NAŠ MERZ
«Naš Merz», Zvona, Rijeka, veljača 1977., br. 2(113), str. 2
/uz 80-godišnjicu rođenja sluge Božjega)
Nemamo još sveca iz „širokoga svijeta“: sveca, koji je stajao u vrevi života. Onoga danas tipičnog, gradskog, modernog, misaonog.
Ali dobit ćemo, po svemu izgleda, brzo i jednog takvoga. Našega dragog IVANA MERZ-A. Već je i njegova kauza u Rimu.
Istom mu je bila 31 godina, kad je, u Zagrebu umro g. 1928. Da ga je Bog ostavio koju godinu dulje na zemlji, mogao je i danas biti živ među nama. Prošlog Božića navršio bi osamdesetu: rodio se je 16. XII 1896. Toliki njegovi vršnjaci i drugovi još i danas žive.
Eto, i mi Hrvati imati ćemo na oltaru sveca u civilu i s kravatom, umjesto u talaru ili habitu. Predstavljat će među nama, punopravno, sve one, nebrojene, koji su od našeg roda i plemena „omiljeli Bogu od početka“ (Mudr 9, 19) i, zasinuli pred njim, gore na nebesima, „kao zvijezde u vječne vjekove“ (Dan 12, 3).
Među našim hrvatskim svecima stajati će i jedan, dojučerašnji, doktor i profesor i svjetovnjak: umjetnik i učenjak, čovjek od knjige i od položaja. I čovjek svetac baš za naše vrijeme: vrijeme velike moralne i religiozne krize, koja je već, i dok je on još živio, bila uhvatila maha u Evropi. Na sceni su bili, već i tada, svi današnji pravci, pokreti i struje, tipični za moderni svijet. Ono, što se sada, iza njegove smrti, događa, samo je njihov logični razvitak, primjena, dopuna.
UZOR SVIMA
Naš mladi katolički naraštaj dobit će u njemu svoj, svetački, uzor i svoga, nebeskoga, zaštitnika. Bio je mladić i volio je mlade. Među njima je najviše živio i djelovao. Poznavao je njihov život i njihovu dušu. Iz bliza je i s intimnim interesom promatrao sve njihove probleme, borbe, posrtaje, poraze, pobjede. Poznaje ih i razumije: bio je i sam dijete našega vremena. Bio je i kršćanski mladić; mladić, koji je vjerovao, koji se je molio, koji je nevino, sveto, djevičanski živio. Nije se dao zarobiti od strasti mladosti, ni okaljati od blata života. Nije se dao otrgnuti od svoga Boga.
Naši katolički svjetovnjaci vidjet će u njemu, gdje im je mjesto u Crkvi. Nisu joj učitelji, ali su njezini glavni apostoli i branitelji. Ništa joj nisu manje potrebni od svećenika i redovnika. Punoljetni su joj sinovi i kćeri. Živa su i široka Božja Crkva.
Naša katolička inteligencija naći će u njemu jedinu pravu, načelnu orijentaciju. Bolest suvremenoga kulturnog svijeta, to je njegovo krivo umovanje i mudrovanje, njegovo idolopokloničko obožavanje ljudskoga uma i ljudskoga napretka. Umovanje posve materijalizirano, puno ohologa samoobožavanja. Umnost i znanost, koja se rasplinjuje i gubi u pojedinostima svijeta i života, a zaboravlja na njegovo vrhovno i središnje počelo, na „pravu istinu“ života, na Stvoritelja i Gospodara svega.
Zato je, eto, toliko važno, da naš Ivan Merz još u ovom naraštaju, od Crkve i službeno bude kao uzor i svetac: da bude podignut na oltar. Bio bi suvremen i providencijalan svetac baš u naše dane i za ljude našeg vremena. Njegovo bi ime bilo program svima onima, koji žele i dalje ostati uz evanđeosko, apostolsko, svetačko kršćanstvo. Ne može se biti Merčev poklonik i sljedbenik, a očijukati sa svijetom raskalašenosti, nadmudrivanja, slobodarstva, modernizma, na osporavanju. Merz je katolički i rimski čovjek. On time prosvjeduje protiv materijalizma, posvjetovnjačenja, obesvećenja, kojoj, masovno, robuje današnji naraštaj.
Molit ćemo se, stoga, svi za njegovu što skoriju beatifikaciju.
(Vjesnik đakovačke biskupije 1 /77)
JEDNA ZNAČAJNA OSAMDESETGODIŠNJICA
«Jedna značajna osamdesetgodišnjica», Župni list Karlovca i okoline, Karlovac 1977., br. 1, str. 9
16. prosinca 1976. godine navršilo se osadeset godina od rođenja Ivana Merza. I pored ograničenosti prostora u našem Župnom Listu ne možemo ne spomenuti tom prigodom svjetli lik ovoga mladog čovjeka koji je u svom kratkom životu učinio mnogo za dobro Crkve, osobito mladih. Rođen 16. prosinca 1896. u Banja Luki, a preminuo 10. svibnja 1928. u Zagrebu. Bio je profesor francuskog jezika i književnosti.
Studijem, otvorenim gledanjem života, a osobito u krvi i plamenu rata postaje potpuni vjernik, izraziti katolički intelektualac. – Svoje slobodno vrijeme posvećuje mladeži zalažući se za njezino nadnaravno dobro. – Jedan je od prvaka liturgijskog pokreta među Hrvatima. – Budi ljubav i odanost prema Papi i njegovom zaslugom uvedene su proslave Papinog dana. – Veliki je štovatelj i širitelj pobožnosti prema Majci Božjoj. – Čovjek je žive vjere, duboko sabrane molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, klanjanja, predanog trpljenja i velike kulture. – Bio je bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. – Umro je na glasu svetosti! – Otvoren je proces za njegovo proglašenje blaženim.
Preporučujemo vjernicima bilten »IVAN MERZ – Glasilo postolature i njegov životopis od B. Nagy »Borac s bijelih planina – Ivan Merz«. – Možete dobiti sličice sa molitvom za devetnicu Ivanu Merzu. Utičimo mu se u zagovor! –
Neka ga osobito zavoli naša mladost!
Dobri Ivane, hvala Ti za primjer života, hvala Ti za sve što si lijepa napisao, za sve što si rekao, za svu žrtvu koju si podnio!
IVAN MERZ
«Ivan Merz», Džepni kalendar Danica, Zagreb, 1977.
Rođen u Banjaluci 1896, umro u Zagrebu 10. V 1928. kao profesor Nadbiskupske gimnazije. Bio je doktor filozofije, organizator i ideolog katoličkog pokreta. Pokrenut informativni postupak.
NAŠ MERZ
Čedomil ČEKADA, «Naš Merz», Vjesnik đakovačke biskupije, Đakovo 1977., br. 1, str. 16-18
(Uz 80-godišnjicu rođenja sluge Božjega)
Mi smo se, hrvatski katolici, posljednjih godina našli, s jedne strane, Bogu i nebu bliže. Još su dvojica ljudi od našega roda, nanovo, ušla u časni katalog svetaca i blaženika Crkve: brzo jedan iza drugoga. Najprije sv. Nikola Tavelić, a onda bl. Leopold Mandić. Nismo više, s te strane, beskućnici među katoličkim narodima. Šest ih je već od naših sada s aureolom, svetačkim vijencem, oko glave. A bit će ih, ako Bog da, za koju godinu i više: lijep ih je još broj, za koje se vodi kanonski proces.
Samo: svi su nam sveci, dosada, svećenici i redovnici. Najviše redovnici: svi osim bl. Marka Križevčanina, koji je bio dijecezanski svećenik, kanonik, i, kao takav, pretrpio mučeništvo, u doba reformacije, u Kaloči. Nemamo još laika-sveca. A nemamo ni mladih svetaca: sve se to popelo na oltar ili u zreloj životnoj dobi ili pod kraj života. Nemamo još ni sveca iz »širokoga svijeta«: sveca, koji je stajao u vrevi života. Onoga danas tipičnog, gradskog, modernog intelektualnog.
Ali dobit ćemo, po svemu izgleda, brzo i jednog takoga. Našega dragog Ivana Merza. Već je i njegova »kauza« u Rimu. Svršio se je već za njega »informativni« proces u njegovu, – njegovu radom, i ako ne rodnom, – Zagrebu. Sve je, kako kažu, išlo glatko i ispalo, kako treba. Prikupilo se bezbroj dokumenata i svjedočanstava. I onih najmjerodavnijih i najkonkretnijih. I od ljudi koji su ga izbliza poznavali: bili mu suvremenici, vršnjaci, kolege, suradnici. Ništa na njegovu liku nije ostalo neosvijetljeno. Kandidat je za sveca bez oporbe i bez prigovora. Ne će s njim u Rimu imati puno posla »Advocatus diaboli«.
Pa ćemo, eto, dobiti, mi Hrvati, i jednoga mladoga sveca.
Istom mu je bila trideset i jedna, kad je, u Zagrebu, umro, g. 1928. Da ga je dragi Bog ostavio koju godinu dulje na zemlji, mogao je i danas biti živ među nama. Prošlog Božića navršio bi osamdesetu: rodio se je 16. XII 1896. Toliki njegovi vršnjaci i drugovi još i danas žive.
Pa ćemo, eto, imati, mi Hrvati, na oltaru sveca u civilu i sa kravatom pod vratom, mjesto u talaru ili habitu. Predstavljat će među nama, punopravno, sve one, nebrojene, koji su od našeg roda i plemena »omiljeli Bogu od početka« (Mudr 9, 19). I, zasinuli pred njim, gore na nebesima, »kao zvijezde u vječne vjekove« (Dan 12, 3).
