»SVIMA SAM POSTAO SVE…«
Čitav je život Ivanov zadnjih godina bio neprestani apostolat, neprestano utjecanje na druge, da služe Bogu. A to je bilo tako prirodno, tako nenametljivo, tako ljubezno, da nikoga nije smetalo, da je što više, svakome godilo njegovo društvo. U njegovu se sobu dolazilo s nekim počitanjem. U njegovu se prisuću nitko, ni liberalac, koji ga je poznavao, nije usudio bacati kojekakve aluzije ili nepristojne šale. A ako bi se ipak takva šta desilo, ili kakav prigovor Crkvi ili crkvenim poglavarima, onda bi Ivan nastupio mirno, ali energično i nekako bolno.
Nakon Ivanove smrti primili su njegovi roditelji toliko pismenih sažalnica, od poznatih i nepoznatih lica, da nije bilo moguće svima pojedinačno odgovoriti. Vrlo mnogi u tim pismima ističu, da su izgubili najboljega druga i najboljega prijatelja. Svaki je mislio, da je Ivan njemu naročiti prijatelj i da njemu naročito hoće dobro. I doista je bilo tako, tek nije bilo nikakve ekskluzivnosti kod toga: Ivan je imao veliko kršćansko srce i svima je htio dobro, svima je bio prijatelj, svima je htio biti sve, da svima pomogne na putu spasenja. Sa svima, s kojima je dolazio u saobraćaj, govorio je s takvim poštovanjem, kao da govori s kraljevima, nadovezujući uvijek na ono dobro, što je u njima. A on se sam nastojao prilagoditi svakomu pojedincu nastupajući svijesno i hotice kao »njima ravan u njihovim slaboćama, ali svladavajući uvijek samoga sebe u sve tri konkupiscencije«.
Iznakaženi prosjak
Ivan je doista ljubio bližnjega kao samoga sebe. I one, koji su mu bili protivnici; i one, s kojima se idejno razilazio; i one najjadnije u ljudskom društvu: siromahe.
Don Ante Radić pripovijeda, kako se jednom zajedno s drom Merzom vraćao s posjeta orlovskom društvu iz Granešine:
»U tramvaju sreli smo jednoga iznakaženog prosjaka, od kojega je svatko odvraćao oči, jer nitko nije mogao da gleda bol i stradanje ovoga jadnog čovjeka. Merz je odmah pristupio k njemu, obilato ga nadario i započeo s njime razgovor. Vanredno se razveselio, kad je vidio, da je taj prosjak dobar katolik i da s isprošenim novcem kupuje »Katolički Tjednik« Očinski ga je putio, da ide što češće k Stolu Gospodnjemu i zvao ga sebi u stan. Brojni Ljudi u prekrcatom tramvaju morali su se diviti ovom razgovoru dviju pravih kršćanskih duša, punom istinske ljubavi prema bližnjemu. Ovo je tek jedna sličica, kojih bi se moglo navesti na stotine.«1
»Apostol svojih prijatelja«
Jedan njegov mladi drug iz Hrvatskog Orlovskog Saveza pripovijeda, da se čitav njegov nutarnji razvoj kretao oko Ivana, otkad ga je susreo, pa do preko groba. Ivan je bio onaj, kome je jedinom smio smetati, kad mu je god trebalo.2
Ivanov drug u Parizu i kasnije u profesorskom zboru nadbiskupske gimnazije u Zagrebu i suradnik u Orlovstvu, dr. Drago Ćepulić, odaje, da je »Ivan Merz bio njegov apostol, onaj, kojega je apostolsku dušu gledao nekako kao svoju djetinju dušu i u njemu vidio kao sebe samoga u onome, što je sam igda najbolje imao, osjećao i činio. Ivan je na nj djelovao ne samo možda posredno svojim riječima i činima, nego i neposredno, nekim kontaktom s njegovom dušom… I taj dodir duša više daje nego svako posredno djelovanje preko riječi i čina…«:
