STUDENTSKO HODOČAŠĆE U VJEČNI GRAD

MAŠA, «Studentsko hodočašće u Vječni Grad», Mi-list mladih, Zagreb 1979.,, br. 8, str. 21-22

Susret sa Svetim Platnom

Još u mjesecu svibnju studentska zajednica iz Bazilike Srca Isusova u Zagrebu — Palme odlučila je poći na hodočašće u Rim početkom listopada ove godine. Tim putovanjem željeli smo počastiti uspomenu dra Ivana Merza o 50. obljetnici njegove smrti, koja se navršila ove godine. Dr Merz je bio posebno povezan s Rimom i tu je ljubav prema Crkvi i Svetom Ocu želio što dublje usaditi u srce hrvatskih vjernika, napose mladeži.

Hodočašće je okupilo 48 sudionika, i to ne samo iz Zagreba nego iz cijele domovine, jer je preko Glasa Koncila poziv bio svima upućen.

Na putovanje smo krenuli 1. listopada. Započeli smo sa sv. Misom u Bazilici da bismo se dostojno pripremili za susret sa Svetim Platnom, jer smo najprije željeli posjetiti Torino. Nakon dobrog odmora u domu za duhovne vježbe blizu Torina, sutradan ujutro, bio je ponedjeljak, uputili smo se prema katedrali, i to veoma rano da budemo među prvima, jer smo istoga dana morali stići u Rim. Sudjelovali smo na molenju jutarnje, kojom se započinje pokazivanje Svetog Platna, a potom smo u mimohodu prošli pokraj njega. Susret sa Svetim Platnom bio je za većinu duboko impresivan. Bilo je izjava: „Osjetila sam kao da iz Platna izbija sam Isus Krist koji nas poziva k sebi… Osjetila sam ljubav Božju više nego ikada… Nema sumnje da to platno potječe od Isusa Krista…“.

Izlazeći iz katedrale, vidjeli smo peto-redove ljudi, duge oko 200 metara, koji su čekali na kiši da vide Sveto Platno. Shvatili smo da se isplatila žrtvica da ustanemo ranije, a s druge strane, divili smo se ljubavi i vjeri tih ljudi da dođu u susret s uspomenom Kristove muke i uskrsnuća. Činjenica, da je Sveto Platno vidjelo u 40 dana oko dva i po milijuna vjernika, mnogo govori. 

Voditelj hodočašća upozorio nas je na koncu da osim Svetoga Platna imamo izričitu uspomenu na Kristovu muku, smrt i uskrsnuće, koju je sam Isus ostavio Crkvi, a to je presv. Euharistija, i tu nalazimo Njega koji nam govori i sa svoga platna.

U Rimu bez Pape

Cilj našega putovanja bio je Vječni Grad. U četiri i po dana, koja smo ondje proveli, vidjeli smo sve ono najvažnije od spomenika naše vjere, koji su u nama samo produbili naše kršćansko uvjerenje. No, to prepuštamo čitatelju da sam doživi, jer riječima često nije moguće opisati one intenzivne doživljaje u susretu sa spomenicima naše vjere.

Zaustavit ćemo se, međutim, na jednom doživljaju koji se rijetko može doživjeti u Vječnom Gradu, barem za one koji u njemu ne žive. Susret sa mrtvim Papom.

Veselili smo se da ćemo se s njime susresti u posebnoj audijenciji kako smo tražili, no dobili smo počasna mjesta da prisustvujemo njegovom pogrebu i pogrebnoj sv. misi. Još prije nego smo krenuli na put Ivan-Pavao I je ostavio ovu zemlju da bi se preselio u Vječnost. Taj događaj nije mijenjao naše hodočašće. Prvo što smo u Rimu posjetili, kad smo onamo stigli, bio je njegov odar. Sveti Otac ležao je pokraj oltara Svetoga Petra, dok su počasnu stražu držala četiri švicarska gardista. Kad smo prolazili pokraj odra gledajući ga mirnog i spokojnog, mnogi su osjetili kao da nam je govorio: „Dođite i pogledajte me još jednom, jer ja odlazim u Kraljevstvo Božje.“ Idući dan, u srijedu, umjesto audijencije, imali smo drugu sv. misu na trgu sv. Petra zajedno sa 85.000 vjernika, koji su se došli oprostiti na ovoj zemlji od Pape-smiješka, koji je tako brzo osvojio srca cijeloga svijeta. Kiša koja je povremeno padala nije škodila niti atmosferi sabranosti niti osjećajima poštivanja prema Kristovom namjesniku s kojim su se došli oprostiti. Spontani pljesak otpratio je Ivana Pavla I na njegovo zemaljsko počivalište u kriptu Bazilike. Prije odlaska iz Rima, posjetili smo mu i grob.

