ESSEY O DR. IVANU MERZU
Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 12, str. 4-6
Piše: Fedor Cicak
Prolog
Bilo je hladno jutro. Gasnule su posljednje zvijezde vedrog neba, ružičasta je zora silazila s bijelih bregova da budi zaspala okna bosanskih kućica.
A »neki pričaju, da prije onog doba godine, kad slavimo rođenje našega Otkupitelja, ptica jutarnja svu dugu, dugu pjeva noć – i onda ni dusi, vele, ne obilaze i noći zdrave su i ne može da naškodi nam zvijezda ni jedna, a vještice i vile gube moć za čaranje – jer tako milosno i blago to je doba«. (Shakespeare).
Sunce se igralo glatkim ogledalom zelenog Vrbasa i ružičastim prstima mrsilo crne kose borova. Danas će sjati divno vedar dan, jer danas je žena rodila U ljubavi posvećenoj zakonom Božjim, rodila je sina – prvenca.
Kako su zlatne kose dječaka i blage mu plave oči. Ružičasta je put, i već sve trave i cvijeće, polja, ceste i dvorišta susjeda znadu, kad laki koraci veselom žurbom prolaze.
Rasao je dječak. Rasla je ljubav. Rasla nada jedne majke i jednog oca.
»Bistar je Hans, učiti će, jer samo se radom postaje čovjek!«, rekao je otac skinuv tamnu kabanicu s klinčanice. Spustio se stubama na ulicu, da prođe starim putem do stanice.
»Kao otac, jednog će dana ljubavlju svojom učiniti sretnom jednu ženu. I, sam će biti sretan, kao što smo mi sretni. Živjeti će, sretno kao i mi«. Dugo je mati stajala kraj prozora, čelom naslonjenim na hladno staklo, i promatrajući ulicu sanjala…
»Kako će lijep biti, kao što je i otac bio, kad smo se upoznali, u tamnoj uniformi, na kojoj su sjala srebrna puceta, snažan i mlad«.
Osam je sati odbilo, kad je glavar stanice sjeo za pisaći stol, da započne dnevni posao.
»Služiti Caru i poretku«. Otvorio je službene spise. »Kako ja, tako i sin«. Danas imademo tri posebne garniture vlakova. »Dužnost i pravda je temelj života«. I rad novog dana je počeo.
PROBLEM ČOVJEKA.
Motto:
»Za mladih dana želio sam vruće
da srca drugih svojim prožmem srcem,
da svijetlim narodima, da se uspnem,
– Ja ni sam ne znam kamo…«
Byron.
Dr. Ivan Merz bio je građansko dijete. Izašao je iz one klase društva, koja se u Bosni stvorila nakon austrijske okupacije. Njegov otac bio je austrijski činovnik u punom opsegu značenja. Ne nacionalistički Nijemac, nego službenik cara i države, s punim osjećajem dužnosti i pravde.
Te elemente, neobično razvijenog osjećaja za dužnost i red naslijedio je sin od oca, kao što mu je mati dala finesu i plemenitost.
Vitrina s kristalom i srebrom u salonu, besprikorno odijelo i nježna put lica, tenis i otmjeni korizmeni ples »Burgfrauenabenda«, šetnje i prijateljstva s divno njegovanim gospođicama njegovane klase, – to je bio prvi millieu u kojem se Merz kretao.
Merz je mislio i osjećao. Dublje mislio i jače osjećao nego drugi.
Kao što je danas u otmjenim obiteljima napredno i inteligentno imati u »Machagoni – Bücherkastenu« šarene korice Minerve i Binoze, a u zlatorezu potpuno izdanje Krleže – pod staklom i ključem, tako je nekada potreba društvenog tona zahtjevala posjedovanje Goethea, Ibsena, Bjornsena i Heinea. Ali za razliku od drugih, Merz čita. Čita mnogo, već kao gimnazijalac, toliki broj i takovih djela klasične literature, kakova i nadprosječno kulturni današnji student jedva i po imenu pozna.
Za razliku od naobraženiih skeptika svoje klase, Merz ne čita da citatima klasike opravda frivolnost i površnost lake društvene kozerije, već iz one duboke unutarnje težnje tako svojstvene ljudima melankoličnih temperamenata.
U faustovski postavljenom problemu o čovjeku i životu traži Merz prvi puta duboko svoj sadržaj.
Nasljeđena plemenitost i tradicionalni katolicizam društva jesu neka podloga njegove duševnosti, ali ne dovoljna, on traži dublje obrazloženje.
S »čuvstvom vječnosti, ljubavi i zanimivosti života« traži Istinu i Put: u Ibsenu i Turgenjevu, Tolstoju i Goetheu, Danteu, Wagneru i Byronu, Wildeu, Shakespeareu, Tagori i Joergensenu.
»Literati su ogledalo ljepote i prirode. Oni čovjeka poput prirode vode k metafizici«.
U umjetnosti filozofija, s težnjom k religiji, i konačno religija sama – k Bogu! to je pravac kojim Merz posdvijesno ide, vođen Milošću.
Literati postavljaju pred Merza problem o čovjeku, literati mu prvi pokazuju društvo, literati ga prvi dovode razmišljanju, i s njima provodi prvu analizu.
Mladić sam, bez ičije pomoći, s gomilom knjiga – traži.
Zaključuje: »religiozni život, misao na vječnost, smrt, ljubav, jest nešto veliko«.
To »nešto veliko« nije potpuno apstraktno. Merz vjeruje, moli i pokušava dosljedno kršćanski ostvariti svoj život.
»Moliti znači vjerovati. Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem, da je On Duh savršen u slobodi volje i veličini. Čovjek sam sitan. Imam slobodnu volju, ali ograničenu. Ali ono malo Prometejeve iskre, djeličak od djelca Svišnjega, vuče me ovome i dokumentira opstanak Ovoga.
Kao što čovjek, koji još nije sasvim zagazio u blato, želi da se razgovara s pametnijim od sebe, tako isto duh, svom žestinom teži za savršenim, za velikim Duhom.
Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija. Religija je bez molitve mrtva. No molitva se ne mjeri na duljinu i ona ne mora da se čita iz knjiga: razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanja o Pismu i namjerama Svevišnjega, to je molitva. Bog je duševno biće. A pošto smo mi tjelesni, to je misao na njega tjelesno – duševna. Da ga razumijemo, postao je Emanuelom, nama sličnim, i mi se Isusu možemo da molimo, i ta je nama molitva mnogo lakša, jer nam je Isus bliži«.
Živjeti! »Srca drugih svojim prožet srcem« – »ljubavi, ljepote, vječnosti!« Kako je silna, luda i lijepa čežnja mladosti. Kad dah prirode probudi mladića od sna djetinjskog mladenaštva, i osjeti u krvi nove snage, a u duši melankolične boli nove osamljenosti. Rodi se novi život.
Mladić bez čežnje, nije mladić! a Merz je bio tako krasno i potpuno, mlad i čovjek.
Ne može razumjeti život i ljude, tko sam nije čovjek, i nije doživio čovječji život. A onome, kojemu je Providnost namijenila »da svijetli narodima, da se uspne«, premda uz krvavu cijenu, trebalo je iskustva – nužnog za vodstvo ljudi.
U nekoj djevojčici iz njegovih krugova osjetio je jednoga dana, da ju ničim ne može nadomjestiti. Njezinu gestu, smijeh, trzaj čiste mladosti. U njezinom je licu prepoznao sebe, možda nježnije i finije stiliziranog, upotpunjenog. Ona nježna i draga, bila je rješenje njegove čežnje, koju nije mogla utažiti ni mistika zvjezdanih bosanskih noći, ni miris šuma, ni zlato žutog klasja.
Zar je jači misterij njezinih očiju od zvjezdane noći, i miris kose od šume i zlatnog klasja? Ona ima dušu, ona je čovjek kao i on, koji osjeća, misli i teži k Istini.
Zajedno su čitali Schillera i razgovarali o životu.
»Proživio sam mlade dane s njom jedinom, kakove više nema na svijetu… Nema žene, koja je njoj slična(…) osjećaj, koji se u duši pojavi spram gdjekoje, u klici uništim«.
Umrla je nakon dvije godine divne i čiste ljubavi.
Ona ga je zvala »prijateljem«, da time simbolizira svu finesu svoga shvaćanja njihovog odnosa, a za njega je ona čovjek i žena koja ga je privlačila cijela.
Njezina smrt znači za Merza psihološki prelom, ne slom! On ne očajava poput Wertera, on ima razloga zašto mora živjeti – borbu za svoje ideale. Ali je nastao polagani prelom, koji je spoznajno doživljavao kroz godine, kad je upoznavao i promatrao druge žene.
Pojave se osjećaji, mladost i priroda reagira na žensku mladost i prirodu, i on trpi: »teško mi je, užasna borba između vječnosti i strasti. Strast direktno obustavi logično mišljenje tako, da sam teško mogao u glavi da se saberem o čem ideališem, o »Evig – Weibliches«, »Memento mori«, estetski osjećaj…« Valovi krvi u(…) njegova naziranja.
Ali to nije ljubav, barem ne onakova kako ju je Merz shvaćao, i kako ju mi kršćani shvaćamo.
Snažan psihološki doživljaj žene, duhovno jedno! je najdublje jedinstvo i najsvetije, koje može nastati, među mužem i ženom. I kada se tako jednom doživi ljubav jedne žene, onda se drugi puta teško ili nikako ponavlja.
Merzu je ona bila tako duboka, sveta, čista i lijepa, da ju više nikada nije htio ponoviti.
ESSEY O DR. IVANU MERZU
Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 13, str. 2-3
Problem čovjeka.
Kratka epizoda s vojnom akademijom u Wienerneustadtu, kamo ga je dovela poslušnost želji roditelja, značajna je u toliko, što je u njoj shvatio bit crno-žutog austrijanstva i odbacio ga, a razvoj njegovog hrvatskog osjećanja doživio je baš tu svoju konačnu i svi jesnu formulaciju.
Karlo Sforza u »Sindhes de l’ Europe« iznosi kao historijsku zgodu jedan razgovor između nadvojvode Franje Ferdinanda i šefa generalnog štaba.
Prijestolonasljednik je predbacio generalu: »Vi niste bili na misi!«
»Nisam!«
– »Govori se da ne vjerujete!«
Šutnja. –
– »Što se mene tiče, što vi ne vjerujete, no pohađajte misu!«
Taj je razgovor vjerna slika morala i unutarnjeg sadržaja habsburškog austrijanstva, koje nije narodnost već administracija, vojska i dinastija.
Merz, koji filozofira s Faustom i Peer Gyntom, kojeg ispunjuju umjetnost, filozofija i religija kao duboki problem ličnosti, dolazi u vojnu akademiju ovakove Austrije.
Akademiju, u kojoj se oficiri jednako nonšalantnom gestom zaklinju, »da će sve svoje Bogu, caru i domovini žrtvovati… kao što nonšalantno psuju Boga »govore svinjarije, bljuju i pljuju po podovima«.
Ne, njega ništa ne veže s tim ljudima i sistemom. On doduše nije čiste slavenske krvi, ali je njegova duša čista i duboka, kao nebo i oči hrvatske Bosne. Njoj ga vuče srce, za Nju želi da djeluje, njoj on pripada. Ona je za nj »moja mila Hrvatska«.
I naravski, dospio je u vojni zatvor. Teško čovjek osjeća kada je sam, u tuđini, među ljudima drugim, koji nemaju ista srca kao što su naša, iste čežnje, i iste misli. Matoševskom snagom provaljuju osjećaji za onu divnu, nesretnu i malu zemlju, koju toliko ljubimo. I onda se zaklinjemo, iskreno odlučni, da ćemo za nju sve učiniti, jer tek onda kada će ona biti sretna i slobodna, i mi ćemo biti sretni.
Leži Merz na tvrdoj klupi vojničkog zatvora, sklopio je oči da ne vidi sive tamničke stijene, pa misli na crne gore i zeleni Vrbas:
– »Dobri i pošteni ljudi. Narod Hrvatske, te Bosne još nepokvaren«.
Tko ne bi volio ona muževna lica s ogromnim brcima i djetinjim poštenim očima.
– »Ali gradovi su Hrvatske i Bosne pokvareni. Iz Evrope mnogo zla dolazi.«
Divan je ritam svijetlih djevojačkih glasova, kada u skupu pred crkvom, čiste u bijelim rubačama, pjevaju pjesme seljačke.
– »Pokvarenost će iz gradova ući u sela i zbogom Hrvatska!«
– Ali »ne!« – ne smije se to desiti, on će za Nju raditi, on će svega sebe dati za sreću Hrvat ske!
– »U crven – bijeli – plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti«.
Kao zahvalni poljubac Majke sinu, ulazi vojnik, Hrvat, jedan od onih naših malih i dobrih ljudi, koji na svojim leđima nose kroz vjekove terete svih naših borba i patnja. Dolazi, i od svoga donosi svojemu.
Donosi svoj gunj, da mu bude toplo, daje jelo i otvara svoje srce.
– »Kako su dobri ti ljudi, sve bi dali onome koji nema. Dvadeseti vijek treba da se u te ljude ugleda. Od seljaka očekujemo renesansu društva«.
Merz nije bio u vezi s hrvatskim nacionalnim i socijalnim zbivanjem, nije poznavao preporodno gibanje hrvatskog sela, a ipak je sam došao do tako duboke spoznaje. Upravo zapanjuje veličina i bistar pogled toga čovjeka, koji se nije dao sputati predrasudama građanskog društva, već elementarnom snagom traži istinu, i od spoznaje ne odstupa.
Kako u svim pitanjima, tako i u pitanju svjetskog rata: »tomu su ratu krivi tirani, koji narode ugnjetavaju, koji vjeru ugnjetavaju…«.
Odilazi iz akademije i upisuje se na bečko sveučilište.
Beč neposredno prije rata, i u prvim godinama, bio je vjerna slika zapadnjačkog kapitalističkog velegrada i središta monarhije, sa svim porocima i socijalnim problemima.
U sjeni habsburške dinastije i apostolskog vladara odigravao se predposljednji čin obiteljske tragedije. Barokne fasade palača prvoga Ringa, svila i čipke, brokat i zlato, kao diskretni okvir svega i svačega, bio je svijet za sebe.
Svijet potpuno uvjeren u moć svoga bogatstva – sile i administracije. Vjerujući, da je Bog stvorio zemlju zato da na njoj carski generali, ministri, plemići i dobavljači, vrše »kulturnu misiju« iznad (doslovno!) milijuna koji su ispod i okolo tih baroknih fasada.
Sjaj kristalnih lustera toliko je djelovao na osjetljivo očno živčevilje, da upravo fiziološki ni jesu bili u mogućnosti vidjeti, kako u samoj blizini njihovih baroknih crkvi i palača, na bečkoj periferiji, živi drugi, sasma drugi svijet.
Mali stanovi, malih ljudi, koji velikim radom, a neznatnim novcem moraju zadovoljavati dnevnim potrebama teškog života.
Proletarijat na periferiji, beskućnici pod mostovima, bludnice kraj plinskih svjetiljaka, revolucionari u podrumima.
Bučan dnevni život, s površinom užurbanom i pokretnom, kakove već jesu ulice svih velikih gradova.
Ali u dubinama —–
U taj Beč došao je Dr. Ivan Merz.
Beč je za njega imao prije svega ono značenje, koje imade svaki velegrad na provincijalnog studenta. Problem je isti, psihologijski, moralno i intelektualno, kao kod svih koji iz malog i poznatog odilaze u veliko i nepoznato. Od obiteljske brige i ljubavi, od prijateljske okoline i terora, u veliku, hladnu i nepoznatu slobodu.
Mladenački nazori, stečeni odgojem, osjećajem i intuicijom, lome se na asfaltu nove stvarnosti.
Iza dvadesetih vratiju dugoga hodnika u II. katu, jedne stare zgrade osmoga Ringa, dosegla je dramatsku kulminaciju kriza Merčeve vjere, u sukobu s modernim ateizmom.
»Došao sam do zaključka, da čovjek najprije sebi mora stvoriti temeljnu, i opet temeljnu naobrazbu…«.
Treba steći prvorazrednu zapadno-evropsku naobrazbu!
Merz je uz hrvatski savršeno govorio njemački i francuski, a dobro je poznavao latinski, talijanski i engleski, i bio muzički izobražen. Svirao je glasovir i violinu.
Studira najprije pravo, koje ga ne zadovoljava, a zatim filozofiju – književnost hrvatsku, francusku i njemačku; upisuje predavanja o slikarstvu, o Danteu, psihologiji i pedagogiji.
Žeđ za umjetnošću konačno je ipak mogla biti potpuno zadovoljena. Beč, s teatrima, koncertima, bibliotekama i bogatim galerijama. Grieg, Mozart, Brams i Bethoven, naročito Bethoven! jer Merz uvijek traži dubinu refleksije. Zato oduševljeno piše o 9. simfoniji: »faustovski motivi, samo što je rješenje bolje nego u Faustu: zadovoljstvo se ne nalazi u poljodjeljstvu, nego u ljepoti prirode i u himni Tvorcu«.
Proučavao je Strindberga i Bensona, Dostojevskog, Balzaca i Flauberta.
(Nastavit će se.)
Ferdo Cicak
ESSEY O DR. IVANU MERZU
Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 14, str. 2-3
PROBLEM ČOVJEKA
»Duševne borbe još nisu završene. Ekstremi u kojima se moj duševni život kreće, karakterisani su mojom lektirom: Epistola beati Pauli appostoli ad Thesalonicienses I. i »Une vie« od Maupassanta. Posljednje je djelo jako značajno za naturalizam, no objektivno stanovište još ne mogu da zauzmem spram njega; kad bih to mogao bio bi i problem ljubavi, sjetilnosti, umjetničkog akta i sličnih stvari riješen. No osjetio sam, da je djelovanje ovog romana na nas obične, slabe a osobito mlade ljude: zlo… Malo je takovih, na koje takovi opisi neće zlo djelovati i držim, da i sam Maupassant ne bi drugačije osjećao od nas. Pitanje je dakle: smiju li se ti akti opisati. Velim: ne! Ta sam bi Goete zašutio kada bi do ovog došao… Što se mene tiče, ja bih to apstrahirao ili uvrstio u znanstvenu literaturu«.
Možda baš zato, jer je ta žeđ za umjetnošću bila potpuno zadovoljavana, moralo se je nametnuti pitanje: umjetnost – religija.
»Za ovu godinu dana nekako sam izašao iz onog literarnog oduševljenja. Doduše, ja volim čitati gledati, ali ne mogu da uhvatim dublji smisao o svemu«.
Tu je srž problema: »ljepota i zanimivost života«, forma i estetika ne zadovoljuju, on postavlja pitanje sadržaja, velikih problema života. Pitanje sadržaja u kršćanstvu!
Dolaze lomovi. Mladenačku vjeru intuicije i osjećanja, moraju zamjeniti vječni i nepromjenjivi silogizmi katoličkog svjetovnog nazora.
Merz razmišlja, osjeća, proživljuje, i Milost mu daje život, a život mu daje istinu.
Osjeća dubinu i mistiku noći poput Berdjajeva. U noći bivaju otkrivenja, noć je »prvozdanija«, ontologičnija od dana.
»Kako ova zemlja dršće i titra u svemiru… Netko upravlja time. Hosana Njemu, koji to oživljuje, koji svemu daje brzinu, život i smisao. A mi ljudi, što smo mali na ovoj tamnoj zemlji! I mi se pokoravamo tome veličajnom redu, i mi smo dijelovi toga velikog smisla…«
»Zvijezdice, mile zvijezdice, što ste se tako lijepo prolile po nebu, skoro sam zaboravio, da vi postojite: vi svijetovi, bezdni, neizmjernosti! Kako čovjek brzo zaboravi na vječnost! Noć je pravi dan: istom onda možemo pravo tražiti Njega«.
Nebo je oblačno; umotati će vlažne magle sivim ogrtačem blokove kuća.
Ulice su prazne, voda teče asfaltom u kanale, pere otpatke i šarenim mrljama benzinskog ulja bojadiše cestu.
»Kiša šiba prozore… Ja volim ovaj kišoviti dan, više nego svijetlo, koje mi toliko toga pokazuje, te dozvoljava, da zaronim u svoju dušu. I ronim sada u svoju dušu i tražim u njoj i ništa ne mogu da nađem«
Ruka se spustila na knjige razbacane stolom, a pogled postao još umorniji i dublji…
U sobi je bilo vlažno hladno. Ruka je grozničavo šarala papir: »Život mi je velik upitnik. Od dana se do dana gubi moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla ne dostaje mi više. Pitam se, da li je ono, što sam prije dobrim smatrao, uistinu dobro. Što je to »uistinu dobro«, postoji li dobro?«
Tim je rečenicama postavljen temelj problema. Merz zaista nije mogao znati da će ove njegove bilješke biti za ne mnogo vremena prilog dokumentaciji tisućama omladine koja jednako pati kao i on. Drama jednoga, postala je drama svih.
