LIČNOST I ZNAČENJE Dr. IVANA MERZA
Vanjština i prirodna nadarenost
Ivan je bio srednje veličine, gotovo nježno građen, modrih očiju, plave kose. Vanjština mu je bila prijatna i privlačiva, vladanje odmjereno i više povučeno. U razgovoru je bio tih i stvaran, pustio je uvijek drugoga da govori, pa ma imao i krivo, a onda mu je mirno i jasno obrazložio svoje mišljenje.
Uza svu nježnu tjelesnu građu i kasniju boležljivost bio je veoma otporan prama fizičkim naporima, koje je svladavao s nekom lakoćom. To je bila posljedica njegova dugog života na fronti, gdje se naučio podnositi napore, svladavati teškoće i pregarati. Kasnije je ovu otpornu snagu sustavno i svijesno jačao i vježbao svagdašnjom tjelovježbom, hladnim kupkama i tuširanjem, veoma umjerenim i tvrdim životom.
Bio je izrazito umjetnički nadaren, posebice u književnom pravcu. Mnogo je imao smisla i za likovne umjetnosti. Osobito je rado i lako učio jezike. Savršeno je govorio hrvatski, njemački, francuski, a dobro je vladao osim toga i latinskim, talijanskim i engleskim jezikom. Bio je izraziti intelektualac »pojmovnoga tipa«. Uza svu umjetničku nadarenost nije ostajao kod izražajne ili pojavne forme, nego je prije svega tražio sadržinu. Nije ostajao na površini, nego je dubao do jezgre, volio je sve promisliti do kraja, dosljedno i uzevši u obzir sve, na što se trebalo obazrijeti.
Značajka je Ivanova umnog djelovanja bila dosljedno traženje i širenje istine. A značajka je njegova voljnog djelovanja bila herojska ustrajnost u onome, što je jednom spoznao kao istinito i ispravno, bez obzira na sve zapreke i neprilike. To je ono, što su njegovi protivnici zvali njegovom tvrdoglavošću. Ivan nije bio slabić, da bi se dao ljuljati od svakog vjetra i da bi u načelima popustio i najžešćoj oluji protiv svog uvjerenja. No kako je god svoje namisli provodio ustrajno i dosljedno, provodio ih je i obazrivo, s puno takta i promišljenosti, kako će bolje uspjeti, s obzirom na zapreke i prilike vremena, mjesta i osoba, pazeći uvijek, da ne bi na koji način povrijedio kršćansku ljubav. Ta ga je crta njegova značaja i u najteže doba sačuvala od polemika i učinila ga prijatnim i pristupačnim i najžešćim protivnicima njegovih ideja, po njihovom vlastitom priznanju.
Korlerik s nešto melankolične primjese
Po svojoj je ćudi Ivan bio koleričkog temperamenta s nešto malo melankolične primjese. Njegova je ćud bila snažna i muževna, puna energije i snage za rad. Već je u srednjoj školi postavio sebi veoma visok cilj pred oči i otad je neumorno radio da ga postigne. Ivanovo oduševljenje za svetu stvar nije bilo časovito ni površno, bilo je daleko veće, nego je on to prama vani običavao pokazivati, i zato je i imao snage za velika djela. Jer kolerici su pravi ljudi rada u svijetu. Pogiblima je koleričkog temperamenta Ivan vrlo rano izbjegao. On nije bio slavoljubiv i nije težio za gospodovanjem nad ostalima, a prigovore je rado i strpljivo primao. Neumjerenoj težnji za slobodom i slavom, u koju često zapadaju kolerici, suprotstavio je Ivan služenje Bogu, Gospodaru svega, i Božju slavu. On je sebe smatrao samo slugom Božjim, za sebe nije ništa tražio, do li pregaranja i žrtve, sve, sve je u njegovu životu imalo kao cilj Boga. I kao što ga je, uz milost Božju, njegov kolerički temperamenat spasio od osjetnog uživanja i od nečistog grijeha, tako ga je ovo služenje Bogu očuvalo od nastranosti kolerika, i to u tolikoj mjeri, da bi se zadnjih godina njegova života, u doba najvećih njegovih napora, rada, žrtava i teškoća, mnogi površni posmatrač bio vrlo lako prevario i smatrao ga gotovo flegmatikom: takav je bio njegov m i r u čitavom njegovom nastupu. No taj mir nije bila ravnodušnost flegmatika, nego plod uzgoja samoga sebe; nije to bio refleks njegova temperamenta, nego teško stečena vrednota Ivanova karaktera i plod nepokolebljivog pouzdanja u Providnost Božju.
»Prvi sam put« — pripovijeda P. Irenée Hausherr — »sreo Ivana Merza 1920., u Bosni. Ovaj je kratki sastanak ostavio u mojoj duši samo uspomenu poštivanja, koje se rađa i želju, da se na putu života opet s njim sastanem. To je bila impresija, koju nisam imao tada vremena ni precizirati ni analizirati. No bila je Božja volja, da se opet sastanemo, nakon dvije godine, u Parizu. Tada mi je njegova jednostavnost dozvolila, da dublje prodrem u njegovu dušu. Onda sam osjetio onaj duboki mir, koji ne vara, onu tihu unutrašnju sreću, koja je znak Boga u duši, što vodi tvrdi život. On se ljubezno nasmiješio, kad sam na nj primijenio veliku riječ: mortifikacija. On se — reče — ne trapi, on se samo zadovoljava da spava na daski, »jer se kod toga bolje osjeća«. Njegov je krevet uostalom, prama vani, bio tako dobro uređen, kao i drugi kreveti… Ivan je bio stvoren da vodi, jer je bio tako ponizan u svojoj superiornosti, i jer je živio u Bogu. Dok su druge ostavljali živci, Ivan Merz bio je sam MIR: to je bilo, da tako kažem, naravsko u vrhunaravskom, njegov je autoritet proizlazio iz njegova bića kao zrake iz sunca. Hoće li to tko razumjeti ili ne će, činjenica je, da me je u njegovoj blizini podilazio osjećaj sasvim osobite prisutnosti Božje«.
