2. KRISTOVA  ŽRTVA  U  IVANOVU  ŽIVOTU

   a) Pričest je izvor života

    Bogatstvo dobara koja izviru iz Kristove žrtve života izvor je bujnosti i ljepote života u Crkvi. Tko je okusio plod tog pravog Stabla života, taj se dnevno hrani njegovim plodovima i sam postaje kao Krist hrana za druge. Ivan je to razumio vrlo rano. U dobi od šesnaest godina bilježi u dnevnik (25. III. 1914.): “Danas sam se veselio pričestiti se i nastojao sam se uvjeriti – malo je skepse u meni – da primam Boga, koji je iz ljubavi dao Sebe za utjehu i hranu slabim ljudima. Pričest je izvor života!”

Kasnije, 27. I. 1915., nepunu godinu nakon toga, bilježi ove riječi koje djeluju kao obrazloženje navedenog zapisa: “U nedjelju je pričest. Ne mogu da shvatim da će Krist-Bog, Stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u srcu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretnju vasioni, Onaj, koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da će Krist, kojemu su klince kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će taj biti moj: da će se razgovarati sa mnom, s čovjekom, za koga samo ja pravo znadem.”

Pravo je rekao njegov prijatelj D. Žanko da je Merzov pravi život bio s druge strane zastora kamo neprestano putuje njegova mašta i njegovo srce. O tom zaista

bilježi Ivan u svom ratnom dnevniku: “Rano sam se ustao, i otišao na sv. Pričest… zaronio u sama sebe i onaj svijet. Ne, nisam vidio sve, no kao da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće, pa nakon toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa, što sam osjetio sjedinjenje u Hostiji.” (15. VIII. 1916.)

Kad se vratio u domovinu, njegov dnevni red na prvo mjesto stavlja dnevnu sv. Pričest u sklopu sv. Mise.

   b) Život mora da je žrtva

Već u mladosti Ivan je našao u sebi Smisao za žrtvu. Kako je bio jedinac, sva je roditeljska ljubav bila usmjerena prema njemu. Djetinjom radošću, ali i dosjetljivošću, uzvraćao je tu ljubav. Nakon svršetka srednje škole  imao je vrlo težak izbor. Silno je želio studirati umjetnost književnost, a ipak je po želji svojih roditelja prihvatio poći u Vojnu Akademiju, u Bečko Novo Mjesto. Tome su se začudili kolege iz gimnazije pa je zabilježio jednu zgodu: “Z. me pitao zašto idem u Akademiju, kad sam protiv rata i kad nemam narodnog ideala. Ideal mi je pravednost, i možda ću pasti kao žrtva ovome. Današnje je doba jedan veliki kontrast. Jedni se oslobađaju ispod jarma i druge podjarmljuju. Ja ne mogu biti Nijemac, jer su podjarmili Slavene, a Slaven nisam. Mislim biti učitelj i odgajati bolje a Nijemce, koji neće biti tako fanatični kao ovi sada.” (22-Borac, 29)

      Upisao se na vojnu akademiju, a usput je pohađao umjetničke izložbe i razne galerije. U to doba bio je spreman sve žrtvovati kad se radi o većem dobru. Bilježi: “Ništa me toliko ne zanima kao umjetnost… Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji. No, ako je potrebna žrtva da obratim majku, što je mnogo, mnogo važnije negoli sve znanosti svijeta, jer grozna mi je pomisao da bi ona koju toliko volim, morala trpjeti u vječnim mukama, otcjepljena od Njega – grozne li pomisli!… Zašto ne bih zatajio sebe, ponio svoj križ i pridonio tu žrtvu svojoj majci.” (4. VIII. 1918.) Njegova majka nije baštinila dublju vjeru, a kao tek pokrštena Židovka, živjela je liberalnim životom tadašnjeg društva.

Misao da spasi svoju majku za Krista pratila je Ivana sve do posljednjih dana života.

      U doba kad mu rad na školi i orlovskoj organizaciji apsorbira sve vrijeme, u duhovnim vježbama 1926. on stavlja na papir svoju odluku glede majke koja je već bila bolesna:

      ” Donositi joj češće što će je veseliti.

