SVEUČILIŠTE U SPLITU
KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET
FILOZOFSKO-TEOLOŠKI STUDIJ

ŽARKA KAROGLAN

DUHOVNOST IVANA MERZA I KATOLIČKA AKCIJA

DIPLOMSKI RAD
iz duhovnog bogoslovlja
kod prof. dr. Ivana Bodrožića

UVOD

Za svoga posjeta Bosni i Hercegovini, blagopokojni papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim zauzetog laika Ivana Merza, visokoškolovanog katoličkog intelektualca koji je utisnuo neizbrisiv pečat u povijest Crkve u Hrvata. Velika većina ljudi u Hrvatskoj vjerojatno je čula za Ivana Merza, no po svoj prilici dobar dio njih ne zna u dostatnoj mjeri koje su Merzove posebne zasluge i utjecaj, a napose u čemu se sastojao izvor nepresušnog i plodnog rada na duhovnom planu, jer u svakom slučaju to bi bilo od koristi svakome tko želi ozbiljnije živjeti svoj kršćanski poziv u svijetu, na što, u suvremenom svijetu, Drugi vatikanski sabor potiče vjernike svjetovnjake.

Stoga je prvotna nakana ovog rada istražiti značaj ovog svijetlog lika u konkretnim povijesnim okolnostima hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata iz perspektive njegova svjedočkog djelovanja kao vjernika svjetovnjaka u vremenu između dva rata. Prateći njegov rad i djelovanje, kršćanski rast i stremljenja, cilj je ukazati na određene duhovne dimenzije i domete koje je Merz kao angažirani katolik ostvario u svoje vrijeme, te donekle otkriti odakle mu iznimna snaga i jasnoća u apostolskom djelovanju. Poznato je da je na njega velik utjecaj izvršila Katolička akcija kojoj precizne konture daje Pio XI., te je to bila druga značajna odrednica za točan izbor same teme. Tako naslov teme otkriva i perspektivu iz koje je namjera proučavati Merzov lik: Duhovnost Ivana Merza i Katolička akcija.

Želeći podrobnije razjasniti utjecaj Katoličke akcije na Merzovu duhovnost, bilo je neophodno rad strukturirati u tri dijela. Budući da se ne može osobu promatrati istrgnutu iz povijesnog konteksta, onda će u prvom dijelu biti neophodno obratiti pozornost na društvene okolnosti u kojima živi Ivan Merz i nastaje Katolička akcija u svijetu i u Hrvatskoj. Drugo što je bitno odrediti i obraditi jest pitanje duhovnih sadržaja i principa kojima je bila vođena Katolička akcija, da bi se potom vidjelo u primjeru Merzova života u kojoj je mjeri Ivan bio njihov dužnik. Nakon toga postaje nezaobilazno pitanje može li se potom odnos Ivana Merza i Katoličke akcije vidjeti i iz druge perspektive, ne više one u kojoj bi Ivan Merz bio pasivni primatelj, premda on nikad nije bio pasivni već aktivni primatelj, nego koliko je Merz unutar svoga aktivizma bio ne samo aktivni primatelj, nego i aktivni širitelj Katoličke akcije. Ovom posljednjem cilju posvećeno je treće poglavlje rada, koji tako zadobiva neophodnu logičku strukturu i cjelovitost.

Osim što je ovom radu cilj opisati duhovni lik Ivana Merza, te iznijeti glavne ideje i program djelovanja Katoličke akcije, usko vezane uz njegovo apostolsko djelovanje, korisno je nešto reći i o prikladnoj metodi i metodološkim sredstvima za ostvarenje ovog cilja. Kako je ideja da se u prvom dijelu dade povijesno-teološki presjek, tako će i metoda biti više povijesno sintetska, dok će u drugom dijelu, za raščlambu pojedinih duhovnih sadržaja, biti neophodno primijeniti analitičko-teološku. Ovakva metodološka nakana ne znači da se ove dvije metode neće također prožimati kroz pojedine dijelove, jer se upotpunjuju i omogućuju jedna drugoj sigurnije i solidnije zaključke, što je za poželjeti u ovakvom radu.

Od samog početka i malo upozorenje, neophodno kad se radi o osebujnim likovima kao što je bio Merz. Naime, nemoguće je u okviru ovog i ovakvog rada biti apsolutno iscrpni, jer jedan diplomski rad ne može iscrpiti Merzovo duhovno bogatstvo, nego je cilj dati barem točan povijesni okvir i osnove duhovno-teološke konture kao mali doprinos osvjetljavanju njegove veličine, još uvijek nedovoljno poznate, među vjernicima u našem narodu koje je Blaženik zadužio svojim primjerom.

 1. NASTANAK I ZNAČENJE KATOLIČKE AKCIJE

Da bi se uopće moglo mjerodavno govoriti o utjecaju Katoličke akcije na duhovnost Ivana Merza, neophodno je najprije iznijeti u kratkim crtama povijest Katoličke akcije, ne zaboravljajući niti objasniti kako je došlo do toga da je Ivan Merz upozna, te postane njen gorljivi pobornik i širitelj. Već iz raščlambe povijesnih okolnosti postat će razvidno koje je značenje imala Katolička akcija i za Katoličku Crkvu u hrvatskom narodu, a i za Merza osobno, u vrlo teškim vremenima između dva svjetska rata.

 1.1. Nastanak katoličkih pokreta

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u cijeloj Europi jača liberalizam, te ideja o neograničenoj slobodi pojedinca prodire u sva područja osobnog života i javnog djelovanja. To je proces započet već u 16. st. s reformacijom, a nastavljen u 18. francuskom revolucijom. Idejama reformacije crkveni autoritet je bio zapostavljan i dovođen u pitanje kao neevanđeoski, a još od vremena prosvjetiteljstva i francuske revolucije razne ideologije vođene željom za autonomnim ostvarenjem čovjeka prodire u sve segmente javnog, a i osobnog života. Može se reći da je francuska revolucija udarila temelje akciji koja se opravdano može nazvati protukatoličkom ili protukršćanskom.[1] Dobro organizirana, i osmišljena, ta akcija se širi putem tiska, financijski ju pomažu kapitalisti, marksistički socijalisti, slobodni zidari i mnoge druge udruge i pojedinci. Nositelji ove akcije služe se svim sredstvima, pa ne samo da se trude skrenuti pažnju na stvarne nedostatke crkvenih ljudi, nego nerijetko podmeću laži i poluistine koje plasiraju javnosti, a sve s ciljem da ugroze ugled svećenika, redovnika, a i katoličkih javih radnika. Za Crkvu, bilo je to vrijeme poteškoća, ali istodobno i svojevrstan izazov da se ideje Evanđelja suprotstave liberalnom svjetonazoru.

U povijesnom trenutku uvjetovanom takvim okolnostima, kad je sustavan rad oko dekristijanizacije društva uzeo zamaha, čega je bio svjestan i Ivan Merz,[2] da ne bi donio zacrtane plodove, to jest da ne bi napravio mnogo štete budući da je njegova bit bila rušilačka s pogubnim društvenim i antropološkim posljedicama, nastaje snažan pokret među katolicima, kao odgovor na stanje u društvu, te se katolici počinju organizirati i djelovati na razne načine, ne želeći prepustiti čovječanstvo na milost i nemilost bezbožnih tendecija. Javljaju se razni pokreti koji se zajedničkim imenom nazivaju katoličkom akcijom[3] ili katoličkom pučkom akcijom, katoličkim pokretom, akcijom katolika i dr.

Prvi pokreti javljaju se u Italiji, kao odgovor na djelovanje ljutih neprijatelja Crkve okupljenih oko pokreta «Risorgimento». Tako se već 1866. utemeljuje «Talijansko katoličko društvo za obranu slobode Crkve u Italiji», koje homogenizira talijanske katolike, i, premda nije bilo dugog vijeka, rezultira mnogim društvenim promjenama, pa se već iduće godine, osniva «Društvo katoličke mladeži» koje s programom: molitva, rad, žrtva, svojim djelovanjem iskazuje podršku i prisnost papi u vremenu kad je Država bila u dramatičnom razdoblju. Te i ostale organizacije, od kojih je vrijedno istaknuti «Katoličku uniju za napredak dobrih djela u Italiji» i poglavito «Prvo rimsko društvo za katoličke interese», svojim djelovanjem dovode do jačanja svijesti o potrebi svesrdnog angažmana, ne samo socijalnog i prosvjetnog, već i političkog.[4]

U to vrijeme, naime, katolici u Italiji nisu imali pravo biti birani u parlament, a ideja da je apstinencija samo priprava za politički angažman dobiva na snazi najviše zahvaljujući djelovanju upravo već spomenutog «Prvog rimskog društva za katoličke interese», koje 1891. svoj središnji odbor dijeli u pet sekcija, od kojih je jedna administrativna kojoj je isključiva briga komunalna politika. Slijedom toga nastoji se uvesti u lokalna politička tijela ljude koji nemaju izražen animozitet prema religiji i Crkvi.

Opisani događaji i nastojanja, polako ali sigurno, motiviraju talijanske katolike na još bolje organiziranje unutar katoličkog pokreta te se osvještavaju da je nužno djelovanje proširiti i na šire političko područje.

I tadašnji papa Pio X.[5] ističe da se u slobodnoj državi, svi, pa i katolici, mogu baviti poslovima od javnog interesa, u skladu sa zakonom Božjim i odredbama Crkve. Prema papinom prijedlogu, formiraju se tri grane katoličkog pokreta te se strujanja i rad katolika definiraju u tri smjera: prosvjetna, ekonomska i politička grana djelovanja. Prosvjetna funkcija ostvarivala se putem tiska, školstva, raznih udruga; ekonomska kroz brigu o materijalnim interesima ugroženih; a politička nastojanjem da što veći broj katolika sudjeluje u javnim poslovima. Općenito se nastojalo da što veći broj katolika izlazi na izbore i uđe u parlament.

Uvjeren da je potrebno sve obnoviti u Kristu, i društveni i osobni život, papa Pio X. 4. rujna 1905. izdaje pismo kojim se imaju osnovati dvije udruge: Talijanska narodna katolička unija i Talijanska katolička unija biračkih udruga, obje sa zadatkom katoličkog odgoja mladeži, uvijek ističući da je prije svega neophodna potpuna odanost biskupu, odnosno Crkvi.

Iduća značajna reforma za katoličku akciju događa se, početkom I. svjetskog rata, s pontifikatom pape Benedikta XV.,[6] koji i dalje njeguje prosvjetnu, ekonomsku i političku djelatnost katoličkog pokreta.

Ratno je vrijeme, politička uloga postaje sve izraženija, pa se početkom 1919. u katoličkim listovima objavljuje program i poziv nove političke stranke Partito Popolare, u kojoj, razumljivo, s radom nastavlja skupina koja je do tada bila dio katoličke akcije.[7]

 1.2. Nastanak Katoličke akcije

Svakako najznačajniji trenutak u razvijanju katoličke akcije bio je dolazak pape Pia XI. na čelo Crkve, kada Katolička akcija postaje organizirani Savez prosvjetno-odgojnih i socijalno-ekonomskih organizacija. Nacrt takve Katoličke akcije, Pio XI. iznosi u pismu od 2. listopada 1923.,[8] a pravila je izradio Središnji odbor, te ih potvrdila Sveta Stolica.

Ovim pravilima, katolici se organiziraju u šest tipova organizacija: organizaciju muževa, omladine, đaka, majki, djevojaka i učenica. Također, svaka organizacija ima podvrste, a sve su imale isključivo odgojni cilj. Svaka organizacija koja nije imala prosvjetno-odgojnu funkciju, više nije mogla spadati pod Katoličku akciju. Osim toga Katolička akcija isključivo postaje vjerska, a ne politička organizacija, te si kao glavnu zadaću postavlja sudjelovanje vjernika laika u životu Crkve, a pod vodstvom svećenika. U svojoj enciklici Ubi arcano Dei od 23. prosinca 1922., papa Pio XI., naglašava da od sada Katolička akcija spada u kršćanski život vjernika i pastirsku dužnost svećenstva. Time je izraženo da joj je svrha, zadatak i cilj kristijanizacija društva, te Katolička akcija postaje «produženom rukom» Crkve, u posvećivanju duša i stvaranju svjetovnog društvenog poretka u kojem će Crkva moći vršiti svoju funkciju posvećenja.

Hijerarhijska struktura Katoličke akcije slijedila je strukturu crkvene hijerarhije, s time da su sve organizacije, župni savjeti, biskupijski i središnji, imale dvostruko vodstvo: predsjednik organizacije je svjetovnjak, a duhovni vođa jedan svećenik, župnik ili njegov zamjenik. Svaka organizacija (organizacija muževa, omladine, đaka, majki, djevojaka i učenica[9]) unutar župe ima predsjednika, a svi predsjednici zajedno čine Župni savjet Katoličke akcije. To je tijelo koje ima zadatak promicati vjersku kulturu unutar župe, starati se o širenju pobožnosti i vjerskog života, a direktno je podređen Biskupijskom savezu, koji opet slijedi istu tu strukturu. Sačinjen je od predsjednika šest biskupijskih liga, a predsjednika Biskupskog saveza imenuje biskup, dok Sveti Otac imenuje predsjednika Centralnog saveza Katoličke akcije.[10]

Pod vlašću posvećene hijerarhije, Katolička akcija ima zadatak sve prožeti duhom Isusa Krista, stoga papa Pio XI. ističe da «Katolička akcija spada u dušobrižničku službu i kršćanski život»[11] te ju definira kao organizirano sudjelovanje laika u hijerarhijskom apostolatu, s ciljem afirmacije i proširenja katoličkih načela na obiteljski, društveni i osobni život.

 1.3. Katolička akcija u Hrvatskoj

Pozivajući se izrijekom na encikliku Ubi arcano Dei pape Pia XI., jugoslavenski katolički episkopat poziva i svećenstvo i vjernike da se zauzmu, te dostojanstveno i mirno organiziraju pod vodstvom svećenstva. Cilj takve odredbe nije bio dokinuti postojeće organizacije katolika, već, zadržavajući sve postojeće, transformirati i čvršće povezati pod zajedničkim imenom Katolička akcija.

I sam Sveti Otac papa Pio XI. je pozivao Hrvate da se udruže i djeluju unutar Katoličke akcije,[12] iz čega se može izvući više zaključaka. Prvo da je Papa bio upoznat s katoličkim gibanjima među Hrvatima, te da mu je bilo iznimno stalo da se i oni uključe što aktivnije u pokret Katoličke akcije. Iz ovog također iščitavamo vjerničku živost i aktualnost kojom su Hrvati pratili zbivanja u općoj Crkvi, jer nije trebalo proći mnogo vremena od osnutka Katoličke akcije u Italiji, pa da se već počne osnivati i hvatati maha i u Hrvatskoj.

No da bi se shvatio razvoj Katoličke akcije u Hrvatskoj, a shodno tome uloga i značaj Ivana Merza u svim tim događanjima, potrebno je prethodno razbistriti događaje koji joj prethode na religioznoj i društvenoj sceni.

U vremenu između dva svjetska rata, i u Hrvatskoj se javlja organizirano djelovanje katolika koje svoje početke ima u nekim događanjima koja su se zbila početkom XX. stoljeća. Godine 1900. održan je, naime, u Zagrebu prvi Hrvatski katolički kongres. Smatra se da je taj događaj „temelj Hrvatskom katoličkom pokretu“.[13] Krčki biskup dr. Antun Mahnić već je od 1903. pokrenuo organiziranje katolika, a 4. travnja 1904. poziva skupinu svećenika i laika u Rijeku na sastanak, na kojem bi razmijenili mišljenja i ideje kako se oduprijeti najezdi liberalizma u društvo.[14] Ovaj riječki sastanak je značio početak Hrvatskog katoličkog pokreta. 1910. Mahnić je osnovao Hrvatski katolički đački savez, potom 1912.-1913. Hrvatski katolički seniorat, koji je prema Mahnićevu mišljenju trebalo biti vrhovno tijelo pokreta katoličke mladeži, i naposljetku, 1913. Hrvatski katolički narodni savez, koji se zajedno nazivaju Hrvatski katolički pokret, koji je imao isti cilj kao i ostale katoličke organizacije tog vremena – spriječiti dekristijanizaciju društva. Kako u počecima nisu nailazili na veliko razumijevanje episkopata, sve te organizacije formirale su se «odozdo», što znači da je inicijativa za organiziranjem dolazila dobrovoljno od mladeži, đaka i sveučilištaraca, koji su se sami formirali u grupe, dok je Mahnić rado s njima surađivao, slao im povremene upute i smjernice za rad.