Željela bih izdvojiti samo jedan poseban doživljaj: boraviti u Rimu kad nema Pape. No osjetili smo nešto drugo, dublje i intenzivnije nego da smo ga vidjeli živoga: prisutnost Onoga kojega Papa predstavlja i zamjenjuje. Jasno i duboko osjećamo: Isus Krist je živ, prisutan u svojoj Crkvi, tako ju je ustanovio da nema te sile, pa ni smrti, koja bi joj mogla naškoditi. Osjećate kako je On onaj koji vrši smjenu na kormilu Petrove lađice, jednoga poziva da bi drugoga poslao.

Na povratku posjetili smo Firencu i Padovu, napose sv. Antuna i našeg o. Leopolda Mandića.

Tako je završilo naše hodočašće postigavši potpuno svoj cilj. Vidjeli smo svjedočanstva vjere, divili smo se umjetničkim djelima koja su nastala inspirirana vjerom, vidjeli smo kako živi centar kršćanskoga svijeta, počastili smo uspomenu Ivana Merza, doživjeli smo kršćansko zajedništvo međusobno i, preko Rima, sa cijelom Crkvom, svim kršćanskim narodima. Zahvaljujemo Bogu na svim tim milostima.

Maša

Studentska zajednica iz Palme odlučila je svake godine organizirati jedno hodočašće u Rim za odraslu mladež iz cijele naše domovine. Iduće hodočašće organizira se već za 1. svibanj 1979. u trajanju od sedam dana. Informacije i prijave kod studentskog vjeroučitelja Bazilike Srca Isusova u Zagrebu.


Branko K., «Simpozij o Merzu», Mi-list mladih, Zagreb 1979., br.8, str. 23

U organizaciji Postulature Ivana Merza, Bogoslovnog Fakulteta i Interdijecezanske srednje škole, održan je od 24. do 26. XI Simpozij o pojavi i značenju dr. Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj.

Simpozij se sastojao od predavanja u dvorani „Vijenac“, koncelebrirane sv. mise u Katedrali i Svečane Akademije u dvorani Dječačkog sjemeništa na Šalati.

Simpozij su počastili svojom prisutnošću: zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, sarajevski biskup Tomislav Jablanović, o. biskup Mijo Škvorc, rektor bogoslovije msgr. Đuro Pukec, provincijali i provincijalke mnogih redova, profesori teološkog fakulteta, tajnici banjalučkog, krčkog i mostarskog biskupa, sestre Suradnice Krista Kralja, koje nastavljaju duhovnu baštinu i apostolat Ivana Merza, predstavnici zagrebačkog i dubrovačkog dječačkog sjemeništa, brojni poznanici, prijatelji i štovatelji Sluge Božjeg.

Simpoziju su prisustvovali urednik lista „Ml“ o. Mario i predstavnici mladih.

Simpozij je obrađivao i naglašavao temeljne pravce Ivanove duhovne baštine. Bio je preteča II vatikanskog koncila i ideolog mladih. Na samrtničkoj postelji svjesno je svoj život žrtvovao za hrvatsku mladež.

Predavač o. Nikola Mate Roščić predložio je da se Institut za teološku kulturu laika nazove imenom Ivana Merza. Simpozij je taj prijedlog popratio burnim pljeskom.

Ali prisutnost mladih na Simpoziju bila je skromna, to je sa žalošću konstatirao i nadbiskup Kuharić. Ivan Merz je izazov mladima, našoj generaciji. Žrtva, Euharistija, Apostolat, to je bio moto ovog mladog čovjeka. Divno je rekao u svojoj propovijedi nadbiskup Kuharić: „Božja volja stvara divove, a naša patuljke“.

U svečanoj Akademiji koja je bila manifestacija mladosti i oduševljenja, sudjelovalo je preko 80 mladih izvođača, a dvorana je bila ispunjena do posljednjeg stajaćeg i sjedećeg mjesta.

Spomenuo bih da je duša Simpozija bio postulator o. dr. Božidar Nagy DI. Zahvalnost u ime svih izrazio mu je nadbiskup Kuharić kad je prigodnim riječima zatvorio simpozij.

BRANKO K. – Zajednica Sv. Obitelji, Zagreb


IVAN MERZ O RIMU I PAPI

«lvan Merz o Rimu i Papi», Mi-list mladih, Zagreb 1979., br. 10, str. 21

APOSTOL HRVATSKE MLADEŽI

Zašto ljubim Katoličku Crkvu i Sv. Oca Papu?

Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Sv. Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog.

Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika da ljubi Sv. Oca Papu i da sve svoje misli i sva svoja djela ravna prema njegovim odredbama i željama. Rimski je Papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve. Nepogrešiv je u pitanjima vjere i ćudoređa, kad govori službeno-ex cathedra.

