V E L I K A N  V J E R E

Čedomil ČEKADA, «Velikan vjere», Dr. Ivan Merza, Zagreb, 10. svibnja 1967., br. 1332/67, str. 5-23

“Pravednik moj
od vjere živi !”
Hebr.10,38.

  Dragi vjernici! Lako nam je ove godine izabrati, o čemu ćemo, ovdje s oltara govoriti, danas, uz obljetnicu smrti našega hrvatskoga, ako Bog da, budućega sveca, sluge Božjega Dr-a Ivana Merza. Nemamo šta birati. Papa nam je sam to odredio, kad je svu ovu godinu, – tisuću devetstotu od mučeničke smrti sv. Petra, prvoga apostola i prvog pape, – proglasio “godinom vjere” (pismom na sve biskupe svijeta od 22. veljače o.g.). O vjeri ćemo govoriti. Na Merzu, na tom velikom kršćanskom mužu i svecu vjere, najlakše ćemo i najbolje osvijetliti ono, što Crkva, što Papa , od nas traži ove godine. Na njemu ćemo najbolje vidjeti, kakva mora biti ta naša vjera, da bude dostojna svoga imena.

  A nije, braćo, Papa badava izabrao baš obnovu i utvrđenje vjere za glavni cilj i plod ovoga velikog jubileja, proslave, Crkve i papinstva. Svijesno je on to, promišljeno, Duhom Svetim nadahnut i prosvijetljen, učinio .

  Uvijek će vjera ostati početak i središte kršćanskoga života. Da nađemo Boga i da se u njemu upokojimo, – a to je bitna svrha svakoj vjeri, – moramo ga najprije upoznati. “A ovo je”, kaže Isus u Evanđelju, “život vječni, da upoznaju tebe, jedinoga Boga istinitoga, i onoga, koga si ti poslao, Isusa Krista!” (Iv 17,3) .

  Moramo mu se , – Bogu, – najprije odazvati, moramo ga najprije poslušati, kad nam se javi. A javio nam se je. I kroz naš razum i savjest, naravnim putem, naravnom objavom: prepoznajemo ga u svijetu oko sebe, koji je sav djelo njegovih ruku i glasan svjedok njegove mudrosti, moći i dobrote; prepoznajemo ga u sebi: govori nam u duši; upisao nam je u savjest svoj zakon istine i dobra. A javio nam se je i nadnaravnim putem, nadnaravnom objavom, kad nam je, ljudskim jezikom, progovorio; kad nam je, kako ono kaže Apostol (Hebr.1,1 .2), poslao svoju poruku, svoju riječ: još u zemaljskome raju i u Starom Zavjetu, preko patrijarha i proroka, a onda, na koncu vremena, i po svome Sinu, koji je, kao Bog-čovjek,došao na svijet i navijestio nam blagu, evanđeosku, vijest Kraljevstva Božjeg. Sve nam je Isus, u Evanđelju, o Bogu rekao. Otvoreno, jasno, potpuno. Svu nam je mudrost života donio; mnoge nam je Božje tajne saopćio i otkrio.

  Moramo svi, tu božansku poruku s neba primiti. Moramo Bogu povjerovati. Moramo mu se, na taj način, duhovno predati. Tvrdo. Čitavim srcem. Bez krzmanja i kolebanja. U svem što je Bog objavio. Bez ijedne iznimke. Bez toga mu, bez vjere mu, ne možemo omiljeti. Bez toga se, bez vjere se, ne možemo spasiti. Sam Isus to kaže: “Credite Evangelio!” (Mk 1,15). – Vjerujte (mojoj) evanđeoskoj riječi!, “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se. Tko ne uzvjeruje, osudit će se!” (Mk 16,16). I apostol Pavao isto to kaže: “Bez vjere je nemoguće omiljeti Bogu. Vjerovati mora onaj, tko pristupa k Bogu!” (Hebr. 11,6).

