinu… Ali on, koji je upravo zadnje vrijeme toliko žeđao za trpljenjem i želio da bude zaboravljen, primio je od Gospoda i tu milost, da nije mogao vanjskim znakom pokazati svoje radosti nad ovom velikom pažnjom biskupa i Svete Stolice; on je mogao tek zahvalnim trenom očiju pokazati, da je razumio, što su mu rekli… Ivan je unišao u kliniku kao običan pacijent, a njegovo je mrtvo tijelo izneseno s posebnim počitanjem, koje se iskazuje rijetkima. Prava je veličina u poniznosti i zaboravi pred ljudima, kako je on to zadnjih dana svoga života naročito podvlačio.
Na kliniku je sa sobom uzeo svoj nerazdruživi veliki Misal, razmatranja P. Meschlera, odluke svojih zadnjih duhovnih vježbi i krunicu, koja mu danas ovija hladne prste. Kako nije mogao sam više »moliti misu«, zamolio me 1. svibnja, na dan svetih apostola Filipa i Jakova, da mu čitam misni obrazac. I zar je slučaj, da je zadnje, što je tako čitao iz svoga misala, čitanje knjige Mudrosti: »Stajat će pravednici u velikom postojanstvu protiv onih, koji ih pritješnjivahu i odnesoše rodove rada njihova. Videći zbunit će se od groznoga straha i divit će se neviđenomu i nenadanomu spasenju i govorit će u sebi skrušeno i od tjeskobe duševne uzdisat će: »Ovo su dakle oni, kojima se nekoć podsmijevasmo i podrugivasmo. Mi lude, držasmo život njihov za ludost i svršetak njihov za sramotu: a gle, kako se pribrojeni među sinove Božje i dio je njihov među svecima!«
Časna sestra, koja je dvorila dra Merza na klinici, pripovijeda, da je poslije operacije i za vrijeme cijele bolesti dr. Merz bio bolesnicima, što su bili s njim u sobi i sestrama, koje su ga dvorile, lijepi uzor strpljivosti i mirnoće. Za svaku je najmanju uslugu bio zahvalan. S bolesnicima, s kojima je dolazio u doticaj, bio je vanredno prijazan i tako jednostavan. Jednog je dana u pokrajnoj sobi umirao jedan stari gospodin. Kad je dr. Merz to čuo, upitao je odmah sestru, da li se ispovjedio. Sestra mu odgovori, da nije, jer da nije htio. Tada je dr. Merz nastojao, kako bi se moglo sklonuti bolesnika, da se ispovijedi, možda kojem svećeniku, koga pozna. Međutim je bolesnik pao u agoniju i podijelila mu se samo zadnja pomast. — U istoj sobi s drom M. bio je g. D. S. i B. B. G. S. je isti dan operiran istom operacijom, kao i dr. Merz. Nekoliko dana poslije operacije hvalio se g. S., da mu je dobro i da mu je sv. Ante, kojega osobito štuje, pomogao. Tada dr. Merz predloži, da bi bilo lijepo, da se u znak zahvalnosti prema Isusu i Majci Božjoj ispovijede i pričeste. Drugi je dan međutim pozlilo dru Merzu. Videći prof. dr. Mašek slabo stanje bolesnika, nije dao, da ga nose u dvoranu za operacije, nego mu je izvadio ostatke tampona u istoj sobi, gdje je ležao. Tom su se prilikom druga dva pacijenta, gg. S. i B. divili njegovoj herojskoj strpljivosti, pa su se čudili, kako može sve te boli snositi bez jednog uzdaha ili trzaja. Čuvši taj razgovor sestra reče im: »Jakost mu daje vjera, jer on trpi iz ljubavi k Bogu i radi Boga«,
Odmah se pronio Zagrebom glas, da dra Merza nema više medu živima. Onima, koji to još nisu znali, javilo je ovu tužnu vijest veliko zvono s tornja zagrebačke stolne crkve. Slomljeni otac pošao je sa smrtne postelje svoga jedinca k bolesničkom krevetu svoje supruge, da joj javi ovu tužnu vijest. Nije moguće opisati strašnu bol roditelja, koji su nijemo stajali, kao ošinuti gromom, a suze im se točile niz lice. Posvuda, kud si se okrenuo, u katoličkim krugovima, govorilo se samo o dru Merzu. Svi su bili duboko potreseni, pa i oni, koji se nisu slagali s načelima, koje je on zastupao i širio. U prostorijama HOSa svi su bili kao zaprepašteni i kao da nisu mogli vjerovati, da njihova brata Ive nema više, premda se njegov zadnji izdisaj očekivao već nekoliko dana. Sve je stezala neka bol u srcu, neki im je obruč sapinjao glavu, a oni su samo šutjeli i izvršavali poslove, koji su se ukazali potrebnima radi Ivanova sprovoda. U sporazumu je s roditeljima odlučeno, da će sprovod biti u nedjelju, 13. svibnja, kako bi mogli na nj stići i orlovi i orlice iz pokrajine.