Rijetko će se desiti, da o jednom čovjeku različiti ljudi, polazeći s različitih gledišta, spontano daju tako istovjetne sudove, kako to vidimo kod dra Merza. Mons. dr. M. Beluhan, generalni duhovnik bivšega HOSa, veli u pismu, upravljenom na pisca ove knjige:
»Dr. Ivan Merz bio je čovjek Providnosti. On je davao dobri duh vodstvu HOSa, tako u idejnom, kako i u ličnom praktičnom pravcu. Na sjednicama je HOSa bio miran i tih. Izjave su njegove bile promišljene i prožete duhom Božjim. U raspravama on ostaje dosljedan, ali kad se nije radilo o načelnim pitanjima, već o taktici — popustio bi, sa smiješkom na licu… Sjećam se dobro, kako je u mojoj prisutnosti govorio akademičarima o važnosti zatvorenih duhovnih vježbi i njihovoj koristi za pojedinca i za duh cijele organizacije. Govorio je s dubokim uvjerenjem, rječitošću, snažnijom od svećeničke i svi su ga slušali s napetošću«.
»Ajde da vidimo kakav ste Vi vođa!«, rekao je jedan svećenik s otoka Hvara šaljivo dru Merzu, kad je izvodio orlove na nastup. »Nisam znao« — nastavlja taj svećenik — »da taj skromni mladić »od drugoga svijeta« znade biti i oficir. On je došao pred četu, stavio se u pozu oficira, malko i obrve namrštio, i zapovijedio: »Nastup«! Momci su ga poslušali, vrlo savjesno izvađali viježbe, on ih nadgledao strogo. A kad je bura pljeskanja pozdravila vježbače, pogledao me ispod oka malko se nasmiješivši, kao da mi je htio reći: »Je li dobro?«, i opet nastavio vježbom.« Nesumnjivo je Ivanu kod sličnih slučajeva dobro došlo iskustvo, što ga je stekao na fronti kao časnik. Ali on je bio daleko više nego samo neke vrsti »načelnik«, pa i onda, kad je morao zahvatiti u tehničke poslove, kao ovoga puta. On je svojom ličnošću bio »mistični vođa«, kako ga naziva gore spomenuti svećenik.
Melankolična crta Ivanova temperamenta nije bilo nikakvo sanjarenje ni bezuvjetno podavanje čuvstvima. Ivanova je vjera bila razumna, »obsequium rationabile«; razum je, osvijetljen vjerom, vodio njegovu volju i njegova čuvstva u svakom pravcu. No čuvstveni je život u Ivana po prirodi bio vrlo bujan. On je prolazio životom misleći i osjećajući ga, proživljavajući i svoj i tuđi život. Imao je sposobnost »uživljavanja«. Sve ga je to učinilo umjetnički nadarenim i osjetljivim. U prvo je doba svojih studija ovom čuvstvenom pravcu života Ivan podavao veliku važnost, možda i suviše veliku. Bila je to posljedica izvjesnih utjecaja i lektire. No ubrzo je preveliku čuvstvenost posve potisnuo u pozadinu, tako te je i to pridonijelo m i r u njegove duše i njegovih nastojanja. S time je, dakako, bila potisnuta i umjetnička nota iz njegova života, ali samo potisnuta, nipošto posve uklonjena. Njegova je prirodna umjetnička nadarenost s l u ž i l a višoj svrsi, a nije dominirala. Vidjeli smo, kako je nekad bio zanesen za kazalište. A u Parizu i Zagrebu nije nikad više išao u kazalište samo zabave ili umjetničkog užitka radi, kako to čini većina ljudi, već samo ozbiljnog studija radi, a i to veoma rijetko.
Tako je Ivan i onako dobru mješavinu koleričko-melankoličkog temperamenta oplemenio i postao uzornim borcem slave Gospodnje.
Vjera, ufanje i ljubav
Najznačajnija je crta Ivanove duše: život u vjeri i po vjeri.
O godišnjici Ivanove smrti bile su inicijativom mons. Beaupina 15. svibnja 1929. u Parizu održane zadušnice u Chapelle des Carmes. Tom je prilikom Mons. Beaupin ocrtao Ivanov život. Značajno je, da je Mons. Beaupin, koji ima dobrih veza po čitavom svijetu, rekao, da nikad u životu nije sreo čovjeka tako dubokog religioznog uvjerenja, kao što je bio dr. Ivan Merz.1
Ivan je najprije poniznom vjerom sve više uzdizao svoju ličnost do Boga, služeći Njemu, a onda je, cijelo vrijeme svog apostolskog rada gledao sebe, svijet, svoj rad i čitav stroj svjetskog djelovanja očima Božjim, hoteći da sve služi Njemu, po uputama Namjesnika Njegova na zemlji, rimskoga Pape… Tu je crtu svoga nastojanja sam Ivan označio u nacrtu svog nadgrobnog natpisa: »Decessit in unitate fidel catholicae. Mihi vivere Christus fuit, mori lucrum. Expecto misericordiam Domini…«
Posljedica je Ivanove žive vjere bilo njegovo nepokolebljivo pouzdanje u Božju Providnost. On se čvrsto ufao, da će spasiti svoju dušu i otpočinuti na Srcu Isusovu. Ali i u svome radu, koliko je god bio velik i neumoran, sve je konačno očekivao od Boga, jer se i radilo samo o Božjim interesima. Za Boga je živio, za Boga je radio, Boga je ljubio u svemu i nada sve: »Moje je zvanje, da ljubim Boga i da mu služim. Treba da umrem i dođem k Bogu…« Katoličku Crkvu ljubi Ivan zato, jer u njoj vidi »jasnu sliku preljubljenoga Spasitelja i Boga svoga sa svim njegovim savršenostima«, a Papu ljubi zato, jer u njemu vidi »namjesnika Boga i Gospoda svoga«. Razumljivo je, da je ova ljubav utjecala i na njegovo držanje i saobraćaj s ljudima, u kojima je gledao braću svoju i djecu Božju . . .
Razboritost, ustrajnost i pravednost
Mlad i neiskusan, do svoje dvadesetipete godine bez stalnog duhovnog vodstva, prešao je bio neko vrijeme u svojoj gorljivosti mjeru u vanjskom trapljenju. No na zahtjev se duhovnog vođe i liječnika odrekao mnogih navika, kojima je kroz godine svladavao sebe i koje bi bile kadre znatno oslabiti njegove fizičke sile, da ih se nije za vremena okanio. Od onog časa, kad se povjerio duhovnom vodstvu svog ispovjednika, bio mu je potpuno iskren i poslušan, te je tako i njegova velika gorljivost u trapljenju bila raziborito umjerena. U vanjskom je svom radu Ivan bio veoma razborit i taktičan, omjerivši najprije cilj, koji je htio postići i sredstva, kao i prilike, u kojima je živio i radio. Ali kod toga nije se Ivan uvijek samo »ravnao prema situaciji« — nasuprot, on je na podesan način »situacije« i sam stvarao.