»Zadnja tajna, kojom djelujemo na druge ljude, leži s onu stranu naše svijesti, leži u dubinama našega bića i ne može se neposredno opažati našim svijesnim mišljenjem, ne može se hotice upravljati našom voljom. Već naše mišljenje i htijenje je samo jedno očitovanje ove dubine bića… Zato je naše nesvijesno djelovanje od nepregledne važnosti za naše biće, kao što i za naše djelovanje na druge… Tako djelujemo na druge, ali time oni »ne mogu primiti ni što novo ni poglavito što više. Samo duše djeluju na duše tako, te doista nešto najunutarnije biva dirnuto, nešto živo stvoreno. Stoga i nije tako važno, što jedan dobar čovjek izvanjski čini, na kome mjestu stoji, koje riječi govori, ako se samo očituje njegova duša. A drugi ljudi svim svojim riječima ne kažu nam ništa«
Tako je naš Ivan na mene djelovao iznutra, a nipošto izvana, jer smo se u nekim stvarima znali razići. No kako je on mene shvatio iznutra, ja sam k njemu mogao uvijek poći izjadati se, i on me je uvijek najviše shvatio; zato sam mu se mnogo i povjerio. Pače on je znao suditi »iznutra« i onda, kad je vanjština mnogoga površnog posmatrača varala. Tako se nađem jednom nešto začuđen — ali ipak sam znao, da imam posla s dubokom religioznom dušom — nađem se ipak nešto malo iznenađen, kad protivno od sviju, koji su me možda nepovoljno sudili »izvana«, on jednom zgodom priđe k meni i tiho mi reče u uho: »Drago, Vi niste takav, kakav se činite izvana«. Odmah sam znao: »Taj me pozna, taj zna za ono, što sv. Pavao zove bojem dvaju ljudi u nama«. A takav boj može i nas same varati u samospoznaji; sad još bolje nego onda uviđam, kako me je dobro znao gledati Ivan.
Zato se čovjek pred njim i s njim osjećao kod kuće; ja se nisam nigda u društvu s njime osjećao sputan, vezan; nisam trebao praviti kiseloga lica, niti igrati se turobnoga sveca. Svete uspomene biskup Lang rekao je, da je »najbolje, da svaki ostane pri svojoj naravi«. Samo treba tu narav dakako oplemeniti i uzdići u sferu Milosti. U društvu s Ivanom svatko je mogao »ostati pri svojoj naravi«, jer je on bio duhovan čovjek3.
»Na odlasku iz Pariza ljeti god. 1922. donio mi je Ivan u stan Maritaina: Elemensts de philosophie. Bilo mu je zacijelo stalo, da se upoznam s tomističkom filozofijom. Na rastanku me srdačno zagrli. Mi smo se tada već dobro poznavali, samo što je on bio — premda mlađi — apostol svoga starijega prijatelja. On je mene pozivao na priredbe sa strane tako zvanoga Comité catholique. On mi je davao literaturu, podatke o katoličkim savremenim francuskim piscima, vodio me slušati koral.
I poslije, u Zagrebu, on me nukao ma pravu pobožnost, on me doveo u kongregaciju akademsku višu, da ga zamijenim na mjestu tajnika, priveo me pobožnosti Srca Isusova, upoznao me s orlovskom organizacijom, s njim sam zajedno kod oca Alfirevića dalje se upoznavao sa skolastikom…
Ne može mi ispasti iz pameti jedan sastanak u Parizu, o kome poslije Ivan već sigurno nije ni pojma mao. Bilo je to na jednom boulevardu blizu Sorbonne. Ni ja se u ostalom više ne sjećam, o čemu smo govorili. Ja samo vidim sebe i njega u duhu tamo na uglu pločnika do one kavane:a slušam i slušam, kako Ivan govori, jer nikoga već dugo nisam slušao ovako govoriti. Sit sam bio liberalnih fraza, koje me ostavljahu bez potpore u moralnim poteškoćama, a govor Ivanov bio je govor, kakav sam slušao kao mali dječarac, kad sam tako uživao dvoreći dan za danom svećenika kod službe Božje i gorljivo se moleći… Ivan je znao govoriti u meni onome, koji uza sve ipak nije htio ostaviti svoju staru ljubav iz djetinjstva; u njemu sam uvijek osjećao dušu od naravi kršćansku. Njegove riječi bile su kao supstancija jedne duge meditacije.Kako je on znao d u b o ko govoriti, na to me sjeća i ona zgoda, kad smo dugo poslije toga u zbornici nadbiskupske gimnazije za jednoga odmora razgovarali kod prozora gledajući prema Zagrebačkoj gori. Govorili smo o slobodi volje i grijehu, tek nekoliko riječi, kako sam to običavao da mu ih prigodice nabacim. »Velik je to m i s t e r i j, grijeh«, rekao je Ivan. Mi smo se i opet razumjeli.«4
