2. BIOGRAFIJA
2.1 DJETINJSTVO I MLADOST
Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16.12.1896.g. Otac mu je bio austrijski oficir koji je u Banjoj Luci vršio službu šefa željezničke stanice.[1] Imao je bezbrižno i sretno djetinjstvo i mladost. Od roditelja je primio pristojan građanski odgoj, ali bez posebne kršćanske podloge. Rastao je u liberalnoj sredini. Osnovnu školu započeo je u Banja Luci, 2. i 3. razred pohađa u Prijedoru gdje mu je otac, zbog službe, bio privremeno premješten. Školovanje nastavlja u Banja Luci gdje pohađa i gimnaziju. Maturirao je 1914.g.
Za njegovu vjersku orijentaciju, koja se počela nazirati na kraju gimnazije, bio je zaslužan njegov gimnazijski profesor, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković[2]. Preko književnosti i umjetnosti usmjeravao je Ivana prema moralnim i religioznim vrijednostima. Bio mu je pravi vodič kroz mladost. U zreloj dobi, Ivan je o njemu zapisao: «Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost.»[3]
Ivan mnogo čita, napose djela književne vrijednosti. Privatno uči francuski i engleski. Uči svirati glasovir i violinu. Imao je dara i za crtanje. Aktivno se bavi sportom. Igra tenis, vozi bicikl, bavi se gimnasticiranjem, šahom, klizanjem na ledu, kuglanjem.
Zahvaljujući opširnom dnevniku kojega je vodio možemo izbliza slijediti Ivanov duševni razvoj i uspon prema Bogu. Ivan je dnevnik počeo pisati na poticaj svoga profesora dr. Marakovića sa svojih sedamnaest godina, i nastavio ga voditi sve do zrele dobi. U svome dnevniku Ivan je opisao svaki treptaj svoga mladoga srca, sve intelektualne i moralne bure i oluje kroz koje prolazi mladi čovjek u svome rastu, svaki korak svoga uspona prema životnim vrijednostima i prema Bogu.
Na početku svog dnevnika Ivan navodi usklik «Živjela umjetnost!» Time je označio svoje oduševljenje za vrijednosti koje su dominirale njegovom dušom u prvim godinama mladenaštva.
Kao moto dnevniku stavlja stihove iz Byronovog djela Manfreda:
Za mladih dana želio sam vruće
Da srca drugih svojim prožmem srcem,
Da svijetlim narodima, da se uspnem
Ja ni sam ne znah kamo…[4]
Ovi stihovi osim što izražavaju mladenački idealizam, imaju u sebi i nešto proročkoga; izraz su nejasne slutnje onog poslanja što ga je Ivanu Božja providnost namijenila. Za života, a napose nakon svoje smrti, Merz je prožeo tolika srca svojim srcem, pokazao je mnogima «put k Suncu», tj. k Isusu Kristu, a sada se nalazi na usponu da «zasvijetli narodima» s oltara katoličkih crkava kao blaženik i svetac!
2.2 PITOMAC VOJNE AKADEMIJE
Po želji roditelja odlazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Napušta je nakon tri mjeseca jer za vojno zvanje nije imao ni smisla ni volje. Boravak u Vojnoj akademiji koristio mu je za stjecanje životnog iskustva i upoznavanje ljudi. Tu je imao priliku upoznati duševnu i moralnu bijedu mnogih ljudi s kojima se ondje susreo. I tako se malo po malo počinje kristalizirati njegov pogled na svijet.