Svoju je koncepciju Orlovstva u smislu Katoličke Akcije Ivan provodio željeznom ustrajnošću, ali veoma oprezno, mirno i polagano. Oni, koji se nikako nisu mogli uživjeti u koncepciju Katoličke Akcije Pija XI., smatrali su Ivanov rad u tom pravcu pogrešnim; oni, koji su uviđali, da Ivan ima pravo, ali se uza sve to nisu mogli odlučiti, da prekinu sa starim tradicijama i započnu ovo novo, smatrali su Ivanovo nastojanje prenaglim; oni, koji su jasno vidjeli i svu pogibao starih tradicija i ispravnost Ivanovih težnja, znali su kojiput Ivana smatrati i kunktatorom, jer je previše odmjerivao omjer sila, previše, kako su mislili, pazio na prilike i ličnosti, polagano utirao put svojim mislima. Sve je to najbolji dokaz, da je Ivan išao pravilnim srednjim putem, putem etapâ, ali zrelo promišljenih i sustavno poredanih, bez odmora, bez straha i bez otezanja. Kod toga je brižno pazio na to, da ne bude ničije pravo povrijeđeno. Sam se nastojao uvijek tačno držati direktiva i uputa Svete Stolice i biskupa u svim stvarima, te je te upute i direktive marljivo proučavao. Nerijetko se desilo, da je mnogu gorku progutao, ali Ivan nije sustao proučavati, braniti i naglasivati prava Crkve. Njegovoj se snažnoj ustrajnosti ima u prvom redu pripisati, što je Orlovstvo ustrajalo na terenu načela Katoličke Akcije, što vođe i članovi nisu popustili ni pritisku progona i kleveta, ni obećanjima ličnih pogodnosti i udobnosti. I kako je god Ivana neizrecivo boljelo, kad je u tom rvanju bila često povrijeđena kršćanska ljubav, još je teže podnosio nerijetke povrede pravednosti. U takvim je slučajevima znao samo bolno reći: »Pa to je očita nepravda! Na toj strani, koja vrijeđa i osnovne zahtjeve pravednosti, ne može biti blagoslov Božji i trajni uspjeh!«
Kršćanska ljubav
On je sam, u drugu ruku, do krajnosti štedio protivnika, napose dobar glas njegov, pa i uz cijenu velikih ličnih žrtava. O svim je tim bolnim događajima danas bolje šutjeti, ali Ivanova kartoteka sadržaje mnoge dokumente njegove pravednosti, jakosti u načelima i umjerenosti u postupku upravo iz onih tužnih dana.
Kad je jedan mladić u grabljanskoj orlani u Dalmaciji žestoko napadao protivnike, rekao je Ivan mireći ga: »Pustite ih u miru — mi s našim protivnicima moramo biiti gentlemani, da ih svojom dobrotom razoružamo!« A on je sam bio i više nego gentleman.
Nije mala stvar, kad svi, koji su ga poznavali, pa i oni, koji se ne slažu s onim načelima, koja je Ivan unio u javni život hrvatskih katolika, ovako sude o njemu:
»Ne tražeći ništa za sebe, vjerujući u konačni uspjeh Božje stvari u uvjerenju, da vrši volju Božju i svoju dužnost, Ivan je lične napadaje mirno i samoprijegorno snosio i nije ustajao na svoju ličnu obranu ni onda, kad su ga njegovi bliži drugovi na to nagovarali. No kad su napadaji na Orlovstvo i njegovo vodstvo prešli sve granice, tada je na obranu časti i ispravnosti organizacije, kojoj je bio idejnim vođom, poduzeo one korake, koje je odredio njegov Ordinarij. Istina je doduše, da je dr. Merz prvi unio u katoličku našu javnost vrijenije i borbu. No pravo odgovara jedan od njegovih mlađih drugova u radu: »Jest, ali ta je borba slična onoj, koja je naviještena Kristovim riječima:»Ja nijesam došao na svijet da donesem mir, nego mač«, uz koju je Krist svejedno ostao najvećim propovjednikom mira. Jer borba je dra Merza bila idejna borba, svjedočanstvo za Istinu — i ništa više. On je mrzio grijeh, ali je ljubio čovjeka-grješnika.«1
»U vrijeme najtežih sukoba u katoličkim redovima, dr. M., ma da tvrdo uvjeren u svoje pogede i ma da je imao nešto od njemačke tvrdoglavosti, nije nikada prešao mjeru i nastajao je uvijek da bude objektivan, a to je velika stvar u borbi, kad mnogi ne mogu gledati stvari u lice, već neprestano prevrću i događaje i ljude i daju im svoje vlastito i proizvoljno osvjetljenje… Dr. M. je pored dubokog religioznog života postigao i neobično privlačivo vladanje, tako, da se rijetko sretalo ljude, s kojima se moglo raditi i općiti s toliko prijatnosti, kao s drom M.«2
Evo, i sam F. Terseglav, koji je toliko iskren — a to je velika prednost — da se ne ustručava posve jasno u svoj javnosti otkloniti Ivanovu koncepciju Katoličke Akcije u cjelini, prihvaćajući tek pojedine postulate njegove, govoreći o njemu i njegovom shvaćanju Katoličke Akcije kaže: »Ti veš prijatelj, da smo hrvaškimi katoliškimi »akcionaši« (naj mi se ta grda beseda oprosti), imali velike debate… Bil je svet mladi človek, ki je spal za pokoru na golih tleh in bil v največji meri poduhovljen, ki je akcijo… prvi z največjo gorečnostjo propagiral. Pojmojoč jo iz osebnega izvirka svojega katoliškega etosa…«3
»Kako sam radostan, što sam sreo I. M.! Malo sam razgovarao s njim, jer nije bilo vremena, a i on je nevoljko govorio o onom, što sam ga pitao. Nije htio, da u sjeni Isusovih prvaka sv. Petra i Pavla, koji su ljubeći Učitelja umrli i Njega, govori o onom, gdje je tako malo istinske ljubavi i bratstva. Razumio sam ga. I kako mi je drago, da je opet pokazao svoje čisto srce!«4
Čistoća
