SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
Filozofski fakultet
Odsjek za pedagogiju

Siniša Jaroš

PEDAGOŠKO DJELOVANJE IVANA MERZA

DIPLOMSKI RAD
Mentor: Dr. sc. Koraljka Posavec, doc.

UVOD

Tvrdnja Stjepana Basaričeka, utemeljitelja pedagogijske teorije u Hrvatskoj, da znanost koja name svoje povijesti ne zaslužuje naziv znanosti najbolje se potvrđuje u aktualnosti povijesnih iskustava (Dumbović, 1999). Basariček već u jednom od svojih ranijih radova zamjera što u našoj pedagoškoj literaturi nema dovoljno priloga iz povijesti pedagogije, te izražava nadu da će toj znanosti ubuduće biti posvećeno više pažnje (Basariček, 1869). Aktualnost ove njegove konstatacije, kao prilog postavci kako ideje pedagoških pisaca predstavljaju relevantan dio povijesti pedagogije i njenih istraživanja, potvrđuje se u radovima kako domaćih tako i stranih autora (Posavec, 2002). Mogli bismo slobodno složiti se sa pokojnim prof. Dumbovićem te ustvrditi kako je jedna od glavnih zapreka uspješnijem razvoju hrvatske pedagogije, upravo nepoznavanje i neuvažavanje vlastitog povijesnog iskustva (Dumbović, 1996).

Iako ne postoji cjelovita znanstveno-istraživačka studija koja bi donijela pregled i kritičku prosudbu, gotovo tisuću godina stare pedagogijske misli i pedagoške prakse u Hrvatskoj, ipak već od prvog godišta 1859 pa tijekom cijelog svojeg izlaženja do današnjih dana u Napretku – najstarijem hrvatskom pedagoškom časopisu – objavljeno je mnoštvo članaka iz područja nacionalne povijesti pedagogije i školstva. Značajan dio tih radova su prikazi života i djelovanja istaknutijih pedagoga hrvatske pedagogije i školstva. Pa tako na primjer analiziramo li povijesno-pedagoške članke prvih 50 godišta „Napretka“ naći ćemo životopise 69 različitih hrvatskih pedagoga (Posavec, 2002). Važnost ovakvih radova naglašava i J. Turić, pišući o tzv. biografskom dijelu povijesti pedagogije u kojem navodi kako biografije „ prikazuju život i rad pojedinih ljudi, teoretičara i praktičnih uzgajatelja. Naučni se zadatak slijedi, ako se traže uvjeti pod kojima je koji pedagog – teoretičar došao do koje misli […] druga strana bijografskog dijela povijesti pedagogije je ona, koja prikazuje kako su se pojedini ljudi tako razvili, da su požrtvovno promicali i unapređivali tuđe dobro uzgojem i obrazivanjem, dakle radovima, koji sami po sebi i po svojoj naravi, ne vode radnika do imutka, časti i slave, nego do požrtvovnoga rada, bez kojega nema valjanih ljudi, ali kojemu uspjeh nije osiguran valjanošću samog rada“ (Turić, 1903, 360).

Osim u nizu manjih, uglavnom prigodnih članaka, život i rad pojedinih hrvatskih pedagoga predmet su opsežnijih znanstveno-istraživačkih studija, monografija, magistarskih i doktorskih radova. „Na taj su način obrađeni: sveučilišni profesor pedagogije i dekan Filozofskog fakulteta, jedan od najznačajnijih predstavnika kulturne pedagogije – Stjepan Matičević (Kujundžić, 1972); istaknuti pedagog – praktičar (učitelj i gimnazijski profesor) koji se bavio i teorijskim radom – Martin Robotić (Previšić, 1974); profesor Više pedagoške škole i autor jednog od značajnijih priloga nacionalnoj povijesti pedagogije – Povijest uzgoja i nauke o uzgoju, (1904), Jure Turić, (Šuba, 1976); ravnateljica Više djevojačke škole, ujedno urednica lista Domaće ognjište, socijalna i kulturna djelatnica i autorica brojnih radova – Milka Pogačić (Dumbović, 1979); učiteljica koja je socijalnim i književnim radom značajno pripomogla organiziranju i obrazovanju žena i staleškom organiziranju učiteljica – Marija Jambrišak (Ogrizović, 1979); pokretači prvak učiteljskog staleškog organiziranja, ujedno suutemeljitelj Hrvatskog pedagogijsko-književnog zbora (dalje HPKZ), prvog hrvatskog stručnog i znanstvenog pedagoškog društva- Ivan Filipović (Ogrizović, 1980A; Munjiza, 1984); Marija i Skender Fabković bračni par: učiteljica, suutemeljiteljica H PKZ-a, autorica i prevoditeljica radova iz rodne Češke, te učitelj učiteljske škole, urednik Napretka, pisac pedagoških radova i suosnivač HPKZ-a (Ogrizović, 1980A); dva učitelja, suutemeljitelja HPKZ-a i pisca pedagoških radova- Ljudevit Modec i Mijat Stojanović (Ogrizović, 1980B); utemeljitelj hrvatske pedagogijske znanosti suutemeljitelj HPKZ-a, urednik Napretka i vrlo plodan pedagoški pisac – Stjepan Basariček (Ogrizović, 1980B; Dumbović, 1984); učiteljica i književnica Jagoda Truhelka (Jindra, 1981); učiteljica, autorica pedagoških radova,. aktivna u vrijeme ilirskog pokreta, koja djeluje na afirmaciji i obrazovanju žena – Dragojla Jarnević (Nikić, 1989); učitelj, ravnatelj HPKZ-a (otvara Hrvatski Školski muzej,1901.), autor udžbenika i pedagoških priloga, od kojih je „Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas“ najopsežniji hrvatski prilog za povijest hrvatske pedagogije i školstva – Antun Cuvaj (Posavec, 2002)“ (Posavec, 2007, 12 – 13).

Mišljenja sam da sve gore navedeno dovoljno govori u prilog istraživanju i pisanju znanstvenih i stručnih radova koji obrađuju život i djelovanje poznatih, manje poznatih ili još gotovo nepoznatih pedagoških djelatnika koji su radili na unaprjeđenju hrvatske pedagogijske teorije i pedagoške prakse u najširem smislu.

Nedavno se održao Osmi susret pedagoga Hrvatske, u Osijeku 19.-21. travnja 2010. godine. Tema znanstveno-stručnog skupa bila je Kriza odgoja i/ili odgoj u vrijeme krize. Na skupu su se mogla čuti razna mišljenja. Od onih da je kriza odgoja poprimila alarmantne razmjere pa da onih koji misle da krize uopće i nema već da se radi samo o novim kretanjima u društvu, odnosima među ljudima pa tako i u odgoju. Osobnog sam mišljenja da odgoj jest u krizi, kao što je i cijelo društvo, sustav vrijednosti na kojima počiva ili bolje rečeno nedostatak vrijednosti na kojima bi društvo, pa onda i odgoj trebali počivati. Da tome ne bude tako neka i ovaj rad bude mali doprinos.

Ovaj rad govori o dr. Ivanu Merzu, blaženiku Katoličke Crkve, gimnazijskom profesoru, uzornom odgajatelju, istaknutom katoličkom laiku i apostolu hrvatske mladeži. Nakon studija u Beču i Parizu Ivan Merz dolazi u Zagreb i odmah se uključuje u djelovanje katoličkih organizacija koje su nastajale unutar gibanja Hrvatskog Katoličkog Pokreta koji je pokrenuo biskup Mahnić. Iako je bolest stalno pratila i često otežavala njegov studij i rad, on je sve svoje sposobnosti i slobodno vrijeme posvetio odgoju hrvatske mladeži. Sav svoj trud i vrijeme uložio je u rad sa mladima kako bi mlade usmjerio na pravi put, prema istinskim životnim vrijednostima. Vrhunac svoje životne, ljudske, katoličke, intelektualne i pedagoške zrelosti postigao je kao profesor i odgajatelj mladeži.

Kada sam na početku ovog uvoda spominjao krizu odgoja mislio sam poglavito na krizu odgojne funkcije škole. Moderni trendovi sve više stavljaju u prvi plan obrazovnu funkciju škole kroz inflaciju nastavnih sadržaja i nastavne tehnologije. Ivan Merz je znao da je škola prije svega odgojna institucija pa je tako i djelovao. Nije bio samo odgovoran i savjestan profesor, nego istinski odgajatelj. Odgajao je svojim poukama, radom, osobnim primjerom, uzornim životom i njegovanjem smisla za općeljudske, duhovne, etičke i religijske vrijednosti.

U uvodnom govoru na početku svečanosti beatifikacije Sveti Otac je među ostalim rekao: „Ivana Merza želim vam dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti… On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima.“ Istom prilikom u svojoj propovjedi Sveti Otac je rekao: „Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!“ Beatifikacijom Ivana Merza, njegovim uzdizanjem na čast oltara, hrvatska mladež, prosvjetni djelatnici, odgoj i svekolika pedagoška djelatnost dobili su svojega apostola, svoj uzor, svojega blaženika i zaštitnika na Nebu.

Cilj ovog rada nije samo sustavno prikazati pedagoško djelovanje Ivana Merza, već i pokazati da je Ivan Merz suvremen i danas, možda još i više nego u svoje vrijeme, i da je sposoban zainteresirati mlade koji su odrasli i odgojeni u potpuno novoj i drugačijoj stvarnosti od one u kojoj je on sam živio i djelovao.

U današnje vrijeme svaka osoba traži održiva rješenja unutar sebe kroz ostvarivanje vlastite osobnosti, na taj način želi postati nešto posebno i jedinstveno. U tom procesu javlja se gotovo potpuni nedostatak razumijevanja za komunikaciju sa drugima. U procesu samoostvarenja onaj drugi često nije „bližnji“ koji i sam teži istome već je oponent, konkurencija, koji u ostvarivanju svojih prava dovodi u pitanje naša vlastita. Život blaženog Ivana Merza primjer je kako u toplom zajedništvu sa ljudima koji nas okružuju i potpunom sebedarju za iste, naš život dolazi do istinskog ostvarenja i svoje prave svrhe.

Današnji mladi u obilju ponuda sa raznih „tržišta“, medijskih, propagandnih, sportskih, zabavnih, turističkih postaju prezasićeni, a zapravo „gladuju“ za smislom i za pravim vrijednostima života. U vremenu kada se sve vrijednosti relativiziraju mladi osjećaju potrebu za čvrstim osloncem i putokazom kako bi mogli pronaći svoje mjesto i svoj autentični izričaj u ovom vremenu. Ivan Merz je primjer i uzor kako se njegujući duhovne, moralne i općeljudske vrijednosti može doći i dolazi do istinskog smisla i ispunjenja vlastitog života.

Rad je podijeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju iznosi se biografija Ivana Merza od njegova rođenja i školovanja u Banja Luci, preko sudjelovanja u I. svjetskom ratu, studija u Beču i Parizu pa sve do posljednjih šest godina njegova života u Zagrebu. Ovaj dio rada obiluje navodima iz Dnevnika Ivana Merza koji on kao gimnazijalac počinje pisati na poticaj svog profesora književnosti dr. Ljubomira Marakovića. Dnevnik u prijepisu sadrži 800. tipkanih stranica, a obuhvaća razdoblje od 1914. do 1921., dakle vrijeme školovanja i studija. Nakon dolaska u Zagreb, zbog mnoštva aktivnosti i obaveza Ivan prestaje pisati svoj dnevnik ali pred kraj svoga zemaljskog života ponovo počinje pisati.

Drugi dio rada središnji je i sadržajno i pozicijski. U njemu se na početku daje povijesni okvir u kojem je Ivan Merz djelovao sa prikazom najvažnijih katoličkih organizacija sa kojima povezujemo rad Ivana Merza. Osobito se tu ističe Hrvatski orlovski savez čiji je Ivan Merz bio dugogodišnji potpredsjednik i tajnik, a u kojem se najintenzivnije angažirao i ostvarivao najplodonosniji odgojni rad. U ovom djelu donosimo i prikaz Merzovog rada kao profesora na Nadbiskupskoj gimnaziji. Središnji prostor ovog drugog dijela zauzimaju odgojni ciljevi, sadržaji i metode odgojnog rada Ivana Merza. U tome treba napomenuti da je konačni cilj svakog Merzovog odgojnog djelovanja bila kršćanska savršenost tj. svetost. Do nje se dolazilo kroz ostvarivanje mnoštva bližih i lakših ciljeva i/ili zadataka koje je Ivan Merz detaljno razradio u svojem djelovanju. Sadržaji koje je Merz u svojem odgojnom radu prezentirao bili su raznovrsni i ticali su se raznih područja od moralnog odgoja, preko glazbe i plesa do tjelesnog odgoja i spolnosti. Također i metode koje je Merz rabio bile su istovremeno vrlo jednostavne i dopadljive ali i vrlo zahtjevne za onoga koji se njima služio. Prvenstveno mislim na činjenicu da je Ivan Merz u svom odgojnom radu sve što je poučavao ili tražio od svojih odgajanika, prije svega vlastitim primjerom pokazivao.

Treći, posljednji dio donosi aktualizaciju odgojnih načela Ivana Merza. Koliko je i na koji način moguće danas raditi i djelovati po odgojnim načelima Ivana Merza? Gdje, kako i na koji način se lik i djelo Ivana Merza danas pojavljuju u javnom životu, a osobito u području odgoja i obrazovanja? U ovom dijelu donosimo i prikaz jednog malog projekta provedenog u Gimnaziji Velika Gorica sa učenicima drugih razreda koji su na više načina bili upoznati sa likom i djelom Ivana Merza i o tome su dali svoje razmišljanje u obliku kratkih eseja.

 1. BIOGRAFIJA

Životni put Ivana Merza može se podijeliti na nekoliko razdoblja: djetinjstvo i mladost Ivana Merza u Banja Luci i Prijedoru, boravak u vojnoj akademiji, studij u Beču, sudjelovanje u I. svjetskom ratu, nastavak studija u Beču te studij u Parizu, te na koncu posljednji dio Merzovog života koji obuhvaća plodni rad u Zagrebu do njegove smrti.

 1.1 Djetinjstvo i mladost u Banja Luci

Ivan Merz rodio se 16. 12. 1896. g. u Banja Luci. Merzov otac zvao se Mavro, po nacionalnosti bio je Nijemac rođen u Češkoj, a majka mu se zvala Teresa rođ. Mersch iz ugledne židovske obitelji iz Nagykanizse u Mađarskoj (Matić, 2005). Živjeli su u Banja Luci jer je Merzov otac ondje vršio službu šefa željezničke stanice, kao vojni službenik, časnik u tadašnjoj Austrougarskoj Monarhiji.

Ivan je ostao jedinac u svojih roditelja jer mu je majka, kako navodi njegov duhovnik, otac Vrbanek[1] (1943), pri porodu oboljela. Kao takvog od najranijeg djetinjstva okruživala ga je velika roditeljska ljubav i pažnja. Visok položaj Ivanova oca u društvu te osigurana materijalna sredstva omogućila su Ivanu bezbrižno i sretno djetinjstvo. Od svojih je roditelja Ivan primio pristojan građanski odgoj, ali bez kršćanske podloge. Tom najranijem odgoju doprinijele su i časne sestre Klanjateljice Predragocjene Krvi Kristove u Banja Luci u čijem je vrtiću Ivan bio na čuvanju.

Ivan je rastao u liberalnoj sredini gdje su se visoko cijenile svjetske vrjednote dok je kršćanstvo bilo više tradicija i formalnost, oznaka društvene pripadnosti i nije zadiralo previše u svakidašnji život tog višeg sloja banjalučkog građanstva kojemu je pripadala i obitelj Merz. Svoja osnovna vjerska znanja Ivan je dobivao na vjeronauku koji se tada poučavao u školi sve do mature.

Osnovnu školu Ivan je započeo u Banja Luci. Drugi i treći razred pohađa u Prijedoru kamo mu je otac bio privremeno premješten, a četvrti razred nastavlja ponovo u Banja Luci. Nakon završetka pučke škole, u rujnu 1906. započinje daljnje školovanje u realnoj gimnaziji u Banja Luci.

U svim je predmetima lijepo napredovao, kako navodi njegov prvi životopisac Kniewald[2] (1932), samo se profesor risanja, inače prijatelj njegova oca, tužio na Ivana. „Kad mu je to majka rekla, priznao joj je, da ga risanje vrlo zanima, ali da ne vidi na ploču, te da mu je često sve tamno, da drugove oko sebe vidi dvostruko i da osjeća boli u čelu, kad čita“ (Kniewald, 1932)[3]. To su bile prve manifestacije bolesti koju je Ivan Merz podnosio do kraja svoga života. Radilo se o bolesti očiju, astigmatizmu zbog čega su ga roditelji odveli u Beč znamenitom okulisti profesoru Fuchsu, koji ih je savjetovao, da Ivan radi astigmatizma ne smije čitanjem naprezati oči. Konzultirali su i profesora Reussu koji je dozvolio umjereni studij, premda je upozorio, da je vidna snaga lijevoga oka vrlo slaba. Profesor Reuss propisao mu je i naočale za čitanje.

Kniewald (1932) donosi kako se Ivan mnogo bavio športom, da je osobito vješto klizao na ledu, volio se sanjkati, često je igrao tenis čak i sa generalima austrougarske vojske i to kao dječak od samo 11 godina. Bavio je se još i gimnastikom, kuglanjem i šahom. Privatno je učio violinu, glasovir, engleski i francuski.

U petom razredu realke, Merz susreće dr. Ljubomira Marakovića[4] koji mu predaje hrvatski jezik. Na njegov poticaj počinje pisati svoj Dnevnik[5] koji nam je do danas ostao važan izvor informacija kako o Ivanovu životu, a još više o njegovim životnim stavovima te pogledima na život, vjeru i mnoge druge pojedinosti.

„Jučer, u četvrtak, pisali smo školsku zadaću o “Koristi dnevnika”. Maraković nam je razjasnio veliku korist ovoga, osobito spominjući Götheovo doba, za koje je svijet dublje osjećao. To se vidi iz mnogih dnevnika – na primjer Lottin muž pisao je dnevnik i tako možemo usporediti Wertherova pisma s tim dnevnikom. Nalazimo da se fakti skoro svi slažu. – No tijekom sata a i dana razmišljao sam o tom i došao do zaključka da Ljuba – kao i uvijek – ima pravo“ (DIM, 27. II. 1914.).

Za njegovu vjersku orijentaciju, kako Ivan sam tvrdi, nije bio toliko zaslužan niti obiteljski odgoj, niti službeni vjeronauk u školi nego primjer i utjecaj njegova srednjoškolskog profesora, uzornog katoličkog laika dr. Ljubomira Marakovića.

„Već u zreloj dobi, Ivan će izjaviti od kolike je važnosti za njega bilo poznanstvo s prof. Marakovićem: « Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost.»“ (Nagy, 1995b, 4).

Ivanovo veliko zanimanje za književnost i umjetnost naišlo je na razumijevanje kod prof. Marakovića koji mu je predavao hrvatski jezik. U višim razredima gimnazije Ivan će u njemu naći također i prijatelja koji ga je preko umjetnosti i književnosti usmjeravao polagano prema moralnim i religioznim vrijednostima.

U svojoj šesnaestoj godini Ivan se zaljubio u jednu djevojku, Gretu Teschner, svoju vršnjakinju koju je upoznao u obiteljskom krugu prijatelja svojih roditelja. Na žalost ta je ljubav završila veoma tragično, ali ne Ivanovom krivnjom. Preko ljeta Greta je pošla roditeljima u Travnik na praznike gdje je upoznala starijeg muškarca koji ju je zavarao lažnim obećanjima, a nakon što je iskoristio naivnost mlade djevojke jednostavno je otišao dalje. Nakon što ju je napustio, od očaja je oduzela sebi život otrovavši se. Ivan će je često spominjati u svome dnevniku „…Ova ljubav se smije nazvati idealnom. Proživio sam mlade dane s njom jedinom, kakve više nema na svijetu i s tugom se sjećam njene prilike. Teško mi je pri srcu kad si predstavim njezin lik i ćud, i mislim bila je prah i otišla. Koliku utjehu mi daje vjera da ću nju istu, tijelom i dušom opet vidjeti. Nema ženske koja joj je slična i zato i svaki dublji osjećaj koji se u duši pojavi spram gdjekoje, u klici uništim…“ (DIM, 9. III.1914.).

U srpnju 1914. godine uspješno polaže maturu i tako završava jedan period njegova života, a počinje novi koji će mu donijeti nova pitanja, traženja, iskušenja ali i sve veće pouzdanje i predanje u otajstvene Božje putove. O tome nam najbolje svjedoči Ivan sam u svome dnevniku: „Finis finaliter. Maturirao sam. Otarasio se brige, ali… plakao sam u podne. Tko bi ga znao zašto. Novi korak. Djetinjstvo je prošlo. Počinju velike dužnosti. Ideali postaju realna pitanja. Proći će i život“ (DIM, 11. VII. 1914.).

