HVALA TI, ORLE KRISTOV!
Navršit će se 80 godina kako se u Banjoj Luci 1896. godine rodio dr Ivan Merz. Ova godišnjica je i opet prigoda za nekoliko refleksija o toj jedinstvenoj pojavi katoličkog laikata među Hrvatima.
Dok mnogi njegovi suvremenici polako odlaze i tonu u zaborav, a o većini povijest neće zabilježiti ni slova, dotle ime »Ivan Merz« ne prestaje silaziti s pozornice naše katoličke javnosti. Otkad se pojavila u javnom životu osoba koja ga je nosila, to je ime raslo, a svojim intenzitetom i ekstenzitetom raste i nadalje.
Najprije se dr Merz pojavljuje u našoj javnosti svojim predavanjima, svojim publikacijama i svojim člancima, kojima puni stupce našeg katoličkog tiska. Nakon njegove smrti to isto u mnogo širem opsegu drugi o njemu činiše. Nije prošla nijedna važnija godišnjica smrti a da se nije dostojno komemorirala prigodnim akademijama, liturgijskim obredima, pisanjem katoličkog tiska, posjetima njegovu grobu.
Godine u kojima se slavila 10. godišnjica i 15. godišnjica (1938. i 1943.) njegove smrti proglasila je tadašnja katolička organizacija, koja je preuzela njegovu baštinu, »Merčevom godinom«. I hijerarhijska Crkva službeno je svratila pažnju na dra Merza. Proces za njegovu beatifikaciju pokrenut je 1958., a u zadnje vrijeme dr Merz budi interes i u teološkim znanstvenim krugovima. Jedna doktorska dizertacija o njemu već je napisana i obranjena u Rimu prošle godine, a druga je u pripravi.
No ipak, ono što najviše privlači k Merzu nije niti njegova intelektualna izobrazba, niti njegovi široki kulturni vidici, niti njegov nesebičan rad u katoličkim organizacijama, niti ostale vrline koje je posjedovao, nego njegova skroz na skroz svetačka pojava, njegova duša, sva impregnirana nadnaravnim, Božjim svijetom, koja je sve gore spomenuto prožimala i davala cijelom njegovu životu i radu svoj ton, pečat i smjer.
Da je dr Merz doživio svoj 80. rođendan, ne znamo što bi sve bio još ostvario u svome životu. No i ono njegovo djelo ostvareno u nepunih šest godina vanjskoga rada daje naslutiti da bi to bile sigurno velike stvari. Možda bi jasnoćom svojih načela i svojim zalaganjem mnoge pojedince i zajednice usmjerio drugim putem i tako mnogima uštedio Kalvariju kojom su kasnije morali proći.
»Da je dr Merz poživio, bio bi duhovni vođa svih nas«, izjavio je dr Josip Andrić, koji se za Merčeva života što se tiče organizacijskog rada nije u svemu s njime slagao, ali mu se nakon smrti molio kao Božjem čovjeku.
Kad listamo prijeratne časopise nailazimo na stotine članaka o dru Merzu koji samo pokazuju kako je velik utjecaj imao na svoju generaciju, koja je u stvari upoznala njegovu veličinu tek kad je on nestao iz njezine sredine. I mnogi su pošli za njim i slijede i danas njegov svetački život, njegovu beskompromisnu vjernost Evanđelju, Crkvi, Papi…
Neka i ova njegova godišnjica doprinese da bolje upoznamo taj jedinstveni lik našeg katolicizma i tako se približimo »Suncu« prema kojemu nam je on pokazao put, o čemu nam govore zahvalne riječi s vijenca koji mu je mladež bila položila na grobu: »Hvala Ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu!«
Božidar Nagy
IVAN MERZ E L’AZIONE CATTOLICA CROATA
Il 16 dicembre 1896 nasceva a Banja Luka, in Croazia, Ivan Merz, destinato ad essere poi nel primo trentennio del nostro secolo una delle più grandi figure del laicato cattolico europeo, uno degli iniziatori del movimento dell’azione cattolica croata e certamente colui che ha maggiormente lavorato ed influito anche dopo la morte per iniziare e rafforzare il movimento liturgico croato.
Di famiglia buona, ma non eccessivamente profonda nella fede, il giovane Ivan è avviato agli studi nell’accademia militare, che lascia abbastanza subito per l’università di Vienna. Come suddito austrìaco, dovette subire la terribile prova della prima guerra mondiale, nella quale combattè ma soprattutto, vide tutti gli orrori materiali e morali. Nel suo diario lascia pagine indimenticabili, struggenti, di meditazioni lancinanti sull’ «inutile strage», che solo spiriti corrotti possono ostinarsi ad esaltare per 1’infame «gloria» nazionalistica.
Dopo la guerra termina brillantemente gli studi a Parigi, con una tesi in letteratura francese, ma di argomento già indicativo: «L’influsso della liturgia sugli scrittori francesi». Si tratta del romanticismo, dei furori e dei languori di gente in fondo oggi da noi sanamente respinta, e che tuttavia hanno riempito un’epoca. Sulla generazione romantica, di fatto, la liturgia cristiana aveva esercitato un influsso caratteristico, per la ricerca del colore, del ricordo storico, del popolare, insomma del «romantico» visto un poco dappertutto. Ma Ivan Merz riesce a vedere il materiale della liturgia al di là del modo come gli scrittori francesi la trattavano: il culto, la santificazione, la comunità, la profondità, la bellezza, la pace, la gioia, l’intimo comunicato ai fratelli, il percorrere la storia Insieme.
La guerra e la liturgia: quale accoppiata! Da queste due esperienze Ivan Merz esce maturo come uomo e come cristiano. Per i 10 anni residui della sua giovane vita (mori il 10 maggio 1928) come cresce la sua attività, si approfondisce a limiti inconsueti la sua vita di fede e di fervore. Studia, scrive, viaggia, insegna, fonda gruppi, ne tiene i collegamenti, tiene una corrispondenza imponente con connazionali e stranieri, visita l’estero, viene a Roma diverse volte. E soprattutto pensa e prega. Le direzioni della sua mente e della sua preghiera sono la comunione con Dio, la donazione integrale di sé (aveva emesso i voti), la Chiesa comunità visibile di fede e d’amore, mistero di comunione e di vita, la liturgia quotidiana delle Ore e quella eucaristica, la fedeltà alla Chiesa, ai vescovi, in specie al Vescovo di Roma, l’amore alla Patria, l’«azione cattolica», l’avvenire dei giovani e dunque della nazione.
Infaticabile studioso dei documenti del Magistero, acutissimo analizzatore delle, realtà nuove della Chiesa nel mondo, e chiaro formulatore di sintesi essenziali, Ivan Merz ha lasciato una serie di scritti prevalentemente in croato, ma anche in altre lingue (ne possedeva circa 10), in giornali, riviste, collezioni, libri, che si calcolano intorno alle 3000 pagine, adesso oggetto di esame a livello scientifico (ad esempio, una tesi sulla sua opera di iniziatore del movimento liturgico, difesa con successo nel Pontificio Istituto Liturgico l’anno 1975; un’altra tesi in corso; studi settoriali su di lui, articoli ed altro). La caratteristica dei suoi scritti è che essi sono pieni di «fatti» concreti, nel senso che il pensiero di Ivan Merz corre lungo l’asse della vita vissuta. Cosi si può dire facilmente che, pur nella docilità assoluta ai vescovi ed al Papa di Roma, egli ha saputo trovare una via originale, nuova, portante per concepire e vivere in modo «moderno» ed insieme irreprensibilmente ancorato alla Tradizione ecclesiale autentica, la Chiesa come «corpo di Cristo» vivente nella unità organica, articolata, voluta dal Singore per la salvezza degli uomini e del mondo. In modo acuto, penetrante, profondo ha saputo anche ripensare in stile moderno il problema delibazione cattolica» nella sua Patria. Dopo la prima guerra esistevano tensioni nel mondo di concepire l’azione dei laici nella Chiesa. Conoscitore a fondo delle direttive pastorali e spirituali dei grandi Papi del nostro secolo, Ivan Merz ha perfino lottato, ha sofferto, per riaffermare la vera indole dell’ «azione cattolica», il suo compito di apostolato dei laici, la sua azione an zitutto e soprattutto formativa in senso spirituale ed umano completo, i suoi rapporti di interesse ed insieme distacco dalla politica militante. Quanto egli ha propugnato ha ricevuto poi, fino ad oggi, applicazione concreta. Le sue analisi ed intuizioni sono valide per l’azione cattolica in tutto il mondo, anzi oggi siamo invitati a conoscere Ivan Merz per severe revisioni.
E’ per noi un po’ curioso ricordare ancora alcuni dati, che dovrebbero invece essere conosciuti. E’ vero che Ivan Merz, laico croato, ohe scrive prevalentemente in croato (ma la tesi di laurea in francese), può essere ignorato dalla «grande» cultura cattolica europea, diciamo subito, franco-tedesca. Eppure era conosciuto bene da un maestro spirituale come il p. Irénée Hausherr SJ, da lui incontrato a Roma, che ha lasciato una sintesi breve della squisitezza spirituale di Ivan Merz. Il famoso «Lexikon fùr Theologie una Kirche» nella seconda edizione del 1936 gli consacra 12 righe, quasi un record; e non si comprende la miopia dei redattori successivi che lo hanno espunto dal Lessico. L’Osservatore Romano del 10-11 maggio 1943 gli dedicava un articolo su 3 colonne per il 15° anniversario delia morte, con la notizia, oltre l’elogio meritato, del grande successo che la figura, l’opera «gli scritti suoi ancora ottenevano tra i cattolici croati II 9 maggio 1943 la rivista «Credere» pubblicava su 2 colonne il profilo commemorativo di Ivan Merz a cura del V. Presidente della gioventù cattolica croata.