Kao mladi student u Beču izrekao je Ivan jednom misao, da ga najviše privlači i da najviše na nj djeluje duhovno čist karakter. Od studentskih dana sve do kraja njegova života bio je Ivanu grijeh nečistoće odvratan i gnjusan. Nečistoću je oduvijek mrzio i prezirao i uklanjao joj se svuda i svagdje. U četrnaestoj je i petnaestoj godini bio idealno zaljubljen; bila je to literarna, studentska, gotovo djetinja ljubav. Djevičansku je čistoću svoga srca uvijek sačuvao netaknutu. God. 1916. polaže zavjet čistoće do braka, a 1923. zavjetovao je Gospodu vječnu čistoću. Njegova je studentska ljubav u toliko imala jačeg utjecaja na nj, što se jasno vidi i što Ivan sam ističe, da je njezinom smrću 1913. počelo novo doba njegova života, posvećeno vrhunaravskim vrednotama vjere i vječnosti. Kao idejni vođa orlovskog pokreta u Hrvatskoj morao je dr. Ivan Merz biti u čestom saobraćaju nesamo s orlovima, nego i s orlicama. One su ga poštivale i slušale, kao nikoga drugoga, a na grobu su mu odale poštu kao »vitezu ženske časti«. To je Ivan i bio u punom smislu riječi i svojom ličnošću i apostolstvom molitve, djela i riječi. A najviše svojom ličnošću:
»Kako mu je čisto oko! Kako je tih, ljubezan! Uvijek nasmijan, vedar i veseo. Zar ta duša ne zna: što je bestidnost gradskih dana i pakao gradske noći? Zar prolazi mimo ljudi s molitvom u duši, s ljubavlju u srcu? Zar dolazi među ljude kao mironosac i pionir novoga života? Kako je lijep čisti mladić! Otkud ja znam, da je on čist? Vidio sam — osjetio sam. Non potest abscondi civitas supra montem…«5
Veličina ličnosti dra Merza
U čemu, dakle, stoji prava veličina dra Ivana Merza? Veličina njegove l i č n o s t i stoji bez sumnje u odgoju srca i u blizini i vezi s Božanstvom. »Trajnim duhovnim vježbanjem, trapljenjem samoga sebe, on je postigao visoki stepen duhovnosti. Trebalo je samo par puta doći s njim u doticaj, da se opazi, što može učiniti milost, molitva i odricanje. Nikad nestrpljiv, nikad nagao, uvijek ljubezan, neprestano u radu, neumoran, priprost, on je nosio sve one velike i lijepe odlike, koje rese Kristova viteza.«6 »I onaj, koji se ne slaže s gdjekojim njegovim potezom, mora priznati, da je radio uvijek u najboljoj namjeri, goreći od ljubavi za slavu Božju i za spasenje duša«.7
Temeljem svakog apostolskog rada i uspjeha smatrao je Ivan »naš lični odnošaj k Isusu, koji u nama mora da živi«. Sredstvima vlastite vjerske izgradnje u tu svrhu smatrao je »dnevnu jutarnju meditaciju, često prisustvovanje sv. misi i primanje sv. sakramenta, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno duhovno štivo. Činimo li to, tada će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo, s kojom ljubavlju naša Ljubav — Isus — ljubi svaku pojedinu dušu. I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se ta čežnja za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja, da stavimo u Isusov naručaj, za koji su one i stvorene, sve te duše. Prvi smo korak učinili time, što smo vlastitu našu slobodu stavili u službu Isusove volje. Drugi je korak naš osobni saobraćaj s našim drugovima. U svakoj zgodi, posve nehotice, mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo mi dionici. Mi ćemo u duši našega bližnjega, koji nije naš pristaša, razmatrati jedan predmet od neizmjerne vrijednosti, koji bi se poput stakla razbio, kad bismo ga nezgodno primili. Budimo zato oprezni; budimo puni milosrđa, i strpljivosti s našim protivnicima; u svakom času oni sebi moraju biti svijesni, da mi u njima ljubimo nešto, čega vrijednost oni sami ne poznaju i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim kao i u najznatnijim stvarima. Bude li svaki naš organizovani član s tom ljubavlju saobraćao sa svojim drugovima, to će se stvoriti oko same organizacije kao neki ugođaj, neka misteriozna i miomirisna atmosfera i čim koji od naših drugova stupi u kontakt s jednim od naših članova, imat će taj osjećaj, da se tu radi o jednom velikom svijetu, koji on tek naslućuje, a još ga ne poznaje.«8
Ne prepoznajete li u tako ocrtanoj ličnost apostola katoličkih organizacija samog Ivana? Velika je tajna njegovih uspjeha bila njegova ličnost; jer on nije govorio iz knjiga, njegovi referati nisu bili spremljeni kao izvadak iz kojeg članka ili knjige, nego su bili dio njegova života, proživljeni i proćućeni. To je, uz njegovu intelektualnu nadmoć u pitanjima, s kojima se bavio i za koja se bio založio, bio psihološki razlog, da je uvijek razlikovao krive ideje od ličnosti protivnika, da se nije trebao lično izolirati od protivnika, već da je svetim mirom i vrućom ljubavi govorio i raspravljao i s onima, koji su bili najžešći protivnici ideja, što ih je zastupao. Nema sumnje, da nisu samo oni, koji su bili idejno blizi Ivanu, nego i njegovi protivnici bez izuzetka osjetili, da njegov nutarnji život počiva na visokoj pećini, s koje njegovi pogledi mirno kruže nad talasanjem života, što se razvija daleko pod njom u dubini; da su svi, koji su s njime dolazili u saobraćaj, osjetili duh vječnosti — upravo onako, kako sam Ivan crta pravog apostolskog radnika za spasenje duša:
»Veliki ljudi, koji umjedoše i u najsitnijem času života da duboko i nesebično žive, usprkos svim protuslovnim težnjama tijela i vremenitosti, neiscrpivi su i jedini radnici na zgradi čovječanstva. Oni su pozitivni tvorci historije. Ovakovih ljudi imade uvijek, oni javno, ako i neopaženo djeluju. Sva kultura, sve tečevine ljudskoga duha njihovo su djelo«. Došavši na fronti do te spoznaje, priopćuje ju Ivan svojim drugovima u »Luči« u svom članku »Novo doba«. Ivan želi, da katolički pokret, kao cjelina, ide za stvaranjem velikih pojedinaca: »Stvoriti velike ljude, cilj je svenarodnog katoličkog pokreta«, tako završuje Ivan ovaj članak. Ono, što on ovdje drugima kaže, Ivan je sam duboko proživio i neumorno je nastojao da i sam sudjeluje u ovom kolektivnom pregnuću katoličkog pokreta. Prvo je njegovo pregnuće bilo, da on sam, i u najsitnijem času svoga života, živi u najtješnjoj vezi s Bogom, posve nesebično, usprkos svim protuslovnim težnjama i zaprekama. Na taj je način Ivan, premda tako mlad, postao velikim čovjekom.