 1.2 Vojna akademija

Pod utjecajem pozitivnih primjera, a osobito profesora Marakovića Merz i sam osjeća želju za profesorskim zvanjem, a tu je također prisutna i njegova ljubav prema književnosti i umjetnosti uopće. » Hoću živjeti za svoju milu struku, pa makar bio vječni siromah, a ne gnjaviti se mašinalnim radom, zasluživati novaca i kao velepoštovani filister dizati nos, držati se pametnim i ozbiljnim, mističnim, kad to i nisam. Eviva l’arte.!« (DIM, 17.VI. 1914.).

Zbog toga Ivan je želio studirati umjetnost i književnost. Roditelji međutim nisu bili time suglasni jer su bili zabrinuti za njegov vid, a i smatrali su da je vojna služba primjerenija i svakako časnija i unosnija od profesorskog zvanja.Roditeljima za volju Ivan polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, gdje su imali dosta prijatelja. Ivanu je takav rasplet situacije teško pao pa o tome bilježi u svom dnevniku: „Već sam učinio skok u životu. Pošto sam stupio u vojnu akademiju znači da moram postati dobar vojnik. No sa mnom je to sasvim drukčije. Volju za vojništvo nisam nikada imao, ali da olakšam život roditeljima, stupio sam ovamo. S ovim postupkom sam si izabrao dvije dužnosti koje ću bezuvjetno činiti – moje daljnje literarno i umjetničko naobražavanje te vršenje vojne dužnosti. Vojnik sam rado, ali ovdje nisu pravi vojnici. Njihov ideal nije nikakva nedostižna stvar, nego život za cara. Da car radi krivo, oni bi bili njegovo oruđe. Njima ideal nije Bog. Uopće, oni preziru religiju i to je naravna stvar jer je ne poznaju. Većinom su oni “Oberrealschüleri” i nisu dobili nikakva moralna odgoja. Od njih, doduše, ima nekih koji kažu da nije lijepo ići u kavane, nego oficir mora imati svoju sporednu struku, no ti ne znaju zašto je to, ne misle na prolaznost, na Stvoritelja tih krasnih prirodnih zakona“ (DIM, 21.IX.1914.).

Bez obzira na svu odbojnost koju osjeća prema okruženju u kojem je prisiljen boraviti, Merz se uklopio u vojnički život, međutim nećudorednost i permanentna verbalna grubost s kojom se svakodnevno susretao bila je posve oprečna njegovoj koncepciji shvaćanja čovjeka i svijeta te ga je ostavljala začuđenog zbog čega nije mogao prihvatiti činjenicu da će čitav život raditi posao koji ne voli i to još u takvom okruženju (Matić, 2005.).

Kratkotrajan boravak u Akademiji, naime ostao je tamo samo tri mjeseca, nije bio posve bez koristi. Ivan je imao priliku upoznati naličje života, moralnu bijedu mnogih ljudi. Dnevnik iz toga razdoblja obiluje opisima i osudama okoline u kojoj je Ivan bio prisiljen živjeti, protiv koje se spontano bunila već po prirodi na dobro sklona Ivanova narav.

„U najuzvišenijim časovima najbolje izbija niskost ljudi. Bio je “Ausmusterung”. (“Odabir”) Oficiri se zakleli da će sve svoje žrtvovati Bogu, caru i domovini, a svi se kolege napiše kao životinje. Tu se na hrvatskom psuje Boga, govore se svinjarije, bljuje se i pljuje po podovima. Nekoliko ih sjedi na podu i iz boce loču šampanjac. Da, to su oni isti koji su mi se jučer rugali što učim latinski, što težim za nematerijalnim“ ( DIM,15. X. 1914.).

Jedna stvar je posebno uočljiva: svijet vjere kao suprotnost moralnom zlu, koje je Ivana okruživalo, svega ga više privlači. Religiozne misli nalaze sve više mjesta u njegovoj duši.

„Sve prolazi i “nebo i zvijezde će proći, a Moje riječi ne će proći”. To sad osjećam svom dušom, i može biti svaki budući čas može mi donijeti gadnu misao. Borba tijela i duše. Sav život je ova borba između ova dva elementa, i ovom borbom se dovinjujemo k Idealu našega života – Svevišnjemu. Bože, Duše Sveti, daj mi snagu da se pomolim, porazgovorim sa svojim Stvoriteljem, sa Stvoriteljem divnih zakona u prirodi, sa Gospodarom neizmjernih treptajućih zvijezda, sa vječnom Istinom.“ (DIM, 25. X. 1914.).

Roditelji su uvidjeli da nema smisla zahtijevati od Ivana da uđe u jedno zvanje za koje nije imao nikakve volje niti je u njemu osjećao zadovoljstvo. Kad je za Božić 1914. g. došao kući k roditeljima u Banja Luku, više se nije vratio u Akademiju. Početkom 1915. g. polazi u Beč na studij.

 1.3 Studij u Beču

Početkom 1915.g. upisuje na Bečkom sveučilištu studij prava. Još uvijek nije mogao studirati što je želio, književnost, nego po želji svoje majke koja je željela da njezin sin završi neki profitabilniji studij, upisuje pravo. No Ivan Merz ipak bez znanja svojih roditelja upisuje i sluša razna predavanja na Filozofskom fakultetu, potajno se ipak spremajući za profesorski poziv. Evo što o tome donosi u svome dnevniku: „Sada sam mnogo zadovoljniji, nego li još prije nekoliko dana. Našao sam barem nekakovu zabavu: čitam, iako nemam pri ruci djela koja bih trebao […] Sistematski bih studirao Goethea, francusku liriku, junački ep. Učio bih jezike, povijest, umjetnost, svega, no nemam pri ruci djela. Tako se moram zadovoljiti sa svojim jadnim knjižicama. […] Da studiram filozofiju, znao bih što bih počeo. Ta zanimljivi su i povijest jezika, te detalji iz književnosti. Tako sam pravnik, a još nisam bio na pravnom predavanju. Idem na nešto filozofskih predavanja, mnogo naučim slušajući, no to nije ono pravo. […] Kad pomislim na svoje buduće zvanje, biti državni činovnik, hvata me groza, jer ću raditi na području gdje ne nalazim zadovoljstva. Rado bih bio profesorom u Bosni, otvarao djeci pojmove, pokazivao im dublju vezu stvari, oduševljavao ih za vjeru i umjetnost, a sam književno radio, možda i pisao…“ (DIM, 24.XI.1915.). Kako Ivan nije učio latinski u Banjalučkoj realci, morao ga je privatnim studijem nadoknaditi. Budući da je u ono vrijeme latinski bio još maturalni predmet, polaže ispit iz njega u Sarajevu u ljetnim praznicima 1915. godine (Nagy, 1971). Život u Beču Merzu proširuje kulturne vidike. Mnogo čita, pohađa kazališta, koncerte, opere. Upoznaje se iz bližega sa znanstvenim i literarnim bezvjerjem, te s njegovim moralnim i socijalnim posljedicama. Proces njegovog duševnog dozrijevanja je u tijeku. To je doba njegovih najvećih unutrašnjih lutanja i traženja. Muči ga problem ljubavi. Mnogo o tome razmišlja i piše. Uspomena na Gretu još je uvijek je živa. Tište ga i vjerski problemi, ali uza svu sumnju on želi vjerovati. Veseli ga Euharistija pa na mnogim mjestima bilježi svoje osjećaje i doživljaje o tom sakramentu. Osjeća u sebi veliku težnju za moralnim usavršavanjem, za izdizanjem nad prosječni život (Nagy, 1995b). Ovo razdoblje označeno je nutarnjim krizama i traženjima (vjerski i moralni problemi) što se vidi iz njegova dnevnika.

„Postoji li Bog ili ne postoji? Onda: što razumijem pod imenom Bog? Činjenica je da on postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije draže i napunjavaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti dah nečega većega i vječnijega… Dakle, Bog postoji. Onda se pitamo: što je taj Bog, kakav je? Možemo li se moliti? Je li on osoban? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li svoje roditelje, silno mi je žao. To je dokaz da osjećaj učinjene nepravde nije predrasuda, nego da u nama postoji pravda. Pravda je jedan princip, koji je u nama, i sva se nutrina u nama uzrujava, ako radimo protiv ovom principu. I Onaj, kojega mi oko sebe osjećamo, do kojega razum dolazi da je vječan, kome duša nehotice teži, Taj će jamačno biti Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji, i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje da je On jedini, vječni, veliki Bog. Kad ovaj postoji, već slijedi da naš život ima svrhu” (DIM, 17. V. 1915.).

Ljetne praznike 1915.g., Ivan je proveo kod roditelja u Banja Luci. Tek je dva mjeseca ujesen iste godine proveo u Beču nastavljajući studij. U međuvremenu je dobio poziv za vojsku, pa je čekajući odlazak, ostao u Banja Luci sve do kraja veljače 1916.

 1.4 U ratu na talijanskom bojištu

U veljači 1916. polazi u Lebring kraj Graza, gdje je bio nekih 8 tjedana. Dobio je vojničku uniformu, te se morao priučavati na vojnički život. Od tamo je otpremljen u Graz i Slovensku Bistricu na daljnju vojnu obuku. Zatim je u Mürzzuschlagu polazio časnički tečaj i u Grazu položio časnički ispit (Kniewald, 1932). U studenom 1916. odlazi u Au Seewiesen na skijaški tečaj, gdje je osposobljen za vođu po brjegovima. Osposobljen za vođu po brjegovima boravio je kod Bozena na visini od 2100 m., gdje je sa skupinom momaka vodio čete prema Arsieru i natrag čuvajući ih u gudurama od lavina. Nerijetko je prevaljivao i 30—40 km dnevno.

U travnju 1918. svršio je »plinski tečaj« tj. osposobljen je za časnika zaduženog za bojne otrove u Beču i vršio zatim kao poručnik tešku izvidničku službu kod Asiaga. Kad je snijeg okopnio, pa više nije trebalo skijaša, imenovan je poštanskim ađutantom (Vrbanek, 1943). Sudjelovao je u svim ofenzivama na talijanskom ratištu.

U punom jeku rata 23. VIII. 1917. Ivan piše svome ocu:

„Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo” (Merz, 1971, 76).

Ostaje na talijanskoj fronti do konca rata. Merz je u listopadu 1918. dobio dopust i odlazi u Banja Luku, stavlja se na raspolaganje Narodnom vijeću i biva imenovan zapovjednikom ugljenokopa u Maslovarama sa zadatkom da smiri pobunu i nezadovoljstvo među rudarima i uspostavi normalnu proizvodnju. Ubrzo shvativši u čemu je problem Merz je zapovjedio da se iz skladišta vojne pričuve podijele radnicima sredstva neophodna za život hranu, odjeću i obuću i tako smiruje pobunu, zadobiva povjerenje i naklonost radnika te ponovo uspostavlja proizvodnju u ugljenokopu. Osam tjedana vrši službu zapovjednika rudnika, a onda na vlastitu zamolbu biva razriješen te službe te u siječnju 1919. odlazi ponovo u Beč na studij.

Kako je Ivan proživljavao rat i njegove strahote, najbolje se vidi iz njegova dnevnika koji je uspio voditi i na fronti. Ivanovi zapisi u dnevniku obiluju osudama rata. Nigdje se ni u dnevniku niti u njegovoj korespondenciji ne vidi da je osobno upotrebljavao oružje niti se ogriješio o petu Božju zapovijed, a koja glasi „Ne ubij” (Pnz 5,17)[6]. Ratni period smatra se jednim od najzanimljivijih dijelova njegova dnevnika.

„… Velika je vjerojatnost da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći ne bojim se smrti, tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s tom mišlju da ću ja zaista onamo i nisam si svjestan da vodim krjepostan život. Ta, otkada sam u vojsci izgubio sam vezu s Onim.

Nisam razmišljao što bih mogao popraviti na sebi i nisam si na čistu jesam li ja zaista u službi dobre stvari. Često sam si želio bol i muku i kada me ova češće spopala, pitao sam služi li ovo cilju. Naposljetku me spopada i pomisao jesam li se zaista trebao zakleti; drugim riječima svečano obećati da ću se boriti protiv onih koje odrede gospoda u kancelarijama. Ta uvijek sam bio protiv rata. Sve bih ljude najrađe izgrlio i pomirio među sobom, a sada da ih ubijam…“ (DIM, 18. III. 1916.).

„Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, jamačno pere sa čovjeka sve prolazno i velikom energijom mu upravo sugerira smisao života. Ono malo boli što pretrpjeh, onaj prvi skok pred puščanim tanetima i šrapnelima, na putu k brigadi, govorile su mi uvijek Gospodinove riječi: „Što se bojite, zar još nemate vjere?“ Pa čemu se bojati? Ta On gore već znade je li za me bolje da poginem ili dalje živim. Pa čemu se bojati kad On određuje moje pute? Valja živjeti i Njega vječno hvaliti i za smrtnu opasnost se ne brinuti. Što je život? Neki dan je jedan ležao kod groblja, izvrnuo se i leži kao klada. Kao da nije živio. Zar je onda svrha života uživati, popustiti strasti? Čudna li smisla, kad smrću sve to nestaje. Zašto je u meni toliko težnje za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim. Zašto neka nadnaravna sila uvijek govori posti, ne jedi previše, budi nadčovjek?“ (DIM, 18. V. 1917.)

U siječnju 1919.g. Ivan ponovno dolazi u Beč i nastavlja studij. Roditelji su konačno popustili te Ivan slobodno upisuje filozofiju, tj. predmete iz njemačkog i francuskog jezika i književnosti, predavanja o slavenskoj paleografiji i gramatici, o engleskoj književnosti o psihologiji, etici i logici i još neke sporedne kolegije. Pridružuje se također hrvatskim katoličkim studentima, članovima društva “Hrvatska” koje okuplja hrvatske katoličke studente u Beču pripremajući ih za apostolatski rad u domovini (Nagy, 1995b). Postaje jedan od najaktivnijih članova i vrši službu tajnika.

 1.5 Studij u Parizu

Na prijedlog dr. Ljubomira Marakovića, Ivan Merz zajedno sa još dvojicom kolega polazi u Pariz na studij književnosti i umjetnosti (Matić, 2005). Posredstvom o. M. Vanina[7], DI, dobiva Ivan stipendiju iz Francuske i s još dvojicom kolega polazi u jesen 1920. g. u Pariz gdje kroz dvije godine nastavlja svoj studij na Sorboni i Katoličkom Institutu. Pored studija Ivan sakuplja građu za svoju disertaciju kojom će doktorirati u Zagrebu.

U svoje slobodno vrijeme aktivno prati francuski katolički život. Dolazi u kontakt s mnogim katoličkim intelektualcima i obraćenicima. Dvogodišnji boravak u Parizu značio je za Ivana jedno veliko kulturno i duhovno obogaćenje.

Ivan u Parizu provodi veoma duboki religiozan život što nije moglo ostati skriveno. Svi u njegovoj okolini, prijatelji kao i stanodavka su to zamjećivali. S jedne strane su se divili, dok neke stvari nisu tada još shvaćali. Po dolasku u Pariz Ivan je odmah upisao i sebe i svoje kolege u karitativno Društvo sv. Vinka Paulskog i brinuo se za jednu siromašnu obitelj na pariškoj periferiji. Iz toga vremena datiraju njegove čuvene pariške odluke iz kojih se vidi kako Ivan ozbiljno shvaća Božji poziv. Možda će se ove odluke učiniti neobične za jednog mladog pariškog studenta. Ali su zato zanimljivo svjedočanstvo kako se Ivan spremno odazvao Božjoj milosti, koja ga je vodila prema kršćanskoj savršenosti.

Pariz, 4. XI. 1921.

Na sasvim tvrdom ležati.

Cijelo tijelo dnevno ledenom vodom umivati.

Izjutra ništa ne jesti.

U petak glad osjećati.

Češće u najboljem teku prestati (s jelom).

Gimnasticirati svaki dan u kojim god prilikama.

O sebi nikada ne govoriti.

Samo ručati i večerati.

Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti.

Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti.

O svojoj boli nikada ne govoriti.

Što manje govoriti.

Svaki se dan bar jednom posvema Bogu pomoliti.

Ići u neugodne situacije.

Vlastitu bol blagoslivljati.

Katkada sebi svojevoljno, u potaji, bol zadavati.

Katkada iz najboljega sna ustati i gledati zvijezde.

Ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta, pobijediti strah, jačati vjeru.

Poniženje pred ljudima s veseljem primiti.

Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti.

Biti sa životom u najužem kontaktu. (DIM, 4. XI 1921.)

Tim je »pravilom života« Ivan želio svoje tijelo potpuno podvrći duhu, a svoj duh Bogu. Običnim kršćanima ove će se odluke učiniti prehrabre, a vjerojatno i pretjerane. Ali oni koji osjećaju u sebi također poziv da teže za kršćanskom savršenošću, razumjet će Ivanovu odlučnu volju da sve svoje snage usmjeri ka Vječnosti.

Dnevnik iz pariškog razdoblja nije opširan. Tek tu i tamo bilježi što ga se posebno dojmilo. Trpljenje ga prati: zbog bolesnih očiju prijeti mu sljepoća. Unatoč tome Ivan uspijeva svladati studij.

Za Ivanov intenzivni religiozni život u Parizu doznali su roditelji koji time nisu bili zadovoljni. Iz tog vremena postoji vrlo zanimljiva korespondencija između njega i majke. Majka želi da joj sin živi kao i drugi, a Ivan joj u pismima obrazlaže i opravdava svoje stavove. Ivan želi roditelje potaknuti na dublji vjerski život. Upozorava ih kako je ovaj život kratak, da je on samo priprema za vječnost i da se moramo što bolje pripremiti za drugi svijet.

U jednom od tih pisama Merz izriče svoju čuvenu rečenicu: „ Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke“ (Kniewald, 1932).[8]

Tek nakon Ivanove smrti roditelji su potpuno shvatili Ivana i postali ono što je on od njih želio: praktični vjernici katolici.

 1.6 Život i djelovanje u Zagrebu

Ivan je završio studij književnosti u Parizu i dolazi u Zagreb u ljeto 1922.g., kamo su se u međuvremenu preselili njegovi roditelji. Još iste jeseni dobiva namještenje kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji, koja se tada nalazila u prostorijama današnjega Bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu. To će mu biti zanimanje do konca zemaljskog života Iduće godine, 1923.g. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radnjom o utjecaju liturgije na francuske književnike (Nagy, 1980).

Nakon nekoliko mjeseci položio je i profesorski ispit iz francuskog, njemačkog i hrvatskog jezika i time postigao sve stručne kvalifikacije za svoje profesorsko zvanje. Usavršavati se u svojoj struci nije Ivan nikad prekinuo. Neprestano je kupovao odabrane knjige i časopise, koji su se odnosili na njegovu struku i društvene probleme kojima se bavio. Njegova je knjižnica bila jedina svoje vrste. Iz kataloga, što ga je sastavio Ivanov otac, vidi se da je posjedovao oko 1200 svezaka (Nagy, 1971).

Stanovao je zajedno sa svojim roditeljima u tadašnjem Starčevićevom domu, blizu kolodvora, danas Starčevićev trg br.6, drugi kat.

Odmah nakon povratka iz Pariza Ivan Merz se uključuje u rad organizacija HKP[9]-a kojima je pripadao još od studentskih dana u Beču. U jesen 1922. angažirao se u Hrvatskom katoličkom omladinskom savezu (HKOS) i već nakon nekoliko mjeseci postaje njihovim predsjednikom. Prema njegovoj osobnoj želji u statut HKOS-a unesena je stavka koja određuje da je HKOS organizacija podređena crkvi koju pak predstavlja duhovni asistent organizacije. Statut je odobrila zagrebačka nadbiskupija.

Kako je u svemu htio biti potkovan, imati temelje za svoj kršćanski život i apostolski rad, upisao je studij kršćanske filozofije i teologije. Osim filozofije usmjerio se na studij osnovnih teoloških disciplina, fundamentalne teologije, dogmatike i moralke. Proučavao je enciklike i sve važnije izjave posljednjih papa. Posebno je proučavao katolički pokret i organizacije kod nas i kod drugih naroda. Bavio se i studijem društvenih problema. Sam je pisao mnoge članke o Katoličkoj Akciji, liturgiji, suvremenim moralnim problemima, o pojedinim temama iz književnosti.