/(Vječni Rim, Za vjeru i dom 1 (1925) 15/

Kad dođete u Rim, kad vidite misijsku izložbu i hodočasnike s raznih kontinenata, tada osjetite posve jasno urnebesnu aktivnost Rimske Crkve, majke svih Crkava svijeta. Osjećate da kroz rimskog biskupa i rimsku biskupiju teku mlazovi vanrednih energija. Kada ste u Rimu, to vam se čini da se nalazite u orijaškoj, do sada neviđenoj, električnoj centrali čiji se kotači neprestano vrte i koja u sav svijet šalje energije velike i ćudoredne obnove…

U Rimu imate intuiciju da je Crkva perpetuum mobile, ili bolje reći da neka nevidljiva sila trajno pokreće taj divovski stroj… Imate živ osjećaj da je sve krhko i nestalno, da svemu prijeti opasnost da potone u bezdanima, ali da se Papina lađica bez bojazni njiše usred valovlja i munja, jer je usidrena na nepokolebljivoj Petrovoj stijeni.“

/Papa, Za vjeru i dom, 12 (1925) 337-339/

Papa je ona podloga i ona nepomična pećina na kojoj je sazdana sva Crkva. Kako Crkva obuhvaća sve krajeve svijeta, sve biskupije svijeta, tako se podloga Papinstva otajstveno proteže na sve biskupije svijeta. Ta kamena podloga je nepomična, i sva Crkva, koja se na njoj uzdiže, dobiva svu svoju snagu i čvrstoću od te podloge.

Papinstvo je također pećina i podloga duhovnom životu svakog vjernika. Zgrada našeg duhovnog života, našeg vjerskog znanja i naših djelatnosti, mora se podići na nepokolebivoj podlozi istina što ih Papinstvo neprevarljivo naučava. Papinstvo mora potom biti bitni dio i podloga našeg duhovnog života i naših misli, našeg htijenja i osjećanja. Papa mora stoga da je predmet našeg posebnog štovanja i naše ljubavi, dio života naše duše.”

/Pismo bratu orlu, Put k Suncu, str. 86/


HODOČAŠĆE MLADIH U RIM ZA HRVATSKI JUBILEJ

Branka i Ivica, «Hodočašće mladih u Rim za hrvatski jubilej», Mi-list mladih, Zagreb 1979., br. 10, str. 14-15

Vječni Grad nas zove

Prošle godine od 1. do 8. listopada studentska vjeronaučna zajednica iz Palme organizirala je hodočašće u Rim u okviru proslave 50. obljetnice smrti dra Ivana Merza, apostola hrvatske mladeži. O tome je pisao i naš list u svome pretprošlom broju. Nakon hodočašća koje je veoma lijepo uspjelo odlučeno je da će se svake godine organizirati jedno hodočašće mladih u Rim u spomen Ivana Merza vođeni primjerom njegove ljubavi i vjernosti Crkvi i Kristovom Namjesniku. Ove godine termin našega hodočašća pao je u isto vrijeme kad i nacionalno jubilarno hodočašće u koje smo se potpuno uklopili, ali smo zadržali i našu prvotnu specifičnu motivaciju.

Iako je poziv preko našeg lista „MI” bio upućen svim mladim čitateljima, odazvale su se samo dvije zajednice iz Zagreba: iz Palme i sa Sv. Duha. Tu i tamo je došao netko sa strane, a i oni koji pripadaju spomenutim zajednicama bili su pretežno studenti iz svih krajeva naše domovine tako da je ipak sastav hodočasnika obuhvatio cijelu našu zemlju. Predvodili su nas naši vjeroučitelji: o. Božidar Nagy, DI iz Palme (Bazilika Srca Isusova) i o. Mario Tolj, OFM Conv., sa Sv. Duha (župa Sv. Antuna).

Krećemo na put 28. travnja 1979. u subotu ujutro nakon zajedničke sv. Mise u kapelici Bazilike. Vođa puta, o. Božo, još jednom ističe i naglašava smisao našeg hodočašća: produbiti našu vjeru na izvorima kršćanstva, otkriti dimenziju univerzalnosti Katoličke Crkve kroz susret s Vječnim Gradom, doživjeti kolika je milost i sreća pripadati jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, porasti u ljubavi i vjernosti prema Kristovom Namjesniku po uzoru na našega Ivana Merza, proslaviti naš hrvatski jubilej zajedno sa subraćom Hrvatima na grobu Sv. Petra uz njegovog Nasljednika, Papu Ivana Pavla II.

Program u autobusu bio je gotovo do u minutu isplaniran. Pjesma, molitva, glazba, čitanje, prijateljski razgovori izmjenjivali su se i činili putovanje ugodnim. Već odmah na početku putovanja svi smo se predstavili jedni drugima što je u cijelom autobusu stvorilo odmah klimu zajedništva.

Prva naša postaja bila je Bologna. Stižemo sa četverosatnim zakašnjenjem radi dugog čekanja na granici (veliki promet zbog prvomajskog vikenda). Sutradan ujutro, kratko razgledavanje Bologne i nastavak vožnje za Firenzu. Neviđena gužva turista u Firenci ne djeluje privlačno za taj centar kulture i umjetnosti, koji bi se isplatilo razgledati polako, u miru i, prirodno, s više vremena na raspolaganju. No, ne zaboravljamo da se nalazimo na hodočašću, da nam je cilj drugi, dok su turistički efekti putovanja sporedni. Iako smo imali malo vremena, ipak smo uspjeli vidjeti ono najvažnije, a pogled sa Piazzale Michelangelo sintetizirao nam je susret s Firenzom u jedan ugodan dojam ovjekovječen i na mnogim fotografijama.