  A dakako da to mora biti iskrena, živa, djelotvorna vjera. Vjera, koju valja primijeniti na život. Vjera, od koje i po kojoj valja živjeti. Vjera, koja mora prožeti i preporoditi čitava čovjeka. Ne samo vjera uma, pameti, nego i vjera volje i srca. Ne samo vjera jezika i usta, nego i vjera djela. Vjera, iz koje se rađa pravda i dobro. Svaka pravda i svako dobro. Onako, kako još u Starom Zavjetu kaže prorok, a u Novom Zavjetu sv.Pavao: “Justus meus ex fide vivit – Pravednik moj od vjere živi!” (Hab. 2,4.; Hebr. 10,38.; Rim.1,17.; Gal. 3,11). Mrtva, hladna duhovno neplodna vjera ne spasava. Izrijekom to naglašuje sv.apostol Jakov, kad u svojoj poslanici prvim kršćanima piše: “Kakva je korist, braćo, ako tko kaže, da ima vjeru, a djela nema? Zar ga može vjera (sama) spasiti?” (Jak 2,14). … “Vjera, ako nema djela, mrtva je u samoj sebi” (Jak 2,17). I osvjetljuje to na primjeru svetoga patrijarhe Abrahama, pa onda zaključuje: “Vidite, da se djelima opravdava čovjek, a ne samo vjerom” (Jak 2,24). … “Jer kao što je tijelo bez duše mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva!” (Jak 2,26).

  A, eto, braćo, ta vjera, koja spasava i bez koje je nemoguće omiljeti Bogu danas je, kako ono kažu, u krizi. Toliko danas ima u svijetu ljudi, koji uopće ne vjeruju: ni u Boga, ni u duhovni svijet, ni u besmrtnost duše, ni u život preko groba. Vjeruju samo u ono, što se može očima vidjeti i opipati rukama: žive samo za zalogaj, za novac, za standard i luksus, za putene užitke. Od materijalista nitko u Boga ne vjeruje. Ni u Boga, ni u vječnost. Barem svi oni govore, da u Boga ne vjeruju, i ako teško da su u tome posve iskreni i da im se misao na Boga baš nikada ne javlja u duši; da im se problem Boga nikada duhovno ne nametne; da ih savjest ne kori, kad su zli. Da im se Bog ne javlja, ne bi ga ovoliko nijekali i napadali. A još ih je, braćo, u svijetu više, koji u Boga vjeruju, pa nose i kršćansko ime, ali su daleko od toga, da im je vjera živa, ponizna, cjelovita. Oni sami sebe određuju, što će i kako će vjerovati. Biraju iz vjere ono, što im se sviđa, a otklanjaju ono, što se tobože, kako oni kažu, protivi zdravu razumu i tekovinama, rezultatima, znanosti i kulture: što im u vjeri, – a osobito u njezinim moralnim, ćudorednim, zakonima, izgleda “nesavremeno”, “preteško”, “nemoguće”. Ispravljaju Krista i Evanđelje. Tumače ga, kako oni hoće: ne, kako ga Crkva naučaje i tumači. Sami sebi kroje novo, “moderno”, kršćanstvo i “novu” vjeru. Ne slušaju ni Crkve, ni Pape, ni sabora, ni biskupa. Oni hoće da u vjerskim stvarima odlučuju “Demokratski”; kako njima izgleda dobro. Posebno je u zadnje vrijeme sve više takvih. Nažalost i među svećenicima. Svašta se čuje; svašta se govori; svašta se piše. I po novinama, i po časopisima, i na radiju. I u najveće svetinje Crkve i kršćanstva mnogi diraju. Sumnjaju u Isusovu stvarnu prisutnost na našim oltarima, pa i u božanstvo Isusovo. Htjeli bi, da se dokine pojedinačna i obavezna ispovijed: i za teške grijehe. Ustaju protiv stoljetnog štovanja Majke Božje u kršćanstvu. Traže, da se napusti bračna nerazrješivost i da se ozakoni “novi” široki, moral “ljubavi”: i u braku i izvan braka. Predlažu, da se svećenicima dopusti ženidba, a samostanski, redovnički život prepusti zaboravi, kao besmislen i nesavremen u naše dane. Zahtijevaju od Crkve, da se u svemu prilagodi današnjim, “modernim”, shvaćanjima, običajima svijeta i društva: i onima, koje je dosada uvijek osuđivala. Svijet im je pametniji od Evanđelja. Rad im je, standard im je, kultura im je, znanost im je, politika im je, preča od molitve i svetosti života. Hoće da izmjene i nauku i praksu Crkve.