Iako je bio izuzetno zauzet oko obaveza u raznim organizacijama u kojima je djelovao, a također i u svojoj službi u Nadbiskupskoj gimnaziji, Merz je imao svoj stalni dnevni raspored koji je bio podijeljen u tri dijela: pobožnost, studij i akciju. Kad su u katoličkim organizacijama, gdje je sam Ivan bio zaposlen do maksimuma, ljudi naprezali sve svoje sile da svladaju ogroman rad, on bi i u takvim trenucima zadržao svoj mir i posve hladnokrvno znao reći: »Ja moram četiri sata na dan studirati«. I izvršio bi svoj dnevni red, vjerujući da u tome leži preduvjet svakog praktičnog rada (Nagy, 1971).

Osim studija i akcije u katoličkim organizacijama, dapače i prije njih Merz se posvećivao svom duhovnom životu i rastu u svetosti. Otac Vrbanek kao njegov duhovnik o tome najbolje svjedoči: „Molio je oko 4 sata na dan. Uz obične molitve dobrog kršćanina, među kojima je i krunica, razmatrao je, ispitivao savjest, pribivao sv. Misi i pričestio se te pohodio Presveto barem dva puta, obavio sat klanjanja, češće u tjednu i Križni put po podne u 2 sata, sve to redovito u svetištu Srca Isusova […] Nedjelju i svetkovine svetkovao je zaista liturgijski s roditeljima i siromasima, koje je posjećivao. Pa i kad je po društvenom poslu putovao, uza sav napor njemu je nedjelja bila dan Gospodnji. Kad mu se samo pružila prilika dvorio je svećeniku kod oltara, a u javnim ophodima sudjelovao je pobudnom čednošću i sabranošću kad god mu se pružila prilika.Hodočašćima rado se priključivao npr. na Bistricu, Trsat i drugamo; te i sam uz vrlo veliki napor organizirao kao npr. ona u Rim. A propise hodočašća do u tančine bi držao, da postigne oproste“(Vrbanek, 1943).[10]

Glavni dio njegova rada na području kršćanskog apostolata bilo je njegovo nastojanje za uvođenjem KA[11] u Crkvu u Hrvata. Na đačkom sastanku u Požegi Merz je održao predavanje na kojem je govorio o KA kao „sustavu organiziranih svjetovnjaka koji imaju cilj da učvršćuju, primjenjuju, štite i brane katolička načela u životu pojedinaca, porodica i ljudskog društva“ (Merz, 1924, prema Matić, 2005, 40). Nakon I. svjetskog rata među hrvatskom omladinom se počeo širiti orlovski pokret. Merz je u kolovozu 1923. postao članom predsjedništva Orlovskog podsaveza. U to vrijeme postojala je inicijativa za ujedinjenjem hrvatske i slovenske orlovske organizacije ali pregovori o tome nisu uspjeli pa će 16. prosinca 1923. hrvatsko Orlovstvo postati samostalno. Dr. Ivan Merz bit će izabran za potpredsjednika i kasnije tajnika. U sklopu svog bogatog pastoralnog rada Merz hodočasti u Lurd 1924. godine. Također u sklopu svog apostolata Merz tri puta hodočasti u Rim. Prvi puta za Svetu Godinu 1925. o Duhovima u sklopu velikog hrvatskog hodočašća, drugi puta iste godine u rujnu zajedno sa hrvatskim orlovima u sklopu internacionalnog omladinskog hodočašća. Posljednji put je Merz pohodio Rim u rujnu 1926. godine kada je na hodočašće poveo hrvatske orlice u sklopu međunarodnog natjecanja katoličkih gimnastičara.

Baš u vrijeme najintenzivnijeg i najplodonosnijeg rada u HOS-u[12], Ivan Merz je počeo pobolijevati. Prvo je dobio upalu dušnika i vrata, a onda i upalu plućnih vršaka i porebrice. Nikako se nije mogao posve oporaviti, uza svu pažnju, koju su mu posvećivali njegovi roditelji i uza sve njegovo nastojanje, kojim se odrekao i tvrdog ležaja i posta i mnogih navika, kojima je kroz godine svladavao sebe i koje su mu postale sastavni dio života (Kniewald, 1932). U proljeće 1927. god. bio je na oporavku u Kranjskoj Gori a zatim u Sv. Križu nad Jesenicama. Stanje mu se nije znatno popravilo. Početkom 1928. god. saznao je pravo stanje: akutna upala čeljusne šupljine.

Na početku su mu liječnici savjetovali da se podvrgne vađenju prednjih zuba iako su zubi izgledali posve zdravi, Merz je pristao na to. Više godina svog napornog apostolskog rada nije Ivan vodio svog dnevnika. Nekoliko mjeseci pred smrt, u najvećem poslu i odasvud okružen teškoćama i bolima, počinje opet pisati:

„Dosta je veliki križ nad nama. Dobio sam gnojnu akutnu upalu čeljusne šupljine. Mama u silnim mukama. Međutim vidim, da se sada dosta rado moli. Sinoć smo stvorili kao zavjet, da ćemo, kadgod to prilike i posao u kući do¬pusti, uvijek zajedno moliti krunicu. Čudno: ovo naše trpljenje kao da je stvorilo čudesa u mami: ona sada dosta lako i sama moli kru¬nicu i veli, da je danas koju stotinu Očenaša i Zdravo Marija izmolila. Evo, kako je trpljenje najjače sredstvo za spasenje i posvećenje duša…“ (DIM, 13. II. 1928.).

„Lako je svaki dan primati sv. pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!“ (DIM, 15. II. 1928.).

„Bolest je sve više napredovala i zadavala mu sve više teškoća. Liječnici mu preporučiše operaciju. On se odlučio na taj korak. Našao sam ga zadnje večeri prije njegova odlaska na kliniku, kako slaže fascikle svoje opsežne kartoteke. Rekao mi je, da želi pomno sve urediti prije nego ode na operaciju.“ (Kniewald, 1932)[13]

Noć prije operacije Merz je sastavio svoj nadgrobni epitaf na latinskom jeziku. To je posljednje što je Ivan napisao u svome životu. Epitaf je pronađen u ladici njegova pisaćeg stola nakon smrti. U nekoliko rečenica sažeo je sav svoj život i svoje vjerovanje u budućnost koju mu obećaje Onaj kojemu je povjerovao i posvetio svoj život. U tim riječima nema straha ni neizvjesnosti pred misterijem kojem ide u susret. Iz svake riječi izvire samo vedra nada i sigurno pouzdanje u vječni život i blaženstvo što vjerniku obećaje kršćanska vjera. Ovdje ga donosimo u prijevodu kako i danas stoji urezan na ploči iznad njegova groba.

Umro u miru katoličke vjere.

Život mi je bio Krist a smrt dobitak.

Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno

potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.

I. M. blažen u pokoju i miru.

Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.

U Gospodinu Bogu.

Slijedećeg jutra, 25. travnja 1928. zaprimljen je na otorinolaringološku kliniku u Draškovićevoj ulici.[14] Operiran je sutradan. Operacija na žalost nije uspjela. Ivan je dobio meningitis, od kojega je polagano umirao. U nedjelju 6. svibnja podijelio mu je njegov ispovjednik o. Vrbanek bolesničko pomazanje. Ivan je bio pri svijesti, ali nije više mogao govoriti. 9. svibnja Ivan je primio telegram iz Rima kojim mu Sveti Otac šalje svoj blagoslov. Tako je Ivan koji je za života toliko ljubio i štovao Kristova namjesnika dobio tu rijetku utjehu u posljednjim časovima. Bio je još pri svijesti kad su mu to saopćili (Nagy, 1980). Sutradan u četvrtak, 10. svibnja 1928. prije podne, u prisutnosti svoga oca i svojih najbližih prijatelja Ivan je prešao u vječne radosti Kristova Kraljevstva.

Dr. Ivan Merz, pokopan je 13. svibnja 1928. godine na Mirogoju u nazočnosti brojnih odličnika iz svih društvenih krugova i nekoliko tisuća Merzovih štovatelja koji su se oprostili od svog učitelja, dopredsjednika i brata u Isusu Kristu. Godine 1958. započeo je biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim, kojeg vodi postulator kauze o. dr. Božidar Nagy D.I., a 1977. g. tijelo mu je preneseno u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, u koju je redovito dolazio za svoga života. Dr Ivana Merza, papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim 22. lipnja 2003. godine u Banja Luci.

2. ODGOJNO DJELOVANJE IVANA MERZA

 2.1 Merzov rad u katoličkim organizacijama

Postulator Merzove kauze i njegov biograf dr. Nagy (1980) kaže kako bismo iz mnoštva podataka, koje nalazimo u Ivanovim spisima, mogli sastaviti cijelu jednu pedagogiju koju je Ivan slijedio u svome radu s mladima. Ovdje se moramo zadovoljiti da samo nabrojimo i ponešto objasnimo povijesni trenutak u kojem je djelovao, najvažnija područja i organizacije u kojima je djelovao te naravno načela, sadržaje i metode njegova rada.

 2.1.1 Povijesni okvir djelovanja Ivana merza

Katolički pokreti se u Europi javljaju krajem 19. i početkom 20. st. kao reakcija katolika na snažan prodor liberalno-modernističkih ideja i pokušaja etabliranja istih na europskim prostorima, ali nauštrb Crkve, njezina nauka i prostora djelovanja. Glavna karakteristika toga vremena je snažan razvoj znanosti i tehnologije te pojavljivanje dvaju oprečnih i jednako rigidnih društvenih sustava, kapitalizma i socijalizma. Pojavljuje se novo industrijsko i urbano društvo, nova filozofija, prirodne i povijesne znanosti koje su se razvijale izvan Crkve, a vrlo često su bile u suprotnosti sa tradicionalnim kršćanskim vrijednostima (Matić, 2005).

Ti su procesi započeti već u 16. st. s reformacijom, a nastavljeni u 18. st. francuskom revolucijom. Reformacija dovodi u pitanje crkveni autoritet, a još od vremena prosvjetiteljstva i francuske revolucije razne ideologije vođene željom za autonomnim ostvarenjem čovjeka prodiru u sve segmente javnog, a i osobnog života. Francuska je revolucija pokrenula mnoštvo gibanja koja su s vremenom prerasla u pravu, dobro organiziranu, i osmišljenu, protukatoličku akciju, ta akcija se širi putem tiska, financijski ju pomažu kapitalisti, marksistički socijalisti, slobodni zidari i mnoge udruge i pojedinci. Pokretači i nositelji ovih aktivnosti služe se svim sredstvima, trudeći se ne samo upozoriti na stvarne nedostatke crkvenog djelovanja, već vrlo često podmeću laži i poluistine koje plasiraju javnosti, a sve s ciljem da ugroze ugled svećenika, redovnika, a i katoličkih javih radnika. U to je doba religija bila gurnuta u drugi plan, ili je bila potisnuta pod okrilje čovjekove privatnosti, dok se liberalna država često ophodila nasilnički prema onima koji nisu u potpunosti prihvaćali i živjeli po liberalnom programu. Za Crkvu, je to bilo vrijeme poteškoća, ali istodobno i svojevrstan izazov da se ideje Evanđelja suprotstave liberalnom svjetonazoru.

U takvom okruženju, pred novim izazovima našli su se katolici, kako kler tako i laici, da zajedno organiziraju nove oblike vjerskog života. U katoličkim redovima javljaju se svećenici i svjetovnjaci koji žele da Crkva odgovori zahtjevu vremena. Tražila su se nova rješenja, posebno u brizi za radništvo, seljaštvo i druge siromašne slojeve. Organiziraju se programi, kongresi i sastanci, pokreću se akcije lokalnog i međunarodnog značaja s pitanjima socijalnog i karitativnog karaktera (Matić, 2005).

Utjecaj liberalizma i liberalnih ideja nakon Francuske revolucije osjetio se i na hrvatskim prostorima. Taj se utjecaj očitovao u raznim zahtjevima, od traženja slobode tržišta u gospodarstvu do zahtjeva za jednakim pravima za sve i stvaranje ustavne države. Među inima javljaju se i zahtjevi da se ukinu crkveni redovi i da se Crkva istisne iz škole, javnog života i slično. Takvi su zahtjevi bili posljedica idejnih strujanja u zapadnim zemljama, a kojima se podloga nalazi u liberalizmu. Na idejnom području, liberalizam je dovodio u pitanje vjeru i legitimnost Crkve te je osporavao praksu da se javni i društveni život uređuje u skladu sa vjerom i crkvenim naukom. Tadašnji je tisak sa svojom liberalnom retorikom gotovo cijeli bio usmjeren protiv Katoličke crkve, što je među svećenstvom dovelo do podvojenosti.

Taj i takav društveni trenutak prepoznaje i naš Ivan Merz pa će u Katoličkom listu 1924. godine reći: „No današnje kulturno društvo zapalo je u novo poganstvo, a broj svećenika je vrlo malen. Zato vidimo da i vjernici – to jest Ecclesia audiens – hoće participirati na misiji svojih pastira“ (Merz, 1924b, 4).

U povijesnom trenutku uvjetovanom takvim okolnostima, kad je sustavan rad oko dekristijanizacije društva uzeo zamaha, kao odgovor na stanje u društvu, te se katolici počinju organizirati i djelovati na razne načine, ne želeći prepustiti čovječanstvo na milost i nemilost bezbožnih tendencija. Javljaju se razni pokreti koji se zajedničkim imenom nazivaju katoličkom akcijom ili katoličkom pučkom akcijom, katoličkim pokretom, akcijom katolika i dr. U ovom kontekstu izraz „katolička akcija“ treba shvatiti kao općenitu inicijativu katolika na društvenom polju, a ta se inicijativa naziva još i katolički pokret, te je potrebno razlikovati „Katoličku akciju“ koju pokreće Pio XI. svojom enciklikom Ubi Arcano Dei i kad sam izraz postaje službenim nazivom za potpuno drukčiju organiziranu djelatnost.

 2.1.2 Katolička akcija

Papa Pio XI. objavio je 1922.g. encikliku “Ubi Arcano Dei” o Katoličkoj Akciji, kojom poziva svjetovnjake da se pridruže biskupima i svećenicima u apostolatu Crkve oko naviještanja Evanđelja. Na to je bio potaknut s jedne strane potrebama vremena a s druge strane spremnošću tolikih laika da nešto učine za proširenje Kristova Kraljevstva (Nagy, 1980). Ovim pravilima, katolici se organiziraju u šest tipova organizacija: organizaciju muževa, omladine, đaka, majki, djevojaka i učenica. Također, svaka organizacija ima podvrste, a sve su imale isključivo odgojni cilj. Svaka organizacija koja nije imala prosvjetno-odgojnu funkciju, više nije mogla spadati pod Katoličku akciju. Osim toga Katolička akcija isključivo postaje vjerska, a ne politička organizacija, te si kao glavnu zadaću postavlja sudjelovanje vjernika laika u životu Crkve, a pod vodstvom svećenika (Matić, 2005).

Kao revan proučavatelj papinskih dokumenata, čim je enciklika bila objavljena, Ivan je proučava i odmah započinje provoditi ono što je Papa želio.

Evo kako je Katoličku akciju definirao sam Merz u svome članku o Katoličkoj akciji u Italiji objavljenom u Katoličkom tjedniku:

„Katoličke organizacije su prema tome sjemeništa – dakle zavodi za odgoj elite – Ecclesiae audientis. Svaki laik, koji hoće imati učešća u posebnoj misiji Crkve, mora postati članom jedne katoličke organizacije; i to jedne organizacije koja ima odgojni cilj. I budući se svi laici dijele po staležima, posve je razumljivo što imamo oko šest raznih tipova katoličkih organizacija koje spadaju u Katoličku akciju: organizacije muževa, omladine, đaka, majki, djevojaka, učenica. Ovima bi se mogle dodati organizacije djece te razne podvrste: radničku, seljačku, pomorsku omladinu i slično. Sve ostale organizacije, koje nemaju izravno odgojni cilj, kojima, naime, nije stalo u prvome redu do odgoja pomoćnikâ svećenika pri širenju kraljevstva Božjega, ne spadaju u Katoličku akciju. Takve organizacije – kao npr. zavodi za spašavanje djece, djevojaka, za njegu crkvene umjetnosti, za širenje katoličkoga tiska i slično – mogu potpomagati i pospješivati Katoličku akciju, ali ne spadaju izravno u nju. Svaka organizacija koja je uklopljena u “Kat. akciju” obuhvaća odgoj cijeloga čovjeka, a brine se samo za jednu njegovu sposobnost. To je posve razumljivo; kao što svećenik mora širiti Kristovu nauku u svim staležima i mora poradi toga poznavati ono što je svim staležima zajedničko, isto tako to mora znati njegov pomoćnik- laik Katoličke akcije“ (Merz, 1924b, 4-6).

Ivan je bio stvarno prvi kod nas koji unosi u našu javnost Papine ideje o Katoličkoj Akciji. Njegovo nastojanje nije išlo bez truda i poteškoća ali je s vremenom ipak donijelo ploda. Ivan je napisao nekih 17 studija i članaka o Katoličkoj Akciji i jednu brošuru. Njegovo pisanje nije bilo ništa drugo nego vjerno tumačenje Papinih odredaba, popraćene njegovim komentarom s osobitim naglaskom na potpunoj vjernosti Crkvi i njezinom učiteljstvu. Ivan smatra Katoličku Akciju djelom Duha Svetoga koji ju je podigao da Crkvi povrati narode koji su nekad bili kršćanski, a sada su ponovno pali u poganstvo (Nagy, 1980).

Osim Papine enciklike, veliko ohrabrenje i poticaj Ivanu za provođenje Katoličke Akcije bio je jasan stav jugoslavenskog episkopata. Pozivajući se izrijekom na encikliku Ubi arcano Dei pape Pia XI., jugoslavenski katolički episkopat poziva i svećenstvo i vjernike da se zauzmu, te dostojanstveno i mirno organiziraju pod vodstvom svećenstva. Cilj takve odredbe nije bio dokinuti postojeće organizacije katolika, već, zadržavajući sve postojeće, transformirati i čvršće povezati pod zajedničkim imenom Katolička akcija.

Iz Ivanovih spisa jasno se vidi da on ne apsolutizira Katoličku Akciju. Ističe njezinu relativnost i naglašava njezinu ulogu za tadašnji konkretni povijesni trenutak u kojem se Crkva nalazila. Kad jednom Katolička Akcija ispuni svoju svrhu, nastupit će drugi oblici apostolata. Danas se to pomalo ostvaruje jer vidimo da Katolička Akcija u nekim zemljama polagano ustupa mjesto drugim pokretima i oblicima apostolata, iako je u pojedinim zemljama još uvijek jaka. Tako npr. u Italiji broji 800.000 pripadnika (Nagy, 1980).

Prva organizacija u kojoj Merz implementira ideje i duh Katoličke akcije bila je Hrvatski katolički omladinski savez, a prva organizacija u koju se uvode načela Katoličke akcije Pia XI. bio je Hrvatski orlovski savez (HOS).

Njegov prvi životopisac Kniewald (1932) nam donosi kako dr. Merz nije bio za to, da se kod nas žuri s organizacijom Kato¬ličke Akcije, sa sastavljanjem raznih pravila, poslovnika i odbora. On je s pravom smatrao, da nije najvažnije ostvariti formu već da su puno važniji kvalitetni sadržaji. Merz je smatrao kako za Katoličku Akciju, nisu još nastupili svi potrebni preduvjeti, a poglavito se to odnosilo na način razmišljanja ljudi koji su bili angažirani u tadašnjim katoličkim organizacijama. Prije svega je trebalo, po njegovu mišljenju, kler osloboditi od posvjetovnjačenja, u koje ga je vukla dotadašnja organizacijska forma ispolitiziranog katoličkog pokreta, poučiti kler o biti, zadaći i svojstvima Katoličke Akcije i time mu dati mjesto, koje ga u Katoličkoj Akciji pripada. Preko klera, u prvom redu, ali i preko osposobljenih laika, trebala su ova načela širiti se u šire krugove vjernika.

Premda je Katolička akcija u svojoj biti religiozna, kako i sam Merz navodi, ona se služi nereligioznim sredstvima kao na primjer tiskom, školstvom, propagandom, zakonodavstvom itd., jer je nastala kao reakcija na liberalizam i njegove posljedice, pa zbog toga Katolička akcija treba odgovarati suvremenim društvenim prilikama (Matić, 2005).

 2.1.3 Katoličke omladinske organizacije

Početkom ovoga stoljeća započinje krčki biskup Antun Mahnić[15] veliko gibanje među katoličkom inteligencijom koje je nazvano Katolički pokret. Cilj je pokreta bio suprotstaviti se liberalizmu koji je sve više nadirao u naše krajeve iz evropskih zemalja i potiskivao vjeru i njezine vrijednosti iz javnog života. Pokret je okupio najprije oduševljene mlade katolike, koji su nešto željeli učiniti za Crkvu i narod, a onda malo-pomalo i odrasli intelektualci nalaze u njemu svoje mjesto.

