SVEUČILIŠTE U SPLITU
KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET
TEOLOŠKO-KATEHETSKI STUDIJ
ZORICA ŠITUM
POIMANJE BRAKA I OBITELJI U MISLI IVANA MERZA
DIPLOMSKI RAD
iz duhovnog bogoslovlja
kod prof. dr. Ivana Bodrožića
UVOD
Ovaj rad je posvećen gimnazijskom profesoru, uzornom odgajatelju, istaknutom katoličkom laiku i apostolu hrvatske mladeži, Ivanu Merzu, kojega je Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio blaženim u njegovu rodnom gradu Banjoj Luci, 22. lipnja 2003. godine.
Ivan Merz je bio prosvjetni radnik. Predavao je kao profesor francuski jezik na Nadbiskupijskoj gimnaziji u Zagrebu od l922. – 1928. g. Sve svoje slobodno vrijeme posvetio je odgojnom radu u katoličkim organizacijama za mlade. Dakle, kako u profesiji, tako i svome možemo reći hobiju, Merz je bio odgojitelj mladih, i to u prvom redu odgojitelj u vjeri i kršćanskim vrijednostima, koje je upoznao i za koje se oduševio u krilu Katoličke Crkve.
Zato se je Merz, radeći među mladima kao njihov odgojitelj i apostol, pozabavio i važnim tamama za svakog mladog čovjeka, pripremom za brak i obiteljski život, ne isključujući i život u zavjetovanom djevičanstvu koji je on sam provodio potaknut Božjom milošću. U brojnim spisima proizišlima iz njegova pera, napose u svome Dnevniku[1] Ivan Merz veoma često piše o ljubavi, djevojkama, čistoći, spolnosti, braku i obitelji. Svu tu stvarnost, uključujući i ljudsku seksualnost, Ivan nastoji gledati u svjetlu vjere i kršćanskih načela. U svojim spisima daje i konkretne upute mladima kako čuvati čistoću i pripremati se za brak. Zemaljsku ljubav nastoji uvijek gledati u svjetlu prauzora koji se ostvaruje u odnosu između Krista i Crkve. O svemu tome napisao je brošuru «Ti i ona», te više članaka. Njegove najvažnije misli su sabrane i OBJAVLJENE posthumno u zbirkama izabranih tekstova: Put k suncu (1993), Plamen za visinama (1999), Misli (2001), Ljubav i čistoća (2002) i Izvor života (2003).
Stoga je cilj ovog diplomskog rada sustavno iznijeti nauk Ivana Merza o obitelji i braku, te dati teološko vrednovanje istoga u svjetlu današnjeg crkvenog nauka. Podijeljen je u četiri poglavlja u kojima se je cilj iznijeti bitne čimbenike Merzova nauka o spomenutoj temi.
U prvom dijelu cilj je pratiti Ivana Merza na njegovim važnijim životnim odredištima, polazeći od njegovih životnih iskustava. Zato će se trebati zaustaviti na događajima i osobama koje su imale posebno značenje za njegov rast u vjeri, u spoznaji Boga i čovjeka, iskustvu i spoznaji ljubavi. Potom je cilj također upoznati kakvo je iskustvo Ivana imao kao sina svojih roditelja, te propitati koliko je vjera utjecala na njihove odgojene i vrijednosne relacije. Nadalje, koliko je njegov vjernički angažman kao intelektualca i apostola utjecao na njegov stav prema roditeljima i na skrb za njihovo cjelovito dobro, dakle dobro duše i tijela. U svemu tome ne treba zanemariti ispitati niti Merzovu vjersku praksu i njezin značaj za oblikovanje osobnosti i zauzimanje stava prema braku i obitelji, u čemu pobožnost prema nebeskoj Majci Mariji, koju preporuča kao uzor i pomoćnicu odgoja, zauzima posebno mjesto.
U drugom dijelu cilj je donijeti Merzova najvažnija razmišljanja o kršćanskoj obitelji, njezinoj važnosti za pojedinca i društvo, uz poseban naglasak na ulogu i dostojanstvo žene, kojima je on posvetio puno pažnje. Istražiti je također kako on zamišlja, ako se ne može reći idealnu, onda barem uzornu katoličku obitelj, te koliko Svetu obitelj može, prema njemu, biti uzor uzornim katoličkim obiteljima.
U trećem dijelu valja promatrati poimanje braka u misli Ivana Merza. Pripitati je uočava li njegovu važnost, te na koji način predlaže pripremu i odgoj za vrijednost braka, da bi mladi ljudi, stupajući u brak, mogli stupiti kao zrele osobe spremne živjeti u vjernosti do smrti, te biti osposobljeni za odgovorno roditeljstvo.
U četvrtom dijelu treba dati i završno vrednovanje tj. moralno-odgojnu, dogmatsku i stručnu vrijednost Merzova rada, promatrajući ih u svjetlu saborskih i posaborskih dokumenata o spolnosti, odgoju, braku i obitelji.
S nadamo da se mogu ostvariti zadani ciljevi, namjera je ovim diplomskim radom sustavno istražiti kako je naš hrvatski blaženik Ivan Merz razumijevao brak i obitelj, te ukazati na trajne kršćanske vrijednosti koje bi trebalo njegovati i na kojima graditi odgoj mladeži i danas.
1. PREGLED ŽIVOTA IVANA MERZA
1.1. VAŽNIJA ŽIVOTNA ODREDIŠTA
Ivan Merz je rođen u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. godine. U rodnom gradu proživio je djetinjstvo i ranu mladost (1896.-1914.). Ondje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Rastao je u situiranoj građanskoj obitelji. Otac, časnik Austro-Ugarske Monarhije, u Banjoj Luci je obavljao službu šefa željezničke postaje. Gimnazijalac Merz je imao široko područje zanimanja, osobito za jezike, umjetnost, šport, duhovne vrijednosti. «Mnogo čita, posebice djela književne vrijednosti. Privatno uči francuski i engleski, svira glasovir i violinu. Imao je dara i za crtanje. Aktivno se bavi športom».[2] U Banjoj Luci su postavljeni čvrsti temelji njegova književno – umjetničkog, moralnog, vjerskog i nacionalnog određenja.
Nakon odlično položene mature, prema želji roditelja da postane časnik kao i otac, ujesen 1914. odlazi na Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Vojnički poziv nije zadovoljavao umjetničke, moralne, vjerske i nacionalne vrijednosti već obogaćene duše mladoga Merza pa je nakon tri mjeseca, s roditeljskim pristankom, napustio Vojnu akademiju.
Doživljaj austrijskog vojnog školovanja i svoje vrlo rano hrvatsko određenje upisao je u svoj Dnevnik 15. listopada 1914. godine: «Iza ove gnjusne okoline bilo mi je ugodno i toplo kad sam s K. pohodio grob Zrinskog i Frankopana. Na grobu je uveo vijenac s trakom, na kojoj se još vide tragovi boja hrvatske trobojnice. To nas podsjeća da su ovdje bili dobri ljudi i svojim junacima učinili onu ljubav, koja se još kostima može iskazati. Ispod lipa i cipresa, u večernjoj rumeni koja se miješa s crnilom dima, počivaju njihove kosti. Slava vam, pošteni Hrvati! I kameno će srce procviliti kad vidi kako dobri ljudi stradaju. No ne, stradali nisu, oni još žive u uspomeni poštenih Hrvata. Iz njihove su krvi procvali i procvast će cvjetovi i ruže.»[3]
Godine 1914. odlazi na studij u Beč. U skladu s majčinom željom upisao je pravo, ali pohađa i predavanja iz književnosti. Beč mu pruža mogućnosti kulturnog razvitka kojima se on obilno koristi. Posjećuje kulturne ustanove i koncerte, izložbe, mnogo čita, razmišlja, kulturno se obogaćuje, ali je već ljeti iste godine dobio vojni poziv.
Do mobilizacije u veljači 1916. boravio je kod roditelja u Banjoj Luci. Od 1916. do 1918. I. Merz je u Prvom svjetskom ratu kao aktivni časnik. Na početku je završio časnički tečaj, a ostalo vrijeme, sve do kraja rata, proveo je na talijanskoj bojišnici. Ratne strahote, zlodjela, česti susreti sa smrću uništavaju ljude tjelesno i moralno, mnogi zaborave na moralne i vjerske kriterije, postanu zvijeri u ljudskom liku, a još posve mladi Merz je samo spoznao smisao i vrijednosti života, naučio razlikovati dobro i zlo, moralno je ojačao i duhovno se obogatio.
Nakon završetka rata nastavio je 1919. studij u Beču, ali, s roditeljskim pristankom promijenio je područje i upisao književnost. Rat je utjecao na njegovu duhovnu preobrazbu: počinje se zanimati za liturgiju, član je društva «Hrvatska», koje je okupljalo hrvatske studente katolike i pripremalo ih za apostolsko djelovanje u domovini.
Od jeseni 1920. do ljeta 1922. Ivan studira u Parizu. Dobio je stipendiju i nastavio studij književnosti na Sorboni i na Katoličkom institutu. Dvogodišnji boravak u glavnom gradu Francuske obogatio ga je kulturno, duhovno, vjerski i katolički. Druži se s katoličkim intelektualcima, prati katolički život, poglavito djelovanje francuskih Euharistijskih križara, posjećuje ustanove, svetišta, duhovna središta, priprema se za apostolsko djelovanje u Hrvatskoj, za odgajanje hrvatske mladeži. Završio je studij književnosti, stekao zvanje srednjoškolskog profesora i prikupio građu za svoju doktorsku disertaciju iz francuske književnosti.
Posljednjih šest godina (1922. – 1928.) živio je s roditeljima u Zagrebu. Iz Pariza se vratio ljeti 1922., a ujesen se zaposlio u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu kao profesor francuskog i njemačkog jezika i književnosti. Na toj dužnosti je ostao do kraja života, a već 1923. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Usporedno je djelovao u udrugama mladih. Ujesen 1922. izabran je za predsjednika Hrvatskoga katoličkog mladeškog saveza. Sljedeće godine taj Savez se ujedinio s orlovskim pokretom u Hrvatski Orlovski savez. Merz je suosnivač novoga Saveza i u njemu će do kraja obavljati dužnosti tajnika i dopredsjednika.
Umro je vrlo mlad, u 32. godini života, 10. svibnja 1928., od meningitisa, nakon neuspjele operacije upaljene čeljusne šupljine. Četiri dana prije smrti, pred svojim ispovjednikom o. Vrbanekom, svoj je život prožet zavjetom čistoće prikazao Bogu kao žrtvu za hrvatsku mladež.
1.2. OBITELJSKI ODGOJ
Ivan Merz je rastao u situiranoj sredini. Kao sin jedinac uživao je roditeljsku ljubav, dobro je odgajan, ali građanski liberalno. Njegov otac Mavro Merz njemačkog je podrijetla, iz Plzena u Češkoj, dok je majka Terezija Mersch židovskog roda iz Velike Kaniže u Mađarskoj, a Ivan je pak rastao u hrvatskoj sredini u Banjoj Luci. «Banja Luka je u to vrijeme bila multinacionalni i multikulturalni grad koji je postao ekonomsko i kulturno središte sjeverne Bosne. U toj liberalnoj sredini visoko su se cijenile svjetske vrednote dok je kršćanstvo bilo više tradicija i formalnost, oznaka sociološke pripadnosti i nije zadiralo previše u svakidašnji život tog višeg sloja banjalučkog građanstva kojemu je pripadala i obitelj Merz. Liberalno usmjeren obiteljski odgoj oskudijevao je kršćansko – katoličkim, nacionalnim i etičkim poukama i vrijednostima.»[4]
Ivan je već zarana pokazivao zrelost i bistrinu duha. Po običaju nekih banjalučkih obitelji roditelji su ga dali u dječji vrtić časnih sestara Klanjateljica Predragocjene Krvi Kristove u Banjoj Luci gdje je stekao prve osnove u glazbenoj pouci. Merz kod njih stječe i prve temelje vjerske pouke.
Prvu svetu pričest primio je u svojoj desetoj godini života 22. travnja 1906., a naredne godine biskup fra Marijan Marković podijelio mu je sv. Potvrdu kada će Merz dobiti još jedno ime Viktor, po kumu natporučniku Viktoru Hönigu. Nakon pučke škole u rujnu 1906. je počeo pohađati realnu gimnaziju u Banjoj Luci. Bio je svestran dječak, međutim, već zarana je imao problema sa vidom. U slobodno vrijeme bavio se je gimnastikom, tenisom, klizanjem, šahom, a revno je pohađao školu violine i glasovira, te privatno učio engleski i francuski jezik. Svoja osnovna vjerska znanja Ivan je dobivao na vjeronauku koji se tada podučavao u školi sve do mature.
Za njegovu vjersku orijentaciju nije bio toliko zaslužan niti obiteljski odgoj, niti službeni vjeronauk u školi nego primjer i utjecaj njegovog srednjoškolskog profesora, uzornog katoličkog laika dr. Ljubomira Marakovića. Dr. Maraković je bio jedna od najsnažnijih ličnosti Hrvatskog katoličkog pokreta svoga vremena. On je uz pomoć nastave književnosti i umjetnosti njegovao vrijednosno doživljavanje i razvijao smisao za vrijednosti. U moralnim i kršćanskim vrijednostima mladi Ivan Merz otkriva smisao života. Tu su korijeni njegovog moralnog, kršćansko – katoličkog pa i hrvatsko – nacionalnog usmjerenja.
Poslije, u zreloj dobi, o svojemu profesoru koji mu je otkrio svijet vrijednosti, napisao je: »Katolički svjetovnjak spasio me za vječnost.»[5] Merz kao srednjoškolac nema još jasnijeg stajališta oko tadašnjih gibanja. Kao đak realne gimnazije, iako živeći u liberalnoj sredini, čitao je «Hrvatsku Prosvjetu» i «Gral». Tu Merz kao mladić pronalazi svoju privremenu misao vodilju «Živjeti istini, dobroti i ljepoti» koju će nazvati estetskim katolicizmom, a u zrelijoj dobi će je napustiti i zamijeniti trezvenijim gledanjem na život, svijet i cjelokupnu stvarnost da bi svoje ishodište i uvir našao u soteriološkoj koncepciji.
1.3. ISKUSTVO PRVE ZALJUBLJENOSTI
Uz ovaj izvanjski prostorno-vremenski okvir, bitno je sada istražiti i neka Merzova iskustva koja su oblikovala njegovo poimanje obitelji i braka. Prvo od takvih iskustava za jednog mladića, iskustvo je zaljubljenosti, te se isplati vidjeti koko je on tome pristupio. U šesnaestoj godini, naime, Ivan je doživio prvu, idealnu ljubav, kako je sam naziva. Zaljubio se u djevojku njegove dobi Gretu Teschner, koju je upoznao u obiteljskom krugu prijatelja. Iskustvo prve ljubavi, koju je doživio veoma snažno i zanosno, ostavilo je duboke tragove u njegovoj duši, ne samo zbog samog iskustva, nego i zbog tragičnih posljedica, koje su naknadno slijedile, ali ne Ivanovom krivnjom. Djevojka Greta, međutim, dok je boravila kod svojih roditelja u Travniku, dala se je zavesti od jednog muslimana i kad ju je ovaj iskoristio i ostavio, razočarana počinila je samoubojstvo u mjesecu srpnju 1913. godine. Njezin tragičan svršetak proizveo je u Ivanu veliku krizu. Tako bilježi u svome dnevniku: «Kad sam saznao za njezinu smrt, nastao je duševni prelom u mojoj duši, ne odjednom nego vremenom … Moja mladost je, kako mi se čini, s njom legla u grob; svi se mogu smijati iz dna srca, ja ne mogu. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju sve drugo iščezne. Jedinu utjehu nalazim u umjetnosti, koju silno volim i u prirodi.» Ovaj će ga događaj nagnati na trajno preispitivanje i promišljanje o tome je li se tragedija mogla izbjeći i što ju je sve prouzročilo.
