PRIJATELJ SRCA ISUSOVA
Propovijed biskupa Mije Škvorca na euharistijskom slavlju u Bazilici Srca Isusova prigodom proslave 50. obljetnice smrti Ivana Merza, 10. svibnja 1978.
UVOD
Tko je tražio dubok i sadržajan natpis na Mirogoju, morao je zastati pred grobom Ivana Merza. ”Ovdje počiva u Kristu Bogu svome dr. Ivan Merz – 16.XII. 1896. – 10.V.1928. – Vjernom sinu Katoličke Crkve – život je bio Krist a smrt dobitak – jer je očekivao milosrđe Gospodinovo – i vječni počinak na Srcu Isusovu.” Uoči odlaska na smrtonosnu operaciju napisao je taj mladi čovjek nacrt svoga epigrafa i utkao u nj značajne riječi:”Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.” Tu vezu koja je Ivana Merza morala prebaciti u sreću vječnog susreta srdaca treba kratko razjasniti. Sav je Ivan u vjeri da je Srce njegova Isusa smisao opstanka, osiguranje radosti i završnica teških dana na zemlji.
“PRIČEST JE IZVOR ŽIVOTA!”
Prije teorije i teologije, Ivan je doživio Isusovo Srce blisko i prijateljski. Preko Euharistije, po svetoj pričesti. Prof. Maraković ga je opomenuo da se u crkvi, pred Isusom, ruke ne drže na leđima. Ivan je odonda pošao k Isusu s strahopočitanjem. Okrenuo je prema njemu svoje mlado srce. On će zabilježiti u dnevniku 1915. g. u Beču: ”Ne može se izreći što se ćuti kad se On s nama sjedini. Ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim, za Svjetlom, za Bogom – Stvoriteljem za kojim srce naše eruptivo teži.” Tu i tamo nadolaze pitanja, teškoće, gotovo neke krize u vjeri. Isus ih sve razbija. Ivan zahvaljuje. Gotovo ga poništava misao da “On, koji ravna svemirom i svakom travkom”…daje nama sebe za blagovaje. Ivan u Euharistiji susreće Isusovo živo, prijateljsko, otkupiteljsko Srce. Sklapa savez, ulazi u Isusove tajne, prima Isusove darove, živi u Isusovu svjetlu, ide u Isusov dom. Njegov život u Banjoj Luci, prvi odsjek u Beču, zatim dvije godine na ratištu u talijanskim Alpama, onda opet u Beču, pa dvije godine dozrijevanja u Parizu, i napokon šest mučeničkih godina života i apostolata usred Zagreba i Hrvatske, otkrivaju uspon na Kalvariju, gdje je Isusovo Srce apsolutno djelovalo. Ivan bilježi da je u njemu “plamen za beskrajnim visinama, žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha …”(1920). ”Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijrtu…”(1917). S njime Ivan rješava pitanje tuge i očaja, probleme: Čemu život? Za što je čovjek začet? Nakon pričesti je “veseo i zadovoljan”, – “Euharistija mi puni dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome vrelu!”(1916). Pred polaskom u Rajhenburg, trapistima, doživljava idući na kolodvor za još noćnog zvjezdanog neba kako ga zaštitnik sveti Ivan, Isusov ljubimac, ”prima i stade nositi urnebesnim letom prema beskrajnom Božanskom Srcu…” odakle su “potekli sakramenti, ova vrela našeg posvećenja…”
Kad je u rujnu 1919. dovršio devetnicu spasa, bilježi u dnevnik: “Jučer je bio najznamenitiji dan u mome životu. Obavio sam devetu svetu pričest na slavu Presvetog Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine presvetoga Trojstva. Neizmjernu ovu Kristovu ljubav moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću Božjom pomoći gledati da što snažnije nastavim djelo posvećenja.”
