3. I VANOV ŽIVOT ZA KRALJEVSTVO  KRISTOVO

Sjaj i ljepota Kristove žrtve na križu obasjala je toliko život Merzov da je on sam u svom kratkom apostolskom radu postao neodoljiva privlačna snaga. Životni žar njegova duha – “biti za Krista, Papu i Crkvu” – vodio je mlade do herojskog nasljedovanja. Sažeo je to Ivanov prijatelj i suradnik u organizaciji, prof. Dušan Žanko, u svom eseju o Ivanu ovako:

    ”Ono u što nije sumnjao ni jedan svetac, naime da je ‘središte kršćanstva u trpljenju’ (M. Oliger), i što sačinjava najbitniju i najzagonetniju točku psihologije svetaca, gdje su u križu  ‘ljubav i volja jedno’, to je Merz zasvjedočio u tolikoj mjeri da ga to najdivnije izdvaja iz kruga običnih vjernika i uzdiže u herojski red svetih ljudi.”(30-Žanko, D., “Duša Dra Ivana Merza”, Život, 1938., 265)

a) Samoodgoj – kriterij uspješnog rada

Ivan je svoju volju, srce i tijelo dobro pripravljao za budući rad mnogim vježbama askeze već od mladosti. U to ga je još od srednje škole uputio prof. Ljubomir Maraković. Prema njegovu savjetu radio je strogu analizu svega što ga je u umjetnosti privlačilo. U dobi od 19 godina bilježi: “Analiza samog sebe čini mi se u ovaj čas mnogo važnijom… Osjećam tvrdo, da ovaj život poslije smrti jest i da tko… po tijelu živi demonski život uživanja, ne može zadobiti vječnog života ni uživati vječne sreće… Ako nešto hoćemo da postignemo, moramo pregarati… Uopće sam došao do zaključka, da mi se čini da je borba u meni protiv modernim nazorima dovršena…” Prije dolaska u Pariz bilježi: “…Sve mi ide po želji. Mogu se svake večeri tuširati, ležati na čistom podu, ustati u 5 sati izjutra, otići na sv. Misu, i često primati sv. Euharistiju… Problem križa mogu sada teoretski studirati i dao Bog, da si sada stvorim tako snažnu podlogu, da u praksi ne podlegnem križu.” Odgoj značajeva, kako je to Merz posvjedočio o katoličkim đačkim organizacijama prijatelju dr. Šimi Cvitanoviću, bila je svjesna i sveta zadaća.

     Za tu se zadaću zanimao Ivan ne samo kao student i vojnik, nego i u organizacijama u kojima je sudjelovao. Shvatio je kako ima što reći. Slao je dopise u hrvatske listove, držao predavanja. U svojem članku “Novo doba” naglašava potrebu osobnog odgoja onih koji poslije žele raditi u katoličkim organizacijama: “Mnogo se muke mora pretrpjeti, (muka nije šala!) da se donekle usavršimo. Proteći će pri svakom koraku mnogo suza i krvi, no bez muke i boli nema ni života. Njemački mistik Tauler govori: ”Zapamtite dobro, oj vi ljudi, što razmišljate: najhitriji konj koji vas nosi savršenosti jest trpljenje!” (31-Put, 25)

Silna je bila pronicavost kojom je za vrijeme pariških studija Merz stekao uvid u internacionalno katoličko gibanje. Otvorenim očima promatrao je sve, k tome njegova potpuna orijentacija Crkvi, Rimu, Papinim enciklikama, te široka naobrazba, sve ga je to potpuno osposobilo za vodstvo katoličke mladeži u domovini. Kako je srcem prihvatio hrvatski narod kao svoj, a politički bio slobodan od tadašnjih slaboća koje su se uvlačile u razna katolička društva, mogao je objektivnije uočiti hitnost preusmjeravanja. Svom prijatelju Dragi Maroševiću pisao je iz Pariza: “Ako bude volja Božja, ja se nadam, da ćemo moći za nekoliko godina postaviti snažne temelje Katoličke akcije medu Hrvatima. Sada tek uviđam kako je naš pokret na labavim temeljima, jer su svrhunaravni motivi podređeni utilitarističkima…» (32-Knie, 124)