»Anđeo tješitelj«
Don A. B. priznaje, da se uvijek, kad je god bio s drom Merzom, od njega rastao bolji i kreposniji. Dr. Merz je, veli, sve promatrao u vidu vrhunarovnog života, pa kad bi nastala magla, ili se pojavio crni oblak na obzorju našega idealnoga rada, dosta je bilo potražiti Merza, s njim se razgovoriti i svjetovati i već je duša slobodnije disala i nestajalo je tame ispred očiju. Sama pojava njegove ličnosti djelovala je edifikantno…:
»Ja sam mu lično zahvalan za mnoge upute i savjete, a najviše za njegove upravo svetačke utjehe. U životu sam doživio koješta, ali najveća rana mojoj duši i najgorče poniženje mojim najsvetijim idealima bila je crna kleveta mojih protivnika, da sam odlučio ostaviti katoličku vjeru i preći na starokatoličku… Srce mi je krvarilo i duša me je bolila, te nisam nalazio nikoga da me tješi, osim euharistijskog Isusa u sv. misi. A za moju je ranu doznao dobri dr. M. i on mi je u svojoj plemenitosti poslao divno pismo:
»Zagreb, 2. IV. 1928.
Saznao sam od M. kako si oklevetan i koliko trpiš radi toga, što Ti ni dobar glas više ne štede. Bog jamačno hoće, da se penješ na kristalni vrhunac evanđeoskih blaženstva, jer tako velike kušnje šalje tek onima, koje vodi stazom savršenstva. Zar bi uopće mogao shvatiti slast Spasiteljevih riječi: »Blago vama kad vas usprogone i uzgovore na vas sve zlo…« kada ne bi sam na sebi sve to iskusio? Stoga, gore srca, i primi radosno taj Kraljevski Dar Gospodnji. Njemu samom valja prepustiti, da izvojšti pobjedu istini, jer On ne će, da ljudi misle, da oni štogod bez Njega mogu. Izvoli primiti, prigodom Uskrsnih blagdana, sve moje želje, da tu kušnju junački podneseš i da što više koristiš duhovnom dobru duša, koje su Ti povjerene.
U Kristu odani
I. Merz.«
Ovo zlatno pismo privinuo sam k svome srcu i zadovoljno uskliknuo: »Hvala Ti, Božji čovječe, koji si me potpuno utješio kao pravi anđeo utješitelj.«5
»Dobri duh«
Među mnogim se štovateljima dra Merza nalazi jedan svećenik s otoka Hvara, kojega je Ivan volio kao »čovjeka temperamentna, puna ekrazita, zanosa i bune«. Taj je svećenik Ivana smatrao nesamo svojim prijateljem, nego i duhovnim vođom. On pripovijeda, kako mu je Ivan služio kod svete mise i kako je Ivanu pružio sv. pričest. »Pružajući mu svetu hostiju pričinilo mi se, da mu s lica izlaze neke zrake, tako je ono bilo anđeoski svijetlo, gotovo preobraženo, kakvo se tek vidi na slikama sv. Alojzija… Nikada ne ću zaboraviti onog minuta otkrivenja! »Oh, ti bi zaslužio da misiš, a ja da ti ministriram« uzdisah vraćajući se, uzbuđen, s njime u sakristiju, gdje je on opet dugo, dugo molio…«6 Taj je svećenik jedan svoj doživljaj, poznat samo njemu i Bogu, 1929. zaodio u stihove, koje mi je, zamoljen za neke podatke o Ivanu, stavio na raspolaganje:
Vječno se susretam s njime i on me ko dobri duh prati
Da me — kad zabasam — na pravi put svrati.
On mi je ljubezno dao u noći pokopa svoga
Komadić svog neba. I baš kao da je znao
Sve, što mi bijednome treba, da ne bih na putima pao,
On mi je osvijetlio predjele, za koje još nisam znao.