Prva nesuglasja unutar Hrvatskog katoličkog pokreta javljaju se 1912., kada seniori dr. Petar Rogulja i Rudolf Echert u katoličkom dnevniku Riječke Novine objavljuju «prvi politički programni članak HKP-a»[15] u kojem se iznose ideje oprečne Mahnićevom poimanju Hrvatskog katoličkog pokreta.[16] Mahnić je, naime, naglasak stavljao na socijalno-ekonomsku i vjersku dimenziju Hrvatskog katoličkog pokreta, dok je ovo bio izrazit pomak u politizaciju. Politički stav kojeg seniori iznose bila je ideja o jedinstvu Slovenaca, Hrvata i Srba,[17] te načelo tzv. «realne politike». Jača suprotstavljanja unutar pokreta nastaju nakon objavljivanja članka «Pred zoru»[18] u kojem Rogulja čini podjelu među angažiranim katolicima, na dvije skupine: nacionalce i integralce. Oko njegove ideje okuplja se grupa koja se naziva nacionalcima, te glavna svrha njihovog djelovanja postupno prestaje biti borba protiv liberalizma i dekristijanizacije, već sasvim nova ideologija, paralelna s političkim zbivanjima tog vremena, a to je da Slovenci, Hrvati i Srbi tvore jedan narod. Glasila koja ih podržavaju bila su «Luč», «Hrvatska Prosvjeta» i «Novine», a uživaju naklonost franjevaca i «Katoličkog Lista». Suprotnu struju unutar Hrvatskog katoličkog pokreta, ljude koji nisu prionuli uz ovu ideju, i nazivaju se integralcima, podupiru isusovci, slovenski seniorat i listovi «Dan», «Vrhbosna» i «Hrvatski dnevnik». Ovom podjelom je nastala polarizacija unutar Hrvatskog katoličkog pokreta što je trajno poljuljalo poziciju pokreta. Iako iz današnje perspektive ne možemo idealizirati Hrvatski katolički pokret, ipak bi jednako pogrešno bilo zanemariti njegov značaj za katoličanstvo u Hrvata u tom razdoblju.[19]

Roguljina jugoslavenska orijentacija nailazi na plodno tlo kod mnogih katoličkih intelektualaca pa se 1919. formira i Hrvatska pučka stranka, kao čvrst temelj političkom djelovanju Hrvatskog katoličkog pokreta. Seniorat se daleko više bavi politikom nego odgojem mladeži i preporodna akcija u Hrvatskoj se sve više veže uz politiku i članstvo u HPS.

Završetkom Prvog svjetskog rata nastaje Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, što nacionalcima konvenira pa se u Hrvatskoj osnivaju knjižare, tiskare, gospodarske zadruge, štedionice i drugi značajni ekonomski pothvati. Sve to motivira seniore da traže podršku od katoličkog episkopata 18. srpnja 1919. U pismu episkopatu traže odobrenje da Hrvatski katolički pokret putem Hrvatske pučke stranke pokuša svoje socijalno-ekonomske, kulturne i političke težnje ostvariti u državnom parlamentu. U odgovoru episkopata ga i dobivaju.[20] Mnogi koji su ga osporavali, od tada Rogulju i njegovo djelovanje počinju opravdavati, tvrdnjom da se hrvatski katolički pokret nužno morao prikloniti politizaciji i jugoslavenskoj ideji. U suprotnom bi Katolička crkva u Hrvata bila onemogućena u svom djelovanju, a nacionalno pitanje je moglo biti riješeno jedino inkorporiranjem u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Bilo je to samo trenutno stanje unutar katoličkog pokreta,[21] jer se kao opreka Roguljinoj skupini u Hrvatskoj od 1923. pokreće i Katolička akcija čiji je nositelj bio Ivan Merz, koji naglasak stavlja na izvanstranačko, religijsko djelovanje katolika, pozivajući se na encikliku Ubi Arcano Dei, izvan i iznad svih političkih stranaka i zbivanja.[22]

I prije objave spomenute enciklike, koristi se naziv «katolička akcija» ali za razne oblike aktivnosti katolika, a tek od njene objave i angažmana Ivana Merza, pod tim nazivom se smatra organizirano djelovanje laika u apostolatu Crkve.[23] Merz je inzistirao da katoličke organizacije dođu pod kompetenciju Crkve i da djelovanje laika bude u cilju pastorizacije, čime bi onda političko djelovanje katolika trebalo biti posljedica njihova duhovnog života i rasta, a ne cilj u samom sebi. U tom je i organizacijska razlika jer se u okviru Katoličke akcije podupire djelovanje «odozgo», tj, slijede se inicijative iz Crkve, te je usklađuje se djelovanje i ustroj u potpunosti ga podvrgavajući crkvenom hijerarhijskom vodstvu.

Prva organizacija u kojoj Merz implementira ideje i duh Katoličke akcije bila je Hrvatski katolički omladinski savez, 3. prosinca 1922.,[24] a prva organizacija u koju se uvode načela Katoličke akcije Pia XI. bio je Hrvatski orlovski savez (HOS).

Idejno i po djelovanju, može se ustvrditi da su Rogulja i Merz bili dva antipoda. Dok se Rogulja orijentirao na političku aktivnost, polazeći od inozemnih, posebice njemačkih i austrijskih organizacija, to je Merz bio orijentiran na vjerski i pobožni život, idejno polazeći od crkvenih spisa, enciklika i crkvenih odredbi. Merz je kao osnovno načelo isticao da Crkva, odnosno papa i biskupi moraju stvarati ideologiju i voditi aktivnost Katoličke akcije. Stoga teži uspostavljanju organizacije koja će za cilj imati izrazito moralni i vjerski odgoj, a ne ovozemaljske ciljeve kao što su zadruge, političke stranke i slično. U tom pogledu, podudarao se sa stavom Crkve, da je suradnja s kakvom političkom strankom moguća isključivo u jednom slučaju: ako bi se zajednički radilo na kakvom socijalnom programu.

 1.4. Ivan Merz i organiziranje Katoličke akcije u Hrvatskoj

Društvene prilike u Hrvatskoj između dva svjetska rata, i događaji unutar Hrvatskog katoličkog pokreta već su opisani, te nas upućuju na daljnje zaključke i produbljenja. Posebnu ulogu u preusmjeravanju djelovanja katolika i za usađivanje ideja Katoličke akcije, ima Ivan Merz, koji se u to doba javlja kao providonosna iskra za Hrvatske katolike. Nakon školovanja u Beču i Parizu, gdje se upoznao s naukom Pia XI. o Katoličkoj akciji, proučavajući papine enciklike i crkvene dokumente, vraća se u Hrvatsku i aktivno se uključuje u Hrvatski katolički pokret.

Bilo je to vrijeme kad su Crkva i hrvatski puk prolazili kroz nemale poteškoće. Pod neslužbenim vodstvom Seniorata, Hrvatska pučka stranka postala je najsnažnija grana Hrvatskog katoličkog pokreta tako da njegova politizacija potiskuje prvotne ideje tvoraca, a nacionalno pitanje aktualiziralo se pojavom jugoslavenske orijentacije, s kojom se puk nije nikad istinski suživio.[25]

Aktivno u tim turbulentnim društvenim zbivanjima sudjelovao je i Senior svećenik dr. Dragutin Kniewald,[26] koji je 1920. pokrenuo Pokret «Orlovi» u Hrvatskoj, po uzoru na pokret Orlova u Češkoj, koji je brzo prešao u Sloveniju. Hrvatski Orlovi, zajedno sa slovenskima, činili su Jugoslavenski orlovski savez. U Hrvatskoj je taj pokret nastao iz tzv. «gimnastičkih» sekcija mladeži, trudom dr. Kniewalda, koji od samog osnutka nastoji da Orlovi budu đačka organizacija neovisna o političkoj stranci. Već u prvoj godini djelovanja, u srednjim školama i omladinskim društvima, proradilo je oko 30 orlovskih odsjeka. I dalje se sačuvala praksa tjelovježbe u sekcijama ali je potican i odgojni rad s mladima. Unijelo je to dosta poleta u redove mladeži. Kako je bio svjestan opasnosti koja prijeti od jugoslavenske i komunističke propagande, Kniewald se zauzima za rad i djelovanje Marijinih Kongregacija u srednjim školama. Kasnije, kad je istupio iz Seniorata, ostaje izvan javnog rada uopće i zbivanja prati uglavnom preko tiska. Tim putem upoznat će se s likom i idejama Ivana Merza, koji javno djeluje na istoj liniji.

Po povratku iz Pariza, 1922. Ivan Merz postaje predsjednikom Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza unutar kojeg nastoji ujediniti sve omladinske prosvjetne organizacije. Jako dobro je poznavao doktrinu Pia XI. i njegovu encikliku Ubi arcano Dei o Katoličkoj akciji kao sudjelovanju laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve. Svim snagama se zalagao da Hrvatski katolički omladinski savez provodi načela Katoličke akcije, pa je upornošću postigao da se u statut saveza izrijekom umetne kako je savez podložan Crkvi koju će zastupati duhovni savjetnik. Za duhovnog savjetnika iz redova Crkve postavljen je isusovac o. Bruno Foretić.

Postojale su, dakle, još uvijek dvije organizacije hrvatske mladeži, koje su počivale na sličnim idejama i djelovale s istim ciljem; pokrenuti katolike na izvanstranačku Katoličku akciju. Česta pojava je bila da je netko član i jedne i druge organizacije, a to je stvaralo i ustrojstvene poteškoće. Sve te okolnosti, dovele su da se javi izražena težnja za ujedinjenjem dviju organizacija katoličke mladeži u jednu, koja bi bila pod crkvenim vodstvom.

Ako itko, onda se Merz ponajviše za to zalaže proučavajući ustrojstvo i djelovanje Katoličke akcije. Iz dana u dan postajao je sve više svjestan da mu je poziv i zadaća biti „korektor“ Katoličkog pokreta kod nas, što je činio svim žarom i energijom napose nakon duhovnih vježbi 1923.[27] Zajedno s predstavnicima hrvatskih Orlova, u Ljubljani u studenom 1923. pregovara s Jugoslavenskim orlovskim savezom, da se dopusti osnivanje Hrvatskog orlovskog saveza, sa sjedištem u Zagrebu, koji bi bio neovisan o Ljubljani. Njegov cilj ostvaruje se 16. prosinca 1923. kad se ujedinjuju hrvatski Orlovi i Omladinski savez u jedinstvenu organizaciju Hrvatski orlovski savez (HOS) sa sjedištem u Zagrebu. Merzu je povjeren zadatak da pripremi hrvatsko izdanje Zlatne knjige[28] kojom daje upute smjernice za rad Hrvatskog orlovskoga saveza pod motom Žrtva-Euharistija-Apostolat, snažno se inspirirajući idejama enciklike Ubi arcano Dei.

Merz ističe da sve mora biti usmjereno spasenju duše, posljednjem cilju kojeg je Bog čovjeku zadao. Tri su stupnja kojima se postiže: jedinstvo s Crkvom i njenom hijerarhijom, izgrađivanje ljudske i kršćanske zrelosti u mladima, i konačno, djelovanje takvih zrelih pojedinaca kao Božjih apostola u širenju Kristova Kraljevstva. Sredstva koja trebaju poslužiti do ostvarenja tog konačnog cilja su ona koja Crkva preporuči i zada. U Zlatnoj Knjizi navodi kako su dužnosti orla služiti Crkvi, biti njeni uzorni članovi, ljubiti Boga i Crkvu, svoj narod, svjedočiti svojim krjeposnim životom o Bogu i biti uzorom takvog života, obavljati sve vjerske dužnosti, redovno uzimati sv. sakramente i aktivno sudjelovati u prosvjetnim aktivnostima organizacije kojoj pripada, a oni koji su se uključili radi tjelovježbe, imaju dužnost nastaviti s tim. Zaštitnikom Orlova proglašen je sv. Ivan Evanđelist, koji se prikazuje simbolom orla koji leti do visina božanske riječi.

Gradnja Orlovstva na tim načelima, značila je potpuno drukčiji odnos svećenstva prema katoličkom pokretu.[29] Prisjetimo se, dotadašnje organizacije, formirale su se «odozdo», inicijativa je dolazila iz dobrovoljnosti pojedinaca, a njihove programe bi naknadno podupirao biskup Mahnić, dok je većina ostalih biskupa ostajala po strani, pokazujući najviše indiferentnost na aktivnost katoličke mladeži. Od sada, u pokretu je bilo mjesta i za svećenike, štoviše, bili su jednakopravni sa laicima, jer više nije bilo (prešutnog) imperativa da se članovi politički angažiraju. Naravno, katolicima nitko nije priječio politički angažman ni tada, i to u okviru bilo koje stranke, a ne isključivo HPS-a, no takav angažman nije bio uvjet.

«Kao dio duhovne pastve, Katolička akcija mora stajati pod vodstvom Sv. Stolice koja ima potpunu, vrhovnu i neposrednu vlast nad duhovnom pastvom u svim biskupijama svijeta i nad svakim pojedinim vjernikom; zatim mora stajati pod vodstvom mjesnih biskupa. Za ovo veliko načelo borilo se hrvatsko Orlovstvo tijekom ove godine i, hvala Providnosti, ovo je načelo i svestrano prihvaćeno.»[30] Drugim riječima, formirana je izvanstranačka Katolička akcija, organizirana i vođena sasvim novim duhom, u korist Crkve, a za spasenje katoličanstva.[31] U pismu prijatelju Krešimiru Pandžiću, 10. lipnja 1927. Merz navodi: „…kažem da ne sumnjam u subjektivno dobro uvjerenje mnogih seniora u Zagrebu, ali stvarno se politički pokret i dalje vodi u starom smjeru: politizirano; kao da se katolička preporodna akcija mora da veže uz jedan stranački politički smjer; kao da ne može biti dobar i suvremen katolik, koji nije pučkaš (…) nije borba protiv seniorima i njihovim sposobnostima i „subjetkivno crkvenom stanovištu“ borba je da se ova distinkcija provede u njihovu mentalitetu, te onda organizatorno. U radu mora biti prvi kriterij spas duša, dobro sv. Crkve, i to onako kako zamišlja sv. Stolica.“[32]

Tako je bio stvoren novi duh, poglavito zahvaljujući Ivanu Merzu i njegovoj ljubavi prema Crkvi i Kristovu Namjesniku, te jasnim prihvaćanjem crkvenih smjernica.[33] Ideja Katoličke akcije konačno je pobijedila, iako će se, kako je konstatirao sam Merz, obilni plodovi moći osjetiti kad tadašnje generacije preporoditelja ne bude među živima. Mnogi su, pogotovo iz Seniorata, Merza napadali i prozivala, opirući se nastojanju da Katoličku akciju stavi pod okrilje i nadležnost biskupa i pape, optužujući ga da ne hodi „Mahnićevim putem“, što je Merz odlučno odbio, nakon što je temeljito proučio Mahnićevo djelovanje, pokazujući da je dobro razumio ideje katoličkog pokreta koji je pokrenuo Mahnić, te da ih je najbolje oživotvorio u Orlovstu koje živi prema smjernicama Katoličke akcije.[34] Merz se opirao pokušajima da se u katoličkom pokretu samo formalno rabi naziv „katolički“, a da se u stvari provodi političko djelovanje pod etiketom katoličkog, čime bi vjera služila samo kao sredstvo za postizanje političko-nacionalnih ciljeva, a ne bi bila okrenuta jačanju duhovnog života vjernika i spasenju duša.[35]

Nakon šestojanuarske diktature, godinu nakon smrti Ivana Merza, nova beogradska vlast zabranjuje djelovanje Orlova. Ipak, katoličko djelovanje se više nije moglo zaustaviti, pa su bivši Orlovi nastavili svoje djelovanje u okviru Euharistijskih križara, koji su ime uzeli od katoličkog pokreta mladeži u Francuskoj, a papa Ivan XXIII. im daje ime koje nose i danas, Mladež euharistijskog pokreta. Ta organizacija i danas djeluje u velikom broju zemalja svijeta, a što se tiče hrvatske Križarske organizacije, ona je životno djelo Ivana Merza.[36]

Danas Merza slavimo kao blaženika zbog njegove kreposti, koja je posebice došla do izražaja u zalaganju za dobro hrvatske katoličke mladeži, (papa Ivan Pavao II. na svečanoj je misi na Petrićevcu u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003. blaženim proglasio slugu Božjega Ivana Merza) no već davno prije došla je do izražaja njegova veličina kao pionira Katoličke akcije u Hrvatskoj, čovjeka kreposna života i velikog uzora hrvatske mladeži.[37]

 2. DUHOVNA PRAVILA KATOLIČKE AKCIJE I IVAN MERZ

Katolička akcija, o kojoj u slijedećim retcima govori ovaj rad, jest velika organizacija koju je pokrenuo Pio XI. krajem 1922. godine sa svrhom sudjelovanja laika u hijerarhijskomu apostolatu Crkve. Takva Katolička akcija u Hrvatskoj djelo je Merzova apostolskog rada i usmjerena je prema cilju koji je odredio sam Krist. Sentire cum Ecclesia, osjećanje s Crkvom, živi u svim segmentima Katoličke akcije i njenog apostolata koji je Merz provodio u hrvatskom narodu u ondašnjoj državi.

Katoličku akciju Merz s takvim osjećanjem za Crkvu stavit će na razinu suradnice u spašavanju duša i jedno od jačih sredstava kristijanizacije spomenutog prostora i vremena. Mnogostruka organizirana djelatnost svih katolika na socijalnom planu stoji izvan i iznad svake političke stranke. Osim toga različite su djelatnosti kojima laici pomažu Crkvi u njenoj misiji: obraćajući nekrštene, posvećujući krštene i stvarajući kršćanski socijalni poredak.

Takva participacija svjetovnjaka u misiji Crkve pretpostavka je općenito svake katoličke organizacije, a na poseban način Katoličke akcije koja je u prvom redu htjela biti do kraja vjerna smjernicama Crkve, a potom dodatno djelovati na svim poljima društvenog života.