   Vratio se Ivan iz Pariza kao potpuno izgrađeni katolik-laik. Uz profesorski rad na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu odmah je počeo unositi u društvo misli Katoličke akcije. Još dvadesetih godina piše u časopisu “Luč”: “Jedini naš gravitacioni centar i samo jedan jedini život jest radikalni katolicizam. Treba nastojati, da u našem katoličkom pokretu veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih i heroizam poniznosti i pokoravanja hijerarhiji.”(33-Knie, 124).   Takve misli bile su suprotne praksi tadašnjeg stanja katoličkih društava u nas. Na obzorju Ivanovog rada pomaljala se ideološka bolna borba koju su i drugi osjećali. Merz će u nju ući spreman da s Kristom podijeli patnje za spas duša.

   b) Zakon širenja kraljevstva Božjega

U školi svoga Kralja Krista Merz je, uz poniznost, stekao široki pogled za potrebe duša. Nježnošću srca kao kod svoga Učitelja on hrabri, podiže, ali i upozorava svoje prijatelje na posebnu ulogu trpljenja u apostolatu. Tako piše svom na smrt bolesnom prijatelju Maroševiću:    

“Nijesi li i ti malo racionalističan? Čedo našeg pokreta!? Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv-vocatio – trpljenja. Mi smo Tijelo Kristovo, te su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike MISTIČKIM GROMOBRANIMA. Jesi li ikada pomišljao na to da trpiš za naš pokret? Jesi li

svoje muke prikazao Gospodinu Kristu za pokret. KATOLICIZAM SE NEĆE ŠIRITI U NAS AKO NE BUDE BILO RADNIKA, MOLITELJA I PATNIKA. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim srcima i dušama ideal Radnika za katolički pokret. Molili smo se manje, a trpjeli smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac – imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: ”trpjeti za druge”. (34-Put, 89-90)

     c) Mistični gromobran – bit ću korektiv

Ono što je drugima savjetovao, Merz je u svom životu i sam oživotvorio. Došavši u Zagreb brzo je uočio svoju ulogu u tada odsudnom trenutku vjerskog stanja u Hrvatskoj. Imao je redovnog duhovnog vođu, svaki tjedan se ispovijedao, sve svoje planove ponizno iznosio pred pretpostavljene i tako radio pod djelovanjem Duha Svetoga. Evo nekih od odluka koje su ga vodile u djelovanju:

Duhovne vježbe 1923., 11. Razmatranje:

     “Služit ću Gospodinu kao Korektiv u katoličkim organizacijama, jer spoznajem permanentne odstupe od pravih doktrina: (Sen., Orl., Domag.)

     Bit ću reprezentant idealizma Kat. Akcije u Sjemeništu. Nikakav lumen o sv. Liturgiji.

Sve što mi se učini, dogodi, kao da dolazi od samoga Boga, i zato nam ne smije ništa narušiti duševni mir. Uvijek si zamisliti da su samo Gospodin Bog i ja na

svijetu.”(35-Borac, 244)

     Slijedile su godine teških načelnih izoštravanja na svim područjima rada. Prijatelji i oni koji su ga slijedili čudom su se čudili poniznosti i miru kojim je snosio poniženja i protivljenja. U sukobu sa starokatoličkom grupom nasilnika nije se poštedio izložiti smrtnoj opasnosti. Izbacivanje iz članstva Seniorata primio je baš kao što ono Židovi-Nazarećani izbaciše Isusa iz svoga grada. Bio je izazov sablazni. On – Merz – da unosi nerede u katolički život, provodi revoluciju jer propagira smjernice papinskih enciklika(!), on, “tuđinac”, ne razumije prilike i potrebe u

nas itd, itd.