Pa će, eto, među našim hrvatskim svecima stajati i jedan, dojučerašnji, doktor i profesor – svjetovnjak: esteta i erudita, čovjek od knjige i od položaja. I čovjek svetac baš za naše vrijeme: vrijeme velike moralne i religiozne krize, koja je već, i dok je on još živio, bila uhvatila maha u Evropi. Na sceni su bili, već i tada, svi današnji pravci, pokreti i struje, tipični za moderni svijet. Ono, što se sada, iza njegove smrti, događa, samo je njihova logična evolucija, primjena, dopuna.
I imat će, baš kao takav, – kao mlad svetac, kao svjetovnjak, kao moderni intelektualac, – specifičnu i eminentnu misiju, aktualnu misiju, – u našem hrvatskom katolicizmu.
Naš mlađi katolički naraštaj dobit će u njemu svoj, svetački, uzor i svoga, nebeskoga, zaštitnika. Bio je mladić i volio je mlade. Među njima je najviše živio i djelovao. Poznavao je njihov život i njihovu psihu. Iz bliza je i s intimnim interesom promatrao sve njihove probleme, borbe, posrtaje, poraze, pobjede. Poznaje ih i razumije: bio je i sam dijete našega vremena. Ali bio je i kršćanski mladić: mladić, koji je vjerovao, koji se je molio, koji je nevino, sveto, djevičanski živio. Nije se dao zarobiti od strasti mladosti, ni okaljati od blata života. Nije se dao otrgnuti od svoga Boga. Skupom cijenom pokore i samozataje čuvao je on i očuvao ljiljan svoje čiste, mlade duše. Znao je, kamo će sebe i njih povesti, da ostanu jaki i dobri. Pred oltar ih je i pred Euharistiju vodio, kalio ih je odricanjem i žrtvom, izvodio ih pod razvijenom zastavom na bojno polje apostolskih zadataka. Dao im je i parolu, koja je sve to zbila u samo tri riječi: Euharistija, žrtva, apostolat«. No nije ih nikada učio mrzovolji ni turobnosti: ožarivao im je lica plemenitom radošću života, kultom ljepote i vedre društvenosti, odgajao ih za obiteljske ideale; za sreću ognjišta i za, žrtvenu sreću očinstva i materinstva. Ali i za nesebičnu i požrtvovnu ljubav k narodu i čovječanstvu. Križ im je i knjigu turao u ruke, a pjesmu u usta. Viteštvu ih je učio: finoći i otmjenosti manira. I tijelu im je jačao: sportom i gimnastikom. Pa stvorio lako od njih jednu generaciju mladih koja je bila neprispodobivo vitalnija i idealnija. Generaciju zdravu i na duši i na tijelu. Generaciju kršćanskih vjernika i idealista. Za njom, njezinim putem, treba da pođe i današnja naša katolička omladina.
Naši katolički svjetovnjaci vidjet će u njemu, gdje im je Mijesto u Crkvi. Nisu joj učitelji ali jesu njezini glavni apostoli i branitelji. Prvi su na fronti. U matici su bitke. Potrebni su Crkvi. Nenadoknadivi su joj. Ništa joj nisu manje potrebni od svećenika i redovnika. Punoljetni su joj sinovi i kćeri. Živa su i široka Božja Crkva. Bez njih je nema. Vojska su joj, koja je hrani i brani. Njezina mirotvorna vojska. Njima je prije sviju drugih namijenjena blagovijest Evanđelja. Treba da je prime i prihvate. A treba i da je dalje nose, predaju i šire. Visoka je i njihova radna zadaća. Braća su i sestre za Božjim stolom. Graditelji su i graditeljice Božjega grada i Božjega Kristova kraljevstva: ovdje i gore. Uvijek im je prostrt njegov euharistijski stol. Bog i Crkva gledaju u njih kao u svoju prvu nadu. Valja da mu, Kristu, osvoje svijet. Ali i da usreće svijet. Da Boga u nj unesu. Da njegovu životu dadnu smisao i nutarnje ravnovjerje. Da ga podignu, humaniziraju, u Bogu diviniziraju. Riječju i primjerom.
Naša katolička inteligencija naći će u njemu jedinu pravu, načelnu orijentaciju. Bolest suvremenoga kulturnog svijeta, to je njegov krivi intelektualizam i racionalizam, njegova idolopoklonićka apoteza ljudskoga uma i ljudskoga napretka. Intelektualizam sav materijaliziran, pun ohologa samoobožavanja. Intelektualizam i scijentizam, koji se rasplinjuje i gubi u pojedinostima svijeta i života, a zaboravlja na njegov vrhovni i centralni princip, na »pravu istinu« života, na Stvoritelja i Gospodara svega. Zaboravlja na uzrok i svrhu svijeta. Na prvu normu i prvoga zakonošu svega. A upada u fatalnu pometnju i tragičnu trku i himerama. A Merz nije tako radio. On je bio specifičan intelektualac, ali intelektualac koji je uvijek polazio od bitnih istina života i ostajao im u svemu vjeran: povlačio iz njih sve konsekvencije. On je, vođen duhom milosti, kojemu se bio vas predao, pao pred Onoga koji je jedini moćan, mudar i svet, pa njemu posvetio, – do kraja posvetio, – i svoj um i svoje srce. Poslušao odmah njegovu riječ i u prirodi i u objavi. Priznao i njegov zakon: priznao je Evanđelje. Priznao je i njegovu instituciju spasenja: u Crkvi. Priznao i njegov moral, upisan u dubinu svakoga ljudskoga srca. Pa je sve, u sebi i oko sebe, podložio toj Božjoj mudrosti Križa, a svako ljudsko mudrovanje i veličinu, svaki razum, zarobio i pokorio Kristu (2 Kor 10, 4. 5). Sva je svoja intelektualna nadahnuća provjeravao na vrelu objave i usklađivao s naukom Crkve. Podređivao svoje ljudsko umovanje, ograničeno i defektibilno, Božjoj riječi i Božjemu sveznanju, i sve ljudske hipoteze i kombinacije ispitivao i korigirao na nepogrešivom pravorijeku vjere. A bio je u tome do kraja dosljedan: nikada se u tome nije pokolebao. Konzultirao je uvijek »Pisma« i sinovski slušao Rim. Za razliku od tolikih drugih »katoličkih« intelektualaca i teologa danas koji sebi arogiraju pravo da Crkvu poučavaju i ispravljaju i da joj svoje ideje, – ideje, što kotiraju za katedrama profanoga i emancipiranoga svijeta, – nameću kao normu i korektiv: da kontestiraju apostolskom magisteriju Crkve. Merz je u svemu stajao uz kršćanske tradicije i uz rimske norme: dogmatičke i moralne. Popularizirao ih je: sustavno ih je prikupljao i izdavao. Bio je katolički »integralac« u najboljem smislu te riječi. Njegova je askeza bila otačka i svetačka. Njegovi odgojni principi, doslovce i u svemu, evanđeoski, njegova životna mudrost križa. Prakticirao je sve ono, historijski karakteristično za crkvenu tradiciju. Često se ispovijedao i pricešćivao. Bio je veliki poklonik i adorator Euharistije. Vjerovao je čitavom dušom i u euharistijsko čudo i u sve druge izvanredne zahvate Božje u vidljivi svijet: i u proroštva i u objave. Bio je pravi bard Marijina štovanja, krunićar, i oduševljeni lurdski hodočasnik. Bio je isposnik i pokornik: mrtvio se ne samo postom nego i bdijenjem, i spavanjem na zemlji i obuzdavanjem sjetila. Revnovao je za misije, ozbiljno uzimao općinstvo svetaca i neke od njih i na poseban način častio. Često je čitao Sveto Pismo, studirao teologiju, bio veliki propagator liturgijske obnove, – uvijek je sobom nosio misal, – poštivao je biskupe, svećenike, redovnike, bio papinski čovjek i čovjek sabora i enciklika, živio djevičanski i visoko cijenio i urgirao svećenički celibat, ispitivao svaki dan savjest, svake godine obavljao dulje duhovne vježbe, pomagao siromasima s punim povjerenjem i u svemu surađivao sa crkvenom hijerarhijom i sa svećenstvom: bio je to jedan od glavnih praktičnih principa njegove apostolske djelatnosti. Bio je u svemu kršćanin, i kada drugi oko njega to nisu bili, sve je činio da Kristova istina, sva, ostane u njemu (2 Kor 11, 10), ali i u svima drugima, koji su u nj gledali i za njim išli (Gal 2, 5). Bio je, eto, Bogu i istini odan do heroizma. Ali bio je i čovjek, otkupljeni Božji čovjek: uvijek čovjekoljubiv i mirotvoran. Pa je i uspijevao. Bog je, očito, njegovo djelo priznao za svoje i blagoslovio ga. Otvarala su mu se sva srca dobre volje. Stvorio je u našemu narodu čitav široki pokret mladih katoličkih idealista, a onda ga proširio na sve katoličke staleže u »Katoličkoj Akciji«. Bilo ih u njoj, pod konac njegova života i nekoliko godina iza njegove smrti, preko 50 tisuća. Bio je Božji intelektualac i laički apostol bez mane: treba da se u njega ugledaju svi, koji reflektiraju na tu čast.