Duhovni oslonac Katoličke akcije jest već spominjana enciklika Ubi arcano Dei iz 1922. godine, kao i niz poticaja koje će sam Papa uputiti vjernicima, ne samo u Italiji, nego i drugim zemljama svijeta. Potpisnik enciklike Pio XI. kazat će kako Katolička akcija spada u pastirsku dužnost klera i kršćanski život vjernika. Nazivajući ju ‘predragom’ naglašava kako sve i druge slične stvari ne samo da treba čvrsto držati, nego i prema odnošajima ljudi i prilika s još većim marom promicati i novim sredstvima jačati.[38]

U prihvaćanju smjernica Učiteljstva kao jedinog putokaza za ispravan angažman vjernika laika, do izražaja dolazi Merzovo shvaćanje Crkve kao one koja je jedina nadležna za Katoličku akciju i nad njom, kao takvom, ima potpunu vlast. Povod čestog inzistiranja da Crkva ima vlast nad Katoličkom akcijom uzrokovan je seniorskim nastojanjima stavljanja Katoličke akcije pod svoju kompetenciju, što Merz ni u kojem slučaju nije htio dopustiti. S druge pak strane presudna je bila i svijest o nadnaravnom pozivu svakog čovjeka na spasenje, te u tom duhu i shvaćanje Katoličke akcije kao sredstva za ostvarenje ovog cilja, što mu postaje jedinstveni prioritet.

Merz na Katoličku akciju gleda u prvom redu vrhunaravnim očima kao milosni dar Crkvi koji je trebalo iskoristiti kao znak Božji i prigoda za posvećenje svijeta vjerničkim nastojanjem. Nazivat će ju suvremenom pojavom „koju je digao u zadnji čas Duh Sveti da Crkvi povrati narode, koji su negda bili kršćani, a sada su ponovno pali u progonstvo.“ [39]

Na Merzovo viđenje djelovanje vjernika laika putem Katoličke akcije, utjecat će njegova duhovnost, utemeljena na nepromjenjivim, vječnim evanđeoskim načelima. Ivan Merz izvrsni je poznavatelj Svetog pisma iz kojega crpi nadahnuće, a njegova duhovnost ima evanđeosko obilježje. Izvrsno poznavanje crkveniih odredbi i smjernica i najdosljednije služenje Evanđelju utjecalo je i na liturgijski život Ivana Merza.

Takva svestrana i usklađena pojava Ivana Merza cijelim svojim životom, radom, pisanjem, svojom kršćanskom izgrađenošću djeluje i preobražava sredinu u kojoj živi.[40] S druge pak strane, otkrivajući Katoličku akciju kao milosni Božji dar, Merz neće dvojiti prihvaćajući načela same Akcije, te će iz njih izvlačiti pravila i za vlastiti život, kao i trajni poticaj na daljnju zauzetost kršćanskog svjedočenja i vjerničkog apostolata, o čemu više u sljedećim paragrafima.

 2.1. Definicija Katoličke akcije

Katolička akcija je po definiciji, od svoga osnutka, organizacija u kojoj se ostvaruje suradnja svjetovnjaka u bitnoj misiji Crkve, spašavanju i posvećivanju duša, te u vraćanju socijalnog kraljevstva Isusa Krista u dekristijanizirano društvo. Od samih početaka se u Katoličkoj akciji nalazio veliki broj organiziranih svjetovnjaka koji su sebi stavili u zadaću kristijanizirati društvo, te je na neki način postala organizacija koje je objedinila i mnoge druge katoličke organizacije. Osim toga u Katoličkoj akciji se razvijala mnogostruka djelatnost vjernika laika, svakog prema njegovoj specifičnosti, kao što u Katoličkoj akciji pronalaze svoje mjesto katolici svih staleža, slojeva i dobi. Otvorena je svima koji smatraju socijalni apostolat svojom posebnom dužnošću, čime na neki način odražava univerzalnost i same Crkve pod čijim budnim okom i u čijem okrilju djeluje. Sve rečeno razlikuje Katoličku akciju od uskog stranačko-političkog djelovanja, jer politička stranka drži u svojim redovima samo one koji se slažu s njenim političkim programom. Katolička akcija je izvan i iznad svih političkih stranaka. Iz pomoći koju daju svjetovnjaci Crkvi u njenoj djelatnosti u društvu jasno je kako je bitna odrednica Katoličke akcije djelovati pod vodstvom Crkve. Akcija postoji da bi pomogla Crkve u njenoj djelatnosti, a s druge strane, da bi ona sama mogla djelovati uspješno, potrebna joj je duhovna pomoć Crkve. Katolička akcija ima stoga u crkvenoj hijerarhiji svoje disciplinatorno središte. Crkva ju vodi po biskupijama jer ona spada u duhovnu pastvu, a vrhovna glava jest biskup.

Ivan Merz je od samoga početka doživio i prihvatio Katoličku akciju sukladnu njenoj definiciji, kao organizaciju kroz koju vjernici laici djeluju u poslanju Crkve. I ne samo to, nego je i sam, u duhu smjernica pape Pija XI. u Hrvatskoj organizirao Katoličku akciju koja se nije imala čega stidjeti, niti idejno ni sadržajno, u odnosu na djelatnost katolika u drugim zemljama. Sve što je učinio, odgovaralo je potpuno vjerno sadržaju kojim je bila definirana Katolička akcija, tako da za njega definicija, smisao i bit Akcije nije ostala mrtvo slovo na papiru, nego i oživotvorena stvarnost u praksi.

 2.2. Ciljevi Katoličke akcije

Prihvativši definiciju Katoličke akcije, Merz je s definicijom prihvatio i bitne ciljeve. A Katolička akcija je kao bitne ciljeve sebi odredila ucijepiti se u ekonomiju spasenja koju je uspostavio Gospodin Isus, zahvaljujući kojoj plodovi spasenja dolaze po djelovanju svakog vjernika. Prihvaćajući sebe kao organizaciju vjernika laika, suradnika službenom i hijerarhijskom svećenstvu, kojem se podlažu kao svojoj glavi, Katolička akcija nema vlastitih ciljeva različitih od cilja same Crkve. S općim i najvećim ciljem, uspostava Kraljevstva Božjega, povezani su i drugi ciljevi kao bliži i posebni u odnosu na taj opći i konačni. Među ove posljednje ciljeve najprije spada vjerski i moralni odgoj članova, koji su upućivani i poticani prema cjelovitom kršćanskom životu. Kao drugo, Katolička akcija želi dati svojim članovima apostolsku viziju života tako da se svako pojedini osjeti živim dijelom cjeline – Crkve od koje neprekidno prima i kojoj neprekidno vraća duhovna dobra. I kao treće, cilj je bio uspostaviti pravi apostolat na svim područjima i u svim smjerovima u kojima je, ovisno od prilika, najneophodnija suradnja vjernika laika i hijerarhije.[41]

Što se tiče odnosa općih i posebnih ciljeva, oni stoje jedni u odnosu prema drugima kao izvanjski u odnosu na unutarnji, jer ciljevi osobnog odgoja su ciljeve u nutrini svakog pojedinca, dok nastojanje da se Kristovo Kraljevstvo ostvari u društvu spada u izvanjsko poslanje. U Katoličkoj akciji se govori o unutarnjem poslanju koje se temelji na krsnom posvećenju i sakramentu Potvrde, što je istovjetno svim krštenicima, dok je ono izvanjsko poslanje specifično i različito između klera i vjernika laika. Pridružujući se apostolatu vjernik laik prelazi iz unutarnjeg poslanja ex spiritu na ono vanjsko, povjereno hijerarhiji i ostvarivo pod njezinim vodstvom. Prijelaz se ostvaruje dodjelom „poslanja“, koje ne bi smjelo biti samo neka vrsta ovlaštenja, nego bi trebalo označavati jedan od elemenata preko kojeg se laikat u Katoličkoj akciji koordinira s hijerarhijom i njoj podređuje. Ostvarujući „poslanjem“ poseban odnos s hijerarhijom, laikat se mora čuvati nekih pretjerivanja. U prvom redu ne smije se osjećati potpuno podređen hijerarhiji i svesti se na njeno obično sredstvo ili produženu ruku. A kao drugo mora paziti da ne postane neka vrsta „laičkog reda“ s vlastitim djelovanjem ‘ex opere operato’ i vlastitom duhovnošću. Poslanje bi trebao voditi prema tome da poslanju svih vjernika ex spiritu doda poslanje quasi ex officio, koje bi hijerarhija priznala, upravljala i vodila. Zato je bitna karakteristika apostolstvo zadana hijerarhijskim elementom koji udjeljuje prepoznatljiva obilježja i posebnost laiku Katoličke akcije, čime postaje skoro institucionalan. Doista, apostolat laika sebi stavlja iste ciljeve hijerarhijskog apostolata, rađa se iz istog unutarnjeg principa i odvija se na istom polju. Takvo djelovanje postaje više od običnog laičkog djelovanja. Ono postaje katoličko djelovanje koje vrše laici, ali u koje je utkano djelovanje hijerarhijskog autoriteta i sakralnost, tako da je djelovanje laika koji vojuje u Katoličkoj akciji s crkvenog stanovišta specifično različito od djelovanja laika kao laika. A specifičnost je u tome što je takvo djelovanje obavijeno i prožeto apostolskom „formalnošću“, skoro institucionalno, koje mu udjeljuje hijerarhija. Po mišljenju Congara i drugih teologa to ništa ne oduzima hijerarhijskom apostolatu, niti ga dopunja glede njegove biti, nego se time uzima udjela na autentičnom apostolatu koji nastavlja Kristovo djelovanje i radi kojeg je Isus poslao svoje apostole, a podvrgavanjem Crkvi na najbolji način se pridružuju Kristovu djelu.[42]

A kako je svrha Katoličke akcije prožimati duše istinitim duhom Isusa Krista pod vlašću posvećene hijerarhije,[43] tako je Merz sebi stavio za neposredni cilj upravo takvu djelatnost, odupirući se izazovu politikantstva kojem su podlegli mnogi istaknuti katolici onog doba. Ne bez razloga se može onda ustvrditi da je Merz u stvari prvi koji je u hrvatskom narodu stvorio ideje Katoličke akcije po smjernicama svetog oca Pija XI.[44] Potom, drugi cilj Katoličke akcije, onaj opći i konačni, je bio ostvariti socijalno kraljevstvo Isusa Krista, što je poredak u svjetovnom društvu koji čovjeka potiče na krepostan život i time stvara preduvjete da duša spozna i uzljubi Boga.[45]

Prvotni cilj u redu djelovanja postaje, dakle, spasenje duša, a onda potom, otvarajući se posvetnoj milosti Duha Svetoga, vjernici stavljaju sebi pred oči daljnji cilj – ostvarenje Kraljevstva Božjega na zemlji, drugotni u kronologiji djelovanja, ali prvotni u smislu nakane i nadahnuća, jer se njime vodi i osmišljava svako vjerničko djelovanje. Prihvaćajući kao jednu od primarnih zadaća ostvarenje kraljevstva Božjega na zemlji, Katolička akcija postaje dionicom bitne apostolske misije Crkve. Slične misli Ivan Merz će iznijeti i u članku „Vječni Rim“ koji započinje tvrdnjom da Katolička akcija želi stvoriti kršćansku kulturu donoseći Krista u obitelj, školu i društvo, pomažući vjerski, karitativno i ekonomski seljaka i radnika, boreći se pravedno i radeći za Crkvu.[46]

Merz će naglasiti kako je duhovni život temelj akcije svakoga katolika u svim stoljećima pa tako i članova Katoličke akcije, s time da oni izričitije preuzimaju na se obvezu solidnog duhovnog života. Tako obveza duhovne izgradnje i duhovnog života u isto vrijeme postaje cilj i sredstvo Katoličke akcije. Cilj utoliko što svaki član sebi stavlja u zadaću život po evanđeoskim načelima i rad za kraljevstvo Božje, a sredstvo jer je Merz bio svjestan da samo solidan duhovni život može biti sredstvo napretka i doprinos boljitku društva. Govoreći o Akciji Merz pojašnjava kako je cilj Katoličke akcije ostvariti kraljevstvo Božje u društvu, u isto vrijeme razmišlja o sredstvima kojima se ona služi u ostvarenju takvog Isusova kraljevstva među ljudima.

Da bi se ostvarilo kraljevstvo Božje na zemlji potrebno je djelovati apostolski, poput Apostola koji idu i naviještaju ostvarenje kraljevstva na tragu Isusova propovijedanja i pashalnog otajstva, te apostolsko djelovanje, ili apostolat, postaje cilj to jest imperativ svakom članu Katoličke akcije u Merzovu programu, jer jedino zauzetim navjestiteljskim životom se ostvaruje poslanje Crkve. Svakom članu je bila zadaća najprije raditi na sebi i vlastitoj duhovonoj izgradnji, da bi potom dao doprinos u apostolatu.

Govoreći o Merzovu apostolatu općenito, uočavaju se tri cjeline: a) svijest apostolata tj. svijest da treba raditi za Krista; b) ciljevi apostolata; c) apostolat je uvijek u okviru Crkve, pod njezinim vodstvom i prema njenim smjernicama, posebno papinskim.

Svijest da treba apostolski djelovati provire iz svega onoga što je Merz o apostolatu napisao. Opisujući svoje dojmove s misijske izložbe u Rimu koju je posjetio prilikom hodočašća 1925. i na kojoj je vidio zajedno s ostalim hodočasnicima razne zanimljivosti, plodove rada i razne umjetničke predmete drugih naroda zaključuje kako smo svi pozvani na izgradnju socijalnog Kraljevstva Božjega.[47] Konkretnije izražavanje apostolske svijesti vidi se iz komentara enciklike Pija XI. o Kristu Kralju u kojem tvrdi sljedeće: “Nije dosta da mi Krista priznajemo Kraljem u privatnom i obiteljskom životu. Krist mora postati Kraljem i cijeloga javnog života, on je Bog i Gospodar svega.” [48]

Svoj apostolski program Ivan je jasno zacrtao u predavanju koje je održao kao izabrani predsjednik na prvom skupu novoosnovanoga Hrvatskoga katoličkog omladinskog saveza, a koje je objavio kasnije i u tisku.[49] U članku tumači geslo pape Pija XI. “Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu”, te ga stavlja kao načelo i program rada za sve članove Saveza. To načelo za mladiće konkretno znači da trebaju u prvom redu raditi na svome samoodgoju, i potom nastojati kao pravi apostoli svjedočiti u obitelji, uredu, tvornici, na selu i u gradu, svaki na svom mjestu raditi na velikom djelu obnove svoga naroda u Kristu. Opet, dakle, dolazi do izražaja svijest prvotnog i drugotnog cilja, bližeg i daljnjeg. Primarni cilj je duhovna izgradnja, koji je neophodni preduvjet za onaj daljnji cilj koji se sastoji u svjedočenju pred drugima i djelovanju na razini oblikovanja društvene svijesti.

Međutim, na ovom mjestu smatramo kako je važno istaknuti da Merz ne apsolutizira Katoličku akciju, već ističe njezinu relativnost, naglašavajući dosuše njezinu ulogu za tadašnji konkretni povijesni trenutak u kojemu se Crkva nalazila. Kad jednom Katolička akcija prestane djelovati nastupit će drugi oblici apostolata, jer Crkva nije ovisna o Katoličkoj akciji, nego Katolička akcija o Crkvi. Crkva na svom povijesnom hodu, obogaćena vjekovnim iskustvom, uvijek je birala sredstva i opredjeljivala se za inicijative koje je smatrala najprikladnijima u nekom trenutku, te je tako bilo i početkom 20. st. kada preporuča Akciju kao adekvatan odgovor na pojave i probleme suvremenog društva, te je kao takvu prihvaća i Merz.

 2.3. Sredstva Katoličke akcije

Da bi se moglo ostvariti ciljeve, neophodno je birati prikladna sredstva. A budući da se cilj Katoličke akcije tiče čovjekova nadnaravnog određenja, kao i naravnog ostvarenja u konkretnim povijesnim prilikama, i sredstva su morala biti takva da obuhvate čovjekovu i naravnu i nadnaravnu izgradnju. Sredstva kojima se dolazi do cilja ostvarenja kraljevstva Božjega Merz grupira u tri dijela:

1. odgoj volje prema asketsko-mističkim načelima;

2. izobrazba uma filozofsko-teološkim studijem;

3. proučavanje socijalnog učenja Crkve prema papinskim enciklikama i uputama mjesnih biskupa.

