C. – O CRKVI U RAZNIM SITUACIJAMA
1. Potpuna ljubav i poslušnost Crkvi
2. Merz prati zbivanja u Crkvi po svijetu
3. Crkva i politika u shvaćanju Ivana Merza
Spisi o katolicima i politici.
Stavovi o odnosu Crkve i politike.
Važnost angažiranja kršćana u politici.
4. Dojmovi suvremenika o Merzovom crkvenom duhu
Ljubav prema Crkvi govorila je iz svake njegove riječi.
Merz uzor svakom svećeniku.
Iz njega progovaralo vjekovno naučavanje Crkve.
Otkrio si nam Crkvu, živo tijelo Kristovo.
Merz nezamisliv izvan svjetlog kruga mistične ideje o Crkvi.
Originalnost i novost Merzovog shvaćanja Crkve.
*********************
1. Potpuna ljubav i poslušnost Crkvi
D. Žanko u svojim uspomenama o Merzu piše: “Koliko je puta isticao, kako toliko ljubi Crkvu, da kad bi Crkva rekla da je bijelo crno on bi joj vjerovao.”[1] U Merzovoj ostavštini nalazi se i njegov autograf, četiri pisane stranice vjerojatno tekst za članak ili skica za predavanje. Riječ je o osudi Sillona i s tim u svezi donosi izvadak iz dnevnika A. Guiard-a u kojem zapisuje kako je reagirao kada je Papa osudio pokret Sillon. S puno poniznosti i poslušnosti primio je osudu Svetog Oca te ju je prepisao u svoj dnevnik popraćenu molitvama i zazivima. Piše dalje Merz: “Kada je Sillon, kome je taj mladić dao svoju apostolsku dušu, bio osuđen od Pape, vidimo ga gdje kleči i plače i tako u neograničenoj pokornosti čita Papinu poslanicu.” Tim riječima Merz nadodaje ovaj komentar: “Divnog li primjera poslušnosti. Jedino vrhunaravno poimanje crkvenih odredaba i uputa, kao što ga je imao A. Guiard zalog je prave jedinstvenosti i sloge među katolicima.”[2]
2. Merz prati zbivanja u Crkvi po svijetu
Merz je bio pažljiv na sve što se događa u Crkvama drugih zemalja; budno je pratio crkvena zbivanja u drugim narodima i o tome je izvještavao katoličku javnost preko svojih članaka. Dobivao je razne katoličke časopise na stranim jezicima i iz njih je crpio svoje informacije. Često se na njima nadahnjivao i predlagao da se kod nas nešto slično provede. Donoseći kritički prikaz romana Francisa Jamesa, Merz uz dobre strane iznosi također i nedostatke:
“Od katoličkog romanopisca tražili bismo da će biti u pozadini jedan veliki crkveni događaj, kao što je npr. izdanje enciklike “Rerum novarum” ili motu proprio o crkvenoj glazbi, koja su dva dokumenta urezali duboke brazde u socijalni, odnosno liturgijski rad svih katolika – pa i onih u Ozeronu. Ništa se o tome ne osjeća u ovome romanu, štoviše život mlinareva i načelnikova sina u Americi (koji se tamo obogaćuju) odiše više duhom gospodarskog liberalizma negoli kršćanskog solidarizma.”[3]
Dakle, crkveni je događaj za Merza vrijednost koja bi morala prožimati također i katolički roman. Kako je Ivan osjetljiv za kršćansku sadašnjost, tako mu isto nije strana, dapače je prisutna dimenzija crkvene prošlosti u njegovim spisima. U knjižici “Katolička Akcija” donosi kratki prikaz što je sve Crkva učinila kroz povijest u socijalnom pogledu.[4] A u članku “Katoličanstvo i hrvatski narod”[5] objavljenom prigodom proslave tisućite obljetnice Hrvatskoga kraljevstva Merz opširno prikazuje što je sve Crkva kroz povijest učinila za hrvatski narod i koliko joj toga hrvatski narod duguje na području svoga opstanka i svoje kulture.
