NA IVANOVU GROBU
Sve, što se zvalo katoličkim, potresla je tako nagla smrt dra Merza. To se jasno razabire iz brojnih sažalnica, koje su onih dana stizavale predsjedništvu HOSa i Ivanovim roditeljima. Na brzojavnom su uredu u Zagrebu bili iznenađeni, koliko je brzojavnih sažalnica bilo odaslano sa svih strana naše kraljevine. Uz više biskupa i mnoge redovničke poglavare izrazili su brzojavno ili pismeno svoju sućut mnogi odličnici. Primjera radi navodimo ovdje samo sažalnice nadbiskupa Šarića, biskupa Srebrnića i provincijala franjevačke Bosne Srebrne:
Sažalnica nadbiskupa dra I. Šarića
Predragi!
Danas sam u 6 sati navečer primio iz Zagreba vrlo tužan telegram: »Dr. Merz jutros
umro.«
Tako mi je pri duši, kao da sam izgubio svoga rođenog brata.
Ali opet hvala našoj svibanjskoj Kraljici! Ona je taj bijeli ljiljan iz zemaljskog svog
vrta presadila u nebeski svoj Perivoj. Neka nam tamo cvate i sja pred prijestoljem Krista Kralja!
Svibanjskoj ću Kraljici večeras sa svojim ukućanima izmoliti krunicu za dušu našeg
neprežaljenog Dr. Ivana Merza.
Da li ćemo se moliti za njega ili njemu? Prvo nam nalaže ljubav i zahvalnost. A drugo nam šapće naše tvrdo ufanje, da će nam on sa onoga svijeta stajati bliže, nego na ovom svijetu. Hoće!
Primjer njegova svetog života lebdit će nam uvijek pred očima. I govorit
će nam ovu utješnu opomenu: »Ugledajte se na mene, kao i ja na Krista!« (I.
Kor. 11, 1.)
A Vi, Predragi, usadite, molim, na Merzov grob koji svibanjski cvijet, i poškropite ga onda svetom vodom, i prošapćite: »U ime Tvoga očinskog prijatelja, Nadbiskupa Vrhbosanskog, koji je bio u Bogu tako usko vezan sa Tvojom plemenitom dušom.«
Ja znam, predraga braćo u našem Hrvatskom Orlovskom Savezu, kolik je gubitak za Vas prerana smrt našega Dr. Ivana Merza. Ali ipak podložimo se svetoj volji Božjoj i recimo: »Gospodin nam ga dao, Gospodin nam ga uzeo. Neka je blagoslovljeno Ime Gospodnje! Sit Nomen Domini benedictum!
Njegov život, pun žrtve i apostolskog rada, okretao se uvijek oko svetog Tabernakula. Jedan od najvećih štovatelja Presvete Euharistije među nama bio je Dr. Ivan Merz. I tako vjernom i pobožnom svom Slugi i Vitezu bit će Božanski Krist Kralj nesamo Milostiv Sudac, već i Veliki Platac.
I poletni naš Orao brat Ivan Merz molit će se u Nebu za nas. Gledat će nas on s Nebesa, i blagosivat će našu Katoličku Akciju, kojoj se je bio posvetio sa tolikom apostolskom ljubavlju i revnošću. On je bio pravi Čovjek Božji. Pravi Ljubimac Ivan svojega Krista Kralja. Duša, koja je uvijek živjela u prisutnosti Božjoj. I on je uvijek tako živo osjećao sa svetom Crkvom Katoličkom. On je samo upirao svoje oči u pogled Namjesnika Kristova na zemlji.
I njegov apostolski duh i moć njegova svetog života ostat će uvijek u našem dragom Hrvatskom Orlovstvu, koje mu je uvijek bilo toliko, toliko na srcu.
O, neka nas on, naš nezaboravni Dr. Ivan Merz, naš drugi Apostol Ivan, iz nebeske vječne Domovine uvijek milo gleda i pazi i blagosiva! Neka s neba prati našu katoličku mladost, naše Hrvatsko Orlovstvo, našu Katoličku Akciju!
Bog živi!
U dubokoj sućuti, u Presvetom Srcu i sa svetim biskupskim blagoslovom ostajem Vaš uvijek
U Sarajevu, 10. svibnja 1928.
† Ivan,
nadbiskup vrhbosanski.
Sažalnica biskupa dra J. Srebrnića
U Krku, 12. maja 1928.