Zar ovo nisu naši problemi: Što razumijem pod imenom Bog? Faktično je, da On postoji, da ga osjećamo oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir: Svaki čovjek ćuti duh nečega većega i vječnijega… Dakle Bog postoji. A šta je taj Bog, kakav je? Možemo li se njemu moliti? Je li osoba? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrinja u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li moje roditelje, žao mi je. To je dokaz, da osjećaj počinjene nepravde nije predrasuda, nego da pravda u nama postoji. Pravda je jedan princip, koji je u nama i sva se nutrinja u nama uzrujava, ako radimo protiv ovom principu. I Onaj, koga mi oko sebe osjećamo, do kojeg razum dolazi, da je vječan, komu duša nehotice teži, taj će biti jamačno sama Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je Od jedini vječni, veliki Bog. Kad On postoji, već slijedi, da naš život ima svrhu. Onda treba još pomisliti na nešto, na šta ljudi ne misle i šta bi ih moglo lahko dovesti do prave spoznaje – da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo, a taj umre. Nikad, nikad ga više ne ćemo vidjeti. Pa mi sami, puni smo misli, sumnja, težnja, mnijenja, cio duševni svemir, naše »Ja« je sredina, oko koje se sve okreće, koje dojmove prima i vrsta, sve mi to doživljujemo, kadkad se mučimo i patimo i sad na jednom – umremo. Zašto bi sve ovo? Zašto toliko misli i težnja, kad je sve badava, kad propada u ništa, kad duša nije zaseban elemenat, koji je poput duha u Diable-u boiteauxu u bocu zatvoren? Ne, to ne može biti kad je u prirodi sve tako udešeno, mora biti i vječnost našeg života u smislu naše pravednosti. Jest i uistinu i ja to vjerujem, premda i u času, kad ovo djetinjom vjerom osjećam, kad se gnjusim od zla i kad se topim u molitvi, ostaje u dnu duše ona sumnja, onaj veliki upitnik zadnjeg Adama: Zašto? Šta? I opet, uza svu sumnju, vjerujem! No nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principu pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: Aut catholicus, aut nihil. U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postojala. Znam i osjećam, da je katolicizam jedina prava vjera. Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj pračovjek u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnji dolje i pravi od mene, da sumnjam.
No dosta o tome. Trebalo bi svoj život kritikovati. Time, što je moja čista vjera u katoličanstvo oslabila, opalo je i svako pravo oduševljenje, svaki oštri sud o svemu, što se događa. Sve što promatram, gledam, i neznam, je li dobro, je li zlo. Ljubi se svijet i grli – pa neka se ljube i grle. Pa eto mi je jedan dao pljusku (sjećanje na događaj u akademiji!) Pa svejedno je neka i drugi dade. Pa toliko je svijeta siromašno, toliko se ljudi kolje, – neka je sve to, samo neka se moje kože ne tiče. Faktično, ako mi razum i kaže, da to nije dobro, ali ja sam to uslijed unutarnjih sumnji uistinu doživio. I sada je krajnje vrijeme, da sve ovo opet stresem i da pomislim, da je Netko poradi Istine umro za me na križu«.
Dan ide kraju. U sobi je mir, tek se čuje kucanje ure na stolu i umorni dah čovjeka. Ni ne vidi pravo posljednje rečenice na papiru, ali on ih osjeća duboko, na dnu svoje izmučene nutrinje. Osjećaj, što ga čovjek osjeti kada se nakon duga i teška puta penje stepenicama kuće do svog stana, pa posljednji napor osjeti tek onda kad sjedne.
»Tama je vani, gusti crni oblaci. Dolaze mi čudne misli i sam ne znam… sve je san. Sve prolazi. Proći će i roditelji i sve će izgledati kao san. Dok i ja neću zaći u tamu, groznu ulicu, ne, nije tamna i grozna, nego svjetla, puna nadnaravnog sjaja, tamo se slavi Resurrectio«.
(Svršetak) Fedor Cicak
ESSEY O DR. IVANU MERZU
Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 17, str. 4-6
PROBLEM KRŠĆANINA.
(Nastavak.)
Motto:
»Zahvalan sam Bogu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo, da opet postanem slobodan i da udesim svoj život prema onome, što sam spoznao da je pravo«. Dr Merz 23, 8. 1917.
Barbusse i Remarque dali su u svojim djelima ratne fotografije kroz ateističku prizmu bluda i klasne borbe. Njihovi su ljudi jadne životinje, bačene u blato streljačkih jaraka u kojima se muče, bez veće opće ljudske problematike. Merz je dao u svom ratnom dnevniku sliku rata i čovjeka, kroz prizmu boli i misterij križa čovjeka katolika.
Barbusseu, Remarqueu, a i ostalim marksističkim ratnim piscima problem rata svodi se na problem kapitalizma. Riješenje je jednostavno: kapitalisti su skrivili rat – i točka. Dalje se ne pita, dubljeg problema nema.
A odakle ta zloporaba kapitala? Tko ju vrši i zašto? Što je na dnu krvavih problema?
Merz ulazi u taj, najdublji problem, o čovjeku i grijehu. Grijeh je na dnu svih katastrofa čovječanstva.
Istina je, premda ne vrijedi apsolutno i deterministički, da drugačije misli čovjek kada je sit, okupan, obučen u svježe rublje i novo odijelo, od gladnog i tjelesno izmučenog čovjeka. Pa i bit klasnih razlika ne temelji se toliko na raznovrsnosti rada, civilizacije ili kulture. Bitno različna je psihologija onog koji nema i kog boli, od onog koji ima, i koji ne pozna tjelesnih patnja.
Padaju artistički problemi larpurlartizma, i kabinetska filozofija knjiških moljaca; buržujski skepticizam i salonski citati Schopenhauera.
Građanin Goethe sa svom filozofijom svojega Fausta je neaktuelan u streljačkom jarku.
A stihove:
»Sad eto sam, ah, filozofiju
i medicinu ja i pravo
a na žalost i bogosloviju
uz žarki trud isproučavao
filozof tužan ja sam sada,
sve isto mudar ko do tada«
Merz komentira: »Goethe je trebao Fausta poslati na frontu, pa bi se on jamačno vratio s dubljim nazorom o životu. Lahko je umirati pomoću otrova iz starodrevne fiole; ali podnašati tjelesne muke i uvidjeti da je rat i muka temeljna boja historije i napretka, da je bol podigla milijune ljudi na noge i srušila prijestolja, da je bol Hristova čovječanstva temeljni smisao života i rodila Divinu Comediu, to bi morao mudri Faust uvidjeti.«
Doživljaji dnevne boli, smrti i nesreće donosi duboke spoznaje : »Cijela duševna zgrada se ruši, pada i praši… Da, život je više nego li umjetnost i književnost, on je za nas ljude jedina veličina, izvor svega.«
Pun ušiju i nečist, sto koraka ispod kote 1672 na Mt. Solarol 25. juna 1918. piše: »Jarci su krvavi. Silna je pucnjava ovdje. Momci od gladi i nevremena bolesni. Magla i studen nas bije… grijeh je pod najvećim katastrofama čovječanstva. Smisao života je mysterium crucis, moram biti dakle zadovoljan sa svojim sadašnjim stanjem. No odviše je teško robovati sistemu, koji čovjeku i njegovim idejama o glavi radi… Zemlja vrije, dižu se mlazovi dima u cijeloj pruzi, bijeli, tamnocrveni, crvenkasti. Neprestano, sve na drugim mjestima šikne u vis taj mlaz.«
Jedna je granata pala na njihovu baraku i čitavo poslije podne ležali su komadi lješina pokriveni šatorskim krilima, a Merz piše: »Misterij života je krvlju obliven čovjek.«
Zaista je život misterij, i logiku njegova zbivanja razumiju samo oni, koji vjeruju. Drugima se čini paradoksan, pa kad žele da nerazumljivi paradoks života učine jednostavnim, padaju u najgore zablude i ljudi bivaju još nesretniji.
Najteži je misterij kršćanska nauka o ratu i miru, koja se ljudima toliko čini paradoksnom.
Rat najsnažnije očituje tragediju čovjeka, jer sadrži pitanje o razlogu smrti, trpnje i boli. Pitanje boli, najljudskije od ljudskih problema, u tom času je najnaglašenije.
Kolektivno ubojstvo čovjeka po čovjeku, rat, je najstrašnija stvarnost povjesti čovječanstva. Činjenica, koja je postojala uvijek, bez obzira na tehniku, veličinu sukoba ili njegove razloge.
Bune se protiv kršćanstvu i njegovom shvaćanju rata, jer da je nelogično.
Nacionalistički imperijalizam predbacuje kršćanstvu rušenje narodnih snaga i otpornosti radi kršćanskog mirotvorstva. Nemogavši shvatiti kršćanstvo, stvara novu filozofiju rata: njemu je vođ historijska činjenica, dakle, treba ju prihvatiti i radi čistog nacionalističkog pragmatizma stvoriti iz nje filozofiju ratne stvarnosti.
Sprema za rat, i nužda njegovog vođenja, postaju životnim tezama.
Na drugoj strani marksizam, iznikavši iz psihologije potlačene klase, jest protiv rata. Ali i ta pacifistička filozofija više je diktirana osvajalačkim instinktom političkih agitatora u želji za osvojenjem masa. Jer milijuni malih ljudi, što trpe i žive teško, pravi su predstavnici čovječanstva. I oni žele biti sretni: siti, obučeni i u miru.
Radi te težnje, oni koji žele biti predstavnici masa moraju biti za kruh i mir. Ali i kod njih, žalosni sofizam! Građanski je rat, zamjenio imperijalistički.
Kao da u bitnosti postoji razlika između rata i rata.
Merz je bio kršćanin, kao takav protiv ratu, protiv svakom ratu, jer se zgraža pred pomišlju da bi morao ubiti. Ubiti čovjeka!
Ali: »sva je historija krvlju ispisana« – »sve su kulturne vrednote produkt boli.«
Nasuprot evanđelje mira »mir svoj donosim vam«, ali i »donio sam na svijet mač.«
Je li to paradoks?
Samo vjera odgovara: Mir je u jedinstvu s Bogom, apsolutni mir i trajna sreća je samo ondje, gdje će sveti biti »vječno blaženi.«
Naš život i ovaj svijet je traženje, borba i sukob oko istine u Kristu.
Smisao je kršćanstva, da se u borbi i sukobu, u boli i pregaranju na zemlji, osvaja mir, ali u kraljevstvu nebeskom.
Grijeh koji stvara nesklad na zemlji i u čovjeku, uzrokom je lične boli, socijalnih patnja i ratnih katastrofa naroda.
Smisao je života borba protiv ličnog, svog grijeha, za vlastitu sreću; proti socijalnih grijeha, za sreću društva, za mir i pravdu.
Ali to nisu spoznaje »teoretičara«, što sjede u toploj sobi, »siti i skeptični«, što misle s punim želucem da nema Boga, jer ga ne trebaju u dubokom naslonjaču. To je spoznaja čovjeka kojeg boli…
»Bol i patnja hiljada iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, pere sa čovjeka ovo prolazno, i velikom mu energijom upravo sugerira smisao života.«
Bol je Merzu produbila spoznaju života, razbivši i posljednje ostatke klasno buržujskog mentaliteta, učinivši ga duboko socijalnim. On voli čovječanstvo, voli »male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije… Voli, ovu sadanju generaciju, jer je trpjela i uvidjela, da je život ozbiljna stvar, i ne igračka: Da živjeti znači ratovati.«
Poput junaka drugih ratnih dnevnika, i njegov je životni okvir jednak njihovomu. Prolazi život u jednoj bh. regimenti po bregovima talijanskih alpa. Vodi čete na položaje, vrši izvidničku službu, gladuje i privikava se na smrt što ga okružuje, sluša koncerte bubnjarske vatre i doživljuje dane stravičnih juriša. Eto, poznavao je krasnog mladića, kojemu je u očima blistao smijeh snažne mladosti, koji je i u najtežim časovima imao smisla za duhovitost. A sada, leži na podu, pred barakom, na vlažnoj zemlji kao klada. Staklenih očiju i mlazom zgrušane krvi niz usta.
Kao u Remarqueu nižu se uzmaci i provale, robljenje i poživinčene psihoze mase. Ali dok su Remarqueovi ljudi, oni iz mase, dotle je Merz, čovjek iznad nje.
Vojnici robe, provaljuju u kuće osvojenog gradića, prevrću ormare i krevete, časnici se vuku po ljekarnama; traže alkohol i žene.
Ali sve popratne gadosti rata, koje su na duševnosti širokih masa tako loše djelovale, što se je u poslijeratnoj moralnoj dekadansi jasno opažalo, na Merza su djelovale u suprotnom pravcu. Za svo vrijeme Merz razmišlja i čita: Novi Zavjet i glasovito ascetsko djelo sredovječnog opata redovničke družbe Zajedničkog života – »De imitatione Christi«, – Tome Kempenca.
Ni jedan svjetovni psiholog ne može učiniti takovu analizu duše čovjekove, kao što to čini kršćanska ascetska literatura. U njoj je sadržana vrhovna mudrost kršćanskog svakidašnjeg života.
Merz je intelektualnu i moralnu krizu religije potpuno završio kada se u Beču prvi puta sukobio s modernim ateizmom i životom velegrada, a u krvavoj stvarnosti života fronte postaje aktuelan onaj katolicizam, praktični, dnevni. Kršćanstvo kao život i djelovanje. Još više: u njemu sazrijeva odluka ličnog zahvatanja i djelovanja na život u pravcu Krista, Crkve i kršćanstva.
»Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On ništa od nas ne traži, ali biti praktičnim katolikom, mora da je moja svrha.«
A samo je jedan put kojim se ide Kristu, a to je: proživljavanje dubokog i velikog života, u samozataji, poniznosti, šutnji i djelima za dobro… onih malih ljudi, koji na svojim leđima nose sav teret historije.
Merz želi da on bude nešto!
10. X. 1918. njegova je spoznaja potpuna: »odricanje je pravi put k Bogu, a trpnja, koja usljed ove nastaje, mora da pojača energije života – ako je ona princip života, – i da stvara od nas snažne ljude, ne samo u etičkom pogledu, nego ljude potpune za život: učenjake, radnike itd. Apstinencija ne samo da nije zapreka naučnom radu, nego mora i da je baza ovome…«
Fronta je stvorila osnov svetačke veličine Merzove. »Bol koja stvara čovjeka« zaista je njega stvorila, produbljenog i preduhovljenog, mirnog ascetu, savršeno predanog u volju Onoga, koji je, Gospodar Stvarnosti.
Fedor Cicak.
ESSEY O DR. IVANU MERZU
Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 18, str. 3-7
PROBLEM KATOLIČKOG INTELEKTUALCA.
(Nastavak).
Nakon svršenog rata Merz je nastavio studije u Beču i Parizu.
U Beču upisuje njemačku i francusku književnost, gleda drame Grillparzera, Goethea, Shakespearea i Calderona, sluša Wagnera, Mozarta i Verdia.
Nemoguće je, danas, zamisliti odgoj i socijalnu izobrazbu (u najširem smislu!) mlade intelektualne generacije, bez sudjelovanja u radu kulturnih i socijalnih društava. U njima se provodi onaj bitni, opći rad, koga specijalizira a fakultetski studij ga ne daje. Ali i bez obzira na taj zadatak, studentska društva još će dugo imati velikog značenja za čitav narodni, socijalni, kulturni i vjerski život, kao ćelije u kojima se proživljuje izgradnja ideja i ljudi, u kojima se stvaraju planovi i prve kohezije grupe koje vode iste ideje.
Takovu jednu studentsku ćeliju, stvorilo je u Beču šest hrvatskih studenata, da zajednički dožive studentski život i idealizam mladosti, da zajedno misle i govore o sebi, o društvu, o narodu, o Bogu i Hrvatskoj, o velikoj ljubavi i žrtvovanju u radu za nju.
Društvo se zvalo »Hrvatska«, sastajalo se je dva puta tjedno u drugom katu one iste barokne zgrade, u kojoj je Merz stanovao i prije rata. Uveče bi dolazili da u »usmenim novinama« pretresu sve važno što se je događalo na fakultetu i u gradu, u domovini i među njima. A onda je slijedilo predavanje i diskusije, valjda slično onako kao što su naša predavanja i naše diskusije.
Najvrijednija su redovito ona predavanja, koja nisu plod od pet ili deset pročitanih knjiga, već ona koja su doživljaji života, i doživljaji studija. Ne samo logika, već logika i srce, silogizam i krv doživljenog, misao i osjećaj. To je onda kad čovjek daje čitavog sebe, rezultat čitavog života, i punu svoju, vlastitu spoznaju.
Takovo jedno predavanje održao je Merz, u kojem je iznio silogizam svog vlastitog života, i postavio na krvavoj spoznaji rata programatske ciljeve nove hrvatske katoličke generacije.
Merz, kao predstavnik ratne generacije, one koja je u boli doživila istinu života, i unutar katolicizma duboku konverziju Kristu, predstavnik je i današnjeg našeg pokoljenja, koje u socijalnim borbama i bolima teškog života doživljuje istinu katolicizma.
Merz, ležeći na tvrdim daskama poda kaverne, shvatio je tvrdu mudrost asceze Tome Kempenca, i plod ovakove spoznaje kršćanskog odricanja, koja je temelj svakog pravog stvaralaštva i kulture, jest ascetsko – svetačka fizionomija Merza: koji radi do iscrpljenosti, a onda legne na pod svoje sobe sa dva sveska Meyerovog leksikona pod glavom, da u mraku ustane i pođe s misalom pred Tabernakul.
Predavanje koje je Merz održao u »Hrvatskoj« jest zreli plod pune spoznaje mladog katoličkog intelektualca. U njem nam Merz ostavolja svoju baštinu, ne samo nama lično, niti organizaciji, već baštinu koju mi u bilo kojem obliku trebamo donesti čitavom Narodu.
Naslov je predavanja »Novo doba«, i ono je temelj današnjeg našeg shvaćanja o ulozi katolicizma, kojeg nosi mlada generacija u novo doba hrvatskog naroda.
Ovo su bitne misli »Novog doba«:
BOL
»Bol je stvorila i stvara nove generacije… Tko hoće, da barem donekle shvati misao života i da razumije kulturu, mora da trpi tjelesno i duševno. Teoretici što sjede u toploj rasvijetljenoj sobi za obilatim objedom imajući sve, što im godi tijelu, neće nikada upoznati ideju života. Religija sa svim svojim dogmama i obredima ostat će takvim ljudima uvijek tajna…«
NOVA GENERACIJA.
»No neka zađu u realni život! Volim ljude današnje generacije, one, što su trpjeli i shvatili ozbiljnost života. Ti su praktički riješili faustovski problem… Etička strana života postaje aktuelna; estetska su pitanja u pozadini, jer se radi o životu i smrti, o požrtvovnosti, o samozataji i junaštvu…«
Psihološka baza novog rada
»Ovim se velikim dobrom moramo i mi okoristiti, valja se pobrinuti da odgojimo velike ljude: oslobađati duh od vremenitosti i nezasljepljenim pogledom promatrati razvijanje života, imao bi da bude cilj novih ljudi.«
Hoćemo novog čovjeka
»U ljudskim se dušama odigrava historija čovječanstva. Sve ono što mi nazivamo historijom, samo je projekcija svega onoga, što se događa u ljudskim dušama.«
»Veliki ljudi, koji umjedoše i u najsitnijem času života da duboko i nesebično žive, usprkos svim protuslovnim težnjama tijela i vremenitosti, neiscrpivi su i jedini radnici na zgradi čovječanstva. Oni su pozitivni borci historije. Ovakovih ljudi imade uvijek, oni javno, ako i neopaženo djeluju. Sva kultura, sve tečevine ljudskog duha njihovo su djelo.«
Temelj novog rada
»Moramo da svu pažnju posvetimo odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi nažalost ne poznamo ni malo bolje od kakovog pučkoškolca.«
»Želimo li dakle postati nosiocima velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati, da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet, da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizovati svoje velike ideje.«
»Mi nijesmo organizacija masa, koji bi imali samo svoje zajedničke interese, već hoćemo da izgradimo mnogo velikih pojedinaca. Ovi će onda upotrijebiti za svoje visoke ideje i ne izgrađene mase.«
»Stvoriti velike ljude, cilj je sve narodnog katoličkog pokreta.«
Ove ideje temelj su rada čitavog Merzovog života. Jest, daljim studijem i konkretnim zahvatanjem u hrvatski narodni život preko pokreta katoličke mladosti, popunjen je i izgrađen taj program. Ali ovo je bitno, i to će uvijek ostati aktuelno, i kada nestanu ljudi, ili kada vrijeme odnese organizacijske oblike, pod kojima se u sadašnjem vremenu provodi ovaj Merzov program.
Liturgijski je pokret tako nerazdruživo vezan uz socijalni apostolat, kao Euharistija u liturgiji Život s Crkvom, život liturgijski jest osnov svakog kršćansko obnovnog rada.
U tu istinu katoličkog rada uputile su Dr. I. Merza jedne liturgijske duhovne vježbe.
Domovi duhovnih vježbi slični su po svemu svijetu.
Podalje od grada, u zelenilu krošnja, sakrivena zgrada s križem i nebrojenim ćelijama, koje su i opet, sve slično namještene: s krevetom, stolom i klecalom, križem i sveskom Novog Zavjeta.