Najznatnije misli svoga sastavka »Novo Doba« i svojih spoznaja i težnja na fronti kratko je, ali pregnantno sažeo dr. Merz u nekoliko aforističkih rečenica, koje su otisnute u tadašnjem đačkom časopisu »Zora-Luč«, neposredno iza mariborske poslanice biskupa Mahnića, pod natpisom: »Što hoćemo?«:
»U ljudskim se dušama odigrava historija čovječanstva. Sve ono, što mi nazivamo historijom, samo je projekcija svega onoga, što se događa u ljudskim dušama.
Želimo li dakle postati nosiocima velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati, da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet, da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizovati svoje velike ideje.
Mi nijesmo organizacija masa, koji bi imali samo svoje zajedničke interese, već hoćemo da izgradimo mnogo velikih pojedinaca. Ovi će onda znati upotrijebiti za svoje visoke ideje i neizgrađene mase.«9
Heroizam
Vidjeli smo, kako je Ivan u srednjoj školi, pod utjecajem svoje tadašnje lektire, želio postao velik i slavan, da »srca drugih svojim prožme srcem«, da »svijetli narodima«, da se »diže, ni sam ne znam kamo«. To je karakteristična crta koleričkog temperamenta. Milost je Božja u kasnijim godinama pokazala Ivanu i cilj, za kojim mu treba težiti, i put, kojim mu treba ići, da dospije do tog uzvišenog cilja. I Ivan je čeličnim heroizmom prihvatio i ovaj cilj i put, koji vodi do tog cilja. Odsad postaje heroizam onom oznakom, koja najbolje označuje »orla zlatnih krila«. Ivan ne pozna više nikakvih zapreka ni smetnja. Heroičkom vjerom, ufanjem i ljubavlju svladava on sve, što mu se suprotstavlja na tom putu do Montsalvata i postaje »herojem kršćanskoga mira«, potpuno sjedinjen s Bogom, postaje vitezom Božje slave i pionirom Papinske ideje medu Hrvatima.
Sastavljač je slovenske Zlatne knjige, F. Terseglav, vrativši se nakon rata sa svoga šestgodišnjeg boravka u Rusiji, u zagrebačkom kat. kasinu koncem 1920., govoreći o katoličkom tjelesnom uzgoju, naglasio, da »geniji, koji hoće da rasvijetljuju svoj vijek, moraju izgarati… Tjelovježbene će sekcije gojiti taj duh heroizma i prave askeze u našemu đaštvu…«10 Dr. Ivan Merz je doista izgarao kao žrtva Gospodu, on je taj duh heroizma i prave askeze i spoznao i velikodušno provodio u život. U Parizu je Ivan za sebe sastavio ovo »pravilo života«, da svoje tijelo potpuno podvrgne duhu, a duh svoj Bogu:
1. Na sasvim tvrdom ležati.
2. Cijelo tijelo dnevno ledenom vodom umivati.
3. Izjutra ništa nejesti.
4. U petak glad osjećati.
5. Češće u najboljem teku prestati (s jelom).
6. Gimnasiticirati svaki dan u kojim god prilikama.
7. O sebi nikada ne govoriti.
8. Samo ručati i večerati.
9. Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti.
10.Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti.
11.U svojoj boli nikada ne govoriti.
12.Što manje govoriti.
13.Svaki se dan bar jednom p o s v e m a Bogu pomoliti.
14.Ići u neugodne situacije.
15.Vlastitu bol blagosivati.
16.Katkada sebi svojevoljno, u potaji, bol zadavati.
17.Katkada iz najboljeg sna ustati i gledati zvijezde.
18.Ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta, pobijediti strah, jačati vjeru.
19.Poniženje pred ljudima s veseljem primiti.
20.Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti.
21.Biti sa životom u najužem kontaktu.
I kakvom je energijom i dosljednošću on provodio ovo svoje »pravilo života«! Imade u tom pravilu nesumnjivo i točaka, u kojima obični ljudi ne bi smjeli nasljedovati Ivanova heroizma. Ima ih možda i takvih, koje su bile prestroge i za samoga Ivana. I kad mu je to u Zagrebu bilo rečeno, on se ponizno pokorio i odrekao svega, što ga je doduše na Božjemu putu tako brzim koracima dovelo do svijetlih vrhunaca, na koje se bio uspeo, ali što bi bilo kadro da ozbiljno ugrozi njegovo zdravlje.
Tako je Ivan dospio do onih biser-vrata nebeskog Jerusolima, što »otvorena svima su, al’ samo krepost onamo dovesti može smrtnika; i ona svakog uvodi, koj’ ljubi Krista trpeći«. Kako se lijepo obistinjuju i primjenjuju na dra Ivana Merza riječi crkvenoga pjesnika, što ih Crkva pjeva svake godine na dan posvećenja svojih hramova! Tu ispoređuje Crkva zemaljske svoje hramove s nebeskim Jerusolimom, s Božanskog mira gledanjem, s tvrđavom od ž i v o g s t i j e n j a, što sve do zvijezda dopire. To je »živo stijenje« sastavljeno od kršćanskih duša. Jedna je od tih duša, kako se ufamo, i Ivanova, jer doista:
Kamenar dlijetom krepkim je
I udarcima čekića
Te stijene dugo gladio,
Što ovu zgradu podižu,
I zgodnim vezom sljubljene
Do takva visa penju se.