     Sve te strijele našle su Merza već pripravna. Shvativši 1923. godine u duhovnim vježbama svoje zvanje, ne da stupi u samostan kako je ozbiljno želio, nego da bude korektiv, položio je 8. XII. 1923. na blagdan Bezgrješnog Začeća zavjet čistoće do konca života. Tako je u potpunom predanju Bogu, po Bezgrješnoj, nastavio duhovnu obnovu hrvatskog naroda. Mogao je sada mirno zabilježiti: “Uzmi, Gospodine, i ne dopusti da svoje oko ikad na stranu bacim i da požalim svoj izbor. Daj da kalež trpljenja primim i da zazovem na ovoj zemlji Tvoje ime, da te nakon toga mogu licem u lice gledati.”(36 – Borac, 247)

     Uz sav svoj zauzeti rad imao je snage pored jutarnjeg razmatranja i sv. Mise, on profesor, odvojiti dnevno gotovo još sat vremena za molitvu. Znali bi pričati zidovi

svetišta Srca Isusova u Palmotićevoj, posebno galerije, kako je rosila milost Božja na tog molitelja između 14 i 15 sati, kao i prozori njegova stana u Mihanovićevoj. Znali bi pričati svi putovi Hrvatske, krajevi Bosne i Hercegovine, obale i otoci plavoga Jadrana, svi samostani i njihovi mladi. Svi oni, zaneseni osvajačkom snagom Krista Kralja koja je zračila oko Merza i po njemu osluškivali bilo Crkve, znali bi otkriti mnoge tajne.

   Nije se taj “Molitelj” sam prepuštao Bogu. Znao je tražiti tu molitvenu pomoć i u širem krugu, kako svjedoči privatna korespondencija. Kod nekih poteškoća piše orlu

u Postire na Braču: “Naravno, sve ovisi o Onome, koji daje život i svetost svojoj Crkvi, stoga uz rad sjedinjujemo naše prijatelje da ne prestanu moliti Božanskog Kralja, da ova mala kušnja bude na korist životu Crkve u našem narodu!”(37-Merz, I., Pismo orlu, u Postire na Braču, 25. V. 1827., F 2/32, prema bilješkama B. Nagya.)

   Da je Merz duboko shvatio neminovni zakon trpljenja u radu za spasenje duša i tako bolno proživljavao ulogu “Patnika”, vidi se to i iz pisma biskupu Bonefačiću od

kojega je doživio bolno nerazumijevanje i nepravednu kritiku. Čitamo: “… Svaki rad za neumrle duše mora da je skopčan s krvlju. Ako je Gospodin htio krvlju i trpljenjem spasavati ne mogu ni njegovi udovi drukčije raditi. I vjerujte, Presvijetli, u svim našim kušnjama što nam ih šalje naš Vojskovođa i Kralj, najteže su upravo one kada nam udarci dolaze iz ruku onih, koje najviše ljubimo i kojima smo iako nevrijedni, ali uzdajući se u Milost Božju, posvetili svoju suradnju… Dani kušnja i progona Crkve pokazat će tko do konca ostaje vjeran i spreman da milošću Gospodnjom i svoj život dade za sve od Duha Svetoga postavljene pastire bez obzira na njihovu osobu i njihove sklonosti.”(38 – Pismo biskupu Bonefačiću, 31. 111. 1928., F 55/47)

   Kako li se ispunila ova proročka riječ Merzova! U danima svenarodne kušnje, 1945. godine, kad je velik dio naroda bio poput Krista na velikom “Križnom putu” od