U «Katoličkom listu» Ivan objavljuje opširan članak “Izbori u Francuskoj”, u kojem detaljno prikazuje stajalište biskupa i organiziranih katolika u vezi s političkim životom Francuske.[6] Pokazuje koji udio “Crkva ima u političkom životu francuskog naroda i kako se u praksi provode političke smjernice Sv. Stolice.”[7] Evo samo glavnih podnaslova iz tog njegova članka: Sveta Stolica i nuncijatura stoje izvan i iznad svake stranačke politike – Kršćanske demokratske akcije te Katolička Akcija neovisne su od političke stranke – Neka se svećenstvo ne miješa u stranačku izbornu borbu – Dužnost je katolika da glasuju – Dužnost je katolika da dobro glasuju – Ne glasovati je grijeh propuštanja – Loše glasovati je grijeh protiv Bogu i bližnjemu, itd.
Pišući o položaju katolika u Italiji u vezi s novom političkom situacijom i s dolaskom fašizma na vlast te o energičnom pothvatu pape Pija XI. što je odijelio Katoličku Akciju od talijanske Pučke stranke, Ivan veli:
“Talijanski katolici koji su danas politički rascijepani, unatoč tome vrlo su čvrsto povezani u svojim organizacijama Katoličke Akcije i na taj način uslijed političke pocijepanosti ipak ne stradava sveta Crkva, niti najvažniji rad – rad oko obnove svega u Kristu.”[8]
Treba i ovdje istaknuti kako Merz u prvom redu promatra dobro Crkve da ona ne strada u političkim previranjima. Uvijek je Crkva na horizontu njegovih vidika. I potom nadovezuje misao kako blagoslov Božji prati one koji se ravnaju po smjernicama Sv. Stolice jer ona “promatra sve s jednog uzvišenijega gledišta i uz pomoć Duha Svetoga mudro ravna Crkvom Kristovom”.[9]
U članku “Novi tip akademske organizacije”[10] Merz opisuje stanje Katoličke Crkve u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata koja, prema njegovom mišljenju, doživljava renesansu jer je “izdizala svoje tornjeve iznad valova revolucije i bila jedina institucija koja nije morala revidirati svoja načela”(str.20). Stoga su Nijemci, koji su željeli svladati “demona revolucije ” i kad su ih iznevjerile sve pozitivne stranke, počeli sa strahopoštovanjem gledati na Crkvu “kako ona, ugrožena sa svih strana, svladava bjesove nereda, crpeći iz svoje riznice sredstva obrane, koja je skupila stoljetnim iskustvom”(str.20). I radi toga su je počeli proučavati. S tim u svezi iznosi Ivan činjenicu o osnivanju posebne organizacije za njemačke studente kojoj je svrha “da članovi upoznaju što dublje sve vrednote koje nosi Crkva u sebi i da prema tome svaki pojedinac toga društva svoj vlastiti duševni život to jače izgradi”(str.20). I potom Ivan detaljno prikazuje rad i funkcioniranje, te ustrojstvo dotične organizacije završavajući sa željom da se i kod nas osnuju slične organizacije budući da religiozna izobrazba hrvatskih studenata nije na onoj visini na kojoj je i njihova stručna izobrazba, što dovodi do stvaranja jaza između vjere i znanosti i čini da iščezava kod pojedinih katoličkih intelektualaca “duh djetinjeg vjerovanja u potpunu nauku Crkve Božje”(str.22).
