VITEZ SRCA ISUSOVA
(U tiskovnom izdanju: str. 163–240)
»Kod života jednog sveca je svakako najzanimljiviji
njegov vlastiti duševni i tjelesni život;
njegovo djelovanje u društvu samo je posljedica ovoga.«
Maslovare, 18. XII. 1918.
»SPOSOBAN!«
Cijeli Merčev život i nije drugo nego junačko pregnuće, da izgradi nutarnjeg čovjeka. Pogledajmo sada, kojom je to sviješću, kojim silama i kojim sredstvima činio, te do kojega je stupnja uspio.
Kako je bio jaka mješavina krvi bio je i dosta izrazitog temperamenta i to po ocu i majci koleričnoga. Postojana mu je bolest još primiješala nešto tugaljive, ali i misaone melankolije. Vanredno razvijeni i dobro čuvani živčani sustav[1] usmjerio mu je i značajnu muževnu ćud: od oca mu prenio dar bistrine i snage, od majke čuvstva i okretnosti, a od oboje širine srca, radinosti, stege i ustrajnosti. Jak talent u pamćenju, sudu i volji smogao je naučiti deset jezika, svladati građu koja se traži i dostaje za dva doktorata, osposobiti se za četiri zvanja: časnika, profesora, književnika i svećenika. Povrh toga bio bi si još mogao zasluživati kruh i kao mehaničar, svirač, glumac i športaš. Takav je čovjek mogao mirno nastupati, otvoren biti i osvajati. Divna naravna građa za sveca, ali i strahovito oruđe za prokleta. Ivan je odabrao prvo.
Sve te sposobnosti i podsvjesno su pitale: čemu smo tu? Zato njega i neprestano muči problem života, pitanje čemu živim? Rješenje mu daje misao na zadnji cilj, na koji ga već kao dječaka opominje smrt, jer mu ona kroz bolne oči neprestano prijeti. Pogibelj sljepoće upozorava ga na bit i nutarnju vrijednost stvari, pa ih po tom i procjenjuje i sve k Bogu upravlja. I kako ga ta bol cijeli život prati, tako je sebi i neprestano svjestan strahovite zbilje života, koji mu je samo boj, za vječnost. K Bogu treba doći, za nebo se pripravljati. Život je žrtva za vječnu sreću. Bol ga drži u poniznosti, koja rađa poučljivošću; čežnja za Bogom rasplamćuje sve jaču ljubav, koja nadahnjuje žrtvu – i eto bitnog sadržaja cijelog nutarnjeg života Ivanova.
Ljubav želi s Bogom razgovarati tj. moliti se, a Ljubav želi i Bogu sličnijom biti, pa sjetilnost potiskivati tj. odricati se, žrtvovati; a to su dva krila, kojima se duša diže u visine savršenstva. Ovo temeljito i zdravo shvaćanje duhovnoga života ima Ivan od početka. »Ono što uviđam, da je u meni plemenito, to meni moguće nije iz čuvstva nego razum mi kaže: tako je dobro – i tako radi«. Beč, 31. I. 1915. Taj razum je Ivanu govorio, da je dobro steći pravo mišljenje i od drugoga, pa je tom krepošću poučljivosti[2] sve voljkije primao pouku. Nije on te kreposti lijenošću zanemario niti ohološću prezreo, nego je poštovanjem prema svakom ugledu i brižnim proučavanjem znanstvenih vrela i dokazala razvijao. K tome je naravnu domišljatost marljivošću razvijao do prave vještine i snalaženja, i tako bio upravo neiscrpiv u razlozima potičući sebe i druge na krepostan život. Ovo temeljito duševno raspoloženje – dati se poučiti – vanredno je važno za usavršavanje, a u Ivana je bilo kao dio razboritosti i poniznosti upravo njegova značajka.[3]
Kako je poniznošću tj. svjesnim podvrgavanjem povjerovao, tako je povukao i posljedice, pa se Stvoritelju podložio vršeći njegove zapovijedi. Ponajprije da ga u velikim stvarima ne uvrijedi, da ne učini teškog grijeha. Kako pak nema teškog grijeha bez makar kakovog oholog umišljanja neovisnosti, tako je ovakvo iskreno podvrgavanje prvi stupanj poniznosti. Prvi stupanj ili prvi put duhovnoga života, put čišćenja. Kako mu bivala sve jasnija dobrota Gospodnja prema njemu, tako se i ćutio sve jače obvezanim tu dobrotu ne ražalostiti ni lakim grijehom, nego što više kreposnim vježbama razveseliti. I to podvrgavanje i težnja je drugi stupanj poniznosti i ujedno drugi stupanj duhovnoga života, stanje napredovanja, put prosvjetljenja. Kako je upoznao u Isusu ljubav, koja čini za ljude najviše što može, koja se daje pogrditi i uništiti, da izliječi ljudsku oholost, tako želi i Ivan odgovoriti Isusovoj ljubavi što većom sličnošću u vršenju savjeta njegovih i u podnašanju pogrda, sasvim prezreti ljudski obzir i potpuno zabaciti duh svijeta, a provoditi samo vrhunaravna načela. I to je treći stupanj poniznosti, a ujedno treći stupanj duhovnoga života: potpune sličnosti i ujedinjenja. Tako su istina i iskrenost, ljubav i poniznost, molitva i odricanje redom usko spojeni i jedno u drugo uprti, kao hrvatsko uzlovno vezivo ili stropovi kasne gotike. I kako se njezine pojedine žile i rebra tek u visini samostalno razvijaju, a u stupovlju su združeni u jedno, pa da se opet i na vršcima stropa spoje u jedno, tako su i početci Ivanovih kreposti već u korijenu zamjetljivi, tijekom nauka i u javnom životu se razvijaju, da se onda, a napose pred smrt opet u divnoj žrtvi svi ujedine. Kad je na orlovskom sletu u Đakovu zanosno opisao nutarnju izgradnju duhovnog života kao đakovačku katedralu, bilo je to samo izražaj vlastitog doživljavanja. Evo npr. jednog od prvih ovakvih spletova naravi i vrhunaravi, težnje i kreposti.
Banja Luka, 14. I. 1916. »Kod kuće mi je dobro – hoću da se izrazim: bolje. Skoro nikada nije bilo toliko zadovoljstva, tolika suglasnost i veselje kao sada. Mama se uvijek smije i mene mazi. Tata ozbiljno čita, ali iza lista uvijek štogod lijepo progovori. Materijalno sjajno ide. Mogu reći: ovo je skoro idealna slika porodična života. Sve se bojim, da ne će dugo trajati. (I nije trajalo, jer je za mjesec i pol morao u vojsku). Jednom nešto dođe; sve je prošlo, svak ode svojim putem. Dođe smrt ili šta drugo.
Doduše meni je već dosadno ovdje. Ta nisam stroj. Sviram i čitam; a cilja pred sobom nikakvoga nemam. Nema dana, mogu reći sata, kad me ne slijetavaju pitanja o biti života i svijeta i slično. Ja doista čvrsto, bar dosta teoretski, bolje reći samoživo, vjerujem, no ipak se svemu čudim. Tu je vani aleja, pa sunce sja, pa svemir iza toga, i ja živim i ovaj, te onaj. Pa to i uistinu jest. Pa i zemlja se kreće, postoji rat, historija i to nije samo zamisao mašte, nego to sve opstoji, stvarno je. I uvijek se pitam: što je to stvarno. Razum znade; no srce se uvijek iznenađuje. A onda se srce kao zaleti u mističke predjele, osjeća čarobnu žeđu, koja je to golemija, čim je bliža Izvoru, bolje reći slutnji Izvora, a kad se čovjek šeće, čudi se svemu tomu. Tajna je život…
K tome je još ona oholost, vražja nadutost u čovječjoj naravi. Sam sebi bi priznao grijehe, a kad mi drugi napomene, ja se ljutim umjesto da sam mu zahvalan. Onda ona težnja za vjerskom obnovom svijeta, više je u meni neka težnja da se uzoholim. Može čovjek biti ponosan, jer zna šta je istina; no tu se uvijek pomišlja na slavlje i kako ću ja na kraju imati pravo na mjesto da se zgadim i priznam, da nije ništa moja zasluga, nego da se pokoravam Istini, koja je pobijedila. Poniziti se treba često i onda će istom čovjek biti na svom mjestu. Mnijenja, obzir ljudi valja prezirati u tim slučajevima«.
Ovakvu ozbiljnu svijest svojih pogrješaka, ovakvo iskreno priznanje samomu sebi i poticanje, da ih i pred drugima prizna, pa onda odlučnu volju popraviti se i srdačnu čežnju za Božjom pomoći očituje Ivan neprestano. To je izražaj one njegove velike ljubavi k Istini u stvarnosti života, ona čežnja da mu svetost života odgovara idealnoj Božjoj i njegovoj zamisli. To je u isti mah čežnjom izražena istina, poniznost i ljubav.
U tom je raspoloženju Ivan sve dobro pripisivao Gospodinu Bogu, a sve slabosti sebi. Dosljedno nije se isticao ni hvalio, a još manje tuđu pohvalu očekivao. Nije ga vrijeđalo, ako mu je tko prigovorio bilo onom što je činio, jer je sebe držao tek nekim odrazom stalnog jednog stupnja savršenosti Božje, a takovih stupnjeva ima neizrecivo mnogo, u svakom čovjeku po jedan. Pa i taj svoj stupanj ćutio je Ivan da on slabo izvodi i odražava, pa se i bojao tvrdokorno ostati kod svoga, osim u načelnom stavu, za koji je bio siguran, da odgovara smjernicama crkvenoga učiteljstva. Daleko je bilo od njega svako hvalisanje ili poljepšavanje; nasuprot: što više sakriti svoje kreposti, dapače i pred istim svojim duhovnim vođom, što inače nije običaj u katoličkoj askezi. Još više! Često se veselio kad bi ga omalovažavali ili ružili. »Pa jest! Što ćete, slab sam ja kršćanin. Molite se za mene, da se popravim«. Ova istinitost u poniznosti i poniznost u istini, to je temelj kako vjeri, tako bratskoj ljubavi, krotkosti, praštanju, vedrini i svetoj slobodi. Ali prava poniznost s poniženjem. A tih je bilo i od drugova, koji ga smatrali nepraktičnim; i od protivnika, koji ga okrivljivali zbog sijanja razdora; i od slobodara, koji su smiješkom prelazili preko njega kao »zaostaloga«; i od crkvenih ličnosti, kojima kao da je bio koji puta neumjestan pretjeranac… Sve je to Ivan znao, sve proćutio, ali i mirno pogrđenom Isusu prikazao.
Ivan eto ima pravi i visoki pojam o kršćanskom savršenstvu, u njega je velika težnja za svetošću, njegova iskrenost i darovitost jamče, da će je najozbiljnije nastojati ostvariti. Mogao bi ga dakle i vrhovni Meštar svakog viteškog reda proglasiti na stavnji »sposobnim«, i bez bojazni ga primiti u »novaštvo«. Po ovom on sada pokazuje, zašto nije mogao ostati u Vojnoj akademiji zemaljskoga kralja, a kako dobro pristaje u onu Nebeskoga.
NA VITEŠKOJ AKADEMIJI
O Bezgrješnom Začeću god. 1923., upravo kad je Ivan zavjetovao vječnu čistoću i kad je spremao osnutak HOS-a, držao je i na svečanoj akademiji Marijinih kongregacija u Glazbenom zavodu pred najodličnijim katoličkim slušateljstvom predavanje »O nutarnjoj snazi Marijinih kongregacija«. On je ispravno nalazi u jakosti duhovnoga života članova. A Marijin odgoj je zapravo odgoj Isusov, za Isusa, po Isusu. Pa zato je primjenljiv na sav katolički odgoj. Kako je Ivan zamisao dobro proučio i k tome iz iskustva govorio moramo ove poglede na duhovni život smatrati njegovima. Nije iscrpio svu građu, što u takvom predmetu i nije bilo moguće, ali je pružio sustav, s jasnim ciljem, sigurnom metodom i jakim sredstvima. To su vježbe za pravog viteza, neposredno Marijinog, ali i po ukusu Srca Isusova; to je naučna osnova akademije njegovih vitezova. Evo, zbog našeg prostora, ponešto skraćenih njegovih misli, kako ih je objelodanio u »Katoličkom listu« 1923. str. 618.
Svrha svih ljudi jest njihovo posvećenje; svrha im je da postanu sličnima utjelovljenoj Riječi – našemu Spasitelju Isusu Kristu… Pitamo se radi toga: Kakav je bio unutarnji život našega Spasitelja, da prema tome učinimo naš život sličan Njegovome?…
Naše podatke o unutarnjem Isusovom životu crpimo iz Njegovih riječi i djela, koja može lako svatko da čita u Evanđelju. Potrebno je radi toga da redovito čitamo ovu knjigu ili drugo duhovno štivo, koje na temelju evanđelja govori o unutarnjem životu našega Spasitelja… Dodajmo k tome još molitvu prema sv. Bogoslužju i čitanje života svetaca. Sveci su naime svoj unutarnji život najbolje prilagodili svome Prauzoru i po izrekama ovih Božjih remek-djela – svetaca – možemo jasno razabrati kakav je bio život samoga Spasitelja. Sv. Liturgija je najbolji vođa, koji nam otkriva na vrlo pedagoški način u toku jedne crkvene godine sve pojedinosti iz života našega Spasitelja. Crkva je naime zaručnica Isusova, a duševni život savršene zaručnice je savršeni odraz duševnog života Zaručnika. Ovaj je unutarnji život te nebeske zaručnice izražen na umjetnički način u sv. Liturgiji. Njene molitve i kretnje; njeni napjevi i njeni miomirisi izsjajivanje su Neba na zemlji, odraz su unutarnjeg života Božjega…
Razmišljajmo dnevno o navedenim stvarima: o Starome i Novom Zavjetu, o životu svetaca ili o sv. Liturgiji…
Sve ovo pretpostavlja, da smo mi odlučili težiti za svetošću. Odlučili – dà, to je ona tajanstvena ishodna točka, s koje polazimo putem dobra ili zla. O tajno Božje nepronicavosti; čovjek se može da odluči na dobro ili zlo, može da krene na desno ili lijevo. Čovjek, koji bivstvuje samo zato, jer ga Bog uzdržava, čovjek može; čovjek je u tome zaista sličan Bogu, jer imade slobodnu volju kao Bog. I zato, želimo li postati što sličniji Isusu, to valja da postanemo gospodarima svoje volje. U tu svrhu valja sustavno da svladamo sve zapreke na putu savršenstva. Samozataja duha i trapljenje tijela su one dvije poluge, s kojima se naša volja vježba i čeliči; one odstranjuju iz naše duše one mane, koje su na njoj uslijed grijeha. Te mane ne daju da vatre Božanskoga Sunca prodru posve u našu dušu i učine je usijanu kao vatra željezo. Temelj duhovnoga života leži u naprezanju naše volje. Spasitelj je to rekao svima: »Tko hoće da ide za mnom neka se odreče sebe, uzme križ svoj svaki dan i slijedi mene«. Luka 9, 23.
Pomoću neprestanog naprezanja naše volje u dobru možemo težiti za onom savršenošću, čije smo uzore našli u našemu duhovnom štivu. Mi želimo postati slični Spasitelju, želimo da naš unutarnji život postane odraz Njegovoga. Mi želimo da se pokorimo i podredimo Vječnome Zakonu, koji ravna svijetom – koji sva priroda s najvećom točnošću izvršava, a koji jedino čovjek poremećuje. Želeći postati nosiocima Božjega poretka, to se sva mudrost našega života sastoji u tome, da se svojevoljno podvrgnemo onoj istoj zakonitosti, kojoj se nesvjesno podvrgava nerazumni svijet – tj. mi moramo vršiti volju vrhovnoga zakonodavca. »Budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji«. Mat. 6, 10. U tome je bit svetosti; u tome je srčika svih onih molitava, koje su rečene od početka svijeta i koje će se reći do konca svijeta. A to je poniznost tj. dragovoljno pokoravanje Volji Božjoj, dakle temelj svim ostalim krepostima; na ovoj mora da počiva zgrada našega unutarnjega života.
Poniznost, molitva, duhovno štivo i vježba volje u dobru one su četiri pretpostavke, bez kojih je svaki unutarnji život isključen. Duhovno je štivo u običnim prilikama potrebno, jer po njemu obično spoznajemo volju Božju.
Ipak još nismo spomenuli ono najjače sredstvo, koje je za nas na ovoj zemlji ona vatra, koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarom. Tada mi sami na sebi iskusimo riječi sv. Pavla, koji veli: »Živim ja, ali ne ja, nego u meni živi Krist« Gal, 2, 20. To je plod presvete Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.
Mi živimo u sretno doba; mi svi možemo uživati plodove papinstva Pija X.; možemo često i dnevno biti s Onim, koji je sva radost naša. Po odredbi toga svetoga Pape zemlja je postala nebom, a bijedni su oni katolici, koji još nisu razumjeli značenje česte i dnevne sv. Pričesti.
Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode, koje vode u život vječni. Ivan 4, 14. Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život. U svetoj Pričesti duša slavi svoje slavlje, ona postaje slična svome Božanskome Zaručniku, postaje božanska. Granice nutarnjeg savršenstva kao da prestaju; duša postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti.
Tko spomene obnovu unutarnjeg života pomoću svete Pričesti mora i nehotice da se sjeti svete Ispovijedi. Ova su dva sakramenta izvor stalne i uspješne obnove nutarnjeg života svakog katolika. S tim je u vezi i izbor stalnoga ispovjednika. Bog naime hoće da vodi ljude pomoću ljudi. Ispovjednik od Boga dobiva posebne milosti, da nam pokaže volju Božju. On će nas uputiti, koje mane da izbjegavamo i u kojim krepostima da se vježbamo.
Sve su ovo samo pomoćna sredstva, koja napokon dovode do jednoga cilja; sva ova imaju da uvedu Boga u našu dušu i da je On ukrasi što većim stupnjem nutarnjeg života. Tek tada će biti ispunjena ona neizmjerna praznina, koja je u našoj duši i koju može da ispuni samo neizmjerni Bog.
No mnogi će se u čudu pitati, kako da jedan kongreganista govoreći o unutarnjem životu ni ne spominje Bl. Djevicu Mariju. Zar ona nema u njegovoj duši posebno mjesto? Zaista Bl. Dj. Marija udovoljila je onim zakonima za koje smo rekli da su neophodno potrebni za bujan unutarnji život, pa nam je zato i kao uzor i kao zagovornica divno pomagalo nutarnjeg života. Ono malo riječi, koje nam je sačuvalo evanđelje o Isusovoj Majci, na vrlo točan i savršen način pokazuje bit njene duše. Rečenica »Neka bude po riječi tvojoj«, koju je izgovorila, kada joj je Arhanđeo Gabrijel donio radosnu vijest o njenome pozivu, sadržava u sebi suštinu njene osobnosti. U njenome životu nije bilo niti časa, kada ona ne bi činila volju Svevišnjega: Ona je vršila zakon Božji, ona se je pokoravala običajima svoga naroda, ona je napokon slijedila sve Savjete, koje je njena duša dobivala na neposredan način od Duha Svetoga.
I ako je ona bila izabranica među izabranima, nemojmo pomišljati, da se ona nije služila duhovnim štivom. Pobožni su je slikari prošlih vjekova prikazivali gdje čita u Psaltiru. Posve je jasno, da je ona neprestano čitala, i molila psalme; njen slavospjev »Veliča duša moja Gospoda« sastavljen je od rečenica nama dobro poznatih psalama; Djevica je sadržaj psalama tako upila u svoju dušu, da su joj oni u svim časovima nesvjesno izvirali iz njenih presvetih usta. I kada pomno pročitamo hvalospjev »Magnificat«, to u njemu vidimo izražen sav unutarnji život Bogorodice. Njena duša koja je počivala u Bogu prožeta je bila punom i potpunom radošću. Ona je ljubila poniženje, samo da ne zaboravi Onoga, koji je vječan, koji je tvorac svijeta. U Bogu je ljubila sve ljude, sav rod ljudski, i bila je presretna da može prikazati svoga vlastitog Sina za vječno otkupljenje čovječanstva.
Majka Marija je dakle za nas pravi uzor. No Ona je bila i puna Milosti; sav neizmjerni unutarnji život samoga Boga napunio je njezinu dušu; neizmjerni Bog, nama daje svoj vlastiti život preko Nje; a gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji. Svećenik, koji nam je dijeli, zapravo nadomješta Bl. Dj. Mariju, koja u svojoj beskrajnoj ljubavi nama daje puninu svoga vlastitoga unutarnjeg života, svoga vječnog neograničenog unutarnjeg života, – koja nam daje samoga Boga, Isusa Krista euharistijskoga. Zato sveta Liturgija tvrdi u svojem čitanju: »Ko mene nalazi, nalazi život, i crpsti će Spasenje od Gospodina«. Zaista tko nalazi Mariju, nailazi na njezin unutarnji život, na život potpune Milosti u njenoj duši, nailazi na život Presvetoga Trojstva. Marija nam daje taj potpuni život presv. Euharistijom; na taj način nove vode božanskoga, neizmjernoga života počinju strujati u našoj duši; mi uistinu počinjemo »crpsti Spasenje od Gospoda«, kako to veli sv. Liturgija.
Do konca našega života crpimo preko Marije božanski život. Molimo joj se bez prestanka, da puni svete radosti jednom preminemo u njezinom nježnom zagrljaju i na Srcu Isusovu. Tek u nebeskoj će slavi – u Srcu Isusovu doći stablo našega nutarnjega života, koje je na zemlji počelo klijati, do svoje potpune veličine i do svoga potpunoga cvata. Tek onda će naša duša postati savršeni, užareni odraz presvetoga, vječnoga, trojedinoga, božanskoga Sunca.«
VJEŽBE DUHOVNOG ČIŠĆENJA
Dok u vojničkom odgoju mora biti u svemu jednoličnost, u duhovnom ima uza svu istovjetnost u bitnosti vjere, zapovijedi, savjeta, sakramenata i molitve, ipak neizmjerna razlika u osobnoj primjeni i provedbi; već prema stupnju Božje milosti, ljudske veledušne volje, sredstava, koja više upotrebljava, te prilika u kojima se nalazi Božji borac.
U Ivana se opaža postojani napredak u duhovnom životu. Stupnjeve razvoja možemo pratiti iz Dnevnika, njegovih spisa i iz svjedočanstva, onih, s kojima je radio. Čujmo redom njegove krepke izjave kao gesla s idejama, koje zanose.