Kuća koja je u Merzovu životu i odigrala važnu ulogu bila je kraj Mädlinga u St. Gabrielu, a razlikovala se od ostalih tek u toliko što je bila veoma velika, a kraj nje je u zagrljaju proljetnog sunca jezero sanjalo melankolične sne.
»Iz početka smo postili, šutjeli i razmišljali. Tada se svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom…«
Bio je to Veliki tjedan, 300 je mladića u baroknoj kapeli meditiralo psalme koralnom lamentacijom. Merz je ušao u misterij muke i otkupljenja s rečenicama svetih tekstova, dubinom korala i ljepotom liturgije.
Ascetizam, logika nauke i moral zakona mnogo znače, ali je duševnost Ivana Merza morala naći svoj intimni izražaj u njegovom vlastitom životu s Kristom u liturgiji Crkve.
Uživljavanje u liturgiju bilo je mnogostruki zahtjev Merzove duševnosti. U njoj je do potpunosti izražen njegov umjetnički zahtjev: »liturgija je centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovom idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu.«
U liturgiji, u Žrtvi, je ostvarenje njegove težnje za svakidnevnim jedinstvom s Kristom i njegovom Crkvom.
»U njoj (liturgiji) se ogledava kao u kakovom zrcalu, život Kristov, ali ne onakav, kakav nam se u historiji čini, nego onakav, kako ga gleda objektivni gledalac, koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto, već s visina promatra život, videći nadnaravni savez svih događaja…«
Liturgija je objektivna, socijalna molitva Crkve, i baš rad svoje socijalnosti, apostolska.
Logika Merzova apostolskog djelovanja jest: liturgija, Euharistija, Katolička Akcija. Merz je prvoborac liturgijskog pokreta i Katoličke Akcije. Pape od Leona XIII. naglašuju liturgiju, Euharistiju i Katoličku Akciju, a jedno, drugo i treće izvire iz potrebe današnjeg katoličkog života: suosjećanje s Crkvom, neposrednost Isusova, prošireni front.
Paris, da, on ima za razne ljude, razno značenje. Redoviti turisti vide u njemu mozaik i zlato Sacre Coeura, galerije Louvresa i vestibil opere; studentima je on u glavnom boulevard St. Michel i tabareni na »brdu Mučenika«, političkim revolucionarima je isto što i beduinima oaza, a svima zajedno, je Paris jedan i jedinstveni grad na svijetu.
Merzu je Paris bio ono što drugima redovito nije, a do čega većina uopće nemože prodrijeti. – Njemu Paris nije divna renesansa kulisa, ni oslobođenje od bilo kakovih stega, već Paris velike duše i duboke, prave francuštine, koja je katolička.
Njemu je Paris ponajprije Sorbonna, Faculté des Lettres – osjećaj i misao francuskog čovjeka kroz vijekove: u stihu, ritmu i stilu njegove poezije i proze. Ali ne stih i ritam sami radi sebe, već u čovjeku i radi njega, u odnosu s vječnom istinom. Njega zanima »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrijanda do danas«; Krist kao životna problematika ljudi i djela od de Maistrea, Verlaina i Claudela.
Kada se Merz vratio iz Pariza, čitava je njegova okolina opazila izvjesnu promjenu na njemu. U vezi s time postavlja se problem utjecaja Pariza na Merza. Mislim da se taj utjecaj očitovao u dva pravca. Jedno jest: civilizacija, drugo: kultura uma i katolički socijalni problemi. Međutim, u pitanju ličnosti Dr. Ivana Merza, njegovog ascetskog – svetačkog lika, Paris je tek produženje onog psihološkog razvitka, koji se je započeo s talentiranim mladićem, umjetnosti i filozofiji sklonim, koji silno reagira na vječni nesklad života kakav bi trebao da bude, i kakav jest; koji doživljuje lomove, pa u krvi i boli rata potpuno osjeti Krista i shvati kršćanstvo molitve rada i odricanja. Život iza rata, nastavak je i provedba u djelo, krvave, ratne spoznaje kršćanstva. U Beču je formulirao prve teze apostolskog djelovanja, u Parizu izgrađuje moderno, socijalno katoličko naziranje.
Jest, iza Pariza opazila se promjena u vanjštini, ali ju je u lomu duše stvorila fronta.
Pariška promjena, je ponajprije promjena civilizacija; »s’ il vous plait madame, monsieur, bon jour, excuse – mai, madame monsieur«, kao stalni refreni francuske učtivosti i visoke zapadnoevropske civilizacije, prejasno tumače ogromnu razliku kulture, njihove i naše. A Merz se je kretao u prvim društvima francuske katoličke inteligencije i konvertita. Posjećivao je literarne priredbe na kojima su »većinom bile prisutne gospođe i djevojke lijepe i otmjeno obučene u svili i drugom«. Kod nas je uz takovu otmjenu nošnju skopčana asocijacija i lošeg morala, dok se kod Francuza literarni život vrti i upravo u tim salonima.«
Taj stil visoke francuske civilizacije i kulture, stil, kod kojeg po ponašanju i odijelu ne razlikuješ radnika od građanina, bezuvjetno utječe na sve koji ga vide i u njemu se kreću.
Utjecao je i na Merza!
Dvije godine života u Francuskoj, učinile su iz njega visoko civiliziranog Evropejca.
U pogledu izgradnje sveopće katoličke kulture, napose socijalne, Paris ga upoznaje s prvim katoličkim ljudima, knjigama i institucijama.
U cercle d’ études sluša predavanja o liturgijskom pokretu, katoličkoj štampi i radničkom apostolatu; prisustvuje »semeine social« upoznaje se s katoličkim riješavanjem socijalnih problema, imponira mu siromaštvo i divan duh francuskog svećenstva koje, u povjerenju i ljubavi sa svjetovnjacima, radi na rekristijanizaciji Francuske.
I onda, a to je bitno, i moramo na to svom snagom uprijeti prstom, buduć da spada u jedno od bitnih točaka Merzove baštine: Merz izgrađuje shvaćanje i oduševljenje za studij enciklika i silaba, izjava i drektiva papa, kao namjesnika Isusa Krista na zemlji. U njegovoj biblioteci najvažnije mjesto zauzima onih desetak svezaka plavih korica, pariške izdavačke kuće »Spes«, koje sadrže izjave i enciklike papa.
Što su enciklike?
Kada danas na to pitanje odgovaramo u našim organizacijskim školama, i kad tumačimo ovaj dio Merzove baštine, onda kažemo po prilici ovako:
Enciklike su smjernice, koje papa, kao glava Crkve daje kršćanima za orijentaciju i djelovanje, u problemima za život današnjeg vremena. One govore: o novom društvenom uređenju, o kršćanskom braku, o odgoju omladine, o filmu i štampi, o katoličkoj akciji, protiv zabluda rasizma i komunizma.
Enciklike su primjena Evanđelja i kršćanske filozofije na moderni život. To nas je Merz naučio, on nas je s enciklikama upoznao, i stvorio prvo oduševljenje za obnovni rad Hrvatske, na temelju socijalnih enciklika.
Nakon završetka studija, konačno, vratio se u Zagreb i postao doktor filozofije.
Ljudi su vidjeli profesora koji je nosio debele očale, i vječno neke knjige i revije pod pazuhom; drugovi su u njem gledali suradnika koji je malo neobičan, i studira filozofiju i bogosloviju Pescha, Noldina, čita enciklike i moli dnevno, dugo, dugo klečeći iz velikoga misala.
Roditelji su rekli: »Hans je nešto sasvim drugo postao!«
Merz radi. Radi sve ono što je potrebno u kulturnoj borbi 20 stoljeća, u modernom ratu ideja. On je organizacijski pionir orlovske organizacije, dopisuje, govori, konferira, nedjelju na nedjelju putuje, radi na organizacijskim forumima i osposobljuje nove borce.
On izgrađuje ideologiju tumačeći enciklike, piše novinske članke, prevodi, uređuje okružnice, piše knjige i brošure.
Fedor Cicak
ESSEY O DR. IVANU MERZU
Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 19, str. 2-3
(Nastavak.)
PROBLEM SVETAŠTVA I MERZOVA MISIJA.
Teško bi bilo objasniti značenje ličnosti Dra Merza uporedivši ga s modernim intelektualcima i obraćenicima poput Papna i Jörgensena, Claudela i Chestertona, pa niti onda ako ukažemo na čisto svetačke likove, kao što je bio profesor Ferrini.
Merz je, kao ličnost, više nego problem obraćeništva, a nije njegovo značenje ni u samoj svetosti, i ako je svetaštvo bitna podloga njegova djela.
Do sada smo promatrali njegov psihološki razvitak; bitku u čovjeku za čovještvo. Još više, za novo, posvećeno čovještvo u kršćanstvu, i još više – za samu svetost.
Merz je, Milošću Božjom, uspio doprijeti do ove posljednje etape, nacrtavši pred nama svoj legendarni lik. I mi danas, koji ga nijesmo vidjeli prolaziti Palmotićevom ulicom, u rana jutra s francuskim misalom, po riječima drugih, i njegovim, pokušavamo ga shvatiti.
On je za nas naš mistični veliki borac, što na vlastitim krvavim ramenima nosi svoj i hrvatski teški križ.
Odreći se nježnosti i ljubavi žene, okrenuti glavu ljepotama umjetnosti i prepisivati citate enciklika, biti danju i noću u najistaknutijem rovu katoličkog fronta – spavajući na daskama poda, filozofirati sa Summom, moliti s Brevijarom, i do iscrpljenosti udarati tipke pisaćeg stroja, to je bila žrtva i rad katoličkog intelektualca.
Goethe je u drugom dijelu Fausta napisao na jednom mjestu misao, da društvenu i državnu zajednicu stvaraju heroji i sveci.
Heroizam i svetaštvo pojmovi gotovo identični, tek što je svetaštvo kršćanski heroizam, a heroizam svjetovno svetaštvo. Svako svetaštvo, svaki heroizam jer mu je imanentno svojevoljno odreknuće vlastite ličnosti u interesu zajednice, jest socijalno.
Kod heroizma je svrha odreknuća vremenito dobro zajednice, pa govorimo o heroizmu za slobodu i socijalnu pravdu Naroda; svetaštvu je svrha vječno dobro, spas duša. Heroji su najdublja misao, žarka želja i sinteza plemenitosti Naroda, sveci su objava Božja, misterij spasenja našeg vječnog, među nama. Zraka sunčanog svjetla kroz gotske lukove Crkve, koja preko svetohraništa osvjetljuje pognuta tjelesa onih što mole u klupama Velike Lađe.
Starčević, Kvaternik i braća Radići, kao heroji narodni i učitelji, dali su sadržaj našem narodnom životu izgradivši temelje našeg hrvatskog nacionalizma i postavivši zahtjeve seljačke socijalnosti.
Bez obzira na nebitne i sporne stvari koje mogu biti razlogom protivuriječnih težnja u današnjem vremenu, hrvatski narodni život imade jasno određen put i historijske zadatke u Starčevićevom nacionalizmu i Radićevoj seljačkoj orijentaciji., ali unatoč općenitoga kršćanstva i kršćanske tradicije hrvatskog naroda, koja je i u novije vrijeme bila izražena opće narodnim parolama »Bog i Hrvati«, »Vjera u Boga i seljačka sloga«, problem Krista i katoličkog kršćanstva u permanentnoj je krizi od 1896.
Od kako su rastrgane veze feudalnog društva, a razvitak povjesnog zbivanja izbacio na pozornicu novi stalež, građanstvo, do dana današnjega ispunjuju stranice kronike neprestani potresi i uzbuđenja.
Od Spenglera do Berdjajeva, književnici i mislioci učeno definiraju na tonama papira ono što danas osjeća i najzabitnije mjesto za leđima Božjim, daleko od željezničkih šinja. Propast zapada, ili nastupanje nove epohe…
U Hrvatskoj, naravski s potrebnim zakašnjenjem, započeo je taj proces raspadanja starog i borba za novo u 48. godinama prošlog stoljeća, a presudnu je ulogu, i za borbu današnjeg dana, imala godina 1896.
Te su godine na Jelačićevom trgu 10 studenata spalili crveno-bijelo-zelenu trobojku, i radi paleža te trobojke započela je drama novije političke i kulturne povjesti.
Deset studenata odputovalo je u tuđinu, da nam vrativši se donese ideje nove Evrope, liberalno-kapitalističke, napredne i materijalističke – bezbožničke.
Potresen je hrvatski život do temelja. Morala se srušiti zgrada okovana čeličnim obručem tuđinske vojske i administracije, pasti je morao »apostolski« vladar, truli su bili staleži i redovi..
Opet se jednom u nizu stoljetnih kriza postavilo pitanje: da li životne odnose i probleme, čovjeka prema samom sebi, prema društvu i narodu, i prema Bogu, s Kristom riješiti ili protiv Njega.
U Hrvatskoj je postavljena alternativa: Kršćanin ili bezbožac, liberalizam i marksizam, ili katolicizam.
Najmarkantnija ličnost borbe za socijalno kraljevstvo Kristovo i novu Hrvatsku, borbe koja je počela s Mahnićem, jest Dr. Ivan Merz.
Narodni život potresen je u temeljima, već neposredno prije rata, u borbi za novog čovjeka i novu Hrvatsku.
Dr Ivan Merz zahvatio je u taj pokret hrvatskih katolika za Krista, i u njem izvršio zadaću skretničara, ili bolje: pokušaj skrenuti katolički pokret i postaviti ga na temelje ne političke katoličke akcije Pia XI.
Bez obzira na konkretne organizacije, o kojima je teško pisati, jer su događaji još suviše blizu, a problemi najaktuelniji, obilazeći sporne stvari, treba naglasiti ono bitno što sačinjava Merzovu baštinu:
1. Merz je povjerovao Evanđelju, shvatio Krista i bio kršćanin, koji je proveo život u molitvi, pregaranju i radu. Shvatio je da se riješenje problema društva i naroda nalazi u čovjeku, da je kršćanska formacija ljudi, duboki unutarnji život svakog pojedinog čovjeka, osnov lične i socijalne sreće. Sva se kultura, sve dobro ljudi i naroda, temelji na žrtvi pojedinaca. Onih malih i nepoznatih ljudi, koji na svojim leđima nose sav teret historije. Merz je proživljavao poziv u Kristu takovog malog i nepoznatog čovjeka, koji se žrtvuje u Kristovom socijalnom apostolatu za dobro malog hrvatskog čovjeka.
Nama je, a ne mislim time samo nas Križare već cijelokupnu novu generaciju Hrvatske, ostavio kao baštinu, svojim životom dokazanu istinu, da je duboko proživljavanje kršćanstva temelj hrvatskog narodnog života.
2. Kršćanstvo je vjera, kršćanstvo je život u Bogu; Ono nije ekonomija, ni kultura, a najmanje politika. U toj točci bila je i bit će, sva revolucionarna aktuelnost Dra Merza. Merz je bio protiv političkog klerikalizma, protiv zloporabe religije u političke svrhe, protiv političara u vjerskim organizacijama.
Bilo je to aktuelno nekada, teoretski i praktički, aktuelno je i danas, a biti će uvijek do god će ljudi ekonomiju spasa duša vezati uz vladare i dinastije, političke misije i stranke i druge ovozemne težnje, a ne uz Krista u Euharistiji liturgije i žrtvi socijalnog apostolata.
U toj je točci historijska važnost i historijska misija Dra Merza.
Hrvatska je bila u grčevitom trzanju unutarnje i vanjske borbe različitih životnih koncepcija i njihovih primjena na život. Nacionalna borba, počeci socijalnih i klasnih pokreta, kulturni boj! – Svim tim nesrećama pridružila se najveća: diskreditiranje religije političkom strankom, monopoliziranje religije na člana stranke.
(Nastavit će se.)
ESSEY O DR. IVANU MERZU
Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 20, str. 3
(Svršetak)
Merz, čovjek enciklika i papinskih dokumenata, uspijeva da teoretski sruši krive teze ondašnjeg političkog klerikalizma, a praktički da dade života radikalno katoličkom pokretu mladosti.
Bez obzira na tragiku stvarnosti neshvaćanja i ljudske zlobe, ostat će vječna svim generacijama kršćanske mladosti u Hrvatskoj misao socijalnog apostolata, misao najuzvišenije dužnosti kršćanina: spasavanje duša naše braće u selima i tvornicama, za pisaćim stolovima i školskim klupama.
3. »Gdje je Petar, tamo je Crkva«. – Merz je bio čovjek, čiste crkvene, katoličke i papinske orijentacije.
Ostavio nam je baštinu, a i u tom je dijelu veoma aktuelan: ljubav vidljivoj glavi mističkog tijela Kristovog, ocu svih naroda, jedino nepogrešivom tumaču svete Objave Spasiteljeve.
To je Merz, svetac Crkve i heroj Naroda, koji je u duhovnom razvitku hrvatskog naroda pokazao na ideju Crkve i katolicizma, kao bitnu u životu svakog od nas lično, ali i u životu našeg Hrvatskog Naroda.
Nije deplasirano, i nije politička kalkulacija, kada uz Starčevića i braću Radiće mećemo ime Dra Ivana Merza. Starčević je u svojoj nauci potpuno izrazio konačni cilj hrvatskog nacionalizma, braća Radići dali su hrvatstvu socijalni sadržaj ukazavši na selo kao subjekt narodnog života. Dr. Ivan Merz doprinosi treću komponentu sadržaja hrvatskog života: vjeru u Boga, život po njegovim zakonima, Krista kao sadržaj i konačni cilj života, Crkvu koja djeli sakramente, nepogrešivo tumači dogme i vodi ljude vječnom spasenju.
EPILOG
Dru Ivanu Merzu
Kako nam je teško od onoga vremena, kada se kristalna ledena kaplja prolila posljednji puta iz Tvojih zjenica. To je bilo onoga dana kada su Ti na rastanku šaptale platane mrtvačke psalme.
Nikada ne ćemo razumjeti logike Božjeg Promisla, što suverenom gestom vječne ljubavi čini za nas najbolje, a da to nikada ne razumijemo.
Bio si među nama kao evanđeoska luč, što na stol se stavlja da svijetli svima koji su u domu.
I sada Te nema.
Tvoja je prisutnost među nama bila živo opravdanje našeg rada, a sada bi morali sami, kao što si činio Ti jedini, na okrvavljenim leđima nositi veliki razlog, kao što si ga Ti nosio našim Jeruzalemom.
A kako je teško.
Tko će se mjesto Tebe odreći radosti života i ljubavi? Tko će nastaviti put Tvog velikog križa?
Sunčana se djeca igraju u Očevu parku. Zamazanih ruku grade pješčane kućice, tunele i tvrđe. Prskaju se vodom, progone i tuku. Diže se vika u smjehu i plaču. Da, ima među njima i zlobnih razbijača!
Morali bi obrisati ruke jer su nam zamazane od zemlje, oprati lice i srediti odijelo izderano u ogorčenoj tučnjavi za hrpu pijeska.
A netko mora zaboraviti na sve te lijepe igre, i stati u prvu liniju, na Tvoje mjesto da bude živi dokaz velikog smisla.
Teško nam je jer smo izmoreni u dugom kreševu kroz tmurne godine, ležeći u bojnim rovovima na ovom hrvatskom dijelu bezkonačnog Božjeg fronta. U tvornicama i razredima, na selima i u uredima. Napadani izvana, a ranjavi unutra onom drugom, možda još težom borbom, što je dnevno nosimo sobom, uvijek u opasnosti, da ojađeni ostavimo bojni red, odbacivši mač Istine i oklop Pravde, pa da nesretni i razačarani legnemo u topli pijesak pustivši suncu da nas bezbrižno grije.
Ali mi se ne damo jer je uvijek pred nama Tvoj golemi lik u srebreno bijelom oklopu.
Viteže naš! Uvijek si pred nama, i kada naše čete ponosno prolaze ulicama grada, i kad uz lojanice u zimske večeri sjedimo kraj Pisma i razmišljamo o namjerama Svevišnjega, i kad u pažljivom radu željezom, zemljom i olovkom, živimo za kruh naš svagdanji, i kada nemoćni da prosvjedujemo primamo udarce mjesto razumijevanja.
A sad smo stigli novoj postaji našeg puta. Okrvavljena su koljena, i Tebi se obraćamo dragi brate Ivane. Ne dozvoli da se ikada udaljimo iz života Milosti, molitve i rada, iz svijeta misli i borbe, istine i ljubavi.
Ponizno klečeći na kamenom podu svetišta Spasiteljeva, molimo Te da plaštevi naši križarski sačuvaju netaknutu čistoću, poput bijelih krinova na oltarima Njegovih svetaca.
Ti znaš, da je naš život ispunjen samo kada smo svi zajedno vršeći veliki Poziv!
Pomozi, sveti brate, da ga ispunimo! – Amen.
Bilješka: Ovaj essey pisan je u svibnju prošle godine. Danas je ponovo svibanj, no upravo godinu dana kasnije. Od onda do danas mnogo se je toga promijenilo, ali se nije promijenila naša ljubav prema dru Merzu, niti smo izmijenili poglede, koji su izgrađivani u vezi s njime; ni iz daleka. No prilike, su takove, da moram ovim essey-om zaključiti moj dosadašnji i ako neveliki rad u Križarstvu. Za nekoliko dana apsolvirat ću svoje studije pa prema novim pravilima ne mogu više biti član križarske organizacije.