I dok se sunce polako priklanjalo zapadu tog vedrog nedjeljnog dana, naš autobus „Palma-Sv. Duh” polako je ulazio u Rim. Uzbuđenje raste kako kod onih koji se prvi puta susreću sa Vječnim Gradom tako i kod onih koji su u njemu već bili. Već diramo tlo nakvašeno krvlju tolikih mučenika, svjedoka za Krista, posvećeno životima tolikih svetaca koji su ovdje živjeli. I dok se kroz uličice predgrađa probijamo prema centru (srećom nema mnogo prometa jer je nedjelja), o. Božo nas upozorava da ćemo uskoro proći kroz Quirinale, sjedište talijanske Republike. Pažnja je povećana. Nalazimo se praktički u centru suvremenog Rima, uzburkanog tolikim nemirima posljednjih godina. Ali to je sada sporedno. Pogled nam se usmjeruje u daljinu preko ruševina nekadašnje moći i slave poganskog Rima: na horizontu, u smiraju zalazećeg sunca, izdiže se dostojanstvena, veličanstvena kupola Bazilike Svetoga Petra i blagim mirom natkriljuje grad i bdije nad njime kao majka nad svojom djecom. Da, onamo lete naše misli i naša srca, tu je srce vječne, nepobjedive Kristove Crkve, i tu ćemo već sutra čuti iz ustiju Kristova Namjesnika riječ na svome materinjem jeziku…

Dan koji je ušao u povijest

Ponedjeljak, 30. travnja 1979. dan koji ulazi u povijest hrvatskog naroda. Naveče toga dana konstatirali smo da možda i nismo bili svjesni važnosti događaja koji se zbio tog povijesnog dana iako smo bili ushićeni, oduševljeni, preko svake mjere.

Raširene ruke kolonada kao da su grlile grupe naših hodočasnika koje su pristizale sa svih strana pod crkvenim i narodnim zastavama. Trebalo je doći na trg sv. Petra tog vedrog sunčanog jutra da bi se osjetilo što znači biti dio naroda koji je prevalio toliki put i u vremenu i u prostoru da bi s Kristovim Namjesnikom na grobu sv. Petra proslavio svoj tisućljetni jubilej vjernosti Petrovoj stolici i ponovno obnovio Savez s Rimom i Petrovim Nasljednikom, garantom naše pravovjernosti i nacionalne samostojnosti. Polovica našeg autobusa je u narodnim nošnjama koje privlače pažnju svih prolaznika, domaćih i stranih. Polagano ulazimo u Baziliku Sv. Petra iz koje nas grli val zajedništva. Narodne nošnje idu naprijed, ostali dobivaju također dobro mjesto blizu oltara. Nema gužve, sve je dostojanstveno, dobro organizirano. Pola sata prije početka sv. Mise odnose se darovi za Sv. Oca. I naša grupa odnosi svoj poklon — tri knjige o Ivanu Merzu, našem apostolu i uzoru koji nas je prvi nadahnuo na ovo hodočašće.

I onda je došao čas kada se oduševljeni pljesak prolomio Bazilikom Sv. Petra i prekinuo pjevanje „Kraljice neba” koja se orila sakralnim prostorom: Sv. Otac se približavao oltaru, pozdravljao lijevo i desno oduševljeno hrvatsko mnoštvo. Započinje Papina Sv. Misa prvi puta u povijesti na ovom posvećenom mjestu na hrvatskom jeziku. Malo je reći osjećamo se kao kod kuće. Mnogi su imali isti osjećaj tih povijesnih časova u Sv. Petru: tako će biti jednom u nebu kada se svi okupimo oko Isusa Krista sa svih krajeva svijeta kuda smo rasuti, da iz njegovih ustiju čujemo riječi koje sada, u ime Njegovo, govori njegov Namjesnik: „Isus vas voli, Isus vas grli i prima, Isus vas blagoslivlja.”