Zato je, eto, toliko važno, da naš Merz još u ovoj generaciji, bude od Crkve i formalno sankcioniran kao uzor i svetac: da bude podignut na oltar. Bio bi aktualan i providencijalan svetac baš u naše dane i za ljude našeg vremena. Njegovo bi ime bilo program svima onima, koji žele i dalje ostati uz evanđeosko, apostolsko, svetačko kršćanstvo. Ne može se biti Merčev poklonik i sljedbenik, a paktirati sa svijetom libertinizma, racionalizma, modernizma, kontestacije. Tko kaže: Merz, on je katolički i rimski čovjek. On time protestira protiv materijalizma, sekularizacije, desakralizacije, kojoj, masovno, robuje današnji naraštaj.
Molit ćemo se, stoga, svi za njegovu što skoriju beatifikaciju. Raspačavat ćemo njegove slike. Čitat ćemo njegove životopise i njegov pravi svetački duhovni dnevnik. I proučavat ćemo odmah, – još i prije nego što bude formalno beatificiran, – njegove obnovne i apostolske metode. I imitirat ćemo ih. Ulazit ćemo u duh njegova, prosvijetljenog i s neba inspiriranog kršćanstva. Molitvenog, sakramentalnog, žrtvenog. A odlučno ćemo otklanjati svaki kompromis s duhom svijeta. I sa svim neozbiljnim pokušajima, da katoličkim Minimalizmom, »ublaživanjem« kršćanske istine i razvodnjivanjem evanđeoskog morala, predobivamo, tobože, mase za Krista. Nesretan je to bio eksperimenat. Žalosni događaji oko nas i po katoličkom svijetu to dokazuju. Ostali smo bez zvanja, ostali smo bez konvertita. Ljudi više u nama ne gledaju kvasac i so. Vraćati nam se je na Merčev put i Merčev reformni sistem. K radikalnom, nadnaravnom, crkvenom, živom i ponosnom kršćanstvu. K ozbiljnoj i dubokoj katoličkoj religioznosti!
BOŽJI ČOVJEK PREMA EUHARISTIJI
Božidar NAGY, «Božji čovjek prema Euharistiji«, “Karitativi tjedan” Crkve sv. Vinka, Zagreb, 20-27. rujna 1977., br. 35-38
o. Božidar Nagy, DI
Za tijelo isto kao i za dušu
Sv. Vinko radi kojega se mi ovih večeri sastajemo, da se prikladno pripremimo na njegov blagdan, među mnogim konferencijama koje je održao svojim sestrama, govorio je također i o svetoj pričesti. U 23. konferenciji, pri koncu toga svojeg nagovora sv. Vinko donosi ove misli: „Kćeri, upravo mi je pao na pamet razlog koji mi se čini jednim od najvažnijih za vaše zvanje. Mislite li, kćeri, da Bog očekuje od vas da njegovim siromasima donosite samo malo kruha, malo mesa, juhe ili lijekova? O, ne, kćeri! To nije bila njegova namjera kad vas je izabrao da mu služite u osobi siromaha. On očekuje od vas da skrbite za njihove duhovne potrebe isto tako kao i za tjelesne. Treba im duhovna hrana, treba im duha Božjega. A gdje ćete ga uzeti da im ga dadnete. U sv. pričesti. Trebaju duha Božjega i veliki i mali. Zato se morate posebno dobro pripraviti za svaku sv. pričest – kako biste obilno primile toga Božanskog duha“. Ovu veliku evanđeosku istinu, koju je sv. Vinko ovako jasno izrekao, i što je još važnije, koju je on sam tako autentično živio i svjedočio, a poput njega i njegova velika duhovna obitelj koju je osnovao, nije ostala utjelovljena samo u krugu njegove duhovne zajednice.
Mnogi koje je s jedne strane poticao Duh Božji, a s druge strane dolazili u kontakt s velikom karitativnom obitelji sv. Vinka, divne su ostvarili te dvije velike ideje, te dvije velike istine: da naša ljubav u duhovnom i tjelesnom smislu prema bližnjemu treba da bude hranjena na Euharistiji. Dakle, te dvije velike istine ostvarili su mnogi koji su bili u kontaktu sa sv. Vinkom.
Za nas Zagrepčane, večeras ovje prisutne, to će biti tim zanimljivije kada se radi o našim sunarodnjacima iz nedavne prošlosti koji su živjeli tu među nama, u našem gradu. Koji su ostavili neizbrisiv trag? u našem katoličkom životu. Mislim da je svima vama, barem po imenu veoma dobro poznat lik i osoba našeg velikog i mladog hrvatskog katoličkog intelektualca dra Ivana Merza, koji je posljednjih šest godina proveo ovdje u Zagrebu.
Kao mladi student, nakon ratnog iskustva, gdje je doživio metanoju – obraćenje, polazi u Beč, a potom u Pariz. Što on radi u Parizu? Studira kao i drugi koji su onamo pošli. Živi kršćanskim životom kojim su i drugi živjeli, ali Merzov kršćanski život bio je posebno dubok i solidan, kako je to zapisao u Dnevniku i kako nam ostaviše njegovi prijatelji u svojim svjedočanstvima. Ali još nešto je zanimljivo. Da budem vjeran pročitat ću va točno što piše njegov kolega iz studentskih pariških dana, dr Đuro Gračanin, kasnije svećenik profesor Apologetike na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, sada već pokojni:
„Bio je blag, pun razumijevanja za probleme, ne samo svojih kolega, nego i za potrebe nepoznate pariške sirotinje. Odmah po dolasku upisao je sebe i nas u Društvo svetoga Vinka kojemu je bio cilj pomagati siromahe. Svaki je od nas trebao pohađati jednu siromašnu parišku obitelj i pomagati joj prema svojim mogućnostima. Jednom je Ivan bio spriječen pa me zamolio da pođem mjesto njega k obitelji koju je on posjećivao. Tek sam tamo doznao što sve čovjek može i što treba učiniti siromasima. Ta obitelj nije se mogla dosta nahvaliti njega, i njegove dobrote“.
Od drugih njegovih znanaca doznalo se još da je s tom obitelji, osim što ih je redovito tjedno pohađao, te je bilo uglavnom nedjeljom, zajedno je s njima polazio sv. misi. Nastojao je ostvariti ove dvije ideje svetoga Vinka: – da se ne brinemo same za tijelo nego i za dušu onih kojima želimo iskazati ljubav. Tako je Ivan Merz kod njih podržavao i vjerski Život, a ujedno i od svoje skromne studentske stipendije koju je imao, pomagao tim ljudima. Jedna zaista neuobičajena crta za jednog studenta, ali činjenica. Kad je došao u Zagreb, Merz nastavlja karitativni rad.
Gdje crpsti snagu?
Gdje je dr Merz crpio snagu za tu nesebičnu ljubav prema bližnjemu? Svaki dan u Euharistiji! Svaki dan taj mladi čovjek, umro je u 32. godini života, svaki dan je prisustvovao sv. misi i pričešćivao se u bazilici Srca Isusova, jer mu je bila najbliža, budući da je u blizini stanovao. Ali često puta kad je prolazio mimo koje crkve uvijek je u nju svraćao i tako je zalazio i u crkvu sv. Vinka u Frankopanskoj na adoraciju, jer je bio osim toga i povezan sa sestrama, koje su radile u apostolatu među mladima.
Uvijek je nastojao što češće ići na svetu pričest. Kad su ga pitali u jednoj anketi koje je najbolje sredstvo da mladi čovjek očuva čistoću srca, onda je odgovorio ovako: „Oduševljenje za svetu Crkvu i često pričešćivanje“. Još bih samo spomenuo što je rekao njegov duhovni vođa i ispovjednik pater Vrbanek: „U našoj javnosti gdje god bi se pojavio dr Ivan Merz, tu je bilo i nešto euharistijskoga“.
SRELI SMO SE NA TRSATU
Damijan DAMJANOVIĆ, «Sreli smo se na Trsatu», Marijin Trsat, 1977., br. 4(47), str. 4
Za svoga sam prvog boravka u Rimu 1957. pod vodstvom svoga starog prijatelja, dobrog poznavaoca rimskih kršćanskih starina i svetinja, hodočastio i u Mamertinsku tamnicu koju su svojom svetom nazočnošću na poseban način posvetili mnogobrojni mučenici iz vremena rimskih progona. Jedan od njih bio je i apostolski prvak sv. Petar. Misao o svetosti toga mjesta me je toliko obuzela da sam u cijelome svom biću doživio veliko i uzvišeno strahopočitanje. Kad sam na ploči iz novijega vremena pročitao cijeli niz imena pojedinih svetaca koji su tu tamnicu pohodili kao pobožni hodočasnici, to moje strahopočitanje je poraslo. Među spomenutim imenima nalazi se i ime sv. Terezije od Djeteta Isusa. Našla se tu onom zgodom, kad je u Rim hodočastila sa svojim dragim ocem i kad je onako odvažno prigodom skupne hodočasničke audijencije zamolila tadašnjega papu Leona XIII. da joj odobri s petnaest godina stupiti u Red bosonogih karmelićanki.
Obnavljajući tako jednom zgodom na Trsatu nezaboravne uspomene svoga rimskog hodočašća, prenio sam se duhom u svoju mladost i počeo obnavljati isto tako drage i svete uspomene koje me ugodno i neraskidljivo povezuju sa Svetištem naše Majke Milosti na Trsatu.