Svoj dnevnik Ivan započinje više od pola godine nakon njezine smrti. Na početku dnevnika stavlja usklik: «Evviva l’arte! Potom slijedi moto dnevnika – stihovi uzeti iz Byronovog Manfreda:
«Za mladih dana želio sam vruće, da srca drugih svojim prožmem srcem da svijetlim narodima, da se uspnem, ja ni sam neznah kamo…»
Ispod tih stihova Ivan je napisao: «To je moj vijenac, koji polažem na njen grob, Svetoj i časnoj uspomeni prve ljubavi, koja me je preporodila.»[6]
Tijekom pisanja dnevnika veoma se često sjeća Grete, analizira kritički svoj stav prema njoj za vrijeme života, osjeća prema njoj još uvijek veliku ljubav koja se sada produhovila i pročistila. Postaje mu kao «idol», bolno osjeća njezinu odsutnost, njezina duša se je iskristalizirala u njegovoj svijesti; također se moli za nju. Posebno je se sjeća za svaki njezin rođendan. Posljednji puta nalazimo bilješku o Greti u dnevniku od 18.12.1918. Već je prošlo pet godina od njezine smrti. Na početku toga dana Ivan piše samo ove riječi: »Gretin rođendan. Bog neka joj se smiluje!»[7]
Važno je analizirati onaj lom – preporod koji se zbio u Ivanovoj duši, a što je prouzročio tragični kraj njegove prve ljubavi. Premda Ivan sam nije opisao jasnim riječima u čemu bi se sastojao taj lom – preporod ipak se to može rekonstruirati od elemenata koje nam je ostavio kad piše i razmišlja o Greti i svojoj ljubavi. Sastavnice toga loma –preporoda bile bi ove:
a) Shvaćanje cjelovitosti ljudske ljubavi. Kritički analizirajući svoje ponašanje i reakcije za vrijeme zaljubljenosti, Ivan je dobro zamijetio da je ljudska ljubav sastavljena iz duhovnog i potom tjelesno – erotskog elementa; eros je međutim uvijek u službi duhovne dimenzije ukoliko treba proizvesti veće duhovno jedinstvo dvaju ljudskih bića. Potpuno mu je jasno da platonska ljubav između muškarca i žene ne može postojati.
b) Bez morala koji treba regulirati ljubav i seksualnost i usmjeriti ih višim ciljevima može se doći do samoubojstva. Moral je u temelju sretnog života u ljubavi. Ivan se pita i traži posljednje razloge zašto je Greta učinila samoubojstvo. Bila je protestantkinja. Nije posjedovala samo tjelesnu ljepotu, nego je imala i intelektualnih svojstava koja su odgovarala Ivanu: Zanimanje za literaturu, poeziju, umjetnost, povijest. Ali Ivan je dobro zamjećivao:
«Život je borba za istinom, a ona kukavno odustaje od te borbe. Dijete je dvadesetog vijeka, laganih nadzora. Da je sada živa, možda bi bilo sve drukčije, ili možda ne. Možda bi i ja još bio dijete dvadesetog vijeka… Ali dubine joj nitko nije dao. Prolazio joj je život monotono, razmišljala kad dan dođe, dan ode, čeka da i prođe. Možda bi se udala, dobila djece i umrla.
Takav je život. No nije znala zašto živi. Nije možda ni znala da ima vječnost i da sve divote svijeta, sva priroda, da dovode do spoznaje da je to sve od Duha Neizmjernog, od Ideala čovječanstva, od Istine, Dobrote, Ljepote. Prošla je, a proći ću i ja, a i sve ovo, ali mi ćemo svi biti.»[8]
Međutim posljednji razlog njezina samoubojstva Ivan nalazi u njenom krivom odgoju za što je prva bila odgovorna njezina majka koja nije držala shodnim usaditi svojoj kćeri čvrst i ispravan odgoj. Na dva mjesta u dnevniku Ivan to izričito tvrdi. Nalazeći se u Zagrebu na proputovanju, susreo je Gretinu mamu s njenom prijateljicom na ulici. Padala je kiša. Prolazila je jedna žena i podigla je suknju zbog kiše. Ivan dalje opisuje što se događalo: «Kad sam otpratio po kiši gospođe, prošla je jedna i digla suknju, da se je dosta vidjelo. Pošto sam se instinktivno okrenuo, počele su o erotičnom, da ću se promijeniti i dr. Bilo mi je teško da to baš čujem od Gretine mame, koju dosta volim, a vidim da je jedini ovaj erotični element u odgajanju i u kćeri ubio prirođeni religiozni život u čovjeku, tako da se je mogla odlučiti na samoubojstvo ili jasnije rečeno: Puštaj erotične misli, živim od dana u dan, bez molitve i misli na vječnost i život postane bez svrhe. Zašto se ne bi ubio, pita se čovjek u času rezignacije i neraspoloženja i to može da učini.»[9] Iz toga se iščitava i Ivanovo povjerenje u Boga, te njegovu snagu opraštanja grijeha, te on zamjera što Gretina majka nije svojoj kćeri usadila ono vjersko, osim što nije usadila moralno. Očito je bio svjestan da je mogla u slabosti pogriješiti, ali je trebala imati vjersku snagu da stane pred Boga koji joj može oprostiti i sanirati rane grijeha.
Iste godine zapisat će Ivan i ove misli: «To je žena koja ima ‘esprit-duha’, ali bez moralnog temelja… Da, ona je na prvom mjestu kriva za Gretinu smrt.»[10]
Premda majka na kraju snosi odgovornost za tragediju svoje kćeri, Ivan optužuje također i sebe da je pridonio njezinoj tragediji, jer je u njoj gledao samo tjelesni, erotski vid, pustio se previše vući tom slatkom porivu prve ljubavi: «Bio sam životinja.» Ova samooptužba i osjećaj krivnje nema objektivnog temelja jer među njima nije bilo tjelesnih odnosa kao što jasno proizlazi iz dnevnika. Postojali su samo izrazi ljubavi uobičajeni među zaljubljenima koji su u njegovu slučaju kulminirali samo s poljupcima, kao što jasno spominje u dnevniku. Ove samooptužbe o njegovoj ”suodgovornosti” za tragediju ustvari otkrivaju osjetljivost njegove moralne savjesti kao što se jasno očituje i na drugim mjestima u njegovu dnevniku.
c) Treća karakteristika loma-preporoda jest produbljenje njegove spoznaje i vjere u Onostranost, povezano s ozbiljnošću promatranja i sučeljavanja sa životom u ovostranosti.
Ivan ozbiljno započinje razmišljati o misteriju smrti i vječnosti i odatle povlači posljedice. U tom smislu će zapisati: «Duša se je njena otresla prolaznosti i otišla je. Kuda? U vječnost. Ali Bože groza me hvata kada pomislim, da si je život sama uzela. Mrak me hvata kad pomislim, da je Vječnost izgubila. Bože, predobri Bože, saslušaj molitvu slabašnog crvića koji se straši da Te pogleda, kome vrag srce otruje daj Bože Vječni, daj Greti Vječnost. Oprosti i meni sve zlo i pokaži mi put pravde.»[11]
Koliko je Gretina smrt učinila da Ivan raste prema stvarnim vječnim vrijednostima svjedoči i sljedeći tekst: «Želim iz dna duše da je vidim tamo, na drugom svijetu.(…) Jest, Bože moj, ja te razumijem, život – veliš – je kratka teška kušnja – i tko ovu preboli istom stupa u život pun sjaja i boja.»[12] Ivan je posjetio i njezin grob u Travniku i duboko je potresen misterijem smrti i nestankom ove djevojke pune života. Razmišlja o smrti i postojanju nakon smrti.
d) Usko povezano s ovim produbljenjem njegova osjećanja za Vječnost, bilo je njegovo pojačavanje molitve i odnosa s Bogom kao Gospodarom života i vječnosti. Odmah nakon što je doznao za njezinu tragediju, jer još nije bila umrla, proveo je cijelu noć u molitvi: «Žarko sam se molio Bogu da je održi na životu, i bio sam uvjeren o uspjehu molitve, ali bilo je prekasno. Već je ona prestala biti.»[13]
Međutim ovom prividnom neuspjehu njegove molitve nije slijedilo razočaranje ili apatija, nego dapače nastavlja moliti svakoga dana. «Nema dana kad ne mislim na nju i molim Boga za vječnost njezine duše.»[14] U dnevniku je ostavio lijepe molitvene zapise za Gretu i njezinu vječnost.
e) Kao posljednji vid ovog preporoda nastalog iz iskustva prve ljubavi jest praktično usmjerenje njezinog života koje nas sada najviše zanima. Već na prvim stranicama svoga dnevnika, nakon dugog uvoda, u kojem opisuje svoje uspomene na nju i na sretne dane koje je s njome proveo, dolazi do ovog zaključka: «Nema ženske, koja je njoj slična i zato svaki dublji osjećaj, koji se u duši pojavi spram gdjekoje, u klici uništim. Svrha – ideal – bi mi života bio, da dajem sobom dobar primjer i da u to ’mehaničko doba tehnike’ i svoj dio pridonesem idealizmu.»[15]
Ivan je svjestan kakav bi utjecaj mogla ona imati na njega da je ostala živa upravo zbog svojih ‘laganih nazora’: «Da je sada živa, možda bi bilo sve drukčije ili možda ne. Možda bih i ja još bio dijete dvadesetog vijeka. Tko zna? Svevišnji najbolje uređuje.»[16]
Sljedeće godine u mjesecu prosincu, najvjerojatnije za blagdan Bezgriješne 08.12.1915., Ivan je učinio privatni zavjet čistoće do braka. Ne znamo kako je došao do te ideje, niti da li mu je to tko savjetovao. O tome nigdje ne govori u svome dnevniku. Ali iz konteksta gdje spominje tu činjenicu, čini se da je iskustvo prve ljubavi pridonijelo dozrijevanju ove ideje i njezinu ostvarenju. Sjećajući se Grete i osjećajući još uvijek veliku ljubav prema njoj misli da bi joj trebao ostati vjeran cijeli život, da bi mu ona cijeloga života trebala biti idol. Potom nastavlja:
« Baš je čudan dan. Noćas sam žalosno O Anti snivao, a sada sam opet vidio Gretinu sliku- možda drugi put iza njene smrti. Bože, Bože moj, strašno. Greta, mila, draga Greta. Kad sam vidio one oči, mile i blage, onu spuštenu glavu, kose, ah, koje sam toliko puta gladio, sjetim se da bi joj morao ostati uvijek vjeran; da bi mi ona kroz cijeli život imala biti idol, koji bi ja opjevavao. I svaki si čovjek treba naći taj idol. Izgleda da je to za me otkrivenje: izmiren sam možda zauvijek s prirodom; ženski element je u mojem životu odigrao ulogu, koju mora. Sa ženskima više tude nema posla. Zaljubljivati s neću; moglo bi se izroditi u sjetilnost. Ostale ženske neka igraju u mome životu ulogu muškog osobito finog muškog prijatelja. No, strašno mi je kad pomislim da ću se uvijek morati kretati u društvu punom sjetilnosti. Neki dan sam zavjetovao Bl. Djevici čistoću sve do ženidbe; možda će to trajati i do smrti.»[17]
Ipak niti ovdje, kao ni drugdje svoj zavjet čistoće, kao ovaj privremeni, tako i onaj vječni koji je učinio 1923. u 27. godini, Ivan nigdje ne povezuje ni izravno niti neizravno s Gretom i doživljaje svoje prve zaljubljenosti niti s njezinom tragičnom smrću.
Zaključujući možemo reći da je ovo iskustvo prve ljubavi upravo zbog svoga tragičnog iskustva proizvelo u Ivanovoj duši mnogostruki pozitivan utjecaj, pravi ‘preporod’ kako on to sam veli. Pročistilo mu je shvaćanje i smisao ljudske ljubavi otkrivajući mu svu ljepotu i uzvišenost ove stvarnosti i pokazujući mu ulogu svakog elementa, napose seksualnosti. Od sada pa nadalje erotski moment u ljubavi što ga je djelomično doživio u svome odnosu sa Gretom, bit će nešto što bi ga moglo poniziti, okaljati, učiniti ga ‘životinjskim’, i stoga ga se treba kloniti.
Gretina se slika iskristalizirala u njegovoj duši tako da mu je postala duhovni, uzvišeni ideal prema kojemu je još dugo vremena težio: «No, što je na tome bilo zlo i prolazno nestalo je, ono uzvišeno i plemenito dalje živi u srcu mojemu, izdiže ga i daje mu hrane, možda sije i dobro sjeme. Svevišnji, molim Te da bude tako!»[18]
Ovo iskustvo kroz tragični kraj prve ljubavi pomoglo je Ivanu da se mogao djelotvorno boriti za čistoću svoje duše i da je mogao izaći pobjednikom kao što će se vidjeti kasnije. S druge pak strane jasno se vidi iz dnevnika, kako je iskustvo prve ljubavi sa svojim tragičnim završetkom usmjerilo njegove misli i njegovu dušu prema religioznim vrijednostima i tako pridonijelo njegovu religioznom dozrijevanju. Ovo iskustvo bit će mu svakako izvor jasnoće dok bude poučavao katoličku mladež katoličkim vrijednostima, pozivajući ih da sa svom ozbiljnošću pristupe odgoju za brak i obitelj.
1.4. SPOZNAJA I ISKUSTVO ZRELE LJUBAVI
Osim literarnih, filozofskih, teološko-duhovnih refleksija, Ivan nam je u svom dnevniku ostavio brojne analize svojih duševnih stanja, svojih težnji, svojih slabosti i moralnih borbi.
U prvom redu iz dnevnika proizlazi da je Ivan bio obdaren velikom osjetljivošću za zahtjeve prirodnog moralnog zakona. Ivanova savjest jednako je tako osjetljiva u odnosu na moralno ponašanje onih koji ga okružuju. Kad god je trebalo ozbiljno je kritizira nemoralno ponašanje svojih drugova. Napose ga boli farizejsko ponašanje mladih koji se priznaju katolicima, dok se nemoralno ponašaju u svakidašnjem životu.
Ivan je veoma autokritičan na svoje moralne granice i slabosti. Takva svijest njegovih granica i moralne slabosti izaziva kod njega snažan vapaj, obraća se Bogu od kojega traži pomoć da pobijedi zlo u sebi.