Još kao student u Beču Merz je poslao za časopis «Život» vijest iz austrijskog lista «Neues Reich» br. 50, 1920. o tome kako su biskupi crkvene provincije Milwaukee iz SAD zabranili vjernicima čitanje izvjesnih novina.[11] Izdavači su ih tužili, ali je sud odbio njihovu tužbu s obrazloženjem da biskupi imaju pravo to učiniti. “Budući da je Crkva društvo ona ima pravo upozoriti svoje članove na ono što moraju činiti i čega se valja okaniti, ako hoće ostati u tom društvu”(str.22). Ovoj vijesti Ivan pridodaje svoj komentar o lošoj štampi protiv koje bi trebalo poduzeti korake barem s propovjedaonice. Završava člančić riječima:
“Katolički intelektualci, svećenici i laici, činite moderna djela milosrđa: širite dobru štampu i trgajte narodu iz ruku otrov bezvjerskih novina”(str.23).
Dodajmo još ovdje da je Merz napisao i članak “Zabrana čitanja nekih novina”[12], u kojem citira kanon 1399 Zakonika kanonskog prava, koji zabranjuje knjige koje napadaju ćudoređe i vjeru. Povod ovom Ivanovu članku bilo je pisanje nekih novina koje su napadale crkveno učiteljstvo. Nakon tog članka Merz donosi prijevod okružnice biskupa iz Strassbourga kojom zabranjuje čitanje loših novina koje nanose veliku štetu vjernicima.[13] Donosi na kraju članka primjenu i na naše prilike gdje bi isto tako trebalo lošu štampu predusresti osnivanjem katoličkog dnevnika:
“Zaključak nam se sam imperativno nameće i to kao stvar savjesti svakog pojedinca i svih nas kao jedne zajednice: radimo i molimo se za što skorije (istaknuo Merz) ostvarenje katoličkog dnevnika.”[14]
3. Crkva i politika u shvaćanju Ivana Merza
Spisi o katolicima i politici. – Osim što se bavio mnogim vjerskim i moralnim problemima, Merz se ozbiljno pozabavio delikatnim problemom odnosa Crkve i politike. Kad se čitaju njegovi spisi, upravo iznenađuje kakvom je intuicijom, točnošću i širinom zašao u samu bit problematike. Treba imati na umu da većina njegovih tekstova napisanih o toj temi ima za pozadinu Katoličku Akciju i odnos njezinih aktivista prema politici i političkim strankama. Glavni članci koje posvećuje toj problematici jesu ovi: “Katolici i politika”[15], “Katolicizam i politika”,[16] “Katolička Akcija i stranačka politika”,[17] “Biskupi i izbori u Francuskoj”,[18] “Katoličke smjernice načela i rada”,[19] “Katolička Akcija – Katolička politička stranka – Katolički dnevnik”.[20] Isti problem dotiče i u knjižici “Katolička Akcija”.[21]
U rukopisu je Merz ostavio do sada još neobjavljeno djelo u kojem do u detalje obrađuje svu problematiku odnosa katolika, Crkve i politike. Djelo nosi naziv “Načela Katoličke političke akcije”.[22] Ono je, kako smo već prije spomenuli, zbir raznih dokumenata Svete Stolice, biskupa i drugih uglednih crkvenih ljudi i učenjaka o tom problemu.
Stavovi o odnosu Crkve i politike. – I u pogledu politike Merz je zastupao potpuno crkveno stajalište. Nije imao neku svoju teoriju ili sistem kako se katolik treba politički angažirati, nego je bio samo jeka onoga što su pape i Sveta Stolica u svojim dokumentima naučavali. I na tom području se vidi kako je Ivan duboku zaronio u misao Crkve, kako je bio potpuno prožet crkvenim duhom i kako je nastojao da crkvenu nauku o tom problemu proširi, učini djelotvornom i normativnom za katolike, posebno u Hrvatskom Orlovskom Savezu. Ovdje ćemo sažeto navesti osnovna načela o odnosu Crkve i politike kako ih je Ivan ne samo zastupao u svojim spisima nego i osobno provodio. Većina načela uzeta je iz njegova poznatog spisa «Teze o Katoličkoj Akciji»[23], što je označeno na kraju pojedinog načela.