Non è dunque strano, anzi è del tutto normale che alla sua morte Pio XI, che Ivan Merz ha cosi ama to, ascoltato, venerato per le sue direttive sull’azione cattolica, ad esempio l’«Ubi arcano Dei», ma soprattutto come Pastore universale, inviasse un telegramma, firmato dal Card. Gasparri: «Santo Padre benedice malato dr. Merz, invocando per lui l’aiuto divino». Purtroppo, il male stroncava una giovane nobile vita.
Tanto meno è strano che nei disegni divini il dr. Ivan Merz, uomo di preghiera, di studio, d’azione, di contemplazione, di carità, entri anche nel modo che è concesso ufficialmente solo a pochi. Nel 1958 la sua Diocesi ha iniziato il processo per la sua beatificazione, che si trova oggi in una fase abbastanza avanzata. Tra i tanti giovani ohe hanno militato con tutte le loro energie per l’azione cattolica, dunque, Ivan Merz è un eletto, un esempio, un modello, un emblema, tanto più opportuno oggi, anzi è necessario che sia offerto alle considerazioni di tanti giovani, in un momento in cui nella Chiesa l’obbedienza concepita come servizio reciproco (cfr. Efesini 5, 15-6, 9) è ostacolata da egoismi deleteri e contrari all’Evangelo.
Da noi proprio in questi giorni uno dei responsabili della causa di beatificazione di Ivan Merz ne sta facendo conoscere la figura ai dirigenti dell’azione cattolica. Usciranno quanto prima anche in Italia articoli e un profilo biografico.
Si può dunque sintetizzare qualche riflessione su questa benemerita figura di cattolico laico. Egli non ebbe grandi aiuti alle spalle. Ingegno eccezionalmente acuto, ha acquisito anche una scienza umana e teologica fuori del comune, essendo praticamente autodidatta nel senso positivo del termine. Unisce dunque al genio la fatica, e l’intuizione, che gli fa conoscere i veri problemi dello spirito, quelli che gli uomini di sempre si troveranno ancora e sempre a dover affrontare, spesso senza saperli risolvere sul serio. Certe anticipazioni di Ivan Merz se rapportate a punti precisi del Concilio Vaticano II, dimostrano una tensione profetica anticipativa nel giovane. Dai suoi scritti si scopre subito, anche quando egli cerca di velare la sua vita nascosta da un intenso pudore spirituale, che a partire dalla sua gioventù, dall’inizio ha deciso di essere totalmente di Dio, e di servire dunque i diritti divini sugli uomini, i suoi fratelli. Di qui i reiterati propositi di santità, posti in essere senza riduzioni e ingenerosità: e la vita liturgica, sulla quale scrive il grosso, il centro della sua vita spirituale, vista come impatto d’amore e di comunione con il Signore nella celebrazione vi vente della comunità di fede; ed infine, l’apostolato appassionato, lucido, instancabile tra la gioventù, al quale ha consacrato una incredibile riserva di energie senza per nulla cadere nell’attivismo, tomba mortale di certa gioventù d’oggi. Non è possibile qui descrivere quante avversioni, incomprensioni, ostacoli ed affronti egli ha dovuto subire da parte di suoi coetanei ed amici, che non lo hanno compreso subito, mentre era ancora vivo, e chiedeva coesione, collaborazione.
Lo spirituale p. Hausherr ha dunque ben potuto scrivere alla Postulatura della causa di beatificazione (cfr. «Portavoce della Postulatura» n. 1 del 1973, p. 13); «Un uomo di tale intelligenza e di tale vasta cultura, che vive nel mondo una vita tutta in Dio, una vita di bambino secondo la parola dell’Evangelo, e con questa stessa semplicità e quest’abbandono quieto alla bontà del Dio l’Unico Buono, che decuplica le sue energie per il bene – ecco uno spettacolo troppo bello e troppo benefico perché possa esistere il diritto di nasconderlo sia in Croazia e sia fuori della Croazia».
In questa ricorrenza ottantennale di Ivan Merz il mondo cattolico, la gioventù cattolica, ha dunque il dovere di conoscere un esemplare moderno di santità, di bontà, di dono sacrificale per il bene del mondo. La Chiesa poi deciderà se e quando additarlo anche alla venerazione oltre che all’ammirazione ed all’amore dei suoi figli.
TOMMASO FEDERICI
DR. IVO MERZ
Franjo DUJMOVIĆ, «Dr. Ivo Merz», Hrvatska na putu k oslobođenju, Roma-Chicago 1976., str. 46-49
Vodeći Čimbenik Saveza bio je dr. Ivo Merz (1896-1928), koji je zadaću saveza sažeo u lozinci: «Žrtva, Euharistija, Apostolat». Druga je lozinka bila: poštivanje žene uopće, a dviju žena napose: vlastite majke i majke tvoje djece. To mi se načelo toliko svidjelo, da sam ga kasnije, g. 1941, upotrijebio u svom predavanju mladim ustašama na ustaškom tečaju u Borovu.
Moje poznanstvo s Merzom potječe još iz vremena, kad sam se s njim dopisivao za vrijeme njegova studija u Parizu. Tada mi je pisao, da je naša zadaća utrti crkvi put na Balkanu.
Merz mi je slao iz Pariza raznih knjiga, pa tako Maritain-ov Uvod u filozofiju (Maritain je umro kao redovnik u Toulousi, g. 1973, u 90. g.), zatim Bossuet-ove govore i priče od Racina.
Merz je bio sigurno izvanredna osobnost. Uspio je vjerskim odgojem postići vlastitu stegu ograničivši spavanje i odmaranje kao i prehranu. Stvorio si je tako preduvjete da iskoristi sve slobodno vrijeme prema nacrtu rada. Zato je u malo vremena uspio puno stvoriti. Andrić piše za Merza da je bio g. 1922-1923 podpredsjednik Hrvatskog orlovskog saveza i da je surađivao u Mladosti. Napisao je članak U Bogorodičinom gradu i opisao 17 čudesnih ozdravljenja u Lourdes-u. God. 1925 napisao je u Danici članak Hrvatska Crkva[1]. Cio život radio je za hrvatsku i vjersku stvar[2].
Za vrijeme sveučilišnih nauka posjećivao sam crkvu u Palmotićevoj ulici pa sam mogao prisustvovati misi, na kojoj se pričešćivao Ivo Merz. Uzorna pobožnost ovog čednog svjetovnjaka dade se teško riječima opisati.
Pored osobnog svetačkog života, Merzova je velika zasluga, što je među hrvatske katolike unio novi smjer katoličke akcije, koju su tada jako širili rimski pape, naglasujući da organizacije katoličke omladine ostanu na vjersko-kulturnom polju. Isti je smjer odmah prihvatila orlovska organizacija. Kada je orlovstvo zabranio beogradski režim, njegov rad nastavila je križarska omladina. Merov studij katoličke akcije nadilazi običan interes. Tu je on svojim člancima, prijevodima i odlučnim nastupom stvorio novo usmjerenje katoličke omladine, čak i hrvatskog episkopata. Tome je posvetio sav svoj život.
Umro je mlad na glasu svetosti, visoko poštivan od svih prijatelja i znanaca, naročito od omladine. Do sada je izašlo šest knjiga o njegovu životu i radu, oko stotinu članaka i rasprava, među kojima se naročito ističe rasprava prof. D. Žanka, Duša Dra Ivana Merza (esej o desetgodišnjici smrti) otisnuta s ostalim člancima u zbirnom izdanju Božji čovjek Hrvatske, u izdanju Velikog križarskog sestrinstva 1928. Zadnji njegov životopis napisao je Božidar Nagy tiskan pod naslovom Borac s bijelih planina, u kojem je tiskan sav dnevnik ovoga neobičnoga čovjeka (prigodom 75-godišnjice rođenja, 1896 – 16.XII.1971). Isti Nagy je počeo izdavati 1973. glasilo Ivan Merz kao »glasilo postulature« za beatifikaciju ovoga svetog čovjeka.
DOKTOR KNJIŽEVNOSTI I ČISTAČ CIPELA
»Građani su grozni buržuji, drže do vjere, ali se ta vjera sastoji uglavnom: treba nam vjera da dobro i zadovoljno živimo tu na zemlji. Karakteristično je kako se ovih dana jedan ‘dobri’ čovjek tužio da jedva diše kad se najede… Ovo je purgersko kršćanstvo za nas užasna opasnost i ono je umnogome krivo da je kršćanska ideologija često diskreditirana…«
Ovo zapažanje o korumpiranom buržujskom shvaćanju kršćanstva nije uzeto iz spisa kojeg suvremenog »lijevog kršćanina« ili kojeg revnitelja pokreta »kršćani za socijalizam«, nego iz duhovne baštine dra. Ivana Merza. On je to zabilježio 6. rujna godine 1920.
Listanje po spisima i dnevnicima toga hrvatskog katoličkog laika može nam doista mnogo izravnije i suvremenije približiti njegov lik nego što to mogu različiti stariji i noviji osvrti i biografski prikazi nastali u ozračju polemika oko usmjerenja hrvatskog katoličkog pokreta. Danas o osamdesetoj obljetnici Merčeva rođenja, nakon što su polemička previranja davno izgubila aktualnost, misao i djelo dra, Ivana Merza u cijeloj svojoj izvornosti ulazi u neospornu vrijednost naše katoličke baštine, a on ostaje svijetli lik i za suvremenu vjerničku mladež.
»Volim male, nepoznate ljude«
Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci 16. prosinca 1896., a umro u naponu mladenačke snage 10. svibnja 1928. u Zagrebu. O njemu se u našem katoličkom tisku mnogo pisalo. Napisano je i nekoliko životopisa. Pokušavalo se s različitih motrišta obraditi njegov lik i djelo. Rekao bih da je Ivana Merza svaki njegov suradnik i poštovalac doživljavao na svoj vlastiti način. Jedna ili druga Merčeva odlika našla je posebni odjek u našem srcu, mi smo ga u svjetlu te određene vrline prihvaćali i bili poneseni njegovom pojavom i njegovim idejama.