Osim osmrtnice, koju su za Ivanom izdali roditelji, izdao je posebnu osmrtnicu HOS i profesorski zbor nadbiskupske gimnazije, kojemu je Ivan bio članom.
Osmrtnica HOSa glasi:
Svoj braći, sestrama i prijateljima javljamo, da je naš najbolji Orao, vitez Euharistijskog Krista, neumorni radnik u apostolatu Katoličke Akcije, potpuna žrtva Hrvatskog Orlovstva, naš ljubljeni brat
Dr. IVAN MERZ
Potpredsjednik Hrvatskog Orlovskog Saveza, profesor Nadbiskupske gimnazije u Zagrebu i t. d.
proviđen Svetotajstvima umirućih i posebnim blagoslovom Sv. Oca, preminuo u Isusu Kristu u četvrtak, dne 10. svibnja 1928. u 11 sati prije podne u 32. godini života, u punini apostolske djelatnosti, spajajući rad i molitvu, prinoseći žrtve svoje teške bolesti na oltar Hrvatskog Orlovstva.
Molimo, braćo, da sv. Ivan Evanđelista dočeka njegovu apostolsku dušu i da je povede Kristu Kralju!
Sprovod dragog nam pokojnika bit će u nedjelju, 13. svibnja, u 3 sata po podne. Zadušnice čitat će se 12. svibnja u 7 sati u jutro u crkvi oo. Isusovaca.
Počivao u miru!
Predsjedništvo Hrv. Orlovskog Saveza.
Osim toga razaslao je HOS svim društvima ovu poruku:1
+ Dr. Ivo Merz
»Život svoj žrtvujem za Orlovstvo«.
Najsvijetliji, najveći svijećnjak, kojega je Providnost postavila, da svijetli putevima hrvatskog Orlovstva, ugašen je…
Pred deset dana nas je pozdravio, kad je pošao na operaciju. Bili smo ganuti, ali u onim dobrim očima, u kojima je sjao vječni mir i predanost volji Božjoj, nitko nije slutio posljednji rastanak.
Danas, kad je u prostorijama HOS-a sve zamuklo i ukočilo se u nijemoj boli, kad se svi gledamo kroz suze, a na stolu leži svježa osmrtnica s njegovim imenom, tek danas vjerujemo u gorku istinu.
Naš dobri, naš najbolji, naš najveći Orao, dr. Ivo Merz je mrtav.
Živio je kao savršena žrtva na naš orlovski pokret. Takav je i umro. Sve teške boli posljednjih dana prinosio je Bogu za »svoje drago Orlovstvo«, kojemu je upravio i posljednje riječi: »Život svoj žrtvujem za Orlovstvo«.
Svladavao je golemi posao za organizaciju, a ono vremena, što bi mu ostalo, studirao je kršćansku filozofiju, teologiju, socijologiju i kat. organizacije svijeta, »zato, da mogu koristiti Orlovstvu kao Kat. Akciji« rekao bi često onima, koji su se čudili mnogostranosti njegova rada.
Bolilo ga je, što mnogi prigovaraju Orlovstvu za gimnastički rad i svom snagom se bacio na proučavanje pitanja tjelesnog odgoja, da Svetim Pismom, kršć. filozofijom, svetačkim primjerima i naukom Crkve temeljito dokaže potrebu ovakove odgoje.
Život dr. Merza znači ujedinjenje duhovne kontemplacije i najaktivnijega apostolata za Kat. Akciju, za hrvatsko Orlovstvo.
I eto umro je on kao Orao, kao čovjek Božji, kao vitez Krista Kralja, kao apostol Crkve.