1. Crkva mora biti izvan i iznad svake političke stranke.[24]
2. Gospodin Bog, koji je tvorac vrhunaravnog reda (Crkve) i naravnog reda (države), razdijelio je ljudski rod među ove dvije vlasti kojima se valja pokoravati. Svako ovo društvo, vlast ima svoj djelokrug u kome moraju biti neovisni.[25]
3. U mješovitim pitanjima koja se tiču obje vlasti i gdje se interesi sukobljuju (ženidba, škole itd.) Crkva ima prvu riječ iz sljedećeg razloga: država se brine za zemaljsku, vremenitu sreću ljudi, a Crkva za vječnu. Vremenitost se mora podrediti vječnosti.[26]
4. Duhovna i vremenita vlast moraju se međusobno pomagati za vremenito i vječno dobro ljudi.[27]
5. U savjesti i u ime vjere ne može se obavezati ni jedan kršćanin da bude politički organiziran, ili da bude organiziran u određenoj stranci.(teza br.3)
6. Pri izborima vjernik je dužan glasovati za one ljude koji i hoće i sposobni su da pomognu vjeri i općem vremenitom dobru. (teza br. 5)
7. Nijedna stranka nema pravo nazvati se jedinim predstavnikom političke ideologije Crkve, a sve druge stranke nazivati protukatoličkim. (teza br. 8)
8. Crkva se neće solidarizirati niti s katoličkom političkom strankom i neće obvezivati u savjesti vjernike da budu pristaše te stranke (iako joj je ta stranka najvažnija), jer ona stoji na apriornom stajalištu da sve stranke ako još nisu, trebaju postati katoličke. (teza br. 14)
9. Crkva svjesno ide za tim da izjednači kulturni program svih stranaka, a borbu za katoličke tekovine u političkom životu želi rezervirati Katoličkoj Akciji. (teza br. 15)
10. Univerzalna misija spasenja kao i taktički razlozi su oni koju Crkvu potiču da se ne identificira ni s jednom strankom. Prvo jer u drugim strankama ima katolika pa bi time odbila te katolike, drugo ako dođe protivna stranka na vlast, Crkva bi mogla imati umjetno stvorena neprijatelja. (teza br. 8 i 15)
11. Kao i Crkva tako je i Katolička Akcija izvan i iznad svake političke stranke, jer je u uskoj vezi sa hijerarhijskim apostolatom Crkve koja kroz Katoličku Akciju želi uvesti i obraniti kršćanska načela u javnom životu. (teza br. 1)
Važnost angažiranja kršćana u politici. – Dok Merz tako jasno postavlja načela o odnosu Crkve, katolika i politike, s druge pak strane veoma naglašava važnost da se katolici angažiraju u politici. Ivan nije zastupao apolitička gledišta nego je uviđao važnost političkog rada. Tako piše u jednom prilogu koji je trebao ući u molitvenik “Katolički mladić”, a pripremao ga je za tisak vlč. Pavao Matijević. Najprije iznosi temeljna načela o politici čiji je glavni cilj da se usreće ljudi na zemlji; ljudi se međutim mogu usrećiti samo “na temelju katoličke vjere i katoličkog ćudoređa”. Potom Merz nastavlja:
“Vidiš, kršćanski mladiću, vjera i politika se ne isključuju. Kao što si ti član Katoličke Crkve, tako si ti građanin jedne države. Kada se baviš politikom, to moraš raditi na tome da se izaberu onakvi narodni zastupnici koji vole svetu Crkvu, koji će u Sabornici poraditi na tome da ona može vršiti onu veliku zadaću koju je dobila od samog Boga. A jer se danas dolazi do političke moći samo pomoću političkih stranaka, to stupi u onu stranku, koja je svoj rad postavila na načela katoličke vjere i ćudoređa.”[28]
Merz je u svojim spisima razradio još mnoge druge teme koje se odnose na politiku i na angažman kršćanina u svijetu. Jedan dio toga spomenut ćemo u poglavlju o Katoličkoj Akciji.