Značenje javne djelatnosti dra Merza
Jedan od Ivanovih bližih saradnika, možda i ne znajući za Ivanov članak »Novo doba«, piše poslije njegove smrti: »Obilježje je velikih ljudi da oni stvaraju sebi prilike, a ne prilike njih. Oni daju smjer događajima, a ne vuku njih događaji za sobom. I dr. Merz je jedan čovjek, koji je stvorio svoju epohu. On je u krugove, u kojima se kretao i djelovao, unesao posve nove misli, nove ideje. Ne doduše svoje izvorne, originalne. Za originalnošću on nije nikada težio… Te su ideje stare, kao što je stara i katolička Crkva. Dr. Merz ih je našao… poprimio ih svim žarom svoje katoličke duše i provodio ih je svom energijom cijeloga bića. Umro je mlad… ali je zaorao kroz to kratko vrijeme duboku brazdu… «11
Na jednaki način prosuđuje značenje Ivanove djelatnosti i dr. I. Protulipac na glavnoj skupštini HOSa, 2. XII. 1928. Bila je to prva glavna skupština HOSa iza Ivanove smrti, a održana je u doba, kad se htjelo svim sredstvima Orlovstvo prisiliti, da se iznevjeri načelima dra Merza i da postane plijenom tadašnjih političkih strasti i štafažom jedne tadašnje političke stranke. »Iako je bilo časova, kad je izgledalo, da će teški udarci, koji su bili sa svih strana upereni protiv Orlovstva, ovo uzdrmati, mi danas ponosno možemo ustvrditi, da smo preko tih teških časova odlučno prešli i sačuvali svoje redove na visini, čvrste i složne u načelima i radu. K tome je došao težak, udarac, koji je hrvatsko Orlovstvo ove godine zadesio gubitkom najboljega Orla, blagopokojnog dra I. Merza. Nema dvojbe, da je u dru Merzu hrvatsko Orlovstvo izgubilo svoju najjaču duševnu snagu i onoga čovjeka, koji je osobom, životom i radom svojim bio središnja tačka, na kojoj su se sastali pogledi naše organizacije. Mnogi su proricali, da će smrt dra Merza biti odsudan udarac za Orlovstvo, ali su zaboravili, da je dr. Merz ostavio iza sebe misao, koja je trajna, koja je osvojila srca našega članstva i da njegova molitva znači najveću potporu u nastojanjima naše organizacije.«12
Kad se tada HOS razišao, nije nestalo te misli, koju su orlovi baštinili od dra Merza. I ne sluteći, od kolike će važnosti biti primjena onoga, što poručuje orlovima i orlicama o njihovoj petgodišnjici, zagrebački je nadbiskup dr. A. Bauer u svojoj poslanici od 22. IV. 1929. — posljednjoj, koju je upravio na HOS — upozorio orlove i orlice, da »budu svijesni riječi Kristove: Ako sjeme padnuvši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako pak umre, mnogo roda nosi.Tako i vi, ako se žrtvujete, bit će apostolat Vaš plodan. Divan vam je primjer u tom ostavio vaš vođa, blage uspomene dr. I. Merz.«13
Možda doista »sadašnjost nije kadra da dovoljno cijeni značenje i pojavu dra Ivana Merza. On je rano legao u grob, ali je svojim nastupom donio cijelu duhovnu revoluciju u naš katolički život i rad. Svojim uzornim životom i radikalnim i dosljednim načelima ostavio nam je idejnu baštinu, na kojoj se osnivala djelatnost katoličke omladine za njegova života i poslije njegove smrti. Tom je obnovljenom katoličkom gibanju dao dr. Merz neizbrisivi biljeg…«13a
Dr. Ivan Merz nije živio uzalud. On je najmlađoj generaciji hrvatskih katolika pokazao put euharistije, apostolata i žrtve i sam je svojim svijetlim primjerom u svemu živi uzor svima nama. No kao što je h e r o i z a m ona najbitnija značajka Merzove unutrašnje ličnosti, tako je P a p i n s t v o ona ideja, za koju je dr. Merz živio, djelovao i patio. Da poštujemo, slušamo i svim žarom svoga srca l j u b i m o Kristova Namjesnika u svetomu gradu, gdje je »i Krist postao Rimljaninom«, to je baština dra Ivana Merza, baština, koja je, kako se uzdamo, trajna, trajnija od onog tvrdog granita, iz kojeg je isklesan križ na njegovu grobu. S pravom su u jednu ruku Križari, a u drugu dječačko sjemenište u Zagrebu ponosni na dra Ivana Merza, kako je to na svečanoj akademiji u dječ. sjemeništu u Zagrebu prigodom Papinog dana 12. II. 1932. istaknuo prof. S. Šarić: »Svi su narodi poslušali glas Rima i svim se žarom dali na rad u Katoličkoj Akciji. Mi Hrvati nijesmo bili zadnji, nego upravo među prvima, koji smo prihvatili Katoličku Akciju. A nadbiskupsko dječačko sjemenište može biti ponosno, da je u njegovu profesorskom zboru bio čovjek, koji je sa sarajevskim nadbiskupom kao prvi pionir donio k nama i propagirao Katoličku Akciju Pape Pija XI., čovjek koji je pazio samo na riječi Crkve i na riječi Pape i koji je svojim životom i radom zaslužio častan naziv »homo catholicus«: dr. Ivan Merz.«
Pa ako se, možda, ovaj čas i čini, da od Merzove Katoličke Akcije zasad nema ništa, sigurno je, da njegova žrtva ne će ostati bez ploda: možda je sve to bilo potrebno, da jednom, kad se to Gospodu svidi, nikne snažna izvan i iznadstranačka Katolička Akcija među hrvatskim katolicima. Katolička Akcija, kako ju je dr. Merz želio, a za koju, kako je i on sam to često isticao, duhovi još nisu bili dovoljno duhovno pripravljeni. Možda nam dr. Merz svojom žrtvom isprosi od Gospoda, da ova duhovna priprava doskora uslijedi. Svakako je dr. Merz dijelio tragički udes svih zaista velikih ljudi.14 Ali upravo toga radi nije živa samo uspomena na Ivana Merza, nego i njegova misao ostaje živa i djelatna među hrvatskim Križarima i u cijelom hrvatskom narodu.