Fedor Cicak
SINTEZA NACIONALIZMA I KATOLICIZMA U MERZU
»Ako u crven-bijeli-plavi
upletemo gorući krst, koji će
sve zlo uništiti, onda će Hrvatska
svoja ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti«.
Dr. Merz Ivan.
Tko prati suvremeni razvoj hrvatskih prilika, opazit će, da se skoro za svakoga u bilo čemu istaknutog Hrvata ustvrdilo ili se nastoji ustvrditi, što je prije bio, kojoj je političkoj struji pripadao i što je učinio za hrvatski narod. Budući da se ta više-manje političko-stranačka kritika dotakla ili nehotice ili tendenciozno i Merzova djelovanja u pogledu hrvatstva, a ponešto i katolicizma, nužno je iznijeti nekoliko činjenica iz njegova života, koje će za to dati jasan odgovor.
Dokazivati Merzovo rasno hrvatstvo, bilo bi uzaludno i besmisleno, jer on nije bio ni čisti Slaven, a kamoli Hrvat. 27. III. 1914. bilježi u svom dnevniku: »Ne mogu biti Nijemac, jer su oni podjarmljivali Slavene«. Nekoliko dana kasnije, 18. IV. iste godine, govori: »Kad budem u akademiji, držat ću hrvatske listove i pratiti prilike najmilijeg mi naroda«. Kako se nacionalna pripadnost ne osniva i ne smije određivati samo imenom, krvnim porijetlom i drugim rasističkim atributima, nego i osjećajem, mislima, težnjama i radom pojedinca za ono što mu je najmilije, potrebno je promotriti, što je to za njega bilo najdraže i najsvetije. Odmah treba naglasiti, da Merza čini Hrvatom ono slavenske krvi, što je teklo u njegovim žilama, povezano s osjećajem pripadnosti hrvatskom narodu i djelotvornom ljubavlju za Hrvate. U čitavom se njegovom životu opaža smirenost i energija, prirođena u glavnom Nijemcima, ali on ih ne voli. Njegova se energija trošila na hrvatskom tlu, za čisto hrvatsku i katoličku stvar. Ako nam je dobra donosila i tako, se blisko nama prilagodila, te bismo mogli reći, da je samonikla, onda je naša – hrvatska.
Prvih dana svoga školovanja u Beču Ivan pohađa grob Zrinskog i Frankopana, te zanosno kliče na njihovu grobu: »Slava vam, pošteni Hrvati! I kameno će srce procviliti kad vidi, kako dobri ljudi stradaju. Ne, ne, stradali nijesu: oni žive još u uspomeni poštenih Hrvata i iz njihove su krvi procvali i procvasti će cvjetovi i ruže«. Ne traži na groblju najprije raku glasovitih Nijemaca, nego znamenitih Hrvata-mučenika. To jamačno ne bi učinio niti bi hrvatskim herojima, kojima su baš Nijemci odrubili glave, onako zanosno klicao jedan »hladni German«, kako su ga neki nazivali.
Kao što je Merz bio miran, staložen i tih, tako je i njegovo hrvatstvo bilo mirno i tiho, a »častan, povučen i tih inteligenat je tanica, koju treba čuvati i poštivati većma nego negativne nametljive tipove sa ambicijama arbiterstva i vodstva svoje okoline.« (Dr. J. H. Hrv. Smotra 1938, br. 3.). To ne znači, da je bio nacionalni mrtvac. Njegovo je hrvatsko uvjerenje bilo pozitivno i stvaralačko. On se nije zadovoljavao samo time da kaže da je Hrvat. On je nosio u sebi realnost svoga vremena i nije sanjao o sjajnoj hrvatskoj budućnosti, nego je mirno i ustrajno radio za nju. – Njegova hrvatska svijest nije bila poput nemirnoga i uzburkanog vala, koji se uvijek razbije o hridinu, nego je bila kao hridina, o koju uzalud udaraju valovi. Merz je rijetko vikao »živio«, ovaj ili onaj. Njegov rad je možda indirektno i nehotice utirao put za rad onima, kojima se danas viče. Politika kao takva vrlo ga je malo zanimala, a stranačku je posve odbijao. On izjavljuje, da želi samo »pozitivno raditi«. Čini se da baš u tome i leži razlika, koju je on, prema tadašnjim uvaženim katoličkim stručnjacima, pravio između nacionalizma i patriotizma. Patriotizam je za njega moralna krepost, koja hoće da ispuni sve zahtjeve, koje traži domovina, njoj hoće da iskazuje svu ljubav, koju nacionalizam zaslužuje. Merz smatra prema De la Briere-u »nacionalizam političkim sistemom u vođenju državnih poslova kojemu je prvobitni cilj veličina i interes naroda. Među poslove se patriotizma može najprije ubrojiti i ostvarenje ovoga ili onoga ideala, koji pomaže materijalnom i moralnom blagostanju zemlje. Nacionalizmu je temeljna dužnost, da se podigne politička moć naroda«. On drži da se »nacionalizam više osniva na slavohlepnim ambicijama, a patriotizam na prirodnim sponama i dobročinstvima« – (don Sturzo). Nije smatrao narodni nacionalizam temeljem etike i vrhovnim ciljem ljudskoga društva, »jer tada podređuje pojedinca željeznom zakonu kolektivne tiranije i po njemu narod postaje sam sebi svrhom. U takvom se slučaju domovina ne voli nego obožava« – (don Sturzo). Imperijalistički i šovinistički nacionalizam ne prihvaća, kao ni onaj nacionalizam, koji bi htio sve sebi podrediti, pa i samu Crkvu. Merz se nije podavao takvim upravo, poganskim shvaćanjima nacionalizma. On nije obožavao svoju Hrvatsku, nego ju je volio i radio za nju svim žarom i poletom. Takav je rad za domovinu njemu pravi patriotizam. On je realni idealista, a nije sentimentalni patriota. Narodne junake stavlja na oltar domovine a ne Crkve. Donekle je gledao u nacionalizmu silu, koja ne smije biti nosilac patriotizma. Patriota mu je onaj koji može svladavati svoje strasti. »Ako nemoralni ljudi budu nosioci patriotizma, mi idemo stopama Rimljana«.
Ako je istina, da čovjek najviše teži za domovinom onda, kada se nalazi izvan njezinih granica, k tomu još među pokvarenim ljudima s kakvim je bio Merz u vojnoj akademiji u Beču, onda su slijedeće, njegove riječi, koje bilježi 24. X. 1914. najevidentniji dokaz za njegovo hrvatstvo. Iz ushićenja za čežnjom hrvatske grude kliče: »A što mi radi moja mila Hrvatska? Narod Hrvatske, te Bosne, još je nepokvaren. Dobri i pošteni ljudi. Lijep folklor. Narodne pjesme prve na svijetu. Ali gradovi su Hrvatske i Bosne pokvareni. Iz Evrope mnogo zla dolazi. Pokvarenost iz gradova ući će u sela i – zbogom Hrvatska! Ne! U crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti. Daj, Bože!«
Merz ne kaže samo Hrvatska, niti mila Hrvatska, kao što bi rekao stranac ili jedan prijatelj Hrvata, nego veli »moja Hrvatska«. On je smatra svojom, a ne kaže samo da mu je draga. On je njezin, a ona njegova. Nije zato njegova, što bi on eventualno živio u njoj i što bi mu bilo materijalno dobro, nego zato što je voli, što ga je ona posve asimilirala i ulila mu u čisto srce čiste hrvatske ideale priprostog hrvatskog naroda. Kada je radi nekog prekršaja bio u vojnom zatvoru, neki mu Hrvat vojnik u četiri sata po podne donio žemičku i povodom toga piše u dnevniku: »Baš su dobri ti naši Hrvati. Vole svakome da učine ljubav. S njim sam govorio o saboru, parlamentu i Madžarima. On misli kao i svi Hrvati. Priča mi, da ovdje u akademiji ima dosta Hrvata. Naravno, sve pozna, jer su bili u zatvoru«. Drugi se put upoznao s jednim prostim hrvatskim vonikom, koji nije znao ni pisati, a razumio je telegrafske znakove i dao Ivanu u nevolji sav svoj novc. On se tom prilikom divi: »Kako li su spretni ti naši Hrvati! Obični seljak pa tako bistro rasuđuje. U tom Hrvatu kao Djalski u »Starom panduru« vidim sudbu Hrvatske«. Vojnik mu priča: »Da sam ostao kod regimente, bio bih kapral, a ja neću, da s drugim zapovijedam, ja volim da slušam…« »Kako su to dobri ljudi! Sve bi dali onome, koji ništa nema. Dvadeseti vijek treba da se u takve ljude ugleda. Od seljaka očekujemo renesansu-društva.« Istina, za mnoge su ljude Hrvati dobri, pošteni i mirni ljudi i ništa više. No Merz nije Hrvate takvim smatrao, nije ih samo volio i hvalio kao poštena, izgrađena katolička duša, nego je on među Hrvatima djelovao, trpio i radio za njih. On je bio hrvatski radnik, borac i stvaralac u redovima hrvatske orlovske organizacije.
Najomiljenije pohađanje Merzovo u Beču za vrijeme studija bilo je akademsko društvo »Hrvatska«, koje su osnovali hrvatski studenti u Beču. Sam rado i aktivno učestvuje u njezinu radu. a iza rata, kao student filozofije, postaje njezinim tajnikom. Da je bio German, njegova bi mu nutrina nalagala, da se upiše u koje njemačko studentsko udruženje, a ne u »Hrvatsku«.
Ivan ni ne pomišlja na to. On je mogao biti časnikom ili profesorom u Austriji isto tako kao i u Hrvatskoj, kako su mnogi Nijemci, rođeni u Hrvatskoj, iza rata i učinili. Merz to neće i ne čini tako iz ljubavi prema Hrvatima, nego što se osjeća Hrvatom i zato ostaje u Hrvatskoj.
Za vrijeme mehaničkog produljivanja financijalne nagodbe 1915. god. Merz oštro kori nesposobne narodne predstavnike, što nijesu žestoko protestirali protiv toga, jer se tim postupkom »njima – Hrvatima, koji toliko ginu i stradaju za nagradu daje novi apsolutizam«. Očito se obara na vjekovni hrvatski sentimentalizam koga se Hrvati ne mogu da otresu baš onda, kada se radi o njihovoj vlastitoj koži.
Merzovo nacionalno uvjerenje nije bilo improvizirano i namješteno, nego se tako hrvatstvu prilagodio, tako ga je duboko upio, da je ono postalo čvršće i karakternije, nego li kod mnogih, koji su ga primili kod kuće, ali im je ostalo kao zapretano i nerazvijenoj jer ga nijesu formirali žrtvom i pregaranjem. Merzu nije bila preča lična udobnost od uvjerenja i ponosa. Da je tako, svjedoči i ovaj događaj iz Ivanova poslijeratnog školovanja u Beču: članovi »Hrvatske« razvili su zamjeran rad, koji nije bio po volji nekim drugim studentima iz ove države, pa su nastojali, da ometu Hrvatkaše. U Beču je postojala »Jugoslavenska menza« za naše studente, kojih je bilo oko 100. Blagotvorni rad Hrvatkaša širio se među ostale studente, koji su bili hrvatski nastrojeni. Oni drugi nijesu ostali mirni, nego su tražili način i prigodu, da im ometu rad. Jednoga dana izdadu parolu, da se u menzi ne da hrana onima koji ne potpišu neku izjavu. Hrvatima je bilo teško, jer se u ono vrijeme teško mogla dobiti hrana na drugom mjestu osim u menzi. Svi liberalci i poluhrvati potpisaše. Najžešće se opru članovi »Hrvatske« a među prvima Merz, kojemu su najprije donijeli da potpiše. »Ne potpisujem« bijaše odgovor. Orjunaši se skamenili, jer su mislili da će moći svakoga prisiliti.
Na izvanrednoj skupštini istog dana (12. VI. 1919.) izbaciše Ivana iz menze. Da je ta »neka izjava« bila uperena proti Merzova hrvatstva, nema sumnje. Muški odgovor »ne potpisujem« odaje njegovo duboko uvjerenje pripadnosti hrvatskom narodu.
Jedan Merzov drug iz Pariza pripovijeda, kako je Merz za vrijeme jednog hodočašća, koje je putovalo pod drugom zastavom, a ne pod hrvatskom, skočio i u tren oka postavio hrvatsku. Jasan odgovor za Merzovo hrvatstvo onima, koji bi htjeli, da Merz nije bio ni German ni Hrvat, nego nešto treće.
(Svršit će se.)
Vlaho Lovrić.
SINTEZA NACIONALIZMA I KATOLICIZMA U MERZU
(Svršetak)
Kada bi se reklo, da je Merz bio samo hrvatski intelektualac, ne bi se u potpunoj cjelini obuhvatilo sve ono, što je sačinjavalo potpunog Merza. Naprotiv reći da je Merz bio hrvatski katolički intelektualac, izražava harmonijsku sintezu hrvatskoga i Božjega čovjeka. Njegova parola: ili katolik ili ništa, može se isto tako, samo u promijenjenom obliku, primijeniti i na njegovo hrvatstvo: ili Hrvat ili ništa. Svakodnevno sve dublje i svestranije katoličko izgrađivanje učinilo je »Merza najvećim organizatorom intenzivnog duševnog života«. Ta njegova duhovna, nutarnja organizacija doprinijela je, da je postao i ostao ideologom radikalnog katoličkog pokreta u Hrvatskoj. Već kao student u Beču snažno utječe svojim religioznim životom na članove »Hrvatske« od kojih je tražio »ne samo logiku uma i riječi, nego i logiku života«. Naravno, da se nije s liberalcima slagao. Njih je već za kratko vrijeme nestalo, jer nijesu mogli djelovati prema katoličkim direktivama, koje je »Hrvatska« sve više i više poprimala. Marljivo počinje pratiti katoličko gibanje u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Uzimajući u ruke najprije Kempenca, Tominu Summu i socijalne Enciklike zašao je u ispravno djelovanje mladoga katoličkog naraštaja.
U Merzu su se stopili nacionalno-intelektualni i religiozni motivi, ali religiozni nikada nije bio podređen prvomu niti je prvi radi drugoga gubio na snazi i oduševljenju. U njemu je uvjek pobjeđivalo ono što je više. On je govorio, da naš pokret za preporod Hrvatske ne smije biti natrunjen modernizmom i liberalnom dekadencom. Nije se zadovoljavao polovičnim i pukim teoretskim kršćanstvom, nego živom, praktičnom i produhovljenom religijom. Nju nikada nije smatrao sredstvom nacionalizma. »Mi ne nećemo i ne smijemo nikada biti katolici zato, da pomognemo narodu, već ćemo i zato pomoći narodu, jer smo katolici.« Kao jedan od prvih propagatora čistoga katoličkoga pokreta u Hrvatskoj, postavlja mu ispravne principe i čvrst temelj, određuje mu vrlo precizno granice prema svakom drugom kulturnom, prosvjetnom i ekonomsko-političkom djelovanju. Te temelje i granice ne treba mijenjati. Da nije solidno prostudirao nauku Crkve i da nije bio verziran u svakom pitanju s kojim Crkva dolazi u dodir, zar bi znao lučiti vrhunaravno od naravnoga i trajnije od prolaznoga? Njegova konstruktivna duhovna formacija nije uzmicala ni pred kakovim zaprekama. Ona mu je sigurno pružila snagu i odlučnost za onaj njegov u Beču odriješiti »Ne potpisujem!« Bjelodan primjer kako snažna katolička nutarnjost ne strepi da prizna i svoje nacionalno uvjerenje i ondje gdje joj se prijeti.
Čini se, da se danas najviše rasuđuje s političkog stanovišta koliko tko vrijedi, što je posve nedostatno. Budući da Merz nije promatrao i proživljavao svoj nacionalni osjećaj s neposrednog političkog stanovišta, moglo bi mu se predbaciti da nije bio dobar Hrvat. Ako je istina, da je bit današnjeg hrvatskog nacionalizma državopravnost hrvatskoga naroda, te prema tome mora biti izvan i iznadstranački, onda je Merz bio na pravom putu, jer on nije vezao hrvatstvo uz nijednu političku grupaciju, nego uz hrvatski narod, čija je svojina i sam bio. U njemu su se katolicizam i hrvatstvo tako ispreplitali, da bi ga se, ako bi se pokušalo lučiti jedno od drugoga, učinilo duševnim i tjelesnim slijepcem. Merz je svoj nacionalizam, svoje hrvatstvo prožeo dubokom i mirnom kršćanskom formacjiom, kao što je Kvaternik svoje prožeo revolucionarnom notom. Njegov »primat razuma i vjere« stoji uvijek na prvom mjestu pred zanešenjačkim osjećajem. Za njega »zdravi nacionalizam« nema ništa, što se ne bi slagalo s katolicizmom. Zato on i nije bio ekskluzivni i izrođeni nacionalista, a još manje onakav Hrvat, koji svoj nacionalizam svodi na materijalistički pozitivizam. Katolički univerzalizam njegovu je hrvatstvu samo koristio, a nije mu smetao da uviek i svagdje ostane beskompromisni Hrvat. Ivan je znao, da »između vremenitoga nacionalizma i duhovnog internacionalizma ne može da dođe do sukoba, ako se dade caru što je carevo, a Bogu što je Božje«. (Chevalier). Ako je svoje hrvatske osjećaje kristijanizirao, ne znači, da ih je umanjio ili uklonio, nego ih je sveo na pravu mjeru. Nije nikada deificirao ljudske i zemaljske interese bilo koje vrste, jer takvo deificiranje »zanemaruje svaki poredak prirodnog i božanskog reda«. (De la Briere).
Uza sve to što su u njemu katolicizam i hrvatstvo bili tako usko povezani, on je i najrodoljubiviju stranku oštro lučio od katolicizma, »jer je najlukaviji i najopasniji onaj nacionalizam za katoličku Crkvu, koji teži za tim, da katoličkim vrednotama dade podređenu ulogu u javnom životu, te bi time htio, da on bude službena vjera, kao što je u rimskoj državi bio politeizam, do koga nitko nije držao, ali ga je svatko morao priznavati«. (Don Sturzo). Merzovo nacionalno uvjerenje počivalo je na povjesnim činjenicama, a ne na zanešenjaštvu kao kod ekskluzivnih nacionalista.
On je bio uvjeren, da bi i bezvjerci gradili crkve, a izraziti ateisti išli u Crkvu, ako bi se katolicizam podvrgavao narodnim težnjama. »Oni koji nacionalističku ideologiju izdižu iznad svega, završuju demagogijom kao uzorom djelovanja, koja s vremenom moral suzuje u okvir politike; religija joj postaje sredstvom gospodarenja; kršćanstvu oduzimlje božanska načela i prilagođuje ih ljudskom shvaćanju nejasnog deizma«. (Potocki). Tako nešto u svojoj nutrini Merz nije mogao dopustiti. Njegova je deviza prema katolicizmu bila: osjećati s Crkvom, a u hrvatstvu: osjećati s hrvatskim narodom. On je, dakle, mislio i radio hrvatski i katolički.
Kako je Merz u sebi spajao katolicizam i hrvatstvo najbolje će osvijetliti neki njegovi sastavci i radnje. Za proslavu tisuće obljetnice hrvatskog kraljevstva sastavlja brošuru za HOS pod naslovom: »Hrvatskoj omladini prigodom tisuće obljetnice hrvatskog kraljevstva« (podnaslov bi imao biti: Katoličanstvo i hrvatstvo). On želi da tom prigodom dovikne hrvatskoj omladini: »Katolička vjera bila je vjera tvojih otaca; njoj sav hrvatski narod ima da zahvali svoju slavnu prošlost. Želiš li, da u ovo sudbonosno doba hrvatski narod ponovno ojača na svim područjima života, to neka postavi kao temelj svojemu radu velika i jedino istinita načela Crkve Kristove, Crkve katoličke. Neka ti geslo, hrvatska omladino, u ovoj jubilarnoj godini bude: preporod naroda u Kristu po katoličkoj, konfesionalnoj organizaciji. Svaki narodni rad, koji se ne obazire na vječna načela Katoličke Crkve i kršćanskog ćudoređa, urodit će prije ili kasnije sudbonosnim posljedicama i po sav narod.
Zato svi na okup – u Orlove!« – Za hrvatsku povijest i prošlost ne bi se mogao tako zanosit jedan Nijemac, niti bi hrvatskoj omladini zanosno klicao ne-Hrvat. Za Merza »regnum Croatiae Catholicissimum«, čitavo u krvi okupano, svjedoči, da se Hrvatska od katolicizma ne može emancipirati, jer bi se zanijekala sva povijest Hrvatske i hrvatstva. »Ako se drugi narodi ponose, da su raširili vjeru s tisućama misionara, mi se Hrvati ponosimo, da smo središte vjere obranili morem krvi«, Hrvatska prošlost, hrvatsko umjetno i narodno blago Ivanu jasno govore, da je hrvatska narodna duša kršćanska-katolička. »I ta je katolička duša više od tvrdih zidina i od ubojnog oružja učinila da je mala Hrvatska bila duge vjekove i ostala predziđem kršćanstva«. Za njega puno znači, kada se hrvatski narod diže i na oružje protiv onih koji bi htjeli, da se odreknu Zapada i priklone Bizantu.