Završavajući ovaj dio želimo u zaključku istaknuti još jednom da je i to područje ljudskog života, tj. odnos katolika prema politici Merz potpuno prožeo crkvenim shvaćanjem i crkvenim duhom, tj. onim smjernicama koje su pape i crkveni pastiri onoga vremena davali katolicima na tom području. Ivan je te smjernice detaljno razrađivao, komentirao i provodio u praksu.
4. Dojmovi suvremenika o Merzovu crkvenom duhu
Ljubav prema Crkvi govorila je iz svake njegove riječi. – Svoju crkvenost Merz je očitovao na svakom koraku. Njegovi su nam suvremenici o tome ostavili mnoga svjedočanstva. Kardinal Franjo Šeper u svojim uspomenama o Merzu piše:
“Za njega je Papina riječ bila svetinja. Inzistirao je da se proučavaju papine enciklike. U tom pogledu može posebno danas, kada se osporava značenje redovitoga Magisterija Crkve, biti uzor katoličkim laicima, a i svećenicima. ‘Sentire cum Ecclesia’ to je bilo utjelovljeno u njemu. Kod njega to nije bila samo neka vojnička poslušnost i pokornost, nego ljubav prema Crkvi. Ta je ljubav govorila iz svake njegove riječi.”[29]
Merz uzor svakom svećeniku. – Sarajevski «Katolički tjednik» donosi članak u kojem autor piše:
“Dodir s njegovom dušom djelovao je kao jedno otkriće. Sve što Crkva naučava bilo je do kraja realizirano u njegovu radu i životu. Mogao si ga je slobodno svaki svećenik uzeti za uzor ljubavi prema sv. Ocu i poslušnosti biskupu. Kojim je on zanosom i razumijevanjem govorio i pisao o crkvenoj liturgiji i crkvenom gregorijanskom pjevanju! Kako je on ljubio i proučavao crkveni kodeks, kako je žedno gutao i sabirao i tumačio svaku izjavu Svete Stolice i svaku riječ naših biskupa. Kako je on poznavao sv. Tomu i skolastičku filozofiju!”[30]
Iz njega progovaralo vjekovno naučavanje Crkve. – Frane Grgić: “Možemo kazati slobodno da u našem narodu nijedan svjetovnjak nije onolikom dubinom proniknuo vjerske istine i svoje osjećaje podredio Crkvi i njenom vodstvu kao Ivan Merz.”[31] – Milivoj Mostovac: “Kada je progovorio kao da je iz njega progovorilo vjekovno naučavanje Crkve.”[32] – Urednik «Katoličkoga tjednika» u Sarajevu dr. Čedomil Čekada tvrdi da je Merz bio “bez sumnje najcrkveniji čovjek i najbolji poznavalac bogoslovskih pitanja među našom svjetovnom katoličkom inteligencijom.”[33]
Nikola Kralj, Merzov učenik piše:
“Bio je autorom dubokih i značajnih misli koje su mnogim katoličkim radnicima postale autoritetom. Bio je divan uzor kojega je mogao stvoriti tek čisti duh svete Katoličke Crkve, koji je vječno živ i vječno mlad… Blagopokojni Merz ulazi, hvala Bogu u red onih savršenih katoličkih karaktera, koji su u svako doba i u svim krajevima svijeta proslavili Crkvu Kristovu.”[34]
Otkrio si nam Crkvu, živo tijelo Kristovo. – Za desetu obljetnicu Merzove smrti 1938.g. isusovački časopis “Život” cijeli peti broj posvetio je njegovoj uspomeni. Najbolja pera katoličke inteligencije iznijela su u toj reviji nakon deset godina, kada se život i djelo Ivana Merza moglo već objektivnije ocijeniti, svoja sjećanja, zapažanja, ocjene i refleksije. Ovdje donosimo nekoliko citata koji se odnose na njegovu crkvenost, njegov “sentire cum Ecclesia.” Tadašnji urednik istog časopisa, Stjepan Poglajen, D.I., u uvodnom članku “Providencijalni čovjek Hrvatske” najprije opisuje kakvo je stanje bilo u Crkvi u Hrvatskoj kad se Merz pojavio, te u tom kontekstu pokazuje što je Ivan značio za Crkvu u Hrvatskoj.