Ivan ne ostaje samo na konstataciji i priznanju svojih moralnih slabosti, nego se s njima suočava na jedan muževan i čvrst način i nastoji ih nadvladati te tako odgovoriti onom nutarnjem zovu koji ga je poticao i zvao na ostvarivanje veće kršćanske savršenosti. U okviru toga važno je Ivanovo shvaćanje i doživljavanje ljudske ljubavi.
Već smo govorili o njegovom iskustvu prve ljubavi i o pozitivni učincima što ih je to njegovo iskustvo imalo općenito za shvaćanje ljudske ljubavi u Ivanovu životu. Premda Ivan veli da se je zauvijek pomirio s prirodom, tj. kao da više ne osjeća toga nagona i da je ženski element u njegovu životu odigrao onu ulogu koju je trebao i da se više neće zaljubljivati (30) ipak je daleko od trajnog rješenja problema ljubavi koji mu se nameću sa svom intenzivnošću sve do kraja rata. Ostavio nam je u dnevniku zabilježen svaki pokret i titraj svoje duše o toj temi i sve ono što je proživljavao i osjećao u sebi po pitanju ljudskog nagona. Problem ljubavi mu se nameće na dvije razine: teoretski i praktično.
Teoretski mu se problem ne samo povećava nego i komplicira brojnim mišljenjima raznih pisaca i filozofa koje je čitao. Sama ljubav mu se predstavlja kao veliki problem. Želi je definirati, ali ne uspijeva. Sumnje i nesigurnosti ga muče. Sastoji li se ljubav samo u nečem fiziološkom kako mu sugeriraju pojedini pisci i mislioci ili u njoj ima nešto više.
Često razmišlja o pojmu ‘Ewing weibliches- vječno ženskom’ nastojeći mu odrediti bit i značenje.[19] Uzdiže se u metafizičke sfere i nastoji izvesti po analogiji ljudsku ljubav iz božanske stvarnosti, ali odmah priznaje granice i nedostatke takvog razmišljanja. Pomalo se na teoretskom planu približava ispravnim shvaćanjima trudeći se da si načini točan sud o problemu žene koji bi se približio istini. Dolazi do zaključka o prvenstvu duhovne dimenzije unutar ljubavi, o osobnom odnosu u relaciji muža i žene čemu treba biti podređena tjelesna dimenzija i koja treba biti podčinjena višim ciljevima.[20] Ove njegove teorijske spoznaje s godinama će biti pročišćene i produbljene tako da već 1919. godine na problem ljudske ljubavi gleda kroz nauk sv. Pavla što obogaćuje učenjem crkve koje se temelji na nadnaravnoj stvarnosti da su ljudska ljubav i brak samo slika onog odnosa koja postoji između Krista i Crkve.
Na praktičnom planu problem ljubavi mu se postavlja dosta naglašeno jer je u ambijentu gdje je živio susretao djevojke koje su privlačile njegovu pozornost i simpatiju. Ostavio nam je tako detaljne opise i primjedbe o svojim osjećajima i iskustvima u svezi tih kontakata. Ali ni prema jednoj djevojci koju je kasnije upoznao nije osjećao takvu ljubav kao prema Greti. Više su poticale njegovu refleksiju i omogućavali mu da bolje upoznaje žensku nara i njezine reakcije.
Iz svih navedenih tekstova mogu se izvući ovi zaključci: ženska narav, žena kao takva ga privlači. Osjeća u sebi seksualni nagon kojemu međutim ostaje gospodar. Dapače, prisutnost senzualnosti u svojim kontaktima s djevojkama osjeća i ocjenjuje kao nešto negativno, kao zlo, nešto što ponižava i njega i djevojku.
Njegova oštra reakcija protiv zloporabe seksualnosti koju je susretao u svome ambijentu pokazuje nam kako je imao visoko shvaćanje o ljudskoj seksualnosti i o težini grijeha uzrokovanim prekršajima moralnih normi na seksualnom području. U dva navrata u svome dnevniku ostavio nam je izvanredna razmišljanja i primjedbe koje nisu samo proizlazile iz njegove kršćanske savjesti, nego i iz jasne intuicije naravnog moralnog reda.[21]
Treba također naglasiti njegovu hrabru borbu da zagospodari seksualnim nagonom kojega je kao zdrav i normalan čovjek osjećao. Također, i o tome nam je ostavio važne bilješke u svome dnevniku.[22] Svjestan je da bi popustiti nagonu značilo ‘baciti u blato svu svoju ideologiju’.[23] Sredstva koja u tom smislu upotrebljava jesu različita. U napastima si nastoji predstaviti i dozvati u svijest svoje ideale koji su došli u opasnost:: ‘Ewing weibliches, memento mori, rad za čovječanstvo estetski osjećaj’ ili npr. traži od kolege da prestane s erotskim govorom. Često se u molitvi obraća Gospi, zaziva je ili si jednostavno predočava njezinu sliku. Potpomognut milošću koju je od Boga u molitvi tražio uspio je izaći pobjednikom iz ove borbe. Ali je svjestan koliko je potrebno ‘krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu’.[24]
1.5. ODGOJNA SUODGOVORNOST U OBITELJI
Ivan je s osobitom nježnošću ljubio i štovao svoje roditelje, svjestan kako je u obitelji primio život i temeljne životne sigurnsoti. Na odlasku u Opatiju piše: »Poljubim se s mamom i tatom. Kako li je slatka ljubav roditeljska! Ljubav je snažnija od mržnje i straha.»[25]
Ivan je bio zbilja dobar sin svojim roditeljima, pokušao se odreći i svojih literarnih sklonosti i postati časnik, te je otišao u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. U osmom se razredu pita jednom : «Koja je dužnost veća, prema kolegama ili roditeljima? Drugo ja roditelje milijun puta više volim nago kolege.»[26] I prema tome Ivan stvara svoju odluku. Ali kad je u vojnoj akademiji njegova duša tražila odgovor na pitanje: koja je dužnost veća, k roditeljima ili k Bogu, on i na to pitanje odgovara i dosljedno provodi spoznatu istinu, uza svu ljubav prema roditeljima.
Jedna je od velikih Ivanovih briga bio vjerski preporod njegovih roditelja. Djelovati u tom smislu da im pomogne doći do izričitije kršćanske svijesti smatrao je svojim sinovskim poslanjem i dužnošću. I on je to doživio u Parizu, a onda u punoj mjeri u Zagrebu. No to je išlo dosta polagano: «Najsretniji dan bi bio za mene, kad bi mi majka i otac postali dobri kršćani, kad bi naša porodica postala katoličkom porodicom; jer porodica je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca dobro djeluju logički dokazi…A kod majke će moći djelovati ljubav k meni.»[27] Kako je Ivan dobro pogađao i kako je točnu prognozu postavio!
Ivanov otac je nakon 25 godina primio sv. Pričest, što je Ivanu priskrbilo golemu radost. « Moje su molitve Srcu Isusovom uslišane…Milost – nadnaravni moment-ga je obratio. Još ostaje mama na brizi! Srce Isusovo pomozi!»[28] Ivan je znao da je život vjere pretpostavka i preduvjet jednog dubljeg i životnijeg sjedinjenja u Bogu. Iz Pariza 21.01.1921. Merz piše ocu: »Nadam se da će ona Ljubav koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe što je imamo biti u ovom životu biti združeni u Bogu.»[29]
Merz stalno misli na majčin duševni život koji je posljedica odgoja. Nada se da će otac djelovati na njezinu dušu. Majka hoće da njezinom jedincu ovdje, na zemlji bude dobro i lijepo. A Ivan rasplamćen žarom božanske ljubavi, nastoji svoju majku i oca uzdići do jednog višeg gledišta, koje ovaj zemaljski život smatra samo putem u nebo.
Ivanova žrtva i molitva donijela je uspjeh. Majka se pred kraj života preobratila. Možda je odnos sina i majke najbolje oslikan u članku koji je napisala Zdenka Žanko nakon smrti Terezije Merz: «Ivan je usplamtio ognjen za bezbrojnim visinama, i takav zadivio, iznenadio, zapanjio i majku…Ona je ostala časom zbunjena pred svetačkom veličinom sina… Ali malo pomalo, molitva i milost Božja djelovale su tako, te je i ona istina sve polako i malim koracima pošla za gigantskim stazama sina…Stoga je još za njegova života, a osobito iza njegove smrti doživjela preporod, preobraženje, uskrsnuće duše po njemu. Tu i leži tajna njezine privlačnosti i miline: ta ona je prva učenica našega Ivana. To nije poniženje za majku, da je vodi, uči i preporađa sin svetac. U tom je naprotiv veličina njezina i zato je najviše poštujemo.»[30]
1.6. MARIJA KAO UZOR I POMOĆNICA ODGOJA
Da je Blažena Djevica Marija imala posve određenu ulogu u Ivanovu životu, to doznajemo iz njegova dnevnika. Spominje je već u prvom dijelu upravljajući joj iskrene i dirljive molitve i zazive da ga čuva i štiti, da mu pomaže u životu, da ga očuva od moralnog zla, da mu sačuva čistoću duše. Malo-pomalo će ideal žene naći potpuno ostvarenje u Mariji, u kojoj nalazi usredotočenje svega uzvišenoga. Već u devetnaestoj godini Ivan zavjetuje čistoću do ženidbe. O tome bilježi u svome dnevniku 12.12.1915.: »Neki dan sam zavjetovao Bl. Djevici čistoću do ženidbe Možda će to trajati i do smrti.»[31] Po svemu se zaključuje da je to bio blagdan Bezgrešnog Začeća i time cijelo svoje biće posvetiti božanskoj ljubavi, a kroz nju će se darovati tolikoj braći i sestrama u vjeri. Ivanova pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji najviše je bila povezana s Gospom Lurdskom. Ivan je hodočastio u Lurd još kao student iz Pariza. Taj će posjet Lurdu na njega ostaviti dubok dojam i bit će jedan od momenata koji su ga potpuno učvrstili u istinitost katoličke vjere pa će se otada kako sam piše sav njegov život kretati oko Krista Gospodina. O tome što je za nj značio Lurd pisao je svome prijatelju ing. D. Maroševiću iz čega se također vidi kako je i Ivan prolazio kroz period sumnji u svome rastu u vjeri. Piše iz Pariza 1921. Godine: «Da, u Lurdu sam naučio što je krunica i to mi je od sada drugi najbolji prijatelj. (prvi euharistija). Prije Lurda, iskreno priznajem bila je u dnu duše neka sumnja, neki osjećaj da li se ja ne molim kakvomu fantomu moje mašte?! Molio sam dakako, jer da sam prestao, znači ne vjerovati u Bl. Djevicu Mariju. A kada onda? Okreni se od katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno. Dakle, Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao osjećajni momenat.»[32] Pošavši u Zagreb Ivan će postati veliki pobornik Lurda i širitelj pobožnosti prema Gospi Lurdskoj.
Za njega je Marija savršena žena koja ujedinjuje tri bitne stvari Ljepotu, Dobrotu i Istinu i kao takva treba biti ideal svake žene. «Takav stav prema Blaženoj Djevici Mariji i iskrena pobožnost koju je prema njoj pokazivao imala je nekog utjecaja na sve njegove prijatelje kao i na mladež s kojom se rodio. Napose su djevojke znale to cijeniti jer je Ivan i svjesno kod njih budio osjećaj i ljubav prema Gospi čime ih je usmjeravao prema pravim životnim vrijednostima poziva žene i majke.»[33]
Marija je zauzimala važnu ulogu i u njegovoj Orlovskoj organizaciji. U Orlovstvu se osobito pazi na dobar primjer, a poglavito se štuje presveta Bogorodica. Svaki je Orao vitez Marijin. Pred njegovom dušom uvijek lebdi dražesna slika Majke Božje, ovjenčana čarom djevičanstva. Orao u svakoj djevici vidi sestru Gospinu.
2. POIMANJE OBITELJI
2.1. DRUŠTVENE OKOLNOSTI I UTJECAJI NA OBITELJ U MERZOVO VRIJEME
Da bismo dobro razumjeli misao i djelovanje Ivana Merza koje se ticalo obiteljskog i bračnog života, uz spomenute čimbenike osobnog iskustva u vlastitoj obitelji i odgoju, valja sagledati i propitati i društvene okolnosti njegova vremena, te poteškoće i izazove s kojima se suočavala obitelj u ondašnjem društvu. Ne smije se zaboraviti da je obitelj podložna društvenim utjecajima koji nisu nikad jednostrani, nego uz one pozitivne utjecaje ima i mnogo negativnih. Ivan je pokušao očima vjere razumjeti situaciju svoga vremena i često je upozoravao na opasnosti koje su prijetile, od kojih je najpogubnija bila zaborav Boga uslijed čega je ljudsko ponašanje bilo izobličeno: «Pogledajmo oko sebe. Mnogi ljudi ne misle na Boga, Tvorca ovoga svijeta. Život mnogih ljudi protivi se zakonima Boga i Crkve. Obitelji propadaju zbog nećudorednosti, novinstvo je zlo, kazališta su širitelji pokvarenosti, državnici u mnogočemu loše upravljaju. Ni škole, ni moda, ni znanost, ni umjetnost, ni izlozi ni gospodarstvo nisu velikim dijelom u skladu sa Božjim zakonima. No od svih suvremenih zala jedno je između najvećih: zla novina i knjiga.»[34]
Ivan vrlo dobro detektira mentalitet svoga svijeta. Glavni razlog, po njemu, što je suvremeno društvo u tako očajno lošem položaju jest zato što «čovjek sam sebe smatra Božanstvom, o živomu Bogu ne vodi više računa.»[35]
No Merz zadire i dublje, te traži stvarne uzroke takvih stavova u mentalitetu njegova vremena. Ovu krivu nauku da je čovjek neovisan od Boga, bilo kao pojedinac, bilo kao član društvene zajednice širi:
1) racionalizam (tražeći istinu posve zaobilazi vjeru);
2) naturalizam (filozofski sustav koji niječe istočni grijeh i proglašava da je ljudska narav po svojoj biti neiskvarena);
3) liberalizam (krivo poimanje slobode).
Merz često u svojim člancima spominje otpad društva od Boga te razne druge čimbenike pokvarenosti: filmove, modu, kult golotinje, alkoholizam, nesvetkovanje blagdana, koji utječu na oblikovanje, to jest deformiranje obiteljskog i bračnog života: »Ovi čimbenici dovode do društvenih posljedica kao što su: umorstva djece, spolne bolesti, rastave braka, porast broja prostitutki, homoseksualaca (u Berlinu ih je tada 30000)».[36] Međutim odgovornost se ne može prebacivati samo na društvo i na druge, nego Merz upozorava katoličke roditelje »na tolike naše mladiće koji se klatare po birtijama, psuju, zameću kavge, koji čitaju sramotne novine.»[37]
Premda roditelji misle da su za sve krive političke prilike i da će sve krenuti nabolje kad se one poprave, Merz je znao da je to jednostrano promatranje stvarnosti s ciljem otklanjanja vlastite odgovornosti. Veliki negativan utjecaj društva vidio je na primjeru obitelji Teschner, no to roditeljima ne može biti izgovor. Zamjerao im je odgoj koji su pružili Greti, a mogli su, bez obzira na stanje u društvu, ipak pružiti mnogo više. U nemoralnost i površnost se uvjerio i poslije promatrajući Gretinu majku, čemu se osobito čudio.