Poznavajući dobro povijest hrvatskoga naroda, osobito djelovanje katolicizma na hrvatskoj grudi, Merz je posve upio zajedničku svijest hrvatskoga kolektiva, čijim se pripadnikom sam smatrao. On je za tu zajednicu radio i stvarao, a nije se tukao u prsa i na taj način ispoljavao svoje srce prepuno hrvatskog osjećaja. Ako se za koga može reći da je bio čitavi hrvatski i katolički čovjek, to se sa stopostotnom sigurnošću može reći za Merza. Prodahnut duhom Božjim i hrvatskim, on je sve svoje fizičke i intelektualne sile upotrijebio da proslavi Boga, svoga bližnjega i svoj hrvatski narod. Na Merza se mogu doslovce primijeniti Merscherove riječi: »Čovjek, koji je imao tek jednu radost: napredak Crkve (a mi dodajemo: i hrvatskog naroda), tek jednu žalost: štetu Crkve (- i nesreću hrvatskog naroda); jednu strast: ljubav k Crkvi (- hrvatskoj domovini), jednu fiksnu ideju: rad za Crkvu (- sreću i prosperitet hrvatskog naroda), jednu grižnju savjesti: umirati, a da nije učinio ništa veliko za obranu Crkve – i domovine«. Čovjek koji na samrti izgovara posljednje riječi: »Život svoj dajem za hrvatsko Orlovstvo«, zaslužuje poštivanje ne samo orlovskih sljedbenika, nego i generacija cijelog hrvatskog naroda. Ako se prema Goethe-u »doista može visoko cijeniti samo ono, što sebe ne traži«, onda se neće pretjerati, ako se kaže, da se Merz odrekao sebe, da služi vjeri i domovini u pravom smislu tih riječi. Ako je opet istinito »da se nikada ne ljubi ono, što se ne pozna«, Merz ne bi mogao ljubiti hrvatski narod, a da ga nije poznavao. Žrtvovao je za njega i za Boga svoju mladost i sav svoj rad. Na njega se u punoj mjeri mogu odnositi Lacordaire-ove riječi, da su »za pravog kršćanina Crkva i domovina dvije majke, koje on ljubi dvostrukom, jednakom i neodoljivom ljubavi«. Merz je na dopušten način ljubio hrvatski narod u čemu se i sastoji pravo rodoljublje. Crkva mu je bila staza života, a hrvatstvo korijen idealizma. Ne bi kao kršćanin i Hrvat pravo radio, kada ne bi radio iz ljubavi za Crkvu i Hrvatsku.
I ako se nije nikada, kako je rečeno, aktivno bavio politikom, on je svojim studijem i radom pripravljao i udarao temelj čisto pozitivnom nacionalnom djelovanju u svakom smjeru. Dopuštao je, »da bi čovjek mogao žrtvovati krv samo onda, kada bi bio duboko uvjeren o ideji«.
Ako se prema tomu njegovim kršćanstvom prožmu uzvišene ideje najvećih i naomiljelijih hrvatskih radnika, pa i političara, i ako se narod uvjeri o svojoj pravoj i jednoj ideji, Hrvatska koraca sigurnoj i suverenoj slobodi. Merz se nikada nije odrekao hrvatske prošlosti ni vjere hrvatskih pređa kao što to čini naša plitka inteligencija. Merz je imao moralne i intelektualne sposobnosti za ideju koju je zastupao: da čitavu narodnu dušu učini katoličkom i samo hrvatskom. Njegova čvrsta, poput kremena karakterna stabilnost koracala je putem, koji mu je ideja zacrtavala.
Predbacivati, dakle, Merzu nehrvatstvo znači ili ga ne poznavati ili to tendenciozno činiti. Ako ikoga ide mjesto ne samo među velikanima Hrvatske, nego i svete Hrvatske, onda ga ime dr. Ivana Merza bezuvjetno zaslužuje, jer je on u sebi skupio i sabrao, a u praksi provodio, samo ono, što Hrvatskoj može koristiti.
Lovrić Vlaho, cand. phil.
HRVATSTVO DR. IVANA MERZA
Prilike su takove, te mnogi šute na članak Š. Lukina o Dr. Merzu (»Borac s bijelih planina«) u broju 7. – 10. g. 1938. »Hrvatske prosvjete« (uređuje ju Dr. Ljubomir Maraković),[1] koji bi imali na nj mnogo toga primijetiti. Mislim, da ipak nikako nije u interesu Kristova kraljevstva u Hrvatskom narodu, da nitko ništa ne progovori. Neobično svijetli lik Dr. Merza mora da ostane – radi objektivne istine! – čist ne samo od subjektivnih (ovisnih o njemu, hotimičnih) ljaga, već i od onih (objektivnih) ljaga, koje na njega subjektivno ne bi bacale nikakvo ružno svijetlo. No još nešto: treba od njega odbiti i one neopravdane prigovore, koji ni subjektivno ni objektivno ne umanjuju njegovu veličinu, ali umanjuju vrijednost njegova djela i oslabljuju moć djelovanja njegove osobe i njegovih ideja na hrvatsku katoličku omladinu. A baš prigovori te vrste neprestano se vraćaju u dotičnom prikazu Š. Lukina (11 stupaca »H. P.«), a jednako i u 4stupačnoj »Napomeni« urednika »H. P.« Dr. Lj. Marakovića.
Š. Lukin priznaje Dr. Merzu »čeličnu energiju i dobre namjere«, on dopušta, da je Dr. Merz iza rata »bio snažno zahvatio svojim radom u našem narodu«, »ali – njegove su riječi, – moram priznati, kao da nije uvijek imao sreće postaviti sve na pravo mjesto – da se trajno razvije«. I onda pokušava to rastumačiti: »Možda je ipak i to bio ponekada uzrok, što je on bio tek odgojen Hrvat, a ne rođeni po kućnoj tradiciji. Sve je morao učiti i naučiti, pa dakako da je teško shvatiti u tančine bilo i dušu jednog gonjenog naroda i prema tome i njegove pokrete – uskladiti!« Da li i njemački raport Ive Merza pred dotada nepoznatim Š. Lukinom, a svojim novim šefom, na fronti, u austrijskoj vojsci, gdje je njemački bio služben jezik, ima pokazati, da Dr. Merz nije bio potpun Hrvat? U daljem slijedu pripovijedanja, govoreći o velikoj snazi katoličkog pokreta, veli, da je ova bila tolika, te je prof. Maraković za nju predobio i »ovoga mladoga čovjeka, koji nije bio Hrvat ni po rođenju, ni po roditeljima, ni po tradiciji«. Drugi Dr. Merza hoće čak da prikažu kao nacionalna revolucionarca, a Lukin to ovako odbija: »Pok. Merz, dakako, nije bio nikakav nacionalni revolucionarac, kako su mu neki htjeli prišiti, – pa dosta je već to, što je postao među nama lojalan član Hrvatskog naroda i što je u tome narodu nesebično radio na njegovu korist. On je naučio biti Hrvat, ali čemu da mu se još dodaju pretenzije nacionalnog revolucionara u bilo kojoj formi, kad bi on bio isto tako dobar Nijemac, Francuz ili Talijan, da se odgojio među tim narodima.«
I Dr. Lj. Maraković nabacuje u svojoj »napomeni« više stvari, kojima se hoće reći, da Dr. I. Merz nije bio potpun Hrvat. »Porekli bismo sve, što nazivamo ponosno tisućgodišnjom hrvatskom kulturom, ako ne bismo bili u stanju osjetiti tu razliku,[2] koju sam mogao godinama i godinama promatrati okom u oko.« Govoreći o činjenici, da Merzov gimn. kateheta na Merza nije posebno djelovao, veli, da je »tomu dobrim dijelom bio razlog i u tome, što je Msgr. Pajić bio domaći Bosanac, a Merz »Švabo««. Spominje, da je materinski jezik Merzov bio njemački. I pri koncu »usuđuje se kazati« za Merza, »da u čitavu vrlo složenu i veličanstveno bogatu puninu hrvatske prošlosti i onoga, što je u biti sačinja, nije dospio pravo ni zagledati«.
Svakako je interesantno ovo stavljanje na tapet Merzova hrvatstva. Doći će jednom vrijeme, kad će se kompetentni moći otvoreno pozabaviti, i u opsegu čitave velike knjige, tvrdnjom Lukinovom o Merzu, »kao da nije uvijek imao sreće postaviti sve na pravo mjesto – da se trajno razvije«. Mi tu njegovu tvrdnju kategorički odbijamo. A s nama je odbija, tvrdo smo uvjereni, ogromna većina svijesnih Hrvata. Ako su poteškoće, na koje je naišlo Merzovo djelo, dokaz, da nije uspio, onda bismo morali i za sve osnivače redova i za sve katoličke velikane uopće reći, da nisu uspjeli, jer u svih je njih životno djelo, i za života i poslije smrti, nailazilo na velike poteškoće. Još je rano govoriti o konačnom uspjehu ili neuspjehu Merzova rada. Ali naše je čvrsto uvjerenje, da je to djelo Božje djelo, pa da ga zato ne će moći ništa uništiti (Dj. Ap. 5, 39), da mu je dakle konačni uspjeh zajamčen. A ako ne stoji Lukinova tvrdnja, da Dr. Merz »nije uvijek imao sreće postaviti sve na pravo mjesto – da se trajno razvije« – kao što mi tvrdimo, da ta Lukinova tvrdnja ne stoji, – onda je posve bespredmetno »prosvjetino« odnosno Lukin-Marakovićevo stavljanje na tapet Merzova hrvatstva.
Ali, kad je to pitanje već nabačeno, pogledajmo ga i mi, barem letimično!
Govoreći o Merzovoj nacionalnoj orijentaciji njegov životopisac s pravom istiće, da se »nacionalna pripadnost ne prosuđuje toliko po krvi i po srodstvu, koliko po osjećaju«.[3] Ako to ne prihvatimo, morat ćemo radi stranog podrijetla, radi nehrv. rezimena, iz hrv. povijesti izbaciti toliko neobično zaslužnih Hrvata. Još kao maturant veli Dr. Merz u svom dnevniku za Hrv. narod, da mu je to najmiliji narod, – i odlučuje, da će u vojnoj akademiji pratiti njegove prilike i čitati hrvatske listove.[4] I zbilja, u vojničkoj akademiji u Bečkom N. Mjestu, dakle u jednoj skroz njemačkoj državnoj instituciji, njegovo hrvatstvo dolazi do jakog izražaja. U četvrtak, na dan izlaza polazi jedamput i na grob Zrinjskog i Frankopana.[5] U njegovu dnevniku iz tog vremena nalazimo misli zreloga hrvatskoga nacionalizma.[6] A ono par slučajeva o žarkom i spremnom na najveće žrtve Merzovu hrv. rodoljublju, uz poznavanje njegova čelična karaktera i neobično jake volje, daje nam puno pravo na zaključak, da bi se taj Dr. Merz i g. 1935. i, osobito, prije toga mnogo, mnogo bolje ponio, nego mnogi i mnogi i podrijetlom Hrvati, koji su se na svoje hrvatstvo kleli i nastupali kao hrv. ideolozi. Merzovi učenici – Križari pokazali su se, u vremenima najtežim po Hrvatski narod, i na području hrvatstva dostojnima svoga učitelja. U poznatom slučaju sa »jugoslavenskom menzom« u Beču godine 1919. bio je Dr. Merz jedini, koji je udario putem radikalnog i beskompromisnog hrvatstva, dok su svi ostali članovi »Hrvatske« pošli drugim, lakšim putem, a hrvatski liberalci svih boja potpisaše ponizno bez ijedne riječi protesta izvjesnu izjavu.[7] A u Parizu, na jednoj međunarodnoj katoličkoj manifestaciji, kad su Hrvati imali nastupiti pod jednom drugom zastavom, Merz je bio onaj, koji o tom nije htio ni da čuje i naglasio, da bi bila sramota, da Hrvati, narod sa hiljadu godina prošlosti, ne istaknu svoje zastave. Drukčije priređenu zastavu Merz je okrenuo i ponio kao hrvatsku na toj priredbi.[8]
Dr. Merz je posjedovao i odlike, koje su baš Hrvatskom narodu tako karakteristične: I sam Lukin počeo je, kako priznaje u cit. »Hrv. prosvjeti«, očajavati, a Dr. Merz nastojao je u njemu dignuti duh. – I njegova odanost i iskrenost, bez imalo primjese vanjskog formalizma ili lukavosti, napose prema crkv. predstavnicima, odlike su, koje posjeduje i Hrv. narod. – I još mnogo toga: plemenitost i mekoća srca, skopčana sa ponosnom samostalnošću i silnom energijom, itd., itd. Pa ako imamo pred sobom Dr. Merza kao podrijetlom stranca i pitamo se, šta ga je to tako jako privlačilo Hrv. narodu, onda će odgovor biti složen, ali mislim, ako Š. Lukin hoće reći, da ga je Hrvatom učinila samo »snaga velike i pravedne ideje« katoličkog pokreta (nije jasan u tom odsjeku), da je odgovor vrlo manjkav i da nikako ne zadovoljava. Da bude odgovor potpun, valja spomenuti: Merz se je rodio u Banjoj Luci, gdje je i gimnaziju svršio. Razumije se, da je on tu kontakt podržavao u prvom redu s hrv. gimnazijalcima. I baš radi toga on je imao dovoljno prilike da prilično zaviri u povijest Hrv. naroda, osobito u povijest Bosne. Trpljenje i heroizam crvena su nit kroz povijest Hrvata, a obadvoje silno djeluje na sve plemenite duše, osobito omladine. I napokon ona pitomost, ona bezazlena ćud i gostoljubivost Hrvata, stoljetne nepravde, onaj kraljevski ponos i još mnogo toga djelovalo je i na Merza, kao i na mnoge druge ljude, podrijetlom strance, i snažno privlačilo u kolo Hrvatskog naroda. A ta jaka asimilatorna moć Hrv. naroda, radi spomenutih odlika, dolazi na bosanskom tlu u još posebno intenzivnoj mjeri do izražaja. Kao neobično važan faktor djelovala je u tom pravcu potpune hrvatske nacionalne asimilacije pri Merzu i ćudoredna intaktnost njegova srca, te neobično velika doza poštenja (i kod katol. radnika još kako je aktuelno govoriti o poštenju: nakana, metoda itd.) i njegova radikalna vrhunaravna orijentacija.
Stoji li ili ne tvrdnja Marakovićeva da Dr. Merz »u čitavu vrlo složenu i veličanstveno bogatu puninu hrvatske prošlosti i onoga, što je u biti sačinja, nije dospio pravo ni zagledati«, na to pitanje neka odgovore kompetentniji! Ali glavno je, da je taj čovjek među Hrvatima mnogo radio i da je njegov rad duboko zadro u njivu Hrv. naroda, dublje, negoli ijednoga drugoga od naših sada već mrtvih velikana na polju katoličke organizacije; velim »dublje«, jer ničije djelo nije u onako kratko vrijeme doživjelo tako krasnih rezultata i bilo s toliko ljubavi i razumijevanja primljeno od cijeloga Hrvatskog naroda kao njegovo. Zar bi sve to bilo moguće, da nije Dr. Merz uz ostalo posjedovao i temeljito poznavanje psihe Hrv. naroda? I da nije s tim narodom duboko osjećao? Da, on je s njim duboko osjećao; i premda je tada i u katol. org. redovima bila dijelom era jugoslavenovanja, Dr. Merz je uvijek čisto hrvatski osjećao, govorio i radio. I kad je abhorirao od katol. polit. stranke, Dr. Merz je od »ne abhorirao i kao svijestan Hrvat. A zar nije Dr. Merz i tim pokazao veliko poznavanje hrvatske psihe, što mu je za veliko djelo katoličkog preporoda Hrv. naroda u okviru Papine KA toliko bilo stalo do toga, da mu na čelu stoji Dr. I. Protulipac, čovjek, koji je svojim velikim poštenjem, svojom nesebičnošću, svojini radikalizmom i svojim idejama, ali i svojim čisto ličnim osebinama i metodama osvojio cijeli Hrvatski narod, pa i samo narodno vodstvo, za veliku misao katoličkog preporoda?
Ne; Dr. Merz nije bio samo »lojalan član Hrv. naroda«, kako za njega veli Š. Lukin, već je bio neobično svijetla hrvatska katolička pojava. I njegov jaki hrvatski nacionalni osjećaj disponirao ga je za njegova velika djela. On je i u svom hrvatstvu odmakao daleko naprijed od svojih učitelja.
Ima i drugih stvari u spomenutom prikazu Š. Lukina i napomeni Dr. Lj. Marakovića, na koje bi se valjalo osvrnuti. Možda drugi put. Ovdje još samo jedno pitanje: Spomenuti prikaz i napomena uvršteni su u rubriku »Dokumenti«; je li im tu i mjesto?[9]
F. K.
ŽIVOTNI LIK MERZOV
Franjo KRALIK, «Životni lik Merzov», Katolički tjednik, Sarajevo, 15 (18)/1939., br. 18, str. 2-3
Osim netočnosti s obzirom na hrvatstvo Dr. Ivana Merza ili, još bolje, njegovo snalaženje u Hrvatskom narodu, u članku Š. Lukina u zadnjem četverobroju »Hrvatske Prosvjete« i u napomeni k tomu članku, što ju je napisao Dr. Ljubomir Maraković,[10] ima ondje i tvrdnja druge vrste, preko kojih se ne smije olako prijeći.
A zašto smatramo, potrebnim, da lik Dr. Ivana Merza ostane svijetao i nezamračen i da se oko njegove osobe ne slažu neobjektivne tvrdnje, kao ni tvrdnje, koje doduše mogu i odgovarati istini, ali u kontekstu, u kojem su iznesene, – iznesene usto osamljeno, bez onih činjenica, koje tim tvrdnjama oduzimaju svaku važnost, – mogu unijeti zabunu? Zato, jer je Merz providencijalna osoba na području Katoličke Akcije u hrvatskim krajevima, koja je svojim djelovanjem provela neobično važno skretanje katoličkog pokreta u smjeru Papinih direktiva, a u tom radu imao uza se mase organizirane hrvatske katoličke omladine. Razumljivo je, da će i Merzovo djelo izgubiti na ugledu i značenju, ako nekome uspije zasjeniti njegovu osobu. A kad imamo pred očima Merzovo djelovanje, onda ne smijemo s uma smetnuti dvije činjenice.
Prvo, tomu je Merzu Crkva alfa i omega, a na auktoritet crkveni gleda on ne samo najortodoksnije, nego upravo svetački. On na području KA u hrv. krajevima hoće samo ono, što želi i traži Sv. Otac Papa. Zato temeljito studira papinske dokumente i mnogo o tomu piše. U smisao Papinih odredaba o KA, izgleda, da ni od naših crkvenih ljudi nije nitko tako temeljito unišao kao Dr. Merz. I, premda se malo na čije riječi toliko pazilo, koliko na Merzove, još nikomu nije uspjelo dokazati, da je Merz, pozivajući se na riječi Sv. Stolice, u ičemu pogriješio. Za svaki svoj zahtjev on je imao pokriće u riječima papinskim. Vođen jasnim odredbama Sv. Oca Pape on hoće u KA potpunu ovisnost o crkvenoj hijerarhiji, ali i punu neovisnost od drugih, osobito tajnih foruma.[11] Pa zar-onda ne bi bilo fatalno, da se najprije zasjeni Dr. Merza, i tim istini bude onda bačena sjena nepovjerenja i na djelo toga čovjeka, koji je »vir catholicus« u punom smislu riječi?
Ali bi to bilo fatalno i sa čisto nacionalnog hrvatskog stanovišta. U zadnjem smo podlistku nabacili par misli o tomu, kako je Merz svojim djelovanjem odgovorio psihi Hrvatskog naroda. Ničije djelo na polju organiziranog katol. rada kod nas nije naišlo na toliko razumijevanje, odobravanje i prihvaćanje od strane najširih slojeva Hrvatskog naroda, ali i od strane naših vodećih nacionalnih krugova, kao Merzovo. To je druga od dviju činjenica, za koje gore rekoh, da ih valja imati na umu, kad promatramo djelovanje Dr. Merza. Tu je bez sumnje od presudnog značenja bila ona otvorenost, koja je karakteristična za Merzov nastup i djelovanje, karakterne metode, depolitizacija, za koju se je toliko zalagao, iskreno i čisto od jugoslavenovanja hrvatsko rodoljublje, radikalizam života i nastupa, koji je i tražio od organizirane katoličke omladine i svojim primjerom propagirao, kidanje sa tajnim samonametnutim vrhovnim »katoličkim« forumom, ali ne na zadnjem mjestu i – njegova životna iskrena povezanost sa Sv. Stolicom, s kojom je i Hrvatski narod bitno povezao svoju povijest. Pa zar ne bi onda svako neobjektivno prikazivanje Merzove osobe bio i udarac u leđa Hrvatskom narodu? A ako indirektan, to samo opasniji. I koja fajda od toga, što bi se moglo na ovo odgovoriti, da nije ni jednome ni drugome bilo na kraj pameti takve udarce zadavati, – to ni mi ne tvrdimo, – kad su to ipak udarci!