“SRCE ISUSOVO, TEBI POSVEĆUJEM SVOJ ŽIVOT”
“Ako je na Tvoju slavu da trpim i tako da dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja i molim Te da uza me budu u Tvome kaljevstvu i moji roditelji”(1921). Isus ga je školovao i doškolovao u svojoj školi milosti, kreposti i patnje. Još 1916. Ivan piše: ”Htio bih biti ponizan! Silno ponizan!” To je učio od Srca koje reče: ”…učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim”(Mt 11, 29). Želi biti skroman i kao Isus – sirota. Ivan želi ljubiti. Isus ga uči. Poučen Božjim Srcem Ivan odgovara: ”O, preobilje Božje ljubavi, koja tako neznatnog ljudskog stvora obdaruješ nepojmljivim darom! Tebi za uzdarje, Bože, dajem sebe. (Piše to u Duhovnim vježbama, 1923.) Uzmi me i ne dopusti da svoje oko kada na stranu bacim i da požalim svoj izbor! Daj da kalež trpljenja primim i da zazovem na ovoj zemlji Tvoje ime, da Te nakon toga mogu licem u lice gledati!”
Ivan želi svima donositi radost. Isus mu se objavljuje kao izvor radosti. U svome predavanju kongreganistima 1923. godine piše: Euharistija nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog nutarnjeg života. Ona je naša prava radost na zemlji, po njoj postajemo dionici buduće nebeske slave…” Ivan želi ostati čist, pošten, do kraja karakteran. Naročito je u Beču gledajući razvrat mladih oficira doživljavao Kristovu milost i pomoć da ostane gospodar i u najtežim trenutcima napasti i strasti. ”Molim Svevišnjega….da i meni odsele pokaže put k Čistoći…”(1914). Ivan sve jače osjeća poziv na trajnu apostolsku patnju. U Parizu piše: ”Hvalim Isusu Kristu da sam u prošloj epohi za vrijeme Korizme mogao zaroniti u more boli Njegova Srca i da sam tako živio u uskoj vezi s Njime..” Patnja je “njegova filozofija sreće”, kako piše ocu. Pred smrt će u posljednjim redcima dnevnika napisati i ove dvije izjave – objave : “Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjeni s Isusom doprinose za širenje Crkve Isusove – u dušama i u društvu”(1928). ”Lako je svaki dan primati sv. pričest. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga Križa!”(15. II. 1928).
“MOJE SU MOLITVE SRCU ISUSOVU USLIŠANE”
Ivan je ushićen: Tata se je nakon 20 godina opet ispovijedio i primio sv. pričest. ”U pismu što mi ga je pisao vidim tipičan primjer konverzije. Obratio ga je nadnaravni element: Milost. Još ostaje mama na brizi. Srce Isusovo, pomozi!” (Pariz, 20. I. 1921). Ivan je bio neobično velik, plodan i prodoran apostol. Nije nastupao bučno, nije bio jeftin propagandist, nije se razbacivao znanjem, nije bio nasilan polemičar. Bio je smiren Božji čovjek iz kojega je zračila istina, dobrota, nutarnja osvajalačka radost. Volio je djecu, mlade, sjemeništarce kojima je predavao, Orlove i Orlice koje je orgnizirao. Otkrivao im je Isusa govoreći toplo, s vjerom, sa žarom. Volio je suradnike u apostolatu. Primjerom ih je dovodio do Božanskog Srca u Euharistiji i u praktičnoj ljubavi. Prvi je dolazio svaki dan, uronjen u molitvu, nakon razmatranja od 3/4 sata, u Baziliku Srca Isusova, da dnevno “moli misu”, kako je samo rekao. Klečeći blizu oltara svetog Alojzija, pred tim likom Božje razapete Ljubavi, Ivan je dnevno primao svetu pričest. Nekoliko puta u tjednu obavljao je na galeriji Bazilike Križni put. Rado je i često, nedjeljom po jedan sat na večer, adorirao i u tišini razgovrao sa živim Bogom. Razmišljajuči o našem