Dnevnik svoj započinje 8. III. 1914. s usklikom: »Živjela umjetnost!« No odmah 11. IV. 1914. kliče i »Slava Tebi Isuse!« Zatim 19. VII. »Ljubav je snažnija od mržnje i straha. Hosana Kristu, koga toliko vrijeđam!« – 8. XII. »Mirni rad i odgoj samoga sebe je geslo čovjeka.«
1915. 10. III. počinje treći svezak Dnevnika s križem i usklikom »Cum Deo! S Bogom!« »Život nam je žrtva; boriti se proti nagonu«. 12. XII. »Bojim se sjetilnosti i borim se sa skrajnostima, ali proti njoj.«
1916. 23. I. »Htio bi biti ponizan!… Približujem se silnim naporom kršćanskom poimanju.« 28. I. »Kršćanstvo mi još nije zašlo u krv. Nastajat ću da budem što nježniji, što ponizniji.« 28. II. »Duševni svijet, svijet molitve je najstvarniji; za njim mi valja težiti. To ću pomoću češće Pričesti.« 15. VIII. »Bol, bol, bol me obuze ljut i crn. Vječna borba, vječna glad u meni za Istinom… Rado trpim kada Providnost traži, ali svojevoljno još ne izabirem.«
1917. 18. V. »Zašto u meni tolika težnja za usavršenjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim? Zašto neka nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi previše, »budi nadčovjek«! 17. IX. »I žalosti se koji puta duša moja do suza i boji se za se radi strasti, koje navaljuju.« »Nasljeduj Krista« III, 50. 18. IX. »Ja volim čovječanstva, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret povijesti.«
1918. 27. I. Na talijanskom bojištu. »Život je težak; težim za odricanjem, pa ne ide tako lako, da samo dva put dnevno jedem i na tvrdom spavam te ranije ustajem, pa da se mogu više Bogom pozabaviti. Treba mi se priviknuti na dočekivanje smrti.« 28. V. »Odlučio sam ne piti vode. Bože pomozi, daj mi milost, da postanem barem gospodar tijela. Bolje umrijeti, nego biti mekušac i igra strastima. Svibanjska kraljica neka mi oprosti što na nju tako rijetko mislim. Bože, Bože, više mističkog svijeta!« – 3. VIII. »Ovo je za mene sada najpreče: silom se oprijeti požudi«. 23. XI. »Veliki, sveti ljudi su izvor svemu; oni su začetnici kraljevstva Božjega na zemlji.« »Sveta djetinja nevinost vrjednija je od svega blaga ovoga svijeta.« 27. XII. »Siromaštvo, junaštvo, strašiva mjesta, potpuno svladavanje sebe.« – Deset dana prije spomenuo je zadnji puta u petogodišnjoj borbi svoju preranu ljubav s bolnim uzdahom: »Bog joj se smilovao!«
1919. 3. III. »Neka nam pomogne dragi Isus, da svladamo sotonu u samome sebi i da ljubimo našeg Stvoritelja i našeg bližnjega, pa da tako uzmognemo proslaviti i proširiti presvetu Crkvu«. – 5. VIII. »Čovjeka obuzme oduševljenje za našu svetu vjeru, koja u očajnim vremenima rađa nadljude.« 14. X. »Ne gledati odviše u ljude. Svladati radoznalost.«
1920. 12. V. »Duševno sam najproduktivniji, kada svladavam otpore ili kada trpim. Dakle: sam rado trpjeti.«
1921. Ivanov program za duševno usavršivanje stvoren u Parizu kao »Pravilo života«: 1. Na sasvim tvrdom ležati. 2. Cijelo tijelo dnevno ledenom vodom umivati. 3. Izjutra ništa ne jesti. 4. U petak glad osjećati. 5. Češće u najboljem teku prestati jesti. 6. Gimnasticirati svaki dan u kojim god prilikama. 7. O sebi nikada ne govoriti. 8. Samo ručati i večerati. 9. Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti. 10. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti. 11. O svojoj boli nikad ne govoriti. 12. Što manje govoriti. 13. Svaki se dan bar jednom posvema Bogu pomoliti. 14. Ići u neugodne prilike. 15. Vlastitu bol blagoslivljati. 16. Katkada sebi dobrovoljno, u potaji bol zadavati. 17. Katkada iz najboljeg sna ustati i gledati zvijezde. 18. Ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta, pobijediti strah, jačati vjeru. 19. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti. 20. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti. 21. Biti sa životom u najužem dodiru.
4. XI. »Rob sam Božji… Valja svijet zaboraviti i sve sile usredotočiti u radu za Isusa… Izgorjeti, da zaista uđem onamo sa što više bližnjih, gdje nas čeka Otac, Sin, Bl. Dj. Marija u Duhu Svetome…«
1923. 7. XI. »Služit ću Bogu kao ispravljač u katoličkim organizacijama.«
1928. 21. I. »Sve na slavu presvetoga Srca Isusova.« – 13. II. » Trpljenje je najjače sredstvo da spašava i posvećuje duše.«
Vježbe zadnjih godina: Molitva sa apostolskim nakanama popraćena žrtvom, napose za Orlove. – Sv. Pričest u što užem sjedinjenju s Presvetim Trojstvom. – Ljubav zahvalna i naknadna; strjelovite molitve Srcu Isusovu; duhovna sv. Pričest; naknada za pogrde Sv. Oca i za javne grijehe. – Pouzdanje i predanje očinskoj Providnosti. – Nakane sve savršenije u radu npr. jer je tako milo Presvetom Srcu; jer će se napinjanjem sila očitovati savršenstva Božja i time Gospodina proslaviti; misliti u radu na prizor, kako je Isus slično radio; napor rada žrtvovati, da i povjereni mu u školi i društvima te teški radnici zavole rad. – Vesela strpljivost s majkom; vedrina kad ga u poslu smetaju nezgodni posjeti; potražiti u saobraćaju baš one, koji su neugodni; tuđu oštrinu svladavati krotkošću; sućut s grješnicima i uzdasi za njih. – Boli tjelesne i duševne sjedinjavati s bolima Srca Isusova i Marijina te ih na njihove nakane prikazivati; sjetiti se kojeg sličnog prizora iz Muke Isusove, pa njemu u zadovoljštinu svoj bol podnijeti; trpljenje prikazivati za duše u čistilištu.
Sve ove vježbe zadnjih godina bile su sama pojačana pažnja u dotičnom smjeru, jer je Ivan ionako bio neprestano sjedinjen s Gospodinom Bogom. Iz ovoga niza smjernica, odluka i vježba razabiremo, kako Ivan proživljuje
Duhovno čišćenje
od grijeha, mana i svjetskoga duha. Znajući dobro kako on sam sebe oštro sudi i »okrutno po sebi lupa«, (dr. Gračanin: Uspomene str. 11.) možemo biti sigurni, da oni grubi izrazi u Dnevniku »da griješi«, »da živi kao životinja, ne znače smrtnoga grijeha. Dapače ćemo biti bliže istini, pravdi i ljubavi, ako vjerujemo, da se svi njegovi manjci mogu protumačiti bez osobnog teškog grijeha. No kako bilo da bilo, on pere svoje pogrješke čestom i skrušenom svetom ispovijedi, a u zadnjih deset godina života mu sigurno ne može nitko spočitnuti teže pogrješke. Njegovo je dakle čišćenje bilo više upereno proti manama Adamovog sina tj. sklonostima, izraženima u »sedam glavnih grijeha« i protiv nazora onoga svijeta, o kome svjedoči sv. Ivan, da je »uronjen u zlu«. Čistio se pak ispitujući savjest svaki dan; zadnjih godina dapače i o podne i u večer; ispovijedajući se svaki tjedan i pazeći posebnom vježbom redom na glavne manjke, da u njih ne upadne. Pri tome se nije toliko zadržavao da izbjegava grješne prigode, koliko više vršeći protivne kreposti. Čistio ga je i sam Gospodin Bog bolešću, ratnim stradanjima i dopuštajući, da ga toliko puta led odonuda bije, od kuda bi bilo trebalo da ga sunce grije. Ovo prvo doba svoga duhovnog života završava Ivan koncem rata. Kasnije patnje bile su više vježbe u junačkim krepostima nego sređivanje sjetilnosti.[4]
U pogledu trapnji, što ih je Ivan sam poduzimao, ne mora se uzeti, da je odmah i sve najednom proveo. No sigurno je, da ih je boraveći u Zagrebu doista sve vršio, dok mu neke nije otac, druge ispovjednik, a treće liječnik branio. U bitnosti je ipak cijeli pokornički program držao sve do teške bolesti god. 1927. Onda je sama bolest bila najveća pokora. Ivan je svojim tijelom, nagonima i svim sjetilima, dapače i maštom već koncem rata 1918. potpuno vladao. Pokorom je ipak dalje nastavio, dapače i pooštrio. Da li je to razborito bilo, pitaju se mnogi. Protiv katoličkog kreposnog vježbanja nije bilo nikako, jer tjelesne pokore imaju i višu svrhu izravne časti Božje po zadovoljštini, koju mu daju združene s bolima Isusovim. One množe duhovno blago Crkve i koriste kao djela ljubavi za braću, koja te pomoći trebaju bilo kao poticaj primjerom, bilo kao prošnju za jake milosti. Tu svrhu su i Ivanove pokore sigurno postigle.
Nerazborite nisu bile ni pogledom na zdravlje, jer ga čovjek smije žrtvovati za veće duševno dobro. A zapravo ga i ne umanjuju, osim duži strogi post uz naporan rad. Taj je bio zapravo i najveća pokora i najveći iscrpljivač krvne Ivanove snage. No on je bio potpuno opravdan velikim razlozima potrebe općeg dobra i poticajem najplemenitije ljubavi. Ako je dakle štogod i pridonio ranijoj Ivanovoj smrti, bilo je to po volji Božjoj, a ne protiv nje. Dakle dosta razborito.
Kako god su ovakve tjelesne trapnje važne, da se dapače ne započinje proces za proglašenje blaženim, ako se dotični u njima ne bi odlikovao, Ivan je ipak još više cijenio duševno odricanje. To je bilo u njega mnogostruko: 1. najsavršenija točnost u vršenju zvaničnih dužnosti, koja traži jaku samostegu; 2. pravo kršćansko viteštvo, da nije nikad nikomu što neugodno učinio, dapače je sebi učinio neugodno, da drugome bude ugodnije; 3. odrekao se svih olakšica života, a okrjepu i odmor stegnuo je na najmanje. On koji je po svom ukusu i zvanju tolika polazio kazalište i koncerte, od Pariza dalje nikad ne zalazi ni u kazalište, ni u kino, niti pohađa koncerta, niti ide na zabave, osim društvene orlovske zbog višeg cilja.[5] I tu on više zabavlja druge nego drugi njega. Evo u čemu je njegovo životno zadovoljstvo prije nego će u Pariz.
4. X. 1920. »Materijalno mi možda u životu ne će nikada tako dobro ići. Sve mi ide po želji. Mogu se svake večeri tuširati, ležati na čistu podu, ustati u pet izjutra, otići na sv. Misu i često primiti presvetu Euharistiju. Hrane imam dovoljno; mesa nikada, odijelo mi nije poderano, ovratnik uvijek čist. Sve dakle, što mi tijelo zahtijeva imam. Obitelj čovjeku dakle daje najjače sredstvo, da uzmogne biti duševno krepak. – Problem križa mogu sada teoretski studirati i dao Bog, da si sada stvorim tako snažnu podlogu, da u praksi ne podlegnem križu.«
Divna ova jednostavnost bila je odraz nutarnje sređenosti Ivanove, a obje su plod čišćenja. Ivanu je na pameti samo Bog i dužnost; ona strogog zvanja i šira dužnost ljubavi bližnjega. Sebe je sasvim zaboravio, a nalazi Sebe opet samo u odnosu prema Bogu i dužnosti. Umom Ivanovim ne pokreće bolesna sitničavost, sumnjičavost, svojeglavost, prenagljenost, a niti prepredenost, zakulisnost, himbenost, niti ikakva »politika«. Svijetle mu bistri pojmovi, opravdani izvodi, temeljiti zaključci, a s poštovanjem se klanja objavljenim otajstvima. Njegovu težnju ne izražavaju više ni nagoni, ni čuvstva, već sveto oslobođena volja djeteta Božjega: plemenita, jaka, postojana, opsežna, a ipak sređena, jer je, inače mnogostruki »ja«: oholica, pohlepnik i uživač, potpuno pojednostavljen i usklađen s voljom Božjom.
Čuvstvenost i težnju za ljubavlju i da bude cijenjen sredio je, pa niti mari za kakav ukras na sebi, dapače ni za glačane hlače, niti za milinu u govoru ili sladušne slike, niti svira niti pjeva; ne teži da »iznenadi«, niti traži utjehu u duhovnom životu, niti se tuži na suhoću. Sve bi to odavalo površnost, zavelo u neozbiljnost i nestvarno gledanje svijeta, raznježilo bi muževnost. U tom mnogi obraćenici stradaju, što se dadu na prosuđivanje tuđih nesavršenosti, a ne na to, da upotpune svoj život i pomognu bližnjega.
Kako je bio umjetničke mašte i mnogo se književnošću bavio, bio je u pogibelji, da postane rastresenjakom, razdražljivim i čudakom. Očuvao se od toga držeći se stroga reda u svemu, ne čitajući zadnjih pet godina uopće novina, osim Papin »L’Osservatore Romano«. – Jednom je tek iz njega saznao, da se vlada u Beogradu promijenila. Književna djela čitao je samo za stručnu naobrazbu i to »olovkom u ruci«, i sa »gralskim pravilnikom za prosuđivanje«. Knjižnice su obično odraz duše, a Ivanova je bila zrcalo jednog viteški zanosnog i čistog srca. Bilježio si je znatnije stvari pa i u svagdanjem saobraćaju, da ne zaboravi izvršiti. Protiv rijetke rastresenosti u molitvi pomagao si je s Misalom i knjigom za razmatranje. Čitao je, što će mu koristiti za duhovni napredak i što će mu pomoći buđenju katoličkog života i obrani vjere.
Da ne postane ni u mašti razdražljiv izbjegavao je prigode sjajnih priredaba i uopće sve neobično kao npr. jake mirise, glazbu, i kino, a zalazio je rado u prirodu i nastojao muževno otvrdnuti. Taj sređeni način života očuvao ga i od utvara, koje su inače u mladosti neizbježive. Pišući Dnevnik postojano se osvrtao na stvarnost svijeta i doživljavanja te je na sve trijezno gledao. Kako god se činio naivan u saobraćaju, on je ipak bistro razaznavao, jasno sudio, duboko čuvstvovao.
Duša Ivanova nije bila vezana ni uz koju stvar, ni uz koju osobu, ni uz koji položaj na svijetu tako te bi ga to smetalo u službi Božjoj. S ponosom ističu mnogi: Moje ruke su čiste, moj značaj je čist, moja savjest je čista! I to se smatra toliko puta vrhuncem građanske kreposti. Ivanu je to bio tek početak nastojanja. On je mogao mirno pred Gospodinom reći: »Moje srce je čisto!« čisto srce – to je cilj nastojanja u prvom stupnju duhovnoga života.
Kad je sv. Franjo Saleški u svojoj »Filotei« proveo dušu razmatranjima i uputama prvoga čišćenja, dubokom psihologijom uvrštava u 20. glavi »Svečano očitovanje«, kojim duša odlučuje, da će vjerno služiti Bogu, te potkraj sve osjećaje skuplja u poklik: »Slava Ti, Isuse!« Isti poklik čujemo iz srca Ivanova na početku Dnevnika. Da to nije bilo prazno čuvstvo, vidjet ćemo odmah, a zavjet sv. čistoće, koji polaže, jest nešto kudikamo jače nego to sveti učitelj duhovnoga života od dobrih kršćana očekuje. U Ivana je već i početak junački.
VITEŠKA ZAKLETVA – ZAVJET ČISTOĆE
Napose treba istaknuti, kako je Ivan sredio dva najjača nagona: za hranom i spolnim užitkom. Silovita su obadva, jer im je svrha važna: očuvati i razviti život pojedinca, te s brojnim pojedincima život čitavog ljudskog roda. No baš iz te sile i važnosti odskače i potreba i zasluga sređivanja, a u načinu sređivanja, očituje se pravo viteštvo. Ivan nije nikada griješio proždrljivošću, samo mu se majčinim tetošenjem razvila sladokusnost. On hoće i ovu zatomiti, pa o Bezgrješnom Začeću 1916. odlučuje ne jesti izvan triju obroka, a početkom 1918. na talijanskoj fronti odlučuje, da će samo dva puta na dan jesti. Kakovih ga je žrtava i borbe to stajalo svjedoči prizor iz zaklona na Visokom vrhuncu blizu Belluna 23. VIII. 1918., gdje se sam sebi ruga, dok mu je izgladnjela narav tražila samo redovitu okrjepu. »U samog sebe zaljubljeni čovječe: slanina, sočni kruh, mnogo jedi, siši sok, nek se sve cijedi niz grlo i napunja trbuh. Život! Smisao svega! Hoćeš da budeš dobar, da sjajiš kud prolaziš, a da si rob svog vječno gladnog želudca, koji sve traži, traži nešto snažno i sočno. Sutra ćeš umrijeti, čovječe! Umrijeti! Da, i komis i špek i sve drugo još će tu biti i ležati na stolu, a tebe ne će biti, ni tvog trbuha, kao da nisi ništa jeo. Kukavico jedna! Kada ćeš već umrijeti, a ti barem gledaj, da ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom, kukavico jedna!! Bože, daj mi urnebesnu snagu, da sve svoje strasti skupim u šaku, pa da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijene, da se ko staklo razbiju i razlete na sve strane. – Bože, Bože, kada ću to moći, kad ću pročišćen zemljom stupati! Pomozi mi, Bože, jer je bolje ne živjeti, nego tako živjeti… Sjeti se smrti – a slanina u kutu vreba. – Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravoga duševnog života; čovjek nema onda nad sobom vlasti. A to je glavno. Daj mi Bože silnu volju, pa makar bio gô i bos. Jer, ako sam već na svijetu, svejedno je da li imam zvijezdu pod vratom, ili da mi proviruje košulja na lakat. Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koja se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno! (12 kg sam spao na težini)«
To veliko »ja« jest neumrla duša, kojoj Ivan gleda veličinu u sličnosti s Isusom, a do nje dolazi produhovljenjem. Zato bilježi dva mjeseca kasnije: »Odricanje je pravi put k Bogu, a trpnja, koja uslijed ove nastaje, mora pojačati snagu života – ako je ona počelo života – i da stvara od nas snažne ljude, ne samo u ćudorednom pogledu, nego ljude potpune za život; učenjake, radnike itd. Suzdržljivost ne samo da nije zapreka naučnom radu, nego mora i da je podloga ovome. Danas mi je tako snažna volja, da te nazore provedem u djelo; – jer zaista čovjek se gadi sam od sebe, radi svojih neukroćenih strasti.«
»Vina, ni piva nije Ivan nikada pio, a niti pušio nije. Jeo je uvijek polagano, tek u velikoj hitnji nešto brže«, svjedoči njegov otac u listu 23. IX. 1942. »Poslije rata nije više ni bombone uzimao, nego samo pastile za kašalj, kad bi bio nahlađen.«
Pariškim odlukama išao je Ivan još dalje te zaista postao savršenim gospodarom svoga grla, a preko njega i preko sređene mašte također gospodarom spolnih nagnuća. U pogledu ovih imao je Ivan još od realke dvije teškoće. Prvu, što nije mogao pravo razlučiti nagon od ljubavi; i drugu, što nije razlikovao nehotične prirodne pojave od hotimične grješne naslade. On čezne za ljubavlju, a odvraća se od nagona; a u jednom i drugom ne zna, pravo što je grješno, a što nije. Kroz cijelih pet godina ove neizvjesnosti zadržava ipak svjesnu težnju: griješiti ne ću, hoću biti čist. I da mu to uspije zavjetuje 8. XII. 1915. Majci Božjoj, da će pod zaštitom njezinom neokaljano čuvati čistoću do ženidbe. Zavjetom dakako nisu napasti prestale, nego mu je Bl. Gospa dala milosti, te ih je junački svladavao. Sijevala su mu česta prosvjetljenja sa stanovišta naravne i vrhunaravne ljepote i koristi sv. čistoće. Mjesec dana iza zavjeta 7. I. 1916. veli da u napasti »preda mnom je slika Sikstine uvijek« tj. Rafaelova, koju je upoznao iz »Grala«. Sam običaj zazivati Gospu stekao je u Marijinoj kongregaciji. Već 22. VII. 1914. opaža na oporavku u Opatiji: »Kupanje raznježuje, užasna napast; ali kad pozovem Djevicu u pomoć pomogne mi mnogo.«
Uspomena na njegovu »prvu idealnu ljubav«, pomagala je Ivanu, da je lakše prelazio preko nečistih ganuća kod mnogog štiva, što ga je morao čitati i usred ružnih prizora gradskoga života. 28. II. 1916. Ratni napori oduzimali su također napastima nešto snage, a isto tako i ozbiljno učenje i post prije i poslije rata. Borba ipak nije bila laka. »Svagdje onaj veliki strah, da bi mogao biti sjetilan. Kada će čovjek biti tako jak, da bude naivan i iskren ko dijete?« On čisti do zadnjeg kutića vlastito srce, i ako mu se na čas uzbudi osjećaj protiv učinjenoga zavjeta, Ivan ga brzo suzbija i kaje se. »Sebi sam gadan kad pomislim, kako sam razgovarao sa Z…« 20. IX. 1916. Od protuprirodnog grijeha tako se zgraža te je jasno, da na njega nije nikada svjesno ni pomislio. Mladić, koji pred Sveznajućim priznaje: »Kad čujem da se gadno govori, kad se u moju dušu hoće gadne slike da uvuku, uvijek slika Gospe s Djetetom, onaj lijepi i veličanstveni i blagi izraz, ono usredotočenje svega uzvišenoga, uvijek nepromijenjeno vidim« 19. XII. 1914. – Taj mladić ne pada svjesno!
Uspoređujući dva katolička javna radnika primjećuje značajno 28. II. 1916. »Sam osjećam, da me se ma kako naobražen čovjek ne bi ikada mogao tako dojmiti kao čisti. To je činjenica, i baš ova mi potvrđuje istinitost kršćanskih ćudorednih načela. Čistoća i vječna čistoća, treba da je geslo«.
Tome primjereno nastojao se Ivan i vladati. Premda ga priroda vukla u žensko društvo, on ga ipak izbjegava, a u društvu dobre katoličke obitelji ostavlja dojam čestitog, čistog mladića. Kćerke iz uzorne obitelji Jovićevih u Banjoj Luci još se i danas sjećaju, kako su se djetinjom nevinošću radovale, kad je Ivan došao u posjete, jer – vele – »njega se nismo bojale«. Bilo je to u obitelji sa devetero žive djece, ali koju je majka uzgajala kazavši: »Voljela bih da vas u devet sanduka (ljesova) redom iz kuće iznesu, nego da ste mi koje nevaljalo. Slično je bilo i u obitelji Vlašićevih. Da! »Lijep je čist naraštaj u sjaju svome, mio je Bogu i ljudima.« Mudr. 4, 1.