Dravograda do dna Srbije, kad je mnogi od onih koji su po svom položaju i zvanju trebali biti uz svoje biskupe, a bivalo je to upitno, tko je spremnije branio, istupao, i stvarno žrtvovao svoj život za svoje Pastire, nego upravo Merzovi sljedbenici?! Trebalo je vidjeti i doživjeti herojski protest Marice Stanković na blasfemni govor komunističkog izaslanika Belinića u Radničkom domu, pred stotinama sazvanih prosvjetnih djelatnika Zagreba. Nije bilo ruke koja joj nije čestitala i burnim pljeskom odobravala obranu nedužnog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Zatvori u Đordićevoj ulici bili su puni križara i križarica. Oni su bili svjetla nada mučeničkog žara koji je dizao moralni duh tolikih koji nisu bili pripravni za mučeničko svjedočenje. Iz tih patničkih samica, zatvora, pritjecalo je gradu nešto veliko, baš kao iz rimskih arena prvog kršćanstva. Iz zatvora se čula pjesma, liturgijska molitva Jutarnje i Večernje onda kad mnoge redovničke družbe još nisu imale u rukama Časoslov. Bio je to produženi život Merza koji je njima tako divno otkrio pravo Lice Krista Gospodina. Mnogo je mladih tada nudilo svoj život Kristu.

   Ovaj kratki iskorak potvrđuje kako je Merz bio pripravan pod svaku cijenu ustrajati na započetom poslu katoličke formacije mladih. Prilog o tome svjedoči. U njemu o nekim poteškoćama piše svom prijatelju fra Krešimiru Pandžiću: “Borbe zadnjih godina dovoljno su nas uvjerile, da nema te sile na svijetu, koja bi nam mogla naškoditi tako dugo dok se budemo utjecali samo i to samo u pomoć Gospodinu. A da će i dalje biti križeva to je zakon, jer nema spasavanja duša bez trpljenja po uzoru Učiteljevu.”(39-Merz, I., Pismo Krešimiru Pandžiću, 11. IV. 1928., F 52/33,

prema bilj. B. Nagya)

   d) Slatki plodovi patnje

U prispodobi o sijaču, Gospodin Isus poučio je sve naraštaje budućih sijača – radnika – na bilo kojem polju rada, da postoje raznoliki plodovi – urodi rada. Dobri i oni oskudni. Kad se pak sije dobro i lijepo sjeme Riječi u duše, dobri Bog prati svoje miljenike, te oni uz poteškoće i nevolje svake vrste već ovdje na zemlji osjete nešto od one psalmistove: “Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin.” (Ps. 34,9) Slatkoću Gospodnje miline prenosio je Merz na one s kojima je radio. U tu svrhu, pored svih poteškoća, obilazi gradove i sela, razne sekcije orlovskog društva gdje drži predavanja, pronosi slavu Lurdske Djevice gotovo po svoj domovini; organizira hodočašća – izlete kako bi upoznali ljepotu liturgije. Jednom riječju on se sav razdaje. Troši svoj tjelesni život za izgradnju Tijela Kristova.

   Svjestan potrebe čuvanja zdravlja kako bi se moglo apostolski djelovati, u pismu savjetuje bolesnoj suradnici, učiteljici Miri Majetić: “…Sam naravni zakon nam nalaže da se razborito brinemo za svoje zdravlje i da svojim tijelom ravnamo ne kao vlasnici, već kao upravitelji, kojima je Bog naredio, da dobro gospodare s tim tuđim vlasništvom! Božja je volja da se poduzmu sva redovita sredstva potrebna da se to Božje vlasništvo opet privede zdravlju. To je što stoji do Vas. A ako Gospod želi da

unatoč toga trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke, jer se ni najmanji bacil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Božje. Ta i sami znate bolje od mene, da trpljenjem čovjek može više da učini za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom i učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. – Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati snage, da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove tog trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem, ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno, kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova.”(40- Borac, 261)