Razaranje ljudskog dostojanstva vidio je posebno dok je boravio na vojnoj akademiji u Beču. Nemoral je bio jako teško podnošljiv za čovjeka kao što je bio Ivan, jer je bio svjestan da se smisao čovjeka svodi time na isti smisao kao u životinje čije preživljavanje uvjetuju nagoni, dok je čovjeku prirođena volja i razum. «Najveće zlo je nonšalansa (nemar). Da se iz svojih zala iskopaju, ja bih ih tjerao da neumorno rade. Rad je potreban… ovdje postoji samo zlo! Ognjište je nemorala i propasti Austrije.»[38] Zaključuje da takvi nemoralni vojnici ne mogu osnovati jednu kvalitetnu i zdravu obitelj. Možda najbolje stanje mladih i društva općenito izražava citat iz dnevnika: «Da, Č. i P. Bijahu jučer kao životinje pijani. Ostali bijahu u bludilištu i pričahu o raznim tamošnjim životinjama užasne stvari (…) Danas mi donesoše sliku jednoga gologa akademičara, koju je imala neka kelnerica. Razderao sam je. Nazvaše me popom. Noćas su četiri akademičara slavila s bludnicama orgije. Prvi je ležao šest mjeseci zbog teške spolne bolesti u bolnici (…) Samo fakta nabrajam. Konsekvencije više ne vučem. Europa ili bludnica…»[39]
Iz ovih se redaka vidi kako ga muči što vlada velika moralna zabluda ljudi koji time što čine pokazuju veliko nepoštivanje prema obiteljskoj zajednici i smanjuju njezinu ulogu i vrijednost. Isto tako uočava da nema negativnog stava društva prema još jednom fenomenu tadašnjeg doba – sve većem broju bludilišta, a time i sve većem broju ljudi koji idu u njih. «O braku i materinstvu tu nema govora, tu postoji samo tzv. optimistički nazor života, razumijevanje i ljepota života i kao najveći izražaj ti izljevi ljubavi.»[40] Takvo se uživanje protivi Božjem naumu stvaranja obitelji u svrhu rađanja djece. «Ne znaju jadnici da su upravo robovi krivoga i protunaravnog shvaćanja o ljudskom tijelu. Mjesto da se drže prirodnoga zakona, koji je ljudima dan poradi budućega djeteta, namjesto da snagu toga zakona svedu na kolotečinu poretka, kako to Bog hoće – u kršćanskom, po Crkvi posvećenom braku – oni na štetu cjelokupnom čovječanstvu, na štetu onih divnih duša, koje dobri Bog prema zamisli svojoj hoće da stvori, rasiplju svoju snagu.»[41]
Merz se ne zaustavlja na analizi društva i uočavanju problema već traži rješenje, kao i uvijek u okrilju Crkve za koju drži da može preporoditeljski i prosvjetiteljski djelovati na društvo i pojedince s ciljem odgoja dobrih obitelji: «Na svoju veliku radost možemo ustanoviti da su koncem XIX st. motori Kristove Crkve započeli kao pomlađeni djelovati: posvuda se osnivaju katoličke organizacije, katoličke tiskare, raspačavaju se u narodu evanđelja i misal. Crkva kao da ponovno počinje preporađati pogansko društvo, kao što je to činila u prvim stoljećima nakon dolaska našeg Otkupitelja.»[42]
Za obnovu društva, obitelji i braka Merz naglašava važnost udruživanja omladine u Katoličku akciju. On je jako dobro znao da je rad s mladima rad za budućnost. Prati rad i izvještava o uspjehu omladine udružene u Katoličku akciju u Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Nizozemskoj (uspjeli podići vlastitu radiostanicu koja parira bezobraznim radio emisijama drugih postaja), Belgiji, Italiji i drugim zemljama Europe. Cijeli svoj plan i program rada s mladima on će ostvarivati u Hrvatskom Orlovskom Savezu kojemu će biti gorljivi pobornik.
2.2. ZAŠTITNIK OBITELJI
Njegova nastojanja za obnovom cjelokupnog društva polaze od uvjerenja da je «obitelj prva stanica naravnog ljudskog poretka, ona je bila prije naroda i prije države i zato ima više prava negoli narod i država.»[43] Cilj je da omladina u Orlovskoj organizaciji uči da je kršćanska obitelj prva i glavna stanica svakog društvenog poretka i da je «prvi i glavni uvjet narodne sreće čestita kršćanska obitelj»[44], a nije moguće osnovati čestitu obitelj ako se omladina ne odgaja «u svetoj ljubavi prema biseru čistoće, u štovanju roditeljske vlasti i u samozataji. Te su obiteljske krijeposti temelj društvenog poretka; a u tim se krijepostima vježbaju Orlovi.»[45] Posebnu ulogu u obitelji ima žena koja će uzornim vršenjem svojih dužnosti pokazati da je obitelj temeljna stanica u naravnom životu i da su oni narodi zdravi u kojima se dobro odgajaju djeca, koji jednom riječju imaju zdrave obitelji.
Duboko svjestan duhovno- moralnog pustošenja Merz je smatrao da je primarna temeljita duhovna obnova, moralna i odgojna preobrazba. Bitni dio te preobrazbe je odgoj za obiteljski i društveni život. Znajući da o sustavnosti i učinkovitosti toga odgajanja ovisi snaga obiteljskih zajednica, a o njima gospodarski, društveni i kulturni napredak hrvatskog naroda, često je pozivao na odgovornost sve one koji trebaju biti podrška obiteljima, od roditelja do svećenika, od učitelja do društvene vlasti kako bi obitelji postale prava vrela života i ljubavi.
Prilikom putovanja kroz Đakovo Ivan bi češće posjetio obitelj dr. Matije Belića, svoga Matije Belića svoga druga iz pariških studentskih dana. Iz pisma koje je 1924. uputio njemu i njegovoj supruzi jasno se vidi Ivanovo shvaćanje i visoko poštivanje kršćanskog braka: »Od svega lijepog što sam vidio u Đakovu moram Vam priznati da mi se ipak Vaša obitelj najbolje svidjela; vidio sam konkretno pred sobom jednu kršćansku obitelj i mogao sam shvatiti posve zorno nauku sv. Crkve o zamašitom značenju porodice, o prioritetu porodice nad društvenom vlašću, državnom, o pravu roditelja na kršćanski odgoj u školi- napokon o svemu onom što se nadovezuje na ovu prvu stanicu naravnog društva, uređenog prema uzoru odnosa između Krista i njegove svete Crkve…»[46]
2.3. OBITELJSKA POLITIKA
Dostojanstvo obitelji, po Merzu, ne brani se samo političkim parolama, nego kršćanskih življenjem i provođenjem dosljedne politike utemeljene na kršćanskim vrijednostima: «Uzalud ćemo vikati ‘živjela Hrvatska’, uzalud ćemo se nadmetati u rodoljubivim praznim frazama i hvastati se rodoljubnom politikom, ako naša politika ne bude kršćanska. Svaka pak kršćanska politika mora ići za tim da dobijemo što više kršćanskih obitelji, u kojima će bračni drugovi živjeti u nerazdruživoj vjernosti sve do smrti.»[47] «Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega, koliko li veselja ima u svemu tome!»,[48] kaže Merz. Pri tom misli na bezuvjetno pomaganje i davanje sebe drugima u cilju pomaganja i promicanja obitelji. Ljubiti bližnjega svoga kao što je Bog ljubio nas, njegova je poruka. Treba se ugledati u Svetu obitelj, alegoriju socijalnog preporoda, težiti jednakosti muškarca i žene, težiti pozitivnim društvenim promjenama kao što je to težila Sveta obitelj (Majka Božja, mali Isus i sv. Josip.) Božanska obitelj-nije li ona alegorija socijalnog preporoda u kršćanstvu i oslobođenja žene (Marija), djeteta (Isus) i radnika (Josip). Time naglašava važnost jednakosti žena, djece i radnika koji su kroz povijest bili najčešće , ako ne i u pravilu potlačeni i obespravljeni.
Hrvatski Orlovski Savez je pod Ivanovim vodstvom odgajao hrvatsku mladež tjelesno, intelektualno, moralno i vjerski. Cilj tog pokreta koji se razmahao među omladinom je da od omladine stvara prave Kristove vitezove koji posvuda javno ispovijedaju katolička načela i pomažu Crkvi da se učvršćuje i širi u hrvatskom narodu. Svaki Orao, Svaka Orlica treba postati društvenim apostolom, to jest u cijelo ljudsko društvo, u obitelji, među pojedince i u sve ljudske ustanove unijeti kršćanski nauk. U taj socijalni apostolat spada i «poduka kako će se u ekonomski život unijeti kršćanski nauk.»[49] Ideja orlovstva je bila da odgoji elitu i radi toga nije se prvenstveno težilo za velikim brojem članova, već za odgajanjem svjesnih katolika koji će biti preporoditelji svoje okoline. «Glavna i bitna zadaća orlovstva jest kršćanski odgoj omladine i to takav odgoj da ta omladina bude sposobna služiti se najsuvremenijim sredstvima katoličkog apostolata, da zna širiti katolički tisak i prirediti poštenu kršćansku zabavu, da zna upozoriti na svu bestidnost sramotnih izloga.»[50]
Iako orlovstvo želi osposobiti vođe za katoličko ekonomsko socijalnu akciju, oni ispred sebe ima uvijek potrebe obitelji, te je stajališta «da su djeca vlasništvo roditelja. A orlovska organizacija samo želi nadopuniti taj obiteljski odgoj. I jer odgoj u obitelji mora biti katolički odgoj, odgoj je u Orlu katolički.»[51]
Orlovi uz lijepu knjigu , uz učenje crkvene i narodne povijesti, uz upućivanje u gospodarstvo i građanski život njeguju još i tjelovježbu. «Znaju da je čovječje tijelo stan neumrle, od Krista otkupljene duše, stan Duha Svetoga. Tijelo kršćanina posvećeno je sakramentima i jednom će u nebu postati dionikom vječne slave. I zato orlovstvo njeguje tjelovježbu i ritmičku gimnastiku i svemu svijetu govori da katolicizam ne želi ostati samo u sakristiji i crkvici, već je to nauk koji je za sve ljude i za sva vremena i koji hoće prožeti cijeloga čovjeka: njegovu dušu i njegovo tijelo.«[52]
2.4. ULOGA I DOSTOJANSTVO ŽENE
Velik dio svojih nastojanja Merz je posvetio problemu žene u društvu. Još od mladih dana uviđao je koliko je velika njena degradacija i podčinjenost muškarcu, ili bolje rečeno muškim strastima i nemoralu. «Karakterističnu pjesmu sam čuo. On nju zavede pa pjeva: ‘Ti ostaješ pokvarenica, samo ja ostajem čovjek.’ Dakle muški ima privilegij da bude razbludan a žena ne. Žena je dakle životinja? Tako je to žalibože u svijetu…» Ponašanje muškaraca prema ženama kao da su niža bića i samo nekakvi simboli strasti jako je osuđivao. «Jedan od najtočnijih kriterija za prosuđivanje ćudoredne razine jednoga razdoblja jest kako se žena poštuje u dotičnom narodu. Znamo da se ona u prijašnjim vjekovima cijenila i književnici su sanjali o idealima i čistim ljepoticama- omladina je maštala o neznanoj i čarobnoj- a danas je ideal društva i mladeži gola žena sa kino platna koja nije ni sestra, ni majka, ni čovjek.»[53] Ivanovi interventi usmjeruju se najprije na problematiku djevojaka koje se preko katoličke organizacije Sveza hrvatskih orlica pripremaju za život. Prva značajka njegova apostolskog nastojanja među ženama koje se nalazi u pozadini svih njegovih pothvata jest borba za dostojanstvo žene. Zato je razumljivo da se veoma često dotiče toga predmeta u svojim tekstovima i nastupima.
Same žene i djevojke prozvale su ga zbog toga ‘vitezom ženske časti.’ Marica Stanković upravo taj naziv odabire za naslov serije svojih članaka koje je objavila u časopisu «Za vjeru i dom» prilikom 10-e obljetnice Merzove smrti. U prvom članku iz ove serije Marica Stanković opisuje Ivanov stav prema ženi: «Za njega je žena nešto veliko i uzvišeno. Ona mu je kopija njegove ljubljene majke; još više ona mu je sestra Djevice iz Lurda, koju će cijeloga života ljubiti žarom sredovječnih mistika. Upravo zato vrijeđa ga ne samo nabacivanje na žensku časti i dostojanstvo već ga duboko vrijeđa lakoumno ponašanje onoga ženskog svijeta koji zaboravlja kakovu vrednotu nosi u sebi… A to samo za to, jer je jasno vidio što znači u životu obitelji i naroda dobra žena, a kako utjecaj zle žene ostavlja nezdrave tragove i razara obitelji i narode.»[54] Ovaj sud o stavu Merza prema ženi jest najmjerodavniji jer ga je izrekla Marica Stanković koja je najbliže stajala uz njega u radu sa ženskom mladeži i koja ga je poznavala u svim životnim situacijama; na nju je Merz i najviše utjecao u duhovnom smislu. Borba za dostojanstvo žene posebno je dolazila do izražaja u mnogim Ivanovim reagiranjima na području mode, nečednog odijevanja, plesa i ostalih stranputica ondašnjeg ‘suvremenog’ života, čemu je posvetio mnoge stranice svojih spisa.
No Merzova borba za čast i dostojanstvo žene nije se ograničila samo na ovaj negativan vid očuvanja ženskog dostojanstva nego ide dalje i dublje. Želi ženu oduševiti i potom je potpuno uključiti u apostolat te ističe njezinu veliku moguću ulogu u apostolskoj djelatnosti. O tome govori na mnogim mjestima, a sistematski je svoje misli iznio u knjižici «Junački život sv. Ivane od Arka». Njome je ovu francusku nacionalnu sveticu predložio za zaštitnicu i uzor Orličke organizacije. «Orlica treba živjeti i osjećati s Crkvom (…), treba se služiti svim sredstvima koje joj Crkva daje za njezino posvećenje.»[55] Na primjeru sv. Ivane Merz iznosi tri vrste javnog apostolata Orlice: ćudoredni, vjerski i politički. On ističe da kršćanstvo osposobljava ženu za herojska djela ljubavi; a Crkva omogućuje procvat njezinih potencijalnih sposobnosti. Cilj svake Orlice je postati apostolka Kristova kraljevstva. Zanimljiv je i naziv kojim Merz naziva svaku angažiranu katoličku djevojku – Filia Petri (kći Petrova).
Merz se pozabavio i ostalim problemima žene u suvremenom društvu i nastojao je dati načela i smjernice djevojkama koje su bile organizirane u Orlovstvu. I tu se Merz ne želi udaljavati od onoga što Crkva o tome misli; samo vjerno prenosi i širi misao Crkve.