Ivan je tom svećeniku jednom pisao: »Čitao sam Vaše stvari… Tu ima mnogo bomba, granata i ekrazita, i drugih poetičnih rekvizita«. A on mu je za šalu odgovorio: »Ostavite me, doktore, ja sam Vam bohemien!« Ivan ga nije pustio s vida, i htio je, da ga malo po malo očisti od njegove »bohemijenštine«.
Otac i sin
Koliko je i kako Ivan utjecao na vjerski život svojih roditelja, vidjeli smo ranije. Ovdje samo da navedem jednu zgodu iz Beča, koju mi je pripovijedao Ivanov otac. Sjetimo se, da je Ivanov otac bio aktivni časnik. Tada nije bilo običajno da državni službenici, koji su nosili uniformu, posebice časnici, u crkvi kleče, pa ni kod sv. mise. I otac Ivanov, kako mi sam reče u svojoj poniznosti, nije smatrao zgodnim, da u crkvi kleči. Za vrijeme rata, dok je Ivan boravio u Beču polazeći vojni tečaj za plinove, posjetio je otac Ivana u Beču. Jedne su nedjelje prolazili mimo Michaelerkirche. Kako se iz crkve čuo zvuk orgulja, uđoše u crkvu. Ivan se prekrstio blagoslovljenom vodom i odmah kleknuo na oba koljena, te se predao molitvi u dubokoj sabranosti. »Ja sam«, veli Ivanov otac, »ostao stajati i u čudu sam, ali i ganuto promatrao oficira, moje dijete, gdje kleči. Njegov je primjer snažno na mene djelovao i doskora sam i ja kleknuo i molio sam klečeći. Utjecaju Ivanovu imam da zahvalim, što od onda svoje molitve uvijek obavljam klečeći.«
»Vitez ženske časti«
Značajno je, da se ovo i ovakovo djelovanje ličnosti dra Merza nije ograničilo samo na muški svijet. Premda je bio relativno vrlo mlad i nije bio svećenik, ipak je vršio znatan utjecaj na mnoge ženske duše. Svojim mnogobrojnim znancima iz katoličkih redova, osobito orlovima i orlicama, uvijek je bio pripravan da pomogne i da učini bilo kakvu uslugu, uvijek fin i taktičan. Došavši prvi put u Rim naprosto je uzeo dosta teški kovčeg jedne gospojice, koja je bila u istoj grupi i koja mu je istom u Veneciji bila predstavljena, te ga nosio od tramvaja sve do mjesta, gdje su naši hodočasnici bili spremljeni. Gospojici je bilo žao, da se muči s njenom prtljagom, ali je primila tu uslugu kao od starog znanca; ličnost dra Merza ulijevala joj u dušu toliko povjerenje, kao da ga već dugo poznaje. Prigodom jednog orličkog tečaja, što ga je ta gospojica kasnije vodila, potužila mu se, da nema vježbačice, koja bi s njom išla. On se sam ponudio, da će potražiti jednu i on je doista telefonski i brzojavno sve uredio i vježbačica je osvanula na tečaju. Saznavši da ta gospojica kani poslije službenog dijela tečaja otići, svjetovao joj je, da ostane na »veselici«, te uzmogne dobrim primjerom djelovati. Tako je, u tu svrhu, i on prisustvovao orlovskim »veselicama«. Premda i sam mlad, imao je veliko razumijevanje za svakoga. U danima, kad je ta ista gospojica bila izvrgnuta teškim kušnjama i klevetama, Ivan ju je razumio. Ona je to osjećala. U svojoj taktičnosti on nije dirao u ranu, koju joj zadaše, ali je bio spreman, da pomogne. Ta se gospojica, inače kongreganistica i križarica, jednom borila na dan sv. Blaža, bi li išla k oltaru da joj svećenik dade taj blagoslov. Počeo ju je svladavati ljudski obzir i taj joj se blagoslov, kako sama veli, počeo pričinjati nekako nezgodnim. U to je dr. Merz, koji je u isto vrijeme bio u crkvi, ustao i sa sklopljenim rukama pošao da primi blagoslov. Videći to svladala je ta gospojica predrasude, koje su se počele javljati, ustala i pošla k oltaru, da primi blagoslov grla.