Ono što je mene kod Merza od početka dirnulo, bilo je to što je on Krista doživljavao kroz ljubav prema bratu čovjeku. Te dvije ljubavi Merz nije nikada dijelio, kao što ih ne dijeli ni Evanđelje. Isus ga je slao k ljudima, a ljudi su ga vodili natrag božanskom bratu Isusu. Stoga je Merz uvijek stajao na raspolaganju ljudima i bio naročito sretan kad je mogao kome učiniti kakvu uslugu. Učiteljica Mira Majetić jednom mu je zahvaljivala što je zbog njezine putnice izgubio cijeli dan, a on reče:
»Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak nego dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge nego samo za sebe – to su izgubljeni dani.«
Sjećam se, dok sam bio gimnazijalac u Šibeniku, kako nam je Merčev bliski suradnik i prijatelj Ivo pripovijedao o Merzu koji je svakome pristupao s puno razumijevanja i neusiljenog takta. To je za mene bilo veliko otkriće. Nama seljačkoj djeci, iako smo još bili gimnazijalci, mnogo je značilo kad bi nam koji od gradskih, fakultetski obrazovnih ljudi poklonio pozornost ili se zaustavio s nama u razgovoru, a tu smo saznali da Merz, mladi profesor i doktor književnosti, održava prijateljske veze i sa siromahom Miškom, čistačem cipela na zagrebačkom kolodvoru; čak ga koji put pozove u svoj stan na zajedničku večeru.
Za vrijeme prvog svjetskog rata, 18. studenog 1917. Merz je zabilježio u svoj dnevnik:
»Ja volim čovječanstvo. Volim male, nepoznate ljude koji na svojim leđima nose sav teret historije…«
Tajna Merčeve popularnosti
Odnos prema svojim protivnicima Merz je također gradio na odrednicama i načelima Evanđelja. Uvijek je isticao da se i s neprijateljima treba ophoditi obzirno i s poštovanjem. Mnogo puta bio je meta oštrih kritika i neodgovornih osuda, ali on trijezno poučava katoličku mladež:
»Budimo puni milosrđa i strpljivosti s našim protivnicima. U svakom času oni moraju biti svjesni da mi u njima ljubimo nešto čega vrijednost oni sami ne poznaju i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim kao i u najznačajnijim stvarima.
Bude li svaki naš organizirani član s takvom ljubavlju saobraćao sa svojim drugovima, to će se stvoriti oko same organizacije neki ugođaj, neka misteriozna i miomirisna atmosfera, i čim koji od vaših drugova stupi u kontakt s jednim od vaših članova, imat će taj osjećaj da se tu radi o jednom velikom svijetu koji on tek naslućuje, a Još ga ne poznaje…« (Luč 4/1923)
To je bila velika tajna Merčeve popularnosti i divljenja i sa strane onih koji se nisu uvijek mogli složiti s njegovim poimanjem okupljanja katoličke mladeži i stvaranja »svenarodnog katoličkog pokreta« kod nas. Stoga i u ovim našim često tjeskobnim pokoncilskim traženjima najuspješnijih načina za naviještanje Evanđelja Ivan Merz može nam pružiti mnogo svjetla. Jer Merz je dobro znao da se ljudi neće oduševiti našim recitiranjem Evanđelja, rječitošću naših propovijedi, ni blještavim stilom pisane riječi, ni snagom naših dokaza, ni izmjenom postojećih struktura – nego utjelovljenim Evanđeljem u svakidašnji život. Poput Krista, koji je onima što su se u njegovo vrijeme umišljeno smatrali dobrim vjernicima predbacio da ih »carinici i bludnice pretekoše u Kraljevstvu Božjem«, Merz je 6. rujna 1920. zabilježio u svoj dnevnik:
»Mislim da su mi milije od glada i bijede izmorene socijalističke mase od sitih katoličkih purgera.«
Pogled u Merčeve zapise
Promatrajući o ovoj osamdesetoj obljetnici njegova rođenja, tako suvremen evanđeoski i koncilski lik dra. Ivana Merza, navedimo još pregršt izvadaka iz njegovi zapisa:
»Da se kršćanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet: mora imati uvijek pred očima Krista na Maslinskoj gori…« (6. rujna 1920)
»Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva. Smisao života je otajstvo Križa. Moram, dakle, biti zadovoljan sa svojim sadašnjim stanjem. No odviše je teško robovati sistemu koji čovjeku i njegovim idejama o glavi radi… (5. ožujka 1918)
»Slava i medalje budalaštine su, poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela jedino su stvarna sada i iza smrti…« (18. studenog 1917)
»Učiniti djelo ljubavi čovjeku koji trpi najveća je stvar, temelj je to svakog duhovnog života…« 19. lipnja 1918)
»Bože, velik si Ti koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš zastupnike znanosti, akademike, političare, koji stvaraju velike govore, a nisu spremni da žrtvuju ni najmanje od svoje udobnosti…« (14. studenog 1921)
»Snaga katolicizma nije u jakim ekonomskim i političkim organizacijama. Ona se nalazi samo u Božjoj unutrašnjosti svakog pojedinca. Euharistija, liturgija, misije, duhovne vježbe – jedini su put i spas. Mi smo godine izgubili gradeći zidove, zaboravljajući temelje…« (rujan 1926)
»Lako je svaki dan primati svetu pričest i gostiti se Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetog križa…« (19. veljače 1928)
Ta posljednja bilješka očito pokazuje da je Merz već živio duhovno raspinjanje. A te iste godine – 10. svibnja 1928. – on je do kraja izgorio u teškoj bolesti – svjesno prikazujući Bogu svoj život za zdravi razvitak katoličanstva u našem narodu.
Žarko Brzić
UZ 80. ROĐENDAN IVANA MERZA
Ovog mjeseca navršava se 80 godina od rođenja dra Ivana Merza (rođen u Banjoj Luci 16. prosinca 1896). Tu obljetnicu spominjemo ne samo iz onog poštovanja što ga dugujemo svakom velikom čovjeku s bilo kojeg područja ili s kojim smo nekim vlastitim načinom bili povezani, nego još više zato jer ne želimo ostati neosjetljivi na poziv koji nam upravlja Merčeva karizma. No ta je Merčeva karizma u sebi bogata, veoma bogata, i njezin poziv nama višestruk, pa ne možemo drugačije nego odabrati i promotriti tek nešto od nje. A taj mali izvadak neka nam bude kao neki podsjetnik na lijepu cjelinu te karizme i njezina poziva nama.
Poznato je, kako je Merz duboko i upravo životno volio Orlovsku organizaciju, i jer ju je toliko volio, za nju je toliko radio, pa i trpio. A ipak, taj isti Merz toliko zauzet za orlovstvo, izjavio je u nekoliko zgoda, da, ako orlovska organizacija ne postigne da njezini članovi ne žive bez smrtnoga grijeha, onda nema smisla da postoji. Tako je shvaćao grijeh Merz, koji nije bio svećenik, nego svjetovnjak, ali živo angažiran u životu Crkve, angažiran ne samo kao pojedinac, nego i u zajednici, tada organiziranoj zajednici Orlovstva.
Taj svjetovnjak, ali čovjek Crkve, molio je. Vrijeme su mu oduzimale njegove staleške dužnosti kao i svakom drugom profesoru. Pratio je svoju struku, i – barem dok je spremao doktorat – studirao je dnevno četiri sata. Za Orlove je trošio podosta svog slobodna vremena. I našao je ipak vremena, t to podosta, za molitvu, dnevno za tri četvrt sata razmatranja, za adoriranje, napose za solidno spremano i duboko proživljavano bogoslužje.
Bio je profinjeno osjetljiv za »raspoznavanje duhova« – »discretio spirituum«. I Duh Sveti mogao ga je uzdići od onog njegovog početnog – kako ga Kniewald spretno naziva – estetskog katolicizma do onih visina, Ivanu specifičnih, kojima nas zadivljuje i oduševljava. Istaknimo opet: on je bio svjetovnjak, ali solidno angažiran u životu Crkve!
Valjda baš tom njegovu prepoznavanju Božjih signala valja pripisati i ono njegovo razumijevanje misijskog pokreta. Taj je pokret (pogotovo kod nas) u Merčevo vrijeme bio u više-manje početnom stupnju. No Merz ga je duboko pronikao. Predložio je, nek Orlovska organizacija – uz ostalo za misije – provede svoju zasebnu »misijsku godinu«, a to ne samo radi misija, nego i zato da Orlovi – po produbljenom razumijevanju za misije – uzrastu do zrelijeg kršćanstva u njima samima.
Pa ono Merčevo shvaćanje Crkve, onaj pijetet prema Papi, prema enciklikama, prema osobi i direktivama biskupa – naših i svuda po svijetu! Jasnoćom čovjeka Božjim darom prosvjetljena, razabirao je što treba raditi na tom važnom području i, dosljednošću nadprosječno vjerna sina Crkve, provodio. Zahtijevao je to i od svojih suradnika. Zanimljivu i značajnu zgodu pripovijeda prof. D. Žanko: »Godine 1926. priređivali smo skupa u Hvaru proslavu franjevačkog jubileja. Mene je zapalo predavanje, ali dok sam ga spremao, Merz je stalno insistirao na tome da glavna ideja predavanja ima biti ljubav prema Papi, biskupima i svećenicima, jer da je to za sv. Franju najznačajnije, kao i za moderni svijet, koji je izgubio jedinstvo, jer na vrhu čovječanstva ne priznaje više Papu kao živi autoritet. Ja sam, doduše, znao za onu najčišću himnu svrhunaravnog reda, što ju je sv. Franjo posvetio crkvenom učiteljstvu, ali mi se ipak činilo u onoj prigodi i za onu publiku da je ta teza pretvrda i da joj ja osobno ne bih mogao udahnuti krvi ni zanosa. Stoga sam nekako nastojao da to zaobiđem. Međutim, pola sata prije nego što sam stupio na onu našu najdražu hrvatsku pozornicu, Ivan me pograbio: ‘Ako ispustiš ono o Crkvi i Papi, onda ću ja nastupiti poslije tebe i objasnit ću ljudima da je to za današnje doba najznačajnije.’ Nije bilo druge, morao sam, nekako improvizirajući, ostvariti Merčevu želju.«
Taj svjetovnjak, koji je položio zavjet svete čistoće, imao je i profinjen osjećaj za »Crkvu u malom«. »Od svega lijepog što sam vidio u Đakovu«, piše jednom svom prijatelju i suradniku, »moram Vam priznati da mi se ipak Vaša obitelj najbolje svidjela; vidio sam konkretno pred sobom jednu kršćansku obitelj i mogao sam shvatiti posve zorno nauku sv. Crkve o zamašitom značenju porodice«. Pri kraju pisma redaju se pozdravi: »Srdačno mi pozdraviti…« tu sad nabraja uz zgodne primjedbe sve ukućane, pa nastavlja: »… zatim pse, mačke, bezobrazne vrapce, sve staze i voćke u vrtu, pa sve do najzadnje travčice.« Značajna je i završna rečenica toga pisma: »Molimo se jedni za druge, puni radosti i nostalgije za vječnom domovinom.« Merz je zaista bio i kontemplativan i aktivan, s mišlju na nebo angažiran na zemlji!