U vremenu između dva svjetska rata, i u Hrvatskoj se javlja organizirano djelovanje katolika koje svoje početke ima u nekim događanjima koja su se zbila početkom XX. stoljeća. Krčki biskup dr. Antun Mahnić već je od 1903. pokrenuo organiziranje katolika, a 4. travnja 1904. poziva skupinu svećenika i laika u Rijeku na sastanak, na kojem bi razmijenili mišljenja i ideje kako se oduprijeti najezdi liberalizma u društvo. Ovaj riječki sastanak je značio početak Hrvatskog katoličkog pokreta (Matić, 2005). 1910. Mahnić je osnovao Hrvatski katolički đački savez, potom 1912.-1913. Hrvatski katolički seniorat, koji je prema Mahnićevu mišljenju trebalo biti vrhovno tijelo pokreta katoličke mladeži, i naposljetku, 1913. Hrvatski katolički narodni savez, koji se zajedno nazivaju Hrvatski katolički pokret, koji je imao isti cilj kao i ostale katoličke organizacije tog vremena – spriječiti dekristijanizaciju društva. Kako u počecima nisu nailazili na veliko razumijevanje episkopata, sve te organizacije formirale su se «odozdo», što znači da je inicijativa za organiziranjem dolazila dobrovoljno od mladeži, đaka i sveučilištaraca, koji su se sami formirali u grupe, dok je Mahnić rado s njima surađivao, slao im povremene upute i smjernice za rad (Matić, 2005).

Ivan se još za vrijeme studija zajedno sa svojim kolegama smatrao članom pokreta. Boraveći u Beču i Parizu, stupa u vezu sa mnogim katoličkim organizacijama, proučava njihove pravilnike, njihov rad i metode. U Beču je zajedno sa svojim kolegama obnovio društvo “Hrvatska”, u kom su se okupljali hrvatski studenti koji su se pripremali za kasniji rad u domovini (Nagy, 1980).

Po povratku iz Pariza, 1922. Ivan Merz postaje predsjednikom Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza unutar kojeg nastoji ujediniti sve omladinske prosvjetne organizacije. Jako dobro je poznavao doktrinu Pia XI. i njegovu encikliku Ubi arcano Dei o Katoličkoj akciji kao sudjelovanju laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve. Svim snagama se zalagao da Hrvatski katolički omladinski savez provodi načela Katoličke akcije, pa je upornošću postigao da se u statut saveza izrijekom umetne kako je savez podložan Crkvi koju će zastupati duhovni savjetnik. Za duhovnog savjetnika iz redova Crkve postavljen je isusovac o. Bruno Foretić[16].

Teško je govoriti o Merzovom angažmanu u katoličkim organizacijama onog vremena, a da se ne spomenu i razmimoilaženja u načinu organiziranja i djelovanja. Osobitih problema imao je Ivan Merz sa Hrvatskim katoličkim senioratom koji je odbijao priznati vodeću ulogu Crkve i njenu poglavitu nadležnost nad djelovanjem organizacija, a također favorizirali su političku i nacionalističku dimenziju djelovanja unutar katoličkih organizacija.

Merz je bio orijentiran na vjerski i pobožni život, idejno polazeći od crkvenih spisa, enciklika i crkvenih odredbi. Merz je kao osnovno načelo isticao da Crkva, odnosno papa i biskupi moraju stvarati ideologiju i voditi aktivnost Katoličke akcije. Stoga teži uspostavljanju organizacije koja će za cilj imati izrazito moralni i vjerski odgoj, a ne ovozemaljske ciljeve kao što su zadruge, političke stranke i slično.

Takav njegov stav odlično ilustrira navod iz njegovog članka u Katoličkom listu od 19.06.1924. godine, a koji glasi: „U “Nedjelji” od 27. IV. ove godine izišao je članak pod naslovom “Katolici i Politika”. Ovaj je članak isticao, da su katolici pred Bogom obvezani da potpomažu onu političku grupu koja daje najveće jamstvo da će raditi u korist katoličke vjere i kršćanskoga ćudoređa. Zadnji je odsjek navedenoga članka pokazao odnos koji mora postajati između tzv. Katoličke akcije i političke stranke na katoličkim temeljima. Katolička Akcija je ovisna od biskupa i pomoćnica je Crkve, dok politička stranka poglavito gleda prema državi i ne ovisi u svome radu od crkvene hijerarhije“ (Merz, 1924a, 295).

U tom pogledu, podudarao se sa stavom Crkve, da je suradnja s kakvom političkom strankom moguća isključivo u jednom slučaju: ako bi se zajednički radilo na kakvom socijalnom programu.

 2.1.4 Hrvatski orlovski savez

Početkom 20. st. u slavenskim se zemljama počeo razvijati orlovski pokret za mladež, katoličke orijentacije, kao reakcija sokolskom pokretu koji je bio liberalnog usmjerenja. U Hrvatsku orlovski pokret dolazi iz Češke preko Slovenije. Već prije Prvoga svjetskoga rata hrvatski su se vjernici laici nadahnjivali na primjerima Češkog i Slovenskog orlovstva. Na osnivanju gimnastičkih odsjeka u Hrvatskoj intenzivno rade vlč. Dragutin Kniewald u Senju i vlč. Pavao Jesih u Zagrebu. Prvi gimnastički odsjek nastaje u Senju u rujnu g. 1919. Nakon toga sve se počinje odvijati velikom brzinom. Prvo se osnovao Savez gimnastičkih odsjeka srednjoškolskog đaštva koji se poslije sleta u Mariboru g. 1920. preimenovao u Savez gimnastičkih odsjeka. Taj je Savez u prosincu 1920. godine primljen u Orlovsku svezu, a nakon 23. listopada 1923. kada je osnovana Jugoslovenska orlovska sveza, Savez gimnastičkih odsjeka postaje Orlovski podsavez.

Hrvatski orlovski savez nastao je ujedinjavanjem Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza i Orlovskog podsaveza, dr. Ivan Protulipac[17] postaje pred¬sjednikom a dr. Ivan Merz se postavlja na dužnost potpredsjednika i tajnika novoosnovane organizacije.

Orlovska je organizacija imala za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ono što se kod orlova u vanjskoj djelatnosti najviše opažalo, bila je njihova gimnastička aktivnost s priredbama, sletovima i ostalim manifestacijama. Zahvaljujući Ivanovim velikim nastojanjima ta organizacija poprima snažnu vjersko-kulturnu dimenziju. To se očitovalo u prvom redu u geslu koje je na Ivanov prijedlog bilo prihvaćeno na osnivačkoj skupštini kao ideja vodilja same organizacije: Žrtva-Euharistija-Apostolat. I u priručnik organizacije “Zlatna knjiga”, koju je Ivan sastavio prema slovenskom originalu, Ivan unosi nove ideje: ljubav i odanost Crkvi i Kristovu Namjesniku. No najveća njegova zasluga sastoji se u tome što je u orlovsku organizaciju unio ideje Katoličke Akcije, koju je pokrenuo Papa Pio XI i tako cijelu organizaciju usmjerio prema Crkvi i suradnji s njezinom hijerarhijom u apostolatu (Nagy, 1980).

Orlovski je Savez imao brojne ogranke po cijeloj zemlji i okupljao je mnogu katoličku mladež. Samo muške mladeži učlanjene u orlovski pokret bilo je ukupno 8000. Naglasimo i to da je Orlovska organizacija bila samo jedan ogranak velikog Katoličkog pokreta koji je u sebi obuhvaćao razne organizacije katoličkog usmjerenja.

Ivan se sa svim svojim silama i slobodnim vremenom dao u aktivnosti Hrvatskog orlovskog saveza. Prisustvovao je sjednicama, vodio opširnu korespondenciju, sastavljao predavanja, posjećivao ogranke društva po raznim mjestima držeći sam mnoga predavanja najčešće o Rimu, Papinstvu, Lurdu, Katoličkoj Akciji i drugim vjerskim temama.

Kako je Ivan shvaćao orlovsku organizaciju, jasno je to definirao u članku “Hrvatsko Orlovstvo”: „Hrvatsko Orlovstvo nije samo nekakva gimnastička organizacija, već je ono jedan katolički prosvjetni omladinski pokret, koji imade u svome programu i tjelesni odgoj omladine, a do u tančine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje tako zvanoj Katoličkoj Akciji.“ (Merz, I., 1926, 146).

„Orao nije gimnastička organizacija, već prosvjetna koja se također brine za tjelesni odgoj omladine. Tjelovježba je samo sredstvo duševnomu odgoju“ (Merz, I., 1926, 146).

Kao što smo to već više puta napominjali, a osobito u prethodnom potpoglavlju Ivan je

posebno nastojao da se orlovska organizacija sačuva od političkog angažiranja i stranačke pripadnosti. Kao organizacija trebala je biti čisto crkveno orijentirana, otvorena mladima bez obzira na politička uvjerenja, ali ne i politički angažirana. Politička angažiranost katolika trebala se očitovati prema Ivanu izvan orlovske organizacije, koja je trebala biti samo mjesto gdje će mladi dobivati kulturno religiozni odgoj i ispravno usmjerenje za život (Nagy, 1980).

Merz je isticao kako sve mora biti usmjereno spasenju duše, posljednjem cilju kojeg je Bog čovjeku zadao. U Zlatnoj Knjizi, priručniku orlovskih društava Merz (1924c), navodi kako su dužnosti orla služiti Crkvi, biti njeni uzorni članovi, ljubiti Boga i Crkvu, svoj narod, svjedočiti svojim krjeposnim životom o Bogu i biti uzorom takvog života, obavljati sve vjerske dužnosti, redovno uzimati sv. sakramente i aktivno sudjelovati u prosvjetnim aktivnostima organizacije kojoj pripada, a oni koji su se uključili radi tjelovježbe, imaju dužnost nastaviti s tim. Zaštitnikom Orlova proglašen je sv. Ivan Evanđelist, koji se prikazuje simbolom orla koji leti do visina božanske riječi.

Mladež sa kojom je Ivan svakodnevno dolazio u kontakt nije u njemu gledala samo svoga apostola i idejnog vođu. Za svakoga bio je on pravi, iskreni prijatelj koji je bio spreman sve učiniti da mladog čovjeka usmjeri na pravi put. Bilo da je trebalo dati savjet ili materijalnu pomoć, bilo da se radilo o pronalaženju namještenja, davanju instrukcija ili čak ustupanju vlastitog kreveta, dok bi se on zadovoljio spavanjem na podu. Svima su njegova vrata i njegovo srce bili otvoreni. Spomenimo na koncu da je Hrvatski Orlovski Savez kao i druge organizacije bio žrtva šestojanuarske diktature. Godinu dana poslije Ivanove smrti 1929. g., tadašnja beogradska vlada ga je zabranila. Tisuće mladih orlova i orlica prešle su u novo osnovana društva apostolata molitve i ondje su dalje nastavili ostvarivati Ivanovu duhovnu baštinu i njegov apostolski program (Nagy, 1980).

Postulator kauze Ivana Merza, otac Nagy (1974) navodi kako u bilješkama iz duhovnih vježbi, koje je Ivan obavljao 1923., nailazimo na ideju o osnutku nove kršćanske zajednice, koju je provizorno nazvao Bratovština katoličkih laika. Ta bi bratovština okupljala kršćane-laike raznih zanimanja, spremne da u svoje slobodno vrijeme porade za Kristovo Kraljevstvo.

Većih pobuda dobio je Ivan nakon što se upoznao s pothvatom kardinala Ferraria u Italiji, koji je osnovao sličan institut. Članovi i članice raznih profesija, u svoje slobodno vrijeme, zajedno su radili za dobro Kristove Crkve. Tu je ideju Ivan širio među svojim suradnicima i nastojao ih za nju oduševiti. Ivan je kanio poći na dulje vrijeme u Italiju da se bolje upozna s djelom kardinala Ferrarija. Prerana smrt, na žalost, u tome ga je spriječila, i onemogućila njegovu namjeru osnivanja sekularnog instituta (Nagy, 1974).

Merz je mnogo pozornosti poklanjao i odgoju hrvatskih Orlica. Nastojao je razviti u djevojaka svijest i osjećaj ženskoga dostojanstva, uzvišenost majčinstva, poziva za apostolat. Marica Stanković[18], predsjednica Orlica, nazvala ga je u seriji članaka “vitezom ženske časti”. U povodu desete obljetnice Merzove smrti (1938.) predstavnica hrvatske ženske mladeži, prof. Đurđica Vitković, opsežno je pisala što je on značio za žensku mladež i zahvaljivala mu: “Dobri naš prijatelju, hvala ti! Hvala ti, što si nam srca učinio širokima da obuhvatimo u njih sve ljude, sve sestre i braću svoju, dragu domovinu i cio svijet… Hvala ti, što si razumio sve najfinije vibracije i najsitnije stanice djevojačke duše… Hvala ti, što si u svakoj ženi gledao sliku Najčistije… Hvala ti, Ivane, što si iskreno poštivao sve svoje sestre…” (Merz, 1993, 196).

Ivan svojom jakom osobnošću i duhovnošću snažno je utjecao i na svoje suradnike. Jedna od njih bila je i već spomenuta prof. Marica Stanković. Poput brižna učitelja pratio je i poticao njezin duhovni napredak, to je ostavilo duboki trag u njezinu životu. Njezino životno opredjeljenje bilo je izraženo geslom: «Za Krista, za Crkvu, za duše.» Sama je priznala da je svetački lik Ivana Merza na nju najviše djelovao i dao joj životno usmjerenje.

O 10. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, Marica postavlja prve temelje za ostvarenje Merzove ideje – osnivanje svjetovnog instituta, civilnog reda. Bilo je to u Banja Luci, kada je skupina djevojaka pod vodstvom Marice Stanković, pošla na osmodnevne duhovne vježbe gdje su odlučile osnovati Zajednicu. Osnovana je pod nazivom «Zajednica suradnica Krista Kralja». 1953. god. Crkvena vlasti su je i formalno odobrile. Za geslo ustanove Marica je uzela riječi iz Evanđelja «Adveniat Regnum Tuum – Dođi Kraljevstvo Tvoje» (Mt 10,10)

U svojim spisima Marica Stanković izričito spominje da je samo zahvaljujući Ivanu Merzu i njegovim poticajima osnovala Zajednicu suradnica Krista Kralja.

 2.1.5 Rad u Nadbiskupijskoj gimnaziji

Dr. Ivan Merz bio je profesor francuskog jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1922. do 1928. godine. U toj službi odigrao je značajnu ulogu u odgoju budućih hrvatskih svećenika koji su u njemu prepoznali vrsna stručnjaka i uzornog pedagoga. Sve one vrline koje je nastojao izgraditi u svojih učenika i sam je posjedovao: čvrstoću značaja, mirnoću, pravednost, marljivost, pobožnost. Smatrao je da u oblikovanju učenika najviše pomažu vjera, umjetnost i povijest. Za svoj stručni rad na području francuskog jezika dobio je vrijedna priznanja od francuskih nadležnih ustanova (Nekić, 1996).

„Rado bih bio profesorom u Bosni, otvarao djeci pojmove, pokazivao im dublju vezu stvari, oduševljavao ih za vjeru i umjetnost, a sam bih književno radio, možda i pisao… Nije to neko sebeljublje; u čovjeku je društvenost silna moć i on nije zadovoljan samo da steče znanja, nego hoće da i drugima duševno pomogne, da im dadne svoje krvi i svoga znanja“ (DIM, 24. XI. 1915.).

Kako je eto Ivan još prve godine sveučilišnih nauka zamišljao svoje profesorsko zvanje, tako ga je uistinu i vršio. Ne doduše u Bosni, već u narodnom središtu u Zagrebu, i to na sjemenišnoj gimnaziji, koja najjače utječe na narodni napredak. Njemu nije bilo profesorsko zvanje samo temelj životnog opstanka, nego i polje prve društvene djelatnosti (Vrbanek, 1943).

Na temelju svjedočanstva, koje potječe od učenika Nikole Kralja , saznajemo: „Htio je da nas svakoga upozna takoreći u dušu. Vidio je da nama đacima treba pružiti nekakvog poleta za rad, nekakvog dodira s idealima, kakve treba da ima mladić katolik. Htio je napokon da nas učini značajnima“ (Kralj, 1929, 28 -30).

Ivan je kao svoju prvu dužnost smatrao potrebu da se neprestano usavršava, pa je nastavio revno proučavati svoje predmete. Ne samo da se najsavjesnije pripravljao za predavanja sastavljajući ih do u potankosti, već je i svoje znanstvene vidike sve više proširivao.

Prema svjedočanstvima njegovih učenika koje nam donosi Kniewald (1932, 135), Merz je postao je uzorom svojim učenicima poradi ovih svojih vrlina: „savršen u poznavanju problema kulturnog i socijalnog života Francuske, analitičan, kritičan, visoko moralan i temeljit, zahtijevan, a ipak blag i dobar. Vrlo tolerantan i samozatajan. Znao je biti vrlo razdragan kad je vidio napredak svojih odgajanika koji su i sami osjećali da im je više odgojitelj negoli profesor u najužem smislu riječi. Doživljavali su ga kao vrlo harmoničnu osobu, posjedovao je veliko znanje, smisao za duboko presuđivanje i čvrstu vjeru. Kažu da je tražio dobro i redovito učenje riječi, ali istodobno je u svom radu u jezik zahvaćao više negoli u gramatiku koju je smatrao popratnom i prijeko potrebnom pratiljom većeg jezičnog kompleksa. Posjedovao je vedrinu uma i duše koja je možda najvrjednija osobina za onoga koji se bavi odgojem mladih. A kako je uz to bio i uzvišen duhom, nikada nije imao vremena za dosadu, radio je preko svojih snaga, žureći u furioznom tempu dovršiti djelo, kao da je slutio svoj brzi kraj“.

Otac Vrbanek (1943) vrlo emotivno piše o kvalitetama Ivana Merza u odnosu prema kolegama profesorima govoreći da je Merz bio prijatelj i kolega pun poštovanja, ljubavi i uslužnosti cijeneći svakoga. „Mogao je tkogod biti i načelni protivnik Merzov, ipak je za to uživao nepromijenjenu Ivanovu ljubav. Na njega se toliki obraćali, da im nabavi knjiga za radnje, da im posudi djela iz knjižnice ili ispiše navode, i on je dospio na sve. Takove se usluge i u tolikom broju ne očekuju od običnih drugova. A tako uslužno, brzo i rado, kako je to Ivan činio, čini samo najbolji brat. Izvršiti sve svoje zvanične dužnosti jest jedan od temeljnih zahtjeva pravednosti, a Ivan mu je evo potpuno zadovoljio. To mu je i protivnik rado priznao: Na svakom je mjestu vršio najsavjesnije svoju dužnost i kao profesor i kao odgojitelj mladeži u Nadbiskupskoj gimnaziji u sjemeništu i kao kongreganist i kao potpredsjednik »Hrvatskog Orlovskog saveza«“ (Vrbanek, 1943)[19].

Savršeno je poznavao nijanse u evoluciji francuske literature i pro¬bleme kulturnog i socijalnog života u Francuskoj. Sve je uspoređivao sa sadašnjicom i izricao svoju kritiku. Djela liberalnih pisaca analizirao bi najprije sa stanovišta literature tako da bi se u pojedinim momentima moglo pomisliti kako je tolerantan prema nekim djelima koja su inače protivna Crkvenom nauku i moralu, no odmah nakon literarne analize Merz bi o svakom djelu iznio svoj sud i kritiku sa moralnog i Crkvenog stajališta.

O tome kako je Ivan Merz pristupao svome radu, a napose učenicima ili bolje rečeno odgajanicima najbolje nam govore njihova svjedočanstva.

„U svemu je pokazivao harmoniju velikog znanja i dubokog prosuđivanja. Kao profesor po dužnosti, bio je profesor francuskog jezika, a ne gramatike. Riječi je tražio da se dobro uče. Osobito je bio razdragan, kad je vidio oko stola stajati preko polovice razreda želeći odgovarati privatnu lektiru, za koju se on sam pobrinuo. Često je išao hodnikom poniknute glave, a pod pazuhom je nosio mnoštvo francuskih knjiga i časopisa. Redovito nam je nosio »La Croix« i »Le Noël«. A mi smo se natjecali, tko će prije do njega, da što dobije. Bio je u školi čovjek velike tolerancije i samozataje. Porodile su se naime i kod nas višeput đačke kreposti… Bio nam je dobar i blag. Svima nam je sjao kao uzor, i to toliko umom, koliko i svetošću… 26. travnja nastavio je s predavanjem o Pascalu i o stanju katolicizma u Francuskoj u njegovo doba. Već je nekoliko sati o tome govorio. Toga nam je dana rekao, da će morati prestati i prijeći na obični rad obećavši nam, da će nekoliko puta s nama na šetnju i tako produljiti svoja predavanja o Pascalu. Veselje je bilo veliko. No nažalost, naš se profesor više nije vratio u razred…“ (Kralj, 1929, 28 -30).