Pokraj zajedničkog oduševljenja i uzvišenih osjećaja, koje je nemoguće prenijeti na papir, našu grupu mladih čekala su još dva ne mala iznenađenja. Naš Nadbiskup u svome pozdravnom govoru pred Sv. Ocem nabrajajući naše kandidate oltara spomenuo je i našega Ivana Merza, kao „gorljivog apostola vjernosti Kristovom Namjesniku na zemlji” i potom je dodao: „Ovdje je grupa mladih iz Zagreba koji se posebno nadahnjuju na njegovu primjeru.” Bili smo previše iznenađeni, upravo zatečeni ovom pažnjom našega Nadbiskupa te se nismo snašli odmah da ove njegove riječi popratimo pljeskom, što je inače običaj u takovim prigodama. Bili smo jedina grupa među tisućama naših hodočasnika koju je Nadbiskup pred Sv. Ocem posebno imenovao. Očito, koliko mu je bilo važno da naglasi i pred Papom da naš Ivan Merz i danas djeluje među mladima koji se oduševljavaju i slijede njegov primjer. Naša je radost bila još veća kada su dvojica mladića iz naše grupe bila odabrana da pred Svetog Oca prednesu lik Gospe Velikog Zavjeta, kojega je poslije Sv. Mise Papa blagoslovio. Vidjeli smo ih i na prvoj stranici Glasa Koncila. Kako su se oni osjećali tih trenutaka, trebali bi nam sami pričati. Znademo sigurno samo to da nisu imali osjećaj da su na zemlji.

Sutradan, još jedan srdačan susret s našim hodočasnicima u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. Kod zajedničke sv. Mise naši mladi u narodnim nošnjama predvode molitvu vjernika, a poslije sv. Mise pred crkvom predvode narodno veselje uz pjesmu i svirku. I dok se drugi vraćaju kući, naša grupa ostaje u Rimu još puna tri dana kako smo već odavno planirali.

Opisivati što smo radili ta tri dana u Vječnom gradu kao hodočasnici, mislim da nije potrebno. Posjetismo sva važnija sveta mjesta vezana za našu vjeru. Sv. Misa u katakombama dojmila se posebno svih nas. Ispovijedamo istu vjeru, molimo isti Očenaš, slavimo istu Euharistiju kao i toliki prvi kršćani, naša braća i sestre koji su to činili prije nas u ovim prostorima, a sada ovdje počivaju postigavši cilj svoje vjere.

Susreti sa živom Crkvom .

No nismo samo obilazili spomenike prošlosti, koji su bogati znakovitošću i prenose nam određenu poruku, oduhovljujući nas i učvršćujući našu vjeru. Susret sa živom Crkvom, sa živim ljudima isto tako je bio važan i koristan. I, možda, još više u tim susretima otkrivamo svu univerzalnost Katoličke Crkve. Spomenimo najprije gostoljubivost voditelja pansiona, obitelji Bocci, koji se nisu mogli nadiviti i našem zajedničkom pjevanju i ljepoti naših narodnih nošnji. U isto vrijeme je u pansionatu, gdje smo boravili, bila i grupa francuskih hodočasnika. Iako se većina nije mogla s njima sporazumjeti jezikom, doživjeli smo s njima u pjesmi i glazbi tako divne trenutke bratskog zajedništva, napose posljednje večeri, što je moguće samo među kršćanima koje povezuje ista vjera u Krista. Posjet centrali talijanske Katoličke Akcije i susret sa voditeljima mladih bio je kratak, ali dovoljan da dobijemo pojam o tom najzdravijem pokretu u Crkvi koji već više od pola stoljeća okuplja angažirane katolike-laike u suradnji sa hijerarhijom na proširenju Kristova Kraljevstva. Samo u Italiji Kat. Akcija broji 800.000 članova. Koncil ju je preporučio, a upravo ovih dana ponovno i talijanski biskupi. Ne možemo se ne sjetiti da je upravo taj pokret naš Ivan Merz prenio u naše krajeve postavši tako pionir Katoličke Akcije u Hrvatskoj. Vrijeme nam na žalost nije dopustilo da smo svi mogli posjetiti sestre majke Terezije. Učinila je to samo nekolicina, jer jedna hodočasnica, među njima ima svoju rođenu sestru. Posljednji dan imali smo još dva draga i značajna susreta. Prvi s našim kardinalom Franjom Šeperom, trećim čovjekom Vatikana. U spontanom razgovoru pričao nam je o novom Papi, o konklavu. Govorio nam je o Ivanu Merzu, kojega je osobno poznavao, i čiji je proces za beatifikaciju on otvorio još kao zagrebački nadbiskup. Posebno je naglasio Merčevu zaslugu za liturgijski pokret i njegovu rimsku orijentaciju, ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovom Namjesniku, u čemu se sastojala veličina Merčeve osobnosti. Govorio nam je također o svome kolegi iz studentskih dana i prethodniku u službi, kardinalu Alojziju Stepincu. Istoga dana navečer, poslije sv. Mise, u generalnoj kući isusovačkog reda susreli smo se sa isusovačkim generalom, o. Pedrom Arrupe-om. Taj kratki ali srdačan susret bio je dosta da u p. Arrupe-u i mi otkrijemo svu širinu tog jednostavnog i nasmijanog isusovca, koji je mnoge osvojio svojom neposrednošću i ljubaznošću. Spominjemo mu kako je njegova knjiga „Taj nevjerojatni Japan” nedavno objavljena i na hrvatskom jeziku, u kojoj je na zanimljiv način opisao svoja iskustva kao dugogodišnjeg misionara u Japanu, kao i jedinstven doživljaj atomske bombe: našao se u Hirošimi onda kad je eksplodirala i sa znanjem medicine (prije nego je postao isusovac studirao je medicinu) mnogima je spasio život.