Hvala Nebeskom Ocu za taj svjetionik!
UZ 80-GODIŠNJICU ROĐENJA DRA IVANA MERZA
16. prosinca 1976. navršit će se 80 godina kako je u Banjoj Luci 1896. god. rođen dr Ivan Merz. Ova godišnjica je i opet prigoda za nekoliko refleksija o toj jedinstvenoj pojavi katoličkog laikata među Hrvatima.
Dok mnogi njegovi suvremenici polako odlaze i tonu u zaborav a o većini povijest neće zabilježiti ni slova, dotle ime Ivan Merz ne prestaje silaziti s pozornice naše katoličke javnosti. Od kad se pojavila u javnom životu osoba koja ga je nosila, to je ime raslo i svojim intenzitetom i ekstenzitetom, a raste i nadalje.
Najprije se dr Merz pojavljuje u našoj javnosti svojim predavanjima, svojim publikacijama i svojim člancima kojima puni stupce našeg katoličkog tiska. Nakon njegove smrti to isto u daleko širem opsegu drugi o njemu činiše. Nije prošla niti jedna važnija godišnjica smrti a da se nije dostojno komemorirala prigodnim aakdemijama, liturgijskim obredima, pisanjem katoličkog tiska, posjetima njegovu grobu. Godine u kojima se slavila 10-godišnjica i 15-godišnjica (1938. i 1943.) njegove smrti proglasila je tadanja katolička organizacija koja je preuzela njegovu baštinu »Merčevom godinom«. I hijerarhijska Crkva službeno je svratila pažnju na dra Merza. 1958. pokrenut je proces za njegovu beatifikaciju a u zadnje vrijeme dr Merz budi interes i u teološkim znanstvenim krugovima. Jedna doktorska dizertacija o njemu već je napisana i obranjena u Rimu prošle godine, a druga je u pripremi.
No ipak ono što najviše k Merzu privlači nije niti njegova intelektualna izobrazba, niti njegovi široki kulturni vidici, niti njegov nesebičan rad u katoličkim organizacijama, niti ostale vrline koje je posjedovao, nego njegova skroz na skroz svetačka pojava, njegova duša sva impregnirana nadnaravnim, Božjim svijetom, koja je sve spomenuto prožimala i davala cijelom njegovom životu i radu svoj ton, pečat i smjer.
Da je dr Merz doživio svoj 80. rođendan, ne znamo što bi sve bio još ostvario u svome životu. No i ono njegovo djelo ostvareno u nepunih šest godina daje naslutiti da bi to bile sigurno velike stvari. Možda bi jasnoćom svojih načela i svojim zalaganjem mnoge pojedince i zajednice usmjerio drugim putem i tako mnogima uštedio kalvariju kojom su kasnije morali proći. »Da je dr Merz poživio, bio bi duhovni vođa sviju nas«, izjavio je dr Josip Andrić koji se za Merčeva života nije u svemu s njime slagao što se tiče organizacijskog rada ali mu se nakon smrti molio kao Božjem čovjeku. Kad listamo prijeratne časopise, nailazimo na stotine članaka o dru Merzu koji samo pokazuju kako je velik utjecaj imao na svoju generaciju, koja je u stvari upoznala njegovu veličinu tek kad je on nestao iz njezine sredine. I mnogi su pošli za njim i slijede i danas njegov svetački život, njegovu beskompromisnu vjernost Evanđelju, Crkvi, Papi…
Neka i ova njegova godišnjica doprinese da bolje upoznamo taj jedinstveni lik našeg katolicizma i tako se približimo »Suncu« prema kojemu nam je on pokazao put o čemu nam govore zahvalne riječi vijenca koji mu je mladež bila položila na grob: »Hvala Ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu!«
TRAGOM IDEJA DRA MERZA – MLADEŽ IZ EVROPSKIH ZEMALJA U MARIJI BISTRICI
Netko može postaviti opravdano pitanje: kakve veze ima ovo hodočašće mladih iz Evrope u Mariju Bistricu s Ivanom Merzom? Naši čitatelji sigurno se sjećaju kako je naš list lanjske godine opširno izvijestio o Internacionalnom hodočašću mladih u Rim prilikom Svete godine. Spomenuli smo i to da je grupa vjeroučitelja iz Zagreba potaknuta upravo primjerom dra Ivana Merza od prije 50 godina povela oko 300 mladih sa hrvatskog jezičnog područja na Internacionalno hodočašće mladih od 22. do 26. VIII. 1975. Tom zgodom je hrvatska grupa u Rimu bila najbrojnija i najzapaženija i zbog svoje organiziranosti a i zbog narodnih nošnji koje su privukle svačiju pažnju. Organizatori Internacionalnog hodočašća, UGOPI (Unio Generalis Operum Pastoralium pro iuventute) iz Rima odlučili su potaknuti prisutnošću hrvatske grupe ove godine organizirati sličan susret mladih u Hrvatskoj, tim više što se kod nas ove godine slavio tisućljetni jubilej. Izabran je konac kolovoza za ovo hodočašće. Prisustvovalo mu je 50 mladih iz Irske. 70 iz Francuske i 80 iz Italije, ukupno oko 200. Najavljena grupa iz Španjolske, njih oko 60, bila je spriječena i nije mogla doći. Bio je to prvi evropski susret mladih ovakove vrste u našoj zemlji.
U središtu mjesne Crkve
Prvi dan dohočašća odvio se u Zagrebu. U nedjelju 29. VIII. prije podne zajednička koncelebrirana sv. Misa u katedrali. Liturgijsko slavlje odvijalo se po već unaprijed određenom programu na četiri jezika tako da su sve grupe i toga dana i ostalih dana bile jednako zastupljene i svatko je barem nešto čuo na svome jeziku; isto tako svojom pjesmom mogao je sudjelovati. Poslije podne naši gosti obišli su Zagreb: najstariji dio, Kaptol i Gornji grad a potom Novi Zagreb. Pokazana im je nova crkva sv. Križa u Sigetu ali isto tako i župski centar u Zapruđu u jednoj novogradnji (stan preuređen u župsku crkvu, gdje nema nikakve nade da bi se u tom dijelu Zagreba koji broji već 200.000 stanovnika mogla izgraditi još koja crkva).
Susret s Marijom u Bistrici – cilj hodočašća
Ponedjeljak, glavni dan hodočašća. Ujutro kreće se ispred katedrale autobusima u Mariju Bistricu. Tokom puta vodiči objašnjavaju stranim gostima smisao jubileja koji slavi ove godine Crkva u Hrvatskoj. Kod kapelice sv. Ladislava izlazi se iz autobusa i u povorci kreće prema svetištu. Uz molitvu i pjesmu! Orgulje su svirale fortissimo dok su mladi ulazili u crkvu. Koncelebriranu sv. Misu predvodi pomoćni zagrebački biskup Mijo Škvorc. Izriče također i propovijed na francuskom jeziku. Bistrički župnik vlč. Lovro Cindori s velikom gostoljubivošću primio je strane goste. Sve svećenike, njih oko dvadeset, pozvao je na ručak a prije odlaska sve mlade hodočasnike počastio je s osvježavajućim pićem. Na povratku u Zagreb hodočasnici su posjetili Gornju Stubicu i Trakošćan.
U svetištu Srca Isusova
U utorak 31. VIII. u bazilici Srca Isusova u Zagrebu liturgijski završetak Internacionalnog hodočašća. Koncelebriranu sv. Misu predvodi predsjednik UGOPI-a, preč. A. Balastrier. Propovijeda na francuskom…
…ne znaju taj jezik po živahnosti njegovih kretnji i uvjerenju kojim je govorio. Između ostalog rekao je: »Naše hodočašće povezujemo s marijanskim jubilejom koji se slavi u Hrvatskoj! Našu mladu braću Hrvate upoznali smo lanjske godine u Rimu i veoma smo im se zadivili. Došavši ovamo da ih posjetimo u njihovoj domovini, željeli smo im donijeti ohrabrenje svojom prisutnošću i zajamčiti im našu molitvu. Htjeli smo im dati svjedočanstvo svoje vjere, ali smo također htjeli naći u kontaktu s njima u ovoj kršćanskoj zemlji svjedočanstvo njihove vjernosti Bogu i Crkvi. I upoznali smo dubok i solidan život Crkve u ovoj zemlji.«
Nakon liturgijskog završetka hodočašća Cijela irska grupa zajedno sa svoja dva svećenika voditelja pošli su u katedralu i položili veliki vijenac u svetištu. Slično je učinila i talijanska grupa koja je položila tri buketa crvenih gladijola. Obje grupe zadržale su se ondje u molitvi.
Poslije podne za naše strane goste priređen je kulturno muzički program u sjemeništu na Šalati. Najprije je nastupio Župski dječji pjevački zbor iz Samobora, koji su svojim jednoipo-satnim programom preoduševili publiku. Poslije njih nastupa tamburaški sastav iz Rečice kod Karlovca u narodnim nošnjama koji su otpjevali i odsvirali splet narodnih pjesama i kola. Muzičkom programu pridružila se i Irska grupa koja je izvela nekoliko irskih pjesama i plesova. Nakon pauze gostima je prikazan film »Crkva u Hrvata« i »Zdravo Djevice« te nekoliko nagrađenih filmova zagrebačke škole crtanog filma.