Više puta Merz će naglasiti kako su sva ta sredstva u službi spašavanja i posvećivanja duša, čega se i sam držao svjedočeći primjerom. Prva dva se odnose na osobnu izgradnju pojedinca, a treće drži neophodnim za izgradnju Kraljevstva Božjega, jer ga nije moguće izgrađivati bez „arhitektonskog“ plana koji dolazi od Gospodina preko smjernica Crkve. Ovakva podjela plod je tadašnje duhovnosti i vremena te način ophođenja s vlastitom tijelom i usvajanje različitih kreposti vježbanjem volje, međutim jasno je da Merz ne misli samo na izvanjske tehnike, niti samo na ljudsku sposobnost rada na samome sebi i vlastite izgradnje. Takav asketski vid duhovnosti prisutan je u svim Merzovim spisima, a tiče se iznimne suradnje s milošću Božjom, gdje je jasno da se prepušta milosnom vođenju. U protivnom se ne bi moglo raditi o asketsko-mističnom načinu odgoja volje. Isto tako se vidi da Ivan pravi i pretpostavlja cjelovit plan odgoja koji obuhvaća i um i volju, pri čemu nije zanemariv niti asketski odnos prema tijelu, sastavnom dijelu ljudske osobe. Vježba volje, uma i tijela, te stavljanje osobe i institucije, u ovom slučaju Katoličke akcije i njenih članova, u povezanost s jasnim i nediskutabilnim stavovima koji su u papinskim enciklikama i crkvenom učiteljstvu, solidan je put ka ostvarenju Kraljevstva Božjega.[50]

A što se tiče sredstava kojima se postiže drugi cilj, to jest ostvaruje Kraljevstvo Božje, neophodno je dati još neka pojašnjenja. Merz u svojoj viziji Kraljevstva Božjega polazi od biblijskoga utemeljenja tog pojma. Uspoređujući evanđeoske prispodobe i izjave o Kraljevstvu Božjem razlikuje tri stanja toga Kraljevstva:

posljednje i savršeno ili eshatološko Kraljevstvo

unutarnje Kraljevstvo Božje u pojedinoj duši

socijalno i vanjsko Božje Kraljevstvo – Crkva.

Kraljevstvo Božje nipošto nije rascjepkano na komadiće, iako se možda na osnovu ove podjele i stječe takva dojam. Naprotiv, Merz bez poteškoća povezuje sva tri aspekta Kraljevstva Božjega i tvrdi kako nisu u suprotnosti nego ovise jedan o drugome. Težnja prema eshatološkom Kraljevstvu pripravlja ono unutarnje Kraljevstvo Božje u pojedinoj osobi, a to unutarnje Kraljevstvo se propovijeda i širi djelovanjem Crkve, socijalnog i vanjskog Kraljevstva Kristova. Iz kasnijeg iščitavanja Merzovih djela da se zaključiti kako se osim ovog duhovno-socijalnog Kraljevstva razlikujemo i ono koje postoji kad je društveno uređenje oblikovano prema evanđeoskim zakonima te tako Crkva kao duhovno-socijalno Kraljevstvo u svijetu bez poteškoća širiti unutarnje Kraljevstvo i na razini svih društvenih struktura.[51]

Razloživši pojam kraljevstva Božjega kod Ivana Merza otvara nam se i jasnije viđenje djelatnosti same Katoličke akcije kao velikog gibanja koje je obuhvatilo prosvijećene katoličke narode i proteglo se na sve pojave kako privatnoga tako i javnoga života. Način ostvarenja te posebna zadaća Crkve, ostvarenje te priprava u dušama Kristova eshatološkoga Kraljevstva Božjega po Ivanu Merzu postiže se:

– spašavanjem pogana ujedinjujući ih kroz krštenje s otajstvenim tijelom Kristovim;

– posvećujući duše koje se već nalaze u samoj Crkvi;

– širenjem Kraljevstva Božjega što stvara preduvjete za nastanak kristijaniziranoga društva.

Crkva stoga radi na „izgradnji tijela Kristova“ (Ef 4,12) te šireći vrhunaravno Kraljevstvo Božje povećava vlastito tijelo. Sredstva širenja vrhunaravnog kraljevstva su vrhunaravna i ljudska u isto vrijeme, a to su u prvom redu sakramenti. Vrhunaravna jer su milosni Božji dar, a naravna jer su prilagođena ljudskoj naravi, budući da ih je sam Gospodin ustanovio po mjeri čovjeka. Crkva sakramentima posvećuje osobe koje se već nalaze u samoj Crkvi, te na taj način širi unutarnje Kraljevstvo Božje među onima koji se već nalaze u njoj. Šireći unutarnje Kraljevstvo Božje Crkva stvara preduvjete da se dodatno ostvari u društvu, točnije da svoj eshatološki cilj ostvari i vremenitim širenjem naravnog Kraljevstva božjega u ljudskom društvu. Za zaključiti je kako te tri djelatnosti su ujedno i načini na koje vjernici laici pomažu Crkvi u njenoj bitnoj misiji.

Kako bi se bolje shvatile razlike ovih dviju djelatnosti, posvećivanja duša i stvaranja kršćanskog poretka, Ivan Merz će razlikovati unutarnju i vanjsku akciju Crkve.[52] Unutarnjom akcijom drži onu čisto vjersku i duhovnu akciju koja se zbiva u savjesti, a vani se manifestira u bogoslužju. Vanjska akcija proizlazi iz untarnje, vrši se u laičkom, svjetovnom društvu i uvijek djeluje kulturološki. Tu se misli na društveni dio crkvenog djelovanja po kojemu je Crkva postala majkom civilizacije. Katolička akcija je samo jedna djelatnost neprestane vanjske i socijalne akcije Crkve i to ona djelatnost koja odgovara suvremenim potrebama, pretpostavljajući uvijek ono unutarnje djelovanje i unutarnji život. Nije stoga čudno da Katolička Akcija ima kao poseban cilj socijalni apostolat i to primjenjivanjem, učvršćivanjem, širenjem i obranom katoličkih načela u životu pojedinaca, obitelji i društva.

Ivan Merz je stoga bio za takvu Katoličku akciju koja se bavi prvenstveno vjerskim odgojem, ali ne s ciljem da se zaustavi na tome, nego da djeluje dalje dok se ne ostvari i onaj konačni cilj vjerničkog djelovanja. Zato vjerski odgoj postaje samo pretpostavka i preduvjet za apostolat svjetovnog društva. Ovakav socijalni cilj jest filozofskim rječnikom rečeno „diferentia specifica“ apostolskog djelovanja Katoličke akcije.

Ukoliko se radi o vjerničkom djelovanju u društvu, utoliko se mora poći od činjenice da je primarna sredstva ponudio sam Spasitelj. Sredstva koja su neophodna kako bi se postigli ovi specifični ciljevi su stoga sakramenti, obredi, molitve, sakramentalije i propovijedi, na čemu Merz neumoron insistira. Katolička akcija, međutim, služi se i sredstvima koja nisu po sebi religiozna, kao što su tisak, školstvo, propaganda, zakonodavstvo. Vjerska Akcija je vječna i trajat će do konca svijeta, dok djelovanje Katoličke akcije, kao što je već istaknuto, može i nestati jer ima specifičan cilj koji je uvjetovan njenom nenužnošću,[53] no dok postoji ne može svoje djelovanje uspostavljati na drugim principima od onih koje joj je ponudio božanski Spasitelj.

Apostolska djelatnost Ivana Merza, razvidno je, nije se odvijala nekontrolirano bez točnog plana. Ivan je imao sasvim jasan cilj prema kojemu je bio usmjeren cijeli njegov rad. Već u geslu koje je na početku dao orlovstvu vidi se njegov program, a sadržan je u tri riječi: žrtva, euharistija, apostolat. Konačni cilj Merzova odgojnog rada su nadnaravne i eshatološke vrijednosti kršćanske vjere koje izražava na razne načine. «Orlovska organizacija ima zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne da članovi budu bez smrtnoga grijeha, sva je organizacija besmislena, jer čemu čovjeku sav svijet ako gubi onaj cilj radi kojega je stvoren.»[54] Da bi se došlo do konačnog nadnaravnog cilja, jasno se ističu tri posredna: crkveno usmjerenje odgojnog i apostolskog rada, ljudska i kršćanska zrelost i apostolski angažman. Uvijek su u međuovisnosti i povezani sa sadržajima koje je razvijao kao i metodama koje je primjenjivao. Sve to predstavlja jedno organsko jedinstvo, jednu dobro strukturiranu cjelinu, i teoretsku i praktičnu. Njegov vjersko odgojni rad donio je mnogo ploda u praksi što je bila potvrda vrijednosti njegovih odgojnih načela,[55] čime je pokazao da je bio čovjek koji je znao birati prave ciljevi i k njima voditi prikladnim sredstvima.

 2.3.1. Euharistija kao snažno sredstvo posvećivanja

Govoreći o sredstvima Katoličke akcije, koja su u prvom redu duhovna sredstva, postoji jedno koje je bilo povlaštenu u životu i promišljanjima Ivana Merza, a to je Presveta Euharistija. U njegovom duhovnom razvoju prema svetosti postoji stupnjevitost i uspon što se može uočiti u čitanju njegove misli i tekstova kad su poredani kronološki. Prve godine mladenaštva često su ispunjene nejasnoćama, lutanjem i traženjem na vjerskom i moralnom području što je našlo odjeka u njegovom dnevniku. Merz se postupno uzdizao prema kršćanskoj svetosti, ali to nije išlo bez borbe, odricanja, uočavanja svojih slabosti i otpora ljudske naravi; nakon mladenačkih lutanja i traženja, te nakon duboko doživljenog obraćenja tijekom rata, Merz dolazi do dubokog iskustva vjere i izgrađenih kršćanskih stavova koji su karakteristični za zreli period njegova života, što nalazimo u njegovim tekstovima objavljenima u raznim člancima i djelima nastalim posljednjih godina njegova života.

Temeljni vid duhovnoga života blaženog Ivana Merza u njegovoj zreloj dobi bila je Euharistija. Euharistija kao žrtva i kao sakrament središte je i izvor Božjeg milosnog života, te pokretačka snaga ljudskog djelovanja. Živeći euharistijskim životom Ivan Merz je stavljao u praksu sva načela koja je usvajao i druge poučavao. Dnevno sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi i euharistijskoj gozbi duhovnom liku Merza utisnulo je euharistijsko-liturgijski značaj. Takvo viđenje Euharistije odrazit će se na apostolat Katoličke akcije: »Temelj našeg rada i uspjeha u našem apostolatu leži u nama samima, u našem odnosu k Isusu koji u nama treba živjeti.»[56] U članku Unutarnja snaga kongregacije, Merz piše:»Ipak još nismo spomenuli najjače sredstvo koje je za nas na ovoj zemlji ona vatra koja u nama pali hrđe grijeha i daje život našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarom. Tada mi sami na sebi iskusimo riječi svetog Pavla koji veli:’Živim, ali ne ja, nego u meni živi Krist’ (Gal 2,20). To je plod presvete Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog nutarnjeg života.»[57] Njegov život je bio sav prožet Euharistijom; pričešćivao se svakoga dana, a jednako tako je nalazio vremena i za dnevnu adoraciju ili euharistijske pohode. Iz njegova Dnevnika se vidi kako mu je Bog udijelio milost da je euharistijskoga Krista i iskustveno doživljavao. Sv. Pričest ga je privlačila nekom tajanstvenom snagom i draži.

Međutim, svoje doživljavanje Euharistije nije zadržao za sebe, nego je Euharistijom prožeo također svoje apostolsko djelovanje, nastojao je posebno mladež što više približiti euharistijskome Kristu. U njegovim člancima često susrećemo euharistijsku tematiku koja proizlazi iz njegova dubokog uvjerenja o važnosti štovanja Euharistije i čestoga primanja sv. Pričesti. Njegov Isus Krist nije nikada izdvojen od Crkve, od Euharistije i od crkvene hijerarhije. Sve njegovo apostolsko djelovanje, sav njegov apostolski žar jest samo izražaj onoga što je za njega značio Isus Krist o kojem nije mnogo teoretizirao, nego je radije o njemu i za njega svjedočio životom, propovijedao primjerom i radio za njega svojim apostolskim djelovanjem. Pišući članak Katolički tjelesni odgoj, blaženi Ivan naglašava ulogu Euharistije u odgoju mladeži: “Bez presvete Euharistije tijelo ne može postati dovoljno pokorno duši; svaki tjelesni odgoj koji nije euharistijski, nepotpun je. Bez Euharistije se ne može odgojiti čist naraštaj, a odgoj omladine koji ne ide za tim promašio je svoj cilj.”[58] Za spomenuti je i njegov programatski članak Duhovna obnova po liturgiji u kojem je iznio svoje temeljne ideje i sugestije kako organizirati duhovni život na temelju liturgije. Sažeo je to u tri načela: dnevno čitanje duhovnog štiva, dnevno razmatranje na temelju misala i obvezna pričest prilikom prisustvovanja svetoj misi.[59]

Ivan Merz je, na tragu smjernica Pia X. i Pia XI., znao da ne postoji pravi vjerski život bez Euharistije. Stoga je Euharistiju postavio u središte, a euharistijski život kao temelj obnove svakog pojedinca, to jest iznimnim sredstvom kršćanskog savršenstva koja je onda izvanredno pedagoško sredstvo odgoja ne samo mladih, već i osoba svih dobi, staleža i skupina,[60] u čemu je bio vjeran sljedbenik ideja Akcije.

 2.4. Crkvenost Katoličke akcije

Katolička akcija se rodila u stanovitom povijesnom trenutku kao reakcija na liberalni laicizam i ona odgovara suvremenim društvenim prilikama, te zato nije apsolutna u samoj sebi, već ovisi o potrebama Crkve u dotičnom vremenu. Kao što relativno ovisi o apsolutnome i na nj je upućeno, tako Akcija potpuno ovisi o Crkvi Božjoj, koja je apsolutna vrijednost na zemlji. Ovisno o društvenim okolnostima i potrebi trenutka, Akcija može postati nedjelotvorna ili nepotrebna, dok se to Crkvi ne može dogoditi. Zato je znamenitim djelatnicima Katoličke akcije, u koje se ubraja i Ivan Merz, bilo jasno da Akcija ima smisla i vrijednost ukoliko je vezana s Crkvom i djeluje u okviru njezina poslanja. Prekidanje ove pupčane vrpce, značilo bi lišiti se vitalnosti i života, te stoga vođe Akcije nastoje, dok slijede svoje specifične ciljeve, održati Akciju u trajnom zajedništvu s hijerarhijskim vodstvom Crkve, što je jedna od bitnih odrednica njene duhovnosti.

Cilj je Katoličke akcije laicizirano liberalno društvo opet učiniti kršćanskim tj. urediti pojedine segmente toga društva kako bi Crkva mogla nesmetano vršiti svoje božansko poslanje. A kako je jedan od ciljeva laiciziranog liberalnog društva bio anticrkveno i antikatoličko djelovanje, trebalo se tome suprotstaviti na organizirana način, tako je Katolička akcija programatski trebala biti vjerna Crkvi i njenom Učiteljstvu. Samo tako vjerna katolička akcija mogla je biti sredstvom Crkve za kristijanizaciju društva.[61]

Merz je čvrsto uvjeren da se u krilu Katoličke Crkve nalazi potpuna i jedina istina i ne preostaje drugo nego ljude privesti toj istini nastojeći oko spašavanja njihovih duša. „Bez toga jedinstva njegovo djelovanje ne bi imalo smisla niti bi ga uopće bilo.“[62] Na tragu tog principa ističe ovisnost apostolskog rada o crkvenoj hijerarhiji pod kojom se ostvaruje vidljivo jedinstvo ljudskog roda u Crkvi. Načela apostolata ovisnosti o Svetoj Stolici, o papi, odnosno hijerarhijskoj Crkvi ne provodi osobno on sam, nego ozbiljno nastoji da i druge potakne i oduševi da ih prihvate, da se ravnaju po tim načelima u svom apostolatu. Od mladih, s kojima je radio, Merz želi učiniti apostole, a ne samo objekte svoga apostolata. Svi, mladi i djeca moraju postati apostoli u širenju Kristova Kraljevstva. A kako nije bilo apostola bez Krista, tako nema ni apostolata bez Crkve, vjernička je spoznaja kojoj Merz ostaje potpuno dosljedan. Štoviše, Merz ne govori o apstraktnoj Crkvi, već o onoj koju je Krist utemeljio na Petru, Crkvi Rimskoj, katoličkoj, koju ni vrata paklena neće nadvladati. Iz toga je proizlazilo njegovo nastojanje da katoličke pokrete i pojedine članove katoličkih organizacija nadahne duhom povezanosti s Rimom.[63]

Vjerska akcija i Katolička akcija, po njemu, razlikuju se dakle s obzirom na vodstvo, zato osim ovisnosti o hijerarhiji postoji i dužna neovisnost. Vjersku akciju vode svećenici i za to su pozvani, a Katoličku, pak akciju vode vjernici laici, ali u ovisnosti o crkvenoj vlasti, čime je bio svjestan da u određenim poljima i načinima djelovanja ne bi trebalo dolaziti do interferencije. U duhu neovisnosti izvanjskog djelovanja Katolička akcija ima i svoje prostorije koje su izvan mjesta predviđenog za bogoslužje. Iz toga slijedi da je Katolička akcija svjetovno sredstvo kojim se Crkva ostvaruju u društvu, to jest ostvaruje Kristovo Kraljevstvo.

Zato je i dvostruka vlast u katoličkoj akciji; svjetovna i duhovna. Pod time se misli na članove hijerarhijske strukture Crkve koji imaju izravnu duhovnu vlast, te na vjernike laike koji rade i vode Katoličku akciju.