  A to, dakako, ne bi bila više vjera, koju su naučavali i propovijedali apostoli i uz koju je Crkva držala kroz sva dosadašnja kršćanska stoljeća. To ne bi bilo kršćanstvo svetaca. Isus je govorio drukčije. A on je nama Bog, koji se ne može prevariti. Njegova je istina jedina i vječna istina. Ljudi se njoj moraju prilagoditi, a ne da se ona prilagođuje ljudskim mislima i željama. “Nebo i zemlja će proći”, govorio je Isus, “a riječi moje ne će proći!” (Mt 24,35). A Apostol veli: “Ali i da vam anđeo s neba navijesti evanđelje protiv onoga, što vam ga navijestismo, proklet da bude!” (Gal 1,8.9). Sveci su Božji i živjeli i radili drukčije od tih naših današnjih pristaša “novoga” kršćanstva. Oni su se držali svake riječi iz Evanđelja. I samo su tako došli do svoje duhovne veličine. Boga su u svemu slušali, pa ih je Bog i nadahnjivao, i prosvjetljivao, i vodio, i posvetio, i proslavio. Bog. Njegova milost.

Oni nam, – sveci, – najbolje pokazuju, gdje je istina. Na njima najbolje vidimo, i što je kršćanska vjera, i kakvi moramo biti: kako i mi moramo živjeti, da Bogu ugodimo i da se spasimo.

  I sluga Božji Ivan Merz pokazuje nam to. Čitavim svojim duhovnim likom. Cijelim svojim životom. Baš nama, današnjim katolicima. U naše je vrijeme i on živio. Sve, što mi oko sebe gledamo, i on je gledao. Živio je u vrijeme štampe, radija, sporta, filma, turizma, aviona, tehničkih čudesa, moderne privrede, radničkog pokreta. Ali je na sve to gledao očima sveca, mudrošću milosti i Evanđelja.

  Pa pogledajmo, braćo, kakva je bila njegova vjera; kakvo je bilo njegovo kršćanstvo! Ono svetačko: pravo, izvorno, nepatvoreno, autentično.

  Merz je, svejedno što je bio visoko školovan i izobražen čovjek, doktor i profesor, bio muž ustrajne molitve i postojana, revna, sakramentalnog života. Njemu molitve nije nikada bilo previše. On je za nju i u najvećem poslu, – i u apostolskom poslu, – uvijek nalazio vremena. Ništa mu nije bilo od nje preče. Nikada nije propuštao svojih molitava. Iz molitve je i crpao snagu, da uvijek ostane dobar i da uvijek čini dobro. Klečao je svaki dan pred Raspelom, svaki je dan išao na svetu misu, svaki se dan pričešćivao, svaki dan, i po nekoliko puta, pohađao Presveto u crkvi, svaki dan molio Gospinu kruncu, svaki dan razmatrao, svaki dan ispitivao savjest, redovito se je i često ispovijedao. Molitva je, molitva prije svega, učinila Merza kršćanskim čovjekom, prijateljem i dobrotvorom ljudi, apostolom omladine, uzor-karakterom, borcem za Božju stvar u javnom životu, svecem.

  Merz je, svejedno što je bio svetovnjak, čovjek višeg društvenog položaja i dijete iz gospodske obitelji, živio, uvijek i u svemu, vjerno i do kraja, po duhu i zakonima Evanđelja. Uvijek je evanđeosku životnu mudrost smatrao jedinom pravom istinom i mudrošću. Nikada nije ni pomislio, da joj prigovara, da je kritizira, da je mijenja. Nije išao za svijetom, nego za Kristom i za njegovim Križem. Sve je na sebe uzimao, što je Krist tražio od svojih sljedbenika. I poniznost, i čistoću, i samozataju, i pokoru. Djevičanski je, uvijek pošteno i uvijek ozbiljno, živio. I sve je to tražio i od drugih, koji su išli za njim i kojima je bio vođa i odgojitelj. I od svjetovnjaka, i od inteligencije, i od mladića i djevojaka. U Isusa je gledao; nije u svijet. Pa je zato postao Isusu i sličan. Pa je zato svakamo oko sebe i unosio duh plemenite životne novine i stvarao, odgajao, među nama jedan bolji i duševno zdraviji naraštaj. Po Evanđelju je preporodio i sebe i mnoge u našemu narodu. Postao našim najpoznatijim i najzaslužnijim lajičkim, svjetovnjačkim apostolom.