Pjesma – jezik sporazumijevanja
Srijedu, 1. rujan, naši su gosti cijeli dan proveli na Plitvicama. Naveče po povratku bio je u katedrali srdačan susret s nadbiskupom. Vođe pojedinih grupa pozdravili su nadbiskupa, na što je on odgovorio svojim kraćim govorom na francuskom jeziku. Irska i francuska grupa predale su nadbiskupu svoje poklone a on se na koncu sa svakim osobno rukovao i poklonio svakome spomen fotografiju sa svojim potpisom.
Poslije večere u dvorani Vijenca u Bogoslovskom sjemeništu upriličen je oproštajni susret koji se protegnuo sve do ponoći. Jezik kojim se komuniciralo bila je pjesma i samo pjesma. Pjesme su se redale jedna za drugom, sad irska, sad francuska, pa onda hrvatska, itd. i taj »jezik« koji najviše zbližava mlade svi razumiju i nije ga teško naučiti. Sutradan ujutro mala grupa hrvatskih mladih ispratila je svoje prijatelje ispred katedrale i rekla »doviđenja« u Lyonu kamo smo pozvani na proslavu 1700. godišnjice Lyonskih mučenika.
Irci osvajaju
Najzapaženija grupa na hodočašću bila je Irska grupa. To je prvi puta u povijesti kako su oni sami istaknuli da Irci dolaze na hodočašće u našu zemlju. Osvojili su nas svojom prijaznošću i svojom pjesmom. Pozvali su nas da ih posjetimo u Dublinu.
Osim mladih hodočašću je prisustvovalo i dvadeset svećenika koji su dopratili i vodili pojedine grupe iz raznih zemalja. Među njima bilo je i uglednijih osoba s odgovornim službama: vlč. J. Sardou, Francuz, general redovničke zajednice Timon David; p. Ferrari, generalni prokurator iste zajednice; Remond Armand, generalni sekretar djela Timon David iz Marseille-a. s. Lorenzina Colosi, salezijanka iz Rima, odgovorna za formaciju župskih katehista za rimsku biskupiju, vlč. Mario Barsizza iz Rima, delegat biskupije za laikat grada Rima.
Dojmovi i doživljaji
Prije odlaska razgovarali smo s mladima iz raznih grupa o njihovim dojmovima s hodočašća. Evo nekoliko njihovih izjava:
Jean-Pierre, mladi inžinjer iz Francuske, Rouen: Posebno me se dojmilo kako Hrvati žive svoju vjeru. Zapazio sam mnoge kapele, raspela, slike na javnim mjestima, sve dobro održavano i okićeno, što pokazuje živi vjerski osjećaj u narodu. U crkvama sam uvijek naišao na ljude koji se mole. Napose nas se dojmila ona mala kapela župskog centra u Zapruđu i onaj žar vjere prisutnih vjernika, koji, unatoč tijesnom prostoru, žive svoju vjeru. Hrvatski svećenici mogu biti ponosni na svoje vjernike.
Lucio, Treviso – Italija: Doživjeli smo jedno iskustvo vjere u vašoj zemlji što nam je dalo snagu i poticaj za naš kršćanski život. Jedno ohrabrenje za nas da unatoč promjena, pred kojima Italija stoji, vjera će dalje živjeti.
Maria, Treviso – Italija: Sve je lijepo i dobro bilo organizirano. Ono što osjećam na ovom hodočašću i na drugim sličnim jest da je jedino pravo opredjeljenje i jedini put onaj Kristov kojim valja ići.
Jean-Luis, Pariz: Organizatori su nam veoma lijepo uspjeli spojiti religiozno s turističkim. Drago mi je također da smo jeli u jednom javnom restoranu i tako došli u kontakt s onim običnim ljudima. Jedino žalim što nije bilo više domaćih mladih.
Veronique, Dijon: Prvi put sam u jednoj istočnoj zemlji. Veseli me da sam vidjela koliko još ima vjere učvršćene u narodu. Za nas je to veoma korisno da vidimo kako napose jedan dio mladih unatoč teškoćama uspijeva sačuvati svoju vjeru.
Colon Marhy, Dublin – Irska: I mene je impresionirao ovaj izražaj vjere koji smo zajednički ostvarili ovih dana. Biti zajedno mi mladi iz raznih zemalja, moliti se zajedno, sklopiti tolika prijateljstva i poznanstva, ipak je to jedan veliki doživljaj!
Anne, Dublin – Irska: Prvi put sam pošla na jedno ovakovo hodočašće i bila sam zabrinuta kako će biti s jezikom. No ubrzo sam vidjela da ne postoje jezične barijere među mladima: vjera, molitva, pjesma, biti zajedno, poznanstva, prijateljstva, sve nas je to približilo više nego što sam mislila. S druge strane ovakovu otvorenost i gostoljubivost od naših gostoprimaca još nisam nigdje doživjela.
Na koncu smo razgovarali i s o. A. Balastrier-om (predsjed. UGOPI-a) o njegovim dojmovima po završetku hodočašća: »Nosimo sa sobom nezaboravne uspomene. Htio bih to upravo naglasiti i dati ovoj riječi njezino pravo duboko značenje. Vjerujem čvrsto u važnost, vrijednost i efikasnost internacionalnih susreta mladih pod uvjetom da nisu samo turistički i kulturni, nego da pomažu otkriti u svakoj zemlji živu Crkvu. Upoznali smo našu mladu braću iz Hrvatske lanjske godine u Rimu. Zadivili su nas i dali nam veoma lijepo svjedočanstvo vjere. Zato smo toliko željeli doći u Hrvatsku, ne samo da obnovimo te sretne kontakte, nego posebno da se mi sami učvrstimo u vjeri koju oni žive često na herojski način. Osim vjerskih doživljaja posebno su nas se dojmile i prirodne ljepote Hrvatske, toliko zelenilo, brežuljci, Plitvička jezera. Polazeći zahvaljujemo svima koji su nam pomogli organizirati ovo hodočašće. Opraštamo se riječima: Hvala i Doviđenja!«
Iako su naši gosti otišli zadovoljni, treba ipak napomenuti da se u jednome nije ispunilo njihovo očekivanje kako su i sami privatno izjavljivali. Očekivali i željeli su da će naći i susresti mnoštvo naših mladih barem onoliko koliko su ih vidjeli u Rimu, a kad tamo dočekala ih je samo jedna šačica od njih dvadeset iz Palme koju je uspio sakupiti jedan bivši vjeroučitelj. Zaista treba požaliti ovu nezainteresiranost zagrebačkih vjeroučitelja i zagrebačke mladeži za ovakav prvi i jedinstveni internacionalni susret mladih u našoj domovini koji se pripremao punih osam mjeseci. Bila je to izvanredna šansa da se probudi u našim mladima svijest univerzalnosti kršćanske vjere. Ne bi se smjelo dopustiti da se takovi i slični propusti u buduće ponove.
Makar ime Ivana Merza nije bilo niti jedanput spomenuto za vrijeme hodočašća, osim što su mu strani gosti vidjeli fotografiju i ime na plakatu izvješenom u katedrali, ipak kad analiziramo slijed događaja, vidimo da je i ovo hodočašće povezano s njime, da mu je on, iako dalek i posredan, ali ipak inspirator i u neku ruku začetnik. I tako se i u današnje vrijeme ostvaruje njegova ideja o doživljavanju katolicizma izvan granica vlastite nacije na jednoj univerzalnoj, internacionalnoj osnovi za što se je i sam zalagao još od svojih studentskih dana.
Vidi: Ivanov dnevnik od 27. V. 1920; njegov članak »Katolička đačka internacionalna Unija«, ZoraLuč br. 2, 1920/21, str. 35-37 i br. 3-4, 1920/21, str. 70-72; D. Kniewald, Ivan Merz, život i djelovanje, 1932: poglavlje »Katolička Internacionala«, str. 110-111.
IN MEMORIAM
Danas u doba XX. vijeka
Rada i borbe, gorčine bez lijeka
Imamo dušu ko ljiljan čistu,
Već decenijima omiljelu Kristu.
A ta je duša naš ideal bila
Nama je zato draga i mila.
Mi stoga iz nje crpemo sve niti…
Evo nas Ivane! Tvoji ćemo biti,
Ramenom uz rame kroz trnje i boli
Za Tobom idemo… A Ti za nas moli!
Ljeposav Perinić
MERZ GOVORI – MERZ O SV. FRANJI
U Merčevoj ostavštini među nacrtima njegovih predavanja našlo se opširno predavanje pod naslovom »Franjevački duh«. Predavanje je u stvari Merčev komentar enciklike Pia XI. »Rite expiatis«, koja je bila objavljena 1926. prigodom 700. godišnjice smrti sv. Franje. U predavanju Merz donosi glavne misli enciklike, komentira ih i primjenjuje na Orlovstvo, tj. vuče paralele između Orlovstva i franjevačkog duha.
Kako ove godine slavimo 750. godišnjicu smrti velikog sveca, to iz spomenutog Merčeva predavanja donosimo neke važnije misli. Cijelo predavanje pokazuju kako je Merz štovao sv. Franju i u njemu gledao ostvaren ideal kršćanskog savršenstva. Obradio je sve vrline sv. Franje. Evo samo podnaslova predavanja: Jedino svetost preživljuje sve vjekove; Sv. Franjo rješava socijalno pitanje; Franjo ljubi sv. siromaštvo; Vir catholicus; Sv. čistoća i pokora; Njegova ljubav; Franjevački apostolat; Treći red sv. Franje; Treći red i novi društveni poredak; Franjina svetost proslavila je njegovu domovinu i utjecala je na razvoj lijepih umjetnosti; Bitno obilježje svetosti sv. Franje; Upisujmo se u Treći red i promičimo ga; Svetost i društveni poredak; Siromaštvo; Poštivanje svećenika i biskupa; Ljubav prema Bogu i bližnjemu; Crkva se budi u dušama; Socijalne reforme; Nacionalna kultura; Ljubav rođenoj grudi dignuta u viši red. Iz spomenutog predavanja donosimo neke izvatke:
»Ove dvije socijalne kreposti, pravednost i ljubav, propovijedao je sv. Franjo; propovijedao je izmirenje u obiteljima, selima i gradovima. Franjevački duh jest duh pomirenja. I Orlovstvo mora da unese u naša sela i naše gradove slogu i ljubav.