   Koliku je sreću morao osjetiti Ivan kad je nakon molitava, žrtava i mnogih javljanja sa studija i boravka u Zagrebu mogao na svojoj majci vidjeti očito Božje djelovanje. Još 1921. iz Pariza odlučio je prekinuti lanac nerazumijevanja. Bio je vrlo zahtjevan. Piše majci: “Znao sam da će Ti moje preporučeno pismo prouzročiti boli, i ja sam ga

pisao s tom nakanom da se naša ljubav produbi i oplemeni. Znadem, naravno, unaprijed da me voliš više od svega, i zato ja hoću da izrabim Tvoju dobrotu. Uvijek mi je bilo u srcu neizmjerno teško što Ti samo karte pišem i saopćujem o hrani, vremenu i zdravlju. Ti me siliš da ti priznam kako mi je sveta ljubav prema tati i Tebi. Ipak bih htio da se naše međusobno nastojanje ne upravlja samo na naše blagostanje, na naše zdravlje, već da mi obiteljski život promatramo kao sredstvo k jednom cilju: to znači djelovati u našem krugu na čast Božju i sreću našeg bližnjega. U tome će slučaju naši interesi biti isti i ja neću biti prisiljen prema Tebi voditi odijeljen život… Dok sam stranima pisao pisma, Ti si dobivala samo karte. Tome mora biti kraj: osim veze naravne ljubavi, koju priroda i zahvalnost učvršćuju, mora biti uspostavljena i duševna srodnost.”(41-Borac, 212)

   Uvijek isti Merz – taktičan, duboko osjećajan, ali energično odlučan kad se radi o spasu duše. Pred kraj života postići će od Gospodina milost da vidi svoju majku

na putu prema Srcu Isusovu. Tri mjeseca prije svoje smrti, 13. II. 1928., bilježi u svoj dnevnik, kad je i sam već bio teško bolestan, a majka mu od omekšanja kostiju ležala nepokretna: “Čudno: ovo naše trpljenje kao da je stvorilo čudesa u mami koja dosta lako moli sada i samu krunicu… Sama veli da je danas koju stotinu Očenaša i Zdravih Marija izmolila. Eksperimentalni dokaz kako je trpljenje najjače sredstvo da spasava i posvećuje duše. Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjene s Isusom doprinose je za širenje Crkve Isusove u dušama i u društvu.”

   Kako je tih dana saznao da mu je gnojna upala čeljusne šupljine akutna, trpio je silne boli. Zabilježio je: “Lako je svaki dan primati sv. Pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa. Danas mi opet izvadiše zub.”(42-Borac, 321-323)

e) Umri – iznikni

Već je početkom 1928. godine Ivan bio uvjeren kako se oko njega događaju važne stvari. Svoj program s duhovnih vježba 1926., kako ga je onda zapisao, privodio je kraju. “Ratujući pod vodstvom raspetoga Kralja moram do konca života biti razapinjan. Zaručnica Isusova je kroz sve vjekove pribijena na križ – i ja isto moram biti dionikom te slavne sličnosti. Život bez križa – udoban – morao bi za mene biti najvećom sramotom. Stoga moram biti sretan i smatrati kao normalno stanje vojnika Isusova – a ne mrmljati kao do sada: – teške staleške dužnosti, koje priječe dovoljan privatni studij i rad”. Odluku koju je tada donio da će savjesno obavljati staleške dužnosti i to smatrati za križ svojega života – ”za moje dnevno razapinjanje, koje donosi blagoslov u radu za spasenje duša u Katoličkoj Akciji” uistinu je potpuno obavljao do kraja života. (43-Put, 45-46)

Ivanov prijatelj Dušan Žanko navodi u svom eseju kako mu je Ivan nekoliko puta govorio o primatu staleške dužnosti kao o najdragocjenijem križu ljudskog života što je on obavljao sve do pred samu operaciju na koju je po savjetu liječnika trebao poći.