U koliko je koje vrijeme prije god. 1923. nekim djevojkama posvećivao veću pažnju, jednoj u Beču, dvjema u Banjoj Luci, činio je to proučavajući ih, bi li značajem njemu odgovarale, da ih vjenča. Nijednoj nije što obećavao, niti ikakvim dodirom njihovo povjerenje zlorabio. U jednoj od njih neprestano gleda Rafaelovu »Gospu od Velikog Vojvode« – »Madona Granduca« i zato mu se sviđa.[6]
Za vojnog dopusta 20. IX. 1916. ustanovljuje: »Ovaj porodični život mi ne godi. Ustaje se kasno, jede vječno, a živi svakim danom jednako kao stroj. Dočim kad sam sâm, pa makar i gladan, osjećam bar da nešto svladavam, kako se borim i dolazim sve bliže k Savršenstvu. Tamo barem duša živi i promatra, dočim ovdje ne osjećam tako jasno razlike između tijela i duše.«
Ovo su samo prvi valovi magneta Božje ljubavi, koja ga privlačila, da joj se sav preda. Sve dubljim promatranjem Božanske dobrote i ljepote kroz prirodu i objave, kroz Isusa i Mariju, kroz Crkvu i Svete, kroz Montmartre i Lurd, Ivan nalazi svoj puni Ideal života. Ovaj ga nadahnjuje i privlači, diže i preobražava kroz Euharistiju te on uviđa, da je: »Krista ljubit – to je nad sve slasti; Kristu služit – to je nad sve časti; Kristov biti – to je veličina, a sve drugo varka i taština.« Tomu idealu će se sav predati u službu u Katoličkoj Akciji. Pa da bude »Omnia Uni« – »Sve Jednome«, Ivan će u istim duhovnim vježbama o Svim Svetima god. 1923. kad je konačno upoznao tu svoju zadaću, odlučiti se također da ostane neoženjen i da učini zavjet vječne čistoće, koga je i položio 8. XII. 1923. Na to se je dugom vježbom i strogom pokorom dostatno pripravio, pa mu ga i nije bilo teško obdržavati. Gledajući Ivanov ispovjednik, kako Ivan mora mnogo družiti se s djevojkama, upita ga jednom, da li mu je teško držati taj zavjet? Posve mirno odgovori Ivan: »Pa ja sada uopće nemam tih napasti!« Zaista rijetka milost, ali Merzu je bila dana, jer je »u malome bio vjeran« čuvajući osjetila, i jer je imao svoju veliku ljubav: Isusa, Mariju, Crkvu, duše! Njima se on raduje, za njih radi, za njih mnogo trpi. Tu stojimo pred činjenicom uspjeha nadnaravne odgoje: milosti i junačke volje. Ivan je zaista bio nošen Milošću i to u obliku neobičnih zahvata Božjih u njegovo mišljenje i odluke.
Dok o zavjetu nitko nije imao pojma, u saobraćaju ipak vidjela se Ivanova velika stidljivost. Na svadbi prijatelja iz realke P. izdržao je Ivan sa svatovima dugo u noć. Bio razgovorljiv i držao krasnu nazdravicu. Svatovi se igrali i »jastučca«. Jedna odlična Orlica izabrala Ivana i po običaju klekla očekujući poljubac. Ivan ostao na svom mjestu miran, kao da se to njega i ne tiče. »Društvu za volju moraš i Ti!« rekoše svatovi. »Ne! Nije moj običaj«, odvrati Ivan i nastavi razgovor o drugom, kao da prizora i nije bilo. Tako izbavi i Orlicu iz neprilike, jer joj je bilo da zaplače. Samoj je sebi spočitavala: »Pa kako sam se i usudila tako što očekivati?«
Videći ga ovakova upita ga drugom zgodom znanica iz mladosti: »Ivane, pa zašto se ne ženiš?« »Oženio sam se već s knjigom«, odgovori on. I oboje se nasmijali, a i razumjeli.
Orlice ga po društvenom poslu posjećivale, pa i pod večer, kad su one i on dospjeli. Ivan je nastojao da bude uvijek i tko »treći«, a to je bila barem bolesna majka, koja je godinama u susjednoj sobi bolesna ležala. Kasnije bi Ivan u pravi čas upozorio posjetnice, da se kućna vrata točno u 9 sati zatvaraju, pa se razgovor uvijek toliko ranije svršio, da je on mogao i koji korak ispratiti i još se u pravo vrijeme povratiti.
Ivan je dakle upotrebljavao sva sredstva, pa i naravna, da čistoću srca sačuva, najviše dakako uživajući čistog Jaganjca i gledajući na Nebesku Majku. Sramežljivost je djetinjstva svoga produhovio i zaista bio opet »anđeo u tijelu«, kako smo ga gledali. Čuli smo već o tom izjave Orlica, a razabire se isto i iz općenitih svjedočanstva. Priznali su to i njegovi čestiti protivnici, kao npr. P. C. u »Luči« 1928. str. 276. »Čitao nam je Ivan Merz svoju doktorsku raspravu… Na svakoj stranici vidiš i osjećaš njega. Njega, koji je tako lijep, čist. Dok nam čita, duša mu gori vatrom, koje ja ne poznam, glas zvoni ljepotom, koju sam vidio samo u dječjim očima… Je li to izljev ljubavi nebeskom Početniku pjesništva? Je li to čistoća mladenačke duše, koja izgara u čežnji za Zaručnikom?… Kako mu je čisto oko! Kako je tih, ljubezan! Uvijek nasmijan, vedar i veseo… Kako je lijep čisti mladić! Otkud ja znam, da je on čist? Vidio sam – osjetio sam. Ne može se sakriti grad na gori…«
Opravdano je dakle životopisac ustvrdio, da je Ivan djevičansku čistoću sačuvao netaknutu. Životopis str. 233.[7]
Trijeznost, post i čistoća najbolji su znaci i stožerne kreposti u umjerenosti, pa kako eto vidjesmo, da se Ivan viteški u njima uvježbao, tako je sigurno da je i tu krepost u junačkom stupnju vršio i posjedovao.
VITEŠKO ORUŽJE: VJERA, UFANJE I LJUBAV
Drugo, što se razabire iz niza Ivanovih smjernica, jest, da sve dublje prodire u vrhunaravna Isusova načela. Svijetlo Isusove nauke i osobe sve jasnije mu svijetli. On sigurnije polazi za njim vršeći kreposti: vjere, ufanja, ljubavi, razboritosti, pravednosti, umjerenosti, jakosti i svih s ovima povezanih kreposti. On je na drugom stupnju usavršavanja, na putu prosvjetljenja. Divnom se slobodom kreće pročišćena duša u čistom ozračju svijetla objavljenih istina. Dok običan čovjek gleda samo koru i površinu, prosvijetljeni katolik gleda jezgru i suštinu. Jezgra pak evanđeoske nauke jest: »Ako hoćeš biti savršen, dođi, uzmi križ svoj te idi za mnom.« Mt. 19, 21. Mladić Ivan veledušnije se odazvao od evanđeoskog mladića. On se neprestano pita: »Što o tom misli Isus? Kako bi to on činio? Je li on sa mnom zadovoljan?« Da mogne uvijek razabrati Isusov glas i ukus, nastoji biti sabran i čuvati ne samo čednost sjetila, nego i srce od pustih naravnih užitaka, te sve prožeti vrhunaravnom nakanom. To je najljepše opisano čitao Ivan u drugoj i trećoj knjizi »Nasljeduj Krista«, koje razvijaju značajnu smjernicu: »Toliko ćeš napredovati, koliko sama sebe svladaš, i kako blizu slijediš Isusa na križnome putu«.
Vrhunaravni duh vjere, što sja iz ove knjižice, uzeo je Ivan po naputku sv. Pavla Efežanima 6, 16. i I. Solunjanima 5, 8. za kacigu, štit i oklop u duhovnoj borbi, jer vjera je nad razumom, a k tome ga i zaštićuje; dapače sagradio sebi čitavu tvrđavu, na pećini utemeljenu, koje ni bujica strasti ne potkopa, ni oluja svijeta ne pokoleba, ni grom pakla ne razruši.
Tražeći Ivan Istinu, riješio si je još na sveučilištu vjerske teškoće ovim kratkim razumnim snalaženjem: Po načelu uzročnosti i dostatnog razloga jasna mi je potreba stvarnog zahvata Stvoriteljeva u tijek bolnog razvoja čovječanstva. Nepristranom pak razumu ne ukazuje se nijedan drugi Božji zahvat čovjeka dostojniji nego što ga predstavlja Katolička Crkva. Živjet ću dakle čovjeka najdostojnije uzgajajući sebe katoličkim crkvenim životom. – Na toj podlozi razuma i vjere gradio je Ivan zgradu duhovnoga života, kako se grade najčvršće betonske utvrde.[8] Što treba za njih? Dobro probrana pijeska izmiješati sa žestoko prepečenim cementom, oboje nakvasiti vodom i brzo promiješati te staviti u kalup, da u njemu dobije potrebni oblik i otvrdne. Kasnije se brusi do potrebe, a finiji i uljem kvasi. Radi li se o većoj stvari, stave se i sa žicom spojene željezne prečke. Tako otprilike nastaju i divne mozaičke slike. Što su dragocjenija zrnca to su i ljepše slike. – Zrnje su istine vjere, koje je Ivan neprestanim proučavanjem vjere pribirao i cementom prokušane volje svoje obuhvaćao, a narosila je to u njegovoj duši rosa milosti, koju je na poniznu molitvu Gospodin Bog spuštao. Tek što je koje vjersko načelo doznao, odmah ga je živom suradnjom životu primiješao. No sve je to kod njega bilo »armirano« sustavom katoličkog učiteljstva i bogoslužja, a po kalupu Božanske osobe Isusa Krista, koga je svaki dan promatrao i u sebi sve izrazitije odražavao. Često primanje sakramenata bilo je ulje, česti čini vjere bili su duševna masaža, trenje, a vježbe samozataje zdrava duševna gimnastika. Divna zgrada slična Petrovoj i s njome sponama čvrstog uvjerenja i sinovske odanosti združena. »Pravednik stoji kao vječna pećina«. Reč. 10, 25.
Ivan ima »božansku i crkvenu vjeru«, on vjeruje katolički i sinovski, ponosno se zove »Filius Petri« – sin Petrov, a najmilije svoje duhovne kćeri potiče da budu »kćeri Petrove«, kako je bila sv. Ivana Arška.
No vjera Ivanova nije bila mrtva pećina nego – život. »Pravednik moj iz vjere živi« Rimlj. 1, 17. »Krist stanuje po vjeri u srcima vašim«. Efež. 3, 17. Da, Isus je živio i radio u Ivanu kao živom članku svojega otajstvenog tijela Crkve. Živio je u vanrednom stupnju, kako svjedoči njegov rad, jer život je gibanje, rad.
Vjera je dakle Ivanova vrhunaravna, općenita, živa i stalna, a sva ta svojstva ima u viteškom stupnju. Svjedoči to njegov rad za Crkvu u Katoličkoj Akciji, Orlovstvu i odgoju, a još više pogibelji, kojima se izvrgava braneći vjeru. »To je pobjeda, koja pobijedi svijet, vjera naša!« Bodrio je često Ivan drugove, kako je i sv. Ivan Evanđelista svoje. I. 5, 4.
Krepost vjere oboružala je Ivanu um; a volja mu dobila već na krštenju sjeme čežnje za Ocem, koja se razvila u krepost ufanja i ljubavi te postala silnim pokretačem milosnoga života; kao da mu zašla u mišice i srce te u njima strujala. A trebao je on tog novog oružja, jer je preuzeo velik posao i smiono poduzeće, da stvori od sebe »nadčovjeka«, kako on u početku to književno zove, a kasnije veli »brata Isusova«; mi bismo rekli sa sv. Pavlom – sveca. »Trebao bi cijeli život provoditi u tom mističnom svijetlu, stvarajući od svoje duše remek-djelo i tražeći Istinu – Svrhu«. 28. I. 1916. »O Bože, da sam već kod Tebe, najbolje bi bilo. Sažgi plamenom svoga Milosrđa sve parazite grijeha, što su se usukale u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te; ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. Lako je pisati, ali je teško sveto živjeti«. Solarol, 13. VII. 1918. Ivanu to ipak uspijeva, jer evo stalno računa na Božju pomoć: oproštenje grijeha, milost i život vječni, a računa za to, jer mu to Otac obećava, a Isus je svima zaslužio. To je snažno Ivanovo ufanje, kojim prati sve odluke dodavajući svoj postojani: »Bože pomozi!« Kao da primiče svoju iscrpenu bateriju akumulatoru božanske elektricitete, želeći je iznova nakrcati. I što na teže žrtve usmjeruje odluke, to i sve poniznije vapi za pomoć. – U potrebama zdravlja ne obraća se Gospodinu tek kad bi obišao liječnika i ljekarnu, nego već prije nego li će i poći k njima. – Za Orlove i sam mnogo moli i svakom preporuča u molitve, a za važnije korake organizira skupnu molitvu. Baš to pouzdanje u Božju pomoć krijepi ga te ne sustaje, dapače još više upinje sile znajući kako je sam tek oruđe Providnosti. Nikad ne gleda na prilike crno već stvarno i milije mu je sve na bolje tumačiti i za budućnost sve bolje očekivati. Jedino tim ufanjem nadahnut usudio se on i na tako tegoban posao skretničara javnog rada u strogom papinskom smjeru. »Bog to hoće, pa će i pomoći!« govorio je sebi drugima. Nije njega ni preuzetnost uznijela, niti ga je podgrizla malodušnost, ta »smrt muževnosti«, kako je naziva Lacordaire.
Strah je Božji dakako zadržao i uz najžarču ljubav; onu tankoćutnost dobrog sina, da ne bi u čemu ražalostio Oca. Tim strahom prožet očekivao je god. 1918. žalostan po državu svršetak rata, a jednako naviještao i novoj državi, kad je gledao gaženje vjerske slobode i odgoja.
Napose je dirljivo njegovo ufanje u konačnu ustrajnost, koju se ufa da je sebi osigurao primivši devet prvih petaka sv. Pričest. Čvrsto se nada, da su mu svi grijesi oprošteni, niti je, uza svu nježnost savjesti, ikad imao skrupula u tom pogledu. Izrazio je tu vedrinu duše i u svom nadgrobnom natpisu rekavši, kako pouzdano očekuje Milosrđe Gospodnje. Posebno vodstvo Providnosti pokazalo je, kako je Bogu milo to Ivanovo pouzdanje. Da podsjetimo samo na sretno proživljene dvije godine na fronti; na tolike susrete s ličnostima, koje su povoljno djelovale na njegov životni tijek i rad; na izmaknuće organiziranom progonu protivnika; na tako dugo obnavljanje vidne snage, koja bi običnim prirodnim putem već u 12. godini bila morala klonuti, a izdržala je ipak još 20 godina.[9]
Na duševnom polju je začudno npr. kako u Ivana, iza smrti njegove »prve ljubavi«, nema ni traga onoj naravnoj oporosti, ili paklenom prkosu, što se inače tako lako javlja u jaka mladića, napose iza neuspjeha ili kad krepost traži žrtve. Nema dapače ni klonulosti ni nehaja za milosnu suradnju u vrijeme živčanih iscrpenosti, kada npr. ne može ni učiti u Beču i Parizu. Ako što propusti, to su ni spomena vrijedne sitnice; no i za to se brzo kaje i potiče na novu revnost. Tako se zapravo u čitavom njegovom duševnom razvoju ne zapaža nikakav zastoj. Uvaže li se neobične prilike slobode i teške kušnje, koje je prolazio, to je ova postojanost dokaz vanredne milosti Božje, a s njegove strane junačke težnje za savršenošću.
Već i samo pisanje Dnevnika lijepo svjedoči o Ivanovoj duševnoj jakosti, jer je ono tražilo dosta pažnje i odricanja: uvečer ga pisati, na ratnim planinama ga nosati i čuvati, siliti se na razmišljanje i sam sebe osuđivati. Ipak je izdržao, sve dok mu je to »evanđeosko računovodstvo« trebalo. Jakost i pouzdanje u Boga najuže je povezano, pa zato ima pravih mučenika i uopće junačkih vrhunaravnih kreposti samo u kršćanstvu. Jakost je čvrstoća u prosljeđivanju dobra, napose u vezi sa smrtnom pogibli. Izdržavati i smjeti! Tko to može kad se radi o duhovnim vrijednostima? O Ivanu je to zorno prikazao dr. Gračanin (Uspomene str. 4. i slijedeće): »Neobično odlučan u izvođenju svojih namjera«. »Zaustavljao prolaznike za mene divnom smionošću.« »Išao onamo, gdje je bilo neugodno ići; za sebe odabirao, što se nikom drugom nije svidjelo«. »Visoki su ga ciljevi neodoljivo privlačili, da je išao k njima ne obazirući se ni desno ni lijevo«.
Sve je to Ivan činio svjesno primajući snagu od Gospodina. 27. XII. 1918. »Sveto siromaštvo! Ne brinuti se za sjetilne slasti! Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega, koliko li veselja ima u svemu tome! A strah nesta ne sam od sebe. Valja živjeti jedno odulje vrijeme upravo onako, kako ti savjest nalaže, pa ćeš biti sretan, a smrti se nećeš bojati. Strah moći i tame i vukova, dokaz je samo, da nešto nije u redu kod tebe. Zašto se strašiš malovjerniče, ne spavam Ja, Ja sam uvijek uza te i bdijem nad tobom – pa makar ti misliš da spavam. Kao na lađi – i ti nisi na sigurnijem mjestu, kada si u toploj zatvorenoj sobi, nego li u mračnoj šumi okružen urlajućim vucima. Zašto se bojiš smrti i muke? Ja znam kada i kako ćeš umrijeti i gorim od ljubavi k tebi, pa zar misliš, da ću ja tebe ostaviti?! Pa ako dopustim da te vuci razderu, zar misliš, da to nije Moja odluka i da te ja zato manje volim? Ne boj se nikoga moj sinko, i ako tvoje tijelo strune, ti ćeš i nadalje biti – O moj Bože, daj mi snagu, da Te žarko ljubim, da tako snažno u Te vjerujem, da bez ikakovog promišljanja i straha nevin kao dijete, kojemu nije nitko pričao o strahu, prošećem se kroz mjesta, koja prijete smrću.«
Kako je Ivan računao u malom i u velikom s tom osobitom Providnošću, lijepo osvjetljuje njegova šetnja po Rimu s profesorom na Gregoriani o. Hausherom, koji to ovako opisuje: »Pođosmo šetati svetim gradom. Šetali smo dobra dva sata, a da nijedan ni drugi nije poznavao razmještaja Rima. Usput smo unišli u knjižare, gdje je Ivan kupio Dantea, Sumu sv. Tome, i druge knjige, kojima se više ne sjećam naslova. Ali ono, čega ne mogu zaboraviti to je bio naš razgovor. Pred mojim se očima otvorila čista ljepota jedne duše i ja sam bio radostan poput djeteta, kad se njegovim očima otvori nova i nepoznata ljepota vanjskoga svijeta. Mir ovoga čovjeka i bogata nutrina njegova, bile bi mi ostale zagonetkom, da mi ih nije on sam i ne znajući protumačio. Odgonetka je ove zagonetke: izvanredna vjera u Božju providnost. Slušajući, kako mi je pripovijedao o svojim nastojanjima, sjetio sam se drugog jednog svetog čovjeka, nekog starog profesora bogoslovlja, koji mi je godinu dana prije govorio o istoj stvari, istim glasom, koji umiruje, ali s »više skolastike« – znanosti, da me uvjeri, kako je bit svetosti upravo u ovoj potpunoj predanosti vjere. Ivan nije dokazivao »u formi« prema pravilima, premda bi bio kadar i to učiniti, on se više pozivao na svoje iskustvo, i ne primjećujući, da mi ne izmjenjujemo samo misli o kršćanskoj savršenosti, nego da mi on u samome sebi pokazuje i jedan divni primjer onoga, o čemu smo govorili… Idući tako zaustavio se kod nekog mljekarstva i uzeo čašu jogurta za doručak, jer je bio još na tašte. Bilo je 10 sati manje deset minuta. Za dvije je minute bio ovaj kasni doručak dovršen. U 10 je sati imao sastanak s o. Sakačem pred Biblijskim zavodom. On nije znao puta, a ni ja, ali mi je rekao, da se uzda u svog anđela čuvara, da će ga dovesti u 10 sati na određeno mjesto. Meni se doduše činilo ovo pouzdanje malo prejakim, ali doista nas najednom usred našeg razgovora zaustavi neki tada još meni nepoznati svećenik. Začudio sam se, jer smo bili upravo pred vratima Biblijskog zavoda. Ivan izvadi svoj sat i sa smiješkom mi pokaže: bilo je točno 10 sati«.
U takvoj vezi s Gospodinom bilo je vrelo Ivanove jakosti i ljubavi. Jakost se pokazuje u vršenju svake kreposti, no osobito su joj vježbalište: zvanične dužnosti, koje traže neumornu radinost: sređivanje čuvstvenih pokreta, kojima je Ivan potpuno vladao; bolesti, koje je Ivan šutke i odano snosio; ljudski obziri, koje je posve prezreo i izlučio iz svojih nakana; veća poduzeća na čast Božju, koja je predlagao i provodio, kao hodočašća u Rim, obnovu pravila organizacije, ćudoredne smjernice proti nošnji, plesu i pogibeljnim zabavama. Katoličko kreposno vježbanje pak osobito cijeni jakost u patnji, tzv. pasivne kreposti, a te smo vidjeli na svakom koraku Ivanova života. Sada još samo ustanovimo njegovu postojanost u tom, šutnju o tom i radost. Ivan je predviđao, što ga čeka i unaprijed je sve prikazivao Gospodinu, pa je i mogao ostati uvijek miran. On nije na tuđi račun pravio velike osnove nego je i prvi svagdje pružio rame, da ponese teret. To raspoloženje prosijava iz bilješke 12. V. 1920. »Duševno sam najplodniji, kada svladavam otpore ili kada trpim. Dosada sam trpio i svladavao otpore (rat, glad), jer me je Providnost postavila u taj položaj. Tada sam rado trpio. No nisam se još dovinuo, do te visine, da svojevoljno izaberem put savršeniji: put trpljenja. Ako svoj život pravo promotrim, to ne trošim mnogo više snage za svladavanje samoga sebe, nego li recimo obični liberalci. Popeo sam se na stanovitu visinu i sada me sila ustrajnosti na ovoj drži. Ali u meni je plamen za beskrajnim visinama; žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha a do toga se dolazi samo neumoljivim i sređenim svladavanjem samoga sebe.