Franjevački duh ljubavi prema svetom siromaštvu i prema siromasima odrazuje se u Zlatnoj knjizi. Cijelo deveto poglavlje o Kršćanskoj ljubavi i milosrđu odiše tim duhom.
… I ovaj je franjevački apostolat (ljubav prema siromasima) vrlo važan kod nas, jer ljubav za bogatstvom vremenitim dobrima, koja vlada u svim slojevima, trga čovjeka od viših dobara i čini ga nesposobnim za oduševljen, poletan rad. I ovaj oduševljeni, poletni rad što ga propovijeda Orlovstvo zasnovan je na franjevačkoj poniznosti koja je siromaštvo duha.
Štovanje svećenstva, poslušnost biskupima i sv. Ocu Papi bitno je obilježje franjevačkog duha. Orlovstvo je i u tom pogledu nosiocem franjevačke ideje; ono ima u svojoj sredini duhovnike; njihova je Zlatna knjiga posvećena Episkopatu, oni nose blagoslov sv. Oca, koji je divno pohvalio rad hrvatskog Orlovstva. Orao nikada ne govori loše o svećenicima, makar mu ovaj za to dao povoda, a smatra da je sve biskupe postavio Duh Sveti i da on nije pozvan da sudi o njihovim djelima.
Ljubav prema Bogu, koja teži za vrhuncima svetosti, odlikuje sv. Franju i njegov red. Savršenstvo duše najglavnija je stvar na svijetu, jer sve ostalo što je Bog stvorio ima zadaću da služi usavršavanju čovjeka. Ljubav Božja se izlijeva i na bližnjega i to poglavito na onoga koji trpi. Orlovstvo je diglo visoko stijeg vrhunaravnosti, za nj se može reci da je ono jedan teološki pokret, jer od svojih članova hoće da učini apostole svetosti.
I kao što je bila zadaća sv. Franje i njegovih redova da pred rasulom obrani katoličku Crkvu. Orlovstvo zapada slična zadaća u hrvatskom narodu…. Probuditi Crkvu i osjećaj za Crkvu u dušama ljudi i učvrstiti Crkvu kao jednu društvenu cjelinu jest zadaća franjevačkog apostolata, a istodobno je to i franjevački duh, koji ima da provejava hrvatsko Orlovstvo.
(F 39 14)
NAČELA APOSTOLATA – IZ NEOBJAVLJENIH PISAMA DR. MERZA
U svome apostolskom radu dr Ivan Merz, kao tajnik Hrvatskog Orlovskog Saveza napisao je mnoga pisma raznim osobama, kako svjetovnim tako i duhovnim. Jedan dio tih pisama sačuvao se do danas. Kako u drugim njegovim publikacijama tako posebno u njegovim privatnim pismima zrcali se njegova duša puna nadnaravnog žara za dobro bližnjega. Ovom zgodom donosimo izvatke iz kojih se vidi kako Merz shvaća apostolski rad, koji su mu motivi i kriteriji, i kakav je njegov odnos prema crkvenoj hijerarhiji što se tiče apostolata.
Gotovo u svakom izvatku spominje se Hrvatski Orlovski Savez. Bila je to organizacija za katoličku mladež sa snažnom kulturno-prosvjetnom, odgojnom i religioznom orijentacijom. Osnovan je bio 1923. god. a dokinut ukazom tadanje beogradske vlade 1929. god. Dr Ivan Merz je sav svoj apostolski rad među hrvatskom mladeži razvio u okviru Hrvatskog Orlovskog Saveza kojemu je od njegova osnutka bio tajnikom i potpredsjednikom sve do svoje smrti. Njegovim zalaganjem u prvom redu Hrv. Orl. Savez je poprimio snažnu religiozno prosvjetnu dimenziju i postao najjača organizacija Katoličke Akcije medu Hrvatima.
Iz pisma franjevcu K. P. od 10. VI. 1927.:
U radu mora biti prvi kriterij spas duša, dobro sv. Crkve i to onako kako si to dobro zamišlja Sv. Stolica. Ova misao na Sv. Stolicu i na nadležnog ordinarija mora u tom radu biti glavno dobro; radi se o tome da Kristu predobijemo što više duša a ne da radi jednog političkog programa (gdje smo svi pogrešivi) narod odbijemo od »jedinog potrebnog«.
Iz pisma sarajevskom nadbiskupu od 3. V. 1926.:
Jasno je da smo se mi orlovi stavili u službu svete Crkve spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju Kraljevstva njezinog Božanskog Zaručnika. Nemamo nikakvih nuzgrednih ciljeva, već onaj jedini glavni, da što više duša sjedinimo s Isusom. Stoga se apsolutno pokoravamo i u tom pitanju kao u svim drugima našim biskupima i ako oni vele da smo na krivom putu, to ćemo upravo slijepom pokornošću slušati i raditi kako oni to budu željeli. To ističem stoga, jer tako dobro poznajem svoje drugove, pa znam da presvijetla gospoda prema nama ne trebaju imati nikakvih taktičkih razloga; mi smo uvijek naglašavali ideju poslušnosti crkvenoj vlasti i spremni smo dati takav primjer poslušnosti i onda kada će nam to biti teško…. U sv. se molitve preporuča Vaš u presv. Srcu odani I. Merz.
Iz pisma jednom vjeroučitelju od 11. IV 1928.:
Uvjeren sam da je Orlovstvu osiguran siguran i veoma velik uspjeh u našem narodu, ako se bude i dalje polagala prava i najveća pažnja na duhovne i vrhunaravne vrednote pri uzgoju članstva i javnom radu. Ne bude li se to činilo, bolje je da propadne. Stoga smo mi ovdje unatoč velikih napora, zapreka i svega što sa sobom donosi svaki apostolat, puni optimizma i radimo s najvećim mirom i pouzdanjem bojeći se samo grijeha… Nema te sile na svijetu koja bi nam mogla naškoditi tako dugo dok se budemo utjecali SAMO i to SAMO u pomoć Gospodina. A da će i dalje biti križeva to je zakon, jer nema spašavanja i posvećivanja duša bez trpljenja po uzoru Učiteljevom… Nastoj da svećenici uistinu vrše ministerium reconciliationis. Što da se oni pravdaju oko tipova organizacija, oko njihove organizacijske strukture! Neka imadu široko katoličko srce, koje poput Crkve obuhvaća i romanski slog i gotiku i barok, koja je indiferentna prema monarhiji i republici, itd., samo ako nisu povrijeđena prava Crkve i ako se po tim kontingentnim stvarima može izbiti jedan »vječan kapital«.
OPRAŠTAMO SE OD MERČEVIH SURADNIKA
Jedan od najbližih suradnika i prijatelja dra Ivana Merza – dr Drago Ćepulić umro je u Zagrebu 1. ožujka 1976. u svojoj 83. godini života.
Rođen je u Novom Vinodolskom 3. siječnja 1893. Osnovnu školu završio je u Jastrebarskom a gimnaziju pohađa u Zagrebu i Bjelovaru. Studira u Beču i Parizu zajedno s drom Merzom i postaje potom prvi doktor romanistike Zagrebačkog sveučilišta. Službuje kao profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji a onda u drugim službama.
Našoj javnosti poznat je posebno kao mislilac i pisac. Surađivao je u mnogim novinama i časopisima te napisao što većih što manjih djela.
Dr Drago Ćepulić bio je čovjek velike erudicije; čitao je mnogo, analizirao, sistematizirao. Boravio je u mnogim evropskim metropolama. Susretao se s mnogim kulturnim radnicima, razmjenjivao mišljenja. Njegova vjera ostaje netaknuta, dapače sve se više produbljuje. Uvjeren je da je Bog Onaj koji upravlja i ljudskom poviješću i svakim pojedinim čovjekom. Hranio se u tišini crkava, u razgovoru sa svojim Bogom, u razmišljanju i čitanju Biblije.
Nas ovdje posebno zanima njegovo poznanstvo i prijateljevanje s drom Ivanom Merzom. S njime je zajedno studirao u Parizu, potom zajedno službuju na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Također zajedno s njime privatno pohađa dvogodišnji tečaj kršćanske filozofije i teologije pod vodstvom o. Alfirevića, DI, u Zagrebu. Po smrti dra Merza napisao je o njemu mnoge članke u tadašnjim katoličkim časopisima. Zato smo za ovaj broj izabrali upravo dra Ćepulića kao Merčeva suvremenika da nam on kroz svoje uspomene i poglede razasute po raznim novinama i časopisima prikaže taj svetački lik katoličkog svjetovnjaka.
Apostol starijeg prijatelja
»Bilo je to pred sedam godina (1921.) kada smo se zajedno sastali o Božiću popodne kod Ivana u njegovoj sobi za stolom urešenim malim božićnim drvcem. Mala kolonija Hrvata u Parizu. Kako je bio vazda kršćanski ljubezan, željan da svakome kršćanski ugodi i da ga razveseli, tako nam je ovom zgodom podijelio lijepe umjetničke svete sličice. Na jednoj osobitoj sličici koja je mene zapala, a prikazuje Porođenje Spasiteljevo, potpisani su straga: I. Jukić, Đuro Ščetinec, Dr František Dvornik, Mihovil Ivšić a zadnji Ivan Merz. Odozgo stoji: Nöel 1921., Paris.