  Merz je, svejedno što je bio pametniji i nadareniji, pa i bolji od mnogoga svećenika, uvijek poštivao i slušao Crkvu. Nije se gradio drugima učiteljem u vjeri: skupa se je s njima smatrao sinom i učenikom Crkve. Sve je prihvaćao, što je ona učila; u svemu se je držao uputa i smjernica, što ih je katolicima davao Papa; nikada nije ništa učinio protiv volje biskupa; rado je i bratski surađivao sa svima dobrim i revnim svećenicima. U Rim je uvijek upirao oči: volio je Papu; sveta mu je bila svaka njegova riječ. Zato i nije nikada zastranio; zato je i na njegovu životu i na njegovu djelovanju počivao Božji blagoslov. Nikada nije u životu rušio; uvijek je samo gradio. S Bogom i na Bogu gradio.

  Merz se, svejedno što je bio krhka zdravlja, nikada nije štedio u službi Božjoj; nije sebe žalio u radu za Kraljevstvo Kristovo. Rado je dan i noć. I nije se bojao. Bio je spreman na svaku žrtvu za Boga i za istinu. A nije nikada tražio ni priznanja ni plaće od ljudi. Znao je, da će mu Bog sve, što za njega učini i žrtvuje, platiti na nebesima. Bog jedini “pravedni sudac” (2 Tim 4,8). Nije stoga nikada poklekao pred teškoćama. Nije se stoga nikada ni puno tužio. Bio je junak i borac Božji. Bio je Božji glasnik i Božji radnik sve do kraja, sve do smrti.

  Dragi vjernici, braćo i sestre, pogledajmo u toga borca Božjega danas! U slugu Božjega Ivana Merza! Crkva nam na njega pokazuje prstom. Na njegovu liku i uočimo i naučimo, u ovoj “godini vjere”, kakvu vjeru Bog i Crkva i od nas traže! Neka i naše kršćanstvo bude pobožno, molitveno, sakramentalno, Marijino, kršćanstvo! Neka i naše kršćanstvo bude evanđeosko kršćanstvo: od onoga, a ne od ovoga svijeta; čisto, zagledano u Boga, samozatajno, nesebično, žrtveno, puno plemenite ljubavi k bližnjemu! Neka i naše kršćanstvo bude crkveno kršćanstvo: poslušno Crkvi, odano Papi, puno počitanja prema našim duhovinim ocima i pastirima; biskupima i svećenicima! Neka i naše kršćanstvo bude junačko kršćanstvo: neustrašivo, priznavalačko, puno apostolskoga duha i apostolske veledušnsti! A ne komotno, mlitavo, bojažljivo! Neka bude iz škole svetaca! Ne iz škole ljudi i svjetskih parametara i novotara! Staro i vječno, kako je star i vječan Bog i njegova istina!

  Braćo i sestre! Ako ikada, danas je, za sve nas, savremena Apostolova opomena iz njegove poslanice Hebrejima: “Mementote praepositorum vestrorum – – – Sjećajte se svojih predstojnika”, – svojih otaca  u vjeri, – “koji su vam propovijedali riječ Božju! Gledajte svršetak njihova življenja! Ugledajte se u njihovu vjeru! Isus Krist jučer je i danas isti, i u vijeke! Ne dajte se zavesti različitim i tuđim naukama!” (Hebr 13,7-9).