«Već sam u životu skok učinio. Pošto sam stupio u vojnu akademiju, znači da moram postati dobar vojnik. No sa mnom je to sasvim drugačije. Volju za vojništvo nisam nikada imao…ovdje nisu pravi vojnici. Njima nije ideal nikakva nedostižna stvar, nego živpot za cara. Da cer radi krivo, oni bi bili njegovo oruđe. Njima ideal nije Bog. Oni uopće religiju preziru i to je naravna stvar jer je ne poznaju…ne misle na prolaznost i na Stvoritelja tih krasnih prirodnih zakona… Moja vjera izgleda da slabi. Misao na ono lijepo, na religiozni život, kanda zamire. To je zato što nemam društva s kim da se o višim stvarima zabavljam. Ispovijedi, koju bih toliko želio, ovdje kao da nema. Pričest ne mogu primati… Jedan se akademičar ubio. Nije čudo da se samo jedan ubio. Njima je ideal biti vojnik, zašto, kako, o tome se ne misli. Kad taj ideal iščezne, ne zna što je svrha životu, neće više da živi. Život nije uživanje, nego žrtva. (Bečko N.M., 21.IX.1914.)»[5]
2.3 STUDIJ U BEČU
Početkom 1915.g. upisuje na Bečkom sveučilištu studij prava. Još uvijek nije mogao studirati što je želio, književnost, nego po želji roditelja upisuje pravo. Beč mu proširuje kulturne vidike. Tu se upoznaje s literarnim i znanstvenim bezvjerjem te s njegovim moralnim i socijalnim posljedicama. Proces njegova duševnog sazrijevanja je u tijeku. Ovo razdoblje označeno je nutarnjim krizama i traženjima (vjerski i moralni problemi) što se vidi iz njegova dnevnika.
«Postoji li Bog ili ne postoji? Onda: što razumijem pod imenom Bog? Činjenica je da on postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije draže i napunjavaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti dah nečega većega i vječnijega… Dakle, Bog postoji. Onda se pitamo: što je taj Bog, kakav je? Možemo li se moliti? Je li on osoban? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li svoje roditelje, silno mi je žao. To je dokaz da osjećaj učinjene nepravde nije predrasuda, nego da u nama postoji pravda. Pravda je jedan princip, koji je u nama, i sva se nutrina u nama uzrujava, ako radimo protiv ovom principu. I Onaj, kojega mi oko sebe osjećamo, do kojega razum dolazi da je vječan, kome duša nehotice teži, Taj će jamačno biti Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji, i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje da je On jedini, vječni, veliki Bog. Kad ovaj postoji, već slijedi da naš život ima svrhu.»[6]
Ljetne praznike 1915.g., Ivan je proveo kod roditelja u Banjoj Luci. Tek je dva mjeseca ujesen iste godine proveo u Beču nastavljajući studij. U međuvremenu je dobio poziv za vojsku, pa je čekajući odlazak, ostao sve do kraja veljače 1916. u Banjoj Luci. Za to vrijeme dosta čita, razmišlja i nastavlja pisati svoj dnevnik. Među ostalim zpisuje i ove misli:
«Kad pomislim na svoje buduće zvanje – biti državni činovnik (pravnik) – groza me hvata, jer bih imao raditi na području gdje ne nalazim zadovoljstva. Rado bih bio profesorom u Bosni, otvarao djeci pojmove, pokazivao im dublju vezu stvari, oduševljavao za vjeru i umjetnost, a sam književno radio, možda i pisao. Nije to neki egoizam. U čovjeku je altruistički elemenat silno jak i on nije zadovoljan samo da steče imanja, nego hoće da drugima duševno pomogne, da im dade svoje krvi i svoga znoja… Čitam De imitatione Christi (Nasljeduj Krista) i razmišljam. Velika je to knjiga, puna mistike, koja i meni treba. Čovjek u svakom času vidi kako je malen, a kako je velik Onaj, koji je umro za nas, koji Kruh – Bože, samoga sebe, svu svoju veličinu, svu ljubav – nama daje. …» (Beč, 24. XI.1915.)[7]
2.4 NA TALIJANSKOJ FRONTI
Ljeti 1915.g. Ivan je dobio poziv za vojsku. Nakon polaska časničkog tečaja, biva upućen na talijansku frontu u alpske predjele. Najčešće je obavljao službu planinskog vodiča; vodio je čete na položaje na fronti i naterag, preko brda i uvala – izabirući prikladne putove. Tu je i dobio simboličan naziv «borac s bijelih planina», koji se u prenesenom, duhovnom smislu ostvario u njegovu životu. Sudjelovao je u svim ofenzivama na talijanskom ratištu. Kasnije je imenovan poštanskim časnikom, jer je poznavao više jezika. Neko vrijeme je vršio i pogibeljnu izviđačku službu. Osim kratkih dopusta, svakih pola godine deset dana, proživio je cijelo vrijeme do konca rata na talijanskoj fronti.