Na odlasku iz Pariza ljeti g. 1922. on mi je donio u stan Maritaina: Elements de philosophie. Bilo mu je zacijelo stalo da se upoznam s tomističkom filozofijom. Na rastanku me srdačno zagrli. Mi smo se tada već dobro poznavali, samo što je on bio premda mlađi – apostol svoga starijeg prijatelja. On je mene pozivao na priredbe tako zvanoga Comité catholique. On mi je davao literaturu, podatke o katoličkim suvremenim francuskim piscima, vodio me slušati koral. I poslije u Zagrebu on me je nukao na pravu pobožnost, on me je doveo u Kongregaciju akademsku višu, da ga zamijenim na mjestu tajnika, priveo me pobožnosti Srcu Isusovu, upoznao me s orlovskom organizacijom, a s njime sam se zajedno kod oca Alfirevića dalje upoznao sa skolastikom.
Ali to su vanjski događaji. Ivan je bio apostol srcem svojim, svojom dušom, koja je bila u velikoj mjeri naturaliter christiana. Ne može mi ispasti iz pameti jedan sastanak u Parizu. Bilo je to na jednom boulevardu blizu Sorbonne.
Ni ja se uostalom više ne sjećam o čem smo govorili. Ja samo vidim sebe i njega u duhu tako na uglu pločnika do one kavane: ja slušam i slušam kako Ivan govori, tako mi je milo što on govori, jer nikoga već dugo nisam slušao ovako govoriti. Sit sam bio liberalnih fraza, koje me ostavljaju bez potpore u moralnim poteškoćama, a govor Ivanov bio je govor, kakav sam slušao kao mali dječarac, kad sam tako uživao dvoreći dan za danom svećenika kod službe Božje i gorljivo se moleći… Ivan je znao govoriti o meni onome, koji uza sve ipak nije htio ostaviti svoju staru ljubav iz djetinjstva; u njemu sam uvijek osjećao dušu od naravi kršćansku. Njegove riječi bile su kao supstancija jedne duge meditacije.«
(Uspomene na dra Iv. Merza, Nedjelja br. 5, 1929., str. 2-3)
»Ivan Merz ponajprije i u prvom redu bijaše jedna duša. To toliko mnogo znači, uopće i napose danas, da smatram da sam tom riječi kazao sve najdublje što se o njemu može reći. Duša je dubina bića čovjekova i rijetki su danas ljudi s kojima se susrećemo da bi čovjek mogao osim vanjštine riječi pa i samih djela doživjeti u dodiru s nekim da se sretnemo baš neposredno s njegovom dušom… Ivan Merz bio je takva sa mnom srodna duša, jer sam već jednom odao da je bio moj apostol, onaj čiju sam apostolsku dušu gledao nekako kao svoju djetinju dušu i u njemu vidio sebe u onom najboljemu, što sam igda imao, osjećao, činio…
Tako je naš Ivan na mene djelovao iznutra, a nipošto izvana, jer smo se u nekim stvarima znali razići… Ja sam k njemu mogao uvijek poći izjadati se i on me je uvijek najviše shvatio; zato sam mu se mnogo i povjerio… Čovjek se pred njim i s njim osjećao kod kuće; ja se nisam nigda u društvu s njime osjećao sputan, vezan; nisam trebao praviti kisela lica niti igrati se turobna sveca.
… U društvu s Ivanom svatko je mogao ‘ostati pri svojoj naravi’ jer je on bio duhovan čovjek… On bijaše od kuće i finim manirima odgojen, učtiv i ljubezan i kod njega sam mogao naći, kad sam došao, ne samo širom otvorena vrata i još šire srce, blaga smješka i vjernih plavih očiju, nego i malo Evrope.’ (Dobivao je razne časopise i pratio katolička zbivanja vani – op. ur.)
(Duša dra Ivana Merza, Orlovska misao, br. 8, 1928/29, str. 101-103.)
»U našemu Merzu mi se klanjamo onome božanskom u njemu, što nije prestalo živjeti, jer je bilo ‘izvor žive vode’ koja je našla svoj utok u Vječnost. Naš Merz, baš zbog blizine Božje koja bijaše u njemu, daje nam odgovor na pitanje duše: zašto život, čemu život? On je vođa našeg života. Po njegovu primjeru i naš će život biti ‘izvor žive vode. koja teče u Vječnost!’ Naš vođa dr Merz privlači nas svojim božanskim životom milosti i odgovara našoj duši da je ona za Boga određena, tijelu da će uskrsnuti.
(Na grobu dra Ivana Merza, govor izrečen 18. V. 1930. Nedjelja br. 21, 1930. str. 3.)
»O dru Ivanu Merzu pisati i ponovno opet pisati nije mi ni mrsko ni teško. Rado, vrlo rado, s veseljem sam se tome pozivu odazvao, jer je njegova plemenita, da, sveta ličnost još uvijek tako živo uz mene, kao da sada zajedno stupamo Zrinjevcem prema njegovu stanu u Starčevićevu domu u ozbiljnom razgovoru usred ulice, i kao da ga danas posjećujem u njegovoj sobi da čujem njegovu riječ i vidim što čita, što radi. A on je vazda bio okružen misalima, enciklikama, lijepom knjigom. Kao da ga danas sretoh u Parizu, u blizini Odeona, kadno mi dade neke upute o modernoj francuskoj književnosti, o Claudelu. Tada sam stao tu književnost proučavati i njega pohađati. Posve mi se usjekla njegova duboka pobožnost u srce – čini mi se da je to bio nekako naš prvi susret – i odsele sam njegovu sliku vazda u srcu nosio kao nešto sveto, što sam i ja u najdubljem biću svoje duše i posve bez prisile, bez diktata, po sebi želio biti i postati. Čovjeka ravna našem Ivanu poslije nisam sreo. Inteligentan i dobar, bogat darovima uma i srca, tako sav u svom Bogu, čija mu je ljubav sjala iz očiju, navirala na usta, zaokupljala pamet, Ivan Merz je doista bio Božji čovjek. Božji čovjek i čovjek Crkve, u kojoj je vidio samo svoga Boga i svoga ljubljenoga Spasitelja. Homo catholicus iz najdublje dubine, svakom žilicom svoga svestranog i plemenitog bića. Ivana Merza nemoguće je bilo zaboraviti, njega je nemoguće bilo ne voljeti. Tako je bilo, tako je još i danas. Zato se njegovim prijateljstvom ponosim kao – najsvetijom i najmilijom uspomenom svoga života.« (Homo catholicus, Kat. tjednik, br. 17, 1943., str. 15.)
MARIJA MAROŠEVIĆ
U Zagrebu je 8. rujna 1976. preminula u 87. godini svoga života nastavnica Marija Marošević. Starijoj generaciji njezino ime i osoba veoma su dobro poznati, jer se broji među javne katoličke radnike iz prvih decenija Hrvatskog katoličkog pokreta. Uz predvodnike našeg laičkog apostolata, dra Ivana Merza i Maricu Stanković, nastavnica Marija Marošević uzidala je svoje napore i svoj trud u bujan katolički život i rad koji je karakterizirao prijeratnu generaciju katoličkog laikata.
Rođena je na Malu Gospu, 8. rujna 1889. godine u Vukovaru. Nakon osnovne i djevojačke škole koje pohađa u Zagrebu nastavlja školovanje u učiteljskoj školi ss. Milosrdnica. Upisuje se potom na Višu pedagošku akademiju u Zagrebu gdje studira hrvatski, njemački, francuski jezik i povijest te postaje nastavnicom tih predmeta. Službovala je kratko vrijeme u Krašiću, Vugrovcu i Sv. Nedjelji, da bi poslije toga došla u Zagreb gdje je provela ostali dio svoje službe i života. Kao nastavnica spojila je stručnu spremu s dobrim odgojnim metodama, načelnost s dobrotom. Siromašnijim đacima pomagala je duhovno i materijalno. Zato je i ostala u ugodnoj uspomeni kod učenika od kojih su je se neki i do konca života sjećali svojim pismima i veselili je svojom zahvalnom pažnjom čak i iz prekooceanskih zemalja.
Od početka svoga nastupa u prosvjetno-odgojnoj službi uključuje se u Hrv. katolički pokret. Postaje prvom urednicom časopisa za žensku katoličku mladež »Ljubica« a kasnije obavlja istu funkciju u časopisu »Proljetno cvijeće«. Surađuje također u časopisu »Za vjeru i dom« te u mnogim drugim apostolskim pothvatima s članovima orlovske organizacije.
Brinula se za kućne pomoćnice i duhovno im pomagala zajedno s drugim osobama koje su radile na tom području. Književno radi, piše i prevodi članke. U rukopisu je ostavila nekoliko prevedenih knjiga sa stranih jezika.
Njezin vjerski život baziran na čvrstoj vjeri, koji je diskretno znala spojiti s iskrenim rodoljubljem, kružio je oko tri pola: Euharistija, Liturgija, Marija.
Svaki dan dok je mogla išla je na sv. Misu i sv. Pričest. Sv. Misu pratila je liturgijski, iz misala koji joj je nabavio dr Merz i pod čijim je utjecajem i ona hranila svoj duhovni život na liturgijskim vrelima. Poznate su bile njezine česte adoracije pred Presv. Sakramentom. Svojim primjerom, poticajima i molitvama utjecala je da su joj dva nećaka izabrala svećeničko i redovničko zvanje. Nosila je ime Blažene Djevice Marije, rođena je na njezin rođendan, Malu Gospu, i na isti dan 8. rujna ove godine otišla je u vječnost.
Nastavnica Marija Marošević surađivala je s drom Merzom do konca njegova života. Cijela njezina obitelj bila je s njime usko povezana. Njezin mlađi brat, ing. Drago Marošević, zajedno je s drom Merzom studirao u Beču i surađivao u studentskom društvu Hrvatska. Kasnije u Zagrebu su mnogo prijateljevali i surađivali. Umro je mlad u tridesetoj godini i dr Merz mu je nakon smrti napisao pobudan nekrolog. Kada je nakon godinu dana umro i dr Merz, nastavnica Marija Marošević nije mu prisustvovala pogrebu, nego je ostala uz njegovu teško bolesnu majku, koja također nije mogla biti na pogrebu, da svojom prisutnošću ublaži njezinu bol u tim neutješnim trenucima.