         Dolaziti kada zove i tu žrtvu pridonositi za nju makar pri tome djetinjast izgledao.”

      S ocem je mogao voditi duge razgovore, dopisivanja i tako prenijeti u dušu oca svoju zahvalnu ljubav i razmišljanje o Bogu i životu. Za oca je imao riječ utjehe još prije nego je iskusio opasnosti na fronti. Povodom smrti strica Georga, Ivan piše svom ocu: “Dragi oče! Ne žalosti se previše! Živjeti znači odricanje. Na to smo morali biti pripravni. Pa i na nas će jednom doći red i ne smijemo se radi toga žalostiti, jer mi znamo, da naš život ne može biti bez cilja. Ima nešto što je i dulje i jače od našeg bijednog ovozemnog života… Tako ću ja moliti za strica Georga, da mu Višnji dade ljepši nastavak života.”(23-Knie, 97)

Nakon što je Ivan dobio od oca list, za vrijeme studija u Parizu, u kojem otac opisuje svoje nutarnje borbe i težnju za Bogom, Ivan izražava sreću što je Bog uslišio njegove “neprekidne molitve i darovao ocu dar vjere”. Izričito navodi razlog veselja: “Nadam se, da će ona ljubav koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe, što je imamo voditi u svom životu, i u vječnosti biti združeni u Bogu… Posve je prirodno da treba ono što smo primili i sačuvati. Uvjeren sam da ćeš morati još mnogi boj u svojoj duši izvojevati. No najveće je već tu, sv. vjera, a uspon će poći za rukom uz dobru i jaku volju.”

Razvijajući svoje misli obostrano, obazire se Ivan na očeve primjedbe i dvojbe iz ovih krajeva. Tako prigodom starokatoličkih uzbuna u Zagrebu Ivan tješi oca da se ne uznemiruje radi velikih otpada. Piše u istom listu iz Pariza: “Mi dolje živimo na granici Crkve i posve je prirodno da tamo niču sekte i da su apostazije na dnevnom redu; bilo bi nenaravno da se ne bi katolike progonilo.”   Navodi dalje Pavlovu odlučnost da se želi hvaliti samo u Križu Gospodina našega Isusa Krista. Ivan odlučno zaključuje: “Ako, naime, vjerujemo u apsolutno Božanstvo, a ja pretpostavljam da i mama u to vjeruje, tada nema slučaja prema Lk 12, 1-8 gdje Isus upozorava učenike da smo vrjedniji od mnogo vrabaca. Moramo, dakle, činiti uvijek volju Božju, i ako On hoće da gladujemo, gladujmo; ako On traži da damo sebi glavu odsjeći, recimo: hvala Bogu! Osim toga valja znati da dragi Bog nikada neće natovariti čovjeku onaj teret koji ne bi mogao podnijeti. Ovo pišem radi mame koja je još uvijek u neprestanom nervoznom strahu. Da nema Boga i da slučaj egzistira, razumio bih mamu, (tada bi bilo bolje ustrijeliti cijeli ljudski rod), ali pošto smo tako sretni da znamo da je ovaj život veoma kratka faza i da ćemo zatim biti u vječnome nebu, budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo.”

   Već se može zaključiti da je Ivan, idući ovim putem, prihvatio životnu borbu ne samo kao težak teret, nego i kao vlastitu žrtvu, a sve zajedno kao osobito darivanje Gospodinu kojeg ljubi svim srcem. Njegovu se duhu postupno razotkriva sva ona viša vrijednost svake žrtve pa baš zato i njezina ljepota.

   c) Ljepota žrtve

Osobni smisao za žrtvu prikazao je Merz u analizi pojedinih djela koja su izlazila u raznim časopisima. Kao pariški student znao je iskoristiti vrijeme da skupi u sebi ono najplemenitije. Brzo je prodirao u elitne krugove književnika, katoličkih organizacija i socijalnih gibanja. Kako je imao vrlo dobro zapažanje, birao je od dobroga ono bolje. Evo samo nekih pokazatelja kako se pri tome kretalo njegovo vrednovanje žrtve.