»Preuzv. g. nadbiskup dr. I. E. Šarić, koji je lično pohodio akademiju i koga su mladi križari s tako djetinjom srdačnošću dočekali, uzeo nam je svima riječ iz srca, kad ih je na koncu akademije očinski i toplo pohvalio i blagoslovio. U njima živi Merzov duh i osjeća se Merzova molitva, kako je to Preuzvišeni dirljivo isticao…«15
Na matineji, koju su zagrebački Križari priredili o desetgodišnjici smrti biskupa Mahnića, prikazao je prof. Dušan Žanko u kratkim crtama bit katoličkog pokreta i ulogu biskupa Mahnića, te usporedio načela Mahnićeva s načelima Kat. Akcije i odredbama sadašnjeg Pape. Pokazao je jedinstvenost načela i nastojanja, ta »Mahnić je bio »trublja pape Leona XIII. i Pija X.«, kao što je kasnije bio Merz glasnik načela Pija XI. o Kat. Akciji. Merz je bio čovjek, kakovog je Mahnić htio. Merz je bio realizacija Mahnićevih nastojanja i načela. Križarski je pokret upravljan duhom Merzovim, dakle vjeran vođi Mahniću i njegovim načelima kao i odredbama i uputama Pija XI. o Kat. Akciji…«16
Nije, dakle, velika samo duša, ličnost, nutrinja dra Ivana Merza. Veliko je i njegovo d j e l o u hrvatskom narodu i u katoličkom pokretu biskupa Mahnića. Dr. Ivan Merz oživio je u samome sebi onaj tip duhovnog Božjeg borca, za kojim je smatrao da je dužan težiti katolički pokret u svemu svome djelovanju. Pa i sam katolički pokret biskupa Mahnića u svojoj cjelini, kako se iza smrti biskupa Mahnića bio razvio, imao je u dru Ivanu Merzu svjesnog i snažnog »korektora«, kako se on sam nazivlje već 1923., a mi bismo možda rekli: skretničara. Biskup je Mahnić zamislio svoj katolički pokret kao veliki vjerski pokret katoličkih svjetovnjaka u pravcu sve snažnijeg prožimanja čitavog ličnog, porodičnog i javnog života duhom Krista Gospoda i Njegove Crkve, pod vodstvom biskupa i klera. No kako u zbilji onda još nisu postojali uslovi za ovo vodstvo, razumljivo je, da su jače ličnosti, svaka prema svojoj prirodnoj nadarenosti, uzgoju i prilikama, tako utjecale na razvitak katoličkog pokreta, te je vjerski, vrhunaravski momenat praktički stupio u pozadinu, a jače se isticao čas literarni, čas socijalni, čas nacionalni, a onda i stranačko-politički značaj ove nove skupine u kulturnom životu hrvatskog naroda. Dr. Ivan Merz je jasno vidio, da stvaranje stranačko-političke orientacije kao okvira ili košnice čitavog katoličkog života znači odstupati od Mahnićeve zamisli katoličkog pokreta, i, što je još više, da je sve to u otvorenom sukobu s nesumnjivim odredbama i direktivama uvijek živog crkvenog učiteljstva, naročito Pape Pija XI. Ivan je u sebi već 1923. upoznao poziv, da sve to opet skrene putem Katoličke Akcije Pija XI., putem izrazito i isključivo vjerskog, vrhunaravskog pokreta za slavu Božju i za spas duša; putem, koji je bio i put začetnika hrvatskog katoličkog pokreta, biskupa Mahnića. Ljudski govoreći o omjeru sila bila je to borba bez izgleda na uspjeh. I uspjeha, punog uspjeha i prodora onih načela, za koje se Ivan borio, nije on više doživio. Ali i to je, možda, bio dijelak mistične tragike Ivanova života, dijelak žrtve. No načela, koja je naglasivao dr. Ivan Merz, za koja se borio i za koja je trpio, opetovano je i nedvoumno proglasio čitav naš katolički Episkopat, slijedeći smjernice i upute Njegove Svetosti Pape Pija XI. Samo će ova načela, iskreno prihvaćena i provedena u život, moći jednom da u Kristu obnove hrvatski katolički narod stvorivši u njemu jaku Katoličku Akciju, kojoj je Ivan bio prvoborac i žrtva. U tome je veličina djela dra Ivana Merza, premda je u potpunom nerazmjeru s njegovom mladosti. No što je slabo pred ljudima, to odabra Bog za velike stvari.
Dr. Ivan Merz nije bio samo čovjek molitve i dubokog duhovnog života, on je bio i čovjek rada, rada za spasenje svoje duše i za spasenje drugih. Taj se njegov rad nije odvijao samo literarno, sjedeći u toploj sobi, uz udobnosti, kojima se mogao okružiti u svome životu. Ivanov rad zahvaća u živi život, a njegov je život pun pregaranja, boli i žrtve, ali i božanskog optimizma, koji je istovjetan s predanim pouzdanjem u Promisao Božji. Dr. Ivan Merz bio je u najboljem smislu te riječi moderni katolički intelektualac. On osjeća bilo modernog života u svijetu i u Crkvi, on crpe taj život i njegovu snagu na samom vrelu, on rukama svojim izgrće zemlju i kamenje da dođe do žive vode i da je dade piti i svojim mladim i starijim drugovima. On ima smisla, nesamo teoretskog, nego žive i djelotvorne sućuti, za svu materijalnu, moralnu, intelektualnu i socijalnu bijedu našega doba. Kud se on pojavi, tu niče klica novog života, tu se izdiže Krist i Njegova Crkva nad sve drugo. Ne bi pravo i potpuno shvatio dra Ivana Merza, tko bi njegov rad, njegove misli, ili njegove vlastitosti promatrao sasvim pojedince, sasvim odijeljeno jednu od druge, bez obzira na ovu cjelinu, jer tek ova cjelina daje svim ovim pojedinostima potrebitu organičku vezu, koja je živjela i razvila se u duši i djelatnosti dra Ivana Merza.
»Katolički čovjek«
»Zovite Merza pobožnim, čistim, savjesnim, svetim — ja ću ga uvijek zvati k a t o l i č k i m č o v j e k o m…
On je bio čisti katolik. Katolik s Papom i za Papu; katolik, kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili, sve dogme, sve enciklike, sva liturgika, sva svetohraništa, sve zapovijedi, svi silabi, svi katekizmi, svi biskupi, svi svećenici, sivi siromasi, svi redovnici čitavoga svijeta.
On je bio katolik, saliven od jednoga komada… Katolik do dna, do vrha, do punine!
On je živio u Crkvi, u Kristu — u duhovnoj Crkvi, u vidljivoj Crkvi, u Kristovom Tijelu, u Kristovom Duhu, u Kristu, koji je Čovjek i Bog ujedno.