To Svetište ima svoju spomen-knjigu u koju se unose i sažeto opisuju značajniji događaji te imena uglednih osoba koje su hodočastile na Trsat. Da li je ovo što ću vam ukratko ispripovijedati upisano u spomen-knjigu, ne znam. No, to za mene nije ni važno, jer se radi o doživljaju koji ima posve osobni karakter.
Hrvatska franjevačka provincija je od svog osnutka (1900) imala svoj novicijat na Trsatu. Smatram se sretnim što sam i sam tu u Gospinu Svetištu obukao franjevačko redovničko odijelo i počeo ulaziti u divna i bogata prostranstva franjevaštva.
Jedne smo večeri – bilo je to nekako u proljeće 1926. godine – došli u blagovaonicu na večeru. U blagovaonici je vladala duboka šutnja kao da će sad-na započeti kakav sveti obred. Po svom redovničkom običaju smo se postavili u dva reda, stojeći sučelice jedni prema drugima. Na drugoj sam strani među našom redovničkom subraćom ugledao nepoznata svjetovnjaka srednjeg stasa koji se tada nekako približavao tridesetoj godini života. I on se kao gost uključio u našu redovničku šutnju. U rukama je imao neku odeblju knjigu. Mirno je i sabrano čekao da poglavar započne molitvu. Za vrijeme te molitve sam na neznanca bacio nekoliko radoznalih pogleda. Taj mladi svjetovnjak mi je bio posve nepoznat. Njegova me se ozbiljnost i pobožno držanje za molitve duboko dojmiše te se toga i danas živo sjećam. Nisam tada ni slutio da ću se ubrzo ponovno sresti s tim trsatskim hodočasnikom. Već iste jeseni sam ga imao prilike još bolje upoznati, jer mi je bio profesorom francuskog jezika. Tako su naši susreti postali vrlo česti.
Prvi dojam što sam ga stekao o tom svom profesoru francuskoga jezika nisam nikada poslije morao ništa mijenjati, jer je on isto tako ozbiljno i pobožno nastupao pred nama i u razredu kao što se držao onomade u staroj blagovaonici trsatskoga samostana. Uvijek je svoja predavanja nastojao začiniti kojom duhovnom misli ili nekim duhovnim poticajem. – U to je vrijeme taj mladi čovjek bio jedan od najistaknutijih prvaka u okupljanju, organiziranju i duhovnom izgrađivanju hrvatske katoličke mladeži. Mladi su ga već za života smatrali uzorom koji privlači i osvaja, a nakon njegove prerane smrti su poznavači njegova života i njegovih kreposti zamolili nadležnu crkvenu oblast da bi se pokrenuo kanonski postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
A znate li tko je bio taj mladi, ozbiljni trsatski hodočasnik? Bio je to prof. dr. Ivan Merz. – Kad sam ga sreo prvi puta na Trsatu, imao je dva akademska naslova, bio je profesor i doktor, a sada, pošto je pokrenut postupak za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju, nosi još časniji naslov. Ima pravo da mu pridajemo naslov »sluga Božji«. Sv. Crkva taj naslov daje kandidatima za čast oltara, tj. onima za koje se vodi kanonski postupak da ih Crkva službeno proglasi najprije »blaženima«, a zatim »svetima«.
Dra Ivana Merza, dok je onom zgodom boravio na Trsatu, nisam imao prilike promatrati pred milosnom Gospinom slikom pa o tome ne mogu ništa kazati, ali sam kao njegov đak imao prilike slušati ga kako zanosno govori o Gospi, napose o čudesima koja se po njezinu zagovoru zbivaju u Lurdu, o »trajnom lurdskom čudu« koje se neprestano zbiva u Gospinu kupalištu, tzv. piscinama itd. Sluga Božji Ivan Merz nam je s toliko bogoslovske spreme, znanja i oduševljenja znao govoriti, npr. o junačkom ili herojskom stupnju kreposti što ga moraju posjedovati svi oni za koje se vodi kanonski postupak da budu blaženima i svetima, da sam ostao zadivljen.
»Marijin Trsat«, uz ostalo, svoje čitaoce redovito informira o stanju i razvoju kanonskog postupka koji se vodi za beatifikaciju i kanonizaciju sl. Božjeg Vendelina Vošnjaka koji je, kao što znate, za života bio najtješnje povezan s trsatskim Svetištem. Nakon ovdje iznesenih činjenica o duhovnoj povezanosti i sl. Božjeg Ivana Merza s Trsatskom Gospom smatramo se na poseban način sretnima što uz Vendelinovo svijetlo ime u spomen-knjigu Svetišta možemo uvrstiti i ime ovoga 35 godina mlađeg Božjeg ugodnika koji se četiri godine prije Vendelina preselio u blaženu vječnost.
Dok u ovom vremenu velikoga vjerskog indiferentizma i sustavne ateizacije bolno proživljavamo raznolike krize i na različitim područjima Kristove Crkve i dok tražimo putove i načine, kako da zaustavimo vraćanje svoga naroda u poganstvo, budimo svjesni toga da se tome može uspješno suprotstaviti samo istinita svetost. Zato su nam više od svega ostaloga potrebni sveci, heroji kreposti.
o. Damijan DAMJANOVIĆ
MARICA STANKOVIĆ
Uz 20. obljetnicu smrti
1957. – 8.X. – 1977.
Marica Stanković rođena je u Zagrebu 31. prosinca 1900. Osnovnu školu, građansku i učiteljsku polazi kod sestara Milosrdnica. Također u Zagrebu završava Višu pedagošku i kao nastavnica službuje u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Kutini, Gračacu. 1935. god. dobiva stalno namještenje u Zagrebu u tadašnjoj građanskoj školi (Draškovićeva ul.). Potaknuta primjerom i osobnim poticajima dra Ivana Merza prihvaća ideju orlovstva (pokret katoličke omladine) i sudjeluje u pripremama za osnivanje Sveze hrvatskih orlica. Po osnutku Sveze ulazi u odbor kao prosvjetna referentica a 1927. postaje prvom predsjednicom i ostaje na tom položaju do 1929. god. kad je Orlovstvo dokinuto od tadašnje beogradske vlade. Iduće godine 1930. osniva se križarska organizacija i Marica Stanković postaje predsjednicom ženske grane križarstva (Velikog križarskog sestrinstva) i na tom položaju ostaje do 1945. god. U toj funkciji obilazi sve hrvatske biskupije gdje su postojali ogranci organizacije, drži brojne sastanke, predavanja, organizira tečajeve i podržava osobne kontakte. Još od 1926. god. postaje urednik i glavni suradnik časopisa »Za Vjeru i Dom«, glasila katoličke ženske mladeži i to ostaje dok časopis bude izlazio. 1944. god. izdaje knjigu »Mladost vedrine« u kojoj iznosi povijest organizacija katoličke ženske mladeži kao i svoje poglede na odgojni rad s katoličkim djevojkama. 1942. god. prigodom 15. godišnjice njezinog javnog katoličkog rada Papa Pio XII. dodijelio joj je visoko crkveno odlikovanje »Pro Ecclesia et Pontifice« (Za Crkvu i Papu) za njezine zasluge na polju katoličkog odgoja i apostolata među hrvatskom mladeži. Još 1938. god. o 10. obljetnici smrti dra Ivana Merza postavlja prve temelje za ostvarenje Merčeve ideje – osnivanje svjetovnog instituta. Tek nakon rata Institut je osnovan pod nazivom »Zajednica suradnica Krista Kralja« koji je 1953. god. od Crkve formalno odobren.
Marica Stanković umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu i sahranjena je na Mirogoju. Na njezinom pogrebu kojega je vodio sam tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper a prisustvovalo mu ogromno mnoštvo vjernika, govornik o. Ivan Kozelj DI. slijedećim riječima sažeo je njezin život: »Sestra Marica je uz dra Merza bila najsnažniji nosilac i pokretač katoličkog gibanja u Hrvatskoj. Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!«
»JEDNA NEZAPAŽENA GODIŠNJICA«
Bio je to naslov jednog članka, kojeg je pred trideset i pet godina pisala s. Marica Stanković o utjecaju dra Ivana Merza na razvitak i duh ženske katoličke organizacije Sveze Hrvatskih Orlica. Piše Marica: »… Odgojiti potpunog katoličkog čovjeka, potpunu katoličnost u smislu najelitnijeg katolicizma, to je bio naš odgojni zadatak onda kao i sada. A nije ni čudo kad se sav taj rad razvijao pod neposrednim utjecajem Božjeg Orla dra Ivana Merza. Sve odgojne metode organizacije i sva vanjska dinamika njezina, apostolat u najdubljim dubinama duša kao i na širokim područjima neuzoranih hrvatskih njiva, sve se to stvaralo, realiziralo, odvijalo u neposrednoj blizini Merzove velike duše. Ta Merz je bio jedan od glavnih sudionika u osnivanju Sveze… Merz je dao svoju dušu, jer je stvorio ideološki program organizacije…«.
I na ovu »nezapaženu« 20. godišnjicu smrti s. Marice Stanković možda je zgodno progovoriti i o utjecaju dr Merza na duhovni razvitak i rad ove zaslužne žene na polju katoličkog odgoja.