Ne bi li bilo moguće ne misliti nikada na jelo, ne zasititi se sasvim kod ručka, spavati samo šest sati, primiti dnevno sv. Pričest, gimnasticirati dnevno i uza sav gubitak snage, koja se u ovo utroši, sustavno učiti još jedno deset sati dnevno i postati u znanosti čovjek vrstan. Sv. Katarina Sijenska, moli se da dobijem željeznu volju!«
»Žar za neprestanim grljenjem Oca…« Zar to nije odjek Spasiteljeve želje: »Da budu jedno kao što si Ti, Oče, u meni i ja u Tebi, da i oni u nama budu jedno«. Ivan. 17, 21. Sjedinjenje po ljubavi, koja je onda najjače oružje i oruđe, jer koji se vole njima je sve zajedničko. Zato i obećava Isus apostolima sigurno uslišanje molitava, jer ih Otac ljubi. Ivan. 16, 17. Tko Boga ljubi postaje tako reći svemogućim, ne samo u obrani nego i u osvajanju. Kako su orlu oružje: krila, kljun, i pandže, tako su čovjeku za opću čovječju djelatnost ideje, volja i ljubav, jer je u idejama moć da zaokupe dušu, a u volji i ljubavi snaga, da upravi težnju za dobrim, koje misli da će ga zadovoljiti.
Ivanove su težnje odgovarale snazi njegova talenta: sebi želi počinak na Srcu Isusovu, tj. blizu k njemu doći; roditeljima da budu uz njega; Hrvatskoj da bude Božja, tj. volju Božju da vrši, a to je savršenstvo i svetost; čovječanstvu želi da Krist njime kraljuje tj. nekršteni da se pokrste, kršteni da s Isusom žive. Brzo je Ivan prošao ljestvicu dobrote stvorova i na nijednom mu se stupnju nije srce smirilo. On se željom propinje u Vječnost, hoće samu neizmjernu Dobrotu. Skok mu nije u prazno, jer mu ga je premostila Isusova osoba svojom božansko čovječanskom naravi, svojstvima i zaslugama. Što i kako Isus ljubi, to i tako nastoji Ivan ljubiti: nebeskog Oca, Duha Svetoga, Mariju, Crkvu, Papu, svećenstvo, redovništvo – i redom sve, sve što nalazi u Bogu, napose malog čovjeka, samo ne pakostni svijet. »Što ljubiš, ono i jesi« , reče veliki Augustin. U Bogu nema tame, u Ivanu nema mržnje, nego na grijeh. Ivan ljubi snagom svoga talenta, a toga smo vidjeli na djelu. Njemu nisu ni čestitke prazne riječi, nego svjesni zahvati moliteljne ruke u riznicu Božjih darova, da ih prenese u željna srca. On svoje želje utjelovljuje i ostvaruje, išle one izravno na čast Gospodnju ili preko smirenih ljudskih srdaca. Gospodinovu čast izravno najbolje izražava bogoštovlje i bogoslužje, a kako je to djelo Ivan se baš za nj oduševljava za – »sveti čin«. Ivan čovjeka ljubi, želi mu ono dobro, što mu još manjka do sreće, i daje se u potjeru za tim dobrom dok mu ga ne smogne i ne namakne. Pa kad vidi tako smirena potrebnika, tjelesnog ili duševnog, onda je i sam radostan. Pjesnici daju krepke izražaje svojim čežnjama, no mnogi ostaju samo pri izražaju; i Ivan silno čezne, no brzo prelazi k tome i na djelo, da čežnju ostvari. Toliko dobra tijekom života Bogu na čast, bližnjemu na korist!… A brzo ostvaruje i zadnji cilj ljubavi – ranom smrću.
Junačka ljubav! Benedikt XIV. traži za junačku krepost, da se vrši: lako, spremno, radosno, ustrajno, iznad običnog načina, iz vrhunaravne nakane, bez ljudskih računa, odričući se sebe i podvrgavajući sve sklonosti. Ivan je tu zadaću potpuno izvršio. Kraljica svih kreposti sjaji u njemu divno urešena. »Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu«. I. Ivan. 4, 16. Za svetost više i ne treba. Ivanova ljubav zadovoljava zapovijedi i psihologiji ljubavi. »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem, svom dušom, svom misli i svom snagom svojom; a bližnjega kao samoga sebe«. Mr. 12, 30. Ljubio je ne dijeleći srca između Stvoritelja i stvora, nalazeći jedno u drugom; služeći vjerno, ne uzmičući nikako; nikad dosta, uvijek sve žarkije; svladavajući sve, ne dajući se svladati od nikoga. »Mjera ljubavi k Bogu jest: ljubiti ga bez mjere«, reče sv. Lovro Justiniani. (»Drvo života« IV, 9.). Tom je mjerom Ivan mjerio »ljubeći Boga sve do prezira sebe« (sv. Augustin) i tako je gradio Božji grad. Istinito se veli, da je ljubav najjače oružje za osvajanje srca. Eto, Ivan je to oruđe i oružje imao i vješto upotrijebio; bio je dobro oboružani i nesavladivi vitez vjerom, ufanjem i ljubavlju.
U BOGA URONJEN MOLITVOM
U svom pisanom i provedenom nacrtu duhovnoga života daje Ivan uz odricanje najveću važnost molitvi. Vidjeli smo već, kako njome daje dužnu počast Stvoritelju kao vježbom bogoštovlja; bilo je to osobito usmenom molitvom. Čuli smo ga tolika puta, da moleći vapi za pomoć sebi i svojima, mnogo se i spretno služeći tim oružjem spasenja. Izvršio je opomenu Spasiteljevu: »Bdijte i molite se, da ne padnete u napast.« Mt. 26, 41. Bila je to prosna molitva.
Ivanu je molitva još nešto više. Kako mu je svijest djetinjstva Božjega osnova svega životnog tkanja, tako mu je molitva neprestano zirkanje na uzorak, po komu treba da tka, jer on milo pomišlja na Oca i Sina, da bude savršen po njihovu uzoru; a to pomišljanje je dizanje srca i pameti k Bogu, jest molitva kao sredstvo usavršavanja. To je činio u mislenoj molitvi, u razmatranju. K tomu ga poticala ljubav, da kao dijete s Ocem razgovara i milo se zabavi; sa Sinom da vijeća o kraljevstvu Njegovu i kako da za nj radi. U centrali Duha Svetoga da Njegovim »ultra-zrakama« sve nezdrave sokove starog Adama u cijeloj naravi isuši, te iz njegovog skladišta dobije aparate i lijekove za uspješan svoj apostolat. Ti obiteljski razgovori, ta »sveta nedjelja milovanja« kod Presvetoga Trojstva, to pronicanje i poistovjećivanje svih obiteljskih interesa, to izravno trenje i prožimanje duše Božjim uljem zbivalo se u razmatranju Ivanovu. Sav taj posao uskog združivanja s Bogom je treća značajka Ivanovog duhovnog napretka i ujedno treći stupanj ili put sjedinjenja.
Značajka je toga stanja, da duša traži i nalazi Boga Gospodina u svemu i sve u Njemu: Božju prisutnost, Božji razgovor, Božju volju, Božju ljubav, sreću u jedinome Bogu. Sve to ispunja dušu i život, vrijeme i posao kao sama jedna misao: »Bog moj i sve moje!« Za ujedinjenjem s Gospodinom Bogom težio je Ivan uvijek, jer ga je ljubio, a ljubav traži blizinu Ljubljenoga. Tako veli i 9. IV. 1918.: »Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem sa Gospodinom Bogom i molit ću ga, da mi dade otporne snage u životnoj borbi i silu u stvaranju«. U tom raspoloženju Ivan je trajno svakako iza Lurda. Kad se zatim dao na Božji posao borbe za duše u Katoličkoj Akciji, trebao je za to i osobitu Božju snagu, Božji pogon, svaki dan novi i svježiji, jaki i neprestani. Bez sumnje mu je taj pritjecao iz Euharistije. Ali da i nju ustrajno cijeni i prima, trebao je svijetla iz razmatranja, iz promišljanja o Gospodinu Bogu i svemu što k Njemu vodi. Mislilac je Ivan bio uvijek, promišljanjem se i učvrstio u vjeri. Samoniklo promišljanje razvio je polagano do sustavnog razmatranja, nešto čitajući »Umjetnost moljenja« i drugo slično, nešto uputama jednog franjevca u Bozenu, nešto kasnije razgovorima s duhovnim vođom. Koliko mu je bilo stalo da zaista sustavno znade razmatrati, vidi se najbolje, što je u duhovnim vježbama 1923. sastavio na punih pet araka latinski izvadak iz rasprave o. Roothana o načinu razmatranja po sv. Ignaciju. Po tom sustavu je Ivan već uvečer predvidio, o čemu će sutra razmišljati, da mu se tako sve sile zabave s Gospodinom. Činio je predvježbe i pazio da zaposli i maštu predodžbom osoba i mjesta, i pamet sjećanjem predmeta, i um traženjem uzroka, uvjeta i posljedica, i volju odlukama i čuvstvima. Završio bi srdačnim razgovorom i poniznom preporukom Onoga, što bi za taj dan odlučio. Građu bi uzimao redovito iz sv. Mise onog dana. No dopunjao je to i temeljitim tumačima kao npr. Meschlerom. Neko vrijeme upotrijebio je i Summu sv. Tome, kad mu je ispovjednik kazao, kako ju je promatrajući prošao i sveti kanonik Stepinac. Dapače ga dr. Gračanin našao, kako promatra iz Peschove »Dogmatike«.
Protiv rastresenosti, nepouzdanja i tjeskoba nije se Ivan borio toliko kojim protivnim činom, već više velikim mislima, koje mu ulijevale snagu. »Velik je Bog, neizmjerna Mu je moć, svemir to svjedoči«. »Dobar je Bog… Kako se sve nama približuje, saopćuje i daje«. »Kad mislim, Bog sa mnom misli, treba tek da ga u sebi zapazim kao elektro-magnet, koji sve goni, vuče, sređuje«. »A ta je sila Dobrota – ona budi i vuče našu volju; treba joj tek zapaziti Dobrotu, i volja će se k njoj usmjeriti. Uskladit će se s voljom Božjom i bit će jedno. Čovjek pri tom ne treba da što u sebi lomi ili ruši, već da svu svoju zdravu snagu stavi u službu neizmjernoga Dobra primajući ga i odsijevajući ga«.[10]
Ivanu su istine i događaji, o kojima je razmatrao, bile jasna stvarnost i sigurne činjenice, pa su mu kao takove obuzimale sve moći i on je sav molio, kad je molio. Znao je onu Weissovu »Samo što zapošljava cijelog čovjeka, što cijelog čovjeka diže k Bogu, što pomaže cijelog čovjeka obnoviti – to zaslužuje ime molitve«. Takovu »afektivnu« molitvu, u kojoj čovjek moli cijelim bićem, nalazimo u Ivana već na ratnim vrletima. Uz to je Ivan nastojao biti trajno sabran i vježbao se u prisutnosti Božjoj, izbjegavao suvišne razgovore, dapače i beskorisne poglede, kazavši, da treba živce za korisne predodžbe. Glava 20. i 21. prve knjige »Nasljeduj Krista« jezgrovito ga u tomu poučila. Kad bi se uhvatio u rastresenosti ili se našao u suhoći, mirno bi se ponizio i rekao: »Jesam Gospodine slab i bijedan; ali kakav sam, Tvoj sam, Tebe ljubim, Tebi radim i trpim«. I mirno bi nastavio. Ova poniznost, ljubav i predanje, jednom riječi: smirenost u Bogu bile su značajke njegove duševnosti potkraj života.
Neobično je što Ivan, premda umjetnički nastrojen, vrlo rano gubi maštovite predodžbe o Gospodinu Bogu. Pojam Božanstva ne prati mu više ni slika starca ni finog oblaka, niti koja biblijska pojava, dapače ni u svemiru razlivena elektriciteta, koja može svojom silom, svijetlom i toplinom lijepo olakšati poimanje Presvetoga Trojstva. Njemu je dosta misao na Apsolutni Život, spojena s uvjerenjem, da taj postoji, da »Jest«. Neizmjerno jaki, trajni, dobri, lijepi, mudri, živi, svudašnji »Jest«. I taj »Jest« – Duh se za nj i za sav svijet zanima, dapače ga voli i u njemu radi.
On je doduše iza neprozirne zavjese; ali i čovjek je u tamnom tunelu općeg neznanja o zadnjim uzrocima vidljivog svijeta. Kako je naravnom vjerom ipak siguran, da ti uzroci postoje, tako je vrhunaravnom još sigurniji, da je s onkraj zavjese neizrecivo dobri Otac, koji ga podupire, ako se umoran na nj, nasloni, dapače ga šaptom tješi i na prozirnim mu pločama osvjetljuje napisana čitava pravila za ćudoredni život. On je tu, gdje god jesi, kako su i glasovi glazbe i pjesme oko tebe, a ti ih ipak ne čuješ, dok ih ne uhvatiš na svoje uho radio aparatom.
Božje glasove, dapače i njegovu prisutnost hvataš također jednim aparatom – promatranjem, kontemplacijom. Ona je milo i jasno zrenje Gospodina Boga i božanskih stvari. Činimo li to svojim običnim umnim silama, makar i milošću praćeni to je onda redovita kontemplacija; daje li se pak duši sam Gospodin Bog izravno upoznati posebnom objavom, onda je to, neobična, ulivena ili pasivna, prava mistična kontemplacija, vrhunaravno gledanje.[11] I ova ima više stupnjeva. Ne ćemo tvrditi da je Ivan imao izvanredne objave, osim one jasne spoznaje pred smrt. No sigurno je, da je imao početke ulivene kontemplacije, tako zvanu molitvu jednostavnog zrenja, molitvu mira i jednostavnog sjedinjenja, kad je duša tako svjesna blizine Božje, da je s Bogom jedno kao u zagrljaju, te da Duh Sveti u njoj moli. To, je stanje po prikazivanju sv. Terezije »peto boravište« u tajanstvenom gradu Božjemu. Za takvu je molitvu Ivan bio vrlo dobro pripravljen: pročišćen od svake puste naravne sklonosti, vrhunaravnih se načela držao u svemu prosuđivanju i radu, čeznuo za sve užim sjedinjenjem s Gospodinom Bogom i surađivao revno s darovima Duha Svetoga. A da se Gospodin njemu doista i približavao tim neobičnim načinom, razabiremo već iz bilježaka Dnevnika, kao npr. 13. VII. 1918., 27. XII. 1918. i kasnije češće, premda nije volio pisati vanrednih pojava, koje bi mu bile u čast. Njemu je »potpuno se pomoliti« nešto daleko uzvišenije od obične misli i razgovora s Bogom; njemu to znači »uroniti u ogromno mistično more«; on znade »zaroniti u more boli Srca Isusova i živjeti u uskoj vezi s njime«. 24. IV. 1921. Ivan je doista u takvim časovima dobivao onako više spoznaje o vjerskim otajstvima, kako prirodoslovac saznaje kroz istraživanje sunčanih zraka kakvih sve elemenata, plinova i ruda ima na suncu. Njegova je duša plivala u radosti, koja se s nijednom radošću ovoga života ne može usporediti. Duša mu se leluja na oceanu Božanstva; sav je zanesen u Bogu, smiren kao dijete sjedeći na ruci Očevoj u slatkom milovanju. Takovo je prosvjetljenje bilo i ono, što ga je doživio u Lurdu: »Gospa je tude… Bog je tude…« Posljedica ovakve molitve bila je ona njegova duboka produhovljenost u mišljenju i izražaju te onaj nebeski mir.
U božićno doba god. 1927., prigodom svojih predavanja u Travniku, posjetio je Ivan u Docu i obitelj g. umirovljenog učitelja Čekade. Na odlasku, već kasno iza 9 sati, pokazala je Ivanu u predsoblju učiteljeva kćerka Neda novo raspelo, što ga je brat Čedomil obitelji donio. Osvijetlila ga podignuvši lampicu i pozorno promatrala Ivana, kako je on promatrao neobično raspelo. Kao skamenjen gledao je Ivan Isusa četvrt sata i ni okom da bi krenuo niti što rekao. Trgnuvši se onda odjednom, kratko se oprosti i ode u župni dvor, gdje je još dugo, dugo molio. U takvom neobičnom zrenju vidjela ga ona jednom i u crkvi sv. Vinka u Zagrebu pred Svetotajstvom. Zanos ju je taj tako dirnuo, kao da se nalazi u blizini sveca.
Gospodina gledam neprestano pred sobom«, veli David (Ps. 15, 8.) i sv. Petar (Dj. Ap. 2, 25.) o Isusu, i da mu je zato Srce bilo puno radosti. To je i Ivan naučio od Božanskog Učitelja. On govori s Gospodinom Bogom kao živom prisutnom osobom, koju voli, kojoj ima puno reći, od koje želi još više i sam čuti, s kojom treba sve prije raspraviti nego će početi raditi. Pa i drugima to isto želi.[12] Zato i jest kontemplacija ishodište i svrha njegovog apostolskog rada, kao i cijele Katoličke Akcije. Učenik Ivanov veli: »Usjekao mi se u pamet njegov ozbiljni lik, koji je u času molitve prije ili poslije sata poprimio najsvetačkiji izraz«. (Aug. Kralj u listu 2. II. 1943.) Jednom zgodom primijetio je Ivan ocu svome, koji slučajno nije bio prije molitve zakopčao puceta: »Oče, kod molitve treba da bude naše odijelo posve u redu. Jamačno ne bi govorio s kraljem u otvorenom kaputu; dakle i onda, kad moliš, kad govoriš s najvećim kraljem, Kristom Gospodinom, valja da bude odijelo naše posve u redu. Na isti osjećaj božanske prisutnosti podsjetio ga je i kod jela. Za obični ljudski život to su sitnice, pa dapače s opravdanog razloga, npr. zdravlja, možemo i ne paziti na to; no kad netko ipak i na to pazi, odaje nebesku finesu, koja u Ivanu nije bila tvrda ukočenost, nego vedro poštovanje. Lijepo je to opazio o. Hausherr D. I. profesor na Gregorijani, kad je ovako veli sjećajući se Ivana:
»Savršeni ljudi promatraju svijet Božjim očima. Njihova se svetost ne očituje više nekim posebnim izvanrednim načinom, jer je postala, da tako kažem, prirođena njihovu biću i lako može izbjeći površnom pogledu promatrača, koji nije upozoren na to. Oni žive na zemlji tako, kao da je njihova domovina nebo. Oni nose sobom svoje nebo; oni su neprestano ne samo u prisutnosti Božjoj, nego uronjeni u Boga, ispunjeni Bogom više negoli je spužva ispunjena oceanom. Prvi je učinak ovog stanja onaj neizrecivi mir, o kojem govori Isus Krist i poslije njega, iskušavši ga, sv. Pavao. Drugi je učinak požrtvovno razumijevanje svih ljudskih bijeda, koje ove duše gledaju očima Božjim. Za njih je Bog Ljubav i njihovo sjedinjenje s Bogom čini, da sudioništvuju u neizmjernoj ljubavi božanskoj prema svim stvorovima. Za onoga, koji je tako izgubljen u Bogu, ništa ljudsko ne može više biti ravnodušno… Jednom riječi, svetac mi se čini čovjekom, koji je iznad i izvan ovoga svijeta našao u Bogu svu svoju sreću i slobodan od svih potražnja za ličnom utjehom, ništa drugo ni ne sanja nego samo iscrpsti svoj život u službi djece Božje. Ova je svojstva ostvario dr. Merz u svome životu možda više od ikoga, koga sam sreo u svom životu…« Pismo o. Sakaču D. 1. siječanj 1929.
Tako je Ivan ostvario onu sv. Pavla: »Živim ja, ali ne više ja, nego živi u meni Krist«. Gal. 2, 20. Koga je po savjetu istog Pavla »držao neprestano pred očima«.
EUHARISTIJSKO SREDIŠTE
U V. razredu realke bio je Merz jedini đak, koga je dr. Maraković morao u crkvi opomenuti na dolično držanje, jer je poslije Pretvorbe držao ruke na leđima. Bez sumnje je u osjetljivom dečku u prvi mah uzavrelo, no naviknut od oca poštivati ugled on se sredio i – zamislio. U njegovim je očima poskočio ugled profesora, ali i vrijednost same stvari. Katehetska pouka dobila je svoju potvrdu i Ivan na Euharistiju gleda ozbiljnije, možda neko vrijeme i nevoljko, ali svakako kao na tajanstvenu svetinju.
Čitanje »Grala«, napose kongresnoga godišta god. 1912. pa. i cijela gralska ideja ojačala je Ivanu vjeru u Euharistiju. Izravnu je pouku o njoj crpio još najviše iz četvrte knjige »Nasljeduj Krista«, koja mu je bila najmilije pobožno štivo. Iz nje se naučio povjerljivo razgovarati kao Učenik s Učiteljem, živim otajstvenim Isusom, a u naučno dokazivanje i obrazlaganje samog Otajstva nije se u to vrijeme upuštao baš zbog opomene, što je daje 18. poglavlje iste knjige. Razumijemo ga stoga kada 18. XII. 1915. veli: »Kad bi se sastao s kakvim bezvjercem, ne bi mu znao reći, šta je Euharistija, ne bi mu znao dokazati što osjećam. Dapače kad sam gdjegod u vedroj, svijetloj, sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kao da je to bio neki san, tajanstven, čudan, lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, koje sada nemam, a kad sam u tome osjećaju zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče, molitva vuče drugu, želja, čežnja, neprestana težnja, da, upravo treba naprezanje, da se prestane osjećati, težiti onamo. Sav je život lijepa i velika tajna.«
Znanstveno obrazložiti prisutnost Isusovu u Euharistiji naučio je Ivan tek u proučavanju kršćanske filozofije god. 1923. s o. Alfirevićem, kad je uvidio kako se ne protivi razumu, da se izmijeni bit stvari – supstancija, a pripatci – akcidenti, vanjske pojave krušnih prilika da ostanu. To su sadržajem različiti pojmovi, pa se ne protivi razumu i odijeljene ih pomišljati. Ono u kruhu, što ga čini kruhom, da se pretvori u Isusovo tijelo, a onaj plašt krušnih prilika, što ih osjetilima zamjećujemo, da ostaje i dalje plaštem tijela Isusova. Nije bilo Ivanu teško vjerovati, da to može učiniti Onaj, koji je mogao tako umnožiti pet hljebaca, da se od njih nasitilo pet tisuća ljudi. A da to i hoće govorila je njegova ljubav, koja ide u susret potrebi i čežnji srca ljudskoga, da se približi Božanstvu. Baš ta potreba i čežnja bila je u Ivana napadno jaka sve onamo od konca realke. Povod joj je bez sumnje bio u kongregacijskom odgoju, u dobrom štivu i primjeru učitelja, vođe; ali onu jačinu bez izgrađene znanstvene spoznaje u naobraženog i darovitog mladića može protumačiti samo vanredni dar – karizma – Duha Svetoga. On ga je pripravljao za Apostola Euharistije, pa ga je i u vjeri u nju neobično učvršćivao. Ivan je dakle najprije vjerovao Dobroti Božjoj kao i sv. Ivan Evanđelista. »I mi smo upoznali i vjerovali Ljubavi, koju Bog ima prema nama, Bog je ljubav« I. Ivan 4, 16.