U ono vrijeme je bilo aktualno pitanje ženskog prava glasa, na što se također osvrnuo držeći se jasnog i gotovo revolucionarnog stava za ono vrijeme: «Suvremeno iskustvo je pokazalo da je žena povoljno djelovala u zemljama gdje je imala utjecaj na zakonodavstvo i to poglavito na zakone o zdravstvu, o uvjetima rada, o uređenju plača, o zaštiti djece i o pobijanju alkoholizma.»[56] Merz smatra da žensko pravo glasa koristi općem dobru, ono napada sve što ugrožava domaće ognjište i ako joj se dade pravo glasa zastupa interese obitelji.
2.5. ODLIKE ZARUČNICE I MAJKE
O tome kakvu je sliku katoličke djevojke, zaručnice i majke, imao Merz, svjedoči jedan njegov tekst: «Plemeniti mladić počima da osjeća u stanovitim godinama svoga života neku osamljenost. U njemu se budi težnja za družicom, koja će svojim blagim, dobrim, vedrim bićem uljepšati njegov život. Ona će ga razumjeti, zanimat će se za sve, za što i on, poduprt će ga u radu i tješiti u teškim časovima života. Ona će postati kraljicom njegova doma, u kojem će on rado boraviti. Rad će mu biti lakši, jer će znati da radi za ljubljenu ženu kod koje se nakon teškog rada oporavlja.»[57]
Po njemu mladić treba tražiti samo poštenu bogoljubnu ženu i štedljivu djevojku koja se razumije u gospodarstvo i gleda na red i čistoću. Žena mora biti srce obitelji, a to srce mora biti ponizno i pobožno. «Bez prave pobožnosti žene niti će muž, niti njegova djeca biti sretni. Svaku porodicu snađu brige, trpljenja, nesreće. Jedino se pobožna duša može da snađe u svim tim poteškoćama i neće smalaksati pod bremenom života.»[58]
Rado stoga ističe da je najveće dobročinstvo što ga Bog po prirodi čovjeku može dati dobra majka. I najsiromašniji čovjek je sretan ako mu je Bog dao dobru kršćansku majku. Čovjek se u najtežim trenucima života sjeća svoje majke čak i onda kad je mrtva. Uspomena na dobru kršćansku majku može čovjeka spasiti i vratiti na stazu vjere ako je možda, zalutao i posrnuo.
2.6. ULOGA MUŠKARCA U OBITELJI
No da bi žena mogla biti žena i da bi mogla ostvariti poslanje supruge i majke, potrebno je da i muškarci budu svjesni svoje odgovornosti i poziva. «Da, to najviše jednu ženu osvoji kad je uvjerena da mužu nije stvar i da bi je umio voditi.»[59]
Muž je glava obitelji i brine se za egzistenciju. On ima ulogu zaštitnika obitelji. Svoju ljubav prema domaćem ognjištu najbolje pokazuje tako da poštuje i njeguje obiteljski život. Kao glava obitelji treba davati lijep primjer ljubavi i nikada ne žalostiti svoje ukućane rasipnošću pijančevanjem, noćarenjem i nečistim životom. Svojim radom treba pospješiti napredak svoje kuče i posjeda. Iznad svega treba duboko štovati i ljubiti svoju ženu, a djecu odgajati u posluhu i strahu Božjem. Treba ga krasiti bogoljubnost i domoljubnost te nadasve kršćanska ljubav i milosrđe prema svima što trpe oskudicu.
2.7. ZNAČENJE VJERE U OBITELJI
«Katolička je vjera moje zvanje i mora biti to svakom čovjeku bez iznimke.»[60] Katolička vjera je također sustav duhovnih vrijednosti, kao i moralnog zakona koji otvara čovjeku neizmjerni put prema vječnosti. Merz naglašava veliku važnost vjere kod svakog pojedinca, a još i više u krugu obitelji. Vjera spaja i održava kršćansku obitelj i povezuje je s Bogom, odvraća od iskrivljene slike ljubavi i braka koju nosi sa sobom moderno društvo. Vjera vodi k putu savršenosti kojoj svi iz dana u dan trebaju težiti, ona otvara vidike, stvara nesebične ljude, podržava u čovjeku borbu sa zlim i daje snagu da ne podlegne. Vjera u obitelji pomaže da obitelj ne ostane zatvorena sama u sebi nego ju otvara prema bližnjemu, Crkvi i Bogu. Takva obitelj je u službi Kraljevstva Božjeg. Merz je nastojao svoju obitelj približiti tom idealu te piše majci iz Pariza: «Ti me siliš, da priznam kako mi je sveta ljubav prema tati i Tebi. Ipak bih htio, da se naše međusobno nastojanje ne upravlja samo na naše blagostanje, na naše zdravlje, već da mi obiteljski život promatramo kao sredstvo k jednom cilju: to znači djelovati u našem krugu na čast Božju i sreću našeg bližnjeg…osim veza naravne ljubavi, koji priroda i zahvalnost učvršćuju, mora biti uspostavljena i duševna srodnost.»[61]
Sredina u kojoj je živio nametnula je Merzu i jednu drugu problematiku. On, naime, upozorava na opasnost zaljubljivanja u osobu druge vjere jer kako će se supružnici slagati oko manje važnih stvari ako se ne slažu u najvažnijoj. Vjera u obitelji pomaže da se ljubav između muža i žene i njihova ljubav prema djeci otvara prema nadnaravnoj ljubavi. Svaka obiteljska jezgra treba biti odraz Nazaretske obitelji. Nju je Bog sastavio i obdario je najfinijim obiteljskim osjećajem, najčišćom prirodnom ljubavlju, ali za najuzvišeniji i nimalo egoističan čin, otvorenom čitavom svijetu: za otkupljenjem koje je Sin izvršio, u kojem je Majka sudjelovala, za koje je poočim dao svoj udio u odricanju, poštovanju, radu te jakoj i nesebičnoj ljubavi.
Suvremena katolička obitelj, prema Merzu, treba biti žarište apostolata ne samo u svojim granicama nego i izvan doma.
3. MERZOVO POIMANJE BRAKA
3.1. DOSTOJANSTVO BRAKA
Kako si je na svim područjima morala Merz osobnim nastojanjem stekao jasne pojmove, tako je svoje shvaćanje braka potpuno uskladio s moralnim načelima kršćanske vjere i crkvenog učenja, te je ono postalo njegovo osobno duboko svjedočenje.
Dostojanstven brak za Merza je upravo kršćanski brak, po svim pravilima kršćanske vjere i kojemu je glavna oznaka održanje kreposti i dostojanstva i žene i muža. Dostojanstvo braka dolazi od njegova božanskog ustanovljenja. «Sam razvoj spolnog nagona, od njegova početka, od raznolikosti muža i žene, pa sve do težnje da se muž i žena međusobno nadopune, i sve radosti zaručnika i tiha sreća mladenaca, muža i žene, sve te osjećaje Bog hoće i On h je stavio u srce ljudsko. To je Bog ljudima rekao već u prvim počecima života na zemlji, kako to čitamo na prvoj stranici Biblije. ‘Čovjek će ostaviti svoga oca i svoju majku i priljubit će se uz svoju ženu i bit će dvoje u jednom tijelu.'(Gen 2,24)»[62] Ivan prihvaća nauk Crkve koji kaže
da je brak (ljubav) odnos između Krista i duše (Crkve). «Brak muža i žene tajanstvena je slika veze Krista s Crkvom.»[63] Zato Merz citira riječi svetog Pavla iz poslanice Efežanima: ‘Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu i sebe samoga predao za nju…'[64]
Brak ima zemaljsku zadaću rađanja i odgajanja djece, stvaranja obitelji. Služi ostvarivanju Božjeg plana, i tome ne smiju grijesi i slabosti supružnika stati na put. No on ujedno krije i otajstvenu poruku vjere: «Kada prođe ovaj život i bračna se veza raskida, čovjek treba da se ujedini sa Sinom Božjim radi kojega je stvoren. Tada će svaka pojedina duša stupiti s uskrslim Kristom u vezu zaručničku.»[65] Zato kršćanski brak nije privatna stvar supružnika, nego se tiče sadržaja i dubina vjere, poradi čega je nedostatan i siromašan ukoliko nije protkan molitvom i euharistijom.
3.2. KREPOST KAO TEMELJ ŽIVOTA U BRAKU
Merz naglašava potrebu ćudorednog života kod mladih radi buduće obitelji, radi zdravog društvenog i narodnog poretka. Po njemu čistoća i vječno čistoća, treba biti geslo. Mladi, posebno mladići, jer je kod njih nagon tijela razvijeniji, trebaju nastojati energiju seksualnog nagona staviti pod nadzor razuma i kršćanskih moralnih načela. «Kao što vodu nabujale rijeke krotimo nasipima da teče određenim koritom i vodimo je u električnu centralu odakle rasvjetljuje daleke krajeve i tjera svojom snagom strojeve velikih tvornica, tako je čestit mladić dužan ograditi divovsku i bijesni snagu svoga spolnog nagona nasipima kršćanskog ćudoređa i pristojnosti dok slobodno ne odluči, ako je to volja Božja, da spolni nagon bude u zakonitom braku, stvarateljem života, sreće, blagoslova.»[66] Čist život ne samo da ne škodi zdravlju već daje neopisivu svježinu i snagu. «A da uščuva taj biser, izbjegavat će sve one prilike koje bi ga mogle navesti na zlo, a to su loši razgovori, ružne kazališne predstave, kino, a napose nečedni ples i alkohol.»[67]
Mladić, koji se sprema za brak, treba razviti svoje tijelo, učiniti ga zdravim, snažnim, slobodnim od svih nedostataka koji su posljedica razvratnosti i nećudoređa. «Kršćanin, koji je odlučio, da kasnije osnuje porodicu, koja se osniva na kršćanskom ćudoređu, treba najprije sebe samog da sačuva, a supruzi koju će izabrati i od koje će tražiti neokaljanu krepost, treba da donese tijelo koje neće biti okaljano raznim sumnjivim vezama i slučajnim odnošajima…»[68]
Djevojka pak treba sačuvati umiljatost i stalnost. Prerana ljubav kod djevojke opaža se i na njenoj vanjštini jer gubi stidljivost koja je njen «ures i anđeo čuvar njenog djevičanstva».[69] Merz zaključuje da «ne postoje dva morala: jedan za djevojku koji joj zapovijeda da ostane čista, a jedan za mladića, koji bi mu dozvolio da okusi zabranjeni plod.» [70]
Čistoća prije braka temelj je vjernosti i razumijevanja supružnika u braku. Nasuprot tome razbludnost uništava pojedinca, obitelj i društvo. Ona djeluje na sva svojstva pojedinca. Potamnjuje duh, slabi volju, razbija plemenite misli. Osoba dobiva razne bolesti koje mogu zaraziti njegovu ženu i djecu.» Razuzdano ćudoređe, dok ruši porodicu, upropašćuje i narode, jer uništava ono, što tvori njihovu snagu i veličinu: srčanost, umjerenost, ljubav prema radu, odanost prema općemu dobru, ljubav k domovini. Osim toga je najprva posljedica slobodnog života opadanje pučanstva, a ovo izravno loše utječe na blagostanje naroda. Čim su porodice brojnije, tim je više pravog bogatstva u narodu jer prvo bogatstvo koje dolazi prije svega, jest život.»[71]
3.3. KAKVA PRIPREMA ZA BRAK
Glavnina Merzova apostolskog nastojanja oko moralnog preporoda, napose kod omladine usmjerila se na područje ljubav- seksualnost-čistoća. Merzov apostolat na tom području mogli bismo ovako opisati: želi kod mladih ljudi učvrstiti i očuvati temeljne vrline, napose čistoću da bi ih kroz to pripremio na odgovorno i ozbiljno prihvaćanje braka i bračnih dužnosti. Njegova knjižica «Ti i ona» namijenjena zrelijoj muškoj omladini, najbolji je primjer kako je Merz sasvim ozbiljno, znanstveno i detaljno ušao u bit problematike. Dao je jasna načela i informacije što mladić treba znati o svome tijelu i odnosu prema djevojci, kako i kojim sredstvima ovladati svojim nagonom prije ženidbe i očuvati čistoću; daje kriterije za izbor djevojke, upozorio je na opasnosti za mladiće u njegovu nastojanju oko očuvanja čistoće.
Merz ne pokušavao iznositi svoja privatna stajališta, jer zna da samo Božjim naukom može istinski izgraditi i obdariti mlade na njihovom životnom putu. Njegova su stajališta utemeljena na nauku Crkve, pa je stoga spomenuta brošura sva prožeta crkvenim učenjem. Merz se ne ustručava niti citirati Sveto pismo, navodi potom citate papa, crkvenih dokumenata samo da jače istakne i naglasi istinu koju iznosi. Sve je prožeto nadnaravnim idejama vjere. Pokazuje svrhu i cilj braka, ljubavi i čistoće, i to onako kako naučava Crkva. Ivan kao odgojitelj mladih u katoličkim organizacijama, napose u Hrvatskom orlovskom savezu, pozabavio se i drugim važnim temama za svakog mladog čovjeka: stav mladića prema djevojci i obratno, priprema za brak i obiteljski život, ne isključujući i život u djevičanstvu kakav je on sam provodio potaknut Božjom milošću. Ivanov duhovni vođa i pisac njegova drugog životopisa, o. Josip Vrbanek, DI, ovim je riječima sažeo Ivanovu poruku koju je uputio mladićima navedenom knjižicom: «Ona (djevojka-žena) je odraz Božjeg savršenstva, koja je tebi namijenjena da te dopunjujući diže. No, da ti zaista bude potpuna pomoć, treba da si međusobno sve donesete u brak i da ništa ne ispijete prije , jer će inače uzmanjkati u gorkim danima. Zato gledaj u zaručnici najprije značaj i duševnost koji kriju vječno blago za tvoje potomstvo. Prije ženidbe treba da ste oboje netaknuti, jer će samo takvi ostati vjerni u ženidbenoj čistoći. Izbjegavaj opasnosti nježnosti, preranog zaljubljivanja, dodire. Razvijaj se da joj u obitelji mogneš puno dati, a ne samo od nje tražiti i primati: sam Gospodin će te napuniti kroz tvoju pouzdanu molitvu kad ga primaš u sakramentima. Božanska dobrota je ono vječno žensko što prosjajuje kroz žensko biće i pobuđuje te na jaču ljubav k Bogu.»[72]
Sam Bog koji je stvorio mladića i njegovu narav usadio je osjećaje naklonosti prema djevojci u njegovo srce, drži Merz. Da nema u srcu mladoga čovjeka te čežnje za djevojkom, muškarac se ne bi ženio i ljudski bi rod davno izumro. A Božja je odredba da se što više ljudi rodi, da se rođena djeca svetim krštenjem sjedine s Isusom i s Isusom uskrsnu na vječno gledanje Boga. Svi ti osjećaji ugodnosti i čežnje koje mladić osjeća u prisutnosti djevojke su radi djeteta koje se treba roditi. Zato je te osjećaje Bog ulio u srce mladića.