O. Vrbanek DI, koji je Ivana dobro poznavao, sažima stanje Ivanovo pred odluku za operaciju: “Ivan trpi tjelesno i duševno, trpi zbog sebe, zbog svojih i zbog organizacije; trpi predano, prikazujući sve za sv. Crkvu. I njemu je zaista `trpko’. Svjestan je bio svojih sposobnosti za rad na slavu Božju. Gledao je veliku potrebu toga rada u našim teškim crkvenim prilikama. Želio je utješiti svoju tjelesnu majku, želio je pomoći svojoj majci duševnoj, sv. Crkvi. A Gospodin traži od njega: “UMRI! UMRI! MLAD! Ne trebam te! Pa ni tvoga kakvog mučeništva! Ne u zatvor, nego u grob! IZNIKNI!…”

Pred polazak u bolnicu, u teškoj duševnoj suhoći; došao je Ivan svom ispovjedniku.

   “- Oče, i Bog me dragi zapušta!

     – Ne zapušta – govorio bi mu ispovjednik – samo uskraćuje milinu prisutnosti. Dobar otac milije dijete šalje na višu školu. Odsutnost Očeva je za njegovo dobro.

     – A ipak bi lijepo bilo živjeti i raditi…

     – Jest! Ali i Isus je po osnovi Očevoj morao svršiti već u trideset i trećoj godini. Pa još kako!

     – Zaista je bol nešto veliko i vrijedno!

     – Da, u njoj čovjek sam stvara svoj dar Gospodinu. Dragovoljnim primanjem smrti bol cijedi iz čovjeka njegov “JA”. Taj sitni “ja” iščezava u neizmjernosti Božjoj. No baš u tom zagrljaju nalazi punu sreću djeteta.

     – Žrtva, potpuna žrtva! Velim! Došlo je vrijeme žrtve.

     – Prinesimo je što veledušnijim predanjem.

     – Potpuno predanje!

     – Sve dati, i to sve sinovskom ljubavlju.

     – E, pa – Fiat! BUDI VOLJA TVOJA!…

     I još par riječi o potrebi i mogućnosti operacije, gdje i kad.”

     Još su razgovarali o Isusovim riječima kako ih je zabilježio Ivan apostol: “Ako pšenično zrno padnuvši na zemlju istrune donosi obilati rod”.(Iv 12, 24) Merz je od-

govorio: “Da, o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! JA SAM GOTOV!”(44 Vitez, 150-151)

     Nadošlo je vrijeme da ono što je govorio o potrebi žrtve za Orlovstvo to bude on sam. Bilježi to Merzov suradnik u “Narodnoj Politici” br. 54. od 13. V. 1928., tri

dana poslije Ivanove smrti; a tako gotovo isto katolički list Narodna Straža: “Često puta je govorio da Gospodin Bog traži od Orlovstva jednu žrtvu, te da Orlovstvo neće tako dugo pobijediti dok pred Prijestoljem ne bude imalo zagovornika jednog od svojih ponajboljih…”(45-Narodna straža, 18., 16.V.1928., str. 1., prema bilj. B. Nagya)

          Ne samo pisci spomenutih listova, nego su toga bili svjesni svi njegovi prijatelji onih teških dana što ih je Ivan proboravio na kliničkom liječenju od 25. travnja, do blažene smrti 10. svibnja 1928.

   Merzova žrtva je svršena, sad može gledati bogate plodove rada, našavši svoj mir u zagrljaju Presvetog Trojstva. Njegova mnogobrojna djeca sa svih strana domovine, uz nepregledno mnoštvo Zagrepčana, predadoše njegove posmrtne ostatke zemlji kao žrtveni dar zahvale Bogu, što po Merzu gleda na nevolje i potrebe svog naroda – naroda Hrvata.

   Iz osmrtnice HOS čitamo kako je Ivan proviđen svetotajstvima umirućih i posebnim blagoslovom Sv. Oca, preminuo u Isusu Kristu u četvrtak, dne 10. svibnja

1928. u 11 sati prije podne, u 32. god. života, a pokopan 13. svibnja, u nedjelju, u 3 sata poslije podne na Mirogoju.