Kako je Ivan proživljavao ratne strahote najbolje se vidi u njegovom dnevniku kojega je vodio i na fronti. Svakodnevno gledajući smrti u oči, izložen stradanjima svake vrste, Ivanov se pogled na svijet produbio. Uvjerio se da su jedino kršćanska načela vrijedna i istinita i da samo ona daju čovjeku snagu da izdrži svu tragiku života. Krist i njegova nauka sve jasnije mu se očituju kao program života.
U punom jeku rata 23.VIII.1917. Ivan piše:
«Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.»[8]
Kada je rat završio Ivan se vratio kući. Stavio se na raspolaganje Narodnom vijeću koje ga je poslalo za upravitelja rudnika u Maslovarama, u Bosni gdje je ostao kratko vrijeme. Iz dnevnika se vidi kako mu je duša puna duhovnih težnji za Bogom. Ima i zanimljivih zapažanja o društveno-političkim zbivanjima. Nakon nekoliko tjedana, Ivan traži razrješenje dužnosti i priprema se za nastavak studija u Beču.
2.5 STUDIJ U BEČU I PARIZU
U siječnju 1919.g. Ivan ponovno dolazi u Beč i nastavlja studij. Roditelji su konačno popustili te Ivan slobodno upisuje filozofiju, tj. predmete iz njemačkog i francuskog jezika i književnosti, predavanja o slavenskoj paleografiji i gramatici, o engleskoj književnosti o psihologiji, etici i logici i još neke sporedne kolegije. Marljivo čita odabrana književna djela, pohađa kazališta, operu, koncerte, uglavnom radi znanstvenog proučavanja a ne zabave. O tome puno piše u dnevniku.
Hrvatski studenti, zajedno s Ivanom, obnavljaju akademsko društvo «Hrvatsku», koje za vrijeme rata nije radilo. Ivan postaje aktivnim članom društva i vrši dužnost tajnika.[9]
U ovom periodu u Ivanu se sve više rasplamsava ljubav prema Kristu i Crkvi, koju će kasnije širiti među mlade u katoličkim organizacijama. Iz toga vremena potječe i Ivanovo zanimanje za liturgiju, koje će biti karakteristično za njegov religiozni život. Njegovo vjersko uvjerenje sve više dobiva na širini i dubini. U njemu se sve više budi svijest da se djelotvorno angažira u radu katoličkih organizacija za dobro bližnjega. Zapisuje u svome dnevniku:
«Svako umjetničko djelo, ako je tehnički uspjelo, dokumenat je o odnosu umjetnika prema Bogu. Umjetnine mogu, dakle, biti i djela protiv Boga, ako ona izraze taj odnos. Kod lirske umjetnosti može se to najbolje konstatirati. Ako umjetnik, na primjer, sasvim krivo gleda u život, kao u mnogome i Meštrović, to on time dokumentira svoj unutrašnji stadij…. Djela su prve vrste dokumenti odnosa umjetnika prema Bogu i zapravo ne spadaju u uži pojam prave umjetnosti. (Zagreb, 13. X. 1920.)[10]
Posredovanjem isusovca o. Miroslava Vanina, povjesničara i znanstvenika, Ivan dobiva stipendiju francuskih katoličkih ustanova zajedno s dvojicom drugih hrvatskih studenata – Đurom Gračaninom i Jurjem Šćetincem – i polazi ujesen 1920.g. na nastavak studija književnosti u Pariz. Studirao je na Sorboni i na Katoličkom Institutu. U slobodno vrijeme aktivno prati francuski katolički život. Dolazi u kontakt s mnogim katoličkim intelektualcima i obraćenicima. Dvogodišnji boravak u Parizu značio je za Ivana jedno veliko kulturno i duhovno obogaćenje