   – U časopisu “Luč” iznosi analizu francuskog katoličkog naturalističkog romana “L’ Immolé”.

   Prije iznošenja analize dobro je znati kratak sadržaj:

   U Lyonu živi Daniel Roveré, student prava, s ocem i majkom. Mati boluje od koštane sušice, a otac birokrat ne misli mnogo na svoju obitelj. Jednoga dana Daniel i mati dočuju, da im se otac utopio. Učinio je samoubojstvo jer nije mogao namaknuti dvadeset i pet tisuća franaka.

Koja je to patnja za ostale?! Što će biti s dušom njihova oca? Daniel je spreman da se žrtvuje za spas očeve duše. Razmišlja: Providnost je mogla predvidjeti njegovu svojevoljnu žrtvu i u svome milosrđu spasiti nesretnog oca. No, mladost i strast zavedu Daniela. Podlegne jednoj strastvenoj djevojci i doskora sazna da se njegov otac zbog nje utopio. Prekida veze s njom, zaposli se kao učitelj na jednoj isusovačkoj gimnaziji. Hoće da sav svoj život posveti kršćanskom preporodu radničke klase. Majka njegova na umoru moli čudo i bi uslišena. Posve ozdravi na blagdan Bezgrješnog začeća. Odsada posvećuje ona sav svoj život karitativnom radu. Bezbožni učenjak dr. Lieuvain, koji ju je liječio, neće povjerovati u čudo. Nakon nekoliko mjeseci majci se bolest vrati i ona umre. Daniel nastavlja svoj apostolski rad. Zalazi u gostionice, skuplja radnike oko sebe. Ima dosta neprilika. Jednom zgodom rulja navali na jednu crkvu da je do temelja sruši. Mladi pravnik obrani je, teško ranjen. Oporavljen je u bolnici, ali osta cijeli život nesposoban za javni rad.

   “Ideja vodilja romana je uzeta iz časoslova na blagdan mučenika sv. Ignacija Antiohijskog: “Pšenica sam Kristova, neka me zubi divljih zvijeri samelju, da zaista postanem čisti kruh.” To je geslo Danielovo: «Sve svoje želje, sve svoje ambicije zaboravlja i predaje svu svoju dušu Kristu.»

   “Ovo razumijevanje liturgije je jedna od karakteristika današnjih katoličkih književnika.”

   Djelo nije dokumentarno, ali iznosi psihu raznih sredina usred kulturne borbe, uoči rastave Crkve od države. U središtu je pozornosti divna katolička obitelj koja sve svoje trpljenje prinosi na Božji oltar. Njihov religiozni mentalitet tipičan je za francusku vjersku dušu. Tri elementa-katoličke psihe kao tri dragulja rese dušu Madame Roveré i njenog sina Daniela.

   Nakon očeve smrti čistilište i pakao postaju za njih realnost. Ono uzrokuje realne boli. Daniel i njegova mati nalaze utjehu u tome što mogu spasiti dušu svoga hranitelja. Radosno žrtvuju svoj život ne samo za njegov spas, nego za sve duše koje su u tami. “Mme de Roveré na molbu doživljava čudesno ozdravljenje. U tom pisac sugerira taj dolazak vječne, velike, dobre Bl. Dj. Marije među sićušne ljude koji su duboko dirnuti tim posredovanjem vječne sile među prolaznim crvićima.”

     Analiza završava: “Pisac opisuje djelovanje Milosti u ljudskim dušama. Dok naturalisti žele prikazati svojim metodama ljudsku zvijer, Baumann u dekadenci koja vlada u velikim gradovima prikazuje da Milost djeluje i u industrijskim centrima i podiže svece.”

     Slično iznosi Merz u časopisu “Hrvatska prosvjeta” – pod naslovom “Katolička tragedija Paula Claudela “L’Annonce faite a Marie” – da je Claudel u svojoj drami uspio analizirati psihologiju potpune žrtve. “Jer ono što Claudel prikazuje nije neutralna žrtva koju je Violaine podnijela da zadovolji nekoj apstraktnoj dužnosti. To je kršćanska žrtva, uzvišena pod križem i u imitaciji Krista.”