Stoga nas mora smetati i ono par mjesta u citiranom članku i napomeni, koja će, barem na prvi mah, prilično iznenaditi čovjeka, koji o Merzu samo to znade, da je bio velik asket, koji je na podu spavao, mnogo postio i dugo klečao. Razumljiva je disonanca, koja se u duši Merzova štovatelja javlja, kad pročita Lukinov navod: »Kadet je slatko srkao ponuđeni oficirski čaj i griskao s apetitom dvopek namazan maslacem…«; jer zadnje nam poznanice Merzova asketskog lika govore o čovjeku, koji kao da više nije imao nikakvih potreba, osim da u tančine vjerno izvrši misiju, koju mu je Providnost u Hrvatskom narodu namijenila. A ipak, kakvo čudo, ako je Merz zbilja »slatko srkao« i »griskao s apetitom« na onoj strašnoj zimi, na visini od 2021 m, izmoren teškim skijaškim vojničkim naporima. A na koncu ni Merz se nije preko noći riješio svih svojih pogrešaka i nesavršenosti. I njemu se valjalo sa sobom boriti. Pa kao i kod drugih duhovnih velikana i Merzova je veličina baš u toj borbi protiv samoga sebe. No više nas smeta način nekih Marakovićevih konstatacija. Pripovijeda Dr. Maraković za Merza: da mu je vratio »Gral«, »odbijajući ga, jer da je »suviše katolički««; da je češće išao u protestantsku crkvu na propovijed, »jer da su tamo propovijedi mnogo ljepše nego kod nas«;[12] i da je »pok. Merz bio jedini đak za čitava Marakovićeva rada u B. Luci, kojega je, u V. razredu, »morao kod inspekcije u crkvi opomenuti na dolično držanje, jer je poslije Pretvorbe držao ruke na leđima«. Sve te stvari, kad su već realnosti, činjenice, izvrsno spadaju u Merzovu biografiju, jer samo upotpunjuju sliku životnog svetačkog razvitka. Ali ovako osamljeno iznesene, pogotovu prigodom 10godišnjice njegove smrti, kad su ga njegovi štovatelji i njegova omladina komemorirali kao hrvatskoga katoličkog velikana, koji je herojskom ustrajnošću radio oko svoga osobnog posvećenja[13] i oko posvećenja cjelokupne organizirane katoličke omladine, kadre su zamračiti njegov svijetli lik i unijeti zabunu.
Iz Lukinovih riječi na početku članka čovjek dobiva dojam, kao da mu je poticaj za pisanje o Merzu dao svibanjski broj »Života« od god. 1938., posvećen Merzu. Lukina je »sve ono, što je tamo o njemu napisano, ostavilo hladna«, i čini mu se, da »su oni još nešto o njemu htjeli reći«, »ali kao da nisu mogli, te su tako propustili napisati« »i tko ga je odgojio za hrvatski katolički pokret«.[14] I drugi sa čitali dotični broj »Života« i ostali su iznenađeni onim, što osjetiše, da je rečeno među recima, ali nije im ni na kraj pameti bilo, da sa htjeli još i to reći, »tko ga je odgojio za hrv. katol. pokret«, »ali kao da nisu mogli«. Spomenuti broj »Života« nije imao biti Merzova biografija, pa da onda sve u nj strpaju. Dotični su članci bili tako koncipirani, te su bili izvan njihova dohvata bezbrojni detalji iz Merzova života, pa tako i taj
I samom Dr. Lj. Marakoviću je krivo, kako se to jasno vidi iz njegove napomene, što se nije dovoljno istaklo njegovo (Dr. Lj. M.) djelovanje na Dr. Merza. Nabrojivši neka fakta, veli: »Nakon toga neka sami čitaoci prosude, šta im se čini o vjernosti poznate biografije pok. Merza, gdje se dojam moga rada za Merzovih školskih dana postavlja al pari s onim profesora franc. jezika, jednoga od osnivača naprednjačkog pokreta u Hrvatskoj…« Čitač tih redaka dobiva dojam, kao da se Dr. Kniewaldu hoće predbaciti neko zlonamjerno prešućivanje izvjesnih činjenica u Merzovoj biografiji i kao da se hoće ustvrditi, da Dr. Kniewald, barem među recima, kaže, da je djelovanje Marakovićevo na Merza ekvivalentno onomu profesora franc. jezika Dr. Skoka. A ipak, to se nigdje ne kaže. Dr. Kniewald naprotiv detaljno govori o pozitivnim učincima poznanstva s Dr. Marakovićem, veli, da se je Merz zaslugom Marakovićevom »upoznao s preporodnim mislima i nastojanjima biskupa Mahnića«,[15] da je »drugovanje s drom Marakovićem bilo od zamašnog utjecaji na njegovo tadašnje shvaćanje života«[16] i t. d. A ako Dr. Kniewald u Merzovoj biografiji ne spominje onih detalja, što ih o svom djelovanju na Dr. Merza navodi Dr. Lj. Maraković u spomenutoj napomeni, možda Dr. Kniewaldu nisu bili ni poznati, a ako su bili poznati, bit će da nije smatrao tako potrebnim, da ih unese u biografiju. Na koncu konca ono, radi čega je Dr. Merz providencijalna pojava na polju KA u hrv. krajevima, i nije Merz primio od Dr. Marakovića. Ne smijemo ni to smetnuti s uma, da je Dr. Kniewaldu kao glavno vrelo za pisanje Merzove biografije poslužio Merzov dnevnik, njegova korespondencija, kartoteka i literarna djelatnost.[17] Nakon svega ovoga izgleda nam, da nije umjesno napadati vjernost, Kniewaldove biografije Dr. Merza. Kao što svim Kniewaldovim djelima, tako je i tomu svestrana solidnost glavna oznaka, i čvrsto sam uvjeren, da je to na polju naše autohtone katoličke biografijske književnosti najodličniji rad. I zato se mi Hrvati možemo i pred velikim narodima ponositi radi ove biografije Dr. Ivana Merza.
Smeta nas u Lukinovu prikazu Merza i ono i onakovo neprestano naglašivanje jakosti i sile »duhovnih veza organizacije hrv. katol. đaštva«, koje su »stvarale čudesa«. Posebno naglašuje Š. Lukin, da je radi tih veza kadetu Merzu dao oficirsku hranu i bolji ležaj, kao i zato što pozna »našega Ljubu Marakovića«. »Mi organizirani đaci moramo znati, što nam je dužnost jednoga prema dragomu.« To baš ne edificira. I nehotice može dobiti čovjek dojam, kao da je najveći rezultat pripadništva org. hrv. katol. đaštvu međusobno pomaganje. Onda nam je mnogo simpatičniji onaj hrv. vojnik, koji Merzu u vojničkom zatvoru u Beču donosi zemičku i onda opet zemičku sa šunkom.[18] A takav je i Dr. Merz bio. Na studiju na pr. u Beču dobiva često od svoje majke pakete sa živežnim namirnicama, a on ih većinom drugima dijeli.[19] Ili, kako nam je na pr. mio Dr. Merz, kad s onoliko ljubavi razgovara s iznakaženim prosjakom u zagrebačkom tramvaju, obilato ga dariva i zove ga u svoj stan.[20]
Izgleda, da je ipak jasno, da Lukinov članak i Marakovićeva napomena nikako ne spadaju u rubriku »Dokumenti«, u kojoj ih je »Hrvatska Prosvjeta« objelodanila.
F. K.
JOŠ O DRU. I. MERZU
DOKUMENTI
Branko STOROV, «Još o dr. Ivanu Merzu», Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 26/1939., 4/6
Čitanje zanimljivih bilježaka g. Lukina o pok. Dru. Merzu s napomenom g. Dra. Marakovića potaklo me, da i sam zabilježim neke svoje uspomene iz vremena drugovanja s njim oko dvadesetih godina.
Malo nakon što je, mislim g. 1920., u »Hrv. Prosvjeti« izišla moja pjesma »Dolazak«, primio sam u Našicama pismo od Ive Merza, kojeg dotad nisam osobno poznavao. Veli, da je čitao moju pjesmu i da bi po njegovu shvaćanju posljednji stihovi:
»A dotle će došljak ljudima na čela
I na slijepe oči žigove da meće –
Do tri svijetla žiga, mirisna i vrela« –
trebali simbolički prikazivati djelovanje triju osoba Presv. Trojstva. Želi, da mu javim, je li ispravno shvatio, i da me osobno upozna, kad jednom dođem u Zagreb.
Malo nakon toga nanio me put u Zagreb pa sam Merza posjetio u njegovu stanu u Mihanovićevoj ulici. Na njegovo razočaranje priznao sam mu po istini, da pjesma nema nikako religiozan karakter, već je čista impresija. Tom prigodom, a i kasnije često, povela se među nama debata o poeziji i o njenim izvorima. Merz mi je vrlo plastično i uvjerljivo dokazivao, kako bi katolički pjesnik trebao svoju inspiraciju tražiti isključivo u Bogu: u idejnom pogledu kao u izvoru istine, a i u estetskom pogledu kao u savršenoj ljepoti. O tome je govorio odmjereno i mirno – kako je to i inače običavao – ali s vidljivim zanosom. Kad sam mu jednom nabacio, da književnik treba upoznati život sa svih strana, kako bi mu skala impresija neposrednim iskustvom bila što veća, replicirao mi je, gotovo uvrijeđen, da je to stajalište filozofski pogrešno, jer emanacije ne mogu nikada biti važnije od izvora, pa je u Bogu kao početku svega jedini praizvor empirije za umjetničko stvaranje. Merz je poeziju, kao i inače umjetnost, vrlo cijenio, ali je, daleko od svakog larpurlartizma (koji je po njegovu sudu dio vanitatis vanitatum), a u skladu sa svojim izrazitim gledanjem na svijet u natprirodnom svijetlu, držao je, da i pjesništvo treba što direktnije vršiti službu i ostalih stvorenja slaviti Boga. Premda nisam nikada rado pisao stihove »po narudžbi«, nisam mu mogao odbiti molbu, kad je što od mene tražio. Na taj sam način preveo s francuskoga »Hoćemo Boga« (sam je dodao stih o sv. Ocu Papi, da stvar bude potpuna, kako reče), a u Dresden mi je g. 1923. poslao neki latinski himan, da ga prevedem.
Merz je bio zanesen gregorijanskim pjevanjem, koje je po njegovu sudu najadekvatniji izraz mistike na glazbenom području. Zanimljiva je bila njegova »turska soba« – gotovo prazna prostorija, pod i zidovi prekriti bosanskim sagovima, a na zidu visi neka vrst tambure, uz koju je očito pjevao gregorijanske napjeve.
I u Parizu, gdje smo zajedno bili u ljetu 1921., odveo me jednog jutra u 5 sati u neki ženski samostan (mislim karmelićanki[21]) da slušam gregorijansko pjevanje.
Kad sam tada došao u Pariz, odmah me ukonačio u nekom malom pansionu u Rue d’ Assas, u jednom od mnogih u Quartier Latin. Nije mi odanle bilo daleko do Mme. Michaud, stare čestite građanke, kod koje su stanovali (ili se bar hranili) Merz, Dr. Šćetinec i Đ. Gračanin, pa sam ih često pohodio. Zanimljivo je, kako me Merz formalno »spakovao« u Lurd. Kad sam odlazio iz Pariza, došao sam seoprostiti s našom kolonijom kod Mme. Michaud, ali Merzu nijeišlo u glavu, da se vraćam kući, a da – kad sam već u Francuskoj – ne idem i do Lurda. Imao sam već voznu kartu do Marseillea, pa bi mi propalo par stotina franaka, da sam sada skrenuo put Pireneja. Međutim »lurdista« Merza nije ni to smetalo. Sjeli smo na njegov nagovor u Metro (pariška podzemna željeznica) i odvezli se do Gare de Lyon, gdje je Merzu nakon duge konferencije s prometnim činovnikom uspjelo isposlovati povrat novca za kupljenu kartu (premda to redovito ne ide). Zatim smo se odvezli na drugi kolodvor, gdje je Merz čekao sve dok se nije uvjerio, da sam doista otputovao u pravcu Lurda.
Inače nismo drugovali tako mnogo. Merz se marljivo bavio naukom i radom. Sam mi je nekoliko puta rekao, da se obratio na fronti. Markantna asketska figura, trudio se askezom na svakom koraku. Od svog stana do Jelačićeva trga išao je radije Gajevom ulicom nego Zrinjevcem, gdje, kako mi reče, »šušti svila«. Ponudio sam ga jednom u restauraciji Palače Hotela nekim izvrsnim kolačem, ali je, s velikom ozbiljnošću na licu odbio. Činilo mi se, da je i meni zamjerio, što se tako gostim.
Prema svemu njegovu držanju i govoru imao sam uvijek dojam, da je zabrinut za pjesnika s bujnom maštom i nemirnim načinom života. U tom je pravcu smatrao, da mu je vršiti neku vrst apostolata. Mogao je i sam reći: Zelus domus tuae comedit me! Ali njegov je stav bio uvijek diskretan i uvjerljir. Nikad nisam imao razloga ni da mu što zamjerim ni da se na njega ljutim.
Branko Storov
MERZ I STUDIJ
Vinko FRIŠČIĆ, «Merz i studij», Nedjelja, Zagreb, 1939., br. 20, str. 2
URONJEN U VJEČNU ISTINU, DOBROTU I LJEPOTU.
(Izvadak iz referata)
Na fronti, kako je već spomenuto, dogodio se preokret u Merčevu životu. Taj preokret nije nagao; već u početku njegova dubljeg duhovnog života može se predvidjeti kojim će se smjerom dalje razvijati. No upravo u ovo vrijeme dolazi do zaokreta. Njegov nutarnji život koji do tada ima u glavnom duhovni, intelektualni, misaoni i emocionalni karakter poprima sada duševnost, spiritualni karakter. U ovo doba piše da je najbolja knjiga »De imitatione«. Merz postaje sve više čovjek askeze, a liturgija i religija bit će uskoro za njega najveća umjetnost. Vječna Istina, Dobrota i Ljepota postaju centar njegova nutarnjeg života.
Drugi dio Merčeva duševna života obilježava potpuno, apsolutno predanje, uronjenje u Boga. Zbog toga i njegov studij dobiva novu orijentaciju. Sve biva podređeno ideji Boga. Na prvom je mjestu Istina, što se u praktičnom životu zove vjera, kao odnos između čovjeka i Boga. Zatim dolazi Dobrota, moralna svijest kao odnos pojedinca i društva. Etička je strana najvažnija u apostolatu. U svome članku »Novo doba« kaže: »Etička strana života postaje aktuelna, estetska su pitanja u pozadini, jer se radi o životu i smrti, o požrtvovnosti, o samozataji i junaštvu. Estetska će se pitanja poroditi, no neće biti ljepušna igrarija l’ art pour 1′ art…(str. 107).
Studij književnosti, koji je u ratu prekinuo, opet nastavlja. Najprije u Beču, a 1920 god. polazi u Pariz. Na Sorboni je upisao franceski jezik i književnost, a na Institut Catholique se upisao na Faculté des Lettres i to francesku, latinsku i grčku književnost. No ne zanima se samo umjetnošću i književnošću. Umjetnost i književnost ne proučava i ne promatra onako kao u vrijeme »estetskog katolicizma.« Studiju umjetnosti i književnosti podaje dublji smisao; smisao etički. On sam treba da se spremi da može učiti druge. Profesorsko je zvanje vrlo odgovorno pred Bogom i narodom. Profesor prima u ruke omladinu da je odgaja, a odgoj, ako nije ispravan, donosi porazne rezultate, osobito u vjerskom pogledu. Treba odgojiti zdrave generacije da na svojim leđima mogu snositi svu težinu suvremenog života i u društvu koje je odbacilo Krista uspješno djelovati kršćanskim apostolatom. Stoga posjećuje predavanja o katoličkim školama; sluša predavanja o socijalnoj orijentaciji radništva o agrarnim organizacijama, o liturgijskom pokretu. Studijem katoličke organizacije posebice se bavio. Njegova je želja da se hrvatski katolički pokret što više veže s Crkvom. Spoznao je da je upravo svećenik ona zlatna kopča između Crkve koja uči i Crkve koja sluša.
U intenzivnom radu proveo je Merz dvije godine u Parizu, a onda je došao u Zagreb. Na temelju svoje radnje »Utjecaj liturgije na franceske pisce od Chataubrianda do danas« promaknut je u zagrebačkom sveučilištu na čast doktora filozofije. Malo kasnije položio je profesorski ispit iz franceskog, njemačkog i hrvatskog jezika. Odmah nakon povratka iz Pariza namješten je za profesora na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu.
Osim proučavanja i proživljavanja liturgije što je za Merza najveći estetski užitak on se poslije svršene stručne nauke dao na sistematski studij kršćanske filozofije i bogoslovne nauke. Filozofiju je studirao pod vodstvom o. Alfirevića D. I. zajedno s drom D. Ćepulićem dvije godine. Uporedo sa studijem kršćanske filozofije proučava originalni tekst i franceski prijevod enciklika Leona XIII, Pija X, Benedikta XV i Pija XI. Kad je svršio filozofski tečaj studirao je osnovno bogoslovlje i dogmatiku.
Posljednjih godina zanimaju ga ćudoredna pitanja. Razređuje ih i proučava psihološki, higijenski estetski i ćudoredno sam za se i za katoličku javnost, osobito za orlove i orlice. Pod konac života još se jednim većim studijem obraća k estetskim pitanjima te ih proučava, naročito na osnovu Maritainove knjige: »L’ art et scholastique«. Merz nije studij nikad prekinuo; neprestano se izgrađivao do konca života proučavajući ve probleme koji su važni za suvremenog katoličkog intelektualca.
Poslije svoje stručne izobrazbe najviše se bavio studijem katoličke akcije. Još kao srednjoškolac upoznao se spreporodnim mislima biskupa Mahnića. U Beču i Parizu stekao je novih pobuda. Kad se vratio u Zagreb, postaje predsjednikom tadašnjeg omladinskog saveza, koji se doskora pretvorio u HOS. Stalno je pratio razvoj Katoličke Akcije, naručivao i čitao knjige i časopise, dopisivao se s vodećim ličnostima Katoličke Akcije u svijetu. Zasluga je njegovih neumornih i strpljivih pregaranja i nastojanja što se pitanje Katoličke Akcije i kod nas počelo ozbiljno pretresati. Kad su nastupile trzavice koje on nije skrivio, on im se uklanjao, dok je to bilo moguće. Ali kad se organizovani stari poredak suprotstavio novim idejama, on se nije povukao nego je još intenzivnije studirao i propagirao ideje Katoličke Akciie. Svojom je spremom i požrtvovnošću uspio i hrv. kat. pokretu udario snažni pečat, koji će se u njegovoj historiji uvijek spominjati. Spremnost stečena neprekidnim studijem omogućila je da zauzme prvo mjesto u katoličkim redovima. Bio je spreman da rješava sve probleme, a uz to požrtvovan i svet. Nije zato čudo što je čitava hrvatska javnost zaplakala kad je izgubila tako velika čovjeka († 10-V-1928.).
Vinko Friščić.
MERZ I LITURGIJA
Zvonko LONČARIĆ, «Merz i liturgija», Nedjelja, Zagreb, 1939., br. 20, str. 2-3
(Izvadak iz predavanja)
Uz mnoge kreposti i vrline koje su resile orlovskog, odnosno križarskog ideologa dra Merza, bio je i njegov liturgijski način života, kome se podao svom svojom čistom dušom. Bio je upravo, prožet liturgijom. Premda još kao đak-gimnazijalac ne vrši savjesno svoje vjerske dužnosti, već tada možemo vidjeti kod Ivana naročitu volju, da se izgradi u svome duhovnom životu. U Ivanovoj duši se diže plamen ljubavi presv. Srcu Isusovom i prema liturgiji kasnije u Beču, a naročito poslije duhovnih vježbi u Mödlingu u misionarskoj školi, koje su u Merzov vjerski život utisnule onaj snažni liturgijski pečat, koji se kasnije tako živo očitovao. Pravim liturgijskim putem pošao je Ivan u Parizu. On iz svog francusko-latinskog misala dnevno moli sv. Misu i čita svećenički časoslov.
Liturgija je Ivanu umjetnost i život – više život, nego umjetnost. Liturgija je umjetnička cjelina, u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti. U njoj nije ništa bez značenja. Mnogi drže, da su to sve puke formalnosti. Liturgija djeluje na razna sjetila: na oko svojim bojama i kretnjama, na njuh svojim miomirisima, na uho svojim riječima i melodijama. Ona već prema tome nadmašuje sve ostale umjetnosti, koje obično djeluju samo na jedno jedino osjetilo. A da je Ivan uistinu produhovljen liturgijskim životom, najbolje nam svjedoči njegova u Parizu spremana dizertacija. »Uticaj liturgije na francuske pisce od Chateaubriand-a do danas« na osnovu koje je promoviran Ivan u Zagrebačkom sveučilištu na čast dra phil. 1923 god. U njoj uz Chateaubriand-a navodi mnogo francuskih književnika, kao na pr.: Viktora Hugo-a, Paul Bourpet-a, Verlaine-a, Francois-a Coppéa i Emila Zolu. Liturgija je najuže povezana sa životom francuskog naroda, i ona mu je često davala pravac života, što se najbolje vidi u stilu francuskih pisaca.