Ivan u Parizu provodi veoma duboki religiozan život. Kao član karitativnog društva Sv. Vinka Paulskog brinuo se za jednu siromašnu obitelj na pariškoj periferiji. Iz toga vremena potječu njegove čuvene pariške odluke za usavršavanje svoga života. Dnevnik iz pariškog razdoblja nije opširan. Tek tu i tamo bilježi što ga se posebno dojmilo. Rado posjećuje kapelu benediktinki u ulici Monsieur, duhovni centar Pariza, kamo su dolazili mnogi francuski intelektualci, od kojih su se neki ondje i obratili. Posebno ga se dojmilo oblačenje jedne novakinje benediktinke, o čemu je ostavio ganutljiv opis u dnevniku. Gotovo proročanski je predvidio njezin samostanski život.[11]
«Prisustvovao sam kod benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija je bila veličajna. Dojam: kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna, koja će na vijeke pjevati slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući će poput mudre djevice sa zapaljenom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika…Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve-iščeznuti sa zemlje, izgorjeti, da zaista uđem sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka, Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetom, apostoli, mučenici… Oh, kako su velike duše, koje se posve odriču života!» (Pariz, 4. XI. 1921.)[12]
Za Ivanov intenzivni religiozni život u Parizu doznali su roditelji koji time nisu bili zadovoljni. Iz tog vremena postoji vrlo zanimljiva korespondencija između njega i majke. Majka želi da joj sin živi kao i drugi, a Ivan joj u pismima obrazlaže i opravdava svoje stavove. Ivan želi roditelje potaknuti na dublji vjerski život. Upozorava ih kako je ovaj život kratak, da je on samo priprema za vječnost i da se moramo što bolje pripremiti za drugi svijet. U jednom od pisama majci Ivan je napisao: «Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke.»[13]
Tek nakon Ivanove smrti roditelji su potpuno shvatili Ivana i postali ono što je on od njih želio: praktični vjernici katolici.
2.6 APOSTOLSKI RAD U HRVATSKOJ
Nakon završenog studija književnosti u Parizu Ivan se vraća u domovinu u ljetu 1922.g. Dobiva posao kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Radnjom «Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubriand-a do danas» doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1923.g.
Kako je u svemu htio biti potkovan, imati temelje za svoj kršćanski život i apostolski rad, upisao je studij kršćanske filozofije i teologije. Osim filozofije usmjerio se na studij osnovnih teoloških disciplina, fundamentalne teologije, dogmatike i moralke. Proučavao je enciklike i sve važnije izjave posljednjih papa. Posebno je proučavao katolički pokret i organizacije kod nas i kod drugih naroda. Bavio se i studijem društvenih problema. Sam je pisao mnoge članke o Katoličkoj Akciji, liturgiji, suvremenim moralnim problemima, o pojedinim temama iz književnosti.
Sve svoje slobodno vrijeme Ivan posvećuje odgoju hrvatske mladeži u tadašnjim katoličkim organizacijama, napose u Hrvatskom orlovskom savezu čiji je bio suutemeljitelj.[14] Do konca života vrši službu tajnika i potpredsjednika. Predsjednik Hrvatskog Orlovstva bio je dr. Ivo Protulipac.