     Sam Merz donosi kratak sadržaj kako bi se iz intriga između glavnih predstavnika tragedije mogla uočiti ljepota i uzvišenost žrtve. “Graditelj katedrala, Pierre de Craon, ljubi Violaine, kćer ratara Anne Vercors i njegove žene Elizabete. Ona je zaručena za Jacquesa Hurya kojega ljubi, ali ujedno posve intuitivno shvaća genij graditelja. Kad je ovaj htjede jednom prilikom zavesti, ona ga svlada i doskora mu oprosti. Radi toga grijeha dođe na nj guba, a ona ga jednom iz samilosti poljubi. Guba prijeđe na nju, ona ostavi zaručnika, koji drži da je zgriješila, i ode na osamljeno mjesto da trpi i umre. Njen se otac zaputi u Svetu zemlju da radi za Kraljevstvo Kristovo, a zaručnik se oženi s njenom sestrom Marom koja rodi dijete. Ovo naskoro umre, a Violaine ga uskrisi. Mara usmrti Violaine, jer je njen muž Jacques neprestano mislio na svoju bivšu zaručnicu. Otac se vrati iz Sv. zemlje, a Violainina smrt preporodi Maru.”

Niz prelijepih scena iznosi u analizi Merz, pokazujući veliki smisao za žrtvu, uz čvrstu vjeru kršćanskih vjekova. Otac Violain ide u Sv. zemlju, “jer narod svih mrtvih pređa je sa mnom.” Tragična krivnja nije na Violaine, već na njezinoj okolini, ne izuzevši ni Jacquesa. Svi oni vole Violaine “kao što se voli slatka zvijer, lijepi cvijet”, ali nitko od njih nije cijenio njezinu veliku dušu. Violaine poput Djevice Marije ponizno i blago sluša nutarnji poziv na trpljenje. Ona je heroj evanđeoske poslušnosti. To će naslutiti zaručnik Violaine, da ona ima “viši poziv nego što je materinstvo” kad se jednom zgodom susretne sa slijepom Violaine. Violaine ide i dalje. Baca pogled na svoju domovinu Francusku koju 1429. spašava isto tako hrabra pastirica Ivana de Arc, te na Crkvu u kojoj je pomutnja triju protupapa te izjavljuje: “I zaista je nesreća našega doba velika. … Evo zašto djeluje tijelo moje za kršćanstvo raspadajući se. Moćno je trpljenje, kad je ono isto tako hotimično kao grijeh.” (aluzija na Craona).  «Vrhunac tragedije Claudel rješava vjerom u Krista. Gdje je grijeh, tamo je i trpljenje, a gdje je hotimično trpljenje jednog uda u zajednici s glavom mističnog tijela s Isusom Kristom, tamo često Bog poklanja grešnicima Milost oproštenja.» I čudo oživljavanja djeteta moguće je gdje je uživljavanje u Kristov Misterij utjelovljenja (Badnjak, kad je i Claudel dobio Milost obraćenja) uz vjeru jako, prema onoj Kristovoj: “Štogod zaželite, ištite i dat će vam se.” (Iv 15,7)

    I da zaključimo ovaj malo duži opis. U cjelokupnom zbivanju tragedije Claudel uzima okvirnu pozadinu iz 15. st., a u stvari projicira dušu obraćeničke generacije francuskih književnika dvadesetog stoljeća; smisao za žrtvu i kršćanski zanos vjernika nakon pada u talog poganstva po bezbožnim vodama renesanse i vode poput Voltairea, Renana, Zole_i drugih. (24-Merz, I., Francuski katolički naturalistički roman, Emile Baumann “L’ Immole”, Luč, 1-2, 1922, 28 ; Merz, I., Katolička tragedija – Paul Claudel: L’ Annonce faite a  Marie).