“Pojavio se među nama onda kada se gotovo već sasvim bio iskvario pojam i odnošaj prema onoj, kojoj Hrvatska duguje i svoju zasebnu fizionomiju i svoju narodnu individualnost i svoju historijsku opstojnost – Crkvi… Ti si nam, Ivane, dozvao u pamet da Crkva ima svoju vlastitu unutarnju snagu, svoj vlastiti dinamizam, i da se ona in ultima linea smije oslanjati samo na te svoje specifične snage… Da, Ivane, ti si providencijalni čovjek Hrvatske. Po tebi je Gospodin Hrvatskoj… konkretno otkrio i otkriva svu vitalnu realnost Crkve Kristove, najrealniju vitalnost – Hrvatske. Otkrio si Ivane omladini Hrvatske ne Crkvu izlizanih formalizama i površnih komplimenata, ne Crkvu novela, pjesmica i romantike, nego Crkvu živo tijelo Kristovo, otkrio si središnju osnovnu stvarnost Crkve: Crkvu – Krista. Da, otkrio si nam Krista, gdje nas u Crkvi po hijerarhiji rasvjetljuje i vodi: i stoga si nas naučio da ljubimo hijerarhiju, da ljubimo Papu, da ljubimo biskupe da ih do heroizma ljubimo da ih do heroizma slušamo.”[35]
Merz nezamisliv izvan svijetlog kruga mistične ideje o Crkvi. – U istom broju «Života» Ivanov bliski suradnik D. Žanko, u svom magistralnom članku[36] prikazuje i analizira Ivanovu duhovnu fizionomiju. Budući da ga je iz bliza poznavao i s njime surađivao, duboko je zaronio u bit Ivanove duše, te je kao književnik svojim jedinstvenim umjetničko-duhovnim stilom s mnogo smisla za važne detalje izrazio svoju viziju Ivanove duše. Ovim riječima opisuje Merzov lik promatrajući ga kroz ideju i stvarnost Crkve:
“Ne znam da li je moguće uopće zamisliti religioznu fizionomiju dr. Ivana Merza izvan svijetlog kruga u kojem zrači ona najdublja mistička ideja o Crkvi. On je tako organski, duhovno nosio Crkvu u svome biću da joj se osjećao živom česti, kao što je ruka ili noga čest jednog organizma, koji se zove čovjek. Sva njegova duša, to je bila ljubav za Crkvu, ljubav u Crkvi. Od svih, koji su došli k njemu, da makar nikodemski nešto čuju i vide, u bezbroj je varijacija tražio da se prenesu u misterij Crkve. Svu snagu razuma i svu snagu vjere upotrebljavao je i u pomoć im slao najnježniju ljubav, da njome kao sigurnom pomoćnicom uzmogne posvijetliti duši i naučiti je što je to uistinu Crkva. On se toliko intelektualno i duhovno kretao u svemu što se odnosilo na Crkvu i na jedinstvo s Crkvom, da je svatko tko se ikada sastao s njime živo osjetio, ako ništa drugo, a ono bezuvjetno da je taj čovjek apostol nekoga uzvišenoga, ljupkoga, neizrecivo privlačnoga, skoro bih rekao, novoga poimanja Crkve, poimanja, koje se u suhoći modernih srdaca i u magli modernističkih zabluda nekud zamelo i posve izgubilo. Njegov je govor o Crkvi bio nov, sasvim nov našim ušima. Nije to bila samo nauka, enciklička nauka, koja se trebala saznati (još manje apologetsko-juridička) nego život, kojim je trebalo lično i iskreno