  I sluga je Božji Ivan Merz jedan od tih naših otaca u vjeri. Propovijedao nam je riječ Božju. Nije sa propovjedaonice, ali jest i riječju i životom. Ugledajmo se u njegovu vjeru! To je bila vjera Crkve, vjera apostola i svetaca, vjera Evanđelja, vjera, od koje je živjela kršćanska pravda. Vjera, koja dovodi k Bogu i u nebo.

  Gopodine, umnoži nam je i utvrdi, u ovoj “godini vjere”! “Adauge nobis fidem!” (Lk 17,5). Umnoži nam je i utvrdi i po molitvi svoga sluge Ivana Merza! Pravednika, koji je od vjere živio! Amen.  

U  Z  O   R

NAŠIM SVJETOVNJAČKIM APOSTOLIMA

“Žetva je velika,

ali poslenika je malo”

Mt 9,37 ; Lk 10,2.

“Idi kući svojoj, k svojima, i kazuj im

što ti je Gospodin učinio!”

Mk 5,19; Lk 8,39.

  Dragi vjernici! Braćo i sestre! Nije poteškoća i delikatnost lajičkog, svjetovnjačkog apostolata, o kojemu se danas u Crkvi toliko govori i piše i koji je Crkva, i na nedavnom općem saboru, II vatikanskom, i formalno, na najslužbeniji i najsvečaniji način, saborskim dekretom “O lajičkom apostolatu” (“Apostolicam actuositatem”, od 18.XI 1965), proglasila općim i pravom i dužnošću svih svojih vjernika – svjetovnjaka, u njegovu pojmu, a i u njegovim funkcijama.

  Za čovjeka, koji je ozbiljno ušao u duh Evanđelja, nema ništa naravnije od zahtjeva, da svi oni, koj su povjerovali u Kristovo božanstvo, u njegovo spasiteljsko poslanje, u njegovo Kraljevstvo Božje, populiziraju Gospodinove ideje, šire njegovu slavu, promiču interese toga njegova Kraljevstva. Našli su istinu, našli su jedinu veliku mudrost života: moraju je dalje predati. Našli su veliku sreću: moraju je podijeliti s drugom svojom ljudskom braćom. Od Boga su pomilovani i otkupljeni: moraju Bogu vratiti ljubav za ljubav; moraju svijetom pronositi njegovu slavu i utirati puteve božanskome otkupljenju u sva ljudska srca, kjima je ono namijenjeno. Sili ih na to dostojanstvo istine, kojoj su postali dionici; sili ih na to veliki zakon ljubavi; prva od svih zapovijedi Evanđelja: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, … a bližnjega svojega kao same sebe!” (Mt 22,37-39; Mk 12,30-37; Lk 10,27).

  Toliko je ta dužnost, – dužnost općega apostolata, u samoj biti kršćanstva, da je ona u njemu već od prvoga dana postala zakonom i bez zakona: spontanom praksom sviju, koji su istinski prihvaćali i doživljavali kršćanstvo.

  Svi oni oko Isusa u Evanđelju, – a ne samo apostoli i učenici, – njegovi su pomoćnici; s njim surađuju, vako ili onako: svi govore; svi ga brane, njega i njegovu stvar. Pobožni muževi i žene, što su se za njega oduševili; carinici i grješnici, koje je obratio; bolesnici, kojima je povratio zdravlje, izliječio ih i iscijelio. Prate ga na njegovim misionarskim putevima, primaju ga i ugošćuju u svojim domovima, brinu se za uzdržavanje i njegovo i njegovih apostola, ostaju uz njega i pod Križem, okupljaju se, kao njegovi sljedbenici i za njegova Uskrsnuća, organiziraju se, odmah poslije silaska Duha Svetoga, u prvu kršansku općinu, pronose mlado kršćanstvo iz Jeruzalema po svoj židovskoj zemlji, po svom istoku, po čitavu rimskom carstvu. Naglo širenje prvoga kršćanstva ne da se ni zamisliti bez suradnje tisuća i tisuća. A apostola i učenika Isusovih nije bilo na tisuće, – njih je bilo svega stotinjak; – svi su ostali bili obični vjernici – svjetovnjaci. Lajički apostoli: lajički širitelji kršćanstva.