Nije baš svakidašnja pojava, da jedva koju godinu stariji mladić djeluje na svoje vršnjakinje odgojno u smislu produbljivanja religioznog života i aktiviteta u ostvarivanju duhovne obnove. A dr Merz je baš bio za veliku grupu djevojaka kao neki duhovni vođa, savjetnik u svim životnim problemima, animator i pokretač skrivenih snaga do tada neangažiranih u obnoviteljskom radu Crkve. Činio je to posebnom finoćom, taktom i strpljenjem. Piše o tome s. Marica u pismu o. Vrbaneku, 7. XI. 1942:
»Merz se prema nama držao kao mnogo stariji brat, koji ima pravo da savjetuje pa i nadzire i ukori ako je trebalo. Nama je to bilo drago, jer smo imali apsolutno povjerenje u njega zbog njegove svetosti… U svakoj zamršenoj stvari njemu smo se obraćali, njega pitali i njegovo mišljenje je bilo mjerodavno«.
Poznanstvo i prvi susreti s. Marice i dra Merza zbili su se nakon njegova povratka sa studija iz Pariza. Vratio se kao već izgrađena i zrela ličnost, pun novih ideja i svjestan svoje uloge u pokretu katoličke obnove onoga vremena. Uključuje se u rad ondašnjih katoličkih organizacija, pa i ako nije zauzimao predsjedničke položaje (osim u početku kad je bio izabran za predsjednika Hrv. kat. omladinskog Saveza na godinu dana), zapravo je on davao idejne smjernice za čitav odgojni rad, za produbljivanje duhovnog života, obnovi liturgijskog i sakramentalnog života hrvatske mladeži. Piše o tome s. Marica:
»Tek dolaskom dra Ivana Merza iz Pariza taj naš i moj manje više tradicionalni, frazerski i retorički kršćanski život postajao je polagano pod utjecajem bogatstva njegove katoličke kulture, a još više pod intimnim osjećajem da je Merz duša u kojoj se Bog na naročiti način manifestira – dublji, intenzivniji, suživniji, prodorniji, radikalniji.«
U druženju sa članicama vodstva katoličke organizacije, Merz je zapazio pozitivne kvalitete s. Marice i predvidio je za nju ulogu ne samo u samom vrhu i vodstvu organizacije, nego i u osnivanju jednog »civilnog reda«, kako je zvao današnje sekularne institute.
U zajedničkim šetnjama do Remeta, u radu i posjetima upozorava je na katoličku literaturu, nabavlja joj je i posuđuje, govori zanosno o dubljem euharistijskom životu a posebno o potrebi i ljepoti zavjeta čistoće za one koji rade za druge. Njegov je odgojni utjecaj na s. Maricu bio smišljen, planski, svjestan ali još više je djelovao na nju njegov život, njegovo »življenje Evanđelja«. Tvrdi s. Marica: »Činilo mi se da sam pod utjecajem Merzovim polagano ulazila u život koji mi je svaki dan bio sve bliži i ljepši, ali kome nema kraja, jer svršava u nebu«.
Pod direktnim utjecajem dra Merza s. Marica je učinila zavjet vječne čistoće kojim se je potpuno posvetila Bogu i stavila se na raspolaganje u njegovu službu. Bio je to prvi ozbiljan korak u njegovoj namjeri da osnuje »civilni red«. Uzor mu je u tom smislu bila »Družba sv. Pavla« u Italiji, s kojom je upoznao i s. Maricu prilikom hodočašća u Rim pokazujući joj mogućnost osnivanja slične ustanove kod nas.
No ipak još će mnogo vremena i molitava trebati, dok se konačno ostvari barem djelomično Ivanova zamisao »civilnog reda«. Merz do smrti potiče na molitvu i pripravu, sam pravi nacrte pravila i priprema pojedine mladiće a s. Marici sedam mjeseci prije svoje smrti piše:
»Veoma se radujem da ste se molitvom dali na pripravu za „Operu“ (civilni red). To je najnaravniji početak… Svakako pišite u „Za Vjeru i Dom“ u tom duhu, kako uz veliki poziv što ga žena imade kao majka i supruga, danas trebamo djevica, koje u svijetu poput redovnica sudjeluju u osvajalačkoj, spasavajućoj i posvećujućoj misiji Crkve. Ovim načinom će se u dušama za to zvanih orlica početi buditi želja za ovom vrsti apostolata u svijetu, komu je uz ljubav također podloga i vječna čistoća.«
Merz je umro a da nije vidio ostvarenje svoje ideje koja je međutim kao bačeno zrno polako klijala.
O desetoj obljetnici smrti dra Merza 1938. u Banjoj Luci postavljeni su prvi temelji »civilnom redu« – njegovoj ženskoj grani. S. Marica je iz bogate duhovne baštine dra Merza kao iz nepresušnog vrela crpla snagu i poticaj za vođenje duša, za pisanje pouka, kao i za sastavljanje pravila »civilnog reda« – »Zajednice Suradnica Krista Kralja«, kojemu je do kraja života ostala voditeljicom. Toj zajednici koja nije bila ništa drugo nego ostvarenje Merčeve zamisli, s. Marica ostavila je sve bogatstvo njegovih i svojih misli. Njega je postavila kao uzor svim mlađim generacijama koje će doći potičući ih da studiraju njegov život i njegovo djelo, da ga nasljeduju u svom dnevnom životu, da čuvaju njegov kult i prenose ga na slijedeće generacije u Ustanovi i da mole za njegovu beatifikaciju. S. Marica slijedećim riječima završava treće poglavlje Komentara pravila Suradnica Krista Kralja koje je cijelo posvetila dru Merzu i njegovoj ulozi u osnivanju Ustanove:
»U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života… apostol hrvatske mladeži i korektor katoličke misli u Hrvatskoj. On koji je čeznuo za „vječnim grljenjem Oca, Sina i Duha Svetoga“ počiva na Mirogoju pod sivim granitnim kamenom kao čuvar, zaštitnik i molitelj za djelo, kojeg je zasnovao.
Kolika garancija za uspjeh!
Koliki poticaj za ozbiljan rad!
Kako jaki poziv na duboki nutarnji život! Na svetost! Na rad za duše!
U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. Apostol katoličke misli!
Naš dragi brat Dr Ivan Merz!«.
M. Č.
MARICA STANKOVIĆ O IVANU MERZU
Zapravo ono najdublje, što nas kod Ivana Merza zadivljuje, nije ni njegova katolička intelektualna snaga, ni požrtvovnost, ni nesebičnost u radu, ni jačina pera i govora, ni istančani »sentire cum Ecclesia«, po kome može i mora biti uzor svake suradnice, već njegova vjernost milosti. Otkako ga je milost takla, da ga izvuče iz banalne pomalo skeptične, a pomalo liberalne sredine, u kojoj su se kretali mladi ljudi nakon prvog svjetskog rata, pa kroz život na fronti, kroz studij u Beču i Parizu, kroz rad među katoličkom omladinom, on se milosti nije opirao već ju je slijedio vjerno i potpuno do smrti. Ako ga je milost poticala na molitveni život, on je spremno zašao u njegove dubine. Ako ga je Stvoritelj poticao na djela samozataje, on im se spremno predao. Ako ga je Gospodin posjetio većim ili manjim križem, on je svakoga spremno zagrlio. Čitav njegov nutarnji život od Beča i Pariza do Zagreba i posljednjih njegovih dana bio je neprestani uspon, milosna crta, koja se je dnevno dizala i rasla. Nikakvih zastajkivanja, okretanja natrag, većih ili manjih zastoja, već uvijek naprijed, uvijek vjerno naprijed k Srcu Božjem. Na Njemu je i otpočinuo 10. V. 1928. godine. (Komentar Pravila, s. 39-40).
TRAGOM IDEJA IVANA MERZA SUSRET MLADIH U LYONU
Možda će se netko zapitati u kojoj vezi stoji ovaj susret mladih u Lyonu s Ivanom Merzom. Naši čitatelji sjećaju se sigurno Internacionalnog hodočašća mladih u Rim 1975. o čemu je opširno izvijestilo ovo naše Glasilo Postulature prije dvije godine. Organizatori hodočašća 1975. bili su potaknuti upravo primjerom Ivana Merza koji je slično hodočašće organizirao za Svetu godinu 1925. Susret u Rimu s mladima iz drugih zemalja prije dvije godine urodio je prijateljstvom i jačanjem internacionalne katoličke svijesti među mladima. Tako su rimski organizatori potaknuti prisutnošću mladih iz Hrvatske organizirali 1976. Internacionalno hodočašće mladih u Mariju Bistricu prigodom hrvatskog jubileja (vidi Glasilo Postulature br. 1-2, 1976) a ove godine prigodom 1800. obljetnice lyonskih mučenika internacionalni susret mladih u Lyonu, kojemu je prisustvovalo 50 mladih iz Hrvatske pod vodstvom vjeroučitelja-isusovaca iz Bazilike Srca Isusova u Zagrebu.
Lyon slavi svoje junake
Godine 177. za vrijeme krvavih progona u Rimskom carstvu posvjedočilo je svoju vjeru svojom krvlju 47 mučenika kršćana u Lyonu i obližnjem gradiću Vienne-i. Bili su to uglavnom ugledniji članovi kršćanske zajednice, među njima i sam biskup Potin, ali su se svojim junaštvom u podnašanju muka isticali i oni jednostavniji iz kršćanskog puka, kao što je bila ropkinja Blandina i petnaesgodišnji mladić Pontik. To su ujedno bili prvi poznati mučenici na tlu današnje Francuske i koji su ukopani u temelje Katoličke Crkve u Francuskoj. Svoje junake kršćanski Lyon dostojno je komemorirao i proslavio ove godine kad se navršava 1800. obljetnica njihova mučeništva. U okviru te proslave bio je organiziran i susret mladih, o kome ćemo sada nešto više reći.