Mladić treba dobro promisliti je li došlo vrijeme za ženidbu. Treba biti izgrađen i zreo čovjek da bi prihvatio sve dužnosti koje nosi bračni život. Zato se treba čuvati ranog zaljubljivanja. »Nemoj me krivo razumjeti: ne velim Ti da je zaljubljivanje zlo; naprotiv je ono velika sreća ako se dobro zaljubiš; no ono je pravo zlo ako se prerano zaljubiš, jer će Ti ono ukočiti Tvoj duševni život upravo u ono doba kada je odredila Providnost da se duševno i tjelesno razvijaš.»[73]Mudar mladić uviđa negativne posljedice preuranjene ljubavi, zato već u početku odlučuje da se neće prerano družiti s djevojkom. Dobro odgojen mladić veoma dobro zna da čist život ne samo da ne škodi zdravlju , već naprotiv mladiću daje neopisivu svježinu i snagu.
Osim naglašavanja da se izbjegavaju bliže grešne prigode na koje mladi čovjek često nailazi u suvremenom životu, Merz predlaže i brojna pozitivna sredstva, tj. ona koja predlažu katolički moralisti i učitelji duhovnog života. Po Merzu najsigurnije sredstvo za očuvanje čistog života je oduševljenje za Crkvu koje se temelji na poznavanju vjere. U knjižici Ti i ona Merz posebno poglavlje posvećuje čistoći. Pod naslovom ”Kako ćeš sačuvati svetu čistoću” veli
kako Bog od čovjeka ne traži nemoguće, niti što bi škodilo zdravlju. Od nadnaravnih sredstava za očuvanje čistoće kao najjače Ivan smatra sv. Pričest. Nadalje štovanje Blažene Djevice Marije pomaže u očuvanju čistoće srca. Nastoji također pobuditi u mladiću osjećaj viteštva, osjećaj časti i dostojanstva; te mu želi usaditi osjećaj poštivanja prema svakoj djevojci i ženi. Prije konačne odluke o stupanju u brak Merz preporuča mladima da obave duhovne vježbe.
Zato s pravom može zaključiti: «Bude li se naša omladina držala tih smjernica, dobit ćemo čeličnih karaktera, svetaca i rodoljuba; dobit ćemo čvrste i plodne kršćanske obitelji, koje su glavna osnovica narodnoj veličini i javnom blagostanju građana.»[74]
3.4. BRAK ILI DJEVIČANSTVO
Već u svom vlastitom iskustvu Merz je bio u velikoj dvojbi izbora između braka i života u djevičanstvu kao Bogu posvećena osoba, te je zato svoja razmišljanja prenio i na papir objašnjavajući svrhu jednoga i drugoga: «Brak ima zemaljsku zadaću da služi rađanju i odgajanju djece. Kada prođe ovaj život i bračna se veza raskida, čovjek treba da se ujedini sa Sinom Božjim, radi kojega je stvoren. Tada će svaka pojedina duša stupiti s uskrslim Kristom u vezu zaručničku. No, ima odabranih duša koje već ovdje na zemlji stupaju u posebni zaručnički odnos s Kristom i odriču se zemaljske ljubavi. Duše, koje polože zavjet vječnog djevičanstva, već na zemlji počinju živjeti nebeskim životom i misle jedino i bez prestanka na svog nebeskog Zaručnika.»[75] Prema svetoj odredbi nisu svi ljudi određeni za brak, drži Merz. Mnogi su pozvani u još uzvišeniji stalež, da postanu svećenicima i redovnicima. Katolička Crkva od njih traži žrtvu čistoga života, da uzmognu vršiti svoj junački poziv, službu na korist drugih (u školi, u crkvi itd.).
Merz iznosi svoje uvjerenje da je cijelo kršćanstvo sazdano na žrtvi. Vanjska žrtva ima duboko značenje. Čovjek se sastoji od duše i tijela, te duša i tijelo trebaju žrtvom iskazati čast Bogu koji je sve stvorio. Čovjek, koji je gospodar cijele prirode i kojemu sva priroda služi, ima dužnost da u ime cijele prirode daje Bogu čast i slavu. Te da u duhu toga podvrgne i svoju spolnost zakonima onoga koji je sve stvorio. »I spolni nagon…koji u čovjeku rađa želju da živi u potomstvu svome, da rađa bića, koja su slika i prilika Božja, i taj spolni nagon treba Boga, Gospodara svoga, da veliča. To on čini žrtvujući samoga sebe. I zato vidimo, gdje je iz ovoga dubokoga razloga potrebno da bude cijeli jedan stalež ljudi, koji će se svojim djevičanskim životom bez prestanka žrtvovati Bogu u ime cijele i potpune prirode, koji će svim svojim porivima i osobinama odavati Bogu čast i slavu.»[76] Tako Merz pokazuje da mu je jasno kako je Bog stvorio i spolni nagon, te se njime treba služiti sukladno Božjem planu i volji.
U svojoj knjižici Ti i ona Merz posvećuje posebno poglavlje djevičanstvu. Neovisno o tome što je knjižica namijenjena samo muškoj omladini u svrhu odgoja za brak, Merz kod mladića želi probuditi i smisao za djevičanstvo i celibat. Pokazuje vrijednost djevičanstva, njegove prednosti, ali i zahtjeve; ne propušta spomenuti također da je ono usko povezano sa žrtvom, koja je u stvari bitna za kršćanstvo. Sve njegovo razmišljanje prožeto je crkvenim naukom i u prikazu o djevičanstvu Merz ne iznosi ništa drugo nego samo crkvenu misao kojoj dodaje pokoji svoj komentar ili refleksiju. Nabrajajući razne koristi i prednosti celibata već za ovaj vremeniti život, za pojedince i širu društvenu zajednicu, on kaže: »Celibat je prema tome jedan od najvažnijih čimbenika narodne sreće i blagostanja država. (…) Katolička Crkva smatra da je svaka duša, koja je položila zavjet djevičanstva vjenčana s Isusom Kristom. U tome je bitno značenje katoličkog celibata.»[77]
Ponovno naglasimo da Merzova misao o djevičanstvu jest točna interpretacija onoga što Crkva o tome uči. Dapače, za Ivana djevičanstvo, odnosno celibat, ima potpuni smisao i svu vrijednost samo onda ako je posvećeno, ako se kroz celibat ostvaruje ‘zaručništvo i vjenčanje s Isusom Kristom, i to u Crkvi i po Crkvi’. Izvan Crkve djevičanstvo ni izdaleka nema toliku vrijednost i uzvišenost, iako mu Merz ne poriče određeno značenje.[78]
Nadalje, bitno je istaknuti još jedan detalj ‘praktične’ naravi. Djevičanstvo koje je Merz promicao i nastojao njome oduševiti, često ga ističući u svojim člancima i predavanjima, jest Bogu posvećeno djevičanstvo, ono koje se izabire da bi se moglo Bogu potpuno i cjelovito služiti. Merz je mogao to činiti jer je sam živio čisto i jer je sam bio položio zavjet vječne čistoće. Ivan je bio zauzet za širenje ideje djevičanstva među djevojkama te mu je davao apostolski smisao, tj. osim ‘vjenčanja duše s Isusom Kristom’ on gleda djevičanstvo pod vidom apostolata, jer ono čini čovjeka raspoloživim za rad u širenju Kristova Kraljevstva.
Merzova ideja djevičanskog služenja Kristu kroz apostolat u Katoličkoj akciji neprestano se isprepleće u njegovu tekstu »Obred kojim se orlica prima u Katoličku Akciju». Tako stavlja duhovniku u usta riječi upućene djevojkama: »Uzmite si nadalje za uzor djevičanstvo i majčinstvo svete Crkve; kao ona budite uvijek sjedinjene sa Zaručnikom vaših duša, Isusom Kristom; znajte da u svim životnim položajima ovo zaručništvo s Kristom daje tek pravi smisao cijelom vašem životu.» Na kraju obreda Merz stavlja u usta duhovniku riječi kojima upućuje djevojke orlice prema visokim nadnaravnim ciljevima: »Orlice, po vama treba zablistati biser djevičanstva; a ako vas Gospod pozove u časni bračni stalež, znajte da je ovaj tek znamen ljubavi, koja ujedinjuje, Krista i njegovu Crkvu. No Krist će i tada biti Zaručnikom vaših duša, jer će kucnuti čas kada će sjena ovoga svijeta iščeznuti , a stvarnost nestati. Neka vas tada ne iznenadi neočekivani dolazak Krista Kralja, već se pune pouzdanja priključite koru anđela i pođite mu ususret; svojim ćete orličkim apostolatom steći zasluge ; lako ćete tada zajedno s mudrim djevicama proći kroz kraljevska vrata i ostati do konca vjekova uz Neokaljanog Jaganjca.»[79]
3.5. BRAČNA LJUBAV
Kao neizostavnu temu Merz također raspravlja o cilju i smislu braka. Iako kao glavni cilj braka navodi rađanje djece, a ne ljubav između supružnika, iz njegovih tekstova vidimo da on tu ljubav pretpostavlja. Međutim, za njega koji kaže: «Život na zemlji je samo simbol onog drugog.»[80] i bračna ljubav ima posebno značenje. «No ova zemaljska ljubav imade mnogo uzvišenije značenje. Ona je slika ljubavi koja veže Krista uz njegovu Crkvu. Kao neka slutnja ona nadalje puti čovjeka na mnogo savršeniju ljubav, koja čovjeka neće usrećiti samo nekako i na neko vrijeme, nesavršeno i prolazno, već će ta ljubav biti vječna i potpuna. Bračna je ljubav slika, slutnja, priprava za neograničenu ljubav Božju. Težnja ljudske duše odviše je duboka, a da bi je zemaljska ljubav mogla trajno zadovoljiti. I samu najiskreniju bračnu ljubav uvijek smućuju bolesti, brige, trpljenja, a napokon se kod smrti pretvara i u žalost. Tada se treba duh junački osvijestiti i udovoljenje neograničenoj težnji za ljubavlju tražiti u zagrljaju Božjem.»[81] Iskustvo pokazuje kako čak i najskladniji brak ne ispunja do kraja čovjekovu glad za ljubavlju i sjedinjenjem. Čovjek u braku dolazi do uvjerenja da se potpuna, nerazdruživa ljubav ne može postići na ovoj zemlji i da će ljudsko srce tek zadovoljiti nerazdruživa ljubav u vječnom sjedinjenju s Bogom.
Naglašavanjem da je glavni cilj braka rađanje i odgajanje djece čini se kao da za Merza bračna ljubav nema veliku važnost. Međutim on bračnu ljubav pretpostavlja i visoko vrednuje. «Odabranicu valja ljubiti. Djevojku kojom hoćeš da se ženiš moraš ljubiti.»[82] Ali, isto tako pravi razliku između zaljubljenosti i prave bračne ljubavi, pa kaže: «Pod istinitom se ljubavlju ne razumijeva ona ‘žarka’ ljubav zaljubljenih, koja brzo ohladi i onda se često pretvara u odvratnost i mržnju. Prava se ljubav osniva na međusobnom poštivanju, na međusobnoj sklonosti. Ova ljubav ne traži tek sebe i svoju korist, već dobro drugoga. Prava ljubav nastoji da ljubljena osoba ima ono, što je za nju dobro i raditi će da joj to i dade.»[83]
3.6. BRAK I DJECA
Osim što je razmišljao o ljubavi kao nevidljivoj pokretačkoj snazi koja iznutra daje motivaciju bračnim drugovima, Merz je razmišljao i onim ‘konkretnim’ ciljevima barka, od kojih je jedan od prvih potomstvo. «Cilj braka jest u prvom redu rađanje i odgajanje djece. Kanon 1013 (…) Bog je u muža i ženu stavio nagon –poradi djeteta.»[84] Postoje osjećaji ljubavi između muža i žene. Glavni cilj tih osjećaja jesu djeca. »Bog hoće da se rađaju djeca, jer hoće, da se na zemlji rod ljudski množi, da bude što više besmrtnih duša, koje će jednom gledati samoga Boga i slaviti ga.»[85] Taj nagon u čovjeku je djelo beskrajne Božje dobrote, koja hoće učiniti i druga stvorenja dionicima svoje neograničene sreće. Bog se služi stvorenim bićima (u ovom slučaju spolnim nagonom ljudi) da postigne svoj cilj (ovdje umnožavanje ljudskog roda). Merz ističe da sva čar i ljepota ljubavi nije sama sebi svrhom. Radosti bračnog života nisu same sebi ciljem. Braku nije prvi cilj, da se udovolji tjelesnim užicima. »Svemu tomu, raznolikosti muža i žene, svoj radosti i dragosti ljubavi bračnoga života, svim sjetilnim užicima jest cilj – dijete. Sve je ostalo, a napose tjelesna naslada samo pomagalo do toga glavnoga cilja.»[86] Kršćanski bračni drugovi će gledati da imaju što veći broj djece i u njima će uvijek gledati neizmjerno dostojanstvo djece Božje.
Budući da dijete kao glavni cilj bračne ljubavi «nije nikakva sporedna posljedica ili neugodan dodatak radostima ljubavi i braka» ono zahtijeva odgovorno roditeljstvo. «Da porodica zaista uzmogne vršiti ovu veliku uzgojnu ulogu, koju joj je Bog namijenio, mora da bračni drugovi imadu i duševna i tjelesna svojstva za prevažnu ovu zadaću.»[87] Pod duševnim svojstvima Merz podrazumijeva poznavanje svojih dužnosti kao odgajatelja, a pod tjelesnim svojstvima zdravlje i «da imadu dovoljno sredstava da buduće dijete ne bude izloženo gladi, bolesti i oskudici.»[88]
Roditelji osobito moraju biti svjesni dužnosti i brige za odgoj djeteta. »A prirodna je ustanova za uzgoj djece baš obitelj i to obitelj, gdje jedan muž ima jednu ženu, i gdje će muž i žena živjeti sve do smrti zajedno.»[89] Ljudi koji se rastavljaju i rađaju djecu izvan braka lišavaju djecu blagodati odgoja i uzrokuju njihove duhovne i tjelesne patnje, mišljenja je Merz.
4. ZAVRŠNO VREDNOVANJE
4.1. NAČELA I METODE ODGOJNOG RADA IVANA MERZA
Prije nego izravnije pogledamo načela i metode Merzova odgojnog rada treba napomenuti da Merz nije bio vjeroučitelj u užem smislu riječi, nego je kao profesor predavao francuski jezik u srednjoj školi. Glavnina njegovog odgojnog rad, točnije vjersko-moralnog rada među mladima, odvijala se izvan njegove profesionalne djelatnosti. Sve što je na tom području činio i radio, radio je bez ikakve materijalne naknade, vođen jedino ljubavlju prema Kristu i željom da što više mladih privuče te ih usmjeri i odgoji u kršćanskim vrijednostima. »Prije nego je Merz počeo djelovati odgojno među mladima, on je najprije sebe odgojio u vjerskom i moralnom smislu. Njegov primjer izgrađenog katoličkog intelektualca, čovjeka duboke vjere i iskrene ljubavi prema Bogu i Kristu jest bio prvi adut njegova odgoja drugih.»[90] Ovdje nam je u prvom redu propitati ciljeve, sadržaj i metodu njegova odgojnog rada
4.1.1. Ciljevi vjersko odgojnog rada Ivana Merza
Ivan Merz je imao sasvim jasan cilj prema kojemu je bio usmjeren cijeli rad. Već u samom geslu “Žrtva – Euharistija – Apostolat” koje je dao katoličkoj organizaciji Hrvatskog Orlovskog Saveza pri njezinu osnivanju vidi se njegov program. Iz mnogih mjesta gdje Ivan govori o ciljevima svoga apostolata može se odrediti jedan konačan cilj i tri posredna cilja kojima teži njegova odgojna djelatnost.