Katolicizam njegove duše nije ovaj naš moderni, kojemu je važniji socijalni položaj, nego položaj vlastite duše, kojemu je sve usmjereno u ovozemne vrednote. Njegov se katolicizam ne zadovoljava sa fino upeglanim formalizmom — ta to je korektna spoljašnost radi spoljašnosti, kod koje duša plače u svojoj praznini, pobijeljeni grob. Njegov katolicizam ne poznaje zamamljivog kompromisa — ta to je izdaja samoga sebe i dokaz malodušja. On ne podnosi čak ni subjektivno opravdanoga oportunizma. Tu je znao svetoga Pavla na pamet i nije šutio…
Njegov katolicizam nije samo riječ, nego potpuno predanje sebe, do uništenja u ljubavi.
Sav je on u Hostiji, kojom dnevno hrani duh, u Papi, kojega enciklikama dnevno hrani um, u apostolatu mladosti, kojim dnevno usavršava volju.
On nema nikada nikakvog ličnog posla. On se sav dao za druge radi Boga. Njegov rad, njegov studij, njegove šutnje i meditacije, sve je to prezasićeno mišlju na Boga i na spašavanje duša, sve je to čežnja za Vječnim, nostalgija za onim, da svi budu jedno.
U samoći samoga sebe imao je samo jednu dužnost: žrtvovati se sav Ljubavi. Čitav svoj labirint misli i doživljavanja, sva jutra i sve noći sa svim raspoloženjima i onima milijunskim varijacijama gledanja, sva primanja i sva ulaženja u događaje svijeta, sva davanja i sve odnošaje — sve, sve to protkati, raskvasiti, uroniti u centar metafizičkog pokretanja, sve podrediti onaj tajanstvenoj dinamici Kristove boli i ljubavi, to je bilo vječno zujanje njegovih najbitnijih žica, to je bio osnovni ton njegova bivstvovanja.
Radi toga smo slutili u njegovim dubinama mnoštvo ljepota, koje je on svakome dijelio kao komadiće kruha siromasima.
Njegov je životni program deificiranje čovjeka. Sve je htio povući za sobom u Svetinju mističnih osvjetljavanja i voditi mudrim stazama do vrhunaca. Njemu je tako blizu bio vez ljudske duše s Bogom, problem vjerovanja, boli i providencijalnih određenja, problem samostana, monaštva, srednjevjekovne mistike, svetačkih pojava, liturgijskoga uživljavanja u misterije katolicizma, problem Vatikana i encikličke nauke, da je time sve počimao i sve svršavao.
Stoga je svuda samo tražio dušu, samo ono, što je lijepo.
Kad je pred njim stajao čovjek, on ga je gledao onim unutarnjim okom i klasificirao samo po jednome mjerilu: j e l i č o v j e k m i l o s t i i l i n i j e. Odmah je nekom nježnom smionošću silazio u dno duše, usred njene boli. Za njega je nešto vrijedilo samo ukoliko se tiče spiritualnosti, iz koje sve proizlazi i u kojoj se javlja Bog.
Religija je za njega bila stvarnost, u koju je bio zaljubljen kao sv. Franjo u madonu povertá.
On je živio i hodao među nama kao č u d o, kao katolički čovjek. Racijonalizam se nije zavukao pod njegovu religiju, a najveća originalnost njegove bogate ličnosti počiva u apsolutnoj poslušnosti božanskom auktoritetu.
Kad smo vidjeli njegove napore, kad smo čuli njegovu riječ o našim preporodima, kad smo saznali za njegov križni put, konačno, kad smo isprebijeni bolom bacili grudu zemlje u njegov grob, s p o z n a l i s m o i s t i n u n a š i h d a n a i g o n j e n i n u t a r n j i m p o z i v o m p o š l i n j i v o m ž i v o t a z a n j e g o v i m s t o p a m a…
Na toj njivi svijetli pred našim plugom on, »h o m o c a t h o l i c u s«.1
»Zrio za nebo«
Na kraju još jedno pitanje: Zašto je Gospod uzeo k sebi Ivana tako rano, zašto ga je uzeo od nas u času, kad se činilo, da je bio najpotrebniji ovdje na zemlji? Na to pitanje odgovaramo s P. Hausherrom: »Nije potrebno, da mi uvijek shvatimo Božju Providnost. Ivan Merz bio je zrio za nebo, koje mu je bilo otvoreno. Između njegova života ovdje i između onoga, što zovemo njegovom smrću, nije bilo druge razlike, osim razlike spuštenoga i dignutoga vela. On je ovdje dolje živio u nebu: zašto dakle da mu dobri Bog odlaže čas, kad će mu se pokazati bez vela? S ovog se Božanskog gledišta lako razumijeva, zašto je dr. Ivan Merz tako rano preminuo. A Hrvati treba da budu zahvalni Bogu, što im je u Ivanu dao uzor pravog kršćanina i zagovornika kod Boga«.
1 »Narodna Politika« 5. VI. 1929.
1 Dr. M. Lehpamer: Dr. Ivo Merz, heroj kršćanskog mira, »Nedjelja« 1930., br. 20. str. 3.
2 J. S.: Dr. Ivan Merz, »Luč« 1928., VIII, str. 235.
3 F. Terseglav: Fons aquae vivae, »Križ«, Ljubljana 1929., V. VI. 67.
4 Pero Crnkovački: Brat-Vitez, Uspomene na dr. Ivu Merza, »Luč« 1928. IX. X. 276/7.
5 Pero Crnkovački: Brat-Vitez, »Luč« 1928. 276.
6 J. S.: Dr. Ivan Merz, »Luč« 1928., 234/5.
7 »Narodna Politika« 13. V. 1928.
8 Dr. Ivan Merz: Sticanje podmladka, »Luč« 1923/4, str. 15.
9 »Zora-Luč« 15. X. 1920, I. str. 4.
10 »Zora-Luč« 1920, str. 64.
11 Dr. M. K.; Naš »dragi sveti Ivan«, Križ, Zagreb 1930, V. 89.
12 Glavina skupština HOSa, Orl. Straža 1929, I. 15.
13 »Nedjelja« 1929. br. 18. str. 5.
13a Isp. »Nedjelja«, 11. V. 1930., br. 19, str. 1.
14 Isp. P. M. Meschler S. I.: Christliche Tragiik; Geistesleben, Freiburg 1919. 92.
15 »Katol. Tjednik« 11. I. 1931. br. 2, str. 4.
16 »Nedjelja« 1931. I. str. 259.
1 D. Žanko: Homo catholicus, »Nedjelja« 1930. br. 11. str. 314.