Susret je bio zakazan za početak rujna 1977., točnije od 31. VIII. do 4. IX. Zbog velike udaljenosti naši mladi iz Zagreba, njih pedest, u jednom autobusu kreću 30. VIII. ujutro. Zaustavljaju se u Bresci, rodnom mjestu Sv. Oca Pavla VI., gdje noće i sutradan ujutro nastavljaju put u Lyon zajedno s prijateljima Talijanima iz Brescie i Novare. Poseban doživljaj predstavlja prolaz kroz tunel ispod Mont Mlanc-a. Dan je bio i lijep pa se je Mont Blanc mogao izvrsno vidjeti.
Pred veče stižemo u Lyon. Već je prije bilo dogovoreno da će naši mladi biti smješteni po obiteljima pa smo svi bili znatiželjni kako će sve to uspjeti. Ugošćuje nas župa sv. Luke s mladim poletnim kapelanom vlč. Bernard Preynat koji je organizirao ovakav smještaj među svojim župljanima. Kako se sumrak počeo hvatiti, tako malo po malo stižu obitelji po svoje štićenike. »Meni dvije djevojke, nama jedan mladić, k nama mogu troje itd.« javljali su se naši gostoprimci a organizatori su nastojali udovoljiti i jedne i druge. Kad su svi bili razdijeljeni i otišli sa svojim gostoprimcima, organizatori nazvaše ovaj dan »Dan kada su dijelili djecu« prema istoimenom filmu koji je obrađivao sličnu tematiku.
Sutradan ujutro prvo sve nas je zanimalo, kad smo se u devet sati opet sastali, kako smo se proveli kod svojih domaćina. Svi zadovoljni. Dapače neki se ne mogu nahvaliti srdačnog prijema kojim su bili primljeni od svojih domaćina.
Prije podne u bazilici bl. Djevice Marije na brežuljku Fourvière, koji dominira cijelim Lyonom, imamo sv. misu za sve grupe. Doznajemo da nas ima ukupno pet stotina. Osim nas tu su Talijani, Španjolci, predstavnik Irske i naravno domaćini Francuzi. Naše narodne nošnje, kojih smo imali dvadesetak, privlače svačiju pažnju a fotoaparati ne prestaju škljocati; nas opet zanimaju mali uniformirani katolički skauti (izviđači) njih 150, koji su nam tih dana bili na raspolaganju i usluzi.
Tog prvog dana kao i narednog razgledavamo Lyon pod vodstvom naših vodiča. Dvomilijunski grad smješten na ušću Rhône i Saone ima svoju dugu povijest. Nastao je za vrijeme rimskog imperija najprije na brežuljku Fourvière a onda se malo-po-malo sve više širio do današnjih razmjera. Od industrije poznat je po proizvodnji svile i to još za starih Rimljana. Doznajemo da su naši vojvođani upravo iz Lyona nabavljali svilu za izradu svojih narodnih nošnji. Sačuvane su mnoge rimske građevine: veliki teatar, ostaci kuća bivše najprometnije ulice, amfiteatar, a u obližnjem gradiću Vienne-i nalazimo još više tragova rimske dominacije i prisutnosti od čega grob Poncija Pilata posebno privlači našu pažnju.
Pohod Arsu
Trećeg dana našeg boravka u Lyonu bio je organiziran cjelodnevni posjet Ars-u i njegovom junaku sv. Ivanu Vianeyu, župniku arškom. Krećemo ujutro autobusima a onda zadnjih osam kilometara pješice kroz lijepu prirodu i valovita polja i livade. Put do Arsa provodimo u molitvi, razmišljanju i pjesmi prema određenim tekstovima što su nam ih organizatori za tu zgodu pripremili. Upoznajemo se tako sa životom i osobom skromnog župnika arškog, koji je za života privlačio k sebi cijelu Francusku a nakon smrti postao uzor i zaštitnik svećenika. Došavši u to malo mjestance posjećujemo crkvu, grob župnika arškog, njegov stan i kuću (posebno nas zanima prostorija u kojoj se borio s demonom i koju mu je taj zapalio). Poslije podne nakon ručka i vesele rekreacije na livadi, gdje su mali Francuzi oduševljeno slušali naše pjesme koje smo spontano izvodili, imamo u doljnoj novoj bazilici arškoj sv. misu. Posebno se molimo za svećenička zvanja. Vraćamo se kući osvježeni i odmoreni s ove oaze mira, sabranja i svježe prirode.
Posljednji dan
S nedjeljom 4. rujna službeno je završio naš internacionalni susret u Lyonu. Imali smo toga dana veoma bogat program. Prije podne u lyonskoj katedrali završna sv. misa s lyonskim kardinalom. Svi naši opet su u narodnim nošnjama. Poslije sv. mise zajedničko fotografiranje s kardinalom. Nakon ručka sve grupe sakupljaju se u rimskom amfiteatru, gdje su mučenici prolili svoju krv za Krista. Pred očima našega duha oživljuju scene od prije 1800. godina koje su se odigravale na ovome tlu: divlje zvijeri, mučitelji, razjarena poganska svjetina, postojanost i junaštvo kršćana koji radije podnose sve pa i samu smrt, ali se svoje vjere ne odriču. Nakon kratkog nagovora i komemoracije mučenika susret završavamo zajedničkim pjevanjem Vjerovanja kao izrazom one iste vjere koja povezuje lyonske mučenike i nas, iako nas dijeli osamnaest stoljeća.
Naša hrvatska grupa ima još jedan dirljiv susret toga poslijepodneva: s našim radnicima i njihovim dušobrižnikom vlč. Marijanom Skomeržom. Prisustvujemo njihovoj sv. misi u crkvi gdje se redovito okupljaju svake nedjelje. Zajedno s njima pjevamo i na koncu sv. mise ori se iz svih naših grla »Lijepa naša«. Poslije sv. mise susret i razgovor s našim ljudima uz zakusku, koju su nam pripremili. Upoznajemo se malo s njihovim sudbinama, s njihovim problemima. Unatoč materijalnoj prednosti, tuđina je tuđina. Mnogi se žele vratiti, drugima to nije moguće, iako bi htjeli. Našim posjetom, našim pjesmama i narodnim nošnjama donijeli smo im kutić domovine, kako su nam sami rekli.
Naveče toga dana po zadnji puta sve grupe su zajedno u jednoj vili na otvorenoj pozornici. Naši domaćini priredili su nam bogat program. Koncert domaće muzike, nastup lyonskih folklornih grupa. U programu je sudjelovala i naša folklorna grupa sa svojim krakim programom, koji se morao ponoviti na zahtjev publike. U međuvremenu imali smo večeru sve na otvorenom. I na koncu su nam skauti prikazali jednosatnu dramu pantomimu u šest slika o lyonskim mučenicima, koja se sviju posebno dojmila. Budući da nije bilo puno govora, nego se sve usredotočilo na geste i akciju, to se radnju moglo lagano razumjeti. Po završetku pozdravljamo se s našim prijateljima iz raznih zemalja u nadi da ćemo se opet vidjeti negdje u Evropi.
Posjet drugim svetištima u Francuskoj
Iako je naš susret u Lyonu završio, boravak u Francuskoj produžuje se za još jedan dan. Kad smo već ovdje, ne možemo ne posjetiti još neka mjesta, duhovne centre, o kojim smo već prije puno tog čuli.
Naš cilj u prvom redu jest Paray-le-Monial, centar odakle je potekla pobožnost Srcu Isusovu po cijelom svijetu i s kojim naša bazilika Srca Isusova stoji u posebnim duhovnim vezama. Sv. misu imamo u kapelici ukazanja, gdje se nalazi i grob sv. Margarite Marije Alacoque.
Već oko podneva produžujemo naš put do Nevers-a u posjet sv. Bernardici. Neki od nas bili su u Lurdu, drugi će sigurno ići. Kad smo već ovdje, svakako moramo vidjeti mjesto gdje je sv. Bernardica provela svoj redovnički život. No, najviše nas zanima ona sama. Njezino tijelo, koje je sačuvano potpuno neraspadnuto već 98 godina, izloženo je u staklenom lijesu. Stojimo pred pravim čudom koje nije teško razjasniti: Bog je izuzeo Bernardičino tijelo od prirodnih zakona raspadanja da bi time dokazao indirektno autentičnost lurdskih ukazanja i lurdske poruke: Gospa je pozvala svijet na molitvu i pokoru za grijehe.
Posjetili smo također i Cluny sasvim kratko i samo izvana. Bio je to veliki duhovni centar Francuske napose u XI. stoljeću u kojem je djelovao cistercitski red. Danas je samo muzej i skup ruševina jer je za francuske revolucije bio porušen i popaljen.
Susreti na povratku
Ujutro 6. rujna napuštamo Lyon i vraćamo se istim putem kući. Dan je bio još ljepši pa je prolaz kroz Alpe bio još zanimljiviji. Kratko se zaustavljamo u Chamonix-u, odakle nas je očarao pogled na Mont Blanc koji se kupao u suncu, a blještavilo snijegom pokrivenih njegovih vrhunaca odražavalo se na čistom plavom nebu. Da smo imali samo pola dana vremena, išli bismo na vrh jer se onamo lako dođe žičarom. No treba nešto ostaviti i za drugi put.