Osobito je dr. Ivan Merz utjecao na bivše orlice, i to ne samo pisanjem u njihove listove, nego još više lično djelujući na njihove voditeljice, naročiti u pravcu Katoličke Akcije, pravog, katoličkog duha i kršćanske čednosti. One su sve to primale i provodile u život, jer je dolazilo od dra Merza, koji je za njih značio autoritet u tim stvarima. I to ne samo neki naučni autoritet, koji je upućen u stvar, nego i autoritet, koji i sam najsavjesnije vrši sve ono, što drugima govori. »Dr. Merz je bio«, veli mons. dr. Beluhan, »posve naravan čovjek. Takav je bio i u saobraćaju sa članicama SHO. Zato je njihova žalost nad njegovim gubitkom bio vanjski izraz visokog štovanja i žalosti za njim«.
Iz Sv. Križa svjetuje Ivan 17. VII. 1927. gđici M. Marošević, koja je na sarajevskom orličkom tečaju trebala da održi predavanje o zadaći Orlovstva u Katoličkoj Akciji, pa ga zamolila za uputu:
»Kod predavanja »Orlovstvo i K. A.« ne budite odveć teološka, općenita i sentimentalna. Mislim, valja prikazati, kako je Mahnić dvije velike ideje unio u katolički život Hrvata: aplikaciju praktičnih socijalnih smjernica sv. Stolice (tumačenje enciklika Leona XIII. i Pija X.), koje unose spekulativni katolicizam u život i cijelom socijalnom životu hoće da dadu katoličko obilježje, te važnost laikata u ovoj socijalnoj rekristianizaciji. Taj je pokret bio u početku katolički, nacionalan, ali nepolitički. Ova obilježja razlog su tolikom oduševljenju prvih pokretnika. Zatim možete pokazati deviaciju: stvaranje nekakvih novih ideologija, koje izlaze iz laičkih redova i miješanje čiste crkvene nauke s nekim primjesama, skretanje od nacionalnog na čisto političko polje, interkonfesionalizam, stvarno vođenje cijelog pokreta neovisno od biskupa, potpuno zanemarivanje proučavanja crkvenih smjernica i katoličkih auktora itd. Zatim možete pokazati, kako je Orlovstvo providencijalno s idejnog gledišta, jer je eliminiralo sve kasnije natruhe i isključivo laičku ideologiju i stavilo se stvarno pod vodstvo crkvene hierarhije, a eliminiralo stranačku djelatnost, te stalo raditi prema smjernicama sv. Stolice i biskupa i dalo se na proučavanje katoličkih auktora. Zatim protumačite značenje K. A. i istaknite misao laičkog apostolata i dužnost svake orlice, da bude apostolom katoličkog radikalizma svuda (religiozna kultura, zabava, zaručnik, moda, obitelj itd.).«
Onda dodaje, da je poslao jedan oveći članak vlč. Kamberu, uredniku Katoličkog Tjednika, »da ne bi katolici došli do uvjerenja, da je opće pravo glasa ideal, za kojim i žene mora da teže, već da je vjerojatno savršeniji oblik obiteljsko pravo glasa, A i zato, da ne bi katolici mislili, da savremeni katolicizam traži, da budem pristaša ženskog prava glasa. Tako naše orlice mogu svoj veliki zadatak da izvrše i bez pretenzije političkog feminizma.«7
Gospojica M. Stanković, danas predsjednica »Križarica«, ovako opisuje utjecaj dra Merza na svoje shvatanje i život:
»Kratko vrijeme iza povratka Merzova iz Pariza došla mi je prilika, da se s njime lično upoznam. Poveli smo razgovor o okupljanju naše omladine u katolička društva. Zapanjio me Merzov široki vidokrug, duboko znanje, apostolski žar za katoličku stvar, a naročito njegova duboka lična produbljenost. Jedno me osobito zanimalo — njegov pogled na žensku katoličku organizaciju u svijetu i kod nas. Merz je dobro uvidio, kako je organiziranje ženske omladine važno. Iznosio mi je temeljna načela za kat. žen. organiziranje; govorio, kako sv. Crkva želi aktivno sudjelovanje žene u Katoličkoj Akciji, pravio plan, kako bi se to kod nas imalo provesti.