Marija Marošević kao već i mnogi iz njezine generacije katoličkog laikata stigla je do cilja, do ostvarenja onih ideala za koje se od mladosti opredijelila, za njih živjela i radila i nastojala njima i druge privesti. Zahvalni smo i njoj kao i tolikim drugim našim katoličkim laicima iz njezine generacije koji su nam ostavili divan primjer kršćanskog života, pothvata i nastojanja oko oživotvorenja kršćanske vjere. Ime Marije Marošević ulazi u povijest Hrvatskog katoličkog laikata uz ostala časna imena iz prvih decenija ovoga stoljeća. Krist Gospodin kojega je svojom djevičanskom dušom cijeli život slijedila i u bližnjemu služila neka je primi u svoje blaženstvo i bude vječnom nagradom!
Gorio od apostolskog žara
Kada je o. J. Vrbanek, Ivanov duhovni vođa, pripremao biografiju dra Merza koja je objavljena 1943., uputili su mu mnogi Ivanovi prijatelji i znanci svoje uspomene i sjećanja. Učinila je to i nastavnica M. Marošević iz čijeg pisma donosimo neke važnije izvatke. Pismo je pisano u Zagrebu, 14. IV. 1943.
»Mogu reći da sam ga držala svetim… Doimao se kao anđeo. Bio je neprisiljen, ljubezan, otvoren, vedar, čist. Bila je zaista milina s njime govoriti. Radovao se svemub što je lijepo i dobro… On je uopće gorio od apostolskog žara, sve je htio obuhvatiti svojom revnošću i sve prodahnuti svetošću. Jednom vraćajući se s njim iz Remeta ne znam, što sam rekla – a možda i šutjela, on spomenu nešto o zazivu Dušo Kristova posveti me, iz molitve poslije sv. Pričesti. Još je nešto govorio i premda se ne sjećam što, ostao mi je neki neobično dubok dojam što me je onda obuzeo sve do sada i uvijek tim riječima u toj molitvi posvećujem osobitu pažnju. Kad sam pripovijedala o Rimu gdje sam bila 1922. on me pitao o konačnom općenitom dojmu, i kad sam rekla da bih ga mogla izraziti riječima uklesanim u obelisku pred bazilikom sv. Petra: Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat – odgovorio je gotovo svečano: »To je pravo!«
MLADI DANAŠNJICE O IVANU MERZU NJEGOV RAST U VJERI OHRABRUJE
– RAZGOVOR S ING. ALOJZIJEM B. –
Za mladog zagrebačkog inžinjera Alojzija B. već odavno znademo da se zanima za dra Merza. Zamolili smo ga za intervju za naš list čemu se on veoma rado odazvao.
Razgovor s ing. Alojzijem B.
Kada ste upoznali Ivana Merza?
– Prije osam godina kada je u katedrali bila održana komemoracija obljetnice smrti dra Merza. Poslije toga pročitao sam dva njegova životopisa, koja su mi Merčev lik još više osvijetlila i približila.
Što vam se kod Merza posebno svidjelo?
– Oduševila me njegova živa vjera koja je postepeno rasla i produbljivala se. Posebno me se dojmio onaj poznati i često citirani njegov odgovor na pitanje jedne ankete zašto ljubi Crkvu i Sv. Oca. Merz je odgovorio: »Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenoga Boga i Isusa sa svim njegovim savršenstvima a u sv. Ocu pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog.« Vidi se da je tu stvarnost naše vjere tako duboko proživio i to ga je sasvim proželo. A kad susretnemo nekoga s ovakvim uvjerenjem i proživljavanjem vjere, onda to djeluje! Drugo što bih želio istaknuti jest ona njegova čudesna koncentracija i poniranje u Božje dubine.
U čemu osjećate Merza posebno blizim?
– Njegov rast u vjeri za nas mlade ljude i intelektualce jest posebno ohrabrujući. Možemo pratiti cijeli njegov razvojni put prema zrelosti koji je prolazio kroz mnoge teškoće, krize vjerske i moralne, kroz koje normalno ide svaki mladi čovjek. Kroz dnevnik se također vidi u vezi njegovog doživljavanja prve ljubavi kako malo po malo dolazi do ispravnog shvaćanja ljubavi, što ga na koncu dovodi do Boga. Od tijela prema duhovnim vrednotama a od ovih do Boga. Tu mi se čini da je najviše rastao. Svidio mi se osim toga njegov osjećaj socijalne pravde, te njegov apostolski rad i spremnost da u svakoj prilici pomaže bližnjemu.
Nalazite li, možda, nešto na Merzu što ne privlači toliko današnjeg mladog čovjeka?
– Njegov strogi asketski život je, možda, neostvariv za današnjeg mladog čovjeka i, možda, nije za sve prihvatljiv u toj točki. Bio je čvrst u svojim načelima. Ali treba reći da smo, možda, i mi današnji kršćani previše fleksibilni u našem shvaćanju kršćanstva pa ga ne uspijevamo u tome slijediti.
Ipak meni su se posebno svidjele njegove pariške odluke i njegovi napori da tijelo podvrgne duhu, da ima vlast nad tijelom i tako dođe do duhovne slobode. U tome sam ga pokušao malo i ja slijediti.
Rekao bih još na koncu da bi se s pravom moglo nazvati Merza koncilskim čovjekom. Na njemu se vidi da je i prije Koncila bilo ljudi koji su znali što treba i kako treba raditi i koji su bili vođeni duhom istine. I još nešto. Htio bih kod Merza posebno istaknuti i naglasiti njegovu erudiciju, njegovu načitanost. Mi današnji ljudi slabo čitamo jer i nemamo toliko vremena a tu su osim toga i film i radio i televizija. Ali kod Merza se vidi njegova kršćanska kultura i njegova izobrazba koju je stekao čitanjem i studijem. I u tom bi Merz mogao poslužiti kao poseban uzor današnjem mladom katoličkom intelektualcu a i svakome tko želi aktivno živjeti s Crkvom.
IZ POSTULATURE
Biografija Ivana Merza prevedena na talijanski jezik
Ovih dana završen je prijevod Merčeve biografije »Prijatelj mladih« na talijanski jezik. Prijevod je izvršila velika štovateljica dra Merza: Mercede Budau, iz Kamnika (Slovenija). Učinila je to iz čiste naklonosti prema osobi dra Merza i njegovom divnom primjeru koji ju je oduševio te za svoj trud nije tražila nikakve naknade. Ovime joj javno izražavamo našu zahvalnost a nadamo se da neće morati dugo čekati da svoj prijevod vidi i tiskan. Nastojanja da se prevedena biografija objavi u Italiji jesu u toku.
Ako među načim čitateljima ima koga tko bi bio voljan i sposoban biografiju prevesti još i na koji drugi jezik neka što prije obavijesti Postulaturu.
Skupljamo stare knjige i časopise.
Postulatura Ivana Merza skuplja za svoj arhiv sve knjige, časopise, fotografije i ostale materijale koji se direktno ili indirektno odnose na dra Ivana Merza, njegovo vrijeme, njegov rad u katoličkim organizacijama.
U obzir dolaze i ostali materijali o djelovanju našeg katoličkog laikata prije rata. Stvari su potrebne radi znanstvenog proučavanja toga perioda povijesti Crkve u Hrvatskoj. Postulatura će biti zahvalna svima onima koji su u posjedu takovih stvari da ju se obavijesti i ako vlasnicima materijali više nisu potrebni sa zahvalnošću ćemo materijale primiti na čuvanje.
Tiskani materijali o Ivanu Merzu
U Postulaturi Ivana Merza (Palmotićeva 31, pp. 699, 41001 – Zagreb) mogu se dobiti slijedeće stvari: Biografije Ivana Merza (veća 40 d, manja 30 d), dosada izašli brojevi Glasila Postulature, sličice Ivana Merza.
Obavijest pretplatnicima
Budući da se list izdržava isključivo od priloga pretplatnika, to molimo one koji još nisu podmirili svoja dugovanja za prošlu godinu da to što prije učine. Zbog velikih tiskarskih troškova a i drugih objektivnih razloga list u zadnje vrijeme izlazi rjeđe pa molimo čitatelje da to uvaže.
USLIŠANJA – ZAHVALE
Za sretno položen kvalifikacioni ispit zahvaljuje dr I. Merzu – I. B., liječnik, Zagreb
Na mnogim milostima dobivenim po zagovoru Ivana Merza zahvaljuje i nadalje se preporuča. – Miroslav, Zagreb. (Umjesto klesane zahvale na grob prilog za Postulaturu).
Zahvaljuje Ivanu Merzu na pomoći u poteškoćama. – Ivanka Sučac-Dugandžić, Osijek.
Zahvaljujemo Ivanu Merzu za primljenu milost – dobar uspjeh u školi. – D. J. i A. J., Sarajevo. Za ozdravljenje moga muža zahvaljujem Ivanu Merzu. – Rošić Uršula, Rijeka.
Za mnoge primljene milosti i ozdravljenje po zagovoru Ivana Merza zahvaljuje i nadalje se preporuča njegovu zagovoru. – M. B., Našice.
Za sretan porod zahvaljuje Ivanu Merzu. – A. Š., Zagreb.
Najiskrenije zahvaljujem dru Ivanu Merzu za sve primljene milosti, za položene ispite a posebno za uspješno položeni diplomski iz talijanskog. – Sofija Ž., studentica, Zagreb.
Zahvaljuje dru Merzu za sretno položeni ispit. – S., štovateljica dra Merza, Zagreb.
Zahvaljujem na mnogim primljenim milostima po zagovoru Ivana Merza i nadalje mu se preporučam. – Zlata Pavšić, Osijek.
Zahvaljujem dru Merzu na pomoći prilikom uspješno položenih ispita. Obećao sam da ću se zahvaliti i ovom prilikom to činim. – Č. J., student, Sarajevo.
Preporuča u zagovor Ivanu Merzu svoga sina. – N. N. (prilog za Postulaturu).