Naveče stižemo u Bresciu, gdje ćemo opet noćiti. Ujedno se upoznajemo s tri mladića Talijana iz Bresci-e, članovi Katoličke Akcije: Claudio, Gianfranco, Gigi. Jedan od njih upravo toga dana slavi svoj 15. rođendan. Svi mu ga čestitamo. Druga dvojica su malo stariji od njega, ali još nisu navršili 16 godina.
Sutradan nas sva trojica prate u Padovu. U autobusu imamo s njima mali intervju o njihovom katehetskom radu. Sva trojica su katehisti, predaju vjeronauk mlađoj djeci. Gotovo je teško vjerovati da se mladići u toj dobi bave i ovakovim hobijem. Nisu sami, međutim. U njihovoj župi ima ih tridesetak. Bilo je to ugodno iznenađenje slušati te mladiće kako pričaju o svome radu, o motivima zašto su se odlučili. Ujedno su nam i otpjevali uz gitaru i nekoliko pjesama, što ih pjevaju mladi kršćani u Italiji.
U Padovi posjećujemo grob našeg blaženika o. Leopolda Mandića, gdje imamo i sv. misu. Navraćamo se svakako i u baziliku sv. Antuna. Opraštamo se s našim prijateljima iz Bresci-e, koji se vraćaju kući vlakom, a mi nastavljamo put prema kući bez stanke. U Zagreb stižemo već oko 10 sati naveče. I kao što smo naše hodočašće započeli molitvom i sv. misom u kapelici bazilike Srca Isusova, tako ga u njoj i završavamo. Zahvaljujemo Bogu na tolikim lijepim stvarima i doživljajima, koje smo kroz ovih devet dana doživjeli, a bilo je toga veoma mnogo. Zahvaljujemo također i na lijepom vremenu, koje smo imali kroz svih devet dana našega putovanja. Kršćansko bratstvo, koje smo na poseban način živjeli kroz to vrijeme, odlučili smo i dalje živjeti kroz godinu u »Oazi Prijateljstva«. To je možda najveći plod našeg hodočašća.
MERZ GOVORI
Među mnogim Ivanovim prijateljima i znancima s kojima je podržavao prisne prijateljske veze bio je i mladi inžinjer agronomije Dragan Marošević, s čijom obitelji se Ivan poznavao još od studentskih dana. Kako se ove godine navršilo 50 godina od prerane smrti inž. Dragana Maroševića, koji je kao mladi katolički intelektualac mnogo obećavao na polju apostolata, to donosimo iz Ivanova pera kratki nekrolog što ga je napisao nakon njegove smrti u Vjesniku Marijinih Kongregacija travanj 1927., br. 5, str. 70-71.
Ing. Dragan Marošević
Član zagrebačke kongregacije »Academica Maior« preminuo je u Gospodu u Zagrebu 5. veljače o. g. Bio je veoma oduševljeni i revan zbornik Marijin. Uza svu svoju tešku bolest nije do posljednjih dana propustio ni jedan sastanak, ako je ikako bilo moguće doći… Uzgojen je od uzornih katoličkih roditelja, a za gimnazijskih nauka bio je članom katoličkih organizacija. Pohađao je više škole u Beču i uvijek je boravio u društvu svojih katoličkih drugova i bio tamo članom Hrv. katol. akademskog društva »Hrvatska«. Zbog sušice morao je prekinuti svoje nauke i njegovoj je ustrajnosti uspjelo da, unatoč bolesti, položi sve ispite i dobije diplomu inžinjera agronomije. Veoma je budno pratio razvoj našega narodnog političkog života i o svemu je bio veoma točno informiran. Osobito se radovao razvoju Katoličke Akcije kod nas i svom je dušom prionuo uz nju. Od mladog se Orlovskog pokreta nadao katoličkom preporodu Hrvatske i još je na smrtnoj postelji izjavio da bi Orlovskom Savezu stavio na raspolaganje svoje sile, kada bi ozdravio.
Njegova je smrt bila pravo čudo Božje – smrt pravoga kongreganista. Nije se bojao. Vidio je da je izgubljen i radosno je iščekivao. Želio je umrijeti na Svijećnicu – da se probudi u nebu prigodom tako lijepe svečanosti. Kada toj njegovoj želji nije bilo udovoljeno, sve je svoje trpljenje prikazao Gospodu. Još tri dana pred smrt, na Svijećnicu, molio je da mu se čita na latinskom jeziku, koga je osobito volio, sav obred blagoslova svijeća i cijela misa toga dana. Kako je ljubio sv. rimsku liturgiju, uživao je u njoj sve do zadnjih časova. Tako su mu iz liturgije čitali latinski himnu Svih Svetih i opise neba od sv. Ivana Ev., kako ih donosi svesvetska liturgija. Kada bi mu ovi opisi postali preteški, čitali su mu nježne latinske himne Presv. Imena Isusova.
To kao da nije bilo umiranje već priprava na vječne zaruke. To je bila radosna smrt, kakvu pisac ovih redaka, koji je boravio dvije godine na ratištu, nigda nije vidio. Ta smrt, puna ufanja i radosti, bila je dokaz da…
AVELIN ĆEPULIĆ
Prošle godine, 1976, navršilo se 40 godina kako je u Zagrebu 2. II 1936. preminuo mladi liječnik i aktivni katolički radnik dr. Avelin Ćepulić Iako je njegova godišnjica već prošla, to ipak ne priječi da mu posvetimo nekoliko redaka u našem Glasilu, tim više što je bio bliži suradnik dra Ivana Merza i zajedno s njime veoma angažiran u radu tadašnjih katoličkih organizacija.
Dr. Avelin Ćepulić rođen je 17. srpnja 1896. u Bakru, gdje mu je otac bio sudac, djed također sudac i političar te član Hrvatskog Sabora. Osnovnu školu polazi Avelin u rodnom mjestu a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu. Medicinu studira u Innsbrucku, Grazu, Beču i Pragu, gdje je godine 1922. doktorirao. Dolazi potom u Zagreb gdje vrši liječničku službu najprije kao bolnički liječnik a posljednjih godina službuje kao liječnik u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu i kao profesor higijene u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Osim toga bio je besplatni liječnik mnogih katoličkih pa i nekatoličkih obitelji u Zagrebu, koje nisu imale sredstava da plate liječničku pomoć.
Već kao gimnazijalac Avelin Ćepulić aktivno je sudjelovao u radu katoličkih omladinskih društava, koja su u ono vrijeme postojala gotovo u svim mjestima Hrvatske. Došavši na studij u Beč susreće istomišljenika Ivana Merza i otada će ih iste ideje i isti ciljevi povezivati u zajedničkom nastojanju da učine nešto za katoličku stvar. U Beču zajednički obnavljaju studentsko društvo »Hrvatsku«, koje je odigralo veliku ulogu u duhovnom odgoju i usmjeravanju mnogih kasnijih katoličkih intelektualaca. Nekoliko godina kasnije obojica se ponovno nalaze u Zagrebu kao članovi vodstva hrvatske katoličke orlovske organizacije. Poput Ivana Merza i Avelin obilazi mnoga orlovska društva po svim krajevima naše domovine, održava stotine predavanja, bilo za mladež bilo za širi puk, kao i konferencije za studente i intelektualce. Teme njegovih predavanja jesu u prvom redu vjerske, zatim socijalne pa nacionalno-povijesne.
Oni koji su ga dobro poznavali tvrde da je najznačajnija karakteristika njegove duhovne fizionomije bila caritas – ljubav prema bližnjemu. Dati sve svoje i dati samoga sebe ljudima potrebnima i bijednima, to je bio Avelin Ćepulić. Bio je mnogima liječnik bez honorara, ili kako su ga nazivali »liječnik zagrebačke sirotinje«: liječnik koji svojim pacijentima kupuje i lijekove a ne rijetko se znalo dogoditi da bi siromašnom pacijentu nakon izvršenog pregleda diskretno gurnuo u ruku ili u džep novac za lijek ili kao pomoć u nevolji.
Nakon Avelinove smrti jedan njegov bliži prijatelj ovim je riječima sažeo njegovu pojavu i njegove glavne vrline:
»Umro je mlad, neoženjen, upravo žrtvovan u duhovnoj borbi svoga naroda i za spasenje svoga bližnjega, kao utjelovljena dobrota i ljubav, osamljeni asket, meteor plemenitosti i pravo čudo skromnosti, ne ostavivši za sobom ništa i nikoga do li svjetlosti, aureolu čovjeka, kroz koju će svi ljudi, koji su ikada došli u njegovu blizinu, slutiti ispunjenje čovještva u nekom apsolutnom smislu. Pa, dokle god se bude spominjalo ime dra Merza, spominjat će se i ime njegova najintimnijega, ali i najskromnijega prijatelja dra Avelina Čepulića. Njihova zemaljska sudbina bila je uklopljena u jedinstvenoj misiji: jedan je živio ne u sjeni, nego u svjetlu drugoga, pa će njihove zvijezde iz dalekih perspektiva trajno bacati sjaj na sve one kojima je još boriti se i trpjeti za ljude, a još više od ljudi u ime Kraljevstva Božjega na zemlji…«