Konačni cilj Merzova odgojnog rada jesu nadnaravne i eshatološke vrijednosti kršćanske vjere. Posredni ciljevi, da bi se došlo do konačnog cilja, su:
– crkveno usmjerenje odgojnog i apostolskog rada;
– ljudska i kršćanska zrelost prema kojoj želi usmjeriti mladog čovjeka;
– apostolski angažman jer želi da Krist kraljuje u dušama pojedinih ljudi, da kraljuje u našim obiteljima, u društvenom životu.
Ovi ciljevi su uvijek u uskoj međusobnoj ovisnosti sa sadržajima koje je razvijao i metodama koje je primjenjivao.
4.1.2. Sadržaji odgojnog rada Ivana Merza
Opće odgojne sadržaje koje je promicao Ivan Merz, a koji su potom nit vodilja i u problematici vezanoj za brak i obitelj, možemo podijeliti na dva velika područja: Prvo je područje teološko-eklezijalno, a drugo je područje kršćanskog morala.
1) Teološko-eklezijalni sadržaj bez kojih je nezamislivo vjerničko postojanje, a ujedno i kršćanski brak, su sljedeći:
– Krist Spasitelj u euharistiji
– Crkva
– liturgija
– Marija
– crkveni dokumenti.
2) Kršćanski moral
Sljedeće široko polje Ivanova djelovanja u vjerskom odgoju bila je obrana i primjena načela kršćanskog morala, napose unutar orlovske organizacije. Bio je to sastavni dio Merzova apostolata i činio je sadržaj brojnih njegovih članaka. Primjena spomenutih načela, bilo izravno bilo neizravno, pomogla bi zaštiti kršćanskog braka i obitelji.
– U svom članku “Smjernice za obnovu kršćanskih ćudorednih običaja”[91] Ivan Merz objavljuje pravi mozaik raznih smjernica crkvenog učiteljstva o svim moralnim problemima tadašnjeg vremena: koedukacija, nadzor mladih od strane roditelja, zabava, kazališne priredbe, alkoholizam, aktivnost žene u javnom životu, štetnost lošeg tiska i dr.
– Drugo veliko područje na kojem se Ivan Merz zaustavio i posvetio dosta truda i vremena bila je predbračna čistoća, ljubav, seksualnost, priprema mladih za brak, čuvanje čistoće prije braka. U tu je svrhu objavio i posebnu knjižicu Ti i ona namijenjenu zrelijoj muškoj omladini, te još brojne druge članke.
– Merz je dotaknuo i problem glazbe s moralnog područja, ukazujući kako svaka glazba nije poželjna jer nije svaka odgojna i ne potiče mlade ljude na krepostan život.
– Budući da je sastavni dio orlovskog odgojnog programa bila tjelovježba, Merz je nastojao i tu stranu produhoviti, dati tjelovježbi duhovni smisao i vrijednost. Uz pomoć brojnih crkvenih dokumenata izlaže vrijednosti fizičkog odgoja koji međutim mora uvijek biti podređen duhovnim vrijednostima, a u svakom slučaju je važan za zdrav razvoj osobnosti, a time je i doprinos mladima koji žele sklopiti i živjeti zdrav kršćanski brak.
– Niti politički život nije ostavio nedirnut, budući da i oni koji vode društvo mogu djelovati odgojno ako hoće, te mogu promicati vrijednost kršćanskoga braka za očuvanje zdravih obitelji. Stoga je bio mišljenja da se katolici mogu i trebaju angažirati i politički nastojeći u društveni život unijeti kršćanska moralna načela, što bi se, bez daljnjega, odrazilo i kao potpora vrijednostima kršćanskog obiteljskog života.
– Merz se osvrnuo i na rodoljublje sa zaključkom da nema pravog rodoljublja bez vjere, a napose bez one koja se u svakodnevnici doživljava i prakticira u obitelji.
– Mnoge stranice svojih spisa, predavanja, razgovora i pouka Merz je posvetio ženskom pitanju, bilo da se radi o pozivu na apostolat, bilo da govori o posvećenom djevičanstvu, bilo o ulozi žene u društvu.
4.1.3. Metodologija u vjersko-odgojnom radu Ivana Merza
Osim jasnih ciljeva i sadržaja, Merz je bio jasan i u metodama koje je predlagao u svom vjersko-odgojnom radu. Merz je potpuno prihvatio stoljetnu metodologiju koju Crkva predlaže i slijedi da bi ostvarila spasenjsku misiju vodeći ljude prema vječnom spasenju, što je razvidno iz mnogih njegovih tekstova.[92]
Sva sredstva i metode koje Crkva upotrebljava i savjetuje, Ivan je prihvatio, dapače on ih obogaćuje svojim refleksijama i inicijativama, ali uvijek u skladu s crkvenim učenjem i metodama. I ovdje važi temeljno njegovo načelo: sve je to on sam najprije u svome osobnom životu ostvarivao, po tim je metodama svoj duhovni život vodio i provjeravao ih je u praksi, da bi ih onda mogao primjenjivati u svom apostolatu.
1) Formacija za apostolat
– Duhovni život je za Merza temeljni uvjet svakog apostolata;
– Duhovne vježbe su sredstvo za usavršavanje duhovnog života;
– Liturgiju Merz smatra najboljom pedagogijom;
– Načela Katoličke Akcije, u to vrijeme poticane upravo od rimskih biskupa, bez daljnjega ulaze u Merzovu apostolsku metodologiju.
2) Konkretna metodološka načela za apostolat
– Izravni apostolat- Temeljno načelo se sastoji u našem odnosu s Isusom koji u nama treba živjeti. Sljedeće načelo je kontakt i odnos s bližnjim.
– Važnost katoličkog tiska-Merz je i sam imao želju osnovati jedan katolički dnevnik
– Razna pojedinačna načela: razboritost, trpljenje, pedagogija primjera, savjeti za čuvanje čistoće srca, pedagogija svakog susreta.
Sve što je Merz ostvario na području odgojnog rada nije ležalo samo u izvrsnoj teoriji, niti u dosljednom primjenjivanju načela za koje je uvjeren da koriste odgajanicima. Njegov je uspjeh ležao u prvom redu u njegovoj svetačkoj osobi koja je sva bila prožeta vjerom; on je sva ta načela već primjenjivao u svome osobnom životu i odatle snaga njegovog odgojnog rada.
4.2. MORALNO ODGOJNA VRIJEDNOST MERZOVIH STAVOVA
Da bi rasvijetlili moralno-odgojnu vrijednost Merčevih stavova čini nam se najbolje promatrati ih u svjetlu najnovijih crkvenih dokumenata koji se bave pitanjima spolnosti, seksualne etike, spolnog odgoja, odgoja za brak i obitelj.
Praktički nije bilo nekog moralnog problema vezanog uz ovu problematiku, a da o tome Merz nije dao svoje mišljenje koje je uvijek temeljio na crkvenoj nauci i dokumentima crkvenog učiteljstva, koje je budno i promptno pratio. U tome možemo prepoznati ono što je 1993. rekao Ivan Pavao II. u enciklici Veritatis splendor, u kojoj iznosi temeljni moralni nauk Crkve, tvrdeći da se »odnos slobode, zakona i moralne savjesti, mora promatrati u kontekstu istine, božanskog zakona, objektivnih i univerzalnih načela, te uz pomoć Učiteljstva Crkve»[93].
Merz je zastupao ono što nas u dokumentu Persona humana uči Crkva: »Činjenica je da je Krist osnovao svoju Crkvu kao stup i uporište istine. Uz pomoć Duha Svetoga ona neprestano čuva i nezabludivo prenosi istine moralnog reda te izvorno tumači ne samo pozitivno objavljeni zakon, nego i načela moralnoga reda što proizlaze iz same ljudske naravi i koja se odnose na puni razvoj čovjeka i njegovo posvećenje.»[94]
Očito je da je Merz čovjekovu spolnost shvaćao kao jednu od temeljnih dimenzija čovjekova života koju treba živjeti u skladu s Božjom voljom. Ako se spolnost živi u skladu s Božjom voljom ona će biti u službi promicanja čovjeka i njegova dostojanstva. Osim toga ne može se svesti na čisto biološki fenomen već je i društveno-kulturnog karaktera jer je u funkciji braka, obitelji, naroda, države. Nadalje Merz shvaća čovjekovu spolnost kao stvarnost koja prožima cijelu osobu u njezinu biti, postojati i djelovati. Ona zahvaća osobu u svim njezinim dimenzijama: tijelu, duhu i osjećajima. Merz dobro zna ono što nas Crkva uči o ljudskoj spolnosti: «Stoga je ona sastavni dio razvoja osobe i njezina odgojnog procesa…».[95]
Spolnost, prema Merzu, ne smije biti vođena nagonom već razumom, voljom i odgovornošću. Samo tako će osoba rasti u sebedarju i ljubavi te postati sposobna za zrelu ljubav i zajedništvo s drugima, u protivnom se izlaže riziku i opasnosti da odvede u propast i sebe i druge povjerene joj osobe.
Osoba svoju spolnost mora shvaćati i živjeti u altruističkom duhu, u sebedarju. Ne smije gledati u drugome sredstvo za vlastiti užitak, već osobu u njezinu dostojanstvu i vrijednosti. Ljudska seksualnost je različita od životinjske jer je prožeta duhom. Za razliku od životinje koja svoju seksualnost živi instinktivno, čovjek svoju seksualnost mora živjeti odgovorno. Seksualni nagon treba biti podvrgnut čovjekovoj duhovnoj moći, razumu, volji, slobodi, odgovornosti. Treba osigurati da duh vlada nagonom, da spolnost bude polje vježbanja i rasta u ljubavi, da bude u službi života gdje se čovjek bori za vrijednosti i potvrđuje u svome dostojanstvu. Čovjek treba svoju spolnost živjeti dosljedno njezinoj istini i značenju. To je moralni aspekt seksualnosti za Merza. Moralno življenje seksualnosti za Merza jest čistoća, a nemoralno bludnost i nečistoća. Stoga je grijeh sve ono što se događa svojevoljno izvan braka i prokreacije.
Uredno življenje seksualnosti nosi sa sobom potrebu samoposjedovanja i gospodarenja seksualnim nagonom. To je vrlo zahtjevna askeza koja se ne ostvaruje bez odricanja. Naime, seksualnost je sklona neredu zbog istočnog grijeha.
Merz je, stoga, jasno uvidio potrebu odgoja za ćudoredan život. Ono što je on zastupao u svom radu i učenju gotovo da je preslikano u crkveni dokument Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi te navodimo ono najbitnije:[96]
– spolni odgoj se u punini ostvaruje u ozračju vjere jer ona čovjeku otkriva poziv na uskrsnuće tijela;
– odgoj u prvom redu spada na obitelj;
– za odgoj je važna uzajamna ljubav i povjerenje prema djeci, ispravno ponašanje roditelja, suradnja obitelji i crkvene zajednice te suodgovornost kršćanske zajednice;
– potreba kateheze, posebno one koja priprema mlade za brak i obitelj.
Ta kateheza «mora osvijetliti pozitivne vrednote spolnosti i u svjetlu otajstva Krista i Crkve, uskladiti ih s vrednotama djevičanstva i braka»[97]. Budući supružnici moraju upoznati duboko značenje ženidbe kao zajedništva ljubavi radi punog ostvarenja bračnog para i u svrhu rađanja.[98]
A glede čistoće o kojoj je Merz s oduševljenjem govorio i koju je radosno živio, ovaj dokument veli: «Čistoća braka i bračne ljubavi zahtijeva kao neophodan uvjet čistoću i gospodarenje samim sobom, odgoj značaja i duh žrtve…upravo će mladenačka čistoća kao priprava na bračnu čistoću, biti presudna pomoć supružnicima.»[99]
Merz, kao i najnoviji crkveni dokumenti, upozorava također na odgovornost društva, sredstava društvenog priopćavanja i njihovu mudru uporabu te ulogu škole. »Uloga je škole da pomogne i nadopuni djelo roditelja, tako da djeci i omladini prikazuje spolnost kao vrednotu i zalaganje čitave osobe koja je kao muško i žensko stvorena na Božju sliku.»[100]
Dobro poznavajući razvojne faze djece i mladeži Merz je shvaćao važnost druženja odnosno značenje grupe te je nastojao mladež okupljati u katoličkim organizacijama. »U odgoju postoji i čimbenik koji ne smijemo predvidjeti, a vrlo je bliz djelovanju obitelji i škole te često ima još i veći utjecaj u oblikovanju osobe: to su skupine, grupe djece i mladeži koje se stvaraju na aktivnostima u slobodno vrijeme, a silno utječu na život dječaka i mladića. Antropološke znanosti te skupine ili grupe smatraju pozitivnim uvjetom za oblikovanje jer je sazrijevanje osobnosti nemoguće bez djelotvornih međuosobnih odnosa.»[101]
Ono što je Merz posebno naglašavao to je odgoj za stidljivost i prijateljstvo o čemu naučava i Učiteljstvo. »Stidljivost ima veliko pedagoško značenje pa je stoga treba cijeniti. Djeca će i mladi tako naučiti poštovati svoje tijelo kao Božji dar, kao Kristov ud i kao hram Duha Svetoga».[102] Odgoj za prijateljstvo, što je poznavao i Merz, je «značajan čimbenik izgradnje osobnosti u pojedinačnom i društvenom smjeru.»[103]
Potrebno je, dakle, da u katehezi i u odgoju, pruženom unutar i izvan obitelji, nikada ne nedostaje ne samo crkveni nauk o uzvišenosti djevičanstva i celibata već i o smislu poziva na brak koji kršćanin nikada ne može držati tek ljudskom pustolovinom.[104]
Svojim stavom o izvanbračnim odnosima on izražava ono što iznosi Persona humana: »Stoga spolni odnošaji izvan bračnog konteksta jesu teški narod jer su izraz pridržan onoj zbiljnosti, koja još ne postoji.»[105]
U Merzovom radu vidimo važnost preventivnog odgoja, sporta i u tom kontekstu odgovornost obitelji, Crkve i cijelog društva da se djeci osiguraju «zdrava mjesta sastajanja, radosti, aktivnosti, te pružanje prilike za nove afektivne odnose i solidarnost»[106].