Ivan već sada pliva u sreći kadgod prima sv. Pričest. Tako, na Uskrs 23. IV. 1916. čezne za njom. »Moja usta htjela bi Hostiju« 19. VII. 1916. Euharistiju on u to doba zove jednostavno Tijelo, Snaga, Kruh života, Život. Nije to samo zbog njegove realske izobrazbe, nego jer to više odgovara onom poimanju: Isus se u prilici kruha daje i osjetnom čovjeku, da mu prožme cijelo biće i sav čovjek da živi od njega. Kao zemaljski putnik u nebo čovjek treba takovu cijelom biću primjerenu okrjepu. I to je posve u smislu Isusova obećanja: »Tko blaguje mene, živjet će od mene i ja ću ga uskrisiti na sudnji dan«. Ivan 6, 54–57.
Ova je vjera Ivanu postala upravo zorno živom u Lurdu, gdje je na svoje oči vidio bolesnike, koji su uslijed blagoslova Hostijom u tili čas ozdravili. U Hostiji mora da je sam Početnik i Vrelo života, kada može život tako iz nje poteći.« Vidio sam ovdje velike i potresne događaje«, pisao je iz Lurda 3. VIII. 1921. i svome ispovjedniku.
Zato smo i pričešćujući opažali na Ivanovu licu izražaj čežnje: Hostiju je dočekao kao s neba pali zalogaj, koji ga razblažio u grlu kao slatkiš, ugrijao u srcu kao silna električna sijalica, kao malo sunce. Tu milinu je Ivan većinom i osjećao, jer se duševno za to i raspoložio pobuđujući čine vjere, ufanja, ljubavi, kajanja i želje. U dubokoj sabranosti i sklopljenim rukama vratio bi se na mjesto, te se redovito oko pola sata klanjao kao smjerni domaćin nebeskom Gostu i zahvaljivao, oproštenje i druge milosti molio te mu se na kraju sav prikazao i na službu kroz dan predao. Vanjska mu pojava činila dojam, da se i sam osjeća gostom anđeoske gozbe, pa je mišlju i srcem s njima sjedinjen doživljavao njihovu sreću. Služio se u pripravi i zahvali još i prizorima iz sv. Mise onoga dana, kako je to u Misalu čitao. Nikad ne bi propustio zamoliti Blažene Djevice, da mu ona dade Sina svoga i nadahne ga svojim osjećajima te se mogne s njime što dostojnije zabaviti. Ivanu je Pričest bila – kako je to i Mahnić naglašavao – Božje sjeme vrhunaravnoga života.
Njome je stišavao strasti i čistio zle sklonosti; njome se jačao protiv napasti i mlakosti. »Život je sve… a meni prijeti opasnost, da opet zagreznem u širi život knjiga. Idem sutra na sv. Pričest, da opet upijem snage za borbu.« 9. IV. 1918.
»Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nisam dostojan, slab sam odviše, da bih se i bez najmanje pomisli žrtvovao za Presvetu Hostiju. Pravo veli Kempenac: Uživati u Hostiji smo pripravni, a kad nam valja križ nositi u veselju, očajavamo.« I tako za rata vrlo često, kako smo već čitali u zapisima.
Život Isusov u Hostiji bio je Ivanu uzor kreposti, i mi se ne čudimo, da su se na njemu odrazile upravo značajne kreposti euharistijskog Isusa: ljubav, poniznost, strpljivost. Tako se i događa među pravim prijateljima, da si postaju sličniji, dapače jedna duša u dva tijela: isto misle isto žele i jednako rade.
Ovo sjedinjenje i jedinstvo izrazilo se tako te je činjenica da je Ivanu Hostija središte svemu: i dnevnom redu i životnoj osnovi; i njegovoj orlovskoj organizaciji i zamisli jednog romana; i nutarnjem liturgijskom životu i vanjskim crkvenim proslavama. Gdje god se Ivan pojavi, bit će i nešto euharistijsko; a u zadnjih pet godina Ivanova života u našoj katoličkoj javnosti bilo je i obrnuto: gdje god je bilo što veliko i lijepo euharistijsko, tu je bio i Ivan svojim lijepim udjelom.
Već o svom prvom nastupu god. 1920. u Mariboru, kad je govorio o međunarodnoj đačkoj suradnji veli 3. VIII. 1920. »Govorio sam sa žarom, koji mi je dala Presveta Euharistija.«
30. I. 1921. bio je u Parizu na posljednjoj sjednici katoličkog pokrajinskog kongresa, gdje je na nj učinila duboki dojam zaključna molitva, kad se svi prisutni okrenuše spram Presvetog Sakramenta i jednoglasno zapjevaše »O spasonosna Hostijo!« Ovako se Ivan kasnije uvijek srcem, a često u danu i tjelesnim poklonom okretao prema Svetohraništu. Kad je u Zagrebu prolazio na Akademskom trgu sučelice svetišta Srca Isusova i tamo je skinuo šešir, premda su ga od njega dijelile još dvije usporedne ulice sa četiri niza kuća.
Baš u to svetište dolazio je i svako jutro k sv. Misi i Pričesti, a po podne u dva sata uspeo bi se kroz kućne stube na balkon, gdje je bio posebni »mali Križni put« za isusovce. Tu je od nikoga ne opažen, obavio naizmjence jedan dan sat klanjanja, drugi dan Križni put, često i jedno i drugo ili barem spojeno. Brzo su mu prolazili satovi pred Svetohraništem, jer mu je ondje bila zatvorena vječna Mudrost, živi Isus, a Ivan se znao s njime razgovarati. Ta imali su i o čemu: zajedničke su im bile osnove velikog preporoda hrvatske mladeži, cijele Hrvatske. Tu je on primao nadahnuća za stotinu svojih članaka, među kojima je jedva jedan, da ne bi spominjao Euharistiju.
Pa da! I onako je sve za Isusa, a Euharistija je živi i blizi Isus, Bog s nama! Što naravnije nego onda na nj i pomišljati, s njime se ondje savjetovati, njemu se istužiti kod njega se nakrcati snagom za apostolat i žrtvu. Kada se god. 1927. u Sarajevu radilo o sudbini Orlovskog saveza, klečao je Ivan pred Presvetim gotovo dva sata dok je trajalo vijećanje. Na izlazu ga zapitam: »No šta, da im je ipak uspjelo uništiti Orlovstvo?« – »Mislim, da nije«, odgovori potpunim mirom, »pa i kad bi, Božja volja nek se vrši!« Eto to je bila Euharistija Ivanu. Za proslavu Euharistije napisao je i u »Hrvatsku mladost« 1924. prikaz sv. Tarzicija.
O njegovoj nježnoj ljubavi k svetootajstvenom Isusu svjedoči i ganutljiva crtica u časopisu »Za vjeru i dom« 1938. br. 5.: Kako je svake srijede naručivao u cvjećarni crvene karanfile i slao ih u crkvu, da se stave uz Svetohranište. Znatiželjna se naučnica preporodila, kad je poslije Ivanove smrti ustanovila, tko li je bio taj ljubazni naručitelj.
NA SRCU ISUSOVU
»Ljubav je snažnija od mržnje i straha. Hosana Kristu, koga toliko vrijeđam!« Kliče Ivan još 12. VII. 1914. I to posebno štovanje osobe Božanskoga Spasitelja razvija se u širinu, dubinu i visinu Ivanove duše te postiže u pobožnosti Srcu Isusovu svoj vrhunac. Neshvaćenoj ljubavi uzvratiti ljubav posvetom, pogrđenoj dati zadovoljštinu naknadom – to je prema nauku Pija XI. sadržaj pobožnosti Srcu Isusovu. (Poslanica »Premilostivi Odkupitelj« 8. V. 1928.) Isus daje raznih i velikih obećanja štovateljima Srca Svoga, da ih potakne i privuče njihovom vlastitom korišću. Svrha mu je ipak i kad daje darove pomoći ljudima, da izvrše prvu i glavnu zapovijed ljubavi. Time je osigurana slava Božja i spas duša.
I Ivan se obraća Srcu Isusovu, da mu uzvrati ljubav i dade naknadu. Zanimljivo je, da je njegova prva pobožnost Srcu Isusovu »Velika devetnica spasa«. Počeo ju je prvim petkom u siječnju 3. I. 1919. i završio 5. rujna. I tom zgodom piše: »Jučer je bio najznamenitiji dan u mojem životu. Obavio sam devetu sv. Pričest na slavu Presv. Srca Isusova i vjerujem, da ću gledati dubine Presvetoga Trojstva. Neizmjernu onu ljubav Kristovu moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću s Božjom pomoću gledati da djelo posvećenja što snažnije nastavim.« Ivan to vjeruje i vrši prema obećanju Spasiteljevu danom sv. Margareti, da ne će umrijeti u nemilosti, tko primi redom devet prvih petaka u mjesecu sv. Pričest kao naknadu njemu nanesenih uvreda. Vježbu naknadne sv. Pričesti nastavio je Ivan sve do smrti, a prikazao je i izričito svoje boli, napose podnesene uvrede, kao naknadu Božanskome Srcu za psovke hrvatskoga naroda.
Osiguravši sebi stan u Srcu Isusovu, želi onamo smjestiti i mile roditelje. Vidjeli smo već, kako mu je to uspjelo, a on zahvaljuje Presv. Srcu: »Tata je primio nakon 25 godina na 12. I. sv. Pričest. Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane. U pismu, što mi ga je pisao, vidim jasan primjer obraćenja – Milost – nadnaravnu silu – koja ga obratila. Još ostaje nama na brizi! Srce Isusovo, pomozi!« I mi smo već vidjeli, kako je ono zaista pomoglo. Iskrenim uvjerenjem vršili su roditelji svoje kršćanske dužnosti. Da ih još više u kreposti unaprijedi, savjetovao je, da posvete obitelj Srcu Isusovu. Sustavno ih je za taj čin pripravio, pozvao je svoga ispovjednika, da se u njegovoj prisutnosti taj čin što svečanije obavi. Tako se obitelj i posvetila 21. V. 1925. pred slikom Presv. Srca, koja je od sada visjela mjesto njegove slike na najodličnijem mjestu roditeljske sobe. Svi su se tada upisali u Apostolstvo Molitve, i vršili od sada svoje jutarnje prikazanje, večernji zaziv Srcu Isusovu, a i majka je primala svaki prvi petak sv. Pričest. No nije to bila jedina obitelj, koju je Ivan priveo Srcu Isusovu. Živom riječi i pismeno revnovao je, da ih što više obavi ovu posvetu, da time Isusa uvede u hrvatske obitelji.
Kad je sam bio u Parizu u najvećoj duševnoj potištenosti zbog neprestane pogibelji da oslijepi, obraća se Božanskom Srcu s prošnjom za zdravlje, koje će upotrijebiti za njegovu čast. 24. IV. 1921. »Bol moja još uvijek traje i radi toga ne pisah skoro ništa. Za prošlost hvalim Isusu Kristu, što sam mogao za vrijeme korizme zaroniti u more boli Njegovog Srca i da sam živio u tako uskoj vezi s njime. Usput sam preveo »Križni put« Paul Claudela i čini mi se, da bi svaki katolički pjesnik morao napisati jedan »Križni put«, da uzmognemo ocijeniti njegovu veličinu kao čovjeka. Uslijed te moje očne boli ne mogoh se posvetiti učenju kako bi želio… Srce Isusovo, Tebi posvećujem moj život; ako je na Tvoju slavu, da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja i molim Te, da uza me budu u Tvome Kraljevstvu i moji roditelji«.
I mi znamo kako se Ivan držao ovog svog obećanja do zadnjih trzaja. Sve posvetiti, sve u Srce Isusovo dovesti, to je njegova želja. Putujući god. 1921. u Lurd, proučio je Ivan u Tuluzu »Apostolstvo Molitve« najveće društvo u čast Srca Isusova. Njegovi »Euharistijski Križari« zadivili su ga, i on zaželi njihovim duhom zadahnuti hrvatske Orlove. Vidjeli smo već kako je to učinio. U čestim pogibeljima uticao se za njih Presv. Srcu a napose god. 1927. Prijetila im je tada najveća pogibao, da ih raspuste ili drugim duhom zadahnu. Merz je opet dugo klečao u svetištu Srca Isusova. Na sjednici HOS-a skupa s vodstvom učinio je zavjet: »Ako nam Božansko Srce pomogne, cijela će se organizacija posvetiti Presv. Srcu Isusovu, a osim toga će se čitava organizacija sa HOS-om upisati u Apostolstvo Molitve.« I Presveto Srce ih upravo čudom očuvalo, jer su protivne odluke bile već spremljene. Zapisnici o. Foretića str. 4. Početkom god. 1928. teško bolestan počinje opet Ivan – iza pet godina – redovitije bilježiti u Dnevnik. I prve riječi stavlja: »Sve na slavu Presvetoga Srca Isusova!«
Poznato je kako je cijela proslava tisućgodišnjice Hrvatskoga kraljevstva bila usmjerena u poklon, zahvalu, naknadu i prošnju Božanskomu Srcu Isusovu kao pravom vječnom vladaru hrvatskoga naroda. Najljepši dio te proslave izvela je Orlovska organizacija, koju je idejno nadahnjivao dr. Merz. Zato su i disale okružnice i proglasi i sastanci i proslave ovim duhom. Da sve to može što, bolje izvoditi, utjecao se Ivan za pomoć sv. Ivanu Evanđelisti, ljubljenome učeniku Srca Isusova, od koga je češće baš na njegov blagdan primio koju osobitu milost. Opravdano dakle vjerujemo, da se ispunilo, što kaže grobni natpis, da je »Očekivao vječni počinak na Srcu Isusovu«.
Na tom Srcu želio je Ivan da jednom otpočinu i njegovi Orlovi i đaci seminarci kao budući svećenici, pa ih je – s njima srcem združen – izručivao za vrijeme odmora u sjemenišnoj kapeli Božanskome Srcu osjećajima ove molitve nadarene oprostom od 300 dana (8. IV. 1919.) »O Isuse, u Euharistiji poništeni, da budeš ognjište ljubavi katoličke Crkve i snaga dušama, mi ti prikazujemo svoje molitve, djela i trpljenja, za tvoje svećenike i da se iz dana u dan sve većma širi kraljevstvo Tvoga Presvetoga Srca!« Ili ove druge »Isuse, Kralju i središte sviju srdaca, po dolasku kraljevstva Tvoga, daruj nama mir!« (300 dana oprosta 23. VI. 1923.).
Proučavajući ugodnike Božje rado pitamo za njihovu najmiliju pobožnost, jer nam ona odaje njihov duh, a time i visinu savršenosti. Po tom sudimo i čiju duhovnost su slijedili ili možda novu unijeli. Ivan ima osebujnu značajku radnika za Isusa, apostola Katoličke Akcije. No ipak je i taj radnik zadahnut baš ovom pobožnošću Srcu Isusovu. A drukčije nije ni moguće. Ivan radi sa živim Isusom i za živo njegovo tijelo – Crkvu. U tom tijelu je Srce »izvor života i svetosti«. Duhovnost dakle Ivanova jest u ljubavi, koja se iscrpljuje za spas bližnjega poput Isusa u Euharistiji. Revnost, da punina života Isusova struji njegovim tijelom Crkvom – u krugu koji mu je najbliži – u Orlovstvu, u hrvatskom narodu. »Da život imaju i u obilju da ga imaju«. Iv. 10, 10.
Ivan je junak, vitez, i to vitez Srca Isusova.
MARIJINO DIJETE I APOSTOL
Premda »gospodsko dijete«, Ivan je već od početka realke polazio na sastanke Marijine kongregacije, a diplomu dobio je tek u četvrtom razredu 16. siječnja 1910. Odabrao je Bezgrješnu za Gospođu, Odvjetnicu i Majku, te joj obećao vjerno služiti i nastojati, da joj i drugi služe. Kad se ono, za vrijeme svog preranog zaljubljenja, bio nešto udaljio od kongregacije, nije ipak izgubio ni pobožnosti k Mariji, a niti njezine zaštite. Preko dobrog kongreganiste profesora Marakovića privukla ga ona brzo opet u svoj vrtić. Onaj osjećaj potrebe da se ispovijedi i čežnja za Pričešću, što Ivan tako često bilježi u Dnevniku, odjek su majčinskog Marijinog odgoja kroz kongregacijsku mjesečnu sv. Pričest. U njemu trajno živi svijest, da je pod okom nebeske Majke i njezina uzvišenost nadopunjuje mu manjke rođene majke. Jedva je stigao u Beč, kad 17. I. 1915. već se stavlja pod njezinu zaštitu. »Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj, neka me u ovome gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i mig neka bude uperen lijepomu.« Za tjedan dana vapi zbog bolesti očiju: »Majko vječna, ti, koja si utjelovljena Pjesma svega lijepog i vječnog, daj da i nadalje mogu darove ljepote primati«. I tako više puta kasnije dobiva od nje pomoć osobito u napastima. O najozbiljnijim životnim pitanjima dobiva jače prosvjetljenje baš na njezine svetkovine, kao npr. 15. VIII. 1916. o sporednoj ulozi umjetnosti u životu. Kao da mu ona daje više životne smjernice. To i jest uloga Posrednice svih milosti. Za njega je imala osobito velike. Jer kako da inače shvatimo, da on, mezimac majčin i slobodni sveučilištarac, zavjetuje sv. čistoću i to baš na Bezgrješno Začeće 1915. Već god. 1916. došao je u Banjoj Luci s jednim drugom prečasnom kanoniku Čurčiću, moleći ga, da bi osnovao Marijinu kongregaciju za naobražene.
I u Beču je član Kongregacije akademičara te u njoj iza prevrata živo surađuje. U Zagrebu prelazi g. 1923. u Akademsku veću i vrši u njoj službu tajnika sve do smrti. Kongregacijski arhiv nije on doduše obogatio zapiscima, ali je to više ispunio knjigu života djelima pravog Marijanskog duha i apostolata. S upraviteljem o. Alfirevićem savjetovao se često o duhovnom životu i o smjernicama javnog katoličkog rada. Pa kad ga ovaj upozorio na velike Papinske enciklike, koje ta pitanja rješavaju, bilo mu to nešto novo i on ih stao temeljito proučavati. Nutarnji život pravog Marijinog djeteta temeljito je razložio u predavanju na svečanom kongregacijskom sastanku 8. XII. 1923. Ono nam i daje pogled u njegovu vlastitu krasno izgrađenu dušu, u kojoj ima Marija svoje prijestolje do Sina svoga. Za »Mladost« 1924. str. 139. napisao je »Marija i tjelovježba«, nastojeći ovoj dati viši odgojni smisao.
Marijina kongregacija je udruženje sa bitnom apostolskom svrhom. Nije ipak ni sebično slavična ni ljubomorna, da bi baš na njezino ime trebalo sve glasiti. Zadovoljna je, da čovjeku pomogne te sebe odgoji, pa da ima što davati i da hoće dati svoje i – sebe. A to je u Ivanu odlično uspjela. Cijeli mu je apostolat imao pravi marijanski duh, jer je bio »s Isusom i za Isusa«, bio je crkveni, djelatan i svestran. No Marijinu čast širio je Ivan napose krunicom, hodočašćem i osobito Lurdom. »Ako mi i nije posve izliječila oči, to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja će mi biti uz Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba«. List N. Bilogriviću 10. X. 1921.
Sigurno je, da je iza svog lurdskog hodočašća svaki dan molio krunicu. Prigodom rimskog hodočašća Orlica g. 1926. izmučio se noću tražeći nastambu za njih pedeset. I kada je u dva sata iza ponoći sve smjestio, još je našao snage, da klečeći izmoli krunicu. »Život« 1938. str. 292. I to kako ju je molio! »Molio ju je – veli dobro upućena osoba M. M. (List 12. VIII. 1940.) bolje reći: razmatrao ju je. Jednom zgodom je rekao, da ne shvaća, kako je nekima za moljenje krunice dosta deset časaka, on da treba pol sata, da je izmoli pobožno. Kad je išao ulicom putem do škole ili do kuće obično je držao ruku u džepu i molio je krunicu. Tko se s njime sastao na ulici, pa se htio rukovati, nerijetko se morao iznenaditi kako Ivanu nešto zveči u džepu. Koji smo ga već poznavali, nastojali smo da ga ne smetamo. Takvom jednom zgodom htjedoh se ispričati što ga smetam. No on mi odgovori: »Ne smeta ništa, idemo zajedno, pa ćemo skupa izmoliti ostatak krunice.« I bilo je tako.
Hodočastio je gotovo k svim našim većim Marijinim svetištima. U najbliže Remete skoro svaki mjesec, više puta na Mariju Bistricu. 2. IX. 1924. vozio se onamo vlakom ali je cijelo vrijeme stajao, premda je bilo mjesta da sjedne. Molio je, razgovarao, našalio se pa opet molio. Na povratku pješice kroz goru s obitelji M. prošli su bez jela berući samo kupine, ali su došli veseli, pjevali, molili krunicu i litanije Gospine sve do Zagreba.
Kamenitoj Gospi u Zagrebu išao bi često kasno uvečer i molio se ondje klečeći sa sirotima.
Glavno vanjsko sredstvo Ivanovog marijanskog apostolata bio je Lurd, gdje se i njegova ljubav k Mariji žarko rasplamsala. Napisao je o Lurdu knjižicu: o najnovijim čudesima, te drugu o Zoli i njegovim iskrivljivanjima, koja i kod nas nažalost mnoge zavedoše. Osim toga još i šest rasprava u raznim časopisima. Pokazujući lurdske prizore svjetlopisom, držao je predavanja o Blaženoj Djevici takovim uvjerenjem i oduševljenjem, da je mnoge priveo natrag k vjeri i vjerskom životu. Ta je predavanja držao i u pokrajini: u Bjelovaru, Karlovcu, Varaždinu, Sarajevu i drugdje.