Slušala sam ga pozorno i na mome licu mogao je pročitati, kako se s njime saglasujem. Bijah već odavna organizovana, čak i u vodstvu bivše orličke organizacije, ali mi mnogo toga u idejnom pogledu nije još bilo jasno. Merz je to vidio i zasnovao je plan, kojim će me potpuno predobiti za Božju stvar.
Na nekoliko šetnja tumačio mi je načela i strukturu Katoličke Akcije. Razumjeh ga. Trebalo je još nešto. Moje odijelo nije bilo po najstrožim crkvenim propisima. To je bila valjda najtvrđa kula.
Zato je odabrao jedan lijepi proljetni dan i šetnju u Remete. Sigurno je putem uzdizao dušu Najčišćoj od žena i molio je, da poda njegovim riječima božansku vatru u toj delikatnoj stvari. I on poče govoriti, kako apostolu treba apostolsko odijelo. Slagala sam se s njime. Ali kad su njegovi izvodi postali konkretniji, tad mi pane pogled na kratke rukave moje haljine i smeteno odgovorih: »Pa možda se nekome ne će ni ovo činiti radikalno katolički.« — »Da, gospojice ovo se još može složiti sa običnim katoličkim životom, ali za apostolku nije«, bijaše odgovor.
Ovo je bio odlučni korak u pogledu radikalnih katoličkih načela u nošnji, što ih je malo kasnije naša organizovana katol. žen. omladina stala provoditi.
Prigodom hodočašća hrvatskih Orlica u Rim, pridružio nam se uz nekoliko svećenika i dr. Merz. Jedno poslije podne došao je po me, da obađemo centrale katoličkih ženskih organizacija. Najprije dođosmo u centralu akademičarki. U vrlo skromne prostorije uvede nas studentica filozofije druge godine. Skromno odjevena, sa glatko počešljanom kosom i čistim, jasnim profilom. Započe razgovor. Jednostavnim riječima crtala nam je život i rad svoje organizacije, njene poteškoće i uspjehe. Katkad bi joj se ozarilo lice, a tamnozelene oči zanosno bi planule pod bijelim čelom. Iz čitavog bića njezinog strujio je dah svježe mladosti, mladosti, koja živi i razvija se u euharistijskom Kristu. Bila sam razdragana njenom pojavom.
A Merz? I on je razdragano rekao: »Da, u okrilju katolicizma mogu da žive ovakvi bijeli cvijetovi, koji nose u sebi bogatu sadržinu i vječnu ljepotu ženske duše. Gdjegod katolicizam cvate, možete ih uvijek u obilju naći.«
Kako me se toplo dojmio taj odgovor! U vrijeme, kad se toliko ruši žensko dostojanstvo i čast, kad se žena posmatra kao jednostavna stvar, još ima vitezova, koje toliko zanosi čistoća ženske duše.
Da, mrtvi viteže, sad razumjeh tvoj ponizni poklon pred priprostim oltarom u Firenzi, pred onim oltarom, gdje je nekada mladi Alojzije Gonzaga zavjetovao vječnu čistoću Nebeskoj Majci. I tebe je, kao i njega, osvojila neiskazana bjelina i vječna ljepota duše Najčišće od sviju žena!«
»Jedna se Orlica tužila pred drom Merzom na razne poteškoće, koje ju prate u njezinu zvanju. Na to će Merz začuđeno: »Pa vi se tužite na to? Ta mi bismo morali ovakve poteškoće upravo sa slašću gutati«. Te riječi doista najbolje karakteriziraju njegov duh žrtve.«8
»Kod pohoda orlovskih društava redovito bi dr. Merz održao koje predavanje Orlicama i svoja bi opažanja o stanju društva saopćio članicama centrale. Veselio se uspjehu orličke organizacije, pomagao našu štampu, donosio vijesti iz stranih ženskih organizacija. Naročito je štovao našu zaštitnicu sv. Ivanu i napisao je njezin životopis posvetivši ga Orlicama. Kako je cilj Orlovstva da unese ćudorednu obnovu u redove hrv. omladine, smatrao je, da su upravo Orlice zvane, da budu pioniri te obnove. Zato uvijek javno i privatno ističe, da Orlice moraju biti nosioci ćudorednog radikalizma i etički uzori braći Orlovima.«9