O teškim godinama Merzovog rada na gimnaziji unatoč tegobama i bolesti koju je trpio Kniewald piše: „Premda je (zadnjih godina) bio boležljiv, premda je mnogo trpio, nije se nikada u školi opazio ma i najmanji znak njegovog teškog stanja. Uvijek jednako ozbiljan, uvijek jednako sabran, jednako pri¬stupačan, ljubezan i požrtvovan. Doista se po njegovu držanju u školi, tri mjeseca prije njegove smrti, ne bi moglo nikako potvrditi, da je on mogao u to vrijeme upisati u svoj dnevnik: »… Ali kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!«“ (Kniewald, 1932)[20].

 2.2 Cilj i zadaci odgojnog rada Ivana Merza

Čovjek je djelatno stvaralačko biće. Pokreću ga želje, potrebe, zamisli, ideje vodi-lje. Da bi radio, djelovao, stvarno preobražavao svijet, mora u tome nalaziti smisao, imati viziju ostvarenja, vidjeti neki cilj, svrhu, neku vrijednost. Bez tih idejnih vizija, obećavajućih postignuća, privlačnih vrijednosnih meta – ne bi mogao stvarati ni ljudski djelovati. Ideje, svrhe i ideali potiču, vode, usmjeravaju, čine ljude stvaralačkim ljud¬skim bićima. Stoga su to bitne značajke svake čovjekove djelatnosti (Vukasović, 1999).

Cilj i zadaci odgoja i obrazovanja iskazuju namjeru, intenciju odgojno-obrazovnog čina. Oni su polazište, ali i ishodište svakog odgojno-obrazovnog procesa. Odgojno-obrazovni proces počinje određenom namjerom, a završava provjerom koliko je ta namjera ostvarena (Bognar i Matijević, 2002).

Namjera je bitno obilježje odgojnog procesa. On je uvijek organiziran prema nekom cilju kojemu se teži i određenim zadaćama koje se ostvaruju. Bez jasno pos¬tavljenog cilja i konkretnih zadaća odgoj bi izgubio svoj smisao. Kao i u svakoj drugoj složenoj djelatnosti, odgojem se mogu postići željeni učinci samo uz uvjet da ima jasnu perspektivu, da ga osmišljavaju svrha i zadaće odgajanja. Zato je jasno postavljanje odgojne svrhe što proizlazi iz općeljudskoga odgojnog ideala i njezino konkretiziranje odgojnim zadaćama – bitan preduvjet svake učinkovite odgojne djelatnosti (Vukasović, 1999).

Apostolska aktivnost bl. Ivana Merza nije se odvijala neplanski . On je imao vrlo jasan cilj prema kojemu je usmjeravao sav svoj rad. Već u geslu koje je bl. Ivan pri samom utemeljenju dao Hrvatskom Orlovskom Savezu, vidi se njegov program zbijen u tri jednostavne, ali značajne riječi: žrtva – euharistija – apostolat. P. Vrbanek (1943) u Merzovoj biografiji pripovijeda o onom trenutku u kojem je Ivan predložio ovo geslo na jednoj od prvih sjednica HOS-a o reakcijama prisutnih i na koncu o prihvaćanju ovog gesla, koje se nekima u prvi trenutak činilo previše pobožnim.

Iz mnogih mjesta gdje Ivan govori o ciljevima svoga apostolata može se odrediti jedan konačni cilj i tri posredna cilja prema kojima teži njegova odgojna aktivnost (Nagy, 2008a).

 2.2.1 Konačni cilj

Konačni cilj Ivanova odgojnog rada jesu nadnaravne i eshatološke vrijednosti kršćanske vjere. U svojim spisima izražavat će ih na razne načine: kraljevstvo Božje, zajedništvo s Bogom, privesti duše k Isusu, vječno spasenje duša itd. Mi bismo rekli da je njegov cilj kršćanska savršenost ili svetost koja se ostvaruje u potpunom jedinstvu duše sa svojim Stvoriteljem.

U mnogim prigodama bl. Ivan izražava svoje duboko uvjerenje o nadnaravnom cilju Orlovstva, te će svojim različitim interventima pokušati da ga uvijek održi prisutnim u organizaciji. Tako u svojim duhovnim vježbama, razmatrajući o grijehu i njegovoj zloći, bilježi:

„I Orlovska organizacija ima zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne da članovi budu bez smrtnoga grijeha, sva je organizacija besmislena jer čemu čovjeku sav svijet ako gubi onaj cilj radi kojega je stvoren“ (Nagy, 1971, 248).

U svom članku o sv. Franji Merz ovako govori o istinskom i glavnom cilju svih aktivnosti u Hrvatskom orlovstvu: „Orlovstvo je diglo visoko stijeg vrhunaravnosti, za nj se može reći da je ono jedan teološki pokret, jer od svojih članova hoće učiniti apostole svetosti“ (Merz, 1976, F 39/14).

 2.2.2 Posredni ciljevi i/ili zadaci

Cilj je uopćena i sažeta formulacija intencije, a zadaci su razrada i konkretizacija cilja. Društveni aspekt odgojnog cilja i zadataka u funkciji je afirmacije određenog sustava vrijednosti i moralnih normi koje su u skladu s potrebama društva. Individualni aspekt je pak okrenut zadovoljavanju osnovnih potreba pojedinca (Bognar i Matijević, 2002).

Konkretizacija odgojne svrhe uz pomoć odgojnih zadaća ima svoje razine, postupne etape i raščlambe na sve konkretnije zadaće. Odgojni zadatak je konkretnija svrha ili cilj koji se postiže primjerenom pedagoškom obradom nekog užeg odgojno-obrazovnog područja, a očituje se u stjecanju zna¬nja i postizanju određenih ljudskih svojstava, odlika ili sposobnosti kao sastavnih dije¬lova cjelovite osobnosti (Vukasović, 1999).

Put ostvarenja konačnog cilja vodi preko ostvarivanja neposrednijih i bližih ciljeva ili ako želimo biti terminološki precizniji radi se o ostvarivanju zadataka pomoću kojih dolazimo do postavljenog cilja. Kod Ivana Merza možemo govoriti o tri zadatka odgojnog rada.

Prvi od njih za Merza je bio da svim apostolskim i odgojnim aktivnostima ostvari i održi jedinstvo sa Crkvom. Sve svoje napore Merz je uložio kako bi djelovanje Hrvatskog orlovskog saveza usmjerio ka Crkvi i postigao i održao usko jedinstvo sa njezinim vodstvom.

Ova njegova borba je od toliko veće važnosti, koliko se od strane Seniorata djelovalo baš u suprotnom smislu, to jest da se HOS potpuno podloži pod njegov utjecaj. Po cijenu mnogih teškoća i mnogih žrtava, bl. Ivan je uspio održati ovo eklezijalno usmjerenje u HOS-u, koje se produžilo snagom njegovog utjecaja i u slijedećim naraštajima (Nagy, 2008a).

Njegov prvi veliki korak u ovom smislu bila je redakcija Zlatne knjige, duhovnog priručnika mladeži HOS-a. Bez obzira na to što su mnoga poglavlja koja govore o eklezijalnom usmjerenju HOS-a, kako ih je Ivan uredio, bila izbačena od Seniorata, ipak su ostala druga koja na ublažen ali prilično jasan način, otkrivaju ovaj novi eklezijalni pravac HOS-a. Eklezijalne ideje koje je bl. Ivan napismeno širio u svom konkretnom radu, ujedno je i vjerno provodio.

Mnoga njegova privatna pisma odražavaju ovaj eklezijalni duh koji je uveo u HOS. Kada je Seniorat utemeljio paralelnu organizaciju mladih kako bi oslabio HOS, Ivan je pisao M. Stanković, smirujući njezinu zabrinutost.

„Za Orlovstvo se tako dugo ne smijemo bojati njihove konkurencije dok budemo zastupali u svim pitanjima čisto crkveno gledište, želeći predusresti same želje sv. Crkve. Postanemo li popustljivi, naša organizacija odstupa od cilja radi kojega je stvorena i tada bi neminovno morala nastati dekadencija i propast. Uzdajmo se u Gospoda da do toga neće doći“ (Merz, I., 1938, 298).

Drugi zadatak koji Merz u svome radu nastoji ostvariti jest postizanje ljudske i kršćanske zrelosti.Orlovstvo kao takvo već se bilo predstavilo kao odgojni pokret s posebnim naglaskom na tjelesni odgoj mladih. Zlatna knjiga, čiji je original već postojao na slovenskom, prilično je jasno opisivao odgojna načela i norme za formaciju karaktera mlade osobe. Ne umanjujući vidik tjelesnog odgoja, bl. Ivan snažno ističe vjerski i kulturni odgoj članova.

Na sve načine bl. Ivan mladog čovjeka želi dovesti do kršćanske zrelosti, omogućiti mu da prihvati sve stavove što ih Katolička Crkva traži ne od jednog običnog kršćanina, nego od apostola koji mora utjeloviti mnoge kršćanske vrline. Zato je razumljivo što je Ivan posvetio mnoge stranice svojih spisa moralnim problemima s kojima su se susretali kršćani njegova vremena, naročito mladi. Njegov je cilj uvijek da ti kršćani – mladi – koji su došli do zrelosti vjere, također postanu apostoli ( Nagy, 2008a).

„I kada gledate, katolički roditelji, oko sebe, zar vam se ne stišče srce u vašim grudima kada vidite kolikim su pogibeljima izvrgnuta vaša djeca? Zar ima još ijedno selo, hrvatsko selo, gdje se mjesto pjesme radosnice ne bi razlijegala strašna psovka i kletva? Zar ne gledate s boli u duši na tolike naše mladiće koji se klatare po birtijama, koji zameću kavge, koji čitaju sramotne knjige i novine? Često ste se pitali kamo sve to vodi; ne će li opustjeti naša ognjišta, ne srlja li narod u očitu propast? Možda ste u svojoj duši govorili: svemu su krive političke prilike; kada se one poprave, sve će krenuti na bolje. Ali vjerujete li vi toj slutnji, nije li i ova varava? […] Dok danas država proglašava da su djeca vlasništvo države, Orlovstvo kaže da su djeca vlasništvo roditelja. A orlovska organizacija samo želi nadopuniti taj obiteljski odgoj […] Orlovi uz lijepu knjigu, uz učenje crkvene i narodne povijesti, uz upućivanje u gospodarstvo i građanski život njeguju još i tjelovježbu. Znaju da je čovječje tijelo stan neumrle, od Krista otkupljene duše, stan Duha Svetoga. Tijelo kršćanina posvećeno je sakramentima i jednom će u nebu postati dionikom vječne slave. I zato Orlovstvo njeguje tjelovježbu i ritmičku gimnastiku i svemu svijetu govori da katolicizam ne želi ostati samo u sakristiji i crkvici, već je to nauk koji je za sve ljude i za sva vremena i koji hoće prožeti cijeloga čovjeka: njegovu dušu i njegovo tijelo“ (Merz, 1925a, 1-2).

Posljednji zemaljski cilj svih nastojanja bl. Ivana u radu u HOS-u sastojao se u tome da organizaciju učini apostolskom prema načelima Katoličke Akcije. Bio je upravo neumoran u ovim svojim nastojanjima. U tekstu koji slijedi, na veoma jasan i sintetički način, sažima svoje ideje o apostolatu HOS-a:

„Katolički socijalni apostolat jest cilj koji Orlovstvo hoće ostvariti. Apostolat se Orlovstva proteže na sve grane privatnog, kao i javnog života; ono hoće da Krist zakraljuje u dušama pojedinih ljudi, da zakraljuje u našim obiteljima, da zakraljuje u cijelom društvenom životu i svim njegovim pojedinostima. Da, u svim njegovim pojedinostima! To treba osobito naglasiti. Nije dovoljno da smo samo onda katolici kada se Bogu molimo ili kada se nalazimo u društvenim prostorijama, već svaki pojedini čin našega života pa i najneznatniji, mora na sebi nositi žig apostolata. Orlovstvo čeka jedan ogroman i težak posao. Ono mora zacrtati put kako će se općenito katolička načela primijeniti na sve tako raznostruke pojedinosti našega narodnoga života. Zadaća je Orlovstva da sve pojedinosti našega narodnoga života stavi u službu Kristova kraljevstva, tj. onoga radi čega je svijet stvoren i radi čega mi živimo“ (Merz, Narodno kolo F 30/1 prema Nagy, 2008a, 160).

Za bl. Ivana, međutim, ovaj uzvišeni cilj nezamisliv je bez Crkve i bez uputa koje njena hijerarhija daje onima koji žele surađivati u njenom poslanju. Zato će reći:

„ …Sav naš rad, privatni i javni, sav Katolički pokret i sva Katolička Akcija mora poznavati samo jednu normu, a ta je norma: smjernice Namjesnika Kristova; jer što On određuje, određuje Krist preko njega, i to ima zalog blagoslova“ (Merz, 1927, 78).

 2.3 Sadržaji odgojnog rada Ivana Merza

Sadržaje odgojnog rada Ivana Merza možemo podijeliti u dva velika područja: teološko-eklezijalni ili jednostvanije rečeno vjerski sadržaji te na one sadržaje koji obuhvaćaju cijeli niz područja kršćanskog života i morala.

 2.3.1 Vjerski (teološko-eklezijalni) sadržaji

Štovanje Svete Euharistije

Postići jedinstvo sa Kristom posredstvom euharistije nije bio samo jedan od ciljeva Ivanovog apostolskog rada, nego je također činio predmet njegove kateheze. Njegovi tekstovi o euharistijskom Isusu, prisutni na raznim mjestima u njegovim spisima, bili su potvrđeni njegovim osobnim euharistijskim životom, koji je bio predmet divljenja sviju, davao je posebnu snagu i vjerodostojnost njegovim riječima o euharistijskom Isusu (Nagy, 2008b).

O njegovoj ljubavi prema Isusu u Presvetom Sakramentu svjedoči njegov duhovnik i životopisac otac Vrbanek „Život Isusov u Hostiji bio je Ivanu uzor kreposti, i mi se ne čudimo, da su se na njemu odrazile upravo značajne kreposti euharistijskog Isusa: ljubav, poniznost, strpljivost. Tako se i događa među pravim prijateljima, da si postaju sličniji, dapače jedna duša u dva tijela: isto misle isto žele i jednako rade.

Ovo sjedinjenje i jedinstvo izrazilo se tako te je činjenica da je Ivanu Hostija središte svemu: i dnevnom redu i životnoj osnovi; i njegovoj orlovskoj organizaciji i zamisli jednog romana; i nutarnjem liturgijskom životu i vanjskim crkvenim proslavama. Gdje god se Ivan pojavi, bit će i nešto euharistijsko; a u zadnjih pet godina Ivanova života u našoj katoličkoj javnosti bilo je i obrnuto: gdje god je bilo što veliko i lijepo euharistijsko, tu je bio i Ivan svojim lijepim udjelom“ (Vrbanek, 1943)[21].

Što je i koliko Euharistija značila za Merza i njegov odgojni rad najbolje pokazuje odabir gesla koje je još na početku dao Orlovstvu „Žrtva, Euharistija, Apostolat“ i koje je u potpunosti živio i tako vlastitim životnim primjerom i djelovanjem uspio približiti i provesti snažan euharistijski život u Orlovstvu.

Crkva

O Crkvi kao povlaštenom sadržaju Merzova života i odgojnog djelovanja piše njegov prvi biograf dr. Kniewald:

„Njegova misao o Crkvi, kao duhovnoj zajednici svih pravovjernih, s jednim Učiteljem na čelu, Kristovim namjesnikom, sv. Ocem Pa¬pom, nije bila samo sanja njegove duše, nego je bila objektivna realnost, koja je poprimila život u njegovoj velikoj duši i koju je on htio ostvariti u dušama svih hrvatskih katolika, realno i praktički“ (Kniewald, 1932, 169).

U mnogim svojim člancima bl. Ivan obrađuju stvarnost Crkve pod njezinim različitim vidicima, bilo da je riječ o liturgiji, bilo o papi i Rimu kao središtu kršćanstva, bilo o opravdavanju i obrani vlasti hijerarhije na području apostolata laika putem Katoličke akcije. Također moramo spomenuti činjenicu da je Ivan obilazio mnoge mjesne orlovske udruge i držao im predavanja o papi i o Rimu kao središtu kršćanstva (Nagy, 2008b).

Merzovi osjećaji prema Crkvi i Rimskom biskupu Papi izvrsno se ogledaju u članku „Orlovi u Rimu“, a koji je objavio nakon hodočašća Orlova u Rim povodom Jubileja 1925. godine, pa donosimo jedan navod iz tog članka:

„U Rimu osjećate da sve na svijetu može propasti, ali Rimska biskupija može se valjati na uzburkanomu moru povijesti, može se dizati, prevrtati i padati, ali potonuti ne može.

U Rimu osjećate, osobito u Jubilejskoj godini, kolosalnu, divovsku djelatnost Crkve kako preporađa svijet i kako, poput neke svemirske električne centrale, u sve i najudaljenije krajeve svijeta, upravo strahovitom napetošću šalje, uz urnebes kanonizacija, beatifikacija, enciklike energije svetačkoga preporoda“ (Merz, I, 1925, 5 ).

Liturgija

I ovo područje života Crkve bilo je omiljen predmet Merzove kateheze, usmene i pismene. Kao promicatelj liturgijskog pokreta Ivan je također držao mnoga predavanja o liturgiji. Ovdje donosimo nekoliko njegovih misli o Liturgiji, a za naš predmet najznačajnija je ona u kojoj Merz govori o liturgiji kao pedagogiji koja nas uvodi u otajstva Kristova života:

“Liturgija je službena molitva crkve, službena molitva Zaručnice Kristove, razgovor između Zaručnice i Božanskog Zaručnika. O, kako mi rado prisluškujemo kada se dva veoma mudra čovjeka međusobno razgovaraju; nama se čini da se naše grudi proširuju i da mi postajemo mudrijima. A što biva tek onda kada prisluškujemo razgovor između Krista-Boga i njemu slične Crkve? Zar da sav taj idejni svijet ostane za nas bespredmetan, da ne digne naše živote do neizmjernih visina božanskog života…. Da, toliko blago mi katolici ostavljamo zapušteno, a čudimo se da naš rad često ne urađa blagoslovom. Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju se Liturgije svaka pojedina duša odgaja. može se reći da je Liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života” (Merz, 1924, 11).

U istom članku Ivan daje tri savjeta, koja po tom opširno razrađuje, na koji se način po liturgiji dolazi do duhovne obnove: 1. Čitati dnevno duhovno štivo kako bi se mogli bolje razumjeti liturgijski tekstovi. 2. Razmatrati dnevno na temelju misala. 3. Kod svake svete mise kojoj se prisustvuje treba se i pričestiti.

Liturgija je bila prevažno područje Merzova interesa, pa ne treba čuditi da sve ono što je Ivan napisao i učinio za liturgijsku obnovu predstavlja toliki materijal te je iz njega mogla nastati jedna doktorska disertacija. Kako nam to donosi postulator Merzove kauze o. Nagy (1980) Disertaciju je napisao i uspješno obranio u Rimu 1975. g. na Papinskom liturgijskom institutu Anselmianumu dr. Marin Škarica, svećenik splitske nadbiskupije. To je prva doktorska disertacija koja je o Ivanu Merzu napisana, a nosi naslov “Ivan Merz, promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj”.

Marija.

Da je Blažena Djevica Marija imala posve određenu ulogu u Ivanovu životu, i to doznajemo iz njegova dnevnika. Spominje je već u prvom dijelu upravljajući joj iskrene i dirljive molitve i zazive da ga čuva, štiti, da mu pomaže u životu, da ga očuva od moralnog zla, da mu sačuva čistoću duše.

Ivanova pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji najviše je bila povezana s Gospom Lurdskom. Ivan je hodočastio u Lurd još kao student iz Pariza. Taj će posjet Lurdu na njega ostaviti dubok dojam i bit će jedan od momenata koji su ga potpuno učvrstili u istinitost katoličke vjere. Došavši u Zagreb Ivan će postati veliki branitelj Lurda i širitelj pobožnosti prema Gospi Lurdskoj. Napisao je brojne članke o Lurdu i jednu brošuru. Napose se ističe njegova stručna kritika[22] Zolinog romana Lurd, u kojoj je ozbiljno upozorio na Zoline falsifikate i njegova iskrivljivanja objektivnih činjenica koje su povezana sa Lurdom.