Upravo Gospa Lurdska bila je simbol njegovih ideala: nevinosti srca kao Bezgrješna, a ipak oštrine života na koji je opominjala svojim »Pokora, pokora, pokora!« Izražaj duševne smirenosti, a u isto vrijeme snažne radinosti, što je oboje tako skladno spojeno u Lurdu. Brige za vlastito savršenstvo, kako je Gospa Bernardicu kao uzor izgrađivala, a uz to širok utjecaj na život cijele Crkve. Euharistija i sjaj liturgije, a ipak tako skladno sve spojeno sa krunicom i pobožnošću križnoga puta. Divna narav i savršena umjetnost, a oboje u službi vrhunaravi i najuzvišenijih otajstva vjere. Rječito i stvarno pobijanje zasada pozitivističke filozofije, koja je u doba Gospinog ukazanja bila poplavila Francusku, a u isti čas tako veličajna društvena ustanova dobrotvornosti za tjelesna i duševna ozdravljenja. Tko tu ne vidi Merzove duše, a tko ne bi razabrao Majčinog odgoja? Oni su se razumjeli.
Njegovom se pobudom god. 1923. razvija ona sjajna procesija sa svijećama u čast Gospi Lurdskoj od svetišta Srca Isusova u crkvu franjevaca, i u toj je procesiji i on je s ocem svojim nosio goruću svijeću.
Jedno je djevojačko društvo potaknuo Ivan, da dade u Jeronimskoj dvorani priredbu u čast Gospi Lurdskoj. Za tu smo zgodu trebali kip Gospe Lurdske. Dobili smo ga u najam velik i lijep, gotovo u naravnoj veličini. No valjalo ga je vrlo oprezno prenijeti, da se možda ne polomi ili oruni. Zato ga je sam Ivan donio u Jeronimsku dvoranu i natrag odnio sve kroz one najprometnije zagrebačke ulice. Ta nas je vjera i poniznost jednog profesora – doktora zadivila. To je najbolja pilula protiv moderne bolesti – ljudskog obzira. List M. M. 12. VIII. 1940.
Sve je to išlo. Ivanu od srca k srcu. »O Blaženoj Djevici govorio bi najbiranijim riječima i zanosom najvećih štovalaca njezinih.« Živo mi je pred očima pripovijeda sretno dijete Marijino N. Glaser u »Za vjeru i dom« 1938. str. 85. – kako sam na dan moga pristupa u Marijinu kongregaciju pošla k njemu i kazivala mu svoje osjećaje. A on će mi dirljivo i duboko progovoriti o Gospi. Na odlasku izvadio je lijepu sličicu Nebeske Majke i dao mi je s riječima: »Ostani uvijek dobro Marijino dijete i ona te ne će nikada ostaviti!« – Kasnije nam je jednom kao Orlicama govorio o štovanju Nebeske Majke i toplo nam stavio na srce molitvu sv. krunice. »Kada vam bude u životu teško i kad vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage, da sve mirno snosite sa potpunim predanjem u Volju Božju«. – Gospođici Miri M. poklonio je Malu službu Bl. Djevice« kazavši: »Molite to svaki dan Gospi u čast.«
U kutiću Ivanove sobe gorjela je pred Gospom uvijek uljanica, živi znak njegove djetinje zahvalne ljubavi. Ona ga je sjećala na odluku iz duhovnih vježba: »Isuse, želim da Te po Mariji svaki dan više ljubim!« Tom ljubavi prema svojoj Majci htio je rasplamtiti srca i sve druge braće svoje, koji prolaze ovom dolinom suza.
7. III. 1926. održao je u Sv. Iliji kod Varaždina prije podnevne sv. Mise predavanje o Gospi Lurdskoj i kod sv. Mise se pričestio. »Tako učen profesor, govorio je narod, pa ovako drži svoju vjeru, to je nešto!«
U STOŽERU – BOŽJE VODSTVO
Majka je Ivanova živo željela, da on postane stožerni časnik. On je to i postao, samo ne u stožeru svjetovne vojske nego kao vitez duha i milosti. Vidjeli smo ga što je sve radio u Hrvatskom Orlovskom Savezu. Nije bio vođa organizacije, pa i nema odgovornosti za sav njezin rad. Priznaju ipak svi, da je bio idejni pokretač svega rada i kao duša organizacije. Kao tajniku mu je to bila i dužnost, pa pogledajmo, da li je u tom poslu i smjeru postupao prema prvoj i glavnoj stožernoj kreposti – razboritosti. Proširimo taj pogled i na ostali život i rad, napose zadnjih deset godina, da ustanovimo: je li i krepost razboritosti vršio u junačkom stupnju.
Razborit je prema nauku katoličke Crkve, tko ispravno postupa, prava sredstva pravoj svrsi odabire. Tomu treba sve oprezno promisliti, bistro prosuditi i snažno provesti. Merz se najprije o svemu pomnjivo i povjerljivo propitao, iskoristio svoje iskustvo i druge pitao za savjet; domišljato je predviđao zapreke i prisebno se snalazio u najzamršenijim zgodama. Njega nije u sudu zavelo ni omilje, ni odvratnost, ni srdžba, već bi mirno i stvarno odabrao, što će bolje uspjeti. Stvorene jednom odluke provodio bi i na sebi i u organizaciji odlučno, ali ne silovito; postupao bi otvoreno i prostodušno, nikad lukavo, uvijek ipak mudro. Drugovi bi ga na vijeću nakon dugog raspravljanja, kod koga je on šutio, upitali »A što ti misliš, Ivane?« Iz iskustva su znali, da će najbolje biti, kako on savjetuje, i redovito su barem slijedili njegov savjet. Što je on crkvenim krugovima predlagao, bilo je bolje od prijedloga njegovih protivnika, pa bili ti i stariji ili svećenici. To je pokazao plod i uspjeh, dotično neuspjeh, ako se njegova nije uvažila. Da spomenemo samo neke njegove zamisli: Liturgijska predavanja, neka lurdska i rimska hodočašća i karitativne sekcije. Svima su znani, koji su ih u javnosti provodili, a pisana svjedočanstva govore, da su izašle iz Merzove glave. Ovo ujedno najbolje očituje Merzov duh pobožnosti, koja je bila solidna i duboko crkvena, jer je bila liturgijska, marijanska, papinska i sirotinjska. Dokaze i prizore niže obilna već štampa o njemu, a mi spomenimo još neke činjenice.
Za bistar njegov sud evo već primjera s fronte, kad 30. IV. 1918. piše ocu: »Svi topovi ne će spasiti ni jednog naroda, ako ne nosi u sebi ćudorednih vrjednota«.
Kako oprezno promišlja i postupa, da se usavrši ćudoredni život, svjedoči pismo dr. Guberini 23. II. 1928.
»HOS nije još dospio da uzme u pretres one ćudoredne smjernice. Čini se, da nije ni sazreo čas da se konačno izdadu, jer u nekim se stvarima svećenici u pokrajini razilaze… Mislim, da bi bilo dobro, kad bi se duhovnici sporazumjeli na jednom sastanku o tim potankostima. Prvi, načelni dio, poslao sam preuzv. biskupu Srebrniću i kad ga ovaj provjeri, zamolit ću »Katolički Tjednik« da ga objelodani. Tako će se barem stvarati duševno raspoloženje, i onda će naše članstvo lakše prihvatiti odredbe, koje izdade HOS…« Tako se uistinu i dogodilo sa »Smjernicama za obnovu kršćanskih ćudorednih običaja«. »Kat. Tjednik« 1928. br. 12. i slijedeći.
Iskustvo je svoje popunjao pitajući one, koji su ga mogli savjetovati. Tako, kad se radilo tko će preuzeti vodstvo Orlica, pa pitali njega, pošao je u samostan SS. Milosrdnica i tamo pitao onu časnu sestru, koja je najviše poznavala članstvo. Razvoj stvari je pokazao, da je onda njegov savjet bio dobar.
»Svetost dr. Ivana Merza – veli preč. L. Rusan, župnik u Remetama – vidjela se na svakom njegovom pogledu i koraku, a pogotovo u riječima i djelima, pa skrivao on to kako mu drago. Kod njega si vidio, što se rijetko vidi u mlada čovjeka. Divio sam se njegovoj svetoj razboritosti. Jednom zgodom htio neki uvaženi naš svećenik, da učini neke zavjete. On ga slušao, blago ga pogledao i rekao: »Ne! Vi bi sada dok ste na muci od zlih ljudi, toliko toga obećali; ali pričekajte, dok se malo smirite, pa ćete vidjeti, da je ovo nemoguće«.
Sastanem ga jednom zgodom na Zrinjevcu, a kraj nas prođe jedan gospodin, koji je organizirao »djecu« u jednu organizaciju, da priječi »Orlovstvo«. Ja ga upitam: »Da li Vi znate, što ovaj gospodin radi?« Nije odgovorio, premda je znao. Pa kada sam sa par riječi spomenuo to okupljanje, reče on, držeći u rukavu krunicu:
Hvala Bogu! Samo nek se širi slava Božja, pa će biti sve dobro«. Divio sam se onom svetom miru i žaru za slavu Božju, kojim je bio on prožet.«
Najveći dokaz Ivanove razboritosti jest svakako taj, što je znao biti na pomoć crkvenom Senatu u nas, preuzvišenim biskupima, steći i zadržati povjerenje najveće većine njih. Pomagao im je u stvari Katoličke Akcije, koju su oni trebali rješavati po nalogu i uputama Sv. Oca Pape. Njegovo dopisivanje o tomu nije još za javnost, ali već tolike njihove izjave poslije Ivanove smrti, pa riječi nuncija Pellegrinetia svjedoče dosta. No odakle tako mladom čovjeku razboritost, kakova bi bila ures mudrog i iskusnog starca? Odakle uopće ovo viteštvo Ivanovih kreposti? Ustanovimo same nepobitne i neobične činjenice iz njegova života:
1. Sveučilištarac, sin obratio je oca časnika i liberalnu majku na samozatajni katolički crkveni život.
2. Samostalan student, časnik i profesor, usred najopasnijih zamama, očuvao je netaknutu sv. čistoću.
3. Nadaren književni talent zamijenio je svoj umjetnički poziv sa dušobrižničkim; pomaganjem, da bude »kapelan u civilu«.
4. Maturant polazi u veliki svijet, da sam postane nešto »veliko«; a kao muž želi biti malen te izniče i umire neshvaćen od svoje okoline, kojoj hotimice sakriva veličinu svoga znanja i kreposti.
5. Muž sposoban da sam stvori jedan obnoviteljski društveni pokret, odabire službu »ispravljača«, te tako sudjeluje u otkupiteljskom Kristovom radu, koji je također ispravljanje pogrešnoga.
6. Mladić i muž sa vrlo razvijenim svojim ukusom, uskraćuje sebi svjesno i slobodno sve ugodnosti i nadčovječno se trapi.
7. Naobražen, boležljiv čovjek, koji bi se mogao liječiti i tako još dugo poživjeti, radije čitav život trpi od bolesti i svjesno ranije umire od prenapornog rada za Božju stvar.
8. Moderni sumnjač izgrađuje svoju vjeru do zora tako visoko te i jedan msgr. Beaupin, čovjek svjetskog poznanstva, priznaje, da se nije namjerio na izgrađenijeg i dubljeg katolika.
9. Mladi čovjek, laik, koji zna da ga se susreće kao »stranca«, poduzima velik obnoviteljski pothvat pouzdavajući se za uspjeh jedino u Boga.
10. Čovjek visoke naobrazbe i svjetovnog vidika tako žarko ljubi Gospodina Boga, Crkvu i Papu, te mu se dive i visoki crkveni dostojanstvenici.
11. Kao profesor vrši svoje zvanične dužnosti bez pogrješke, a k tome radi neprestano i naporno na spisateljskom i organizacijskom polju za dva čovjeka bez ikakve nagrade.
12. Bližnjemu daje iz čiste ljubavi, osobno i kroz organizaciju, sve svoje, a na kraju i život.
13. Protivniku oprašta najvećom velikodušnošću, moli za nj i brani ga pred prijateljima.
14. Neustrašivo ide u pogibelj smrti braneći katoličku Crkvu.
15. Neosporivo veliki talent pokazuje svoju izvornost i veličinu upravo u odnosu prema Božanstvu i to više u dovijavanju otajstvenog Božjeg života, gdje se traži žrtva uma i volje, nego u utješnim prosvjetljenjima.
16. U svojim muževnim godinama odabire uvijek, što drži da se Bogu Gospodinu više mili, pa ma to njega stajalo i ne znam kakovih žrtava.
17. Dijeli se srcem, a do potrebe i činom od najmilijih, da može vršiti dragovoljna djela milosrđa, od kojih je njemu najveće: pomagati Sv. Oca u razvijanju Isusova života u vjernicima.
18. Rano se utječe pod zaštitu Marijinu i nježno je štuje cijeli život nastojeći i druge za nju oduševiti.
19. Sluša crkvene poglavare i starije i u stvarima slobodnog mišljenja, makar zbog toga strada u svojim građanskim odnosima.
20. U stvarima crkvenog i duhovnog života njegovi su savjeti, ma da je laik, bolji i od samih učenih svećenika.
Ove će činjenice teško tko moći oboriti; a jednako teško se one mogu protumačiti bez neobične milosti Božje. Dakle je Ivan svoje viteške kreposti crpio iz vrhunaravnih vrela.
»Ne vjeruj svojoj razboritosti – veli Duh Sveti – već se uzdaj u Gospodina; moli ga za mudrost, jer iz usta njegovih izlazi razboritost. Traži savjeta, idi putem svetaca, pa će te očuvati razboritost.« Rečen. gl. 2 i 3.
Ivan je od djetinjstva želio savjeta i dao se voditi, pa je naučio prosuđivati ljude i prilike. Stalnog duhovnog vodstva do Pariza nije imao, ali se okoristio svakom prilikom, da se uputi u duhovnom životu i radu.[13] Od katehete primio je temeljno vjersko znanje; od trapista stvarnost vjerskih vrjednota i zbilju rada za spas duše; od franjevaca prirodnost kreposti; od dominikanaca dubinu dokazivanja; od isusovaca sustav onog duhovnog i crkvenog života, što ga je zaželio prema »Nasljeduj Krista«; od sulpicianaca živahnost života s Isusom; od otaca Božje Riječi i od benediktinaca liturgijsku molitvu; od saobraćaja s konventualcima srdačnost dušobrižničkog postupka; a od salezijanaca strpljivost s pogrješkama mladeži.
Nije to ipak bila kakova duševna krparija, nego svestrano oplođenje velike duše, koja svojom osobnošću i ukusom sve svodi u jedinstvo i sklad, kako je i Strossmayer tolike različnosti stilova spojio u izvornom jedinstvu svoje katedrale. Mnogostruki utjecaj nije zarobio svetu slobodu djeteta Božjega nego je obogatio. Zato su u Ivanu već za života i nalazili toliki, što baš njima treba, a još više njih iza smrti. Svima je bio pristupačan i poslušan u izgradnji, a tako i svima podatan u dijeljenju plodova.
Pravog duhovnog vođu imao je Ivan samo u ocu Pressoiru, sulpiciancu »čovjeku – kako ga opisuje dr. Gračanin (List 27. IX. 1942.) – u vanjskom nastupu vrlo strogom, no istodobno vrlo srdačnom i blagom u duhovnom vodstvu, koji je gledao na duše onom ljubavlju, kojom ih Bog gleda, te ih milo gore vukao, uvijek više, ali uvijek i tako oprezno. Nastojao je duše tako osamostaliti, da se i same snađu pod vodstvom Duha Svetoga.«
To mu je kod Ivana i uspjelo, jer je Ivan u Zagrebu pokazao vanrednu osjetljivost i vjernost tim nadahnućima. U načelnim pitanjima Katoličke Akcije savjetovao se doduše sa stručnjacima: profesorom pastoralke dr. Kniewaldom, o. Alfirevićem i o. Foretićem, ali mjerodavne su uvijek bile njemu i njima »Papine smjernice« – djelo Duha Svetoga. – U duševnoj tami i patnji, kroz koju mora svaki miljenik Božji proći, razgovarao bi se redovito subotom po podne s ispovjednikom; no i on mu je uvijek privikivao: »Drži se Isusa iz razmatranja!« A Isus mu je govorio i jasno i milo i krepko i ustrajno po Duhu svome, koji je pravi vođa duša. I Ivanu je to bio. Jer lijepo ustanovljuje Dr. Gračanin, koji je s Ivanom raspravljao o Lallemantovoj »Nauci o duhovnom životu« još prije nego li je na hrvatskom izašla, »da je Merz svu onu divnu djelatnost darova Duha Svetoga već davno prije posjedovao«. (List 12. VII. 1942.)
»Darovi Duha Svetoga, veli sv. Toma (Summa I. II. ae. qu. 68, a. 3.) raspolažu nas te smo spremni bez oklijevanja slijediti nadahnuća Duha Svetoga osobito, u prilikama, kada treba svladavati zapreke, koje nadmašuju obične kreposti. Dar razuma usavršuje krepost vjere te čovjek jasnije shvaća objavljenu istinu. Dar mudrosti čini te se čovjeku mili jedino Bog i njegova volja i time usavršuje ljubav. Dar savjeta usavršuje razboritost pa čovjek u stvarnom provođenju razlikuje sigurno nutarnja ganuća jesu li od dobrog ili zlog duha. Dar pobožnosti usavršuje pravednost i čežnju za krepošću, napose daje čovjeku milo štovati Boga kao oca vršeći njegovu volju. Dar jakosti usavršuje krepost ufanja i jakosti te se čovjek odvaži i podnosi, što je vrlo teško. Dar straha Božjega usavršuje krepost umjerenosti, da čovjek odbije i žešće grješne zamame.
U svemu tome vidjeli smo Ivana u junačkoj borbi, dapače koji puta i tako viteškoj, te je to znatno prelazilo sve naravne sile i račune, kao npr. u trapnji, u pomaganju bližnjega i pridobivanju duša. On je Duha Svetoga štovao i srce je njegovo bilo bujan vrt, što ga je obrađivao »Prst desnice Očeve«. Kad je 27. VII. 1921. na izletu iz Bordeauxa promatrao svijetlo plavi Atlantski ocean, »čiji su valovi hitili pjeneći i natječući se, davali su sliku Duha Svetoga, koji je također neprestani, vječni, neizmjerni i lijepi život«. Duhu Svetom se preporučivao često himnom »Dođi Duše Presveti« i drugim uzdasima. »Prosvijetli me, Bože i nadahni me!« kao npr. pri izboru staleža (9. IV. 1918.). Kad mu je 27. V. 1920. u Beču uspjelo predavanje o međunarodnom đačkom udruživanju, srdačno bilježi: »Svetome Duhu se zahvaljujem, što je uslišao molbu, da je moje na brzo spremljeno predavanje uspjelo«. Cijeni darove njegove i postojano piše velikim početnim slovom »Milost«. Nastoji širiti njegovo štovanje ističući njegovu djelatnost u Crkvi i dušama. »Sav vjerski život u povijesti ljudskoj samo je vidljivi izražaj Duha Svetoga. »Luč« 1924. str. 214. »Na razvoj gregorijanske glazbe djelovao je Duh Sveti«. »Život« 1928. str. 35. Tako i na crkvenu hijerarhiju i Katoličku Akciju »koja je suvremeno očitovanje djelatnosti Duha Svetoga u Crkvi«.
Kao što mu je Bog Otac govorio i on se k njemu dizao kroz zanosno promatranje prirode; Bog Sin kroz Euharistiju; tako Duh Sveti kroz Crkvu. »Koje god Duh Božji vodi, oni su sinovi Božji«. Rim. 8, 14, Ivan se osjećao sretnim djetetom Božjim, i to kao »Filius Petri« – »Papin čovjek«, živi članak, ili barem stanica tajanstvenog tijela Isusova.
Nema sumnje, da je Ivanu mnogo pomogla krvlju naslijeđena radinost i ustrajnost, te odgojena poučljivost i strpljivost; pa življa istaknutost usred vjerske podijeljenosti okoline; pomogla je i kongregacija i dobri provodič mladih dana. Sve to ipak ne može objasniti visine njegovih ideala, ni dubine uvjerenja, niti težine žrtava s jednostavnog razloga, što ovdje učinci nadmašuju uzroke. Vrhunaravne značajke otkrivaju i vrhunaravnu Silu – Milost – Duha Svetoga, otkrivaju božanski rad Stožera Presvetoga Trojstva.
Kad se dakle filozofija povijesti ovdje pita: Koje li su sile izbacile ovu pojavu, te kad ustanovi kao uzroke Ivanovog ideala Žrtve: njegovu bolest, trapiste i rat; kao uzroke njegovog ideala Euharistije: kongregaciju, primjer profesora i Gralovo euharistijsko godište 1912.; kao uzroke ideala Apostolata: đačku organizaciju, francuski odgoj i isusovce – to će morati i smjeti samo reći, da su ti uzroci Ivana za Žrtvu raspoložili, k Euharistiji priveli i njegov Apostolat usmjerili; ali da je to Ivan prihvatio i proveo, i to u tako viteškom stupnju, to je djelo u isti čas i najplemenitijeg njegovog samoodređenja i božanske moći, koja daje komu hoće i kako hoće. »Ivanova volja bila je postojano na dobro uperena«, svjedoči povjerljivi mu drug o. Mato Filipović. Tako sam uvijek držao, da svjesna grijeha Ivan nije bio podoban učiniti.« Plemenitu je Ivanovu volju nagradio Gospodin već ovdje na zemlji »blaženstvima«, koja je obećao u Gorskoj besjedi… Mi je pak priznajemo sa »Čast vitezu!«
Visokom pak Stožeru Presvetog Trojstva kličemo skupa s Ivanom:
» Poklon, hvala i slava!«
*
Opća značajka Merzova jest: živjeti Isusov život s Crkvom.
Isusov život živjeti znači potpuno usvojiti, provoditi i širiti njegova vrhunaravna načela. Među tima jest prvo i bitno otajstvo Križa, otajstvo »malenoga« i sakrivenoga pred očima svijeta. Time se pobija i liječi propali stari čovjek: oholica, pohlepnik i uživač. Živjeti Isusa, koji sakriva svoje Božanstvo, dapače i čovječansku svetost sve dok drugačije ne traži obzir prema Ocu, volja i slava Očeva. Doći u sakrivanju i zbog njega u sukob sa svijetom, ostati neshvaćen, biti prezren i odbačen kao i Isus; a baš time provesti u djelo i stvarno biti svet tj. Ocu po volji, to traži neizmjernost Božanstva, da se njemu i prizna, što ono i jest: »Bog sve u svemu«. I. Kor. 15, 28.
Čovjek treba da stvarno prizna: ništa sam po sebi, sve po Bogu. Kada to cijelim životom prizna, onda je sposoban vječnim gledanjem utonuti u Boga, onda u Bogu nađe »smirenje«, kada se u njemu samomu ništa više ne buni, kad više ne traži sebe, kad potpuno žrtvuje svoj »ja«.