Orlovska organizacija imala je za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ono što se kod orlova u vanjskoj djelatnosti najviše opažalo bila je njihova gimnastička aktivnost s priredbama, sletovima i ostalim manifestacijama. –zahvaljujući Ivanovim velikim nastojanjima organizacija poprima snažnu vjersko-kulturnu dimenziju. To se očitovalo u geslu koje je na Ivanov prijedlog bilo prihvaćeno na osnivačkoj skupštini kao ideja vodilja same organizacije: Žrtva – Euharistija – Apostolat. I u priručnik organizacije «Zlatnu knjigu», koju je Ivan sastavio prema slovenskom orginalu, Ivan unosi nove ideje: ljubav i odanost Crkvi i Kristovu Namjesniku. No najveća njegova zasluga sastoji se u tome što je u orlovsku organizaciju unio ideje Katoličke Akcije, koju je pokrenuo Papa Pio XI. I tako cijelu organizaciju usmjerio prema Crkvi i suradnji s njezinom hijerarhijom u apostolatu. Mladež s kojom je Ivan svakodnevno dolazio u kontakt nije u njemu gledala samo svog apostola i idejnog vođu. Za svakoga je on bio pravi, iskreni prijatelj koji je bio spreman sve učiniti da mladog čovjeka usmjeri na pravi put. Bilo da je trebalo dati savjet ili materijalnu pomoć, bilo da se radilo o pronalaženju namještenja, davanju instrukcija ili čak ustupanju vlastitog kreveta, dok bi se on zadovoljio spavanjem na podu. Svima su njegova vrata i njegovo srce bili otvoreni. Mnogi mladići i djevojke, danas već ljudi u godinama, zahvalno spominju njegove savjete, njegovu pomoć i nastojanje kojima ih je usmjerio prema pravim životnim vrijednostima.
2.7 ŽRTVA ŽIVOTA ZA HRVATSKU MLADEŽ
Ivan se tužio na slabi vid još od djetinjstva. Tomu se kasnije pridružila zubobolja. Bolest ga je stalno pratila i često sputavala njegov polet za studij i rad. Zadnju je godinu života ozbiljno obolio. Dobio je upalu čeljusne šupljine i morao je poći na operaciju. Posljednjih mjeseci zapisao je nekoliko značajnih misli u svoj dnevnik koji je prekinuo voditi još u Parizu. Te nam misli mnogo govore o njegovom duševnom stanju i raspoloženju pred odlazak s ovoga svijeta.
«Sve na slavu Presvetog Srca Isusova» (Zagreb,21.I.1928.)
«Dosta je velik križ na nama. Dobio sam gnojnu akutnu upalu čeljusne šupljine. Danas mi je izvađen još jedan zub. Mama u silnim mukama. Međutim, vidim da dosta rado moli. Sinoć smo stvorili kao zavjet da ćemo, kadgod to prilike dopuste, uvijek zajedno moliti krunicu. Čudno: ovo naše trpljenje kao da je stvorilo čudesa u mami, koja dosta lako moli sada i samu krunicu. Sama veli da je danas koju stotinu Očenaša i Zdravih Marija izmolila. Eksperimentalan dokaz kako je trpljenje najjače sredstvo što spasava i posvećuje duše. Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjenje s Isusom pridonose je za raširenje Crkve Isusove u dušama i društvu. (Zagreb,13. II. 1928.)[15]
Bolest se tako razvijala da je Ivan morao poći na operaciju. Prije operacije posjeti je svog duhovnog vođu oca Vrbaneka, isusovca. Ivan je jasno predosjećao da će uskoro umrijeti i da Bog traži od njega žrtvu života za dobro mladeži s kojom je radio. Ispovjednik ga je u tome samo ohrabrio i utješio koliko je mogao. Sjećajući se riječi iz Evanđelja o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju da donese ploda, Ivan se oprostio od svoga ispovjednika riječima: «Zaista je bol nešto veliko i vrijedno…Žrtva, potpuna žrtva! Velim došlo je vrijeme žrtve…L’abandon – potpuno predanje…E pa – fiat. Budi volja Tvoja…U ruke Božje… Ako zrno pšenično padnuvši u zemlju istrune, donosi obilati rod… Da, o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!»[16]
Nakon što je Ivanu podijelio bolesničko pomazanje, te vidio da Ivan zaista prinosi žrtvu života, o. Vrbanek ga je upitao «Zar vi ne žrtvujete svoj život za hrvatsko orlovstvo?» Ivan vedro pogleda, velike njegove oči zasjaše… i naklonio je glavom u znak potvrđivanja.