    Temu žrtve u francuskoj literaturi Merz ističe i u pismu prijatelju svećeniku don M. Blaškoviću osamnaest dana prije svoje smrti. Glavna junakinja Chemovog djela “Le Pauvre sous l’escalier” odriče se dopuštenog braka da bude vjerna mužu za kojeg misli da je mrtav. Kao u hvalospjevu kršćanskoj žrtvi, Ivan kliče: “Heroizam kršćanske i vrhunaravne žrtve, koja između dva dobra bira savršenije, čovjeka oduševljava, velikim svijetlom obuzima um i srce, a volja i čuvstvo obuzimlje tu krepost i hoće da je u sebi asimiliraju.(!) Ja sam duboko uvjeren, da izvan Crkve za kršćanina nema potpune ljepote i umjetnosti. Sama naravna ljepota kako nam je daju Homer i Sofoklo prava je ljepota, ali nas ne može da zadovolji, nas koji živimo sjajem bogoslovskih kreposti i darova Duha Svetoga; nas koji smo zaronili u Srce Vječne ljepote i koji se hranimo nebeskom Krvlju Jaganjca. Mislim, da se vrhunci stvorene ljepote nalaze u Misalu i Brevijaru, u pontifikalnoj Misi i gregorijanskim melodijama.”(25-Iz pisma M. Blaškoviću, arhiv, prema bilj. Nagy B.)  

   U istom raspoloženju, zapravo o uvjerenosti u vrijednost žrtve života i ljepoti iste, zabilježio nam je Ivan s vrlo iscrpnim podacima kad je 4. studenog 1921. prisustvovao oblačenju benediktinske novakinje. “Dojam: kao da djevojče ide pod giljotinu u smrt. Umire svijetu, postaje struna, koja će navijeke pjevati slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući će poput mudre djevice sa zapaljenom svjetiljkom u bračne dvore Zaručniku. Generalova kći napušta svijet, obučena kao bijela zaručnica, da ne utone. Post, jesti stojećke, ustati u tamnoj noći, studenoj sobi – križ naprtiti na leđa – da se spasi pogani Babilon, tisuće prostitutki i razbludnika.

   Kad su u staro vrijeme ljude žrtvovali (Ifigenija) da umire božanstvo, prisutne je prolazila jeza. To što su poganske ceremonije naslućivale misterije, kršćanstvo ih je ekspliciralo. Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi da donese ploda.

   Kraljice Djevica, ulij ulje svetosti u njezinu dušu i njezino tijelo: neka miomiris žrtve, koja izgara, napuni zemlju svojim parama. – Ceremonija osim ljepote teksta ima tu prednost nad svjetovnom dramskom poezijom, što ova fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.”(26-Borac, 201- 204)

     Da bi ljepota i vrijednost baš ove Ivanove bilješke bila cjelovitija, evo jednog podatka: Na temelju zabilježenih datuma i ulice tog samostana u Rue Monsieur, postulator kauze za beatifikaciju Merza, isusovac Božidar Nagy, pronašao je 1979. na životu tu već osamdesetogodišnju benediktinku. Preveo joj je sve što je Merz zabilježio o tom oblačenju. Kakva sreća starice što je ušla u vezu s jednim svecem! Uvijek je vjerovala u Općinstvo svetih. Zaista, naš je Bog, Bog ljubavi i radosti svojih vjernih!

     Život u apostolskom djelovanju tražit će od Merza upravo potpunu žrtvu. Za sada sve tako radi kako ne bi ometao Božje putove, a vrijeme i čas žrtvovanja označit

će sam Gospodin.

     d) Kolektivna potreba žrtve

Merz se ne zaustavlja samo kod pojma i prihvaćanja žrtve na osobnom planu. On ide dalje. Svjestan je da – kakogod povijest zavisi o djelovanju onih koji su sposobni prihvatiti žrtvu – isto tako to zavisi i od kolektivnog pa i narodnog i onog međunarodnog shvaćanja i žrtvovanja.