Tom sukobu i tragici ne može izbjeći ni jedan stvor. Što je čovjek vjerski i kreposno prosvjetljeniji, to mu se jasnije duši nameće i taj zahtjev; dragovoljno biti malen i trpjeti. Provodi li to spoznanje u životu, mora doći u sukob s onima, koji toga ne shvaćaju ili ne će provesti. A i takovih mora biti, jer se Neizmjerni ne može ograničenomu saopćiti neizmjerno, nego samo ograničeno tj. na dijelove: u jednom nešto u drugom nešto; u svakom postupno, ali opet na svoj način.
Shvatiti tu potrebu Božanske dobrote i ljubavi, da se proslavi djelomično i suprotno očitujući se stvoru, pa voljko se podvrći tomu, to je savršena ljubav u djelu. »Neka se samo Bog proslavi, pa i na moj račun! Neka je meni pa i protivno od slave; neka sam ja prezren, samo neka je On priznat i zadovoljan, pa sam i ja. To je potpuno istinito i opravdano, jer sam po biti svojoj ograničen, a On je Neizmjerni; ja ne smijem od njega drugo ni tražiti.«
U tom je bitnost kreposti poniznosti, u tome je smisao boli, u tome je temelj jakosti, u tome vrhunac ljubavi. To se provodi pod zastavom Isusovom, otkako ju je on sam izdignuo na križu: potpuno siromaštvo, poniženje, odricanje, a sve iz ljubavi Ocu. To je Isusova pobožnost, to je i Merzova pobožnost.
Kako pak Isus živi i dalje u Crkvi ovim životom, živi on svojom pobožnošću prema Ocu, to i pravi Isusov učenik nužno mora živjeti s Crkvom kao član njezinoga tijela, živoga, organskoga i zato s njome dijeliti sudbinu Isusa Raspetoga. To znači u životu provedeni Ivanov usklik: »Ili katolik, ili ništa!«
Tko tako misli i živi, njega može samo Bog voditi i uzgajati. A to je uzgojio Duh Sveti u Ivanu.
No i samo Presveto Trojstvo udostoji se u upravljanju svijeta držati zakona molitve, jer je on izražaj najnutarnjijih odnosa u Njemu samome. »Tko moli, dobiva«. Mt. 7, 8. Zašto je ovaj Božji dar – Ivan – procvao baš u Banjoj Luci? I drugdje je bilo dobrih profesora i još boljih đaka. Kako da nije i Ivan pošao za primjerom drugog profesora, koji ga je također privlačio, a o kojem je bilo poznato, kako je bio sav sretan, kad se domogao šlapice ljubljene osobe. Ivan piše: »Jedino ‘Memento mori!’ – poznati pozdrav Trapista – »Sjeti se, da ti je mrieti!« što je svećenik izustio, uništilo je svu moju dvojbu i očaj«. 17. V. 1914. U najkobnijim svojim časovima sedme i osme realke zalazio je Ivan češće u samostan trapista »Marija Zvijezdu«, k jednom redovniku na ispovijed. I premda je sebi želio naobraženijega, okoristio se je njegovim opomenama i još više primjerom. Kad se odlučuje na najteže žrtve odricanja, Ivanu su pred očima trapisti. Žrtva, koja je zapravo Ivana posvetila, bila je sjeme njihovog primjera, a da je to sjeme i niklo nemamo li zahvaliti baš njihovoj molitvi, koja prodire oblake, vabi kišu, a iza toga liturgijskim sjajem širi sunčane zrake na posijano sjeme. Činjenica jest, da su u to vrijeme na teritoriju hrvatskoga naroda bili jedini trapisti kontemplativni – molitveni red; a jednako je činjenica, da katolička Crkva baš kontemplativnim redovima pripisuje najveći blagoslov, i uspjeh svojega rada.
ČAST VITEZU
Kao pravi Isusov apostol, Merz je oblikovao savjesti, a u savjesti primljeni darovi nerado se očituju. Mnogi će se tek na sudnji dan vidjeti, kao i sva veličina njegovih kreposti. Ni te se ne cijeni za života kako zaslužuju, dapače ih zavist nerijetko i umanjuje. No, već Aristotel opaža, da junak bolju svojom prokali i oplemeni osjećaje svoje i svojih. To smo vidjeli i kod smrti Ivanove. Ako je koga u načelnoj borbi i preko volje ožalostio, gorčinom je smrti svoje svakom plemenitom dao zadovoljštinu. Tako je uspomena njegova ostala u svim ljudima dobre volje svijetla i mila. Najbolje to svjedoče očitovanja prigodom njegove smrti, a i kasnije, u svim našim časopisima. Prvi životopis nabraja ih 150 za prve tri godine u domaćim i stranim časopisima, a toliko ih je od prilike od onda do danas. Odmah g. 1930. stavlja ga nadbiskup dr. Bauer Križarima kao uzor molitve, rada i žrtve.
Nadbiskup dr. I. Ev. Šarić predočuje njegov svijetli primjer Križarima 1932. »Katolički Tjednik« broj 19. str. 1., te veli »Čovjek milosti i vjere, čovjek borbe i žrtve, čovjek ljubavi i rada za druge. Križarski Božji vitez, uzor – Križar.«
Preuzvišeni dr. A. Akšamović zove ga »svećenikom« kreposti i crkvenog rada. »Nedjelja« 1930. br. 19.
Msgr. dr. M. Beluhan »Dr. Ivan Merz bio je čovjek Providnosti. On je davao dobri duh vodstvu HOS-a, tako u idejnom, kako i u ličnom praktičnom pravcu«.
»Božji čovjek Hrvatske« zovu ga profesor Žanko i za njim mnogi drugi. »Homo catholicus« – katolički čovjek – Papin čovjek«. » Svetac u fraku« – Dr. Č. Čekada »Kat. Tjednik« 1933. br. 18.
Najveći organizator jakoga duševnoga života V. Lovrić »Nedjelja« 1939. broj 6.
»Orao zlatnih krila« S. Šarić » Katolički Tjednik« 1932. broj 19.
»Svet mladi čovjek« F. Terseglav. »Križ« Ljubljana 1929. V. 67.
»Brat – vitez« P. Crnkovački »Luč« 1928. str. 276. Lijep izražaj plemenitog protivnika.
Svi ovi i slični nazivi govore nam o visokom štovanju upravo sa vjerskog stanovišta. A to isto svjedoče i brojni članci kao i govori prigodom njegove smrti. No, da to nije bilo samo kratkotrajno oduševljenje ili sućut, svjedoče trajni članci u istim časopisima prigodom svake obljetnice njegove smrti. Svjedoče isto i ljudi koji mu nisu stajali u neposrednoj blizini. Tako dr. J. O. u » Katoličkom Listu« 1928. broj 20. str. 259.: »U tom osjetljivom gubitku neka nam bude najvećom utjehom čvrsta nada, da je pokojnikova čista i sveta duša već dostojna bila primiti krunu vječne nagrade za neumorni rad u duhu Apostolata, Euharistije i Žrtve, u kom je izgarala od svete revnosti, kao voštanica na Božjem oltaru…«
K. Volinski u »Hrvatskoj Prosvjeti« 1928. br. 6 »Preminuo je jedan čovjek, za kojega možemo slobodno reći, da je gotovo svetac… Ovo nije nikakovo pretjerivanje… Pojave takvih ličnosti ne iščezavaju bez traga. Nema ni najmanje sumnje, da će njegovo ime biti prije ili kasnije dignuto na dostojnu visinu u cijelom kršćanskom svijetu, jer je on sasvim isključiva pojava.«
Na obljetnicu smrti drže se svečani spomeni širom Hrvatske, na kojima se o njemu govori sa najvećim vjerskim ushitom i izražava želja, da se započne proces za njegovo proglašenje blaženim. Tako već 1929. u Zagrebu i slijedećih godina.
Hodočašća pojedinaca i grupa na njegov grob učestala su i ne prestaju. Govori koji se tamo drže oduševljeni su poticaji na nasljedovanje njegovih kreposti, pa je tako njegov grob postao propovjedaonicom i rekao bih škola kreposti. Tako napose prigodom desetgodišnjice njegove smrti. Već 1937. ističe govornik (»Nedjelja« br. 19 S. Š.) »Dr. Ivan Merz je duhovni otac mnogih tisuća hrvatskih Križara, koji u život provode duh Euharistije, Žrtve i Apostolata, kojima ih je Merz naučio. Uopće duhovni svoj program Križarstvo duguje samo njemu«.
Štovanje Ivanovo prodrlo je i u najšire krugove tako te i općinska poglavarstva smatraju potrebnim, da mu iskažu počast. Tako u Pakracu određuje, da se jedna ulica nazove »Prolazom Dr. Ivana Merza«, te to obrazlaže: »Merz je bio zaista velik čovjek. Tih i povučen, ali u radu i borbi za ideale neumoran i neslomljiv. Velik je po svetosti svoje duše… Ali je velik i po svojoj baštini, po svojim djelima. On je onaj, koji je učinio revoluciju. On je srž hrvatske omladine oteo materijalizmu i dao joj velike ideale. On je u barjak »crven-bijeli-plavi« upleo gorući križ, koji će sve zlo uništiti; i dao ga omladini, da ga ona nosi čista i neokaljana. To je velikan, velikan duha, kojega će hrvatski narod uvijek častiti i slaviti« . »Hrv. Jedinstvo.« Rujan 1941.
Glas svetosti dr. Ivana Merza odjeknuo je u nevoljom i bijedom pritisnutim dušama, koje mu se s pouzdanjem u njegov zagovor utjecale. A kako se čini ne bez uspjeha, jer su to u raznim Glasnicima priznale posebnim zahvalnicama. Tako da navedemo samo neke iz Glasnika Presv. Srca Isusova od g. 1930. Zagreb: M. S. velika zahvalnica za namještenje katoličke učiteljice po protuvjerskoj vladi proganjane. – A. M. ozdravila po zagovoru Iv. Merza. Split: Lj. K. uslišana po zagovoru † Iv. Merza. – Brod n. S. Dj. i A. po zagovoru dr. Merza utješeni u križevima. – Drenčina: Š. A. po zagovoru dr. Merza pomoglo Presveto Srce kod operacije. – Generalski Stol: S. S. pomoću i dr. Merza udijelilo Presveto Trojstvo veliku milost. – Kaptol: K. S. zagovorom i dr. Merza sretno uspjela operacija grla. – Zagreb: A. K. zagovorom i dr. Ivana Merza sretno položila maturu. – Travnik: M. B. po zagovoru dr. Merza položen ispit. – Zagreb: A. E. moleći se na grobu Ivana Merza ozdravila od više bolesti. – Š. A. Merz joj pomogao u naucima. – Zagreb: gđa Jel. Vit. molila se Merzu prije operacije ličnih šupljina i dobro prošla. – Z. D. u teškom porođaju zazivala ga srdačno i baš na šestu godišnjicu njegove smrti rodila zdravo dijete. Iz zahvalnosti će nositi ime Ivan. – Fr. Mat. g. 1932. iza križarskih duhovnih vježba na Jordanovcu pošao na Merzov grob i srdačno molio, da spozna volju Božju glede svoga zvanja, te ono bude na veću slavu Božju. Stao čitati njegov životopis i uvjerio se, da je to pravi svetac, te se odlučio stupiti u isusovce. Deset godina sretno je eto izdržao, pa to pripisuje sve njegovom zagovoru.
Niz ovih uslišanja započeo je zapravo samim časom smrti Ivanove u bolnici. Tamo je u isto vrijeme ležao vlč. Iv. Ivančić, župnik u Brođancima, i bio operiran isti dan kada i Merz. Čuo je mnogo o njegovim krepostima i pouzdao se u njegovu molitvu, pa se preporučio Gospodinu za olakšicu u bolima, koju je u isti čas i dobio.
Prijatelj Ivanov M. B-ć pripisuje prigodom 10-godišnjice smrti Ivanove njegovom primjeru i zagovoru sav lijepi uspjeh Križarstva na Hvaru. Slično i drugi iz drugih mjesta.
Hodočasteći na njegov grob ostavljaju mnogi pisane molitve i preporuke u njegov zagovor, a isto tako i zahvalnice za uslišanje, što je sve već ne jedan puta njegov otac uređujući grob tamo našao. Oduševljeni pjesnici pjevaju mu zahvalne i poletne pjesme, od kojih su neke dospjele i u časopise kao npr. »Nedjelja«, »Za vjeru i dom« »Orlovska Straža« i »Katolički Tjednik«.
Primjer i zagovor Merzov vrši – osobito iza izdanja njegova životopisa – veliki duhovni apostolat. Poznata su prava obraćenja, mnoga obiteljska smirenja, viteške žrtve u vršenju zvanja i u nastojanju oko kršćanske savršenosti pod njegovim utjecajem. Koliko su piscu svi ovi slučajevi poznati, čini mu se kao da zagovor Merčev ima osobito moć u smjeru duševnog snalaženja i u teškoćama kod operacija. Da spomenemo još samo jedan iz Sarajeva. Gospođa J. Š. zahvalno, je priznala, kako joj je u životnim i duševnim borbama, napose za blizinu Božju i duševni mir pomogao zagovor dr. Merza, komu se utjecala dulje vremena, te u to dobila posve nove poglede u duhovni život, a time vedrinu i smirenje.[14]
Začudno je osobito ozdravljenje gospođice Anice Ercegović iz Graduse kraj Sunje, koje ona ovako opisuje: »Moja bolest i uzaludno liječenje trajalo je od god. 1924. do 1930. Liječnici redom u Sunji, Kostajnici, Zagrebu, Ogulinu i napokon dr. Vl. Ćepulić u Zagrebu ustanovili su slabost srca, bolest slezene i bubrega te tuberkuloza pluća. Kašljala sam jako i pri tom osjećala kao rane po svemu tijelu. Vrućina i preko 39 stupnjeva. Upotrebljavala sam redom sve propisane lijekove, pošla sam i u Ogulin na bolji zrak. No pomoć slaba, jer sam se vratila još i sa reumom, pa mi se prsti i ruke pokrčile. Nesposobna za ikakav ozbiljan posao, klonula sam i duševno, kad mi je 16. VI. 1930. i mila majčica umrla. S nekom nadom, da se barem duševno dignem, pošla sam u Zagreb na Vrhovac obaviti duhovne vježbe. Č. sestra, koja nas je u Domu smještala, grdila je gđicu M. Grgić, što me je onako iznemoglu vukla na put; a kad mi krv na nos navalila, svi se prestrašiše, da ću umrijeti. Izdržala sam ipak sva tri dana i pošla zatim na Merzov grob, da mi on pomogne. Dugo sam klečala i molila, šutila i plakala. »Znam, da nisam vrijedna zdravlja, ali mi Ti, dobri brate, ipak pomogni kod Isusa!« Još dok sam molila obuzelo me stalno uvjerenje, da ću sad biti zdrava. Vratim se kući i prihvatim se svih i najtežih poslova. Sve sam mogla jesti i stalno sam na vagi dobivala. Želila sam dobiti svjedodžbu o mom ozdravljenju baš na dan sv. Luke i pošla sam taj dan dr. Ćepuliću. Čim me pogledao, rekao je: »Pa vi ste zdrava!« Pretražio me ipak i izdao svjedodžbu: »Gđicu Anicu Ercegović pregledao sam danas i ustanovio, da je potpuno zdrava«. To je bio zadnji moj posjet kod liječnika do danas – 6. I. 1943. čini mi se da sam laka ko ptica u zraku. Od g. 1930. idem svaku nedjelju, srijedu i petak k sv. Pričesti 5 kilometara do crkve, isto natrag i ne uzmem zajutarka ni kad se vratim već odmah na posao. Nedjeljom radim s Križaricama, nešto i na sastanku Katoličkih žena; brinem se uz to i za nekoliko bolesnika. Čitav moj život mora biti zahvala i pjesma Isusu za veliki dar zdravlja. Merz je sa mnom svuda, kod svakoga mi posla pomaže, pa mi zato i jest sve lako. On sve moje želje i prošnje predaje Isusu. Svaki dan odem duhom na njegov grob i tamo stavljam bijelo cvijeće, klinčeke i ljiljane. Isus je utjeha svakoj boli – Onom daje snagu, koji ga moli.«
Velečasni gosp. župnik, naročito zamoljen i propitavši za sve, službeno potvrđuje sve ove navode, pa neka oni posluže Bogu Gospodinu na slavu, a vitezu njegovom Ivanu na čast.
Neobičan se događaj zbio i na Božić 1942. u sarajevskoj državnoj bolnici. Ležao tamo već tri tjedna bogoslov svećenik Ante Paradžik sa još tri svoja druga u istoj sobi, svi teško bolesni od trbušnog tifusa, a on još k tome i od meningitisa, od koje je bolest i Merz umro. Tako zvana kriza našega bolesnika produljila se i on je tri dana zapravo umirao, tek bi rijetko došao na časak k svijesti. U jednom takvom času na Badnjak predložio mu ispovjednik neka bi se preporučio biskupu Langu, pa ako ostane na životu, da će to zahvalno pripisati njegovu zagovoru. Ili možda, ako voli da se preporuči radije pokojnome Merzu, koji je od iste bolesti trpio. Bolesnik odgovori: »Hoću Langu i Merzu!« I nakon kratke molitve s ispovjednikom opet padne u nesvijest. Ali od toga časa prestala je smrtna borba počeo je primati jelo, prestao prazni kašalj, sve na dulje vraćao se k svijesti i potpuno ozdravio. Na Božić je pjevao božićne pjesme i drugove poticao, da još pjevaju. Liječnik dr. Hušner dao je i pismenu izjavu, da se ovo ozdravljenje ne može protumačiti prirodnim silama.
Kada zazivanje Merza ne bi bilo Gospodinu Bogu milo, sigurno ne bi uslišao molitve pa spojili je i s ne znam kojim svecem. Bolesnik je Merza već dugo vrlo cijenio.
Konačni sud o ovom, kao i o svemu, što smo u ovom životopisu naveli u pogledu vrhunaravnog utjecaja i pojava, sami od sebe kao i po propisu sv. Oca Urbana VIII., rado prepuštamo sv. Crkvi. Dopušta nam ipak ona, dapače nas i potiče svojom naukom o općinstvu Svetih, da posebice zazivamo njihov zagovor, a od nje da molimo službeno priznanje kreposti i proglašenje blaženika.
Ovim uslišanjima kao da Gospodin Bog očituje, da bi on htio proslaviti svoga vjernoga slugu, koji je toliko njega proslavio. Što će ih biti više i neobičnijih, to će i sv. Crkva biti sigurnija, da je to zaista volja Božja, pa će povesti proces i proglašenje.
Vijeće Velikog Križarskog Bratstva zaključilo je 21. IV. 1940., da će s odobrenjem crkvene vlasti nastojati oko što skorijeg proglašenja Ivana blaženim.
To bi proglašenje svestrano odgovaralo povijesnom utjecaju sv. Crkve na hrvatski narod, jer mu je u svako doba pomagala u onom, što je trebao. Danas on treba najvećih žrtava za održanje svoje zajednice, slobode i punine katoličkog života. To mu mogu osigurati samo viteški značajevi, koji sebe izgrade Žrtvom i Euharistijom za Apostolat. Svijetli primjer toga jest Merz, a kad će taj primjer biti i posvećen crkvenim pravorijekom, bit će stostruko jači.
Ima, hvala Božanskoj Dobroti, svaki naš kraj svojih uzora i mrtvih i živih. No eto osobita milost Božja prati uz uzore: biskupa Langa i Petra Barbarića još i Ivana Merza. Prvoga kao uzor svećenstvu i prvacima; drugoga đaštvu; a trećega đaštvu i muževnim borcima.
Da se ovdje ograničimo samo na našega viteza, ističemo, da će jedva koji tako oživiti pokolebanu vjeru u vrhunaravne vrjednote, kao primjer Merzov u traženju Istine; tako podići klonulo pouzdanje u društvenu Pravdu, kao njegov život po njoj i borba za nju; tako oduševiti djelatnom Ljubavlju za sv. Crkvu, kao njegova žrtva u Katoličkoj Akciji.
Merzov široki vidik kroz vatikanske prozore otvara oči za prosuđivanje sadašnjih događaja, koji svijetom tresu i za ispravno snalaženje u njima. Merzova jaka ruka u radu za Kraljevstvo Kristovo jača je sada sklopljena na molitvu, da ohrabri i za sobom povuče hrvatske borce. Merzovo toplo srce, Božanskim Srcem ugrijano, rasplamtit će požrtvovnom ljubavi za toliko potrebnu tjelesnu i duhovnu pomoć bližnjega.
To vjeruje i tome se nada i dobar Ivanov poznavalac, naš pjesnik Milan Pavelić D. I., kad ovako završava duboko misaonu svoju pjesmu. »Lovac Srca Isusova« Ivanu u spomen i čast:
Premda ne bi naše krvi, naš si sav i od svih prvi,
Hrvatska Ti kosti krije, ko svoj program Tebe vije,
Umni pravedniče!
Svi molimo: Božji Sine, daj, s oltara da nam sine
Ovaj Križar pun milote, što nam svima srca ote,
»Lovac Srca Tvoga!«
»Pod okom Gospodnjim« str. 95.
IZJAVE
Svi, koji su izbliza poznavali dr. Ivana Merza, uvjereni su, da je njegova pojava u nas vanredni dar Providnosti, kako su i nekad bili neki strani muževi, koji su ipak i te kako blagotvorno djelovali na razvoj hrvatskoga naroda. Sjetimo se samo pojava: Opata Martina i sv. Ćirila i Metoda, bojovnika obitelji Bakača i Frankapana, kulturnih prvaka Vitezovića i Gaja. I dok neki pa i noviji ostaju samo naravne povijesne veličine, Ivan je vrhunaravna pojava, koja nam još sjajnije svijetli danas, kada naravne vrijednosti potamnjuju. Donosimo ovdje samo nekoliko izjava uglednih poznavalaca Ivanovih, koje nam osvjetljuju njegovu cjelovitu sliku. Ističemo napose sažalnicu vrhbosanskoga nadbiskupa Dr. Ivana Šarića poslanu Hrvatskom Orlovskom Savezu, jer je Preuzvišeni bio najveći zaštitnik obnoviteljskog nastojanja Ivanova i jer je upravo on svojim prijevodom Palauove knjige »Katolik na djelu« vrlo mnogo pridonio Ivanovu posvećenju.
Predragi!
Danas sam u 6 sati navečer primio iz Zagreba vrlo tužan telegram: »Dr. Merz jutros umro«.
Tako mi je pri duši, kao da sam izgubio svoga rođenog brata…
Ali opet hvala našoj svibanjskoj Kraljici! Ona je taj bijeli ljiljan iz zemaljskog svog vrta presadila u nebeski Perivoj. Neka nam tamo cvate i sja pred prijestoljem Krista Kralja!
Svibanjskoj ću Kraljici večeras sa svojim ukućanima izmoliti krunicu za dušu našeg neprežaljenog dr. Ivana Merza.