Predsjedništvu Hrvatskog Orlovskog Saveza u Zagrebu.
Duboko me je dirnula gorka vijest, da je dragi dr. Ivan Merz preminuo. Po ljudsku govoreći, morali bismo kazati, da je to velik gubitak za Hrvatsko Orlovstvo i za Katoličku Akciju. Ali vjerujući, da je sve dobro, što Božji promisao odredi, čvrsto moramo biti osvjedočeni, da će smrt plemenitog pokojnika donijeti samo blagoslov i pomoć s neba, koliko Katoličkoj Akciji, toliko i Hrvatskom Orlovstvu kao njezinom ogranku. Svoj apostolski rad će njegova čista, Kristu Kralju i Blaženoj Djevici Mariji tako odana i vjerna duša, nastaviti na nebu! Hrvatsko Orlovstvo imat će u Njemu, koji je svoja nastojanja, pače i svoje trpljenje i svoj život, Bogu prikazivao za njegov procvat, svoga savjetnika, zagovornika i zaštitnika. On će u raju svoju brigu za Orlovstvo i Katol. Akciju postostručiti, a na mjesto, koje je Bog njegovom smrću ispraznio, redomice stupat će drugi, da rade i ljube i žrtvuju se, kako je mili pokojnik svojim velikim izgledom pokazao…!«
Molimo se Bogu za dragoga pokojnika!
In SS. Corde Jesu odani
† Josip dr. Srebrnić, biskup krčki.
Sažalnica preč. o. J. Markušića, provincijala Bosne Srebrne
Jajce.
Uskrsnut će brat vaš, Gospodin je uskrsnuće i život. Koji vjeruje u Njega i ako umre, živjet će. Gubitak ovaj nije za smrt, nego za slavu. Inače primite sažalnicu nad smrću pokojnog Merza, koga žalimo ja i braća moja. Molim se za dušu njegovu i za utjehu vas orlova, napose predsjedništva, a znajte i to, da sam se jutros preporučivao čistoj orlovskoj duši pokajnika.
O. Jozo Markušić
Provincijal franjevaca Bosne Srebrne.
Spomen-članci i komemoracije
Cjelokupna je štampa, koja se ponosi katoličkim imenom, opširno prikazala život, rad i značenje dra Ivana Merza. Razumije se, da je u prvom redu prednjačila orlovska štampa. »Orlovska Straža« i »Orlovska Misao« izašli su za lipanj kao naročiti brojevi, posvećeni uspomeni najvećega orla. U mnogim se kasniim brojevima »Orlovske Straže«, »Orlovske Misli« (kasnije »Misli«) i »Križa«, pa »Katoličkog Tjednika« i kasnije zagrebačke »Nedjelje«, u kraćim ili dužim sastavcima spominje dr. Merz. Pa ni oni, koji se nisu slagali s njegovim nastojanjima gledom na načela Katoličke Akcije, koji su se u tom s drom Merzom razilazili i pobijali i njega i »njegovo« Orlovstvo, nisu mogli zatajiti, da je »radio uvijek u najboljoj namjeri, goreći od ljubavi za slavu Božju i spasenje duša«, da je »bio svjetovnjak, a živio kao kakav redovnik«. Uz mnogobrojne spomen-članke, koje dolje navodimo, osobito su važni članci u »Kalendaru Srca Isusova«, 1929., str. 130, u »Životu« 1928., str. 214 i »Vitez Kristusa Kralja« u »Glasniku Presvetoga Srca Isusovoga« 1928. str. 267—269, jer obilno crpu iz Ivanova dnevnika i uvijek će ostati izvorom prvoga reda za svakoga, tko bude htio poznavati Merzovu dušu.
Da se dade i neka novčana osnovica čuvanju uspomene dra Ivana Merza u orlovskim redovima, da se s vremenom omogući izlaženje njegova životopisa i da se življe poradi oko ostvarenja onih ideja, za koje je on živio i žrtvovao se, osnovao je HOS odmah nakon njegove smrti »Zakladu dra Merza«, koja je odmah izdala i ukusnu sličicu s kratkim životopisom.