D. C.
PUTOKAZ U IZGRADNJI KARAKTERA
Mladi današnjice o Ivanu Merzu
Prvi put sam Ivana Merza upoznao prije nekoliko godina kad sam za vjeroučitelja dobio o. Božidara Nagy-a, koji nam je o njemu često govorio. No, pobliže sam se s njime upoznao tek nedavno, pročitavši biografiju »Borac s bijelih planina«. Moram odmah priznati da me je knjiga oduševila i da sam je čitao u jednom dahu i siguran sam da bi mladi trebali čitati takovu kršćansku literaturu, koja bi im pomogla u izgradnji značaja. Sam Merčev lik doživio sam kao lik čovjeka koji se ustrajno bori za ostvarenje svojih ideala i nastoji u svakom trenutku biti dobar kršćanin i u tome može biti uzor našem naraštaju. Posebno mi se svidio njegov dnevnik u kojem sam našao mnogo toga zajedničkog što i ja doživljavam. Mnoge njegove misli i zapažanja vrijedne su posebne pažnje. Na primjer, one njegove riječi koje je zapisao nakon susreta s jednim čovjekom izuzetnih moralnih kvaliteta: »Sam osjećam da me se ne znam kako inteligentan čovjek nikada ne bi mogao tako dojmiti kao čisti. Stvarno je tako i baš mi ovo potvrđuje istinitost kršćanskih moralnih načela. Čistoća i vječno čistoća, treba da je geslo.«
Duboko me se dojmila snaga njegove vjere i ljubav za čovjeka. On je u potpunosti shvatio smisao svog života na zemlji i usavršavao se u službi Bogu. Mi mladi smo često puni tako sjajnih misli, plemenitih namjera, osjećamo nešto uzvišeno, no začas opet zaboravljamo sve lijepe odluke, jer sva okolina, sve vidljivo vuče na se pozornost i čovjek instiktivno čini dosta toga zlo. Merz bi nam ovdje mogao pomoći svojom ogromnom životnom energijom, samosvladavanjem i odricanjem. Kad smo u brizi, poteškoći, razgovor s Bogom najbolje će nam pomoći.
Posebno su mi se svidjele Merčeve pariške odluke i njegovi napori da tijelo podvrgne volji duha. U nekim njegovim odlukama pokušavam ga i ja slijediti, na primjer: gimnasticirati svaki dan, o sebi nikada ne govoriti, o svojoj boli nikada ne govoriti, svaki se dan bar jednom posvema Bogu pomoliti, poniženje pred ljudima s veseljem primiti, ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti, biti sa životom u najužem kontaktu. Neke druge njegove odluke o asketskom životu ipak su neostvarljive za prosječnog mlada čovjeka i nije ga lako u potpunosti i u svemu slijediti, gotovo je nemoguće biti tako savršen kao Merz. No s druge strane, to ga čini idealom prema kojemu treba neprestano težiti.
Imponirala mi je i Merčeva izvanredna naobrazba. Današnja omladina teži da sa što manje napora (a time i znanja) osigura svoju životnu egzistenciju i jednostrano se posvećuje svom pozivu. Merz bi nam trebao biti putokaz kako da svestranije i osmišljenije koristimo svoje slobodno vrijeme u izgradnji svog duha i karaktera.
Miro, srednjoškolac, Zagreb
U SUSRET 50. OBLJETNICI SMRTI DR. IVANA MERZA. GODINE DR. IVANA MERZA
– Godine dra Ivana Merza –
U mjesecu svibnju 1978. godine navršava se pedeset godina kako je umro dr Ivan Merz. Ovu značajnu obljetnicu trebat će dostojno komemorirati pa je dobro da se na to već sada misli ne samo u Zagrebu nego i drugdje. Ovom zgodom sjećamo se dviju značajnih činjenica u vezi s proslavom važnijih godišnjica njegove smrti. Čitamo o tome u tadašnjim katoličkim časopisima. Kada se približavala 10. obljetnica Ivanove smrti, tadašnja katolička organizacija koja je naslijedila i nastavila ostvarivati duh i ideje dra Merza prozvala je cijelu školsku godinu 1937/38 »Merzova godina« i pod tim naslovom objavila ovu obavijest:
»Kako se u svibnju 1938. navršava deset godina od smrti pok. Dra Merza odlučilo je vodstvo VKB-a da se društvena godina 1937-1938. na poseban način posveti uspomeni na pok. Dra Merza. Tu društvenu godinu prozvalo je vodstvo ‘Merzovom godinom’, koja traje od 1. rujna 1937. godine do 1. rujna 1938. godine. U toj godini će članovi uopće, a članovi đaci napose, posvetiti najveću pažnju proučavanju idejnih osnovica svoje organizacije u vezi s onim što je pisao i radio pok. Dr. Merz. A posvetit će se i najveća pažnja praktičnoj provedbi čistih ideja pok. Dra Merza u život. Đaštvo organizacije će već na ovogodišnjem svom tečaju stvoriti odluke o svemu što valja učiniti u Merzovoj godini. Akademskom bratstvu »Mahnić« povjereno je da razradi cio program Merzove godine i da je što bolje organizira.« (Nedjelja, br. 22, 30. VI. 1937.)
Ista inicijativa pokrenuta je pet godina kasnije kad se slavila 15. obljetnica Ivanove smrti. O tome čitamo u časopisu »Za Vjeru i Dom« br. 7, rujan 1942. pod naslovom »Godina Dra Ivana Merza«:
»Na spomen petnaeste obljetnice smrti dra Ivana Merza otvara se 13. rujna nova radna godina, koja će biti sva prožeta Merčevim duhom. Sva društva trebaju toga dana prisustvovati s cjelokupnim svojim članstvom zajedničkoj sv. misi, sv. pričesti i svečanom zazivu Duha Svetoga, koji će se diljem cijele domovine održati po svim crkvama gdje god ima članova organizacije. Poslije podne istoga dana neka se prirede svečani sastanci, na kojima će se prikazati u kratkim crtama cjelokupni život i rad prvoborca i pionira Katoličke Akcije u Hrvatskom narodu, dra Ivana Merza. Uz to će svako društvo sastaviti plan u radu kroz cijelu novu radnu godinu, koji će se sastojati u produbljivanju Merčeve ličnosti, njegovom upoznavanju sa najširim slojevima naroda i intenzivnom izgrađivanju nas samih uz molitvu da bi Bog dao da ga što prije ugledamo uzdignutog do časti oltara.«
Iako nam danas nije moguće u ovakvom opsegu komemorirati 50. obljetnicu Ivanove smrti, ipak nam to može poslužiti kao poticaj da se ova značajna godišnjica što dostojnije i prikladnije proslavi u čemu bi se štovatelji dra Ivana Merza mogli posebno angažirati.
IZ POSTULATURE. OSSERVATORE ROMANO O IVANU MERZU
Prošle godine u prosincu, kada se navršilo 80. godina od rođenja dra Merza, osim naših katoličkih časopisa (Glasa Koncila, Vjesnik đakovačke biskupije, Zvona, Glasnik Srca Isusova, Crkva u svijetu), obljetnicu njegova rođenja komemorirao je i vatikanski dnevnik Osservatore Romano. Prof. Tommaso Federici iz Rima, čitateljima ovoga Glasila već poznat po svome članku »Otkriće Ivana Merza« (Glasilo Postulature 1975, br. 1-2), objavio je u Osservatore Romano od 19. XII. 1976. opširan članak pod naslovom »Ivan Merz i hrvatska Katolička Akcija – obljetnica od značajnog interesa«. Prof. Federici u članku daje u prvom redu kratak biografski prikaz dra Merza naglašavajući posebno one njegove crte i svojstva koji ga čine suvremenim i u naše dane. Ističe njegove jedinstvene vrline kao laika i čovjeka potpuno odana Bogu, koji se sav stavio na raspolaganje Kristu i njegovoj Crkvi. Prof. Federici članak završava ovim riječima: »U ovoj 80. obljetnici rođenja Ivana Merza katolički svijet, katolička mladež, ima dužnost upoznati ovaj moderni uzor svetosti, dobrote i požrtvovnog predanja za dobro svijeta. Crkva će onda već odlučiti da li i kada će ga postaviti svojim sinovima osim za divljenje također i za štovanje.«
USLIŠANJA – ZAHVALE
Zahvaljujem Ivanu Merzu na primljenim milostima po njegovu zagovoru – M. G., Zagreb (Prilog od 20 nd. za potrebe Postulature).
Zahvaljujem I. Merzu za primljene milosti i preporučam se u daljnji zagovor za zdravlje – Petry Hilda, Štrigova (Prilog 100 nd. za potrebe Postulature).
Za ozdravljenje moje tetke Apolonije zahvaljujem Ivanu Merzu – Marija Bogdan, Sombor.
Zahvaljujem Dru Ivanu Merzu za namještenje moga brata – N. N., Zagreb (Prilog 100 nd. za Postulaturu).
Na mnogim milostima zahvaljuje Ivanu Merzu M. Svoboda, Zagreb (Prilog 1.000 nd. za Postulaturu).
U ime nećaka Drage zahvaljuje Ivanu Merzu na primljenim milostima – Katica Martinović. Donja Matičina (Prilog 150 nd.).
Zahvaljuje Ivanu Merzu za pomoć u poteškoćama – E. Svinjarevci.
Zahvaljujem Ivanu Merzu što već dvije godine nisam imala poteškoća sa zdravljem – Stela Trošelj. Zagreb.
Čovjek se najžarče moli kad je u nevolji. I njegova vjera je tada najčvršća. Moleći s takvom čvrstom vjerom devetnicu Ivanu Merzu bila sam uslišana. Položila sam jedan težak ispit i mojoj sreći i veselju nema granice. Hvala Ti Ivane. Uz mali prilog – Studentica. Zagreb.