živjeti. A taj je život bio također nov, neizrecivo privlačiv, veličanstven, univerzalan, jedini objektivan, liturgijski… Merz se smrtno zaljubio u kolektivnoga Krista i ne samo naučio nego i lično doživljavao njegovu realnu prisutnost u Crkvi i svemu crkvenome…[37] Bilo kako bilo specifična nota, koja dominira njegovim šestogodišnjim zagrebačkim djelovanjem jest Crkva, i to u spektru Rima, samo Rima i opet Rima…[38] Shvatit će od kolike je presudne važnosti u hrvatskom katolicizmu ideja rimske Crkve i rimskoga Pape i ne će više imati mira ni odmora dok sav ne izgori za tu ideju.”[39]
Originalnost i novost Merzova shvaćanja Crkve. – Iz svega što smo do sada iznijeli o Merzovom shvaćanju i doživljavanju Crkve možemo se zapitati: U čemu se sastoji originalnost, novost Merzova poimanja Crkve? Dr. Dragutin Kniewald, prvi Ivanov biograf i najbolji poznavatelj njegova života i rada izrazio je to ovim riječima:
“Dr. Merz je bio i htio je biti širiteljem i braniteljem ideja Leona XIII., Pija X., Benedikta XV. i Pija XI. o rekristijanizaciji osobnog, obiteljskoga i javnoga života u naše doba. Pa ako tko traži pod svaku cijenu originalnost u pisaca, možemo mirne duše reći, da je Merz upravo u tome bio originalan, jer toga, praktički, nijedan svjetovnjak prije njega i nitko poput njega nije uočio, proučavao i širio… Njegova misao o Crkvi, kao duhovnoj zajednici svih pravovjernih s jednim Učiteljem na čelu, Kristovim Namjesnikom, Sv. Ocem Papom, nije bila samo sanja njegove duše, nego objektivna realnost, koja je poprimila život u njegovoj velikoj duši i koju je on htio ostvariti u dušama svih hrvatskih katolika, realno i praktički.”[40]
Merz je otkrio lik prave Kristove Crkve svojim suvremenicima, i napose onima koji su ga izbliza slijedili. Svratio je pozornost na njezinu nadzemaljsku, vječnu dimenziju koja je utjelovljena u vremenitosti. Pokazao je prisutnost samoga Krista u svom mističnom tijelu, Crkvi koji kroz vjekove prožima ljudski rod i nastavlja kroz nju svoju spasiteljsku misiju. To je bilo Ivanovo duboko uvjerenje, njime je bio prožet, prekaljen, postalo je bit njegove osobnosti i njegove duše.
*****************************
A. RIMSKI BISKUP – PAPA, SREDIŠTE JEDINSTVA CRKVE
B. BISKUP I SVEĆENICI
C. O CRKVI U RAZNIM SITUACIJAMA
[1] Dušan ŽANKO, «Duša dr. Ivana Merza», Život, Zagreb, 19/1938., br.5, 291.
[2] Ivan MERZ, Autograf o Sillonu, Zagreb, Arhiv I.Merza, F- Razno.
[3] Ivan MERZ, «Francis Jammes: Monsieur le Cure d’Ozeron», Luč, Zagreb, 17/1922., br. 9-10, 262.
[4] Ivan MERZ, Katolička Akcija, Šibenik, 1927., 17-22.
[5] Ivan MERZ, «Katoličanstvo i hrvatski narod», Mladost, br.11-12., Zagreb,1924., 201-214.
[6] Ivan MERZ, «Izbori u Francuskoj», Katolički list, Zagreb, 75/1924., br.28, 336-338.
[7] Isto, 336.
[8] Ivan MERZ, «Katolici i politika», Nedjelja, Sarajevo, 1924., br.17, 1-2.