Ivan Merz će razlikovati četiri vrste djelatnosti u katoličkoj akciji;

direktivna (hijerarhija)

odgojna (svećenici)

organizatorna (laici pod direktivom svećenika)

administrativna (laička funkcija).[64]

Kako bi dobili još jasniju preglednost o tome kako Merz zamišlja vlast u Crkvi, potkrjepljujemo još jednom shemom unutar koje se razlikuju perceptivna i direktivna vlast:

preceptivna vlast Crkve (krjepost poslušnosti) – koja se dijeli na direktnu (čisto vjersko-moralni cilj) i indirektnu (koja može biti pozitivna i negativna, a cilj je mješoviti);

direktivna vlast Crkve (krjepost razboritosti) – čisto vremeniti cilj s vjersko – moralnim posljedicama.

Nije nam cilj ulaziti u detaljniju analizu sheme, jer ionako govori sama za sebe, no naglasiti je kako će Ivan Merz temeljito razložiti u svom članku i iznijeti razloge zbog kojih sve takve i slične organizacije spadaju pod učiteljsku i pastirsku vlast pape i biskupa.[65] Svoje argumentiranje potkrepljuje i izvodi iz konstitucije Pastor Aeternus (1870), Prvog Vatikanskog sabora. Papa i biskupi su učitelji, upravitelji te neposredna vlast cijele Kristove Crkve u kojoj važnu ulogu imaju vjernici laici. Merz će zaključiti kako: „Crkva ne ulazi u Katoličku akciju, u katolički pokret i u sve manifestacije katoličkoga života samo svojim načelima, svojim čistim i neporočnim naukom, već ona istodobno i nerazdjeljivo u sve one djelatnosti ulazi s puninom svoje vlasti (direktne, indirektne i direktivne). Ona izdaje zakone i odredbe, sudi i brine se da se te njezine odluke u svim tim djelatnostima i provedu. Tako eto nema ni jedne katoličke djelatnosti koja bi se smjela ili mogla izmaći učiteljstvu Crkve i njezinoj trostrukoj kraljevskoj vlasti koja je s tim učiteljstvom nerazdruživo povezana.“[66]

Katolička akcija jest djelatnost vjernika laika koji su neposredno vezani uz naučavajuću Crkvu. Takvo tijesno vezanje uz Crkvu rađa božanski život Crkve u svim stanicama ljudskog života.[67] Katolička akcija nije jedina takva djelatnost vjernika laika, ako bolje pogledamo dokumente još od Pija VII. („Diu satis“ od 15.V.1800.), Grgura XVII. („Mirari vos“ od 15. VIII., 1832.), Leona XIII. – uvjerit ćemo se da je Sveta Stolica još odavna odredila smjernice kako će se kao katolici držati na poljima javnog i privatnoga života; u obitelji, na gospodarskom i političkom polju, u školstvu, novinstvu i drugdje te da su se već tada počele osnivati različite ekonomske organizacije s vjersko-ekonomskim ciljem.

 2.4.1. Odnos Katoličke akcije prema političkim strankama

Merz je vrlo obazrivo gledao na pitanje nadležnosti unutar i glede katoličkih organizacija, jer je postojala opasnost da se katoličke udruge i pokreti ispolitiziraju. Prema Merzu, stoga, Katoličku akciju trebaju voditi biskupi, svaki u svojoj biskupiji, te kao takva, Katolička akcija treba biti izvan i iznad svih političkih stranaka. Dakako, to nije značilo da Crkva priječi katolicima da se organiziraju u nekoj političkoj stranci čiji program nije bio u koliziji s Katoličkom akcijom. Merz je uvijek bio protiv pokušaja politizacije Katoličke akcije, to jest protiv poistovjećivanja ove organizacije s isključivo jednom strankom, ili poistovjećivanja njenih interesa s isključivo političkim interesima, čime je također pokazao širinu političkih obzorja, kao i osjećaj za dužnu autonomiju laika u pitanjima vremenitog reda koja se nije smjelo dogmatizirati. U savjesti i u ime vjere, bio je stajališta, ne može se obvezati niti jednog kršćanina da bude politički aktivan ili da bude organiziran u bilo kojoj političkoj stranci, ali Crkva može zabraniti vjerniku da bude organiziran u stranci čija se načela kose s kršćanskom vjerom i moralom.

Pri stranačkim izborima, vjernik je dužan glasovati za one osobe koje hoće i sposobne su pomoći Crkvu. Merz je bio mišljenja da se ne može jednu političku stranku favorizirati kao jedinu stranku koja reprezentira načela Katoličke crkve. U dilemi između dvije stranke od kojih jedna daje više jamstva za promicanje duhovnih dobara, a druga za promicanje tjelesnih i vanjskih dobara, vrijede pravila morala, «De ordine caritatis».[68] Prema tome, ističe Merz, ne mora se svako dobro višeg reda više cijeniti od svakog dobra nižeg reda. «Zlo je», ističe doktor Merz, proglasiti jednu političku stranku jedinom dobrom i spasonosnom makar ona bila jedina katolička, jer ima slučajeva, da ukoliko osoba glasuje za jednu političku stranku, može izgubiti «jedno veliko vremenito dobro». Prema njemu, jedino onu stranku smijemo nazvati protukatoličkom koju je Ordinarij proglasio takvom. Stoga valja preporučivati katolicima da, ako postoji izbor, podržavaju one stranke koje otvoreno favoriziraju crkvenu nauku, ali se ne smije braniti katolicima da budu u drugim strankama, osim onih koje je ordinarij zabranio.[69]

Merz niti u jednom trenutku nije bio protiv različitih političkih opcija, ako su u svome programu imale načelo općeg dobra, ali je poticao članove tih stranaka da u nju unose katolički duh i domoljublje. Bio je za univerzalnu Crkvu, ali ne radi toga manje nacionalnbo svjestan. Za Merza nije bilo suprotstavljenosti između nacionalne svijesti i pripadnosti Crkvi. Nije nijekao potrebu nacionalne svijesti jer je bio realist glede povijesnih odnosa i života, znajući kako narodi ne žive u idealnim odnosima niti su svima čiste namjere. Ipak, Merz je smatrao da, ako bi došle na vlast «nesnošljive stranke», tj.stranka koja je neprijateljski raspoložena prema nauci Crkve i domovini, tada bi državni aparat bio drastičniji u svome odnosu prema Crkvi. Zato je, prema njemu, Crkva pozvana pastorizirati stranke i poticati ih sve skupa k jedinstvenom katoličkom programu.

Upravo zbog svoje univerzalnosti, Crkva nije podržavala niti jednu političku opciju direktno, ali je smatrala da su sve političke stranke dužne raditi na općem dobru. Njezina izravna potpora odnosila se na Katoličku akciju koju je poticala kao nestranačku i nadstranačku, nepolitičku i nadpolitičku, ali time i smatrala vrijednom pomoćnicom na područjima pastoralnog djelovanja.[70]

 2.5. Katolička Akcija i obitelj

Katolička akcija je posebnu skrb posvećivala obitelji, te iz toga proistječe ne samo posebni naglasak na duhovnost obitelji, nego i poticanje svih odgovornih čimbenika u društvu da uzmu obitelj u zaštitu i da joj iziđu ususret koliko je moguće. O obitelji se skrbilo u društvu zalažući se za obiteljske vrijednosti i za zdravu obiteljsku politiku od strane zakonodavaca, ali isto tako na unutarnjem planu svakog pojedinca naglasak je bio na odgovornost za obitelj, te duhovnu skrb kojom se omogućuje obitelji da iz dana u dan raste.

Zato se i blaženi Ivan Merz zalaže za obitelj pod svim ovim vidovima. S posebnim marom se zalagao za moralnost unutar obiteljskog života, jer to nije ovisilo o nikakvom zakonu, nego isključivo o volji i vjeri pojedinaca koji su mogli izabrati život po evanđeoskim načelima ili ga odbiti. Takva njegova nastojanja donijela su ploda najprije u njegovoj obitelji, kao snažno svjedočanstvo Ivanovog duha i ljubavi prema Kristu. Otac, po tradiciji katolik i majka, podrijetlom Židovka, pod Ivanovim utjecajem su se, na njegovu veliku radost, obratili i postali praktični vjernici.[71]

Shvaćanje braka u potpunosti je uskladio s moralnim načelima kršćanske vjere. Iako su mu mnogi zamjerali da postavlja prestroge zahtjeve, od mladih je tražio čistoću kako bi bili pripravni na ozbiljnost braka i savjesno shvaćanje bračnih dužnosti. Brak je za njega slika odnosa Crkve i Krista.

Problemu žene u društvu posvećuje izuzetnu pažnju, zalaže se za političku ravnopravnost žena, a posebice u korist obitelji, odgoja, javnog i osobnog ćudoređa.[72] Ženu smatra čistom i kreposnom, kopijom majke ili sestrom majke Božje. Ona je nositeljica pravog rodoljublja, koja mora rodoljubnu misao stavljati u službu Kraljevstva Božjeg, boriti se protiv poganstva, gajiti obiteljske vrijednosti, biti stup obitelji i djecu odgajati prema Kristovoj riječi. Žena je trebala biti kvasac katoličkog preporoda, a Merz se trudio da se sačuva tip poštene, nepokvarene djevojke, to jest da taj tip ostane neoskvrnjen. A znao je da to može najlakše postići u katoličkoj organizaciji Orlica. Kad je organizirao prve Orlice, onda im je dao uvida u prve principe Katoličke akcije i prve pobude za intenzivniji duhovni život, cijeneći nadasve ženu i njenu misiju u ljudskom društvu.[73]

Obitelj ima odgoj djece kao primarni zadatak, za kojeg su odgovorni roditelji, kojima pomoći treba i škola i organizacije. Katolički roditelji djecu trebaju odgajati u katoličkom duhu, a škola i društvo moraju nastaviti tu nadogradnju. Obitelj smatra važnijom od bilo čega, to je stanica prirodnog poretka i stoga mora imati više prava nego ijedna država ili narod. Takav stav prema važnosti obitelji karakterističan je za cijelu Katoličku akciju, a papa Leon XIII. piše: „Neće biti od manje koristi za narod, ako se ljudi iskreno i mudro pobrinu za odgoj omladine od prvih dana djetinje mladosti. Takav je danas tok vremena i običaja da veliki broj ljudi svim silama nastoje da otrgnu mladost, koja uči, ispod nadzora i najblagotvornije kreposti Crkve. (…) Odgajati valja omladinu od djetinjstva u ćudoređu i mudrosti kršćanskoj; to je jedna stvar koja se tiče dandanas, više negoli koja druga, ne samo Crkve, već i Države. To je što potpuno razumiju svi oni koji imaju zdrave ideje.“ [74]

Bilo s obzirom na sadržaj, bilo s obzirom na metode, Ivan Merz se ne udaljuje od onog što Crkva preporučuje i zahtjeva, dok načela Katoličke akcije, uz duhovnu formaciju za apostolat i liturgiju, sačinjavaju opće principe iz kojih Ivan crpi metode za rad. Načela Katoličke akcije su integralni dio njegove apostolske metodologije, te značajno sredstvo katoličkog odgoja koje mu pomaže u oblikovanju vjernika laika, a napose mladih naraštaja i očuvanju zdrave obitelji.[75]

 3. IVAN MERZ KAO ŠIRITELJ KATOLIČKE AKCIJE

Kao što je bio pionir Katoličke akcije u Hrvatskoj, Merz je bio i njen gorljivi širitelj sve do svoje smrti u cjelokupnom svome djelovanju. U smjernicama Katoličke akcije prepoznavao je milosni dar Crkvi svoga vremena, kojim je potom oblikovao svoj duhovni život i u čemu je crpio snagu za apostolska nastojanja. Snaga njegove ljubavi prema Kristu, koji nastavlja svoju misiju kroz Crkvu, najbolje se vidi po njegovim djelima apostolata kojima aktualizira programske poticaje proizišle iz ovog apostolskog pokreta vjernika laika. Ta njegova ljubav nalazi svoj konkretan izraz u nastojanju da i drugi upoznaju ono što je on doživljavao kao jedinu istinu: Isusa Krista koji nas preko Crkve poziva i vodi u svoje Kraljevstvo. Apostolski polet i žar prožima svaki Ivanov čin, riječ, pothvat; kod njega je sve puno iskrenog zanosa, oduševljenja za Krista i za rad za Crkvu. Merz je još od svoga studija u Parizu bio uvjeren kako katolički laici moraju sami zastupati stanovište Crkve, a daljnji poticaj i potvrdu o tome dobio je enciklikom Pia XI. Ubi arcano Dei.

Postajući osviješteni vjernik laik, Merz nakon toga nastoji osvijestiti hrvatski katolički laikat na takvim osnovama. Uspoređujući u svome dnevniku katoličke laike Engleze i Francuze koji sami ne zastupaju stanovište u stvarima koje ne spadaju strogo u djelokrug svećenstva, jer svećenstvo za njih misli i vodi ih, Ivan suprotstavlja Hrvatski katolički pokret ističući kako je «svaki član svjesna jedinica u radu za Crkvu» i potom pridodaje značajnu rečenicu:”Samo treba nastojati da veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih heroizam poniznosti i pokoravanja.”[76] Merz je, naprotiv, još od vremena svoga studija bio uvjeren kako katolički laici, kao uvjereni i osviješteni vjernici, moraju sami zastupati stajališta Crkve, a ne odgurivati od sebe takvu odgovornost kao da bi sve to bila isključiva dužnost hijerarhije.

 3.1. Organizirani rad vjernika

Proučavajući smjernice Crkve i gledajući na iskustva vjernika u drugim zemljama, a napose upoznajući rad Katoličke akcije, Merz je usvojio sadržaje vjerskog života i postalo mu je jasno kako treba djelovati primjenjujući zdrava iskustva i u hrvatskom narodu. Prvenstveno je shvatio dvije bitne stvari: kao prvo vjernici u društvu moraju djelovati organizirano, a ne samo pojedinačno. Kao drugo shvatio je da, premda djelujući u bitnoj povezanosti s hijerarhijom, ne znači da moraju čekati sve inicijative od hijerarhije, nego da vjernici laici moraju imati dužnu autonomiju i dužnu inicijativu u svom vjerničkom angažmanu za napredak društva i dobrobit pojedinaca, što je pokazao na nekoliko primjera. U takvim promišljanjima išlo mu je sigurno na ruku to što je mogao vidjeti zreo primjer djelovanja vjernika laika u Italiji u Katoličkoj akciji, napose što su pape s punim povjerenjem preporučivale takav model djelovanja. U ovom ćemo poglavlju iznijeti njegove najznačajnije inicijative koje će u konačnici biti prožete duhom Katoličke akcije koje je postala zajednički nazivnik i najznačajnija udruga pod čije okrilje su pristupile i mnoge druge katoličke udruge onoga vremena.[77]

 3.1.1. Djelo Kardinal Ferrari

Budno prateći razna apostolska gibanja i pothvate u drugim katoličkim zemljama, Merz je o njima izvještavao hrvatsku katoličku javnost nastojeći implantirati ono što mu se učinilo izuzetnim. Svjestan kako vjernici moraju djelovati i asistencijalno, bio je prilično zainteresiran za ustanovu Djelo Kardinal Ferrari i o njoj je napisao dva opširna članka.[78] U njima prikazuje funkcioniranje, povijest i strukturu ovoga Djela i sve što je s njim povezano. Potaknut Djelom Kardinal Ferrari iz Italije Merz se sasvim ozbiljno bavio mišlju da se slična institucija ustanovi i kod nas i to ne čekajući da to učini hijerarhija, već da se organiziraju laici. Već dva spomenuta članka koja je objavio o toj temi išla su za tim da se kroz informiranje javnosti pripreme duhovi u katoličkim krugovima za osnivanje slične institucije.

Potom, prigodom jubilarnog hrvatskog hodočašća u Rim 1925. Ivanu je prva briga bila, kako svjedoči Kniewald, doći u osobnu vezu s vođama Katoličke akcije u Italiji, naročito s katoličkim skautima i s Opera Cardinal Ferrari.[79] Tako je htio izmijeniti iskustva s angažiranim vjernicima u Italiji, predstavnicima Katoličke akcije, te ih prenijeti na naše tlo. Marica Stanković je posvjedočila njegov zanos kad je godinu dana kasnije vodio na hodočašće u Rim 50 djevojaka, no ni ovaj put nisu izostali posjeti središnjicama katoličkih ženskih udruga i raspravljanje s njihovim predstavnicima o Katoličkoj akciji.[80]

U svezi s Operom Kardinal Ferrari Ivan je imao posebne planove s Maricom Stanković, koju je upoznavao s tom idejom i poticao je da se uključi u njezino ostvarenje u Hrvatskoj. Nakon njegove smrti ostvarila je djelomično njegovu zamisao i osnovala prvi svjetovni institut Suradnice Krista Kralja, prvi ženski svjetovni institut u Crkvi u Hrvata, koji danas okuplja osamdesetak članica koje provode u život Merzovu ideju laičkog apostolata. Prvi temelji ovoga instituta postavljeni su 1938. u Banjoj Luci, a tek 1953. Crkva ga je i formalno odobrila.