Povratak kroz franjevačku Italiju

U petak 4. svibnja ujutro napuštamo Vječni Grad. Zadnja nam je postaja bila u četvrtoj rimskoj bazilici Maria Maggiore, prvoj crkvi koja je posvećena Majci Božjoj (izgrađena nakon Efeškog koncila koji je Mariju proglasio Bogorodicom 431 god.). Preporučamo joj se i molimo da nas čuva i štiti na putovima našega života kao što smo je molili i u maloj kapelici „Gospe od Puta” u crkvi Il Gesu. To je njezina uloga u životu svakoga od nas: pokazivati nam put k Isusu, voditi nas putom prema nebu.

Divan sunčani dan. Prolazimo kroz lijepu Umbriju. Razumijemo sv. Franju i njegovu ljubav prema prirodi u kojoj je otkrivao Boga. Kratki posjet Asizu, kolijevci franjevačkog reda. Molimo se i pjevamo na grobu sv. Franje. Obilazimo obje Bazilike. Posjećujemo sv. Mariju Anđeosku, malu crkvicu u koju je sv. Franjo često dolazio na molitvu (Porciunkulu). Da, u pozadini svakog sveca stoji Marija, kojoj je dotični bio posebno vjeran. Otac Mario nas obavještava o mnogim pojedinostima iz života sv. Franje. I ovdje doživljavamo isto – premalo vremena da sve razgledamo i doživimo. Iduće godine trebat će svakako provesti više vremena u Asizu. Sutradan u Padovi posjećujemo grob našeg sunarodnjaka bi. Leopolda Mandića i sv. Antuna. Kod oca Leopolda, mi koji smo već bili prije, uvijek doživimo nešto novo, posebno, što je teško izreći: jedan kutak svetosti, tišine, sabranosti, duhovne okrepe; to je mjesto koje obnavlja, uzdiže dušu. A što je drugo o. Leopold i činio nego uzdizao duše prema Bogu kao dugogodišnji ispovjednik.

Napuštamo Padovu. Jedna djevojka predlaže: ako sretno i bez neugodnosti stignemo kući, poći ćemo zajednički Gospi Sljemenskoj zahvaliti. Prijedlog se jednoglasno prihvaća. (Izvršenje zavjeta bilo je 19. svibnja u subotu). U Zagreb stižemo oko 20,45. Zaustavljamo se kod Sveučilišne knjižnice. Šofer gasi motor, palimo radio i preko Radio Vatikana molimo sa Svetim Ocem krunicu (koju predmoli svake prve subote u mjesecu). Poseban doživljaj: svijest da smo zajedno s Papom i tisućama braće kršćana po cijelom svijetu združeni ovoga časa u molitvi, ispunja dušu posebnim osjećajem sreće i radosti.

Pred Palmom nas čekaju naši roditelji, rodbina, prijatelji. U kapelici završavamo naše hodočašće zahvalnicom „Tebe Boga hvalimo” u zahvalu za sve milosti koje smo primili na ovom putovanju vjere.

No, naše hodočašće nije završilo oduševljenim pjevanjem zahvalnice „Tebe Boga hvalimo”. Ako ćemo biti pravi katolici hodočasnici, dosljedni svrsi našega hodočašća, onda moramo reći da se naše hodočašće nastavlja, da trebamo započeti u život provoditi napose ono što nam je Kristov Namjesnik stavio u zaduženje, nama mladima kao i cijelom hrvatskom narodu: „Upoznajte i uzljubite Isusa Krista jedinog Otkupitelja čovjeka… sačuvajte dobar običaj obiteljske molitve…” Da bismo što bolje mogli to provoditi u djelo, naša „rimska grupa” odlučila je sastajati se dva puta mjesečno da razrađuje Papine teme, da ne samo podržava nego i širi taj duh. Jer u tom duhu je bila snaga našega katolicizma kako nas uči povijest kao i ovaj 1100 godišnji jubilej; u tome je bila veličina našeg apostola hrvatske mladeži Ivana Merza, a u tome leži snaga svakog pravog katolika. I list mladih „MI” potaknut upravo ovogodišnjim jubilejom želi također u budućnosti doprinijeti da taj duh što više prožme naše mlade, njegove čitatelje.

I završimo s ponovnim pozivom kao i u pretprošlom broju: svake godine naše dvije zajednice mladih iz Palme i sa Sv. Duha za 1. svibanj organiziraju hodočašće mladih u Rim, pa pozivamo u prvom redu naše čitatelje da nam se pridruže i tako učvrste svoju vjeru na izvorima kršćanstva.