U nedjelju, 20. svibnja 1928., na osmi dan sahrane, priredio je HOS komemoraciju na spomen svog preminulog potpredsjednika. I tako su svake godine orlovi, i kasnije križari, u Zagrebu, i u mnogim drugim mjestima, proslavili spomen dra Ivana Merza. Zagrebački su orlovi i orlice polazili svake godine na dan Sviju Svetih na grob Ivanov, gdje je pjevački zbor redovito otpjevao koji psalam ili tužaljku, a Mons. dr. Beluhan obavio je crkveni blagoslov groba, u kojem počivaju smrtni ostanci Ivanovi. Orlovi su i orlice odilazili s ovog groba žalosni, što njega nema više među njima, osjećajući ipak njegovu blizinu i odlučni, da stupaju i dalje njegovim stazama. HOS je u nedjelju, 12. svibnja 1929., priredio komemoraciju prigodom prve obljetnice smrti dra Ivana Merza u Jeronimskoj dvorani, a poslije podne istoga dana svečani pohod na njegov grob. Ivanov je grob toga dana bio naročito pun svijeća, bijela i modra jorgovana, klinčića, tulipana, ruža, što ih na grob položiše štovatelji dra Merza. Mnogi su teško suzdržavali suze ganuća na grobu svog »dragog, svetog Ivana«1. Na drugu obljetnicu Ivanove smrti sakupili su se opet zagrebački križari i križarice i mnogobrojni Ivanovi štovatelji oko novog njegova groba u nedjelju, 18. svibnja 1930., nakon što je na želju roditelja Ivanovo tijelo sasvim tiho preneseno u novu grobnicu u subotu, 17. svibnja 1930.2
Na dan sviju Svetih 1930. pošli su Križari najprije na grob biskupa Mahnića, a odanle su oko 3 sata poslije podne stigli na Ivanov grob, gdje je Mons. Beluhan izmolio crkvene molitve, a »Branimir« je otpjevao »Božji dan«. Oko groba, koji je sav bio u moru bijeloga cvijeća, što su ga donijeli Ivanovi štovatelji, sakupilo se tom prilikom mnogo zagrebačkih katolika, koji su s počitanjem i u tihoj Šutnji odali poštu Ivanovoj uspomeni.
Prenos u obiteljsku grobnicu
Po želji je roditelja Ivan sahranjen u zemlji, a ne, kako se isprva htjelo, u arkadama. Odkako je zemlja zagrnuta nad njegovim lijesom, svima polaznicima Mirogoja padao je u oči njegov grob. Sasvim je bio jednostavan, ali ukusan i — dokle je to god godišnje doba dopuštalo — pun cvijeća. Grob je bio uokviren širokim zelenim okvirom. Cijelu je nutarnju plohu ispunjao Kristov monogram iz zimzelena, koji se jasno isticao između crvenih begonija, što su bile posute po cijelom grobu. Nad glavom se dizao običan hrastov križ, a iza njega tri omanje ciprese. Roditelji, znanci, štovatelji, neprestano su nosili na grob novo cvijeće, koje je vječno kitilo ovaj rani grob Božjega viteza. Drhtave očeve ruke ili nježna, pažnja Ivanovih štovatelja uvijek su se brinuli za to, da je grob uredan i cvijeće svježe.
Na tom grobu čas jedan stariji gospodin, sav utonuo u svoga sina, čas drugi njegovi prijatelji i štovatelji, čas orlovi i orlice, koji ga lično nisu ni poznavali, čas gospoda i dame, mole, plaču, traže zagovora, pomoći, utjehe…
Nije bilo orlovske proslave, a da orlovi i orlice ne bi smatrali svojom dužnošću, da pohode grob svoga Merza… Prigodom proputovanja kroz Zagreb donijeli su Hvarani na Merzov grob hvarskog cvijeća, idući na orlovski slet u Prag. Istom su prigodom i Vinkovački orlovi stavili na križ (na starom grobu) krasni vijenac s bijelom svilenom vrpcom, na kojoj se čitao zlatni natpis: »Hvala Ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu!«