Prve ozbiljnije naznake njegove namjere da se takva institucija osnuje u Hrvatskoj nalazimo već u njegovim bilješkama iz duhovnih vježbi. Bile su to odlučujuće duhovne vježbe koje je obavio od 7. do 9. XI. 1923. god. u Zagrebu, u Rezidenciji Družbe Isusove. U njima je donio definitivnu odluku da će ostati u svijetu kao laik i služiti Bogu kao «korektiv u katoličkim organizacijama jer spoznaje permanentne odstupe od pravih doktrina.»[81] Merz je potpuno uvjeren o važnosti djelovanja vjernika laika u evangelizaciji, jer nijedan vjernik ne bi smio biti izuzet od poslanja koje je povjereno Crkvi u cjelini. Njemu je jasno da Crkva ne može izravno preko svojih svećenika doprijeti do svih društvenih slojeva i staleža; odatle potreba da se laici organiziraju i angažiraju u širenju Evanđelje, svatko u svome staležu. Dapače, ne samo da Crkva ne može doprijeti nego ima područja života gdje su laici daleko prikladniji da zastupaju crkvena načela nego svećenici, budući se neke stvari i problemi odnose na poseban svjetovni život. Za primjer Merz navodi nekoliko takvih područja: nećudoređe, laicizam, škola, kršćansko shvaćanje države, zanata, obitelji itd. “Bez te aktivne suradnje svjetovnjaka nije moguće rekristijanizirati sav društveni poredak, ljude i institucije.”[82]

Da bi ostvario taj cilj, Merz drži prikladnim sredstvom Katoličku akciju, te se svesrdno angažira šireći je, svjestan kako će, šireći Katoličku akciju, proširiti spasenjsku aktivnost Crkve.

 3.1.2. Orlovska organizacija

Bitna sastavnica laičkog djelovanja onoga vremena bila je i Orlovska organizacija[83] koja je imala za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. U Hrvatskoj je Hrvatski orlovski savez osnovan 16. prosinca 1923. godine u Zagrebu na današnjem Britanskom trgu. Već na samom početku Orlovska organizacija nailazi na poteškoće zbog komunističke propagande, zbog nerazumijevanja Seniorata, te zbog agresivnosti jugoorijentiranih organizacija, no to ne umanjuje njeno širenje. Zanimljivo je da okupljala mladež svih staleža, kao što je bilo ustaljeno na primjer u Italiji. Pokret su vodili većinom mladi sveučilištarci koji su bili odgojeni na različitim predavanjima, skupovima, seminarima za voditelje. Temelj rada organizacije je na duhovnom, socijalnom i tjelovježbenom (gimnastičkom) polju. Odgoj članstva bio je vrlo dobro, čak zadivljujuće dobro organiziran preko sastanaka, predavanja, izleta, brošura, kazališnih priredaba, sletova, gimnastičkih priredaba, natjecanja itd., što svjedoči o zanosu i poletu koji im je unio sam Merz kao glavni idejni začetnik i kotač zamašnjak cijelog sustava.

Katolička akcija se na taj način širi velikom brzinom među hrvatskom mladeži, o čemu svjedoče mnogi sletovi održani u tom razdoblju, najveći od kojih su sletovi u Đakovu, Šibeniku, Požegi, Sarajevu. Za sebe govori potom veliki nastup hrvatskog orlovstva u Pragu na skupu katoličke mladeži, na kojem je sudjelovalo i oko pet tisuća Hrvata. Sletove je smatrao važnim pastoralnim sredstvom odgoja mladeži, te podizanja ponosa vjernicima, u što je uložio mnoge svoje energije i nastojanja.

Zahvaljujući Merzovim nastojanjima, organizacija poprima snažnu vjersko-kulturnu dimenziju. To se očitovalo najprije u geslu koje je na Ivanov prijedlog bilo prihvaćeno na osnivačkoj skupštini kao ideja vodilja organizacije: Žrtva-Euharistija-Apostolat. No njegova najveća zasluga sastoji se u tome što je u Orlovsku organizaciju unio ideje Katoličke akcije, kao što mu je inače bio cilj u već postojeće katoličke organizacije unijeti ideje Katoličke akcije. Nakon osnutka HOS-a Merzu je bila povjerena dužnost da pripremi hrvatsko izdanje “Zlatne knjige”, duhovnog priručnika organizacije, koja je već postojala u slovenskom izdanju. Ovo hrvatsko izdanje «Zlatne knjige» Merz je nadopunio idejama o Katoličkoj akciji, a u sam tekst umetnuo je mnoge rečenice o vjernosti Crkvi, Papi i biskupima kako je naučavala Katolička akcija, jer je htio da HOS bude dio pastirske službe svećenika i biskupa, neovisno o stranačko-političkom utjecaju. Za Zlatnu knjigu Merz je napisao i poseban predgovor koji izdavači zbog novosti i originalnosti ideja nisu prihvatili, pa ga je Merz objavio kasnije kao poseban članak. Predgovor je, međutim, veoma važan jer ukratko sažima sav Ivanov apostolski program što ga je on, unatoč protivljenjima mnogih, uspio provesti i ostvariti.[84]

Temeljne ideje koje Ivan iznosi u svome programu jesu: razvijanje duhovnog života, Euharistija, zanosna ljubav prema Crkvi, suradnja s biskupima i svećenicima, provedba Papinih smjernica o Katoličkoj akciji, vjerske dužnosti članova Orlovske organizacije, čime je orlovstvu i Katoličkoj akciji u Hrvatskoj dao rimski smjer.[85] Zaslugom Merza, orlovstvo[86] je postalo prva organizacija Katoličke akcije u Hrvatskoj, a sve aktivnosti u orlovstvu trebale su, prema Merzu, imati svoje odgojno značenje i svrhu, također i spomenuti orlovski sletovi koji se ne ograničavaju samo na tjelovježbu, već poprimaju snažnu vjersko-kulturnu dimenziju.[87]

Nije čudo onda da su i hrvatski biskupi već početkom 1924. rado prihvatili i blagoslovili novu Katoličku akciju kao organizaciju svekolike hrvatske katoličke mladeži, koja želi pod vrhovnom upravom Svete Stolice voditi brigu o ispravnom odgoju hrvatske katoličke mladeži po Kristovim načelima, da bi istodobno preporučili kleru i ostalim vjernicima da podupru Hrvatski orlovski savez u ustrojstvenom dijelu posla „kako bi načela Zlatne knjige osvojila našu mladež i očuvala je moralno zdravu za dobro vjere i naroda“.[88] Tako je, prihvaćanjem episkopata, Ivanova zamisao prevladala sve suprotne tendencije, te se cjelokupni pokret mladeži ustrojio po načelima Katoličke akcije, koju je htio papa Pio XI. I premda je Ivanov apostolat bio kratkoga vijeka, zbog prerane smrti, ipak je njegov zanos ostao među hrvatskom mladeži živjeti i dalje imajući prepoznatljiv pečat i obilježje Katoličke akcije.[89]

Merz shvaća orlovstvo kao organizaciju koja ima ozbiljne religiozne i moralne zahtjeve i smatra da nije prikladna za svakoga zato kod primanja ne treba gledati na broj, nego na moralnu vrijednost. Glavnina Merzova apostolskog nastojanja oko moralnog preporoda, napose kod mladih, usmjerila se na područje ljubav-seksualnost-čistoća, koje je najdelikatnije područje. Bistrinom svoga uma i dobro informiran o nauku Crkve, ulazio je do u pojedinosti moralnog života rješavajući i one najsitnije i koji puta najzamršenije slučajeve kao da je svećenik. Zadivljuje njegova revnost za očuvanje čistoće kod mladeži, i njegovo nastojanje da ih što bolje formira prema nauku Crkve. Tako je Merz, šireći Orlovstvo na zasadama i principima Katoličke akcije, širio i samu Akciju i njen odgojni utjecaj na vjernike laike u svim dimenzijama i metodama njenog djelovanja.

Njegove bilješke iz duhovnih vježbi od 7. do 9. studenoga 1923. svjedoče kako je sebi stavio u zadatak biti predstavnik idealizma Katoličke akcije u Sjemeništu.[90] Osim toga, promatrajući primjer Spasiteljeva skrovitog života u Nazaretu, odlučuje s radošću nositi križ svojih staleških dužnosti, te tima zarađivati svoj kruh, a sve da bude zalog blagoslova u radu Katoličke akcije. Ujedno drži da sve nove naraštaje valja upozoriti da kad postanu dionici Katoličke akcije, moraju biti spremni na trpljenje, plač i nepravdu, kao što je i sam bio spreman.[91] S pravom se onda Merzu pripisuje zasluga što su ideje o povezanosti laikata s hijerarhijskim apostolatom Crkve, što sačinjava bit Katoličke akcije, dobrim dijelom prožele hrvatsku katoličku javnost, te je s vremenom svijest o važnosti Katoličke akcije sve više prožimala i kler i laikat.[92] Marica Stanković je posvjedočila kako je Merz imao gvozdenu volju i potpunu dosljednost u obrani principa Katoličke akcije, te da je u svezi s time imao poštovanje prema svakom svećeniku, budući da je ljubav prema Crkvi u njemu bila apsolutna.[93]

Nadahnut smjernicama Akcije, Merz je unutar orlovskog saveza provodio mnoge konkretne sadržaje, od čega ističemo najznačajnije: Zalago se da HOS i imenom postane Hrvatski katolički orlovski savez, te je istupio iz Jugoslavenskog orlovskog saveza jer mu nisu jamčili da će se provoditi vjerske smjernice i da će temeljni naglasak biti na životu vjerskih načela. Osnovavši HOS Ivan predlaže proslavu omladinskog dana u svibnju, kada bi sva društva imala pristupiti svetoj pričesti. Ujedno je planirao zamoliti episkopat da se u svim crkvama održe propovijedi o okupljanju katoličke mladeži. Njemu je bilo povjereno da se bavi skautizmom, to jest da se pobrine da đaci ne bi prelazili u jugoslavenske skaute; ulazi u odbor za sletove, te postaje vođa puta na polasku za sletove; organizirao je hodočašća u Rim i Lourdes, drži predavanja i tiska rasprave, članke i brošure; potiče održavanje duhovnih vježbi, te je zauzet u mnoštvu konkretnih inicijativa koje bi bilo predugo nabrajati.[94]

 3.2. Promicanje liturgijske obnove

Vjernik laik ne može biti nezainteresiran za sveopću obnovu Crkve, nego u svemu mora dati svoj doprinos, jer poslije obnovljena Crkva obnavlja njega samoga i sve ostale vjernike. Znao je već onda da obnova Crkva mora biti in capite et in membris, u protivnom se ne može obnovit lice Crkve. Za Ivana, svjesnog vjernika intelektualca, biti vjernik značilo je dati svoj obol i na liturgijskom polju u obnovi autentičnog liturgijskog života u hrvatgskom narodu, sukladno smjernicama koje su davali ondašnji pape Pio X., Benedikt XV., i Pio XI. Njegov značaj i doprinos je neprocjenjiv i nezamjenjiv tako da je nazvan apostolom liturgijske obnove u Hrvatskoj,[95] ili pak njenim najznačajnijim promicateljem čije djelovanje ima trajnu vrijednost.[96]

Merz ne samo da je bio čovjek uronjen u liturgiju koji je od liturgije živio i u njoj crpio snagu, nego je liturgiju smatrao sredstvom duhovne obnove i života u Bogu. Za Merza liturgija postaje temelj obnoviteljske aktivnosti u Orlovstvu i Katoličkoj akciji, jer on ne vidi mogućnost da se ijedan vjernik, napose član orlovske organizacije, preporodi bez presvete Euharistije.[97] Orlovstvo je, po njegovoj zamisli, euharistijski pokret, te se svaki pravi Orao morao barem jedanput pričestiti, a mnogi i češće, to jest svaki dan, čemu je sam bio uzor. Bio je uvjeren da bez presvete euharistije tijelo ne može postati dovoljno pokorno duši, te da se bez euharistije ne može odgojiti čist naraštaj.[98]

Isticao je također da prije svih svećenici i članovi Katoličke akcije moraju dobro poznavati liturgiju, što postaje preduvjet da tako zahvate i druge. Po njemu vjerska društva, organizacije Katoličke akcije zapada časna zadaća liturgijskog apostolata, u čemu nije htio da hrvatska mladež u katoličkim udruženjima zaostaje za braćom iz drugih zemalja.[99] Glede aktualnosti Ivana Merza u promicanju liturgijske obnove unutar orlovstva i preko orlovstva, svjedoči i činjenica da je zacrtao svaku godinu u orlovstvu posvetiti nekom velikom cilju. Prva godina bila bi euharistijska, druga misionarska, a treća liturgijska, no prerana smrt je prekinula njegove planove.[100]

Gdje god su mu mogućnosti dopuštale Merz je širio liturgijske ideje i poticao na liturgijski život, napose mlade s kojima je radio. Njegovi brojni članci o liturgiji, pa vođenje «Liturgijskog kutića» u Posestrimstvu, govore koliko mu je bilo bitno proširiti ideju liturgijskog pokreta koji je Dom Gueranger započeo u Francuskoj polovinom 19. st. i pomalo se proširio i na ostale europske zemlje, a s Ivanom je dobio i u našim krajevima jakog vođu i promicatelja. Merz je svjestan “da je pobožnost našega naroda još dosta neliturgična”, da je još odviše pod utjecajem sentimentalizma”, ali da su se “valovi liturgijskog pokreta počeli prelijevati i u naše krajeve i moramo biti zahvalni svakome tko nešto pridonese da se narod liturgijski odgoji”.[101] Naglašava kako se liturgijski pokret, kako ga je započeo Papa Pio X. i nastavio biskup Mahnić, treba širiti i po našim krajevima: “Narod treba polako učiti, kako se prati sv. misa, mora polako zamijeniti svoje često vrlo nezgodne molitve malim misalićima kao što je to u drugim zemljama. Prigodom većih svečanosti i kongresa trebalo bi uvježbati mise na točno gregorijanski način, i veličanstvenost će tih obreda mnoge zalutale ovce opet povratiti u majčino krilo svete Crkve. A praksa drugih naroda uvjerava da je gregorijansko pjevanje bilo mnogome djetetu pobuda da probudi u njemu želju stupiti u vojsku Kristovu, u svećenike.”[102]

Merz će inzistirati na razumijevanju liturgijskih tekstova,[103] isticat će važnost i ljepotu gregorijanskog pjevanja i poticati njegovo provođenje i aktualiziranje kod službe Božje. Gleda na gregorijansku glazbu kao na onu koja je nastala “po uzoru nebeskih melodija”. Osim gregorijanskog korala Ivan dopušta i druge pjesme, kao i polifoniju za izvođenje u crkvi, ali im postavlja stroge kriterije prema kojima se jedna pjesma može izvoditi u Crkvi. U prvom redu mora biti liturgijska, stil i sadržaj pjesme mora se podudarati s crkvenim propisima i liturgijom. U odnosu na jezik u liturgiju, Merz je bio mišljenja da bi trebalo liturgiju prevesti na narodne jezike, no kasnije, upoznavši se izravno s bogatstvom liturgije izražene latinskim jezikom i s gregorijanskim pjevanjem, nije više zastupao to mišljenje. Budući da je posebno doživljavao ljepotu latinske liturgije, jer je latinski jezik razumio u svojim je spisima isticao važnost latinskog jezika. Svjestan problema razumijevanja latinskoga jezika ipak pozdravlja izdanje prijevoda Rimskoga Misala na hrvatski koji će omogućiti vjernicima praćenje svete mise s razumijevanjem. Merz je potpuno prihvatio ideje Pija X. zaključivši kako je latinska liturgija onaj idealni stupanj, kome teže sve narodne liturgije.