Događaji nakon njegove smrti pokazali su koliko je ta žrtva bila Bogu mila. Njegovo ime i djelo postali su programom života i rada jednoj cijeloj generaciji mladih hrvatskih katolika.
2.8 OPORUKA
Uoči odlaska u bolnicu na operaciju, Ivan je predosjećao svoju smrt te je sastavio oporuku na latinskom jeziku, jeziku Crkve. To je posljednje što je Ivan napisao u svome životu. Oporuka je pronađena u ladici njegova pisaćeg stola nakon smrti. U nekoliko rečenica sažeo je sav svoj život i svoje vjerovanje u budućnost koju mu obećaje Onaj kojemu je povjerovao i posvetio svoj život. U tim riječima nema straha ni neizvjesnosti pred misterijem kojem ide u susret. Iz svake riječi izvire samo vedra nada i sigurno pouzdanje u vječni život i blaženstvo što vjerniku obećaje kršćanska vjera.
Ivanova oporuka je divan zaključak njegova života, kruna njegove pobožnosti i svečani finale remek-djela što ga je Ivan stvorio od svoje duše i svoga života. Riječi njegove oporuke danas se nalaze uklesane na mramornoj spomen-ploči na njegovu grobu u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu.
Ovdje donosim izvornik na latinskom i hrvatski prijevod.
TESTAMENTUM
Decessit in pace fidei catholicae.
Mihi vivere Christus fuit et mori lucrum.
Expecto misericordiam Domini
Et inseparabilem, plenissimam, aeternam
Possessionem Smi Cordis Jesu.
Ivan Merz dulcis in refrigerio et in pace.
Anima mea attinget finem suum quare creata
erat.
En Theo Kyrio.
Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i
Nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje
Presvetog Srca Isusova.
I.M. sretan u blaženstvu i miru.
Duša će moja postići cilj za koje je stvorena.
U Gospodinu Bogu.[17]
2.9 «HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU!»
Nakon Ivanove smrti, po katoličkoj štampi su se zaredali brojni komemorativni članci u kojima se ističe veličina pojave, zasluge i vrline dr. Ivana Merza. Za svaku godišnjicu Ivanove smrti priređuju se komemoracije na kojima prisustvuje brojna mladež. Članci i studije uvijek obnovljene svježinom evociraju uspomene na tog velikog čovjeka. Četiri godine nakon njegove smrti pojavljuje se prva Ivanova biografija. Napisao ju je njegov prijatelj i suradnik, svećenik i sveučilišni profesor dr. Dragutin Kniewald. Nakon te biografije Ivan je još snažnije djelovao poslije svoje smrt nego za vrijeme života. Njegovo ime je postalo ideal, program života i rada cijelom jednom naraštaju mladih koji su krenuli za njegovim primjerom vjernosti Kristu i ljubavi prema Crkvi i Papi.
Što je Ivan značio za hrvatsku mladež najbolje kaže natpis s jednog vijenca, kojeg je na grob stavila skupina orlovske mladeži iz Vinkovaca, godinu dana nakon njegove smrti. Natpis glasi: «Hvala ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu.»[18] Dakle, Ivan je onaj koji pokazuje put k Isusu Kristu, svjetlu svijeta i suncu života.
2.10 ZAJEDNICA SURADNICA KRISTA KRALJA
Ivan svojom jakom osobnošću i duhovnošću snažno je utjecao i na svoje suradnike. Jedna od njih bila je prof. Marica Stanković. Poput brižna učitelja pratio je i poticao njezin duhovni napredak, to je ostavilo duboki trag u njezinu životu. Njezino životno opredjeljenje bilo je izraženo geslom: «Za Krista, za Crkvu, za duše.» Sama je priznala da je svetački lik Ivana Merza na nju najviše djelovao i dao joj životno usmjerenje.
