BIOGRAFSKI PODACI  IVANA  MERZA

   Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Otac mu je bio austrijski oficir, a obavljao je službu šefa banjalučke željezničke stanice. Mali je Ivan odgojen u liberalnoj sredini. Ono najvažnije za zdravi ljudski život primio je u roditeljskom domu. Razgrijan toplinom majčine ljubavi u najnježnijoj dobi bit će kasnije u životu sposoban tu ljubav primati, cijeniti i ispravno je širiti oko sebe.

   Obitelj je živjela u velikom skladu. Od oca je baštinio “potrebu za razmišljanjem”(1 – Borac, 212.), a od majke smisao za lijepo. Očeva će crta kasnije u Ivanu postići neobičnu samokritičnost, širinu i misaonost, ali i profinjenu slobodu duha u odnosu na sredinu i krugove u kojima se kasnije kretao.

   Ivan je u realci (gimnaziji) imao odličnog profesora iz hrvatskog jezika, katoličkog književnika i kritičara dr. Ljubomira Marakovića. Ovaj je uputio Ivana u umjetnost i odgojnu korist vođenja dnevnika za izgradnju osobnog karaktera. Još je od veće važnosti što mu je otkrio ljepotu duhovnog života, dajući mu u ruke časopis “Gral”. Tu se Ivan nadahnuo težnjom za Istinom, Dobrotom i Ljepotom, uz štovanje Euharistije. Sve su to bili odlični temelji da izvanredna milost Božja bude u tom čovjeku djelotvorna do visina kojima se divimo.

   Nakon mature, 1914. u Banjoj Luci, polazi Ivan u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto gdje ostaje svega tri mjeseca. Potom, 1915. upisuje pravo. Pozvan ubrzo u

vojsku, 1916., osposobljen za vođu skijaša po snježnim Alpama, odlazi u siječnju 1917. kao kadet-aspirant prema Bozenu i Arsieru sa skupinom dodijeljenih mu vojnika.

Obavljao je i izvidničku i poštansku službu, sudjelujući u svim ofenzivama na talijanskoj fronti sve do kraja rata 1918. U ratnom pustošenju doživio je mnoge strahote, kako pojedinaca tako i naroda. Imao je otvorene oči za sva zbivanja.

   Nakon završetka rata nastavlja studij književnosti najprije u Beču, a kasnije, 1920., u Parizu. Ondje je proširio svoj horizont neobično upornim radom. Imao je pristup u najviše krugove francuskih katoličkih književnika i socijalnih radnika. Vrativši se u domovinu, doktorirao je 1923. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radnjom o utjecaju liturgije na francuske književnike. Od 1922. postao je profesor francuskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati. Tu je radio sve do svoje smrti 1928.

   Tijekom šest godina boravka u Zagrebu razvio je silno veliku djelatnost u raznim katoličkim organizacijama. Postaje jedan od glavnih ideologa hrvatskog katoličkog,

đačkog i studentskog pokreta u duhu Katoličke akcije. Svuda oduševljava mladež i vodi je na istinske vrhunce Kristove nauke, papinskih enciklika i uzvišene ljepote liturgijskih obreda.

   Taj izuzetno aktivni mladi intelektualac dnevno prati sv. Misu iz Misala, prima sv. Pričest, adorira, živi asketskim životom, a ipak ostaje svima blizak. U svakom je čovjeku gledao brata. Sav su njegov apostolat i rad bili tako nadpolitički, tako neobično idealni – a stvarni – da su, kako piše o. Vrbanek DI, njegovi sljedbenici, iako uz silne napore i žrtve, bili «najidealniji pokret mladeži, što ga je hrvatski narod ikad imao.»(2 – Vitez, 158.)

   Ovaj neumorni apostol, istrošen intenzivnim radom, izgradio je svoj mladi život kao žrtvu za spas onoga što je u hrvatskom narodu najvrjednije – za duše. Umro je u Zagrebu 10. svibnja 1928. na glasu svetosti. O pedesetoj obljetnici smrti 1978. preneseni su njegovi posmrtni ostaci u Baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu.

   Povezan u životu i smrti s Kristom Gospodinom ostaje Ivan vječno mlad u srcima onih koji ga bilo kako upoznaše. Kroz bol i patnju vodi i danas duše do Krista, do svjetla, do Boga Stvoritelja “za kojim srce naše eruptivno teži.”(3 – Borac, 97.)