Liturgiju Ivan propagira – kasnije među svojom orlovskom omladinom. On je nastojao da bi svaka godina bila među orlovima posvećena jednom velikom cilju. Prva godina bila bi – Euharistijska, druga – Misijska i treća – Liturgijska – kao rezultanta prvih dvaju, ljubavi prema Bogu, život za njega i najzad – život s njime. On nastoji da bi se održavale zajedničke orlovske mise sa koralnim moljenjem. Htio je da se kod Orlova uvedu duhovne vježbe i da se za svako orlovsko okružje nađe jedan samostan, gdje bi se održavale duhovne vježbe. Iz svih ovih njegovih zamisli vidi se poimanje one ideologije katoličkog rada, kojemu je on bio putokaz i koju može jedino orlovstvo, a dosljedno tome i križarstvo da prihvati i nasljeduje. Završujemo s riječima njegovim, kojima on dovodi u vezu liturgiju sa umjetnošću: »Liturgija i umjetnost su u tako tijesnoj vezi, da prva postaje pravom školom onim katoličkim umjetnicima. U svima mogućim umjetničkim djelima javno se osjećaju tragovi liturgijskog upliva. Tko se ne sjeća opisa sv. Mise u Chateaubriand-ovoj noveli: »Atala« u kojoj se prikazuje sklad između prirode i liturgije!«
Lončarić Zvonko, Gospić
MERZ I ŽRTVA
Matija DUDKOVIĆ, «Merz i žrtva», Nedjelja, Zagreb, 1939., br. 20, str. 3
Moto: Lahko je svaki dan primati sv. Pričest – ali kako je trpko čovjeku kad mora da grize i jede tvrdo drvo sv. Križa.
(Merz).
Prva riječ križarske lozinke je žrtva, a prvi njen stvarni izvršilac u križarskim redovima bio je dr. Ivan Merz. Dobro je on znao, da je žrtva donijela spas čovječanstvu, znao je da bez žrtava nema napredka, nema stvaranja, nema bolje budućnosti Hrvatskom narodu; dobro je znao, da će se žrtvom postići veliki i sveti ideal Orlova, kasnije Križara! I cio njegov život bio je žrtva, cio mu je život bio prožet znakom križa, kao što to i sada pokazuje križ preko cijele ploče njegovog nadgrobnog spomenika.
Velika ideja žrtve bila mu je vječito pred očima; od rane mladosti pa sve do zadnjih časova kratkog mu života. No ideja žrtve kod njega nije bila samo ideja, nego ju je on istinski ostvario i provodio u svom javnom i privatnom životu. On je spontano, uliveno našao u svojoj sudbini križ, i s njim je prirodno rasao i razvijao se do udivljenog i skoro nedostiživog heroizma. »Život mora da nam je žrtva«, rekao je on godinu dana poslije mature. I s tom lozinkom on je živio i umro. S njom je radio na svakom koraku, u svakoj prigodi, u borbi protiv grijeha seksualnosti, u borbi protiv strasti, u borbi protiv brojnih neprijatelja, koji su ga toliko često napadali.
Već u prvim godinama svoga školovanja on se žrtvuje. Svojini drugovima u školi pomaže; s njima je često u društvu, premda ne rado. No koliko se je tek žrtvovao, dok je bio u Bečkom Novom Mjetu. Za volju roditelja on tamo odlazi, provodi neko vrijeme gorke časove i ostavlja ga. Kasnije pak kao student u Parizu još se je više žrtvovao. Život od jutra do mraka nije mu bio nego žrtvovanje. On radi, nikada nema odmora, često pokraj mekog kreveta liježe na pod, najveća briga to su mu, siromasi i radnici, stara se za neku oskudnu obitelj, i daje joj od svoje malene studentske stipendije, jednom riječju provodi život sveca. Već od prije javila se njegova bolest zbog čijih je posljedica kasnije i umro, bolest očiju. Vid mu je vrlo slab, no to ništa ne smeta, on ipak radi, radi bez prestanka. Kasnije kao profesor u zagrebu opet provodi teški mukotrpni život; tu je bio veoma savjestan i marljiv; tri mjeseca prije njegove smrti nije se moglo po njegovom vladanju zaključiti koliko trpi. No on je tada pisao: »Kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo sv. Križa.«
Najvažniji njegov rad je rad za K. A. Ta jedino zaslugom njegovih neumornih strpljivih i požrtvovnih predavanja i nastojanja pitanje K. A. kod nas počelo se ozbiljno pretresati. U tim prvim početcima bilo je mnogo truda i napora, a bilo je teških i velikih žrtava. Patnje, nepravda i boli, kojima je bio izvrgnut do kraja svoga života, nisu ga smetale. On je radio za K. A. odnosno Orlovstvo neumorno i neprestano. Koliko je on truda i napora uložio oko osnivanja i uređivanja pojedinih orlovskih društava u pokrajini! Koliko mu je vremena odnijela velika korespodencija, pa pisanje knjiga, članaka i referata za orlovske sastanke! Ta čitav orlovski rad on tako rekuć, sam rukovodio je u početku. Koliko je bio požrtvovan, neka posluži slijedeći primjer. Jednom, kratko vrijeme prije njegove smrti bila je velika orlovska skupština u Bjelovaru. Nitko od vodstva nije mogao ići na tu skupštinu, no on se javi i reče: »Ljudi ja sam bolestan, ali ako niko ne može, ja ću ići!« i on je išao, premda je sa sobom morao ponijeti aparat za inhalaciju, premda mu je smrt već skoro sjedila za vratom. No to ništa nije smetalo, jer »u neprestanoj muci i trpnji sastoji se misterium ovoga života«, rekao je on. To je ujedno bio zadnji njegov posjet u pokrajinu.
Uvijek je govorio, da je ideja žrtve bitna orlovstvu. U obrani pravih principa K. A. pokazao je on gvozdenu volju. Na njega se je uvijek napadalo, no on je sve mirno i požrtvovno podnosio i uvijek ostao pobjednikom! Lijepo to pokazuje slijedeći primjer. Na jednoj burnoj sjednici raspravljalo se je o provedbi K. A. u Hrvatskoj. – Kad je Merz izložio svoje stanovište, ne samo da su protivnici obarali njegovo mišljenje o K. A. nego su na njega lično napadali svom žestinom. No on je na koncu ustao i govorio tako mirno, tako sređeno, s mnogo ljubavi i kršćanskog oproštaja, da su napadači potpuno zanijemili.
Da se dr. Ivan Merz onoliko žrtvovao, zar bi K. A. prodrla u Hrvatsku? Zar bi danas Križari bili ono što su danas? Možda i bi, ali ko zna kada! Bilo bi ih tek onda, kad bi se našao netko, tko bi se žrtvovao isto onoliko, koliko se žrtvovao on, a takovih je danas malo. Koliko je on tek bio napadan radi sinovske poslušnosti sv. Ocu Papi! Nazivali su ga klerikalcem, papinim plaćenikom, govorili su da je on uz papu i biskupe samo za to, što oni odobravaju njegovo učenje. No to ništa nije smetalo on je pobjedio!
Da, pokazao nam je naš Ivan, kako se ostvaruju i u život provode uzvišene riječi naše svete lozinke! Pokazao je, da bez ličnih žrtava nema ništa. Pokazao je kako se žrtvovanjem služi Bogu i svom narodu! Za njega »život nije mirovanje, nego žrtva«, za njega »život je silno teška borba, koja traži pregaranje«, za njega »živjeti znači odricanje«. Dobro je znao, da se provede jedna ideja, »da treba žrtava. Da, žrtava, treba žrtava! Prva žrtva bio je on sam, i za to će vječito sjati kao najsvjetliji primjer žrtve u križarskim redovima.
Matija Duduković, N. Gradiška
KRIŽARSKA OMLADINO GRADA ZAGREBA!
«Križarska omladino grada Zagreba!», Nedjelja, Zagreb, 14. svibnja, 1939.
U nedjelju 14. svibnja o. g. u 10.50 sati prije podne sakupit će se sva križarska omladina grada Zagreba zajedno sa svojim prijateljima i štovaocima blagopok. dra Merza pred ulazom u Mirogoj, odakle će se točno u 11 sati poći na grob našeg nezaboravnog brata Ivana. Tamo će se obaviti uobičajena svečanost obljetnice njegove smrti.
U nedjelju 21. svibnja u pola 8 sati ujutro prisustvovat će sva djeca i mladež grada Zagreba posebnoj svetoj misi u katedrali i pristupiti sv. pričesti s namjenom za spas svjetskog mira. Ovo je odaziv na poziv našeg sadanjeg Sv. Oca Pape Pija XII. koji je pozvao svu mladež svijeta da na taj način doprinese svoj obol spasu mira, za kojim svijet toliko žudi i strahuje.
Križari i Križarice, odazovite se ovim pozivima! Odrasli prijatelji mladeži, pridružite se svojoj omladini!
NAD GROBOM DRA IVANA MERZA
Nikola Kirigin, «Nad grobom Dra Ivana Merza», Nedjelja, 21 svibnja, 1939. br 21, str. 4.
(Govorio stud. agr. Nikola Kirigin.)
Da neko pogleda na ovu skupinu ljudi koja se zbila oko jednog groba, da pogleda k tome datum na onom crnom mramoru s pravom bi se pitao: Čemu ti ljudi i nakon 11 godina dolaze ovamo? Zar ih privlači jednostavnost groba?
Nešto drugo, što samo mi možemo razumjeti, osjetili smo i radi toga došli da se odužimo uspomeni, veličini i besmrtnosti našeg ideologa i predvodnika Dr. I. Merza.
I ako nenadano i neočekivano, ugodno mi je što sam evo posrednik između ovog groba – Njegove uspomene – i Vas sakupljena braćo. Na meni je da u ovom času probudim i osvježim u nama sliku onoga čije smrtno tijelo počiva u ovom hladnom grobu. No jeli potrebno, da i jednom Križaru, pogotovo ovdje prisutnom nižem slike iz života našeg pokojnog Merza. Ta mi smo proživjeli i u duši svojoj osjetili veličinu, privlačivost i herojstvo jednog mladog intelektualca, čije je tijelo izgubilo snagu radi neumornog rada čovjeka-mučenika.
Njegov je život neprekidno nizanje požrtvovnosti i povučenosti, ustrajnosti i stalnosti, ljubavi i pobožnosti, dobrote i ideala. Kako bi drukčije nazvali ono njegovo potpuno predanje u volju Božju, radi kojeg je postao živ predmet, stvar u rukama Božje Providnosti.
Njegova je volja uvijek bila u pozadini, jer tijelu, strastima i željicama nije bilo mjesta. I njegova je veličina što se odrekao sebe i baš to odricanje privlačit će i oduševljavati mlade živote. Puno bi vremena trebali dok bi samo, i nabrojili sve njegove vrline.
Pobožnost je njegova uvjerljiva, razumna, a i djetinja. Pogledajmo ga kako s velikim misalom prati uzvišeni čin nekrvne žrtve, i kako u tišini na galeriji Isusovačke crkve ide putem Križa u 2 sata popodne ili kad u vrevi bučnih ulica ne prestaje veza između njega i neba, jer se obraća Kraljici Svibnja. Tu nalazimo uzroke njegovog herojskog življenja. Razumijet ćemo ono rano ustajanje, veliko trapljenje, tegotno putovanje, neprekidni i neumorni rad u vodstvu i u društvima, ako imamo na pameti, da je produhovljeni Merz na sve gledao sub speciae aeternitatis.
Za nas je Merz bio najveći kao ideolog novog oml. gibanja. On je bio onaj koji je na izvorima enciklika i silaba stvarao novi program za nove ljude koji će u Hrvatskoj doći. I njih je skupa s drugim Ivanom – s Dr. Protulipcem – skupljao i odgajao. I da ništa nije ostavio, nego veliki broj mladeži, koja je nepopustljiva u tome da pođe njegovim putem, njegovo bi ime bilo zapisano u hramu hrvatskih velikana. On je znao da omladinu – puštenu i ostavljenu – sabere, oduševi i povede na nov život, prema novom cilju: Pobjedi Božjih načela i zakona u slobodnom hrvatskom narodu.
Zato je on – prvi među prvima – bio katolik, bio je Hrvat.
Merz je bio hrvatski čovjek i ono što je učinio i dao svom narodu, puno je vrednije od svega onoga što su mnogi klevetnici učinili. Bijedno je kad ti ljudi pokušavaju umanjiti njegovu veličinu. Sjetimo se samo onog prizora sa zastavom u Parizu, ili onog događaja u akademskoj menzi u Beču, pa ćemo otkriti u njemu čovjeka iz kojega je uvijek progovaralo potpuno i bezkompromisno hrvatstvo.
Merz je bio i katolik – praktičan. I kao takav udario je temelj novoj eri u životu katoličkog gibanja. Reko nam je i primjerom pokazao, što nam je činiti, da poslušavši glas vrhovnog pastira ispunimo svoju dužnost prema Bogu. On nam je dokaz da nam ne trebaju katolici samo u crkvi, nego u životu, u svakoj prilici, u svakom času. A to je teško, ali ugodno i moguće, jer pred nama ide živa slika njegovog života i djelovanja.
Merz je dakle naš predvodnik, pošli smo s njime, jer smo ga shvatili. I uzalud će biti svima onima, koji nastoje u mekom fotelju, u zatvorenim sobama, daleko od svijeta i realnosti protumačiti želje i smisao rada našeg velikog i dragog pokojnika.
On je naš, a mi smo njegovi, jer u životu – privatnom i organizacijskom – proživljujemo ono što je on prošao. Istim putem idemo, za istim – njegovim ciljem težimo. I svaki onaj, koji je shvatio i proživio Merza, neće se odalečiti s njegove životne staze. Ono što spoznamo i u duši proživimo, ne da se lako izbrisati. Zato ćemo mi svi nositi Merzov timbar i njegov znak – utisnut u svim našim djelima, gdje god se našli i kamo god došli. Zajednica misli i želja, odluka i življenja nas je tako usko povezala, da smo svi obilježeni posebnim gledanjem na svijet i na ono što se zbiva oko nas. Evo, u ovome je najveća veličina, našeg dragog pokojnog Dr. Ivana Merza. To je njegova uspjela misija. I kad se bude objektivno pisala novija povijest, ime dr. Merza morat će ući u panteon hrvatskih velikana. Jer on se nalazi među rijetkima koji su znali i formirali ljude i dali im jedan jedinstveni put. Merzov program i njegova ideja stvorila je Merzove ljude.
Zato smo, dragi Ivane, došli na Tvoj omiljeli grob.
I sada, nakon jedanaest godina, jednako nam je teško, što Te nema među nama. Iste one suze koje su nas orosile, kada je pred nama stajala Tvoja osmrtnica, ista ona žalost i bol kojom smo Te dopratili do posljednjeg počinka, još i sada nas ne ostavlja, jer Tvoj će grob ostati uvijek svjež za naše srce. Došli smo da se poklonimo Tvojoj uspomeni i da Ti zahvalimo za Tvoje životno djelo, koje se ne sastoji u formi, nego u životnom gledanju. Puno Ti dugujemo i imaj makar tu zadovoljštinu, da ono što si nam dao neće nikada propasti. Mogu nam mjenjati nazive i odijelo, ali dušu nam neće nikada promjeniti i ubiti.
Ta i Tvoje je djelo – Orlovstvo propalo, ali ideja i ljudi su ostali i nove prikupili. Zato, Ivane dragi, čuj naš zavjet na Tvom grobu:
I ako sve izgubimo, i ako sve propadne, jedno ćemo sačuvati, ljude nećemo izgubiti, Tebe nećemo ostaviti i Tvoju ćemo uspomenu sačuvati.
A mi Te, dragi Ivane, molimo da izmoliš pomoć od Svevišnjeg, da nam na tom trnovitom putu pruži ruku pomoćnicu.
Nek je hvala i slava našem ideologu dr. Ivanu Merzu!
«Proslava Križarskog dana», Nedjelja, 21. svibnja, 1939, br. 21
Najavljena je proslava »Križarskog dana« u Travniku 4. lipnja.
ISKAZNICE ZA POTPORNE ČLANOVE. – Bratstva koja imadu potporne članove društva, treba da za njih nabave i iskaznice koje se dobiju u V. K. B-u, stoje komad 1. – dinar.
ALBUMI. – Još imade neraskrodanih križarskih albuma, a dok se prvi dio ne rasproda ne može se uzeti u rad II. dio. Album stoji komad din 5. – , a kod većih narudžba dajemo još popust. Poradi niske cijene, mogao bi ga imati svaki član-Križar, a pogotovo društvena knjižnica.
MERZOVE DOPISNICE I ZIDNE SLIKE. – U V. K. B-u mogu se dobiti zidne slike dra Merza po 10. – dinara komad, i dopisnice sa slikom dra Merza po 0.50 Din kom. Neka ne bude ni jedne Križarske dvorane bez Merzove zidne slike, a mnogi križari imaju lijep običaj, da njegovu sliku vješaju i po svojim privatnim stanovima.
«Pohod na grob dra Merza», Nedjelja, 21. svibnja, 1939, br. 21
U nedjelju 14. o. mj. kao na prvu nedjelju iza 11. obljetnice smrti blagopok. dra. Ivana Merza bio je pohod zagrebačkih Križara na Ivanov grob. Nešto ružno vrijeme, a najviše neobaviještenost (društva uopće nisu bila službeno obaviještena i pozvana) pridonijeli su da je ovaj puta pohod ispao brojčano daleko slabije nego prije. Korporativno se odazvalo na poziv »Nedjelje« samo K. B. Šalata i djelomično »Mahnić«, dok su ostala Bratstva bila vrlo slabo zastupana. Da nema spomenutih ispričavajućih okolnosti, ne vjerujemo da bi se od tolikih Merzovih poštivalaca našlo na grobu tek pedesetak ljudi
Na grobu smo našli Ivanovog oca g. inspektora Mavru Merza. Od svećenstva bili su prisutni samo preč. g. Msgr. Beluhan i vlč. g. Đuka Marić, od »Mahnićevih« starješina dr. I. Šrekajs, prof. Šarić i prof. Cerovac, od ostalih prijatelja samo g. Dugački. Molitve je izrekao preč. g. Msgr. dr. Beluhan, a onda je akademičar Nikola Kirigin održao vrlo topao govor o blagopok. dru. Ivanu. Poslije podne posjetile su grob zagrebačke Križarice.
SREDNJOŠKOLCI GOVORE O DRU IVANU MERZU
«Srednjoškolci govore o Dru Ivanu Merzu», Nedjelja, 14. svibnja 1939.
Centrala svih križarskih đačkih društava, Mahnićeva Đačka Križarska Zajednica u Zagrebu priredila je za sve svoje članstvo ove godine veliki nagradni natječaj za najbolju izradbu slijedećih tema: »Merz i žrtva«, »Merz i studij« i »Merz i liturgija«: Đaci – križari poslali su svega 17 natječajnih radnja. Jury, koji se sastojao od dva profesora i jednog akademičara, delegiranog od MĐ KZ, nije znao čija je koja radnja, dok je iste ocjenjivao. Prvu nagradu dobio je srednjoškolac Vinko Friščić od ĐKB Sv. Petar, Zagreb, za radnju »Merz i studij«. Drugu nagradu dobio je Bjelovarčanin Radanović Marijan (Merz i liturgija«), treću Sarajlija Antun Vargić (»Merz i žrtva«), četvrtu opet Sarajlija Ljubomir Zovko, petu Banjalučanin Mutabgjija Krešimir, šestu Ivica Dusper (Sarajevo!) i sedmu N. Pušić iz Šibenika.
O Merzu su pisali u »Nedjelji« mnogi. I njegov otac, i njegovi prijatelji i suborci i učenici, ali još nisu o njem govorili oni, koji, ga nikad nisu vidjeli, nego su ga upoznali iz knjiga i predavanja. Uredništvo »Nedjelje« odlučilo je povodom ovog natječaja, da ove godine ustupi mjesta baš tim srednjoškolcima. Da vidimo, kako oni gledaju Merza. Dakako, njihove su radnje duge i zato nismo mogli donijeti cjeline. Ne donosimo čak ni nagrađene radnje (osim Friščića). Ovu donosimo da na svoj način honoriramo njegov trud, a druge dvije da se vidi kako su vrijedne bile nagrađene radnje, kad i nenagrađeni tako lijepo i snažno pišu.
Riječ imaju dakle naši srednjoškolci!
LOVAC SRCA ISUSOVA
«Lovac Srca Isusova», Nedjelja, 10. rujna, 1939. br. 37.
Dru Ivanu Merz † 10. V. 1928.
(Iz posmrtne zbirke »Pod okom Gospodnjim«)
I.
Lovak lovi mladi Ivo dugi ljetni dan do podne,
Sve bez puške i handžara i bez ogra i zagara,
Lovi junak mladi.