O 10. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, Marica postavlja prve temelje za ostvarenje Merzove ideje – osnivanje svjetovnog instituta, civilnog reda. Bilo je to u Banja Luci, kada je skupina djevojaka pod vodstvom Marice Stanković, pošla na osmodnevne duhovne vježbe gdje su odlučile osnovati Zajednicu. Osnovana je pod nazivom «Zajednica suradnica Krista Kralja». 1953. god. Crkvena vlasti su je i formalno odobrile. Za geslo ustanove Marica je uzela riječi iz Evanđelja «Adveniat Regnum Tuum – Dođi Kraljevstvo Tvoje» (Mt 10,10)
U svojim spisima Marica Stanković izričito spominje da je samo zahvaljujući Ivanu Merzu i njegovim poticajima osnovala Zajednicu suradnica Krista Kralja. Evo njenih riječi:
«Da Merz nije utjecao na moj životni pravac, da nije bilo njegovih sugestija, čak i njegovog malog ‘tereta’, a još više da nije bilo njegova svetačkog lika i molitava, koje je taj suvremeni sveti mladić šaptao za me, bi li postojala zajednica? Trebala je jedna duša jača od moje, jedna duša posve predana Bogu. Savršena i sveta. U njoj je ta zamisao rođena i iz nje je ona tiho, nečujno, po njegovim sugestijama i njegovim molitvama prešla u moju…»[19]
1 usp. Fabijan VERAJA, Ivan Merz pioniere dell’Azione Cattolica in Croazia, Citta del Vaticano 1998., 91.
[2] Dr Ljubomir Maraković bio je profesor u Banja Luci, Sarajevu i Zagrebu, poznati katolički književni kritik i historik. Umro je 22.II 1959.g.
[3] F.VERAJA, nav.dj., 98.
[4] F.VERAJA, nav.dj., 105; I.MERZ, Dnevnik 27. II. 1914.
[5] F.VERAJA, nav.dj., 156-157; I.MERZ, Dnevnik 21. IX. 1914
[6] F.VERAJA, nav.dj., 203-204; I.MERZ, Dnevnik 17.V.1915.
[7] F.VERAJA, nav.dj., 229; I. MERZ, Dnevnik 24.XI. 1915.
[8] Ivan MERZ, Put k suncu, Zagreb, Filozofsko-Teološki Institut,1971., 76.
[9] usp. F.VERAJA, nav. dj., 385.
[10] Isto, 430; I. MERZ, Dnevnik, 13.X.1920.
[11] Ta je redovnica proživjela sedamdeset godina u samostanu i tek je pod kraj života doznala za Ivana Merza. Redovnica se zvala Marie Denise Chevilotte. Njezin život se odvijao točno onako kako je Ivan predvidio na dan njezina oblačenja.
[12] F. VERAJA, nav.dj., 453-454
[13] Isto, 477.; Ovu je Merzovu rečenicu citirao Papa Ivan Pavao II. u svojoj propovijedi na sv. misi u Splitu, prigodom svoga drugog pohoda Hrvatskoj 4. X. 1998.g.
[14] usp. F. VERAJA, nav. dj., 503-506
[15] F. VERAJA, nav. dj., 819-820.
[16] Josip VRBANEK, Vitez Kristov Ivan Merz,Zagreb, 1943., 150-151.; usp. F. VERAJA, nav.dj., 821.
[17] Božidar NAGY, Borac s bijelih planina, Zagreb, FTI, 1971., 326-327; u ovoj je knjizi faksimil Merzova testamenta u cijelosti po prvi puta objavljen u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu.
[18] Svilena vrpca s vijenca s ovim natpisom ostala je do danas sačuvana i nalazi se u muzeju Ivana Merza u Zagrebu.
[19] Žarko BRZIĆ: Nasmijano lice, UPT, Đakovački Selci,1990.