Ivan je održavao brojna predavanja uz dijapozitive o Lurdu ne samo u Zagrebu nego i po drugim mjestima naše domovine. Takav stav prema Blaženoj Djevici Mariji i iskrena pobožnost koju je prema njoj pokazivao imala je velikog utjecaja na sve njegove prijatelje kao i na mladež s kojom je radio. Napose su djevojke znale to cijeniti jer je Ivan i svjesno kod njih budio osjećaj i ljubav prema Gospi, čime ih je usmjeravao prema pravim životnim vrijednostima poziva žene i majke (Nagy, 1980).

Dokumenti crkvenog Učiteljstva.

Pored toga što su bili predmet njegovog osobnog studija i izvor trajnog nadahnuća u njegovom apostolskom radu, dokumenti crkvenog Učiteljstva bili su i omiljena tema njegovih kateheza, pismenih i usmenih. Ivan je bio potpuno uvjeren da Crkva posjeduje pravu istinu koju treba prihvatiti i slijediti. Na bezbroj mjesta Ivan izriče to svoje uvjerenje koje je prožimalo sav njegov život i rad. Odatle Ivanu veliki interese za nauku Crkve, za papinske dokumente. Sve važnije papinske enciklike i crkvene dokumente od zadnjih sto godina Ivan je ne samo pročitao nego i prostudirao (Nagy, 1980).

Mnogi njegovi članci, napose oni objavljeni tijekom svete godine 1925. u rubrici Vječni Rim u časopisu Za vjeru i dom ili su direktan komentar crkvenih dokumenata i papinskih enciklika, ili su puni njihovih citata. Zanimljivo je zapažanje Dušana Žanka,[23] Ivanova prijatelja: „Enciklike, enciklike! Samo su lepršale oko naših ušiju poput lastavica. Lovili smo pogdjekoju kap iz tih čarobnih rimskih vaza i ne dosežući im slatkoće i vrijednosti. A on je samo crpao, crpao, neumorno dan i noć crpao… Magična je bila moć dr. Merza i samo se njoj ima zahvaliti da je ta strana i nepoznata riječ našla neku toplinu u našoj duši. Zrak je najednom postao prepun enciklika. Sve je počinjalo i svršavalo s njima. I dobri, siromašni radnici i šegrti, i oni su saznali za enciklike i njima je gorjelo srce dok im je govorio iz njih i po njima. I katolički tisak najedanput ih je počeo citirati” (Žanko, 1938, 255).

 2.3.2 Moralni odgoj

S gledišta odgoja najvažnije je učenje vrijednosti jer u njih izlaze stavovi i navike (stavovi i navike služe postizanju vrijednosti). Sustav vrijednosti kojima se reguliraju odnosi među ljudima u nekoj zajednici nazivamo moralom (Pastuović, 1999).

Posljednjih desetljeća većina europskih zemalja razvija i mijenja svoje odgojno-obrazovne sustave. I u Hrvatskoj je u tijeku intenzivan i složen rad na unapređenju kvalitete odgoja i obrazovanja prema sličnim načelima. Jedno od ključnih pitanja tih promjena jest pitanje odgoja i vrijednosti. To pitanje izaziva podosta različitih i nerijetko oprečnih razmišljanja. No, gotovo u svim europskim obrazovnim sustavima povećan je interes za etičku i moralnu perspektivu odgoja i obrazovanja. Tradicionalne ustanove odgoja i obrazovanja, kao što su obitelj, škola i Crkva, imaju sve manje stvarnoga utjecaja na djecu i mlade. Sve veću važnost i utjecaj ima kultura pojedine sredine i sredstva društvene komunikacije. Televizija, novine i film vrlo učinkovito daju gotove stavove, odluke, vrijednosti, sudove (Razum, 2008). Na taj način čovjeka otuđuju od njega samoga. Nikome u pedagogiji, politici ili školi nije dovoljno jasno kakve sve posljedice programa koji djeca redovito prate na televiziji (nasilje, pornografija, »bigbrotherovska« vrijeđanja ljudskoga razuma i dobrog ukusa …) proizlaze u odnosu na razvoj pojedinca (isto).

Gledajući iz današnje perspektive vrijeme u kojem je Merz živio i djelovao može nam se učiniti kako je ono bilo puno mirnije i sa manje prijetnji i negativnih utjecaja. U svakom se vremenu, pa tako i u onom u kojem je djelovao Ivan Merz, mogu primijetiti razni utjecaji koji više ili manje negativno ili pozitivni djeluju na odgoj mladih. Ono što je u Merzovo vrijeme bilo svakako jasno bila je uloga škole u formiranju moralnih vrijednosti. Škola je uz obitelj i Crkvu bila najvažnija društvena institucija koja se brinula za ispravnu i zdravu formaciju mladog naraštaja. Ono sa čim se Merz susretao bilo je jak utjecaj liberalnih ideja koje su mijenjale ondašnje poglede na život, društvo, običaje, a širile su se slično kao i u današnje vrijeme kroz modu, glazbu i ples, tisak, film i sl.

Obrana moralnih načela

Briga oko ostvarivanja kršćanskih moralnih načela, i njihova obdržavanja, prije svega u sredini HOS-a, bila je sastavni dio Merzovog apostolata i predmet mnogih njegovih spisa. S odgojne točke gledišta, ova tematika ulazi na poseban način u to područje.

D. Kniewald kaže: „Ako je itko kod nas snažno i praktički zahvatio u kompleksnost suvremenog života, to je bio dr. Ivan Merz. I doista, kada se baci jedan pogled na sve ono što je Ivan napisao o toj tematici, jasno se vidi da nije bilo nijednog moralnog problema koji Ivan nije dotaknuo i predstavio u svjetlu kršćanskog morala i učenja crkvenog Učiteljstva. Ovim svojim naporima Ivan je htio povesti mlade u „veliku križarsku vojnu Crkve proti modernoj nećuderodnosti“ (Kniewald, 1932, 170).

Ova jasna moralna načela Ivan je zadobio kroz studij teoloških disciplina i trajnom proučavanju dokumenata Učiteljstva koji obrađuju moralne probleme. Dušan Žanko piše:

„I uistinu, gdjegod on opazi, da koji biskup piše o modernim plesovima, o modi, o gimnastici, o zabavama, o mješovitim predstavama kao i o sličnim najaktualnijim problemima omladinskog odgoja, on se obraća osobno na ordinarijat i moli dotične stvari. Tako se obraća na biskupe u Belgiji, u Italiji, Austriji, u Rumunjskoj, u Kanadi, da o Francuskoj i ne govorimo. Nakon njegove smrti mu je stiglo materijala iz Kanade“ (Žanko, 1928, 165 -166).

U isto vrijeme, iz svih njegovih spisa i intervenata po ovom pitanju, jasno se vidi da je Ivan ozbiljno započeo borbu za obranu i ostvarivanje kršćanskih moralnih načela. Ova njegova borba bila je toliko značajnija, i toliko snažnije je osjećao da se u njoj angažira, ukoliko je u katoličkoj sredini, kako on sam opisuje, vladalo ozračje „koja hoće paktirati s duhom ovog svijeta, koja kao da hoće balansirati na granici, tj. hoće ostati unutar Crkve, ali neće činiti više negoli se bezuvjetno traži, da se ostane u Crkvi“ (Merz, 1938, 297).

Zbog toga je on htio iz atmosfere minimalizma istrgnuti one koji su spremni ne za politički, ili socijalno ekonomski ili nacionalni, već upravo za ćudoredni apostolat koji je najpotrebniji. I ovo mu je dijelom uspjelo baš time što je oslobodio HOS od utjecaja Seniorata ( Nagy, 1977).

Čistoća – ljubav – spolnost

Glavni cilj svih Ivanovih napora u moralnom apostolatu sastojao se u odgajanju mladih prema pravom osjećaju za moralne vrijednosti koje se odnose na čistoću, spolnost i ljubav. Svim svojim interventima na ovom području pokušavao je postići da mladi usvoje norme kršćanskog morala. Nije moguće u ovom radu predstaviti i analizirati sve Ivanove spise o ovoj temi, zato što obuhvaćaju velik broj stranica, bilo objavljenih, bilo onih koje su ostale u rukopisu, a sačuvane su u arhivi.

Kratko ćemo se zaustaviti na knjižici Ti i ona,[24] u kojoj je Ivan na sustavan način izložio svoje ideje. Na 92 stranice Ivan detaljno, sa svom ozbiljnošću te na znanstvenim temeljima, obrađuje problematiku ljubavi, spolnosti i čistoće. Ova knjižica je zapravo namijenjena zrelijoj muškoj mladeži. Pored toga što pokazuje vrednote bračnog života i daje praktične savjete za bračnu pripravu, Ivan ne propušta predstaviti ni vrednote života u trajnoj čistoći i djevičanstvu. Pored toga daje mnoge praktične savjete kako bi se sačuvala čistoća u mladenačkim godinama. Naravno, čitava knjižica je prožeta brojnim navodima, bilo iz Svetoga Pisma, bilo iz moralnog učenja Crkve; i na čitavu problematiku on gleda s nadnaravne točke gledišta, tako da knjižica na najbolji način predstavlja nauk Crkve o toj temi ( Nagy, 1977). Donosimo kratki navod sa samog početka ove knjižice u kojem Merz objašnjava porijeklo spolnosti i spolnog nagona: „Gospod Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti usadio u narav čovjeka nagon, koji ga pokreće prema osobi drugoga spola. Zato taj nagon i zovemo spolnim nagonom. Po sebi taj nagon nije ništa grješna, jer potječe od samoga Boga, koji je čovječju narav stvorio. Taj spolni nagon nije samo tjelesni nagon, već on obuhvaća cijeloga čovjeka: njegovu dušu i njegovo tijelo“ (Merz, 1926a, 1).

Kako u knjižici Ti i ona, tako i u drugim svojim spisima, Ivan obrađuje druga područja ljudskog života koja su usko povezana s problemom čistoće, te i u tome daje jasne smjernice, ideje i rješenja, nadahnjujući se uvijek na nauku Crkve i aktualnim smjernicama Učiteljstva. Riječ je uglavnom o svim onim područjima života koja stavljaju u opasnost čistoću i ljudsku ljubav: ples, moda, koedukacija[25], kino, tisak, itd. Kratko ćemo reći po koju riječ o svakom području.

a) Moda.

S obzirom na njegovo zauzimanje na području mode, M. Stanković koja je izbliza bila svjedok svega onoga što je Ivan govorio i pisao o toj temi, ovako se izražava:

„Uopće čitavu borbu protiv nečedne mode unutar naših redova počeo je zapravo dr. Merz. On je to smatrao jednim od svojih najvećih životnih zadataka. Neprestano je proučavao to pitanje, istraživao kako je u drugim katoličkim zemljama, tražio crkvene smjernice u tom pravcu. Gotovo svaki dan donio bi nam okružnicu kojega katoličkog biskupa o modi, govor Svetog Oca o tom pitanju i dokumente kako se druge katoličke ženske organizacije bore protiv nečedne mode.“ (Stanković, 1944, 126).

Cilj Merzove borbe protiv mode nije bio samo u tome da se smanje prilike za grijeh, nego je prije svega bio zahtjev apostolata u Katoličkoj akciji što je Ivan tražio od svakog mladog člana HOS-a, kako to zorno ilustrira slijedeći citat:

„Ako naše tijelo lijepo i čedno odjevamo, postajemo apostoli svetoga Krštenja, propovijedamo da se po svetome Krštenju naša gola izranjena duša obukla blistavom i divnom odjećom Krista i to upravo onako kao što se naše golo i od pohote izranjeno tijelo zaogrnulo lijepim i čednim odjećama. Ta to je i u duhu svete Crkve! To hoće život i osjećanje sa svetom Crkvom!“ (Merz, 1930, 85 – 86).

b) Ples

I o ovom području je Ivan mnogo pisao. Na prvom mjestu tu je njegova knjižica, Katolici i novi plesovi[26], gdje analizira nove plesove onog vremena koji su vrijeđali kršćanski moral te donosi svoj kritički sud, utemeljen na nauku Crkve. S druge strane, bilo u ovoj knjižici, bilo u drugim svojim spisima, suočava se s problematikom na pozitivan način, što je bila metoda koju je slijedio i u obrađivanju drugih moralnih problema. Pokušava istaknuti pozitivne vrijednosti plesa, donosi one koji su pozitivno dopušteni i koji ne vrijeđaju moralna načela, te preporučuje da se ovi njeguju među mladima i da se usavršavaju, a na kraju ples stavlja i u odnos s nadnaravnim vrednotama. Za Ivana plesovi su sredstvo izraza duše, koja posredstvom plesa pokazuje svoje gospodstvo nad tijelom (Nagy, 1977).

c) Sredstva komunikacije: tisak i film

Ivan je bio svjestan činjenice da se moralno zlo može širiti i posredstvom suvremenih sredstava društvene komunikacije i zbog toga nije oklijevao da pokaže svoja stajališta, koja su bila samo ponavljanje onoga što je Crkva držala o toj tematici. Tako, još kao student, objavljuje članak Vlast Crkve i novinarstvo u kojem iznosi da je biskup iz pokrajine Milwaukee u Americi zabranio neke novine zbog moralne štete koju su uzrokovane kod čitatelja. Ivan je zaželio da se slična stvar dogodi i kod nas, poziva svećenike i laike da se bore protiv nemoralnog tiska te da šire onaj dobar (Nagy, 1977).

Ista stajališta Ivan pokazuje pred problemom filma. Jednom zgodom bio je pozvan da sudjeluje na Skupštini narodnih, kulturnih i vjerskih udruga. Kada se utvrdilo da cenzura nije dobro obavljala svoj posao i kada su počeli predlagati nova pravila za cenzuru koja su ostajala prilično nejasna i neodređena, Ivan je ustao i intervenirao:

„U filmsku cenzuru trebaju ući zastupnici Crkve. A onda što je zabranjeno za mladež ispod 16 godina nije ni za mladež iznad 16 god; ne preporučuje se ni starijima. Zar se moramo valjati u kaljuži da je upoznamo. Film ima daleko važniju zadaću nego fotografiranje života sa dna“ (Križarica, 1938, 83).

Glazba

U univerzalnosti svog duha koji je obuhvaćao tolike ljudske subjekte i tematike, Ivan je dodirnuo i problem glazbe u odnosu na orlovski pokret u kojem se njegovala glazba i pjesma. U svom djelu Glazba i katolicizam, koje je do sada ostalo u rukopisu, Ivan s teoretskog i praktičnog gledišta obrađuje problem glazbe. Daje 30 konkretnih načela za njegovanje glazbe i pjevanja u Orlovstvu, temeljeći sve na zahtjevima kršćanskog morala (Nagy, 2008b).

Tjelesni odgoj

Gimnastika je zapravo bila konstitutivna dimenzija Orlovstva, i zahvaljujući njoj sam pokret je privukao zanimanje mnogih mladih i prilično brzo se raširio u slavenskim zemljama.

Pored onog vjersko-kulturnog momenta kojemu je Ivan posvetio najveću pozornost u svom radu u Orlovstvu, on se s teoretske strane također ozbiljno zauzeo oko problema tjelesnog odgoja. Plod njegovog studija ove teme, Ivan nam je ostavio u velikom djelu Ljudsko tijelo i tjelesni odgoj u svjetlu Katoličke Crkve, koje je nažalost još uvijek ostalo samo rukopis. Međutim, ono mu je služilo kao temelj za njegova predavanja u HOS-u ili za članke koje je objavljivao o ovoj temi ( Nagy, 1977).

Zanimljivo je što Ivan povezuje Blaženu Djevicu Mariju s tjelesnim odgojem. Svoja razmišljanja o tome je objavio u članku Marija i gimnastika. Njegovo mišljenje je sljedeće:

„U Mariji je vladala savršena harmonija između ljepote tijela i svetosti duše. Zato Orao koji se bavi gimnastikom mora si za primjer uzeti Mariju i dok inzistira na ljepoti i zdravlju tijela, mora kroz to pokazati kako u njegovom zdravom i lijepom tijelu prebiva duša urešena božanskim darom posvetne milosti“(Merz, 1924e, 139 – 141).

Iz svega što je Ivan napisao o tjelesnom odgoju, najvažnije stavove Ivana Merza najbolje sažima o Nagy (2008b, 243), u svom članku: Bl. Ivan Merz – odgojitelj mladih u vjeri: Sadržaji odgoja u vjeri.

„ 1. – Tjelesni odgoj je važan čimbenik u sveukupnom odgoju mladih i mora se inzistirati na njegovom ostvarenju. 2. – Tjelesni odgoj nikada nije cilj samom sebi, već mora biti u službi najviših vrijednosti, mora služiti usavršavanju čitavog ljudskog bića prema skladu tijela i duše. 3. – Umjeren tjelesni odgoj čini mogućim ostvarenje kršćanskih ideala prije svega vlast duše nad tijelom i njegovim strastima. 4. – Treba biti pažljiv kako se ne bi upalo u sportski materijalizam. Izbjegavati sve opasnosti koje u njega vode. 5. – Kako bi se preduhitrile ove opasnosti i ostvario ispravan tjelesni odgoj, treba slijediti sve smjernice koje crkveno Učiteljstvo daje o toj tematici“.

Političko djelovanje

I ovom tako širokom, ali delikatnom i važnom području, Ivan je posvetio svoje brojne članke i izradio jedno veliko djelo koje je ostalo u rukopisu, Načela katoličke političke akcije. U njemu Merz donosi veliki mozaik citata raznih crkvenih dokumenata, izjava papa, biskupa, teologa o tome kakav stav treba kršćanin zauzimati u politici i gdje i kako se politički angažirati (Nagy, 2008b). Njegovo stanovište je veoma jasno: Dok se s jedne strane Crkva i društva Katoličke akcije ne mogu opredjeljivati za stranačku politiku, da ne bi time bilo kompromitirano nadnaravno poslanje Crkve, s druge strane katolici mogu, dapače trebaju se angažirati i politički nastojeći da u društveni život unose načela Evanđelja, kršćanskog morala i vjere. Zato se trebaju opredjeljivati za onu stranku koja najbolje brani kršćanska moralna načela.

Žensko pitanje.

Dvije su temeljne ideje za koje se Ivan bori u svom apostolatu među ženskim svijetom: borba za dostojanstvo žene i usmjeravanje žene prema apostolatu. Sjedinjena s ove dvije temeljne ideje jest i treća, koju Ivan često ističe: čistoća i posvećeno djevičanstvo, naročito u svjetovnom staležu.

a) Dostojanstvo žene

Skoro u svakom njegovom interventu, bilo pisanom, bilo usmenom, prisutna je ideja o dostojanstvu žene i njenom nastojanju da ovo dostojanstvo obrani od svih onih elemenata modernog života koji ga degradiraju. Ovo je bilo tako karakteristično i uočljivo da su mu same djevojke dale nadimak Vitez ženske časti. M. Stanković nam je dala osobno svjedočenje o tome kako su ona i druge mlade djevojke cijenile ovu Merzovu borbu za njihovo žensko dostojanstvo:

„Za njega je žena, čista i kreposna žena nešto veliko i uzvišeno. Ona mu je kopija njegove ljubljene majke, još više, ona mu je sestra Djevice iz Lurda, koju će cijeloga života ljubiti žarom srednjovjekovnih mistika. Upravo zato vrijeđa ga ne samo nabacivanje na žensku čast i dostojanstvo, već ga duboko vrijeđa lakoumno ponašanje onoga ženskog svijeta, koji zaboravlja kakvu vrednotu nosi u sebi. I tu se on, ponizan i tih, čedan i blag, osjetljivo bunio… Upravo bez milosrđa šibao je Merz nastranosti suvremene ženske omladine i kakogod je rado praštao, u tim je stvarima bio gotovo neumoljiv. A to samo zato, jer je jasno vidio što znači u životu obitelji i naroda dobra žena, a kako utjecaj zle žene ostavlja nezdrave tragove i razara i obitelji i narode“ (Stanković, 1937, 139).

b) Poziv za apostolat

Ne manje snažna ideja koja je posvuda bila prisutna u njegovom kontaktu sa ženskim svijetom, bila je ideja o apostolatu djevojke i žene, osobito one koja je član katoličke organizacije, Katoličke akcije. Ivan je napisao mnogo o problemu kako uključiti ženu u apostolat, koji su uvjeti, zahtjevi i ciljevi ovoga apostolata, itd. Njegovo duboko uvjerenje o važnosti apostolata žene, djevojke, Ivan izražava ovako u jednom predavanju o Kristu Kralju, namijenjenom djevojkama Saveza hrvatskih orlica:

„Mi smo članice vojujuće Crkve – Ecclesiae militantis – svaka je kršćanka vojnik, a poglavito ona, koja ratuje pod zastavom katoličkih udruženja. Zato je naša dužnost da posvuda postanemo apostolima Kristova Kraljevstva“ (Merz, 1943, 3).

c) Žena u društvu

Ivan je također ušao i u druge probleme vezane za mjesto žene u društvu. Kako je u to vrijeme bio prilično aktualan problem prava glasa žena, Ivan nije oklijevao da se pozabavi i ovom problematikom. O tome problemu piše Marici Stanković dugo pismo (Nagy, 2008b), naravno podupirući pravo glasa za žene. Treba reći da se i u ovoj stvari Ivanovo stajalište nije udaljavalo od stajališta službene Crkve onoga vremena, te da je i po ovom pitanju bio njen vjeran tumač. Pored toga je proučavao i druga pitanja koja su se odnosila na ulogu žene u Crkvi i u kršćanstvu uopće, ali prerana smrt ga je spriječila da objavi nešto više o ovim problemima.