[9] Isto.
[10] Ivan MERZ, «Novi tip akademske organizacije», Život, Zagreb, 2/1920., br. 2, 20-22
[11] Ivan MERZ, «Crkveni autoritet i novinstvo», Život, Zagreb, 1/1919., br.1, 22-23.
[12](Ivan MERZ), «Zabrana čitanja nekih novina», Katolički list, Zagreb, 75/1924., br. 42, 519. usp.: D. KNIEWALD, nav.dj., 198.
[13] SVJETOVNJAK (Ivan MERZ), «Biskup zabranjuje čitanje loših novina», Katolički list, Zagreb, 75/1924., br. 42, 519-520.
[14] Isto, 520.
[15] Nedjelja, Sarajevo, 1924. br.17, 1-2.
[16] Katolički list, Zagreb, 75/1924., br.16, 187-190; br.17, 20l-293; br.18, 212-213.
[17] Katolički list, Zagreb, 75/1924., br. 25, 295-298.
[18] Nedjelja, Sarajevo, 1924., br.23, 2-3.
[19] Život, Zagreb, 5/1924., br.5, 303-305.
[20] Nedjelja, Sarajevo, 1925., br.1., 3-4.
[21] Katolička Akcija , Šibenik, 1927., 32-34.
[22] Djelo se nalazi među rukopisima I.Merza u Zagrebu, Arhiv I. Merza.
[23] U Arhivu Ivana Merza sačuvan je u FV, fascikl-varia, autograf «Teze o Katoličkoj Akciji». O nastanku tih teza govori dr. D. KNIEWALD, nav. dj., 156.; ovdje navodimo neke od njih jer se odnose na temu ovoga poglavlja odnosa Crkve i politike. Usporedi također: Katolički tjednik, Sarajevo, 4/1928., br. 37.
[24]Ivan MERZ, “Katolici i politika”, Nedjelja, Sarajevo, 1924., br.17, 1-2.
[25] Isto.
[26] Isto.
[27] Ivan MERZ, “Katolicizam i politika”, Katolički list, Zagreb, 75/1924., br.16, 190.
[28] Pavao MATIJEVIĆ, “Merz i političko držanje katolika”, Narodna Politika, Zagreb, 11/1928., br.121, l.
[29] Franjo ŠEPER, «Ljubav prema Crkvi govorila je iz svake njegove riječi», Ivan Merz – Glasilo Postulature, Zagreb, 2/1974, br. 2, 6.
[30] A.,«Dr. Ivan Merz», Katolički tjednik, Sarajevo, 4/1928, br. 21, 1-2.
[31] Frane GRGIĆ, «Već sedam godina», Križarska straža, Zagreb, 1935, br. 1, 2-3.
[32] Milivoj MOSTOVAC, Pismo o.Vrbaneku 3. III. 1943. – Zagreb, Arhiv I.Merza, Materijali o.Vrbaneka za biografiju Ivana Merza.
[33]Čedomil ČEKADA, “Dr. Ivan Merz i pitanje političkog držanja katolika”, Katolički tjednik, Sarajevo, 1928, br.37. Slične misli o crkvenosti Ivana Merza dr. Čekada iznosi u svome drugom članku o Merzu: “Naš svetac u fraku”, Katolički tjednik, Sarajevo, 9/1933, br.19, 4.
[34] Nikola KRALJ, «Dr. Ivan Merz», Zumbuli, Zagreb,VI./ 1.VI. 1929., 27.
[35] Stjepan T. POGLAJEN, «Providencijalni čovjek Hrvatske», Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, 241-244.
[36] Dušan ŽANKO, «Duša Ivana Merza», Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, 245-273.
[37] Isto, 251.
[38] Isto, 252.
[39] Isto, 253. – usp.: Isto, 257 i 259.
[40] D. KNIEWALD, nav.dj, 169.