Na drugu je godišnjicu Ivanove smrti svršena obiteljska grobnica, koju su dali sagraditi Ivanovi roditelji, te su Ivanovi smrtni ostanci u subotu, 17. svibnja 1930., rano jutrom preneseni u novu grobnicu. Premda je ovaj prenos bio zamišljen kao posve tiha porodična žalost, ipak se na Mirogoju skupilo do stotinu križara, križarica i pokojnikovih štovatelja. Dok je Ivanovo mrtvo tijelo u prisuću zastupnika gradskog fizikata i dra Kniewalda bilo stavljeno u novi lijes, čekao je Ivanov otac u mirogojskoj kapeli Krista Kralja moleći pred svetohraništem. Pred kapelom sabrali su se ostali učesnici ove žalosne povorke, a Ivanovu su majku brižne časne sestre dovele do grobnice, gdje je čekala u plaču i suzama. Lijes je nosilo šest Mahnićevaca. Iza lijesa išao je Ivanov otac u pratnji dra Kniewalda. Crkvene je molitve obavio mons. dr. Beluhan. Svog su pokojnog druga otpratili do grobnice križari, na čelu s drom Protulipcem i drom A. Ćepulićem. Sjutradan, u nedjelju, pošli su mnogobrojni zagrebački križari i križarice i ostali pokojnikovi štovatelji da pohode Ivanov novi grob. Dr. Drago Čepulić izrekao je tom prigodom spomen-govor, u kojem je rekao: »Naš Merz, baš zbog blizine Božje, koja bijaše u njemu, daje nam odgovor na pitanje duše: zašto život, čemu život? On je vođa našeg života … Mi smo na grobu velikog, i svetog čovjeka, koji je radio na tomu, da omladinu predobije za Boga, da stvori novi rod…3
Sadašnji je Ivanov grob grobnica, zidana betonom, na jugoistočnom dijelu Mirogoja. Pred grobnicom se prostire oveći slobodan prostor, usred kojega je posađena žalosna breza. Nad samom se grobnicom uzdiže visoka ploča od sivoga granita, s isklesanim križem, u jednom komadu. Četiri su slobodne plohe oko križa obložene jakim pločama crnoga granita. Na lijevoj je velikoj ploči urezan nadgrobni natpis, slovima, posve sličnim onima, kojima je Papa Damaz dao uresiti katakombe. Natpis je prilagođen onome, što ga je skicirao sam Ivan zadnje noći, prije nego je pošao na kliniku, te glasi:
OVDJE POČIVA
U KRISTU BOGU SVOMU
DR IVAN MERZ
* 16. XII. 1896. † 10. V. 1928.
VJERNOM SINU KATOLIČKE CRKVE
ŽIVOT JE BIO KRIST A SMRT
DOBITAK JER JE OČEKIVAO
MILOSRĐE GOSPODINOVO
I VJEČNI POČINAK NA
SRCU ISUSOVU.
Ovaj se spomenik možda ne će mnoštvu sviđati, ne će se pričinjati »lijepim«, jer je veoma jednostavan u svojoj građi i crtežu, nema slomljenih crta ni stupica ni pozlaćenih slova. Sve je to hotice izostavljeno, jer ne bi odgovaralo jednostavnosti i snazi Merzove ličnosti. Kao građa je izabran najtvrđi kamen, granit, koji odgovara nepokolebivoj stalnosti Merzove volje i njegovih načela. Po majčinoj je želji izabran crtež veoma jednostavnih obrisa u obliku križa, i to tako, da se velika granitna ploča pretvara u križ, koji dominira spomenikom i čitavom okolinom. To je slika Merzove duše i čitavog njegova bića, koje se dugim radom posve pretvorilo u hram Križa Gospodnjega i predvodilo Gospodu orlove i kasnije križare. Na onaj veliki sivi granitni križ treba još da dođe brončano Raspeće, a cijeli spomenik zaokvirit će bijele i crvene ruže-penjalice.
Kod običnih se ljudi često obistinjuje njemačka poslovica: »Aus den Augen, aus dem Sinn« —: kad si jednom nestao s očiju, brzo će te ljudi zaboraviti. Kod dra Ivana Merza nije se obistinila ova riječ. Nasuprot, na njega bismo mogli primijeniti francusku lijepu rečenicu: »Loin des yeux, pres du coeur!« Naše ga oči više ne vide, ali je naše poštovanje, naša ljubav i naša zahvalnost prama njemu još i veća, nego li je bila, dok je vidljivo živio među nama. Njegova nam je uspomena draga, njegova baština sveta, a njegov grob slavan.
1 Isp. »Proslava Obljetnice smrti dra Ivana Merza«, »Nedjelja«, 19. V. 1929., str. 5.
2 Isp. »Prenos kostiju dra Ivana Merza« i »Na grobu dra Ivana Merza«, »Nedjelja«, 25. V. 1930. str. 2. i 6.
3 Isp. »Nedjelja« 1930., br. 21. str. 3.