 2.4 Metode u odgojnom radu Ivana Merza

Ivan je potpuno prihvatio stoljetnu metodologiju koju Crkva predlaže i slijedi da bi ostvarila svoju spasenjsku misiju vodeći ljude prema vječnom spasenju. Sva sredstva i metode koje Crkva upotrebljava i savjetuje, Ivan je prihvatio, dapače on ih obogaćuje svojim refleksijama i inicijativama, ali uvijek u skladu s crkvenim učenjem i metodama. I ovdje važi temeljno njegovo načelo: sve je to on sam najprije u svome osobnom životu ostvarivao, po tim je metodama svoj duhovni život vodio i provjeravao ih je u praksi, da bi ih onda mogao primjenjivati i u svome apostolatu.

 2.4.1 Izravni apostolat

U članku Stjecanje podmlatka, Ivan Merz (1923) je izradio detaljnu metodologiju za apostolat mladih članova katoličkih organizacija. Riječ je o predavanju koje je Ivan održao za vrijeme tečaja Lige, katoličke udruge mladih. Već u prvoj rečenici predavanja, on objašnjava kako shvaća rad za pridobivanje novih članova za katoličku udrugu: „Naslov ovoga predavanja mogao bi biti: kako će jedan organizirani katolički đak raditi za spasenje duša“ (Merz, 1923, 14).

Prvo načelo ovoga rada na spasenju duša, po Merzu se nalazi „u našemu odnosu s Isusom, koji mora živjeti u nama“(Isto). Potom detaljnije objašnjava kako treba organizirati duhovni život.

Nakon ovoga prvog koraka kojim smo „stavili našu osobnu slobodu u službu Isusove volje“(Isto), slijedi drugi korak, izravni kontakt s našim drugovima. Ivan ovdje zapravo opisuje svoj način djelovanja u apostolatu. Na prvom mjestu Ivan inzistira da u svakom našem apostolskom kontaktu s bližnjim. Isti kontakt sa bližnjima na koje želimo apostolski utjecati, mora biti pun milosrđa i ljubavi.

Ivan, zatim, naglašava poteškoće koje mladi apostol susreće u radu, prije svega s protivnicima. Inzistira da je potrebno dobro razlikovati njihove krive ideje od ljudi koji te ideje imaju. U suprotnom dolazi do potpunog odvajanja i odbijanja, što je protiv Kristove ljubavi koja nas mora poticati da izađemo iz okvira naše organizacije, i da imamo kontakt s onima koji misle drugačije od nas.

Ivan pored ovoga inzistira da katolička organizacija mladih mora biti organizacija elite, to jest onih mladih koji su spremni izvršavati sva njena pravila. Privlačiti u organizaciju mlade koji su već moralno posrnuli nije preporučljivo, zato što su za njih, za njihovo obraćenje, potrebna sredstva jača od onih s kojima raspolaže organizacija. Općenito gledano, svi napori u ovome smislu su uzaludni zato što organizacija nije mjesto spasenja već posrnulih pojedinaca. Iz tog razloga, u organizaciju treba privlačiti one mlade „koji su sami po sebi plemeniti, požrtvovni, ali zbog predrasuda ili drugih razloga nisu imali zgode da prigrle kršćanstvo“(Merz, 1923, 16).

Na kraju Ivan donosi posljednje načelo:

„Za stjecanje podmlatka također je od osobite važnosti da se članovi organizacije međusobno potpomažu i vole. Nije dovoljno da su njihove veze samo službenoga karaktera, već se u organizaciji moraju gojiti prava kršćanska prijateljstva, koja su rezultat istih ideala i koja traju vječno jer su im ideali vječni“ (Isto).

Ovaj tip prijateljskih odnosa sprečava izlazak iz organizacije, a oni koji su se već udaljili, mogli bi, ovom prijateljskom atmosferom koja mora vladati unutar organizacije, biti ponovno privučeni. Ovaj članak bl. Ivana Merza o apostolskoj metodologiji mladoga člana katoličke organizacije, osim načela kojima se Merz vodio, zapravo opisuje kako je on sam postupao u apostolatu.

 2.4.2 Važnost katoličkog tiska

Posebnu pozornost Ivan posvećuje pisanom apostolatu: on je sam mnogo toga napisao i objavio. Posebno je inzistirao na važnosti objavljivanja i čitanja katoličkog tiska. Kako smo već primijetili, Ivan je bio zainteresiran za osnivanje katoličkog dnevnika koji u to vrijeme u Hrvatskoj nije postojao. Čak je otišao u Francusku da bi proučio kako je organiziran njihov katolički tisak, posebice dnevne novine La Croix (Nagy, 2008c). O ovome je u njegovom arhivu ostao sačuvan jedan zanimljiv rukopis, nacrt pravila koje je sastavio za osnivanje i redakciju katoličkog dnevnika, za kojeg je čak i ime izabrao: Kristov stijeg. Iz cilja koji daje novinama, i iz zahtjeva koje je tražio od članova redakcije i od samih novinara, vidi se jedno: uzvišeni nadnaravni duh koji je morao stajati u temelju katoličkog dnevnika (Isto).

 2.4.3 Različita načela i metode

a) Razboritost

Ivan mnogo inzistira na razboritosti kada je riječ o apostolskom radu samih mladih. Da bi se izbjeglo ometanje mladih od njihovih primarnih obveza kao što su školske obaveze, te kako bi se izbjegle opasnosti mladenačkog aktivizma bez dovoljne pripreme, Ivan je zahtijevao da mladi članovi katoličke organizacije trebaju 90% svoga rada i slobodnog vremena utrošiti za svoju izobrazbu, a tek 10% za sam apsotolat.

b) Trpljenje

Ivan je svjestan kakvo snažno sredstvo za apostolat može biti trpljenje, i kakav može biti njegov uspjeh. Zato dušama koje trpe piše i hrabri ih da ponude svoje patnje za spasenje duša i za uspjeh raznih apostolskih poduhvata.

c) Pedagogija uzora

Pedagogija uzora prisutna je i u Ivanovom apostolatu. Ivan je svjestan kako dobar primjer može biti itekako pobudan i poticajan za promjenu ponašanja ili usvajanje novih stavova ili vrijednost pa zato revno priređuje članke o svecima ili osobama uzornog kršćanskog života. Na prvom mjestu ovdje ulazi sveta Ivana Arška koju Ivan postavlja Orlicama za zaštitnicu i uzor, i čiju je biografiju objavio na hrvatskom. Zatim piše članke o uzornome životu Pierra Poyeta, francuskog studenta, kao i o mladom inženjeru Draganu Maroševiću, svome studentskom drugu, koji je preminuo samo godinu dana prije Ivana.

d) Savjeti za očuvanje čistoće

Kada mu je u jednoj anketi postavljeno pitanje: „koja sredstva smatra najboljima za očuvanje čistoće“, Ivan odgovara: „Oduševljenje za sv. Crkvu, koje se temelji na poznavanju vjere. Dnevna sv. Pričest, sistematsko dnevno svladavanje tijela (u jelu, naglom ustajanju iz kreveta, redovita tjelovježba barem 10 minuta dnevno) te ne tražiti žensko društvo“ (Nagy, 1971, 273).

e) Pedagogija svakog susreta

Ovim bi se riječima moglo opisati nastojanje bl. Ivana da svakog svoga sugovornika približi Bogu. Njegov prijatelj Dušan Žanko napisao je o ovoj Merzovoj osobini:

„S Merzom čovjek ne može započeti razgovor o najindiferentnijoj stvari, a da on kroz pet minuta ne skrene stvar na religiozno-teološko ili socijalno-crkveno područje“ (Žanko, 1929, 4).

Brojna su svjedočanstva u tome smislu koja donose Ivanovi biografi (Nagy, 1971), što razni njegovi prijatelji pišu u svojim sjećanjima objavljenima u različitim časopisima, o tome kako on nije propuštao niti jednu priliku, niti jedan susret, pa čak ni onaj sasvim slučajan, da djeluje apostolski, da usmjeri sugovornika na najuzvišenije moralne i vjerske vrijednosti.

 3. IVAN MERZ DANAS

Sve što je Merz ostvario na području odgojnog rada nije se zasnivalo samo na izvrsnoj teoriji, niti u dosljednom primjenjivanju načela za koja je uvjeren da koriste odgajanicima. Njegov je uspjeh ležao u prvom redu u njegovoj svetačkoj osobi koja je sva bila prožeta vjerom; on je sva ta načela već primjenjivao u svome osobnom životu. I odatle snaga njegovog odgojnog rada. U njemu su mogli vidjeti ostvareno ono što je tražio od drugih.

Nakon prikaza života i rada Ivana Merza možemo postaviti pitanje da li se primjer Ivana Merza, njegov rad i sva njegova bogata duhovna baština može upotrijebiti u odgoju mladih danas. Mogu li današnji odgajatelji, učitelji, pedagozi naći kakvu pomoć u primjeru Ivana Merza. Sigurno je da su neke odgojne aktivnosti kojima se Merz bavio u svom životu povijesno uvjetovane, koje pripadaju onom vremenu kad je Merz živio. Npr. njegova angažiranost u katoličkoj organizaciji orlovstva koja danas više ne postoji, ili njegovo promicanje ideja Katoličke Akcije. No stavljajući na stranu te povijesne okvire u kojima se odvijao Merzov apostolat, u njegovoj duhovnoj baštini, u njegovim spisima, tekstovima, te apostolskim ostvarenjima ima mnogo ideja, načela, misli, stavova, sadržaja i metoda koje su aktualne i danas. Riječi koje su njegovi mladi štovatelji i sljedbenici ispisali na bijelu svilenu vrpcu zlatnim slovima na vijenac koji su mu donijeli na grob imaju svu svoju aktualnost i danas: “Hvala Ti orle Kristov što si nam pokazao put k Suncu”.

Tko želi primjer Ivana Merza upotrijebiti u svom odgojnom radu sigurno treba najprije upoznati, njegov život, njegove ideje, njegova ostvarenja. A onda će mu već sam taj susret s Merzom sugerirati što iz njegove bogate duhovne baštine predložiti mladima. Primjer Ivana Merza je najprikladniji da se predstavi učenicima u srednjoj školi a može i u završnim razredima osnovnih škola. Taj uzrast mladih koji traži uzore, ideale, s kime se identificirati, model po kojem izgraditi svoj život, može u Ivanu Merzu naći veoma lako jedan kršćanski model po kojemu izgrađivati svoj karakter, svoju osobnost.

Sredstvo koje odgajatelj može upotrijebiti u svom odgojnom radu jest Merzov dnevnik koji je u glavnini već objavljen u raznim publikacijama o Ivanu Merzu. U dnevniku možemo pratiti mladog Ivana kako se kroz oluje mladosti, kroz sumnje, razmišljanja, moralnu borbu uspinje prema zrelom shvaćanju kršćanstva. Upravo te stranice njegova uspinjanja, njegovo lutanje, traženje, razmišljanje, čine ga bliskim svakom mladom čovjeku koji u sebi doživljava s jedne strane težnju prema određenim idealima, s druge pak strane osjeća u sebi slabost, podijeljenost, teškoću u ostvarenju tih ideala.

 3.1 Ivan Merz kao primjer i nadahnuće

U današnje vrijeme mnogo je inicijativa i primjera u kojima se vidi kako je osoba Ivana Merza nadahnuće za mnoge i razne aktivnosti. Stvaranjem samostalne hrvatske države obnovljena je 1992. križarska organizacija, a ime Ivana Merza je rehabilitirano. On ponovno postaje uzor i ideal hrvatske mladeži, organiziraju se skupovi posvećeni njegovu životu i djelovanju, postavljaju se spomen-ploče, spomenici, društva i škole dobivaju njegovo ime. U okviru Hrvatske katoličke misije u Parizu od 1989. djeluje Društvo mladih “Ivan Merz”. Svrha je promicanje vjerskih i moralnih vrijednosti, kršćanski apostolat i čuvanje uspomene na Ivana Merza. Godine 1991. i Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu dobio je ime Ivana Merza. U zbornici Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu 1992. postavljeno je poprsje Ivana Merza, od prosinca 1994. (mjesec u kojemu je rođen Merz), škola u Draškovićevoj ulici nosi ime OŠ “Dr. Ivan Merz”.

Od 2009. godine u OŠ „Dr Ivan Merz“ u Zagrebu provodi se projekt pod nazivom „Put k suncu“[27]. Projekt obuhvaća godišnja natjecanja iz nekoliko kategorija a održava se prigodom proslave Dana škole „Dr. Ivan Merz“ u Zagrebu koji se slavi 10. svibnja (Dan smrti bl. Ivana Merza i ujedno njegov crkveni blagdan). Natjecanje se ostvaruje u korelaciji s predmetima vjeronauk, hrvatski jezik i književnost, informatika, likovna kultura i tjelesno-zdravstvena kultura. Za realizaciju ovoga projekta dobiveno je odobrenje od Gradskog Ureda za obrazovanje i od Agencije za odgoj i obrazovanje.

Program projekta

1.

Natjecanje u znanju o bl. Ivanu (vjeronauk). – Provodi se u ekipi od četiri učenika. Školsko natjecanje priprema sam učitelj – mentor na temelju literature objavljene o bl. Ivanu Merzu.

2.

Literarno natjecanje. Za natjecanje u prozi predviđen je esej na temu lika, djela i tekstova-misli bl. Ivana Merza. Za natjecanje u poeziji traži se pjesma koja na osoban, lijep i kvalitetan način promišlja lik i djelo bl. Ivana.

3.

Računalno natjecanje odnosi se: a) na suvremenu i maštovitu prezentaciju u power pointu o Blaženikovu liku i djelu; b) na izradu digitalnih fotografija povezanih sa životom i djelovanjem bl. Ivana.

4.

Likovno natjecanje u obliku crteža, slike ili plakata povezanih s bl. Ivanom Merzom treba biti maštovito i originalno.

5.

Sportsko natjecanje u raznim disciplinama održava se u Osnovnoj školi „Dr. Ivan Merz“.

Pobjednicima u svih ovih pet kategorija dodjeljuju se nagrade u obliku diploma, pokala, medalja, knjiga i nagradnih putovanja. Na temelju iskustava projekt će se svake godine usavršavati i proširivati kako bi mogao biti ponuđen što većem broju škola i učenika.

Projekt se uspješno odvijao prošle i nastavio ove godine te sam i sam imao priliku osvjedočiti se sa koliko žara i entuzijazma učenici i njihovi mentori pristupaju i sudjeluju u aktivnostima projekta.

 3.2 Projekt „Ivan Merz“ u Gimnaziji Velika Gorica

Postulator kauze za proglašenje svetim Ivana Merza, proveo je sa nekoliko vjeroučitelja 1996. i 1997. u Osijeku i Drvaru zanimljiv projekt u kojem su učenicima prvih i drugih razreda srednjih škola dali da pročitaju kratku biografiju Ivana Merza sa dijelovima njegova dnevnika te se na taj način upoznaju sa osobom Ivana Merza. Nakon što su učenici pročitali biografiju zadatak im je bio sročiti kratki esej o dojmovima nakon čitanja. O onome kako su oni doživjeli osobu Ivana Merza. Rezultati su bili izvrsni. Učenici su u velikom broju odgovorili na ovu inicijativu i ostavili u pisanom obliku krasna svjedočanstva o svojem doživljaju života i djela Ivana Merza.

Ideja o izravnom donošenju života i misli Ivana Merza učenicima jako mi se dopala pa sam odlučio pokušati ponoviti isto 14 godina nakon što je prvi projekt proveden. U mjesecu travnju ove godine imao sam priliku održati po jedan nastavni sat u tri razreda Opće gimnazije u Velikoj Gorici. Radilo se o drugim razredima, a nastavni satovi su bili iz vjeronauka. Pedagoginja škole i vjeroučiteljica ljubazno su odgovorile na moju zamolbu i omogućile mi da sa učenicima kroz taj nastavni sat prođem kroz glavne momente i naglaske Merzovog života.

Za razliku od onog prvog projekta provedenog u Osijeku i Drvaru, učenici nisu dobili samo kratke biografije već su kroz taj nastavni sat i kroz prezentaciju, diskusiju i predavanje dobili podlogu, pa rekao bih i inicijalnu motivaciju za daljnje proširenje i produbljivanje svojih spoznaja o Ivanu Merzu. Na kraju nastavnog sata svaki je učenik dobio primjerak knjige Božidara Nagy-a: Ivan Merz: Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja iz 1995. u izdanju Postulature za beatifikaciju Ivana Merza, koju su onda trebali u slijedeća tri tjedna pročitati te o tome donijeti pismene uratke u formi eseja.

Rezultati su premašili sva naša očekivanja. Već su nastavni sati o Ivanu Merzu pokazivali da je interes za njegov život i rad izuzetan, a eseji koji su kasnije pristizali samo su to i potvrđivali.

U sklopu ovog rada donosim nekoliko izvadaka iz tih uradaka:

Vjera kao životni put

Većina nas svece i blaženike, pa tako i ja, doživljavamo kao osobe koje su cijeli svoj život posvetile vjeri u Boga, te su od samoga rođenja pa sve do smrti činili samo dobro. No pravi primjer kako to ne mora biti tako je Ivan Merz. S tim ne želim reći da on nije bio dobar čovjek i da nije činio dobra djela, upravo suprotno.

Međutim nije bio svećenik, niti je umro mučeničkom smrću ili boreći se za Crkvu i ono što ona predstavlja. Ono što ga čini posebnim je činjenica da nije odgojen kao katolik, a opet je prepoznao tu vjeru kao svoj životni put.

– Anita Pušić

Bog mi daje snage

Ovi ulomci njegova dnevnika su mi se jako svidjeli jer sam u cijeloj toj priči spoznao samog sebe. Bog mi daje snage za svaki novi dan i u njega se uzdam. Kroz čitav život se uči kako biti bolji i pošteniji i koliko god bio posvećen vjeri ja nisam toliko jak da izdržim sve pritiske današnjeg svijeta, a divim se Ivanu Merzu jer je on to uspio. Slijedio je Boga na način koji je u njegovo doba bio pomalo osuđivan. Svatko ima svoju sudbinu, pa ju možemo samo prihvatiti kao što je i Ivan Merz napravio I to je definitivno najbolje za nas i za naš vječni život.

– Ante Pastuović

Pelijepo da bi bilo stvarno

U početku čitanja mi se ovo činilo beskorisno i nepotrebno, ali morala sam čitati dalje jer to nam je bio zadatak. Došavši do ovih riječi promijenila sam mišljenje: “Maturirao sam. Riješio sam se brige, ali…plakao sam u podne. Tko bi znao zašto. Novi korak. Djetinjstvo je prošlo. Počinju velike dužnosti. Ideali postaju realna pitanja. Proći će i život.”

Osjećala sam želju da čitam dalje i čitajući nisam mogla prestati, sve više i više me je nešto privlačilo. Osjećala sam snagu i trenutno se osjećam upotpunjeno. Mislim da je ovo prelijepo da bi bilo stvarno, danas ne postoje takvi ljudi. Makar bi trebali, upravo takvi ljudi bi nam trebali na zemlji. Da nam govore umjesto Boga i da nas prihvate u svakom trenutku i da nam pomognu.

– Barbara Grđan

Jednostavno nenadmašivo

Omogućiti nekome da se osjeća ljubljeno… To je, jednostavno nenadmašivo. To mogu samo rijetki i posebni. Jedan u milijun, koji se tako teško nalazi, a tako brzo nas napusti… A Ivan Merz je bio sve to. Sve. I to nadahnjuje ljude da krenu njegovim putem i budu bliski Kristu i ljudima.

– Dorotea Štuban

Bog pazi na mene i čuva me

Gotovo svaku nedjelju idem na misu, redovito se ispovijedam i svaku večer prije spavanja pomolim Bogu. Zbog toga sam svojim vršnjacima vjerojatno čudna. Da se svi mi okrenemo prema vjeri i Bogu kao što je učinio i Ivan Merz na ovom svijetu ne bi bilo zla. Osjećam se sigurnije kad se pomolim Bogu i krećem u svaki novi dan bez straha. Znam da će me Bog čuvati u svakom trenutku i da ako mu se prepustim da će me voditi kroz cijeli moj život. Živim život punim srcem zato što znam da dragi Bog na mene pazi i čuva me svakodnevno. Kada god se nalazim u nedoumici ili nekoj brizi ja se redovito njemu obraćam kroz molitve, a to mi pruža utjehu i sigurnost daleko više nego neka čaša ispijenog vina ili popušene cigarete.