  Sam Isus daje, – još za svoga zemaljskog života, – mnogima od njih apostolske naloge. Šalje, iza Uskrsnuća, Magdalenu i pobožne žene s porukama svojim apostolima: “Idite, javite braći mojoj – -!” (Mt 28,10. Iv 20,17); naređuje oslobođenom bjesomučniku iz Gerase, da ide, i ako ga nije primio u apostolski zbor, među svoje, pa da im propovijeda: “Idi kući svojoj, k svojima, i kazuj im, što ti je Gospodin učinio!” (Mk 5,19; Lk 8,39); sve svoje bez iznimke, pozivlje, da se mole i brinu za uspjeh velike Božje žetve duša: “Gledajte njive, kako se već bijele za žetvu!” (Mt 9,37; Lk 10,2). A apostoli su Isusovi od toga lajičkog apostolata naprosto učinili sistem. Široko “kraljevsko svećeništvo” (1.Petr.2,9). Svoju elitnu stratešku apostolsku rezervu, svoje “pomoćnike” i suradnike u apostolatu (Filip.4,3).

  Ni funkciju svjetovnjačkog apostolata u Crkvi nije nimalo teško označiti. Nije taj apostolat profesionalan kao onaj svećenički; – svjetovnjaci nijesu apostoli po sv.Redu, niti po svojoj prvoj službi; ne žive uz oltar ni od oltara; žive u obitelji i svijetu. On je suradnički pomoćnički, dobrovoljački, spontan. Ali u toj svojoj suradničkoj funkciji on je  i univerzalan, i svestran, mnogovrstan: svima je vjernicima moguć i dostupan; svagdje Crkvi pomaže; i pred oltarom, kad treba, i, još više, vani, u svijetu, na terenu. Ondje, gdje svećenici ne mogu dospjeti: na ulici, u obitelji, u društvu, u organizaciji, u uredu, u radionici. Ondje, gdje su svjetovnjaci kompetentniji od svećenika: u materijalnim potrebama Crkve i njezinih institucija. Ondje, gdje se radi o specifično svjetovnom, civilnom životu, – u domenama, koje izravno ne spadaju na Crkvu, ali ih valja prožeti pravim načelima i duhom Božjim: u svjetskim znanostima, u socijalnom i gospodarskom životu, u kulturi i umjetnosti, u političkim i državnim poslovima, u vanjskoj obrani crkvenih prava i crkvenih interesa. Uvijek su to svijesni katolički svjetovnjaci radili. U svim vremenima. Kroz sva stoljeća. I molitvom, i primjerom života, i riječju, i djelom, i novcem. A danas su se te zadaće proširile do u beskraj. Danas, kad je vjera u tolikoj krizi, a otpad od Boga i zaborav na nj sve dublji, radikalniji, općenitiji. Danas, kad je svećenstva sve manje, a apostolskih zadataka sve više. Danas, kad su društvo i život svaki dan sve više komplicirani, sve bogatiji oblicima, sve puniji problemima, na uvijek novim područjima.

  U takvoj situaciji i odviše je očito pravo svjetovnjaka, da se apostolski aktiviraju; i odviše je jasno, da su nam svjetovnjački apostoli ne samo dobrodošli, nego i prijeko potrebni: za svakoga od njih ima na pretek apostolskih zadataka i apostolskog posla.

  Poteškoća je u nečemu drugome. U načinu toga svjetovnjačkog apostolata. Valja da on pogodi pravi ton. Da se uskladi s bitnim uređenjem Crkve. Da se ispravno orijentira i usmjeri. Da stekne, dobije, prave kvalitete. One nutarnje i nadnaravne prije svega. Da profini i oplemeni svoje namjere i svoje ambicije.