Namjera ga namjerila na zvjerove ponajljuće:
Na zla zmaja i na lava i na gorskog mrka vuka,
Do tri zvijeri grdne.
Pak mi pođe mladi lovac moliti se milom Bogu,
Ruke sklopi, zazva Gospu, pokrijepi Se Svetim Tijelom
Lovac razboriti.
Tad se smjelo naprijed vinu, iz oka mu zora sinu,
Nikoše mu silna krila, iz grla se pjesma ote
Krilatu junaku.
Sam goloruk ode Ivo noseć Boga u prsima,
Približi se strašnom zmaju, zmaj izbaci nečist
Onaj ognjen zmaje.
Plam junaku ne naudi: bijeli pas mu Gospa pruži,
I on stišće zmaju ralje, snježanim ga sveza pasom
Čisti Gospin vitez.
Tada riknu holi lave i zavija lakom vuče;
Srčan borac na njih usta, junačka ga sreća nađe,
Borca Gospodnjega.
Obje zvjerke za vrat ščepa, sa zemlje ih uvis diže,
Svlada lava ohologa, svlada vuka sebičnoga
Kristov dječak mili.
Gvožđem sape lovac zvijeri, tjerat iz njih uze zloću:
Sve ih kroti molitvama, hrani postom, pokorama
Nevin pokorniče.
I golubom zmaj se stvori, a janjetom krotkim lave,
Lakom vuče psom čuvarom, pa sad love s gospodarom
Vjerni podložnici.
II.
Lovak lovi mladi Ivo sa golubom zmajskog srca,
Sa janjetom lavlje snage i s čuvarom vučkom hrabrim
Lovi krilat junak.
On ne lovi noćnih ptica niti sinjih kukavica,
Nego ptiće orloviće, što ih k Suncu krilo miče,
Orlove – Križare.
Lovi Ivo smjele momke, svom Hrvatskom on ih lovi,
Pa ih uči krotit zvjerke, što u šumi srca žive,
One zvjerke grdne.
On ih uči Gospu zvati, molit, radit, žrtvovati,
On ih vodi k Stolu Svetom, prima s njima Kruh Nebeski
Kristov radnik žarki.
Sve nas nuka lijetat k nebu bez prestanka svakog danka,
Pazi na mig bijelog Oca ko na samog Spasa Krista,
Vjerni sinak Crkve.
Sve nas ljubi, sve nas kara, za nas živi, snosi vaje,
Za orlove kao žrtvu i svoj život mladi daje
Kristov patnik tihi.
Ljutu cvilu cviljeli smo, kad bez Tebe ostali smo,
Divni orle, Ivo brate, kadno krila odnijela Te
K vječnom Svijetlu živom.
Prosti, što Te ražalismo, što Te češće ne shvatismo!
Po Tvom putu, svi sad znamo, penjat nam se valja tamo,
Bistar vidioče.
Premda ne bi naše krvi, naš si sav i od svih prvi,
Hrvatska Ti kosti krije, ko svoj program Tebe vije,
Umni pravedniče!
Svi molimo: Božji Sine, daj, s oltara da nam sine
Ovaj križar pun milote, što nam svima srca ote,
Lovac Srca Tvoga!
Milan Pavelić.
Boris, Bez naslova, Nedjelja, 10. rujna, 1939. br. 37.
Naše proslave koriste i okolini.
One elektriziraju narod i oplemenjuju ljude, zavedenima otvaraju oči, a svima pokazuju pravi put, kojim mora stupati omladina, ako želi sreću svome narodu. Mlaki usplamte, zaspali se probude, a svi osjete nad sobom simbol Križa slave, sadržan već u našem imenu, koje je baš vanjskim manifestacijama postalo obljubljenim.
Iz naših se proslava, konačno, jasno vidi koliko je križarska organizacija prirasla hrvatskom narodu. Ona ljubav s kojom je susreću, onaj ponos s kojim je gledaju, ono oduševljenje s kojim je pozdravljaju – sve je to siguran dokaz da smo od mnogo dobrih načina izabrali najbolji i da tako najuspješnije sijemo sjeme Božje u duše onih među kojima djelujemo. Daleko smo od toga da proglasimo narod nepogrešivim, ali je činjenica da narod uvijek prigrli ono što njegovom mentalitetu odgovara. Nepotrebne su tu sve debate i rasprave o sistemima. Mi već imamo sistem koji je godinama na terenu iskušavan i pokazao se nada sve ispravnim.
Križarska će omladina raditi, što joj je Providnost odredila, a oni koji još misle, da mogu pokolebati tu omladinu, neka dođu na naše proslave, gdje će se uvjeriti, da je Križarstvo, utemeljeno na tvrdoj hridi Merčeve ideologije Božje djelo, i da je zvor njegove snage i vitalnosti – središte njegova života i nastojanja – Euharistija!
Braćo, vedra čela i smiona srca dignimo barjake Žrtve, Euharistije i Apostolata – za Boga i Hrvatsku!
Boris.
HEROJ – SVETAC
«Heroj – svetac», Subotičke novine, 1939. br 19, str. 3.
PRIGODOM GODIŠNJICE SMRTI Dr IVANA MERZA
Cijela Evropa bila je odjek sveopćeg bola. U zaglušnoj buci oružja, pred grmljavinom topova rušio se svijet, nestajala je tekovina zadnjih stoljeća. Krv se puši, gine se za slobodu a u rovu živi, nateže se sa svakidašnjicom mladić koji se sprema da obnovi Hrvatsku. U bojnim redovima bori se čovjek koji želi Hrvatsku vratiti Kristu.
Rat je završen. Mir, želja cijelog ljudstva bio je ostvaren. Nastupila je nova epoha. Trebalo je popraviti što je rat, sinteza nepoštenja pojedinaca, srušio i pokvario. Trebalo je dati put i direktivu koji bi služili k sreći Naroda. Dignuti je trebalo one što su pali. Omladinu, koja će ponijeti na svojim leđima budućnost, trebalo je izgraditi na kršćanskim istinama Osjećala se potreba da se povede duga borba za socijalno kraljevstvo Božje. Najznatnija ličnost u toj borbi je dr Iv. Merz. On je bio borac, heroj i svetac u punom značenju te liječi. Nije li Merz bio samo „natražnjak“? Ne, dr Merz je idealni čovjek Božje Hrvatske. Merz je borac protiv samoga sebe, protiv neprijatelja Božjih, protiv sviju onih koji govore o idealima, ali malo se brinu da ih ostvare, da se k njima vinu. On je borac, što na vlastitim i nježnim ramenima nosi breme vremena, koji vlastitom krvlju i znojem crta put do savršenstva. Merz je borac protiv sobe. U njemu vrije krv i mlado mu srce živo kuca, ali on pregara. Prezire ženu i njenu ljubav i polako se predaje zagrljaju Vječnosti. Važno je ovo naglasiti u naše vrijeme kada mnoga mlada srca postaju igračka strasti, koje ga truju i uništavaju.
Merz je shvatio Krista i značaj njegov. Osjetio je da za Vječnu Ljubav treba trpjeti. „Ko hoće da ide za mnom neka uzme svoj križ….“ Merz je sve to učinio. Bio je čovjek žrtve. Nježno mladićevo tijelo sniva svoj zasluženi san na daskama poda… U žrtvi nije znao granica. Svijet mu je laskao. Zvao ga je sirenskim glasovima da ga slijedi i da ga ljubi do iznemoglosti. Ali Merz je išao trnovitom stazom. Išao je putem do Golgote. Bio je heroj, odrekavši se svega radi općeg dobra naroda i omladine. Merz je bio vjeran svojim načelima. U borbi sa svijetom širokih dimenzija, u pravoj borbi protiv sebe samoga tražio je utjehu i pomoć. U sjeni Tabernakula obasjan vječnim svijetlom Merz je nalazio snagu za svoj daljnji rad i borbu.
Takav je bio Merz. Svojim životom pokazao je da se i u modernom svijetu može živiti sveto i kršćanski. Merz je vlastitom rukom zasadio u vrtu hrvatske omladine tri bijela cvijeta, tri ruže. Omladina ga se sjeća jer ju je istinski ljubio. On ju je digao i rekao joj nježno, da je prava sreća čovjekova Vječni Bog. Tri cvijeta njeguju križari u svojem vrtu. Zalijevaju ih vlastitim znojem, štite ih od oluja. Tri ruže cvjetaju, tri bijela nježna cvijeta: Žrtva, Euharistija i Apostolat. Merzovim putem kroči smjelo četa. Ne straši ju grom nepravde i nasilja, jer Hrvatski narod ispruženih ruku čeka..
ŽENA U SLUŽBI KRISTA KRALJA
M. STANKOVIĆ, «Žena u službi Krista Kralja»
Rujan 1926. – Divna, sunčana, bogata jesen. Vječni Rim utonuo je u poslijepodnevni mir, a mi brzamo ulicama, da što više vidimo, da što više naučimo. S nama je Merz, dragi naš Merz, naš vođa, učitelj, savjetnik.
Dolazimo pred ogromnu bijelu zgradu, u kojoj stanuju članice družbe Opera Cardinal Ferrari. Mnogo nam je o njima Merz u Zagrebu pričao. One su redovnice, a žive u svijetu. Nemaju redovničkog odijela, a zaručene su s Kristom po redovničkim zavjetima. Zajednički stanuju, a svaka vrši u svijetu zvanje, za koje se spremila. Sve slobodno vrijeme posvećuju Katoličkoj Akciji i katoličkom socijalnom radu, a napose nastoje oko toga, da Boga unesu u sredinu, u kojoj su zaposlene.
Divan, sasvim moderni suvremeni apostolat! Nepoznate, sasvim obično obučene, bez vike i glasnih riječi, mogu se članice Opere ušuljati u sve kuteve ljudskih duša, u sve probleme obitelji, na mnoga mjesta u javnom životu, kamo ne može ni ruke svećenika, ni drugih redovnica.
Prolazimo širokim, svijetlim hodnicima. Ulazimo u njihove kancelarije, pregledavamo socijalne institucije, pa ogromnu veliku tiskaru, u kojoj se štampa većina katoličkih edicija Rima. Zanimamo se za njihov rad u Katoličkoj Akciji, za rad i način njihova života uopće, a one sve spremno i uslužno pokazuju. Vode nas u svoje redovničke prostorije. Sve odiše mirom i ozbiljnošću Družbe, jednostavno, ali savremeno obučene, vedre i nasmijane.
Merz je oduševljen. Pažljivo promatra naša lica, da vidi kako nam se sviđa zamisao redovništva u svijetu. Dugo se bavio mišlju, da se nešto slično osnuje i kod nas, i sad nam evo pokazuje konkretnu sliku onoga, o čemu je toliko govorio.
A kad smo sve pregledale, o svemu se informirale, tad nas vode u malu ukusnu kapelicu. U njoj je tajna njihovih uspjeha. U jutarnjim meditacijama, u sjedinjavanju s nekrvnom Žrtvom i žrtvovanim Jaganjcem, u čestim adoracijama, u noćnom klanjanju, u svemu tome jest ključ njihovih uspjeha, njihovog apostolskog nastojanja, njihovog rada za kraljevstvo Kristovo na zemlji.
»Hoće li se i kod nas nešto takva osnovati, doktore?«, pitale smo dobroga Merza. »Hoćemo! Moramo!« – »Kada?« – »Možda je osnutak već blizu, ali najprije mnogo molimo za to.«
Vrijeme je prolazilo. Merz je okupljao prve mladiće, da s njima osnuje muški svjetovni red, a iza toga osnovat će se on i za ženski svijet. Već je bio sastavljen i nacrt prvih pravila. I ime se izabralo: Vitezovi Presv. Srca. Merz nas je stalno izvješćivao o pripremama za tu veliku stvar. I kad je izgledalo, da je stvar već zrela, da treba s njom početi, tad se neočekivano pokazaše poteškoće, i stvar je zapela. Merz se žalostio radi toga. Iz Jesenica, gdje je bio na oporavku, piše on:
»Kada ne ide drukčije čovjek si u svijetu mora da stvori samostansku regulu i po njoj da živi.«
Nekoliko mjeseci iza toga vjerni vitez Presv. Srca neumorni suradnik Krista Kralja ode u vječnost. Ali njegova zamisao nije propala. Uvijek je bilo duša, koje su je nosile u svojim sakritim dubinama i koje su mnogo molile i mnogo žrtvovale, da se Merčeva zamisao ostvari. Uvijek ih je bilo, koje su htjele da vjernost Kristu Kralju, vjernost Njegovom apostolatu dokažu svojom potpunom ličnom žrtvom, svojim potpunim predanjem, ali ne iza četiri samostanska zida već u svijetu …
Veljača 1938. – Ušli smo u godinu, u kojoj će dragi Merz naročito bdjeti nad nama, nad našim radom, nad Križarstvom, nad omladinom, za koju je život položio prije 10 godina. I dok je Merčev grob bio još pokriven bijelim snijegom, na koji su dobro ruke stavile prve visibabe i kukurijeke, sastali smo se na tom grobu, jer nam je duše zaokupila velika, sveta odluka.
Treba provesti Merčevu zamisao u život. Treba stvoriti jake, izgrađene jedinice, koje će se sasvim staviti u službu Krista Kralja. Obući se u redovničke zavjete, a živjeti u svijetu. Izgarati u apostolatu, ali i sasvim se posvetiti iznutra, da se po nama drugi posvećuju. Žena u službi Katoličke Akcije u službi je Krista Kralja, jer ostvaruje Kraljevstvo Njegovo na zemlji, Kraljevstvo milosti, Kraljevstvo pravde i ljubavi. U dušama, u obiteljima, u svojoj radnoj sredini, u svome narodu. Hoćemo, ostvariti ćemo redovništvo u svijetu!
Dragi prijatelju, pod bijelim snježnim plaštem, budi uz nas… Sveta dušo našega Ivana, to je tvoje djelo… Morao si otići u krilo Očevo, da se ono rodi u tvojoj desetgodišnjici. Sad razumijem tvoj tako nagli odlazak.
Srpanj 1938. – Samostanska aleja pružila se u plavu daljinu. Bijele glavice ivančica proviruju između zelenih grmova, a zlatno klasje njiše se na podnožju pitomih bregova.
Prve duhovne vježbe onih, koje su odlučile provesti Merčevu zamisao, a u gradu gdje se Merz rodio, gdje je kršten i odgojen. Lik najvećega našeg Križara tako nam je drag, tako bliz. Kroz osam dana neprestano nam je pred očima, a njegove misli o svjetovnom redu sazrele su potpuno u nama. Jest, stavit ćemo sve u službu Krista Kralja. Bit ćemo njegovi borci, njegovi pioniri u hrvatskom narodu. Pod vodstvom Crkve – za Krista Kralja!
Kolovoz 1939. – Brzi vlak juri prema sjeveru. Ostavljamo zelene bregove, bijele crkvice, samotna raspela na raskršćima i žurimo, žurimo k cilju. U jednoj susjednoj zemlji postoji već četiri godine dom svjetovnih redovnica.
Na stanici dočekuje nas njihova starješica. Ispod slamnatog šešira prijazno nas pozdravljaju ozbiljne modre oči, okružene svijetlim pramovima. Veseli pozdravi, srdačan stisak ruku, a tad brzamo autobusom do cilja.
Iza zelenog parka ukazuje nam se pročelje njihovog doma. Stara biskupska palača sa širokim hodnicima, velikim svijetlim sobama i baroknom kapelicom.
Najprije ulazimo u kapelicu, koju same uređuju i u kojoj ima svaka svoje određeno mjesto. Tu one mole, pjevaju koral, stvaraju nacrte za rad, za osvajanje duša.
Tad pregledavamo kancelariju, pa veliku dvoranu za sastanke društava Katoličke Akcije pa spavaonice, u koje mogu primiti veliki broj djevojaka prigodom duhovnih vježbi i tečajeva.
Taj je dom centar Katoličke Akcije cijele jedne biskupije. U njemu se izdavaju nacrti za rad u organizaciji djevojaka, u organizaciji djece. U njemu se stvaraju programi za dekanatske tečajeve, za djevojačke kongrese za cijelu biskupiju ili jedan kraj. Prošlogodišnjem kongresu prisustvovalo je 3.000 djevojaka i preko 30 svećenika. Ove godine bilo je nekoliko manjih, ali vrlo dobro posjećenih tečajeva.
Dakako, da u širokim masama njihovih članica treba mnogo toga ispraviti, izgraditi, produpsti. Ali ima i divnih, dubokih duša. S ovim ozbiljnim dušama rade na sličan način kao mi s pionirkama.
Neumorne su naše nove znanice. Marljivo obilaze svoja društva vlakom, autobusom, dvokolicom. Na dvokolici obilaze i periferiju svoga grada i blaže socijalnu bijedu. Upravo kad smo bile kod njih, uređivale su stan za neku siromašnu obitelj, koja je stanovala u vagonu.
A kako su vesele naše znanice! Kad su u najdubljem poslu i kad su najviše zauzete apostolatom, uvijek je neki posebni čar vedrine, duboke nutarnje vedrine na njihovim, licima. I onda kad se na dvokolici žure praznom cestom, i onda kad govore masama djevojačkog svijeta, i onda kad srca svoja darivaju siromasima periferije, i onda kad rade jednolične, sitne kućne poslove.
Uvijek vedro, uvijek s Kristom i Gospom, koju napose štuju.
Osnivač žosizma kanonik Cardijn rekao je prigodom svoga boravka u njihovom domu: »Vaša biskupija imade dvije svijetle točke: sjemenište i vaš dom.«
A u tom domu su one koje ostaviše sve, da služe drugima; koje se odrekoše svega, da mogu živjeti za sve. Žene u službi Katoličke Akcije, u Kristovoj službi.
Uspoređujemo njihov rad s našim skromnim počecima i radujemo se, što je i nas odabrao Gospodin za sebe, za svoju službu.
Listopad 1939. – Može li biti nemirnije atmosfere od ove, koja nas steže i grči u ovoj jeseni? Istina, ratni požar nije zahvatio naše granice, ali ako smo jedno u Kristu, možemo li biti ravnodušne na tolike današnje tragedije u svijetu? Na proljevanje krvi, na suze i jauk; na siromaštvo, na razorene obitelji; na ucviljene majke i malu sitnu siročad…
Možemo li biti ravnodušne, pa zbivalo se to u poljskim ravnicama, na kršnim Karpatima ili na francuskoj granici?
Ne, ne možemo biti ravnodušne, ta sve je to naše, jer je sve Kristovo.
Kako stenjemo i plačemo i ove jeseni pred Njegov blagdan.
A kod nas? Da, nas nije zahvatio ratni plamen, ali da li je kod nas sve mirno, staloženo, sretno? U našem nacionalnom životu, na katoličkoj strani, u Katoličkoj Akciji?
Kadgod nam se čini, da je sve poremećeno, sve razoreno, sve propalo. I da se sadašnjica ne može pohvaliti ni jednim pozitivnim rezultatom, ni jednom do kraja provedenom plodnom akcijom.
Pa ipak! Iako izgleda da je mraz sve zahvatio, da promrzle duše mnogih neće više oživjeti, da prilike u katoličkim našim redovima, nužno rađaju otpadom, bijegom, malodušnošću, Krist Kralj u svojoj vladarskoj moći i svojoj kraljevskoj velikodušnosti i darežljivosti dao nam je, da u ova teška i mutna vremena ostvarimo nešto veliko:
Merčevu zamisao o svjetovnom redu provele smo u djelo. Stvorena je zajednica onih, koje će potpuno služiti Kristu Kralju po Katoličkoj Akciji, po katoličkom preporodnom radu u dušama, po katoličkoj socijalnoj obnovi društva.
Ima li veće milosti od ove? Da li nas je mogao Krist Kralj više odlikovati? Da li nam je mogao povjeriti uzvišeniju zadaću?
Da, naš svjetovni red, sav posvećen Katoličkoj Akciji, tu je. Nikao je u Merčevoj svetoj duši, a rođen je preko molitava i žrtava, suza i poteškoća u križaričkim redovima.
Sav posvećen Kristu-Kralju našemu.
Sav u službi Katoličke Akcije.
Sav u gorljivosti za spas duša.
Sav u ozbiljnom nastojanju oko izgradnje svetosti, svojih članica i preko njih stotina i tisuća mladih djevojačkih srdaca.
Sav u blizini Merčeve mirisne duše – njezinih bijelih euharistijskih visina i njezine ganutljive ljubavi prema hijerarhiji.
Sav Božji, sav Kristov, sav za druge, za duše, za utjelovljenje Krista, u dušama mnogih.
To je najveći dar Krista Kralja u ova teška vremena. Stavljen je u slabašne ruke, ali u srca koja mnogo ljube Krista u Ocu i Duhu i u neumrlim dušama.
Hvala Kristu Kralju, što je nas male izabrao za velike stvari. Hvala Mu, što je nama ženama dao da potpuno razumijemo, kako je uzvišena Njegova služba. Hvala Mu, što nas je htio za svoje suradnice, za one, preko kojih će On sam ostvarivati svoje kraljevstvo na zemlji.
Hvala Mu! S Gospom, prvom Njegovom suradnicom, zahvalno kličemo: Veliča duša moja Gospodina… Neka Ga veličaju duše naše uvijeke!
M. Stanković