     Još prije polaska na frontu bilježi u dnevnik, 18. ožujka 1916.: “Često sam si želio bol i muku, a kad su me češće spopale pitao sam se, da li to služi cilju… Uvijek sam bio protiv rata. Sve bih ljude najradije izgrlio i pomirio između sebe, a sad da ih ubijam… Nameće mi se misao da bi svaka država u korist mira trebala žrtvovati nešto od svoga individualiteta, a ne tražiti svoje!” Malo dalje bilježi kad razmišlja treba li slušati i … “ubiti čovjeka?” … kako mu to opravdava kolega i nastavlja: “Tko je stvarao i rušio države nego neposlušnost? Kada gospodar naredi zlo, držim da to sluga ne smije izvršiti. Time neću reći da ja služim zloj stvari; naslućujem pače veliku misiju ovoga rata, no ona mi nije posve jasna. A uz to velim da se rat mogao izbjeći.”(27-Borac, 112)

         Tako Ivan ulazi u probleme savjesti koji se rađaju u srcu onih na ratištu. No, njegovo se kršćansko shvaćanje ne zaustavlja samo na stvarnosti u koju je on sada zaronjen fizički. On promatra život na širem planu. Poznata je oštrina suprotnih stavova kroz povijest između Francuza i Nijemaca. Ali kad Ivan spazi kako se i među crkvenim ljudima pojavljuje neprijateljstvo, pa i onda kad se radi o suradnji u katoličkim akcijama, bilježi žalostan: “Bože, oprosti nama grešnicima i uskrisi apostole, koji će pridonijeti žrtve za kršćansko jedinstvo!… Čini mi se, da Gospodin

       Bog svim tim internacionalnim katoličkim akcijama uskraćuje svoj blagoslov. Držim, da se provede jedna ideja, treba žrtva.” U razmišljanju o tom problemu u poratnoj Francuskoj bilježi kako bi trebalo osnovati novi katolički red koji bi molio za franko-njemačku ljubav.(28-Knie, usp. 121.-129)

          Ne zaustavlja se Ivan samo na povremenim problemima. On gleda u budućnost koju već sada svu treba osvajati za Krista. U toj perspektivi promatra tragiku nesretnog židovskog naroda. Upozorava kršćane na nekršćansko ponašanje prema tom zanimljivom narodu. “Djedovi tih budućih obraćenika medu nama su, a mi ih proganjamo. Više razumijevanja i ljubavi spram tih ljudi i mi ćemo tako već sada mnoge privući u zagrljaj svete Crkve! Osobito se moramo zauzimati za one Židove koji trpe, a takvih danas imade mnogo… Taj je narod bio predestiniran da proživi veličanstvenu prošlost i da rodi Mesiju, a sada proklet luta, prezren, bez kralja, bez svećenstva u tuđini… Kapitalizam i bogataš, bio on koje mu drago vjere, ostaje naš protivnik.”(29-Borac, 178)

   Jednom zgodom prisustvovao je Ivan na blagdan Uzašašća u samostanskoj crkvi St. Gabriel u Beču ređenju sedamnaestorice misionara. Propovjednik je održao propovijed o žrtvama što ih čekaju preko oceana, daleko  od domovine. Većinom su to bili časnici u ratu, te već vanjštinom čine herojski dojam. Zanesen, kliče kako bi bilo dobro da mi dolje – misli na Zagreb i cijelu Hrvatsku – imamo misionare, “tada bi se raširilo herojsko shvaćanje kršćanstva. Da, blago narodu, koji rađa misionare.” – I u drugim zgodama znao je naglasiti kako Hrvatima treba više duha pasionizma*. Upravo tjeskobno bilježi kako je sa strahom konstatirao da i naši najbolji ljudi koji su mu pokazali put k Bogu nisu upoznali tu ideju.

     Koliko je shvaćao svu važnost Kristove žrtve za spasenje duša, pa prema tome i slično razmišljanje u kršćanskoj praksi, vidi se iz njegove iznenađujuće tvrdnje:

“Bolje je da cijeli jedan narod u vremenu strada, nego da i jedna duša neprijatelja u zlu vječnost propada.”

—————————————–

* od passion (franc.): muka, patnja, stradanje; prihvaćanje stradanja