3.3. Vjera i društveni problemi

  3.3.1. Zakonit angažman vjernika u društvu

Kao što je Katolička akcija imala za cilj braniti kršćansku vjeru protiv racionalističkog prosvjetiteljstva i ostvariti slobodu Crkve u odnosu na apsolutistički statalizam, i nadasve djelovati na širenju i obnovi Kristova kraljevstva na zemlji,[104] takve odrednice Merz daje katoličkim udrugama u Hrvatskoj. Merz je iskreno zainteresiran za razne društvene probleme koje gleda u svjetlu vjere, kao što su to tražili mladi i zauzeti vjernici pripadnici Katoličke akcije u drugim zemljama, ne dopuštajući da se katolike udalji od odgovornosti za društvo i u društvu, a što se uporno pokušavalo. Bio je uvjerenja da se po Katoličkoj akciji Crkvi Božjoj krči put u svjetovno društvo, te da Crkva preko Katoličke akcije širi unutrašnje Kraljevstvo Božje i tako pripravlja neumrle duše za vječno Kraljevstvo slave, prema kojemu moraju težiti sva ljudska nastojanja kao prema svojoj konačnoj svrsi.[105]

Međutim, bio je uvjerenja da ni Crkva, a onda ni Katolička akcija, u svojim nastojanjima da prošire Kristovo kraljevstvo u svijetu, ne mogu se služiti svjetovnim, već crkvenim i duhovnim metodama i sredstvima. Cilj Katoličke akcije je duhovni, a ne politički, što ne znači da se vjernici ne trebaju angažirati u politici. Štoviše, trebali su se angažirati još svjesnije i odlučnije, ali ne težeći isključivo političkim ciljevima, nego najprije onim duhovnim. Ako se vjernici trebaju baviti politikom, to ne znači da su morali biti žrtve jedne političke opcije i stranke, nego su imali slobodu izbora i glasovanja za sve stranke koje se nisu suprotstavljale crkvenom učenju, bio je jasan Merz. Njegova jasnoća ga je stajala sukoba s Hrvatskom pučkom strankom, no uvijek je ostao na stajalištu da Katolička akcija mora biti nestranačka i nepolitička organizacija.[106]

Merz uočava kako je kultura i društvo njegova vremena zadojeno racionalizmom, naturalizmom i liberalizmom, te drži da je dužnost katolika sustavno im se suprotstaviti, što je jedino moguće ako je organiziran. Racionalizmu, koji se poziva na razum kao na jedini kriterij istine i dobra, Merz suprotstavlja Crkvu i njezin kriterij, te kaže kako kao katolici zabacujemo racionalizam i hoćemo da našim životom ne vlada samo razum već vjera i razum. Stoga, ako ne želimo biti racionalisti, moramo se, nakon što smo svojim razumom razmislili, pitati prije svakog našeg čina što o tome kaže Crkva Božja. Naturalizmu, koji između ostalog iznosi nauku da je ljudska narav neiskvarena i dobra, Merz suprotstavlja nauk Crkve o istočnom grijehu. Analizirajući liberalizam, pretjeranom naglašavanju slobode suprotstavlja načelo da se sloboda sastoji u tome da čovjek čini samo ono što vodi do istine i dobrote. Sve ostalo nije sloboda nego razuzdanost. Država je dužna štititi prava, ali da se izbjegne veće zlo, često mora tolerirati krivovjerje. No treba težiti za idealom “da jedino prava vjera ima pravo na slobodu”.[107]

Suočavajući se s negativnim tendencijama društva, Merz je uvjeren da katolički laikat treba odigrati presudnu ulogu, a to može samo ukoliko je izravno povezan s crkvenom hijerarhijom, ukoliko sluša smjernice i odredbe, te ukoliko dopušta da Crkva uđe u katoličke pokrete svom snagom svoje kraljevske vlasti dajući zakone, odredbe i smjernice kako provoditi duhovna načela i obnovu. U konačnici sav katolički pokret i Katolička akcija mora poznavati samo jednu normu, a to je norma namjesnika Kristova, jer preko njega Krist određuje smjer svojoj Crkvi. Od pape katolički pokret i Akcija dobiva čista neporočna načela za ispravan život, te s druge strane postaje dužnost Katoličke akcije približiti papu vjernicima i poučavati kako sva ljudska nastojanja treba ravnati prema smjernicama tog neposrednog učitelja preko kojega Krist očituje svoju volju.[108]

Merz je također računao na sredstva kojima se katolici trebaju suprotstaviti širenju nezdravih ideja u društvu, te je osjećao koliku važnost ima tisak u takvom društvenom kontekstu. Podupirao je stoga ideju da se pokrene u Hrvatskoj katolički dnevnik, koji bi prema njegovim viđenjima morao biti izvan stranački i iznad stranački, no koji ne bi zazirao od toga da vjernike upozna sa svim događanjima u društvu, te da ih potiče da se zauzetije bore za svoja prava i za napredak društva sukladan katoličkim načelima. Poželjno je i potrebno da katolici osnivaju svoje dnevnike, pa i one političkog profila, te da svoje djelovanje temelje na načelima kršćanskog morala, na kojima se jedino može sazdati država, urediti zakonodavstvo i uprava.[109]

Iz svega toga je razvidno koliko je Merz bio uvjeren da katolici moraju u prvom redu živjeti i izgrađivati svoju duhovnost, te je potom svjedočiti u konkretnim društvenim prilikama i pred različitim izazovima. Njegova duhovnost je bila prožeta katolicizmom, a on kao takav je bio čovjek Crkve Katoličke kojoj je bio potpuno predan, držeći takvo predanje ključem rješavanja svih društvenih problema, u čemu su se vjernici katolici trebali ozbiljno angažirati iz ljubavi prema čovjeku, svojoj obitelji, narodu i društvu.[110]

 3.3.2. Merz i nacionalizam

Na tragu socijalnog djelovanja Katoličke akcije, Merz smatra da vjernici ne smiju iz svojih ruku ispustiti skrb i odgovornost o vlastitoj domovini i društvu. Po njemu svaki je vjernik dužan pred Bogom ljubiti svoju domovinu i raditi za njen procvat,[111] te se ne bi smio izuzeti od te odgovornosti, to jest ne bi smio takvu odgovornost olako prepustiti drugima, a bilo je takvih pokušaja u europskim zemljama da se katolike udalje od upravljanja društvom i od bavljenja politikom.

Merz također obrađuje i problema nacionalizma gledanog u svjetlu katoličke vjere. Objavljuje članak u o zdravom i nezdravom nacionalizmu.[112] Nastoji točno odrediti pojam zdravog nacionalizma kao i nedostatke nezdravog. Obilno se koristi navodima i izjavama raznih francuskih autora, a članak je izradio prema anketi objavljenoj u časopisu “Les Lettres.»[113] Nakon što je iznio nedostatke nezdravog nacionalizma, analizira u čemu se sastoji zdravi. Glavna mu je ideja u tome da je nacionalizam samo onda dopušten ako se ne kosi s naukom Crkve.”Zdravi nacionalizam valja podrediti prirodnom i božanskom pravu, načelima pravednosti i poretka koja je Bog duboko zasadio u ljudsku narav, te socijalnom moralu prema nauku Katoličke Crkve. Zdravi nacionalizam nije ekskluzivan pa se podvrgava direktivama Svete Stolice i ustanova koje rješavaju sporove između naroda mirnim načinom.”[114]

Istu analizu provodi i u vezi s internacionalizmom. Zaključuje članak tvrdnjom da je “nezdravi nacionalizam kao i loši internacionalizam plod materijalističke kulture” i stoga da bi se predusrele loše posljedice prvog nacionalizma “treba javni i privatni život opet kristijanizirati i u narodu probuditi žarku ljubav k Svetoj Stolici”.[115] Da bi se to postiglo najprije moraju svećenici biti što bolje prožeti tim duhom i odanošću. A od svojih orlica zahtjeva da odišu duhom istinskog rodoljublja među pojedincima, obiteljima i društvu. Orlice su pozvane boriti se protiv poganskog shvaćanja naroda, koji drži da je narod izvor svega dobra i sam sebi svrhom, dok orlovski nacionalizam stavlja rodoljubnu misao u službu Kraljevstva Božjega. Samo ono što se čini na slavu Božju i na dobro svete Crkve, može biti na istinsku dobrobit i vlastitog naroda.[116]

Time Ivan daje zdrave pretpostavke poimanja naroda, koje mu dolaze iz principa Katoličke akcije po kojima je na prvom mjestu nastojanje oko širenja Kraljevstva Božjega, čime je vjernik očuvan od napasti da idolizira vlastitu naciju, što se događalo u Ivanovo vrijeme u mnogim europskim državama, koje su se razvijale na tragu ideologija, napose fašizam i nacizam, uslijed čega je došlo do tragedija Drugog svjetskog rata.

 3.3.3. Društva i udruge u društvu

Svjestan i društvene dimenzije ljudske naravi, Merz analizira razna društva: obitelj, domovinu, čovječanstvo i naše dužnosti prema tim društvima. No osim tih društava, tvrdi dalje Merz, postoji Crkva koja je daleko uzvišenije društvo i koje zadovoljava duhovnim potrebama čovjeka, njegovoj svrsi, spoznaji Boga i njegove službe. «Crkva je sveopće vjersko društvo, koja se rasprostire cijelom zemljom i koje će trajati do konca svijeta. Crkva je duhovna domovina u koju Bog zove sve duše bez razlike. Budući da je cilj toga društva duhovan, vječan, vrhunaravan, to je Crkva daleko uzvišenije društvo nego li obitelj, domovina, stalež i čovječanstvo. Nju moramo ljubiti više negoli i jedno drugo društvo.” [117]

Takvim stavom Merz je dosljedno na tragu Katoličke akcije, te očekuje od svih zauzetih katolika da se angažiraju u takvoj promidžbi Crkve. To pokazuje i kad se obraća orlicama kojima stavlja za uzor primjer Ivane Arške, očekujući da orlice budu spremne i za javni socijalni apostolat. U tom duhu ih poziva da ljube svoju Crkvu i njezin nauk, te da žele da svoje oduševljenje za katolicizam i apostolat po Katoličkoj akciji prenesu i na druge ljude.[118]

Merz je uvjeren da bilo gdje gdje se udružuju katolici, oni bi primarno trebali biti vođeni vjerskim načelima, te se podvrgavati vodstu, smjernicama i sudovima Crkve i njene hijerarhije. Dosljedan toj stavci razišao se čak i od slovenskog Orlovskog saveza koji nije bio glede toga tako jasan i postojan, te je tako dao jasne smjernice hr4vatskom orlovstvu. Ali isto tako kad se osnivao Hrvatski katolički omladinski savez, na njegovu prvom kongresu kojem je predsjedao biskup Lang, po Ivanovoj želju u pravilnik HKOS-a je uvrštena stavka da je HKOS „crkvena organizacija koja potpada pod kompetenciju Crkve, a predstavnik Crkve je njezin duhovni savjetnik“. Postavši predsjednikom Saveza Merz je u vrlo kratkom roku uspio postaviti temelje vjerskog odgoja hrvatskih katolika omladinaca, tražeći kao minimum jednomjesečnu svetu pričest, a kod biskupa je insistirao da imenuju duhovne savjetnike koji voditi brigu o vjerskom životu društava i pojedinaca. Po njemu svaki je katolički pokret na lošim temeljima ako ne računa s Nebom kao s realnošću.[119] Iz svega je opet razvidno kako je Merz i na toj razini u stvari bio širitelj ideja Katoličke akcije, držeći je najsigurnijim načinom odgoja mladih katolika u tom povijesnom trenutku.

Merz je također zaslužan što se je katoličko đaštvo okupljeno u Jugoslavenskoj katoličkoj đačkoj ligi organiziralo u zasebna društva, da bi se potom priklonila orlovstvu u kojem je živjela jasna katolička ideja. Glede toga nastao je sukob kasnije nazvan Liga-HOS, no Merzu je bilo sasvim jasno što mu je činiti, te nije odustajao apostolski djelovati gdje god je mogao unositi duh Katoličke akcije u katolička udruženja ili u udruženja katolika. Ivan je nakon duhovnih vježbi 1923. doživljavao da je njegovo poslanje biti „korektor“ katoličkog pokreta udahnjujući mu duh Katoličke akcije na svim razinama i u svim udruženjima koja su željela biti katolička.

Merzova zainteresiranost za društvene probleme, koje promatra uvijek očima vjere, vidi se iz nekoliko članaka o društveno-vjerskim problemima, pokretima i nastojanjima kod katolika drugih zemalja. Tako u članku «Internacionalni demokratski kongres u Beču»[120] opisuje nastojanja katolika za mir među narodima. Ističe kako je skupini Marca Sagniera, začetnika te akcije stalo do toga “da lansira u svijet ideju kršćanske snošljivosti i da pridobije javno mišljenje cijeloga svijeta za internacionalno kršćansko shvaćanje.»[121] Cilj je u stvari te akcije bio da se i katolici i nekatolici združe te da spriječe buduća krvoprolića i tako osiguraju mir u svijetu uz pomoć kršćanskih načela. Iz toga se dade zaključiti kako držao da su katolička svijest i nauk doista univerzalni – katolički u najsnažnijem smislu riječi, te se stoga nije ustručavao ni sam širiti Katoličku akciju i za nju se zalagati na razini društva, smatrajući da katoličkim svjedočenjem širi ono univerzalno istinsko dobro za čovjeka i čovječanstvo.

 3.4. Merzov stav prema odgoju i školstvu

Djelovanje Ivana Merza prožeto je bilo istinskom skrbi za odgoj mladih naraštaja, te je tom vidu djelatnosti posvećivao iznimno mnogo vremena i energije. Opća odgojna načela i smjernice dolazile su mu iz Crkve i vjere, a ona posebna i konkretna, iz kojih je crpio nadahnuće kako vjeru primijeniti na život, uzimao je iz Katoličke akcije. Zato je, ne bez razloga, nazvan čovjekom vjere koji je odgajao za vjeru. Konačni cilj Merzova odgojnog rada su nadnaravne i eshatološke vrijednosti kršćanske vjere koje je utkao u orlovsku organizaciju. I dok teži k konačnom cilju da što veći broj vjernika na zemlju ujedini s euharistijskim Isusom, Merz ima tri posredna cilja odgojnog rada. Prvi cilj je crkveno usmjerenje odgojnog i apostolskog rada, drugi je usmjeravanje mladog čovjeka prema ljudskoj i kršćanskoj zrelosti, a treći je apostolski angažman prema načelima Katoličke akcije. Zato će načela Katoličke akcije na poseban način ući u Merzovu apostolsku metodologiju, kao sastavni dio njegova rada, kao prokušana i preporučena sredstava koja je Crkvi nudio sam papa.[122]

Na području školstva, Merz ističe veliku ulogu i važnost Crkve. S tim u svezi objavio je opširnu studiju o problemu školstva[123] na 22 stranice u časopisu “Za vjeru i dom” u stalnoj rubrici “Vječni Rim”, koju je vodio kroz cijelu Svetu godinu 1925. Ovom studijom Merz je želio opravdati važnost i neophodnost katoličkih škola. I kod izrade ove studije Ivan se služio raznom stručnom teološkom literaturom i napose dokumentima Svete Stolice donoseći u tekstu mnoštvo citata iz papinskih enciklika Pia IX., Pia X. i Leona XIII., koji su obrađivali problem školstva. Ivan polazi od shvaćanja, koje se u njegovo vrijeme zastupalo, da Crkva ima pravo osnivati škole javnog prava, jer je Crkva u istoj tolikoj mjeri savršeno društvo kao i država.[124] Pogrešno je načelo i mišljenje, prema Merzu, da su crkvene škole privatne. One moraju imati ista civilna i građanska prava. Nakon povijesnog prikaza o razvoju školstva, Merz donosi devet temeljnih načela o problemu katoličkoga školstva. Svako od tih načela potom detaljno razrađuje s teološkog vida i potkrjepljuje raznim citatima iz papinskih enciklika, pri čemu dolazi do izražaja jasnoća njegovih katoličkih principa od kojih ne odstupa, već traži za katolike pravo javnosti.

1. Roditelji imaju prema katoličkom učenju prvu dužnost i pravo da se brinu za odgoj djece i imaju po tom pravo da osnivaju i nadziru škole, poglavito niže.

2. Sve škole u pogledu vjerskog odgoja potpadaju pod Crkvu.

3. Država ima pravo osnivati škole i od svih nedržavnih škola ima pravo tražiti što zahtjeva opće dobro.

4. Država koja tvrdi da ona jedina ima pravo podizati škole i da može svojom vlašću svim nedržavnim školama ispravno ravnati, ta država: a) krnji prava roditelja, b) krnji naravno pravo svakog pojedinog privatnika da obučava, i c) nanosi silnu štetu.

5. U nižim /pučkim i srednjim/ školama vjerska je obuka i vjerski odgoj najpotrebnija stvar.

6. Zabaciti treba takozvane laičke škole.

7. Zabaciti treba takozvane simultane, tj. mješovite škole (interkonfesionalne).

8. Katolici se mogu, a često i moraju, opirati nepravednim zahtjevima države. To se pravilo odnosi i na školstvo.

9. Katolici mogu odobriti samo konfesionalne /katoličke/ škole.

Na kraju izlaganja Ivan donosi opširne navode domaćih biskupa o školstvu potkrepljujući time važnost katoličkoga školstva. Po njemu, smjernice biskupa su za sve katolike zapovijed. S razvojem društva neka od tih načela nisu više aktualna, ali je ipak zanimljivo vidjeti kakvim se žarom i revnošću Merz bori za katolički odgoj mladeži poštujući i promičući ideje i stavove koji su u ono vrijeme unutar Crkve bili općenito prihvaćeni.[125] Svoje odgojne stavove i ideje svjedočio je i vlastitim primjerom radeći kao profesor francuskog jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1922. do smrti 1928.[126]

 3.5. Pastoralna dimenzija Merzovih nastojanja

Kao širitelj Katoličke akcije, Merz nije išao samo za tim da njegove ideje prodru samo u svijest i u svijet vjernika laika, nego je također nastojao s njima upoznati biskupe, te ih pridobiti za svoje svete ciljeve. Želeći Katoličkoj akciji dati pastoralno-apostolatsku dimenziju, inzistirao je na tome da Akcija po svojoj definiciji bude pomoć biskupima i svećenicima u vršenju crkvenog poslanja i apostolata, a ne neko političko ili društveno-gospodarsko tijelo koje skrbi samo o izvanjskom boljitku građana i njihovoj zemaljskoj kvaliteti življenja. Malo po malo je u svojim nastojanjima i uspio, potičući i podižući osjetljivost episkopata za potrebe oraganiziranog laičkog djelovanja na tragu Katoličke akcije preporučene od rimskog prvosvećenika.