  A u tom pogledu ima u pokoncilskoj Crkvi i vrlo nezgodnih stvari; i vrlo nemilih, nezdravih, nelijepih pojava. Zaboravljamo često, – osobito to vrijedi za katolike sa evropskog i američkog zapada,  – da nitko, – ni svećenik ni svjetovnjak, – ne može biti apostol Kristova Kraljevstva, dok se nije najprije sam napio Kristova duha i Kristove ljubavi: dok nije iznutra pun Boga i njegove milosti, svet i pravedan. I da ne možemo biti glasnici evanđeoske istine, dok je prije sami nijesmo temeljito upoznali i iskreno zavoljeli. A mnogi je, – nažalost, – od današnjih katoličkih svjetovnjaka, – nijesu ni upoznali ni zavoljeli; mnogi od njih nijesu, nažalost, ni sveti, ni dobri. A htjeli bi da apostoloju, da druge uče, da druge, pa i samu Crkvu, obnavljaju i reformiraju. Pa je ta njihova “reforma” ispala posve naopako. Ne samo da ne pomažu Crkvi, nego joj još odmažu i škode. Ili od neznanja ili od duhovne površnosti unose u katolički svijet, među vjernike, krive ideje, svjetski duh, moralnu revoluciju. Više im imponiraju moderne filozofije nego Evanđelje; kidaju sa stoljetnim učenjima i tradicijama Crkve; osporavaju auktoritet, učiteljsku vlast, i uskraćuju posluh Papi i biskupima; hoće da Crkvu “demokratiziraju” i da “posavreme” njezin moral; kušaju da iz crkvenog života izbace  sve, što podsjeća na samozataju i na križ.. Niti mole niti žive kršćanski, a htijeli bi biti apostoli. Pa samo siju zabunu, nemir, pometnju, smutnju, sablazan u katoličke i vjerničke redove. Mjesto da ponizno služe Kraljevstvu Božjem i za nj se bore, rade i trpe, oni hoće da njim gospodare i u njemu gospoduju. Oholi su, svojeglavi, puni svjetske taštine i ćudrednoga laksizma. Neodmjereni su i presmioni u izjavama i tvrdnjama, neumjereni i preuzetni u zahtjevima.

  Hvala Bogu, kod nas još nema puno takvih pojava! Nas je dragi Bog od toga očuvao: kušnjama, kroz koje smo prolazili. Mi smo morali da u Boga gledamo. To je naša sreća i naše najveće blago. Moramo ga pažljivo čuvati. Moramo, – i u stvari lajičkog, svjetovnjačkog apostolata,- ostati i dalje uvijek na pravom putu, uz zdrave ideje. Naši katolički lajički apostoli treba da budu ljudi žive vjere i u njoj dobro poučeni, ljudi uzorna moralnog i obiteljskog života, ljudi puni crkvenog osjećaja i ljubavi k Crkvi i k papinstvu, ljudi potpuno nesebični i požrtvovni. Ljudi, kakav je bio naš prvi i sveti lajički apostol, sluga Božji, Dr Ivan Merz. Molitelj, pravednik, dubok poznavač katoličke nauke, pobornik integralnog kršćanskog morala, vjeran sin Crkve i poklonik papinstva, čovjek žrtve, svetac.

  Naša je velika sreća,, da je uspomena na toga Božjega čovjeka još uvijek među nama tako živa. Ne treba našim katoličkim svjetovnjacima i apostolima bolje inspiiracije i ljepšega uzora. Neka nam budu slični Merzu, pa će, kao i on, postati Božji svjetionik i našoj Crkvi i našemu dragom hrvastkom narodu. I u velikm vremenima, što nas čekaju.

Gospodine, “pošalji, koga misliš poslati!” (Izl 4,13). Pošalji nam puno, dobrih i uzornih, katoličkih svjetovnjačkih apostola! Isprosi nam ih, naš dobri Ivane, svojom molitvom s nebesa! Amen.

+  +  +

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

NAPOMENA: Ove dvije propovijedi šaljemo svim župama u Hrvatskoj s molbom i  preporukom da posluže kao propovijed ili kao materijal za propovijed prigodom “MERZOVA DANA” 7. ili 14 svibnja 1967.

Molimo da pozovete vjernike, da mole za beatifikaciju brata IVANA MERZA i da mu se utiču molitvama.