Nerijetko su Ivanu i dame povjeravale svoje teškoće i sitne dnevne brige, ali i velika pitanja, koja potresaju dušom. On je za sve našao razumijevanja, dobru riječ, savjet i molitvu…
Kad je već bio na klinici, primio je među ostalom poštom i pismo iz Leysina u Švicarskoj, od jedine teško bolesne studentice medicine, koja se tamo nalazila na oporavku. Ivan je spominje u svom dnevniku polazeći u Lurd 30. VII. 1921. kao konvertitkinju, koja ima nakanu u B. osnovati dječju kliniku i pozvati onamo francuske milosrdnice. U Parizu se upoznala s katolicizmom i prešla je s pravoslavlja u katoličku Crkvu svladavši sve teškoće, koje su se tom njezinom koraku suprotstavljale. Počesto se javljala Ivanu pismom, gdje mu je povjeravala svoje lične i duševne tjeskobe i molila ga za pomoć i utjehu. Ovaj joj put nije mogao odgovoriti, jer je ležao na smrtnoj postelji. Nekoliko dana iza njegove smrti došlo je preporučeno pismo iz Leysina. Njegovi su roditelji otvorili pismo, znajući od koga je i ne mogući ga naprosto natrag poslati. »Čemu ta šutnja? Zašto mi ne odgovarate? Zar ne znate, da ste Vi jedini, kome se mogu povjeriti na ovom svijetu i koji me može Božjom riječi utješiti?« To je otprilike bio sadržaj pisma, upravljenog na tada već pokojnog Ivana. Tada sam ja u ime Ivanovih roditelja odgovorio toj gospojici na njezino pismo oprezno joj saopćivši razlog Ivanove šutnje. Nekoliko dana iza toga primili su Ivanovi roditelji i ja odgovor na moje pismo. Evo pisma, što ga je gjica R. pisala tom prilikom Ivanovim roditeljima:
»Leysin, 29. V. 1928. Dozvolite mi, molim vas, i ako sam nepoznata, da vam izjavim svoje najtoplije saučešće u vašoj prevelikoj tuzi. Želim takođe da vam blagodarim, što ste imali dobrotu omogućiti mi, da što opširnije saznam o posljednjim trenucima gospodina Merza. Ja u njemu gubim jedinog vođu, koga sam u domovini imala u religioznom pogledu; no on će mi i s neba doći u pomoć, ja se u to čvrsto nadam.« A i trebala je ta duša pomoć s neba. Već je pismo od 20. svibnja, upravljeno na Ivana, bilo napisano na samrtnoj postelji i završuje riječima: »ja svaki dan molim Boga, da mi dade snagu, koje mi već nestaje.« Pismo, poslano iz Zagreba 2. VII. 1928., vratilo se natrag s oznakom: »Décédé « — umrla. Njezina se patnička duša — gospojica je bila dugo vremena teško bolesna — već oslobodila tjelesnih spona i u nebeskim je visinama, kako se nadamo, uz svog Spasitelja i Stvoritelja našla i dušu svog tješitelja i savjetnika u duhovnim stvarima, dušu dra Ivana Merza.
1 »Narodna Straža«, Šibenik 1928. 16. V. br. 18.
2 Dušan Žanko: O božjem čovjeku, »Nedjelja« 1929. br. 21, str. 4. I prof. Gabriel Valečić ističe: »Svaki moj saobraćaj, bilo usmeni bilo pismeni, s pok. drom Merzom meni je služio za nutarnje usavršvanje i edifikaciju« (»Nedjelja«, 11. V. 1930. br. 19. »Neke uspomene na dra Ivana Merza«).
3 Dr. Drago Ćepulić: Duša dra Ivana Merza »Orl. Misao« 1929. VIII. str. 101, 102.
4 Dr. Drago Ćepulić: Uspomene na dra Ivana Merza, »Nedjelja« 1929, br. 5. i 6.
5 D. A. B. »Anđeo Utješitelj«, »Orlovska Misao« 1928/9 br. VII. str. 106.
6 M. B—ć: Merzova sveta pričest, »Nedjelja« 1930, br. 41. str. 5.
7 Bio je to članak »Biskup Mahnić o ženskom pitanju«, koji je otisnut u Katoličkom Tjedniku 1927. br. 31. i 32.
8 »Za Vjeru i Dom« 1928, br. 6. str. 152.
9 Ib.