Načela Katoličke akcije su, zahvaljujući nastojanjima Ivana Merza, prodirala među organizirane katolike i zato jer su njena načela isticali sami biskupi, kao i sama Sveta Stolica u više navrata. Ondadšnji jugoslavenski katolički episkopat je već u kolektivnoj poslanici svećenicima 1923. godine, a potom i vjernicima 1925. jednodušno stavlja na srce Katoličku akciju kako je naučava i želi Pio XI.[127]

Isto tako značajno je spomenuti da nadbiskup zagrebački Antun Bauer već u svibnju 1924., pišući poslanicu o HOS-u, izlaže da svećenici u orlovskim društvima trebaju vršiti ulogu duhovnih vođa, to jest postaju zlatne karike koje povezuju naučavajući Crkvu s Crkvom koja sluša, te u tom smislu drži nerazboritima one koji misle da Katolička akcija može postojati bez ovakvih zlatnih karika. Doduše, trebalo je proći dosta vremena dok biskupi radikalno primijene ideju da su vođe Katoličke akcije u svojoj biskupiji, a svećenici duhovnici i izaslanici crkvene vlasti, što je orlovstvo zaslugom Ivana Merza brzo prihvatilo i provodilo, dajući čak i poticaje biskupima da odvažnije idu tim putem. Merz je vrlo dobro proučio i poznavao bit Katoličke akcije, te se nije bojao biti dosljedan i onda kad su mu predbacivali da Katoličku akciju vodi svojevrsnoj podređenosti hijerarhiji. Njemu podređenost nije bila cilj, nego je znao da je ona najsigurniji i najbolji put ako želi ostvariti bitni cilj, a to je da Katolička akcija bude sudjelovanje svjetovnjaka u hijerarhijskom apostolatu Crkve. Podređenost je postala neophodno svojstvo Akcije, a cilj je bio sudjelovanje svjetovnjaka u apostolatu biskupa i svećenika.[128]

A glede spora koji je HOS imao sa Senioratom, Merz i njegovi suradnici su uputili pismo biskupskoj konferenciji izlažući svoje stavove glede spornih pitanja i očekujući pravorjek. Tom zgodom se cijeli episkopat stavio na stanovište da Katoličk Akcija treba biti nadstranačka, a da se Seniorat treba reorganizirati kao društvo katoličkih intelektualaca unutar Katoličke akcije, bez ikakve disciplinske ili administrativne vlasti nad ostalim organizacijama.[129] Ne može se reći da je ovakav razvoj događanja isključivo Merzova zasluga, jer bi episkopat na ovaj ili onaj način slijedio naputke iz Rima uvažavajući preporuku o potrebi Katoličke akicije, ali je sigurno da je Merz pospješio taj proces, te da bi crkveni hijerarhijski aparat teško proveo u stvarnost ideju Katoličke akcije bez ovako snažnog pokretača kao što je bio Merz kojemu Akcije nije bila samo ideja ili smjernica, već stvarnost kojom je nadahnjivao tisuće mladih Hrvata katolika.

Svojim neumornim radom, premda ga je smrt zadesila u 32. godini života, može stati uz bok najznačajnijih predstavnika Katoličke akcije svoga vremena u Italiji, kao što je Giuseppe Toniolo[130] ili nešto kasnije Giorgio la Pira. Valja priznati da je njihova dosljednost i zanos kao vjernika svjetovnjaka utjecala ne samo na lokalna zbivanja u pojedinom kraju, nego je imala odjeka i na opću Crkvu, koja je na Drugom Vatikanskom saboru okrunila sva pozitivna gibanja među vjernicima svjetovnjacima dekretom Apostolicam actuositatem o apostlatu laika u Crkvi.

 ZAKLJUČAK

Istraživati stožere duhovnosti velikana duha poput Ivana Merza i njegova apostolskog djelovanja iznimna je i odgovorna zadaća, ne samo jer se radi o blaženiku Katoličke Ckrve, već i neumornom i predanom svjedoku vjere, iznimno aktivnom i na apostolskom i na spisateljskom planu. No u ovom radu izišlo je na vidjelo nekoliko značajnih elemenata. Najprije, u povijesnom smislu, iščitava se značaj Ivana Merza za organiziranje katolika laika u hrvatskom narodu između dva rata, pri čemu je bilo temeljno pozvati se na najvjerodostojnije autore, a manje donositi vlastite zaključke. Takav prikaz donesen je u prvom poglavlju u kojem je opisan nastanak i razvoj Katoličke akcije u Hrvatskoj.

Međutim, u drugom i trećem poglavlju trebalo je ići korak dalje, te je na temelju iščitavanja Merzovih tekstova pokazano koliko mu je bilo dragocjeno znanje koje je imao o Katoličkoj akciji, koja mu je dala uporišne točke u duhovnosti iz kojih je crpio snagu za autentično vjerničko svjedočanstvo u svijetu u kojim nije imao previše istomišljenika, pa niti među onima koji su u konačnici imali isti cilj – dobrobit hrvatskog naroda. Iz istraživanja u drugom poglavlju je razvidno da je Merz stožerne točke svoje duhovnosti oblikovao prema papinskim smjernicama i crkvenim dokumentima koji su stajali u temeljima Katoličke akcije, pokreta vjernika svjetovnjaka koji se stavio pod vodstvo crkvene hijerarhije, stavljajući sebi u zadaću eminentno pastoralne ciljeve. Polazeći od definicije, sredstava i ciljeva Katoličke akcije, usporedba je pokazala da je i sam Merz bio na istoj liniji njene duhovnosti koja se posebno isticala euharistijskom pobožnošću i vjernosti Crkvi.

Nakon toge je preostalo dokazati, što je i dostatno potkrijepljeno, da je Merz u svom apostolskom djelovanjum, u različitim situacijama, bio revan širitelj Katoličke akcije, promičući njene principe u svim katoličkim udrugama s kojima je imao kontakta i na koje je vršio utjeca, a napose je zaslužan što ih je primijenio na orlovsku organizaciju. Tako je Katolička akcija preko Merza imala golem utjecaj na moralnu izgradnju hrvatske katoličke mladeži i kristijanizaciju hrvatskog društva onog vremena.

Zato, u vremenu kad se na crkvenom planu često govori o potrebi većeg angažmana laika u apostolatu Crkve, primjer Ivana Merza zadobiva i pastoralno relevantne konotacije kao svojevrsno nadahnuće i poticaj onim vjernicima laicima koji osjećaju potrebu za zauzetijim zalaganjem na planu ostvarenja Kraljevstva Božjega, ovdje i sada. Dotaknuto je također na više mjesta, premda to nije bila izravna teme, kako je i Drugi vatikanski sabor, napose u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes i u dekretu o apostolatu laika, izradio nauk o angažmanu i svjedočanstvu vjernika svjetovnjaka u današnjem svijetu, čemu su Katolička akcija i Ivan Merz sigurno bili prethodnici. Da bi takva aktivna prisutnost vjernika laika bila plodonosna i spasonosna, valja ići utrtim i sigurnim putem kojega je toliko puta opetovao naš Blaženik, duboko uvjeren da se apostolat svednevno treba i mora hraniti i rasti po Božjoj riječi, osobnoj i zajedničkoj molitvi, te sakramentima. Merz je svjedok i poticaj kako svakom kršćaninu norma života i djelovanja mora biti slava Božja, te kako nijedan čin u svijetu ne može biti odvojiv od njegove osobe, to jest od imperativa biti kršćanin uvijek i svugdje.

Merzov život i djelovanje usmjeravaju prema krajnjem zaključku da Merz, po svom autentičnom svjedočanstvu vjere, posjeduje neslućene dubine koje se ne mjere samo u okvirima onog povijesnog trenutka, nego ostaje trajno obogaćenje i nadahnuće Crkvi u Hrvata, ali i općoj Crkvi. Ovaj rad je tek skroman doprinos izučavanju njegove duhovnosti i apostolskog djelovanja, katoličke postojanosti i ponosa za boljitak pojedinaca i obitelji, hrvatskog naroda i cijelog čovječanstva.

---

 Bibliografija

Neobjavljena vrela

Arhiv Ivana Merza, Zagreb (čuva se u Postulaturi Ivana Merza, a dijelovi su objavljeni na web stranicama /ivanmerz.hr)

Dnevnik Ivana Merza, ovaj Dnevnik u prijepisu ima 800 stranica, a pisan je tijekom šest godina. Najopširniji dijelovi Merzova dnevnika do sada su objavljeni u dvije njegove biografije: KNIEWALD, Dragutin, Sluga Božji Ivan Merz, Zagreb, 1988. i NAGY, Božidar, Ivan Merz – Borac s bijelih planina, Zagreb, 1971.

  Literatura

ANDRESEN, Carl – DENZLER Georg, Azione Cattolica, u: Dizionario storico del cristianesimo, Cinisello Balsamo, 1992., 87.

BODROŽIĆ, Ivan, Euharistija. Od povijesti do vječnosti, Zagreb, 2002.

CARDINI, Luigi, Azione Cattolica, u: Enciclopedia Cattolica, vol. II., Roma 1949, 593-598.

CIVARDI, Luigi, Manuale di Azione Cattolica, Roma, 1961.

COSTA, Franco, Giuseppe Toniolo e l’Azione Cattolica Italiana, u: Romano Molesti (ur.), Giuseppe Toniolo. IL pensiero e l’opera, Milano 2005., 77-81.

ČEKADA, Čedomil, Sedma dekanska konferencija, u: Vrhbosna, br.4.i 5./1925., 53-55.

ČOVIĆ, Mara, Uzor i učitelj ženske mladeži, u: Pojava i značenje dr. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj, Simpozij prigodom 50. Obljetnice smrti dr. Ivana Merza 1928.-1978., Zagreb 1979., 78-86.

DAMJANOVIĆ, Damjan, Temeljni vidovi duhovnosti sluge Božjeg Ivana Merza, u: Pojava i značenje dr. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj, Simpozij prigodom 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza 1928. – 1978., Zagreb 1979., 7-19.

DI ROVASENDA Enrico, Le virtù eroiche di Giuseppe Toniolo, u: Romano Molesti (ur.), Giuseppe Toniolo. Il pensiero e l’opera, Milano 2005., 83-93.

GUBERINA, A., Preuzvišeni gospodine! (Zelena knjiga- rukopis umnožen na šapirografu), Šibenik, 1933., 17.

KRIBL, Josip, Crkva i njezina hijerarhija u životu i radu Ivana Merza, u: Pojava i značenje dr. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj, Simpozij prigodom 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza 1928.-1978., Zagreb 1979., 20-34.

MATTEI, Giampaolo, Život za ideale, Split, 2006.

MATIĆ, Zdravko, Ivan Merz i Katolička Akcija u Hrvatskoj- doktorska disertacija, Zagreb, 2005.

MATIJEVIĆ, Zlatko, Hrvatska pučka stranka i dr. Ivan Merz, u: Obnovljeni život, 52 (1997) 3-4, 223-236.

MERZ, Ivan, «Franjevački duh, rukopis», Zagreb, AIM, F 39/14; u: Ivan Merz – Glasilo postulature, Zagreb, 4 (1976.) 1-2, 9.

MERZ, Ivan, Gregorijanska glazba, u: Život, 1 (1928), 36-38.

MERZ, Ivan, Interkonfesionalizam- Smije li katolik da bude u društvu, kojemu su «sve vjere dobre», u: Nedjelja, br.29/1938., 2-3.

MERZ, Ivan, Internacionalni demokratski kongres u Beču, u: Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 9 (1922.) 17-18, 432.

MERZ, Ivan, Isus prijatelj malenih, u: Katolički list, Zagreb, 76 (1925.) 43, 551-552.

MERZ, Ivan, Iz suvremene pastve – pismo jednom svećeniku, u: Franjevački vjesnik, br. 6/ 1928.,162.

MERZ, Ivan, Katolička akcija u Italiji, u: Katolički list, br.1./1924., 4 – 9.

MERZ, Ivan, Katolička Akcija. Narav i definicija – cilj – sredstva, Pučka tiskara Šibenik, Knjižnica Novi život, Svezak 4., Šibenik, 1927. ili Katolička Akcija. Narav i definicija – cilj – sredstva ,u: Katolički tjednik, br.27/1927., 5.

MERZ, Ivan, Katolička Akcija i politička stranka, u: Život, br.5/1924., 303-305.

MERZ, Ivan, Katolička Akcija i stranačka politika u: Katolički list, br. 25/1924., 295-298.

MERZ, Ivan, Katolički tjelesni uzgoj, u: Katolički tjednik, 2(1926.) 32, 2.

MERZ, Ivan, Krist Kralj, u: Za vjeru i dom, Zagreb, 32(1943.) 8-9, 3.

MERZ, Ivan, Kršćanski društveni poredak, u: Orlovski vjesnik, Zagreb, br.2/ 1928., 8.

MERZ, Ivan, Kršćanski društveni poredak. Brak i obitelj, u: Orlovski vjesnik, Zagreb, br.3/1928., 4.

MERZ, Ivan, Liturgijska predavanja u Zagrebu, u: Nedjelja, Sarajevo, br.18/1924., 2-3.

MERZ, Ivan, Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovom, u: Mladost, Zagreb, br.7/1923., 95-96.

MERZ, Ivan, Moj dnevnik, u: Narodna politika, 8(1925.) 2, 3.

MERZ, Ivan, Opera Kardinal Ferrari, u: Katolički list, 73 (1922.) 46, 551-554.

MERZ, Ivan, Put k suncu, Zagreb, 1978.

MERZ, Ivan, Razmatranja o rimskom misalu, u: Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 9 (1922.) 3-4, 83.

MERZ, Ivan, Sticanje podmlatka, u: Luč, br. 1-2./1923., 14-16.

MERZ, Ivan, Školstvo, u: Za vjeru i dom, Zagreb, 15(1928.) 5,111-117; 15(1928.) 6 i 7, 175-189.

MERZ, Ivan, U Misijskoj izložbi, u: Za vjeru i dom, 12(1925.) 1, 267.

MERZ, Ivan, Unutarnja snaga kongregacije, u: Katolički list, br. 1/1924.,10-11.

MERZ, Ivan, Vječni Rim, u: Za vjeru i dom, Zagreb, 12(1925.) 2, 27.

MERZ, Ivan, Vlast Crkve, u: Vrhbosna, 41(1927.) 7, 108.

MERZ, Ivan, Vlast Crkve, u: Vrhbosna, 51(1927.) 5, 75-80.

MERZ, Ivan, Zdravi i nezdravi nacionalizam, u: Život, Zagreb, 5 (1924) 6, 350-358.

NAGY, Božidar, Borac s bijelih planina – Ivan Merz, Zagreb, 1971.

NAGY, Božidar, Ivan Merz – čovjek vjere i odgojitelj za vjeru, u: Obnovljeni život, 52 (1997) 3-4, 283-298.

NAGY, Božidar, Načela i metode odgojnog rada Ivana Merza, u: Pojava i značenje dr. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj, Simpozij prigodom 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza 1928.-1978., Zagreb 1979., 87-99.

NEKIĆ, Nevenka, Ivan Merz – profesor i odgojitelj na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, u: Obnovljeni život, 52 (1997) 3-4, 299-304.

NIKOLIĆ, Mirko, Kvalitete čovjeka po primjeru Ivana Merza, u: Obnovljeni život, 49 (1994)3/4, str. 349-359.

PIO XI., Ubi arcano Dei, izdana u Rimu 23. prosinca 1922., objavljeno u: Vrhbosna, 30 (1923.) 3 i 4, 17-27.

POLEGUBIĆ, Adolf, Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj, Zagreb, 2007.

Provođenje Hrvatske katoličke Akcije, (članak bez autora), u: Vrhbosna, br.3/1927., 44.

PUŠIĆ, Dalibor, S našim Merzom od Zagreba do Rima, u: Orlovska misao, 8 (1928-29), 104-105.

RADIĆ, Jure, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966.

ROGULJA, Petar, Vrhovni cilj, u: Senijorski Vjesnik 3 ( 1919.) 2, 23-27.

ROGULJA, Petar, Pred zoru, u: Luč, br. 1 /1916./1917., 125-144.

ROŠČIĆ, Nikola Mate, Laički apostolat Ivana Merza u svjetlu II. Vatikanskog sabora, u: Pojava i značenje dr. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj, Simpozij prigodom 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza 1928.-1978., Zagreb 1979., 65-77.

ŠKARICA, Marin, Liturgijski život i djelovanje Ivana Merza, u: Obnovljeni život, 52 (1997), 257-270.

ŠKARICA, Marin, Ivan Merz – promicatelj liturgijska obnove u Hrvatskoj, u: Pojava i značenje dra. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj, Simpozij prigodom 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza 1928.-1978., Zagreb 1979., 35-50.

TERSEGLAV, Franc, Zlatna knjiga, Ljubljana, 1910.

VERAJA, Fabijan, Ivan Merz, Pioniere dell’ Azione Cattolica in Croazia. Positio super vita, virtutibus et fama sacntitatis, Roma, 1998.

VERAJA, Fabijan, Hrvatski katolički pokret «potpuno zakazao i neuspio»? u: Crkva u svijetu, 40 (2005.) 3, 325-354.

ZAMBRON, Gaudenzio, Laicato e tipologie ecclesiali, Roma, 1996.

ZNIDARČIĆ, Lav, Križarska organizacija, životno djelo Ivana Merza, u: Obnovljeni život, 52 (1997) 3-4, 251-255.

Elektronski izvori:

localhost/ivanmerz.hr

www.merz-mladi.org