«U zagrebačkoj katedrali…», Hrvatska misao, Buenos Aires 1967., br. 38

U zagrebačkoj katedrali…

ZAGREB – U zagrebačkoj katedrali proslavljena je 16. prosinca pr. g. 70-godišnjica rodjenja dra Ivana Merza, jednog od najznačajnijih hrvatskih katoličkih javnih radnika tridesetih godina ovoga stoljeća. Merz je umro g. 1928., ali je ostavio duboke tragove u katoličkom pokretu, te se danas radi na tome da bude proglašen blaženim.

Svetu misu služio je hrvatski kardinal. Prije mise govorio je izpred oltara mladi gradjevinski inžinjer Marijan Šimunić. To je prvi put u ovom poslijekoncilskom vremenu da laik drži govor narodu u zagrebačkoj katedrali.

Misi je prisustvovalo mnogo vjernka, posebno mladjeg svijeta. To prilikom pričestilo se je nekoliko stotina osoba. Nakon mise govorio je kardinal Šeper. Iz njegova govora saznaje se, da u hrvatskoj postoji jedan sekularni institut “Suradnicâ Krista Kralja”, koje se smatraju duhovnim kćerima Ivana Merza.

ZAGREB – Vicepostulatura sluge Božjega Ivana Merza uputila je sliedeći poziv onima, koji su poznavali dra Ivana Merza:

“Vicepostulatura sluge Božjega dra Ivana Merza, Zagreb, poziva sve one, koji su osobno poznavali dra Ivana Merza, da se jave vicepostulaturi i iznesu svoja sjećanja, kako bi eventualno bili preslušani kao svjedoci u dijecezanskom postupku, koji se vodi u Zagrebu. Vicepostulator moli sve one, kojima je nešto poznato o uslišanjima na zagovor dra Ivana Merza, da to uz odgovarajuću kritičnu dokumentaciju dostavi vicepostulaturi.

Spomen-sličice dra Ivana Merza dobivaju se na zahtjev besplatno: Visepostulatura,Vlaška 93, Zagreb.


I V A N  M E R Z

«Ivan Merz», Mjesečne novine “Hrvatski narod”, Buenos Aires, lipanj 1967., br. 5(179)

Lipanj (junio) 1982. Br. 5 (179)

________________________________________________________________________

Kako smo najavili u prošlom broju, u nedjelju 9. svibnja o.g. održane su u Argentini sv. Mise u čast sluge Božjega dra Ivana Merza, povodom 54. – godišnjice njegove smrti.

  Za vrijeme mise u Hrvatskom vjerskom središtu u Buenos Airesu propoviedao je o. fra Marijan Zlovečera. On je uklopio Merza u težke prilike, u kojima se je nalazila Hrvatska poslije Prvog svjetskog rata i prikazao Ivanvu ulogu, koja je bila više nego značajna, u radu na podizanju i učvršćivanju duhovnih vrednota hrvatskoga čovjeka, posebno hrvatke mladeži, kojoj je bio vodja i apostol.

  U dupko punoj katedrali u Mar del Plati nedjeljni katedralni propovjednik vlč. don Grgo Roglić, svećenik zadarske nadbiskupije, posvetio je cielu svoju propovied Ivanu Merzu. Bila je to prva propovied na španjolskom jeziku o Ivanu Merzu. Argentinski vjernici pratili su  s posebnim zanimanjem propovjednikova izlaganja, a poslije mise mnogi su prišli vlč. Rogliću i tražili obširnije podatke o Merzu, kao i sličice s molitvama Slugi Božjemu na španjolskom jeziku, kojih, nažalost, nije bilo. Ovaj slučaj pokazuje, a takvih će slučajeva biti ubduće još više, da bi trebalo ozbiljno misliti i poduzeti korake, da se slične dadu što prije tiskati. Jer rad na širenju kulta Ivana Merza, je za Hrvatsku! Ne zaboravimo da su amboni (današnje propoviedaonce) vrlo važna sredstva javnog priobćivanja.

  U kapeli posvećenoj Majci Božjoj Bistričkoj u mjestu Juan Vucetich služio je sv. Misu i upoznao vjernike s likom Ivana Merza o. fra Krsto Radić.