U odgoju treba paziti na njegovu postupnost i prilagođenost pojedincu, što ne znači žrtvovati ili odbaciti bitne kršćanske sadržaje. Merz je smatrao da je silno važno učiti mlade da ispravno razmišljaju, da usvoje zdravu životnu filozofiju koja ne bježi od žrtve i križa, te da budu spremni prihvatiti i živjeti istinu. «Naučiti mlade da žive u istini najbolji je način da usvoje moralno ponašanje na svim područjima, pa tako i na spolnom.»[107]
Govoreći o osobinama koje treba imati odgojitelj dokument Odgojne smjernice navodi sljedeće: »Stručna priprava, stjecanje znanstvenih spoznaja, psihopedagoška priprava, ali i zrela osobnost odgojitelja čija formacija mora zahvatiti najdublje aspekte osobnosti pa tako i duhovni i vjerski.» A to sve prepoznajemo u osobi i djelovanju Ivana Merza. I više od toga, kako svjedoči sam Blaženik: »Onaj koji želi spašavati duše drugih mora ponajprije znati kako će spašavati vlastitu dušu… Temelj našeg apostolskog rada i uspjeha leži prema tome u nama samima, u našemu odnosu s Isusom koji u nama mora živjeti. Izobrazba našega uma i volje i čuvstva preduvjet je našega rada izvan naših redova u kojima želimo djelovati.»[108]
4.3. DOGMATSKA VRIJEDNOST MERZOVIH PROMIŠLJANJA
Iz njegovog rada i cjelokupnog djela možemo zaključiti da je skloniji davati moralnu pouku za život nego ulaziti u velike spekulativne diskurse. Merz često počinje citatom iz sv. Pisma i u njemu nalazi temelj svojih promišljanja. »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih» (Post1, 27). Želi reći da je čovjek stvoren na sliku Božju, i muško i žensko, i u tome je temelj njihovog neuništivog i jednakog dostojanstva koje im dolazi od Boga Stvoritelja. Nadalje čovjek je biće, u isti mah duhovno i tjelesno, te Merzu nikad nije padalo na pamet da bi zanemarivao tu činjenicu. Nikad nije odbacivao vrijednost tijela koje je dio ljudske konstitucije, što ne znači da nije znao ispravan poredak vrijednosti. Kršćaninovo je tijelo po krštenju postalo hram Duha Svetoga, te kako Merz naglašava kršćanin je dužan proslaviti Boga u svom tijelu i biti svjestan da je njegovo tijelo određeno za uskrsnuće i proslavljenje s Kristom. To isto, što je i biti novozavjetni nauk, naglašava Gaudium et spes: »Čovjek je od svojeg stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu.»[109]
Merz naglašava kao i Gaudium et spes, sukladno tradiciji Crkve, da je sam Bog začetnik braka: »Ženidbeni vez uspostavljen je, dakle, od samoga Boga, tako da među krštenima sklopljena i izvršena ženidba nikad ne može biti razriješena.»[110]
Poznata je pavlovska slika braka: «Dvoje njih, bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu» (Ef 5,31-32). Merz koristi upravo tu sliku braka kao simbola jedinstva između Krista i Crkve po kojoj brak ulazi u sakramentalnu sferu. Muškarac i žena u braku postaju jedno tijelo kao znak odnosno «sakrament» Kristova vječnog sjedinjenja s Crkvom. »Snagom sakramentalnosti svoje ženidbe, supružnici su međusobno nerazdruživo povezani. Pripadajući jedno drugome, oni doista sakramentalnim znakom, uprisutnjuju odnos Krista s njegovom Crkvom.»[111]
Bračna ljubav po naravi i kao znak ljubavi Krista prema Crkvi traži vjernost i nerazrješivost, te se otvara plodnosti. Tako Bog, koristeći se čovjekom, postiže umnožavanje ljudskog roda, a čovjek postaje sustvaratelj Božji. »Ustanova ženidbe i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjerene rađanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje. Oni koji ostaju u celibatu radi Kraljevstva ‘preskaču’ zemaljski sakrament ženidbe u očekivanju nebeske stvarnosti ‘Svadbe Jaganjčeve’.»Katolička Crkva smatra da je svaka duša, koja je položila zavjet djevičanstva vjenčana s Isusom Kristom.«[112] Naglašavajući vrijednost djevičanstva Merz želi naglasiti ono što ističe Familiaris consortio da «djevičanstvo svjedoči da su Kraljevstvo Božje i njegova pravednost onaj dragocjeni biser koji valja pretpostaviti svakoj drugoj vrijednosti»[113].
Glede poimanja ljudske spolnosti Merz je u isto vrijeme i realist i optimist. Realist je jer zna da je čovjek ranjen grijehom, a optimist jer nikad ne osporava vrijednost spolnosti. Kroz cijelu njegovu knjižicu Ti i ona provlači se misao da je sama spolnost ranjena istočnim grijehom, ali ona i nakon grijeha ostaje dobri Božji dar stvaranja makar, treba biti življena sa budnošću i oprezom. Ona u sebi nosi sklonost na zlo, ali je i veliko sredstvo posvećenja, osobito po sakramentu braka i po djevičanstvu i celibatu.
4.4. STRUČNOST I VRIJEDNOST ODGOJNIH METODA
Merz se u svojim djelima i radu poziva na autore i autoritete svoga vremena, provjerene kršćanske pisce. Također prati podatke iz revija i časopisa. Iz njegovih djela vidi se odlično poznavanje razvojnih faza u čovjeka, naročito mladih što je kao prosvjetni radnik sigurno na poseban način studirao. Prema tome je prilagođavao svoje odgojne metode.
Želeći znanstveno obrazložiti svoje stavove o spolnom odgoju mladih Merz se poziva na modernu znanost, napose liječničku. Citira poznate liječnike i profesore (prof. Gruber i dr. Sticker), a također i umjetnike i filozofe. Donosi rezultate istraživanja najpoznatijih europskih sveučilišta onoga vremena (Pariz, Munchen), što potvrđuje da je pratio stručnu literaturu. Zagovarajući čistoću kod mladih u knjižici Ti i ona donosi zaključke sa Skupštine za zdravstvenu i moralnu profilaksu kod koje je sudjelovalo 250 liječnika iz cijelog svijeta, a bila je u Bruxellesu 1912. godine. Merz naglašava da čovjekov život treba biti vođen vjerom i razumom, čime potvrđuje suglasje vjere i razuma u ovoj materiji. «Takav promišljen život ne će biti samo u skladu s kršćanskim zakonom, već će biti također i u duhu savremene liječničke znanosti, o kojoj mora voditi računa svaki razuman čovjek.»[114]
Možda najbolji primjer takvog cjelovitog gledanja na odgoj možemo vidjeti u njegovu članku «Katolički tjelesni odgoj».[115] Glavni cilj tjelesnog odgoja jest da ljudsko tijelo učini poslušnim duši koja vrši Božju volju. Kod omladine on treba nezreli spolni nagon učiniti podložnim volji i pomoći odgoju čista naraštaja. Zadaća je da se teži za onim stanjem u kojemu su se nalazili prvi ljudi prije nego su pali u grijeh, kada je ljudsko tijelo bilo posve poslušno duši.
Merz smatra da su mnogi katolički odgojitelji odgovorni što je omladina otišla u protivnički tabor jer su zanemarili ono što je Bog usadio u mladež, a to je športski nagon. Da bi potkrijepio svoje tvrdnje Merz u tom članku donosi glavne misli sa predavanja «jednog od najglasovitijih stručnjaka koji s gledišta kršćanske filozofije proučava pitanje tjelesnog odgoja, njemačkog redovnika Kublea, koje je održano na Katoličkom zborovanju o tjelesnom odgoju u Dusseldorfu 1926. god.»[116].
Uz sve blagodati koje medicinska znanost naglašava kao pozitivne učinke tjelesnog odgoja (bolji san, poboljšan rad svih tjelesnih organa, krvotoka, skladnije tijelo…), tjelesni odgoj ima važnu ulogu u socijalizaciji omladine. Zadaća katoličkih odgojitelja jest da taj odgoj usmjere ka oduhovljenju tijela. Pri tom se katolici služe «naravnim i vrhunaravnim sredstvima.»[117]
ZAKLJUČAK
Ivan Merz je svoj život posvetio duhovnoj obnovi, moralnoj i odgojnoj preobrazbi čovjeka, ljudske zajednice, poglavito hrvatske mladeži. U svojim djelima ostavio je mnogo misli koje su prava nadahnuća i putokazi takve obnove i preobrazbe
Od vremena kada je Merz živio do danas dijeli nas puno toga. Ne samo dosta godina i mnogi povijesni događaji, nego mnoge promjene u ljudskom društvu i unutar Crkve (sjetimo se samo Drugog vatikanskog sabora). Međutim tko god prouči lik i djelo Ivana Merza ne može se oteti dojmu da se radi o jednom skrivenom blagu koje tek treba otkriti, na što smo htjeli ukazati i ovim radom.
Iz svega iznesenog je razvidno da Ivan Merz može mnogo toga reći i svojim primjerom i svojim radom svima onima koji su izravno angažirani u kršćanskom odgoju današnje mladeži, te da roditelji, odgojitelji i vjeroučitelji u Merzovom odgojnom radu mogu pronaći nadahnuća i ostvarenja koja je moguće nasljedovati i primijeniti. Isto tako je iz ovog rada očito da je Merz bio vjernički gorljiv, a stručno uvjerljiv i suvremene u svojem radu i izlaganjima, bilo da se radi o sadržajima i problematici obitelji, bilo braka.
Prije svega je izišlo na vidjelo kako u mladima treba izgrađivati pozitivan odnos prema braku, u razdoblju sazrijevanja treba ih organizirano pripremati za skladan i trajan bračni život, odgajati ih tako da žele potomstvo, da rađaju, odgovorno prihvaćaju djecu i dobro ih odgajaju. Nadalje, odgajanje djece i mladeži mora postati briga svih odgojnih čimbenika i cijele narodne zajednice jer o učinkovitosti toga odgajanja ovisna je stabilnost i sreća obiteljskih zajednica, a o njima svekoliki gospodarski, društveni i kulturni napredak hrvatskoga naroda.
«Doista treba poduzimati sve napore da obitelj bude priznata kao prvotno društvo, u određenom smislu suvereno!»[118] Merz je mnogo truda uložio u tom smjeru uvijek stavljajući Svetu Obitelj kao sliku i uzor svake ljudske obitelji, baš kao što će to naglasiti i Ivan Pavao II.,[119] po čemu je vidljivo da nauk ovog Blaženika ima trajnu vrijednost, ma kako bio izražen u kategorijama i na način vremena u kojemu je živio, jer se temeljio na Božjem i na crkvenom nauku, koji ima neprolazni sjaj i vrijednost.
LITERATURA
Dnevnik Ivana Merza.
Ivan MERZ, Put k suncu, Postulatura Ivana Merza, Zagreb, 1978.
Ivan MERZ, Ljubav i čistoća, FTI i Postulatura Ivana Merza, Zagreb, 2002.
Ivan MERZ, Put k suncu, 2. izdanje, FTI i Postulatura Ivana Merza, 1993.
Ivan MERZ, Ti i ona, Knjižnica Novi život, svezak 1, Zagreb, 1926.
Ivan MERZ, Plamen za visinama, FTI,Zagreb, 1999.
Dragutin KNIEWALD, Ivan Merz – život i djelovanje, Tipografija D.D., Zagreb, 1932.
Josip VRBANEK, Vitez Kristov Ivan Merz, VKB i VKS, Zagreb 1943.
Božidar NAGY, Prijatelj mladih, Ivan Merz, Postulatura Ivana Merza, Zagreb, 1974.
Božidar NAGY, Tko je Ivan Merz, Postulatura Ivana Merza, Zagreb, 1980.
Božidar NAGY, Borac s bijelih planina Ivan Merz, FTI, Zagreb, 1971.
Božidar NAGY, Putokaz suvremenom naraštaju, Postulatura Ivana Merza, Zagreb, 2003.
Božidar NAGY, Ivan Merz, istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja, Postulatura Ivana Merza, Zagreb, 2.izdanje, 1996.
Skupina autora, Ivan Merz- materijali za kateheze, propovijedi i predavanja, I. Svezak Katehetski ured Zagrebačke nadbiskupije i Postulatura Ivana Merza, 2002.
Jeruzalemska Biblija, KS, Zagreb, 1994.
Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija / Glas koncila, Zagreb, 1994.
DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, KS, Zagreb, 2002.
SVETI ZBOR ZA KATOLIČKI ODGOJ, Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi, KS, Zagreb, 1996.
SVETI ZBOR ZA NAUK VJERE, Persona humana, KS, Zagreb, 2003.
IVAN PAVAO II, Ljudska spolnost: Istina i značenje, KS, Zagreb, 2003.
IVAN PAVAO II, Familiaris consortio, KS, Zagreb, 1997.
IVAN PAVAO II, Pismo obiteljima, IKA, Zagreb, 1994.
IVAN PAVAO II, Veritatis splendor, KS, Zagreb, 1998.
AIM, Pismo Ivana Merza, ocu Mavri Merzu iz Pariza s nadnevkom od 21. I. 1921.
AIM, Pismo Ivana Merza prijatelju ing. D. Maroševiću iz Pariza 1921.
AIM, Pismo Ivana Merza, majci Tereziji Merz iz Pariza sa nadnevkom od 06.XI 1921.
AIM, Pismo Ivana Merza, roditeljima iz Pariza s nadnevkom 20.X.1921.
Ivan MERZ. O suvremenim zabludama i lošem stanju današnjega lošeg društva, u: Orlovski vjesnik, Zagreb, 15.01.1928. br.1.
Ivan MERZ, Borba protiv suvremenog poganstva, u: Katolički tjednik, Sarajevo, 1928., br. 22.
Ivan MERZ, Katoličkim roditeljima u: Nedjelja, Zagreb, 03.05.1925., god. IV., br.18.
Ivan MERZ, Katolička tragedija, u: Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 25.07.1921. god. VIII., br. 9-10.
Ivan MERZ, Vjerski odgoj omladine, u: Nedjelja, Zagreb.17.07.1938., br. 29.
Ivan MERZ; Vjera i gospodarstvo, u: Orlovska straža, Zagreb, 01.07.1927., br.7-8.
Ivan MERZ, Orlovstvo nije nikakva novotarija, u: Katolički tjednik, Sarajevo, 30.09.1928. god. IV., br. 40.
Ivan MERZ, Smjernice za obnovu kršćanskih ćudorednih običaja, u: Katolički tjednik, Sarajevo, 1928, br. 14.
Ivan MERZ, Žena Katoličke akcije, Za vjeru i dom, Zagreb, 1928., br. 6.
Ivan MERZ, Žena i politika, u: Za vjeru i dom, Zagreb 1925., br. 2.
Ivan MERZ, Obred kojim se Orlica prima u Katoličku Akciju, rukopis, Zagreb, AIM, F 20/11.
Ivan MERZ, ”Smjernice za obnovu kršćanskih ćudorednih običaja” u: Katolički Tjednik, Sarajevo, br.12,13,14, 1928.
Ivan MERZ, Sticanje podmlatka, u: Luč, Zagreb, 1923., br.1-2.
Ivan MERZ, Katolički tjelesni odgoj, u: Nedjelja, Sarajevo, 1926., br. 32.
Ivan MERZ, Tjelesni odgoj kod omladine, u: Franjevački vjesnik, Zagreb, 1927., br.8.
Marica STANKOVIĆ, Vitez ženske časti, u: Za vjeru i dom, Zagreb, 1938., br. 7-9.
Zdenka ŽANKO, Terezija Merz, u: Nedjelja, Zagreb, 16.lipnja 1935., br. 25.