– Helena Dijanić

Merz kao uzor

Po meni je Ivan Merz tip osobe kakvoj ja težim da postanem, jer me ta njegova dobrota i velikodušnost taknula. Posvetio je cijeli svoj život Bogu i služenju njemu, u čem mu je, po meni, pomoglo i tadašnje vrijeme i kada vjernici nisu bili ismijavani i nije bilo sramota ići u crkvu kao što je to u današnjem društvu. Kod njega me fascinira to koliko je proučavao neke stvari i koliko je čitao, pa čak i pisao, te bi želio saznati gotovo sve o njemu.

– Hrvoje Sovina

Hoditi s Božjom milošću

Koliko god ja mislila upravo ovako kako sam napisala gore u eseju, stvarno i stvarno su me dirnule njegove misli i ta utjeha koja je u Bogu. Mislim da ne bih imala snage posvetiti svoj život Bogu kao što je to Ivan učinio. Strah me jer to odbijam, jer, kada mi je Bog već dao da na to pomislim, zašto to odbijam? Ali vjerujem da je Bog svima nama odabrao neki put, ne toliko požrtvovan kao Ivanov,ali koji god to put bio, možemo njime hoditi s Božjom milošću, čineći dobro, i vjerujem da će biti dobro.

– Josipa Vujević

Pravi put

Kroz vjeronauk učim kako biti pošten i dobar čovjek. Profesorica nam priča kako trebamo pomagati ljudima, a u crkvi kroz propovijedi slušam što je radio Isus. Svećenici i ostali vjernici mogu nam dati znanje i prihvatiti nas kao što je radio Ivan Merz. Kroz svaki korak u životu vodi me vjera i ljubav. Zahvalan sam Bogu na svemu što mi je pruženo i mislim da svaku priliku trebamo iskoristiti najbolje što možemo. Stvarno mi se sviđa ovo što sam pročitao i divim se Ivanu Merzu, jer i ja koliko god bio prepušten vjeri nisam toliko jak da izdržim pritiske sa svih strana. Moji prijatelji nisu toliko prepušteni i ne shvaćaju me u potpunosti. Gledajući druge ponosan sam na sebe što tražim snagu u pravim stvarima, a ne u onim pogrešnim. Neke od njegovih riječi ću pamtiti jako dugo jer su me digle i pokazale mi pravi put. Ovaj esej je došao u pravi trenutak. Stvarno mi je drago što sam na ovaj način pobliže upoznao jednog takvog velikog čovjeka jer sam prije jako malo znao njemu.

– Krešimir Karačić

Snaga Molitve

Molitva je povezivanje s Bogom. Mnogi ljudi mole Boga samo kada im je pomoć potrebna, a ne svaki dan. Smatram da to nisu pravi vjernici. Da jesu znali bi da je Bog uvijek uz tebe, a ne samo kada ga ti zatrebaš. Ivan je to znao. Zato je poseban. Zato je drugačiji. Cijeli svoj život dao je Bogu i drugima. Žrtvovao se mnogo puta na mnoge načine i svaki dan je tražio više od sebe. Zavjetovao se na čistoću do ženidbe. Kada bi svi ljudi barem bili upola toliko ustrajni i vjerni Bogu svijet bi bio drugačije mjesto. Kada je bio u ratu u svom dnevniku je napisao da bi najradije sve izgrlio i pomirio među sobom. To dokazuje koliko je volio ljude, život i Boga. Umro je prerano, ali učinio je mnogo dobrih stvari na zemlji. Sigurna sam da je sada još sretniji gore na nebu uz svog vječnog Zaštitnika i Spasitelja.

– Kristina Klasnić

Dan što ga posvećujemo drugom

„Dan što ga čovjek posveti drugom nije nikako gubitak, već dobitak“ – riječi su nad kojima se svi moramo zamisliti i preispitati svoje misli i postupke. Koliko je danas čovjek čovjeku blizak, koliko ljubimo bližnjega svoga? Koliko uopće ljubimo sebe? Ivan Merz nam zaista može biti put k suncu, put k boljem čovjeku.

– Luka – Antonio Debijađi

Ustrajati u dobrim djelima

Merzove riječi su me jako dirnule i odlučila sam ustrajati u svojoj vjeri,širiti ju na druge i nikada ne sumnjati u Boga i njegove mogućnosti već i kad sumnjam moliti se Bogu da mi pomogne da idem prema pravom putu i ustrajem u svojim dobrim djelima.

– Martina Gršetić

Bog vjeruje u nas

I opet se zamislim, i nasmijem, jer možda ipak i nije ovaj svijet nepopravljivo loš kakav se na prvi pogled čini, možda Bog i dalje vjeruje da se mi možemo popraviti. A ako on vjeruje u nas, onda se nemamo više što pitati, nego krenuti sa stvaranjem Kraljevstva Božjeg na Zemlji, počevši od nas samih, pa tako djelić po djelić, ćemo ga i stvoriti.

– Mislav Pavić

Učinila bih sve što je i Ivan Merz učinio

I na kraju što ja zapravo mislim o svemu tome.

Da imam dovoljno hrabrosti i snage, učinila bih sve što je i Ivan Merz učinio.

– Veronika Lovreškov

 ZAKLJUČAK

U ovih pedesetak stranica prošli smo kroz vremenski period od više od stotinu godina, no godine su manje važne. Prošli smo kroz cijeli jedan život koji je po našim mjerilima trajao vrlo kratko, nepune 32 godine. No taj život je u svom relativno kratkom trajanju postigao svoju puninu i konačnu svrhu, svetost. Postići puninu i konačnu svrhu nije bilo lako. Životni put Ivana Merza vodi kroz razne kušnje i teškoće od pohađanja vojne akademije, neželjenog studija prava, teške bolesti očiju koja ga je mučila do kraja njegova ovozemaljskog života, preko strahota I. svjetskog rata na talijanskom bojištu, do ipak sretnijih studentskih dana u Beču i Parizu. Nakon dugotrajnog i napornog procesa školovanja i dozrijevanja Merz dolazi u Zagreb kao mladi profesor pun ideala i gorljivosti za odgoj mladih prije svega za Crkvu, vjeru ali i za stvaranje i odgajanje općenito govoreći, moralno i fizički zdravog naraštaja koji treba preuzeti svoje odgovornosti u obitelji, Crkvi i društvu.

Odmah po dolasku u Zagreb postaje aktivan u radu katoličkih organizacija, a osobito Hrvatskog orlovskog saveza. Hrvatski Orlovski savez je odgajao hrvatsku mladež tjelesno, intelektualno, moralno i vjerski. Merz u Hrvatsko orlovstvo unosi ideje i duh Katoličke akcije koju je pokrenuo Papa Pio XI. Vjera i moral temeljne su vrijednosti odgojnih nastojanja Ivana Merza. Naglasak njegovih odgojnih nastojanja bio je da u mladima potakne ljubav prema Bogu, svakom čovjeku, domovini.

Radeći s mladima, nastojao je da mladež sve svoje stvaralačke snage i nagone stavi pod nadzor razuma i kršćanskih moralnih načela. Trudio se da se kod mladića i djevojaka izgrade ispravni stavovi prema osobama suprotnog spola, ljubavi, spolnoj čistoći, braku, obitelji koji će biti u skladu sa kršćanskim načelima i moralom. Merz je mnogo pozornosti poklanjao i odgoju djevojaka, hrvatskih Orlica. Nastojao je kod djevojaka razviti svijest i osjećaj ženskoga dostojanstva, uzvišenosti majčinstva, poziva za apostolat. Marica Stanković, predsjednica Orlica, nazvala ga je u seriji članaka koje je objavila nakon njegove smrti “vitezom ženske časti”.

Njegovo pedagoško djelovanje ovoga rada bilo je utemeljeno na osobi Isusa Krista i njegovoj Crkvi. U svim svojim poduhvatima i akcijama uvijek se ravnao prema napucima Crkvenog učiteljstva, a sve ono što je od svojih štićenika tražio u daleko većoj mjeri je i sam živio. Prema sebi vrlo strog i zahtjevan, prema svima drugima beskrajno blag, strpljiv i ljubazan. Osobe koje su na bilo koji način dolazile u kontakt sa Ivanom Merzom bilo kao njegovi suradnici u apostolatskom i odgojnom radu, bilo kao njegovi oponenti u raspravama o načinu vođenja katoličkih organizacija, svjedoče o njegovoj dobroti i blagotvornom utjecaju koji je vršio na sve koji su ga okruživali. Osobito su dirljiva svjedočanstva njegovih bivših učenika iz Nadbiskupske gimnazije koja pokazuju Merza kao profesora i odgojitelja koji je prije svega znao biti čovjek i prijatelj, a onda i nastavnik.

Nakon smrti Ivana Merza mladi Vinkovčani, njegovi štovatelji i prijatelji, položili su mu na grob vijenac na kojemu je pisalo: “Hvala Ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k suncu.” Put Ivana Merza bio je put prema beskrajnim visinama, prema Suncu, svjetlosti svijeta, Kristu, ljudskim idealima, uzvišenim vrijednostima, put dosljednoga moralnog i vjerskog usavršavanja.

Razmišljanja generacije koja je rođena stotinu godina nakon Ivana Merza, a čije eseje možemo pročitati u ovom radu pokazuju kako hrabrost da se živi autentičnim kršćanskim i krjeposnim životom ostavlja trajne i duboke brazde u svakom pojedincu i društvu koje ima sreću susresti se sa takvim čovjekom.

U posljednjim se godinama i u Hrvatskoj uočava veći interes za jačanjem odgojnog djelovanja škole. Pod odgojnim djelovanjem škole ne misli se na usputne pozitivne učinke obrazovnoga djelovanja nego na osmišljen dio svakodnevnog djelovanja radi socijalizacije, usvajanja pozitivnih stavova, općih moralnih i demokratskih vrijednosti (Razum, 2008).

Odgoj, shvaćen kao pomoć pojedincu i zajednici za razvoj temeljnih stavova/sposobnosti važnih za dostojanstven razvoj i život za sve i svakoga, kao što su savjest, sloboda, istinoljubivost, odgovornost, solidarnost, ne može ostvariti svoje ciljeve u nekom kratkoročnom razdoblju (isto). Odgoj djeluje na mentalitet. Ne može stoga imati izravne i neposredne učinke, odmah uočljive i lako mjerljive.

Autentičan odgojno-obrazovni proces usmjeren je razvijanju cjelovitosti osobe u svim njezinim dimenzijama: intelektualnoj, socijalnoj, moralnoj, duhovnoj itd. Religiozni odgoj sastavni je dio svakog cjelovito shvaćenog odgoja. Poznavati religijsku problematiku, koja se odnosi na bitna pitanja ljudske egzistencije, i s obzirom na nju zauzeti odgovoran stav, sastavni je dio istinskoga odgojnog procesa i ispravno shvaćenoga školskog programa.

 SAŽETAK

Blaženi Ivan Merz rodio se u Banja Luci 16. XII. 1896. god., gdje završava pučku školu i gimnaziju.Odgajan je u liberalnoj sredini. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom započinje studij prava u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij. Proživljava sve strahote rata na fronti u Italiji od 1916. do 1918. U susretu s patnjom i trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu.

Nakon rata, 1919. nastavlja studij književnosti u Beču , a potom u Parizu. Po završetku studija dolazi u Zagreb 1922. g. i postaje profesor francuskog jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1923. na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce.

Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji “Hrvatski Orlovski Savez” kojoj je dao geslo “Žrtva – Euharistija -Apostolat”. Kao katolički intelektualac i Bogu posvećeni laik riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijske obnove među Hrvatima. Sistematski u Hrvatsku uvodi Katoličku Akciju Pape Pia XI. Živi svetačkim životom prožetim posebnim štovanjem Euharistije koju svakodnevno prima u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu koja je bila središte njegova duhovnog života.

Blaženi Ivan Merz je bio čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, blizak ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu 10. svibnja 1928.g. u 32. godini života, na glasu svetosti.

---

 KLJUČNE RIJEČI

Ivan Merz

odgoj

mladi

apostolat

Hrvatski orlovski savez

 LITERATURA

Arhivska građa iz Arhiva Ivana Merza:

Dnevnik Ivana Merza

Knjige, članci, doktorske disertacije i magistarski radovi:

Basariček, S. (1869): Pedagogija i njezina načela. Napredak, 10 (23), 353-356.

Bognar, L., Matijević, M. (2002), Didaktika. Zagreb: Školska knjiga

Dumbović, I. (1979), Milka Pogačić. Društveni i pedagoški rad. Zagreb: Školske novine i Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Dumbović, I. (1984), Stjepan Basariček – utemeljitelj teorijske pedagogije u Hrvatskoj. Zagreb: Doktorska disertacija.

Dumbović, I. (1996), Glavne zapreke razvoju hrvatske pedagogije (s povijesnim osvrtom). U: Pedagogija i hrvatsko školstvo.Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor, 3-38.

Dumbović, I. (1999), Razvoj pedagoške misli u Hrvatskoj. U: Mijatović, A., Vrgoč, H., Peko, A., Mrkonjić, A., Ledić, J. (ur.), Osnove suvremene pedagogije. Zagreb: HPKZ

Kniewald, D. (1932), Ivan Merz – život i djelovanje. Zagreb: vlastita naklada; u elektroničkom obliku preuzeto sa stranica: http://localhost/ivanmerz.hr/knjige_o/kniewald/index.htm[28]

Kralj, N. (1929), Dr. Ivan Merz. Zumbuli, 6, 28 – 30

Križarica (1938), Na filmskoj skupštini. Za vjeru i dom, 5 (27), 83

Matić, Z. (2005), Ivan Merz i Katolička akcija u Hrvatskoj. Zagreb: Doktorska disertacija

Merz, I. (1923), Stjecanje podmlatka. Luč, (1-2), 14-16

Merz, I.(1924a), Katolička akcija i stranačka politika. Katolički list, 25, 295 -298

Merz, I.(1924b), Katolička akcija u Italiji. Katolički list, (1), 4-6.

Merz, I. (ur.),(1924c), Zlatna Knjiga. – Priručnik Orlovske organizacije. Zagreb

Merz, I. (1924d), Duhovna obnova po liturgiji. Luč, (1), 11 – 17

Merz, I. (1924e), Marija i tjelovježba. Mladost, (8-9), 139 – 141

Merz, I. (1925), Orlovi u Rimu. Katolički tjednik 1 (13), 5

Merz, I. (1925a), Katoličkim roditeljima. Nedjelja, 4 (18), 1-2

Merz, I. (1926), Hrvatsko orlovstvo. Kalendar Presv. Srca Isusova i Marijina, 21, 146 – 147

Merz, I. (1926a), Ti i ona. Zagreb: Novi život

Merz, I. (1926b), Katolici i suvremeni plesovi. Sarajevo: Izdanje Kaptola Vrhbosanskog Merz, I. (1927), Vlast Crkve. Vrhbosna, 41 (5), 75 – 80

Merz, I. (1930), Krijesnica. Za vjeru i dom, (4-5), 84-86

Merz, I. (1938), Iz značajnijih pisama dr. Ivana Merza. Život, (5), 294 – 300

Merz, I. (1943), Krist Kralj. Za vjeru i dom, (8-9), 3

Merz, I. (1971), Put k suncu. Odabrani tekstovi Ivana Merza. Priredio i komentirao o. B. Nagy. Zagreb: Filozofsko – teološki Institut Družbe Isusove

Merz, I. (1976), Merz o sv. Franji. Glasilo postulature, 9 (1-2), F 39/14

Merz, I. (1993), Put k suncu. Odabrani tekstovi Ivana Merza. Priredio i komentirao o. B. Nagy. Zagreb: Filozofsko-teološki institut DI i Postulatura za beatifikaciju I. Merza.

Munjiza, E. (1984), Ivan Filipović – predvodnik naprednog hrvatskog učiteljstva. Velika Kopanica: Magistarski rad.

Nagy, B. (1971), Borac s bijelih planina – Ivan Merz. Zagreb: Filozofsko – teološki institut

Družbe isusove

Nagy, B. (1974), Prijatelj mladih – Ivan Merz. Zagreb: Postulatura Ivana Merza

Nagy, B. (1977), Ivan Merz – uomo di fede ed educatore alla fede. Rim: Doktorska disertacija

Nagy, B. (1980), Tko je Ivan Merz. Zagreb: Postulatura Ivana Merza

Nagy, B. (1990), Svjetlo na gori – dr. Ivan Merz. Zagreb: Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza

Nagy, B. (1995a), Hrvatsko križarstvo. Zagreb: Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza

Nagy, B. (1995b), Ivan Merz: Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja. Zagreb: Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza

Nagy, B. (2008a), Bl. Ivan Merz – odgojitelj mladih u vjeri: Ciljevi odgojnog rada. Kateheza, 30 (2), 156-162

Nagy, B. (2008b), Bl. Ivan Merz – odgojitelj mladih u vjeri: Sadržaji odgoja u vjeri.

Kateheza, 30 (3), 238 – 244

Nagy, B. (2008c), Bl. Ivan Merz – odgojitelj mladih u vjeri: Metodologija odgoja u vjeri. Kateheza, 30 (4), 345 – 353

Nekić, N, (1996), Ivan Merz – profesor i odgojitelj na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Obnovljeni život, br. 3/4 1997., str. 223-334. Predavanja sa Simpozija o Ivanu Merzu održanog 14. XII. 1996. g.

Nikić, G. (1989), Prosvjetiteljski lik Dragojle Jarnević. Zagreb: Magistarski rad.

Ogrizović, M. (1979), Marija Jambrišak. Zagreb: Školske novine i Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ogrizović, M. (1980A), Likovi istaknutih pedagoga. I. Ivan Filipović, Marija i Skender Fabković. Zagreb: Školske novine i Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ogrizović, M. (1980B): Likovi istaknutih pedagoga. II. Ljudevit Modec, Mijat Stojanović, Stjepan Basariček. Zagreb: Školske novine i Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Pastuović, N. (1999), Temeljne zakonitosti obrazovanja i odgoja. U: Mijatović, A., Vrgoč, H., Peko, A., Mrkonjić, A., Ledić, J. (ur.), Osnove suvremene pedagogije. Zagreb: HPKZ

Posavec, K. (2002), Prinosi Antuna Cuvaja razvoju hrvatske pedagogije i školstva. Zagreb: Magistarski rad

Posavec, K. (2007), Razvoj povijesti pedagogije u Hrvatskoj do 1918. godine. Zagreb: Doktorska disertacija

Previšić, V. (1974), Život i rad Martina Robotića. Županja: Gimnazija „Vladimir Nazor“

Razum, R. (2008), Odgojno djelovanje suvremene škole: izazovi i mogućnosti za religiozni odgoj. Bogoslovska smotra, 77 (4), 857 – 880

Rebić, A., Fućak, J., Duda, B. (ur.). (2003), Jeruzalemska Biblija. Zagreb: Kršćanska

sadašnjost

Turić, J. (1903), Povjest pedagogije. Napredak, 44 (23), 359 – 360

Stanković, M. (1937), Vitez ženske časti. Za vjeru i dom, (7-9), 139-141

Stanković, M. (1944), Mladost vedrine, Zagreb

Vanino, M. (1969), Isusovci i hrvatski narod, sv. I. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove

Vrbanek, J. (1943), Vitez Kristov dr. Ivan Merz. Zagreb: Naklada VKB i VKS; u elektroničkom obliku preuzeto sa stranica: http://localhost/ivanmerz.hr/knjige_o/vrbanek_vkim/index.htm[29]

Vukasović, A. (1999), Svrha i zadaće odgoja i obrazovanja. U: Mijatović, A., Vrgoč, H., Peko, A., Mrkonjić, A., Ledić, J. (ur.), Osnove suvremene pedagogije. Zagreb: HPKZ

Žanko, D. (1928), Svjetlo na gori. Orlovska Straža, Zagreb, (6), 162 – 167

Žanko, D. (1929) O Božjem čovjeku. Nedjelja, (21), 4

Žanko, D. (1938) Duša dr.Ivana Merza, Život, 5 (19), 245 – 273

Internetski izvori:

Nagy, B. Dnevnik Ivana Merza. Preuzeto 24.lipnja 2010. sa stranice

URL: http://localhost/ivanmerz.hr/sabrana-djela/dnevnik/index.htm

Nagy, B. Kratka biografija dr. Dragutina Kniewalda. Preuzeto 24. lipnja 2010. sa stranice URL: http://localhost/ivanmerz.hr/dragutin_kniewald/B_Nagy-Dr_D_Kniewald.htm