Da li ćemo se moliti za njega ili njemu? Prvo nam, nalaže ljubav i zahvalnost. A drugo nam šapće naše tvrdo ufanje, da će nam on sa onoga svijeta stajati bliže, nego na ovom svijetu. Hoće!
Primjer njegova svetog života lebdjet će nam uvijek pred očima. I govorit će nam ovu utješnu opomenu: »Ugledajte se na mene, kao i ja na Krista!« (I. Kor. 11, 1.)
A Vi, Predragi, usadite molim, na Merzov grob koji svibanjski cvijet, i poškropite ga onda svetom vodom, i prošapćite: »U ime Tvoga očinskog prijatelja, Nadbiskupa Vrhbosanskog, koji je bio u Bogu tako usko vezan sa Tvojom plemenitom dušom«.
Ja znam, predraga braćo u našem Hrvatskom Orlovskom Savezu, kolik je gubitak za Vas prerana smrt našega dr. Ivana Merza. Ali ipak podložimo se svetoj volji Božjoj i recimo: Gospodin nam ga dao, Gospodin nam ga uzeo. Neka je blagoslovljeno Ime Gospodnje!
Njegov život, pun žrtve i apostolskog rada, okretao se uvijek oko svetog Tabernakula. Jedan od najvećih štovatelja Presvete Euharistije među nama bio je dr. Ivan Merz. I tako vjernom i pobožnom svom Slugi i Vitezu bit će Božanski Krist Kralj ne samo Milostiv Sudac, već i Velik Platac.
I poletni naš Orao brat Ivan Merz molit će se u Nebu za nas. Gledat će nas on s Nebesa, i blagoslivljat će našu Katoličku Akciju, kojoj se je bio posvetio sa tolikom apostolskom ljubavlju i revnošću. On je bio pravi Čovjek Božji. Pravi Ljubimac Ivan svoga Krista Kralja.
Duša, koja je uvijek živjela u prisutnosti Božjoj. I on je uvijek tako živo osjećao sa svetom Crkvom Katoličkom. On je samo upirao svoje oči u pogled Namjesnika Kristova na zemlji.
I njegov apostolski duh i moć njegova svetog života ostat će uvijek u našem dragom Hrvatskom Orlovstvu, koje mu je uvijek bilo toliko, toliko na srcu.
O, neka nas on, naš nezaboravni dr. Ivan Merz, naš dragi Apostol Ivan iz nebeske vječne Domovine uvijek milo gleda i pazi i blagoslivlja! Neka s neba prati našu katoličku mladost, naše Hrvatsko Orlovstvo, našu Katoličku Akciju!
Bog živi!
U dubokoj sućuti, u Presvetom Srcu i sa svetim biskupskim blagoslovom ostajem Vaš uvijek
U Sarajevu, 10. svibnja 1928.
† Ivan
nadbiskup vrhbosanski
Važno je svjedočanstvo dične Hrvatice gospođe Marije Kumičić, osamdeset godišnje udove hrvatskog književnika i same zaslužne kulturne predvodnice, jer je ona vodila upravu i nadzor nad »Starčevićevim Domom«, u komu je Ivan stanovao za cijelog boravka u Zagrebu, pa je imala baš zbog Ivanova hrvatstva i obzira s obitelju u stanarinskom postupku. Gospođa u oduševljenom pismu među ostalim kaže:
S Drom Ivanom Merzom ne znam da li sam pet puta u životu podulje razgovarala, a iz tih razgovora razabrala sam, da je on bio potpun čovjek, s koje god strane si s njim načeo razgovor. Sve je bilo kod njega u suglasju: najbolji sin, velik karakter, prokušan hrvatski otadžbenik, vjeran Bogu i Domovini ne samo riječima, nego tom je vjerom bio proniknut u najdubljoj dubini svoga srca. Skroman i čedan, u koliko je meni poznato, nije se javno nigdje isticao, nije letio za slavom niti za zemaljskim dobrima. S malim zadovoljan vazda je nastojao da udovolji svojim uzvišenim dužnostima, stoga je i svojim radom, svojim savjetima i uputama velik utjecaj vršio na mladež, koja bi – kako ga ljubila i štovala – vjerojatno slijedila njegov primjer riječju i činom, da ga nije svemogući Bog tako neočekivano u svoje rajsko naselje pozvao.
Poznato mi je da se mnogo naukom bavio, što mi je znao kazivati moj Tomica, koji je često s njime filozofske stvari razglabao i raščinjao, i uvijek u potpunom suglasju.
Da je i dr. Ivan Merz imao svojih podmuklih protivnika, samo se po sebi razumije, jer nema ispravnog čovjeka, kojemu u čašu medovine nije koliko-toliko ljudske žuči pomiješano. On je stoički pretrpio svoje, i u taj čas ne želim drugo, nego da sva hrvatska mladež usvoji njegov primjer i proslijedi njegovim stopama, jer to bi mi pružalo jamstvo, da će iskrvavljenoj i ispaćenoj nam domovini Hrvatskoj konačno svanuti dani Božjega blagoslova.
Zagreb, 15. rujna 1942.
Marija Kumičić
Prečasni O. Ambroz Vlahov je provincijal toliko zaslužnih hrvatskih franjevaca konventualaca, koji su od početka najživlje sudjelovali s Ivanom u provođenju Katoličke Akcije Pija XI. Pa on evo svjedoči ovako:
1. Dra. Ivana Merza pobliže i lično sam upoznao na sastancima Katol. udruženja godine 1922. i slijedećih godina, gdje mi je kao mladom svećeniku naročito u oko palo njegovo odijeljeno crkveno stanovište u mnogim pitanjima, što me je poslije u omladinskom pitanju privuklo k njemu. To njegovo stanovište, koje je kasnije nepokolebivo u trzavicama zastupao bilo mi je, osim ostalog divnog kat. rada, dokazom, da je njegovo shvaćanje bilo jedino ispravno. Osobno općenje s Drom Merzom, surađivanje njegovo s nama na Sv. Duhu, njegova predavanja, njegovi nastupi kod raznih svečanosti, moji razgovori s njime u njegovom roditeljskom stanu, moj saobraćaj s njime na sjednicama HOS-a itd. učinili su na mene, i ostavili u meni dojam, i do danas uvijek nepromjenljivo uvjerenje, da je profesor Merz jedan izvanredan katolik.
2. Na njemu mi se sviđala osobito ozbiljnost, tako, te se ne sjećam, da se ikada šalio ili smijao. U govoru, vladanju i radu bio je vrlo ozbiljan, a svoje dužnosti i obećanja uvijek je najsavršenije izvršio.
3. Često sam znao doći k njemu po skioptikonska predavanja, pa sam imao čast biti u njegovoj radnoj sobi: tad bi on izvukao klečeći na podu ispod kreveta, ili iz ormara – donje ladice, dijapozitive i aparat te mi sve brižljivo posuđivao i upućivao me, kako da radimo, a ja sam kod toga osjećao, da govorim sa čovjekom, koji je sav u Bogu i Božjim stvarima. Taj je utisak on uvijek ostavljao na meni sve do zadnjih dana života.
4. Sa protivnicima svojeg mišljenja uvijek je postupao vrlo uljudno i nikad ga nisam vidio u afektu, pa ni onda, kada je bio sam protiv velike većine; kao u Požegi na večernjem dogovoru prije glavne godišnje skupštine HOS-a, a ni sutradan ujutro, kad se je održavala strašno burna skupština.
5. Čuo sam govoriti protiv njemu, ali samo u organizacijskim pitanjima, dočim u pogledu njegovog rada i života, vidio sam da su i protivnici imali prema Merzu neko posebno poštovanje.
6. Njemu sam se molio i polazio na njegov grob u uvjerenju, da mi kao ugodnik Božji može pomoći.
7. Njegova mi pojava dolazi češće na pamet i djeluje na mene kao pojava svetog čovjeka.
8. Kod molitve činio je na mene osobiti utisak, kao i na druge, jer je izgledao, kao da ne zna za cijeli svijet, već samo za Boga.
9. Dr. Merz mi je uvijek bio čovjek energije i potpune dosljednosti: u stvarima vjerskim i moralnim nepopustljiv, makar je bio ljubezan i svakomu dobar.
10. U noći prije njegove smrti bio sam prisutan kod njegovog bolesničkog kreveta. Nije doduše dolazio k sebi, ali se vidjelo na bolesniku izvanredno mirno podnašanje muka. Često sam mu puta šaptao na uši uzdahe i pritiskao na usne sv. križ: znaka nije odavao nikakva, jer je bio u nesvjestici.
Gornje navode dajem po svojem najboljem znanju i sjećanju te sam pripravan na njih i priseći.
S nadom, da ću time poduprijeti veleč. naslov u nastojanju oko izdavanja jednog novog, kritičnog izdanja života, a time i koji mali prilog do uzvišenja Dra Ivana Merza na čast oltara, ostajem u uzajamnoj molitvi
uvijek odani
o. Ambroz Vlahov
Prečasni dr. Čedomil Čekada, kanonik vrhbosanski, najtočnije prati i sudi u »Katoličkom Tjedniku« već gotovo dvadeset godina naš hrvatski katolički život i njegove promicatelje, pa nam već sam njegov sud vrijedi za mnogo drugih. I evo što on sada veli:
Poznavao sam osobno blagopokojnog dr. Ivana Merza. Vidio sam ga, već kao đaka, god. 1915., kad je u Sarajevu polagao dopunsku maturu za klasičnu gimnaziju i tom prilikom stanovao u bogosloviji, u kojoj sam tada i ja živio kao klerik.
Kasnije sam ga, u posljednje tri, četiri godine njegova života, više puta vidio, prilikom njegovih pohoda Sarajevu, gdje bi uvijek odsjedao kod preuzvišenog gospodina nadbiskupa dr. Ivana Šarića, kojemu sam ja tada, kao ravnatelj nadbiskupijske pisarne, bio komenzal. S njim sam i razgovarao, i šetao. Jedanput mi je dr. Merz, nekako pod konac svoga života, i pisao dosta opširan list o jednoj tada aktualnoj stvari iz našega katoličkog javnog života.
Živo mi je ostala u pameti njegova markantna pojava. Dobro se još sjećam, kako sam u njegovoj blizini osjećao ono tipično instinktivno strahopoštovanje, što ga čovjek uvijek osjeća pred osobom asketski od sebe puno višom. Jasno se na dr. Merzu opažalo, da potpuno vlada samim sobom i da su sve njegove riječi i geste diktirane izravnom i svjesnom težnjom, da u svemu učini ono, što je bolje. Ni u čemu nije iz njega progovarao naravni čovjek. Njegovi su interesi očito bili upravljeni samo za vrhunaravnim ciljevima. Osobito mi je imponirala harmonija njegove pojave. Bio je umrtvljen i ozbiljan, pobožan, oduševljen za sve Božje, a opet visoko inteligentan, otmjen, naravan, bez ičega čudačkog. Ne znam, jesam li ikada u životu vidio čovjeka, s kojega bi duhovna veličina i svetost onako otvoreno prosijevala kao s blagopokojnog dr. Merza. Izrijekom i promišljeno izjavljujem, da na dr. Merzu, makar da sam inače već od naravi i odviše kritičan opažač ljudskih bijeda, nikad nisam opazio ničega, što bih mogao označiti ne samo kao pogrješku, nego i kao časovitu karakternu slabost.
Vrlo tople komemorativne članke o njemu pisao sam, raznim prilikama iza njegove smrti, uvijek iskreno i iz potpunog uvjerenja.
U Sarajevu, 8. svibnja 1943.
Dr. Čedomil Čekada, kanonik
Dr. Ivan Protulipac, dugogodišnji predsjednik Orlova i Križara, najoduševljeniji provoditelj Merzovih ideja, u govoru na proslavi »Merzova dana« 15. V. 1938. nazivlje Ivana u govorničkom zanosu
»Prorok Božji nove Hrvatske«
»Dr. Ivan Merz spada u red najvećih graditelja nove Hrvatske. Ove tisuće križarske omladine po svim hrvatskim krajevima živi su svjedoci, da je dr. Ivan Merz bio veliki prorok nove, mlade i Božje Hrvatske. Jer Križari su odraz njegovog duha, deblo, koje je izraslo iz njegove njive, nepokolebivi čuvari jedne od najvećih duhovnih baština hrvatskoga naroda… Merz je smatrao, da je po Bogu pozvan posvetiti se i žrtvovati za prvo i glavno: za duhovnu izgradnju novoga čovjeka… I novi čovjek Hrvat nema biti ništa drugo, nego što je u svojoj biti cio hrvatski narod… Merz hoće u hrvatskoj omladini dignuti uzornu izabranu četu, koja će u sebi obnoviti do velike visine kršćanski katolički duh starih Hrvata, koji su bitno cijelom povijesti svojom vezani za Krst časni…
Pred vama je Križarska omladina, koja je dala sve Crkvi i domovini. Crkvi, jer je svoj život dala u službu Boga i pobjedi njegova zakona u životu hrvatskoga naroda. Zar treba bolji govor od onoga, što govore one stotine tisuća skupnih sv. Pričesti, pa onih 7.293 samo crkvenih sastanaka samo od god. 1930. u muškoj Križarskoj organizaciji. Pa one stotine duhovnih vježbi i oni desetci mladih ljudi, koji su iz Križara otišli u svećenike!… Da Križarstvo nije ništa drugo učinilo, nego uvelo i održalo one sjajne Papinske priredbe, na kojima su mase, koje predstavljaju živi hrvatski narod davale odraze vjernosti Papi, Crkvi i povezanosti hrvatskog naroda sa papinskim Rimom – učinilo bi dosta, da se od njega odbiju sve klevete i uvrede, koje mu se nanose.
A domovini dala je ova mladost ljubav, ljubav neograničenu. Nema za domovinu većeg rada do onog, kada se za život spremaju i šalju u život spremni novi naraštaji. Za njih je Križarstvo radilo. U ovih petnaest godina tu je izvršeno tako veliko kulturno i socijalno djelo, da možemo ponosno reći, da je to najveći masovni kulturni zahvat u široke slojeve mladih naraštaja. Ta samo ono u muškoj križarskoj organizaciji održanih od 1923. pa dalje 82.611 prosvjetnih sastanaka s 46.256 predavanja, onih 429 tečajeva, 1606 priredbi, 18.392 odborskih sastanaka predstavlja djelo, koje ne može nikada umrijeti ni izginuti. Ovo djelo je živo, oličeno u 17 hiljada članova i 9.500 Malih Križara u muškom dijelu organizacije, razasutih po svim hrvatskim krajevima. Oni su živi svjedoci ovog posla izvršenog Bogu i domovini.
A to djelo Bogu i domovini dano je u najteže doba našeg narodnog života. Ne zaboravimo, da smo mi djeca dobe, kada se Hrvatska trzala u grčevima, a zlo nas je bilo više, nego nalazilo dobro. Mi smo išli ponosno kroz klance – jadikovce, ne čekajući da sine sunce, jer nas je zvala dužnost prema Bogu i domovini. I mi smo danas tu.
Tu smo okupljeni da damo spomen i počast najvećem među nama, našem Merzu! Našem proroku nove, mlade i Božje Hrvatske! I kada pred njegovim duhom, koji lebdi nad ovim zborom ispitujemo svoju savjest, onda možemo reći, da smo ispunili svoju dužnost, kako smo najbolje znali i mogli! Križarstvo prima svaku kritiku, ali ne prima prigovora, da ne bi radilo savjesno za Boga i domovinu…« »Nedjelja« 1938. br. 21.
Od Ivanovih suradnika navodimo još samo gosp. Milivoja Mostovca, sudca i časnika, jer je bio najradišniji mlađi drug Ivanov, koji govori iz srca svih ostalih. Toliki su drugi oduševljeno o Ivanu pisali u raznim časopisima, što spominjemo niže u bilješkama.
Za mene je pokojni Ivan bio i ostao izvanrednim čovjekom. Najneobičnijom pojavom u čitavome mome životu. Ovo stoga, jer se čitavo njegovo držanje u mnogim i vrlo osjetljivim organizacijskim prilikama nije moglo protumačiti drugačije nego tako, da je njegova smirenost i staloženost u najburnijim časovima, posljedica potpuno sređenoga i nadzemaljskog gledanja na sve pojave u svijetu. Za njega je naš zemaljski život sa onim prekogrobnim činio tek potpunu cjelinu. Za to je mogao biti nad ljudima i događajima. Ovo u tolikoj mjeri, da nam se činio kao da je sav uronio u prekogrobni život, u težnju da se što prije sjedini sa Bogom svojim, a ovo što je boravio među nama bilo mu je tek prolazna stanica, tek ispunjavanje dužnosti – približiti svijet – Istini, Dobroti i Ljepoti.
Kad je progovorio, kao da je iz njega progovaralo vjekovno naučanje Crkve. Bio sam u ono doba sveučilištarac. Mene i ostale vršnjake smetala je ovakova staloženost i sigurnost u nastupu pok. Ivana. Posebice ja, jer sam bio vesele ćudi, kušao sam nekoliko puta izbaciti Ivana iz toga duševnoga ravnovjesja. Ovo je on jednoć i opazio rekavši mi »kako ga kušam«. Htio sam ga bar jednom vidjeti sličnog nama – ljutitoga, bar malo slavičnoga itd. Htio sam otkriti bar nekoliko sitnih uobičajenih ljudskih slabosti. Međutim – uzalud uvijek je ostao svojim gospodarom, uvijek daleko nad nama, a opet bliz svakome, uvijek pravedan prema neprijateljima. Gledao je Ideju, a ljudi bili su mu samo sredstvo iste. Čak i onda, kad su zabludjeli, našao je za njih riječ opravdanja i tračak nade, da će se popraviti.
U tom pravcu prije polaska na organizacijsko putovanje davao mi je upute i smjernice. Bježao je od dnevne politike. Rijetko bi i čitao novine. Rađe se bavio dubljim proučavanjem izvjesnih problema. Smatrao je, da preporod u duhu vječnih Istina najradikalnije rješava temeljna pitanja hrvatskoga naroda. Držao je, da je upravo ta obnova temeljnim preduvjetom svestrane hrvatske izgradnje. Sve drugo za njega bilo je kratkotrajno i prolazno. U tome pravcu bio je povučen od dnevne politike. Također smo od prvoga dana primijetili izvjesnu povučenost od ženskih osoba. Kad je pak uslijed posla u pokretu dolazio sa članicama u dodir, gledale su one u njemu ideološkoga borca i prvaka.
Po njegovoj smrti ja mu se gotovo svakodnevno utječem za pomoć, da ostanem dosljedan na izabranome životnom pravcu. Znam, da je još za njegova života bio štovan kao svet. Već dugo sam na čistu s time, da se u ovom slučaju radi o svetačkoj pojavi kao i time, da bih ja osobno mnogo puta klonuo u nezahvalnom poslu odgajanja duša, da ne osjećam kako me on u tome bodri.
Zagreb, 3. III. 1943.
Milivoj Mostovac
[1] I poslije smrti čuvali su profesori medicinskog fakulteta na klinici Ivanov mozak kao vanredno zdravi i savršeni uzorak.
[2] S. Th. II. II. ae qu. a. 3. i 4.
[3] Drži i O. Iv. Kozelj D. I.
[4] Dokaz postojanog usavršavanja je i to, što je od djetinjstva izgovarao slovo »s« kao »f«, a boraveći u vojništvu
posvema je taj izgovor ispravio.
[5] U kazalištu je bio samo na proslavi jubileja preparandije čas. S. Milosrdnica, a u kinu kad se prikazivao sv.
Franjo Asiški. I to je kasnije požalio što je išao.
[6] Ivan se češće razgovarao sa Viktom, sestrom msgra Ivana Vlašića, sada već udovom Mutabdžija. Njoj se onda nije sviđalo, što bi Ivan samo mlako pružao ruku. Mogla bi s njime razgovorom i kroz Ameriku proći, veli ona, a da ne osjetim na njemu muškarca, tako je bio fin i mio. Do haljine nije držao zbog finoće nego da bude čist. On je sigurno u nebu, jer tko bi bio ako ne on. Svaki dan molim Ivanu u čast Oče naš i Zdravo Marijo, da isprosi prema svome načelu: »Hrvatska Kristu!« Prečistom Srcu Marijinu molim za moje petero djece, da ih očuva od smrtnoga grijeha. Makar kamen tucali, samo da izdrže u vjeri i poštenju. Trpimo, da! Ali nema prave bogomolje bez nevolje. Češće dođe u obiteljskim nevoljama do zuba, ali molitva pomogne, da se ne survamo. Svagda sve na bolje okrene.« To je shvaćanje »Ivanova kruga«. (U razgovoru 6. VIII. 1943.).
[7] Tek rok prvog zavjeta nije ondje točno označen, jer je taj zavjet Ivan učinio 8. XII. 1915. – Crkveno shvaćanje
čistoće vidi: Noldin »De Sexto« n. 4.
[8] Opširno je tu misao razvio pisac u »Nedjelji« 1937. br. 38. »Gradimo Merzovim betonom«.
[9] Čini se, da je Providnost htjela posebno nagraditi Ivanovu darežljivost. Poslije smrti našao je otac u Ivanovoj novčarki uz 10 dinara još škapular, medaljicu i malu lutrijsku srećku. Par dana kasnije opazio je, da je broj srećke izvučen, pa je na nju dobio 750 dinara, upravo koliko je od svoga platio gradu za Ivanov grob. Sam je otac pri tom imao osjećaj »To mi je njegov prvi dar iz neba.«
[10] A. M. Weiss: »Apologie des Christentums« V. 484.
[11] P. Grandmaison u »Revue d’ascetique et de mystiques« 1921. p. 145. razlikuje »mistični« život u strogom i širem smislu. U strogom smislu: duša je pasivna i samo prima; obično znanje zamienjeno je znanjem višega reda, neposrednim saobćenjem Božanstva punim miline. U širem smislu: prema raznolikosti Božjih poziva u duši Krist Gospodin i Duh Sveti jače djeluju nego redovitom milostnom suradnjom, ali ipak trajno i često bez ljudske suradnje. U tom širem smislu djelovao je Gospodin u Ivanu mistično sve onamo od mature. No povrh toga smijem kazati, da je zadnjih pet godina imao i neposredan saobraćaj s Gospodinom.
[12] Vidi njegovu »Katoličku Akciju« str. 37.
[13] Na Ivana je kasnije djelovao otac Wilibrod Kohn, nekada kanonik u Luksemburgu, a kod trapista profesor bogoslovije i organist. Umro je kao svećenik jubilarac 27. rujna 1926. Bio je to idealna muška pojava: miran i krepkoga basa, veledušan i ljubazan svakome, osobito đacima, koji su rado slušali njegove šale.
[14] Uslišenja neka se javljaju Preč. Župnom Uredu sv. Marije, Zagreb, Kaptol 3.