Prigodom smrti našeg uzornog Viteza i dragog brata dra Ivana Merza određujemo ovo:
1. Sva orlovska društva neka prirede zadušnice, da Krist Kralj svome Vitezu podijeli Vječni Spas i Slavu.
2. Sva orlovska društva neka nakon primitka 6. broja »Orlovske Straže«, prirede na posebnom društvenom sastanku komemoraciju.
Hrvatski Orlovski Savez.
Ivan je za svoj zadnji put odjeven u orlovsku odoru i postavljen na odar u mrtvačnici prvog razreda na Mirogoju. Požrtvovni su orlovi-akademičari u petak, subotu i nedjelju naizmjence držali počasnu stražu.
Na urešenom visokom odru, u samom cvijeću, među velikim svijećnjacima, bio je izložen u dvostrukom lijesu od cinka. Neprestano su onih dana dolazili na Mirogoj zagrebački katolici, osobito orlovi i orlice, učenici nadbiskupske gimnazije, škole čč. ss., kongreganisti i kongreganistice, poznati i nepoznati, u skupinama i pojedince. Neki su dolazili i po više puta, da se mole pokraj Ivanova lijesa. U petak je poslije podne kod odra postavljena počasna straža Orlova u odori, koja se neprestano izmjenjivala, sve do sahrane. U subotu su se kod bogato urešenog odra izmijenili svi zagrebački Orlovi. Odar su već resili mnogi vijenci, koji su svaki čas stizavali. U nedjelju je poslije podne u tri sata pred mrtvačnicom bio sakupljen čitav kat. Zagreb, čitav sat se redao sprovod, u kojem su se redom postavile razne Marijine kongregacije, Savez kršć. socijala, čitavo đaštvo nadbiskupske gimnazije sa profesorskim zborom, grkokatoličko sjemenište sa poglavarima. Zatim je slijedila orlovska glazba, sva zagrebačka orlička i orlovska društva sa podmlatkom i naraštajem.
Orlovi su uz pratnju naraštajaca nosili brojne vijence i to: Roditeljski vijenac. — Vijenac obitelji Hollaus. — Obitelji Kranjc. — Obitelji dr. Belić i Marošević. — Hrv. Orlovskog Saveza. — Zagrebačkog Okružja. — Sušačkog okružja. — Sarajevskog okružja. – Splitskog okružja. — Mahnićevog đačkog okružja. — Akademskog Orla (Zagreb). — Orla I. (Zagreb). — Orla »Kačić« (Zagreb). — Đ. Orlova I., IV., V. o VI., (Zagreb). — Orlova i Orlića sv. Duh (Zagreb). — Sveze Hrv. Orlica. — Hrv. kat. Orlice »Dubravka«. — Hrv. katol. Orlice »Danica Širola«. — Od HKN Saveza. — Od prof. zbora nadb. gimnazije. — Od učenika nadbiskupske gimnazije. — Od kat. akad. društva »Domagoj«.
U svemu su bila 22 vijenca i nebrojene kite cvijeća. Od mnogih lijepih i dirljivih natpisa spominjem samo natpis na bijeloj svili na vijencu SHO: »Žrtvi Orlovstva«; na trobojki na vijencu bosanskih orlova i orlica: »Duši Orlovstva«; na bijeloj svili na vijencu hrv. kat. Orlice »Dubravka«:»Kristovu vitezu« i na trobojki, na vijencu akad. Orla »Mahnić«: »Žrtvi orlovskog apostolata«.
Zatim je slijedila ogromna povorka svećenstva sa čitavom nadbiskupskom bogoslovijom i franjevačkim klericima sa sv. Duha i sa Kaptola. Sprovod je vodio posvećeni biskup dr. D. Premuš, uz asistenciju presvij. g. dra K. Dočkala i preč. g. dra M. Međimurca.
Pred lijesom se nosio bogati roditeljski vijenac, a lijes je na ramenima nosilo šest Orlova u odorama između špalira, koji je s obje strane tvorilo po pet Orlova i četiri akademičara Orla u akademskoj gala odori.