tadašnjem katolicizmu, o nutarnjim napetostima i razdorima, o krivim shvaćanjima KA, o sve naglašenijoj politizaciji katoličkog pokreta, Ivan je napisao više članaka za pravu, papinski usmjerenu Katoličku Akciju. Tako je godinu dana prije preminuća napisao: ”…Kada se Isus popeo na brdo i vidio mnoštvo gladnog puka oko sebe, smilio mu se. No istodobno, dok je Njegovo Srce osjetilo tjelesnu bol izgladnjelih ljudi, još je većma ono osjetilo onu glad za istinom, koja je mučila bijedni narod…” To je razdjelnica Ivanova djelovanja – u savezu s Presvetim Srcem. Ivan je – znamo – ljubio sirotinju i stradalnike. Deset posto svojih prihoda davao je redovito siromasima. On ih je pronalazio, primao, tješio. Davao im razne potrepštine, hranu, novac. Ljubio je napose djecu, prije svega delikventnu. Sve ih je pronalazio uz Isusa, a Isusa u njima. Ivan je bio uvjeren da čovjek ne živi samo od kruha i socijalne pomoći. Postoji jača glad, neizmjerna težnja za savršenom srećom. Zato je sve mladenačke sile – ustrajno i naporno – utrošio u izgrađivanje Isusova kraljevstva, kako je često govorio. Apostolat mu je zvonio istinski, jer je živio s Kristom. Pronalazio je protivnike, no nije ih stvarao. Opravdavao je katolike drugog mišljenja riječima: ”I oni su dobri… idu na ispovijed i pričest…samo imaju neka neispravna mišljenja…!” Opraštao je svladavajući se i u trenutcima kad je bio teško ponižen. Osvajao je isključivo dobrotom i finoćom. Gdje je to naučio? Nije li više puta rekao da je to plod Isusove blizine i milosnog života? Koje je onda čudo da je u naš katolicizam urezao tako duboku brazdu? Ivan nije prevario čovjekova srca, jer je u nj donosio viziju, obećanje, sigurnost i život iz Isusova Srca.
Kad je kongreganistima htio pokazati posljednju dimenziju egzistencije, raspjevao se je o Isusovoj Majci i prvoj vjernici dragoj Mariji, svojoj Lurdskoj Djevici. Predavanje je završio riječima: ”Do konca života crpimo preko Marije božanski život! Molimo joj se bez prestanka da puni svete radosti jednom preminemo u njezinu nježnom zagrljaju i na Srcu Isusovu. Tek u nebeskoj će slavi – u Srcu Isusovu – doći stablo našeg nutarnjeg života, koje je na zemlji počelo da klije, do svoje potpune veličine i do svoga potpunog cvata. Tek onda će naša duša postati savršeni, užareni odraz presvetoga, vječnoga, trojedinoga, božanskoga sunca.” I tako se krug zatvara: započet sa presvetim Srcem, proživljen u ognju Isusove ljubavi koja je Ivana tjerala na djela kreposti i apostolata, dovršava se u zagrljaju Trojedinoga. Želio je s Isusom ”…iščeznuti sa zemlje, izgorjeti, da zaista uđe sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetomu, apostoli , mučenici, anđeli, djevice, Toma Mahnić, Rogulja – svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse,” piše 1921. u Parizu.
Zaključak
Prema nadgrobnom natpisu Ivan je očekivao i dočekao «milosrđe Gospodinovo i vječni počinak na Srcu Isusovu.» Teško bolestan od akutne upale čeljusne šupljine Ivan bilježi 21. siječnja ove dvije rečenice: «Sve na slavu Presvetog Srca Isusova. – Možda je prošlo doba velikih idejnih borba…»
Ivane, brate, kroz tvoje nepune 32 godine za Tebe je na svijetu sve prošlo. Ostala Ti je u vjeri i ljubavi puna sigurnost da Te neće napustiti Onaj koji Ti je dao Srce. I kome si Ti dao svoje! Bila je to fantastična i uspjela avantura, od koje se vječno sretno živi! – Amen.