Branka i Ivica


IVAN MERZ — NAKON PEDESET GODINA

Mijo ŠKVORC, «lvan Merz – nakon pedeset godina», Obnovljeni Život, Zagreb, 34/1979., br. 4, str. 291-294

  Iste sudbonosne 1928. godine nebo se nad Hrvatskom dvaput smračilo. U svibnju je zaplakala katolička, u lipnju nacionalna Hrvatska. Umro je mladi vođa probuđenoga katolicizma Ivan Merz, poginuo je vođa hrvatskoga naroda Stjepan Radić. Odonda do danas svakojako nas je vijala naša zlehuda narodna sudbina, da ukrademo riječi A. G. Matošu.

  Po jednoj strani lomila se i čudno posrtala hrvatska politika. No to nije naša tema. S druge strane, u isto vrijeme — ovo pola stoljeća trese našu crkvenu povijest. Ivan je otišao kad se katolicizam cijepao i rascijepao. Da je ostao na životu, bio bi upao u opasno velike krize. Orlovstvo, kome je posvetio dušu i djelo, dokinuto je. Iz njega se javio pokret istog duha, ali drukčije organizacije — križarstvo. U križarima gori vatra slična onoj u Ivanovu srcu — oduševljenje za Žrtvu, Euharistiju, Apostolat — za papu, biskupe, svećenike i laikat. Ivanove se misli citiraju, njegove zasade poštuju, njegovi životopisi izdaju i čitaju. Napose je značajna liturgijska obnova, sakramentalni život, određena disciplina duha i tijela. To je Merčeva baština.

  Crkva prolazi kroz tešku situaciju. Pritisak sa strane vlade, sa strane službenih organizacija (Sokola, na primjer), propast konkordata, jačanje ateizma — sve je to izazivalo reakciju vjernika. Budi se želja da se pođe u dubinu, jer novi tip KA nije valjda nikoga potpuno oduševio.

  No nakon 1945. to je jednostavno prekinuto. Ivan bi se — da je ostao na životu — do 1945. valjda snalazio. Što bi se tada zbilo? Kako bi gledao na zatvorene i ušutkane svećenike, na redovničke zajednice bez orijentacije, na dokinuti tisak, na poništene organizacije? Da li bi pasivno čekao i dočekao Drugi vatikanski sabor, na koji su smjerale mnoge njegove izjave i inicijative? Bi li šutke prešao preko tolikih osuda, krvavih obračuna, osvete i napadaja? Ne bi li na brisanom prostoru smišljao novi, tihi, milosni start? Ne bi li — recimo — pojačao unutarnji, kontemplativni, liturgijski život? Ne bi li prije, no što smo to mi učinili, gledao oko sebe — i u vanjskom svijetu pronašao te odanle prenio nov način duhovnosti i organičkoga života?

  Bi li Ivan u ovom ateiziranom razdoblju povijesti toliko okretao srce prema povijesnim datumima, koji ponešto uzbuđuju mase, ali se masovnim svečanostima ne pretvaraju u praktični dnevni vjerski život? Bi li se oduševljavao za hodočasnički poluturizam, koji se može i dobro upotrijebiti, ali može ostati porazno prazan, bez milosti, bez obnove? Bi li pristao da se u župskim zajednicama čuva feudalni duh, bez potresa, bez misijskog elana, bez punosvjesnog karitasa i smisla za zajedništvo?

  Ne čini li se da bi taj Božji Orao dobro uočio naše suvremene rane, te ih liječio znalački, s Kristom i s Djevicom? Ne bi li upozorio na metaetičko brdo krivnje, na zla koja rastu, na psovke, koje nisu u jeziku tuđe tijelo, makar jezik čistili od tuđica? Na pijanstvo, koje nas truje makar nadolazile novčane krize? Na pokolj nevinih — nerođenih, u vremenu kad se veliča dijete? Ne bi li Ivan dnevice razmišljao kako da se dignemo s fatalne crte smrti — s ledišta opstanka — videći da su nam grobovi tako brojni, a kolijevke tako prazne? Ne bi li nam nešto rekao o našoj neslozi i jalu, o sumnjičavim napadima, objedama i otvorenim prijetnjama? Što bi mislio o mučnoj situaciji u nekim redovničkim zajednicama, o odnosima između hijerarhije i klera? Ne bi li nam rekao da nije dovoljno mahati koncilskim dokumentima, jer mogu čovjeka strahovito udariti po glavi? Što bi kazao o našem tisku, o smutljivim napisima, o skandaloznim vijestima, o čudnim izjavama?

  Ivan bi — tako zaključujemo iz njegova djela i njegova srca — mirno ostavio vihoru povijesti mnoge vanjske forme nekadašnjeg rada i inicijativa. Vanjsko organizacijsko djelovanje, uniformu, značke, sletove, sastanke… Poveo bi nas na bitno, prema Isusovoj preporuci: Duc in altum — Roni u dubinu! Tražio bi svakako jaču osobnu, proživljenu, pameću obasjanu, milošću utvrđenu vjeru. Preko papinstva bi dosljedno primao Objavu, preko liturgije nutarnju krv, preko sakramenata milosni zagrljaj, preko molitve svježinu neba i susreta s Bogom, preko socijalne otvorenosti sve širu ljubav, preko Duha Svetoga raspoznavanje duhova u sebi i oko sebe. To je od Ivana ostalo, to živi i danas, Ivan bi s time živio među nama i danas — u svojoj 82. godini života.