Iza lijesa je uz Ivanova oca i rodbinu stupalo predsjedništvo HOS-a sa svojim duhovnikom, mons. dr. M. Beluhanom. Zatim se razvila ogromna, nepregledna povorka delegata raznih korporacija, organizacija Kat. Akcije, orlovskih okružja i društava. Tu je bio među ostalima posvećeni biskup dr. Salis-Sevis, sveuč. prof. dr. A. Živković, kao delegat bogoslovskog fakulteta, vlč. D. Kamber u ime vrhbosanskog nadbiskupa, vlč. A, Radić u ime šibenskog biskupa, dr. S. Markulin, kao predsjednik središnjice K. Akcije, g. dr. Žitko i g. prof. Tomc, zastupnici Jug. Orl. Sveze, francuski konzul Boissier, prof. g. Warnier (lektor francuskog jezika), te mnoštvo ostalih odličnika, sveučilišnih profesora, predstavnika raznih samostana i kat. udruženja.
Kad su Orlovi iznijeli lijes, bilo je pred mrtvačnicom oko 5000 ljudi, premda je počela padati jaka kiša.
Hrv. pjev. društvo »Branimir« otpjevalo je ganutljivu nadgrobnicu, a zatim je uzeo riječ dr. S. Markulin, da kao predsjednik Kat. Akcije posljednji put pozdravi prvoga pobornika K. A. u Hrvatskoj. Za njim je u ime prof. zbora nadbiskupske gimnazije govorio prof. dr. Mladen Deželić. I krenula je duga, veličanstvena povorka, kakove Mirogoj iza pokopa biskupa Langa još nije vidio. U to je vrijeme prestala kiša i kad se čitavo mnoštvo sleglo oko svježega groba dra Ivana Merza, rasplakao je sve dirljivi govor br. Kraljića, koji je uz vijenac Eckertovog orl. okružja bacio u grob i grudu zemlje sa Eckertova groba na Rijeci. Tada se nad otvorenim grobom rastao od svog neumornog suradnika i supatnika predsjednik HOSa, dr. Ivo Protulipac, s plačem u grlu i sa suzama u očima. U ime Sveze Hrv. Orlica oprostila se sa »vitezom ženske časti« M. Stanković, predsjednica, a u ime je akademskog Orla »Mahnić« zanosnim riječima govorio S. Ramljak.
»Branimir« je otpjevao od Eisenhuta »Na grobu Tvom«, a mi smo se tužni razišli ostavivši smrtne ostanke dra Ivana Merza na Mirogoju, zasute zemljom i cvijećem.
Osam dana kasnije, u nedjelju 20. svibnja 1928., priredio je HOS komemoraciju na spomen svog potpredsjednika dra Ivana Merza. Jeronimska je dvorana bila prepuna svijeta. Nad svima vladala je čudna atmosfera još uvijek svježe boli i žalosti. I vidjelo se, kako svi drhtavo čekaju, da barem čuju nešto o nezaboravljenom pokojniku, kad nisu tako sretni, da ga još među sobom vide. Ali eto, svi su ga osjećali među sobom: njega, njegov duh, kao nešto, što doista postoji i živi i preko groba. Među prisutnicima nađoše se presvijetla gg. biskupi dr. Premuš i dr. Salis-Sevis, zastupnici svih redova i čč. sestara, neki sveuč. profesori bogosl. fakulteta, i drugi odličnici. Na podiju je bila velika Ivanova slika s crnim florom, okružena paominim grančicama i bijelim ružama.
Mons. dr. Beluhan ocrtao je u svečanoj tišini ličnost dra Merza. Osobito je istakao iskreno traženje zvanja i pristupanje životnoj zadaći s velikom ljubavlju. O književnom je radu dra Ivana Merza govorio književnik Ilija Jakovljević prikazavši njegove filozofske i literarne nazore, te razvitak Ivanove književne djelatnosti od literarno-kritičke do filozofsko-pedagoške. Dra. Merza kao Orla okarakterisao je Dušan Žanko spomenuvši dvojaki pravac Ivanova orlovskog rada: idejni i praktički. Konačno je student Antun Šenda deklamirao svoju originalnu pjesmu »Božji vitez«. Pjesma ima alegorijsko značenje. U njoj je prikazan dr. Merz kao Orao-Vitez Marijin kojemu Ona obećaje Milost, kad mu narastu orlovska krilla. A kad je u radu za Orlovstvo stekao zlatna krila, zove ga Djevica k sebi, i on odlazi kao orlovski zagovornik na Nebo.
1 Orlovski Vjesnik, 10. V. 1928.