  Gledamo ga, malo pognuta, vedra i zamišljena, kako nam pokazuje stazu na adoraciju pred Bogom, na smisao patnje pred vlastitim srcem, na slogu s braćom ljudima. To nam je uza sve religiozno nevrijeme omogućeno. — Kako je Ivan znao što nas malo zna— ili se malo nas usuđuje! Njegov govor o Euharistiji, njegove Mise, njegovi pokloni! — Kako je Ivan svjesno grizao tvrdo drvo Križa, govoreći da to nije literatura! Smisao za ono što nas razapinje danas, i ljubav za ono što nam Bog šalje sutra. I osama, i tjelesna patnja, i dragovoljno preuzeta pokora, i ukus za oštriji način života — pomogoše mu da zagospodari svijetom osjetila, nagona i podsvijesti u sebi; da se izdigne nad uživački, tehnizirani, materijalizirani, rastreseni i prokleto dosadni svijet oko sebe. — Ne bi li Ivan s nama danas i u svakome od nas prepoznao svoga brata? Branio je protivnike u doba oštrih polemika riječima: I oni su katolici, primaju Euharistiju, samo drukčije misle nego mi. Nikad nije tjerao ljude u istu političku stranku, na isti kulturni kolosijek, na ista društvena rješenja. Želio je da se nađemo u bitnome, da se pluralistički otvoreno razgovaramo o nebitnome, a da se ljubimo u svemu, kako je to preporučivala zdrava kršćanska starina. Kad bi se sve to ostvarilo, Bog bi nas više ljubio, sotona više progonio, Duh više vodio, Marija više štitila — a mi bismo bili radosniji i sretniji.

  Ivan bi danas bio i zanimljiv i obljubljen jer je volio mlade, jer je volio laike, jer je volio Crkvu i Mariju. Naoko je to shvatljivo, ali svi u tome ne uspijevaju. — Mladi su, čuli smo od Svetog Oca Ivana Pavla II., i danas za svijet, za Crkvu, za Papu zadatak broj jedan. Uz socijalno ugrožene živi svijet mladih psihološki i moralno ugrožen. Mnogi bez obitelji, mnogi zavedeni propagandom ateizma i nemorala, mnogi prerano otuđeni samima sebi. Ivan bi bio na fronti mladih, u to ne sumnjamo. Kakva izazovna opomena!

  Ivan je volio kršćane laike, kakav je i sam bio. Volio je članove Naroda Božjega, kojima se otvara prava Crkva i zove ih na milost u njima, na suradnju oko njih. Usred laika je živio, budio ih na vjernost, otkrivao im dostojanstvo u Kristu. Danas bi — u duhu Koncila — sigurno poželio otvoreniju dušu klera, otvorenija svetišta i župne dvorove, prisutnost u vijećima Crkve, veću unutarcrkvenu odgovornost. S njihove opet strane ljubav prema učiteljstvu, hrabrost za akciju, shvaćanje znakova vremena u poniznosti. Znamo da je Ivan zamislio i poželio »laičko redovništvo«, posvetu i zavjetno predanje u svijetu. Nije toga ostvario. No njegovo je nadahnuće rodilo preko vjerne Marice Stanković svjetovni Institut Suradnica Krista Kralja. Taj prvi autohtoni pokušaj da Duh Sveti povede odvažne na riziko zavjetovanih laika, morao bi postati izazov i za muški svijet. Nije li dozrelo vrijeme da prokušani karakteri počnu djelovati zavjetovano, bez buke, bez nepotrebne senzacije, ali uvjerljivo i uspješno?

  Ivan je volio Crkvu. To bi bila njegova neugasiva ljubav i u naše dane. Ljubio bi je u Duhu Svetomu, u njenoj slojevitosti svećeništva, učiteljstva, vodstva, aktivnog i misijskog angažmana. Crkvu sabranu na našem tlu, zabrinutu za čovjeka, otvorenu čovjeku. Jednu, svetu, katoličku, apostolsku, Marijinu i mučeničku Crkvu!

  Ivan je volio Mariju. Kao da je već onda imao kao devizu života devizu sadašnjeg Svetog Oca: Totus tuus! Lurd, Bistrica, Remete, Kamenita vrata, Djevičin kip u sobi, krunica u ruci, predavanja o Mariji, zavjet čistoće na blagdan Bezgrešne, apostolat u savezništvu s njome prije svega u svojoj obitelji… to je sjećanje, to bi bili poticaji. Bio bi to program. I opomena i obećanje. Naš katolicizam je nezamisliv bez Marije, koja nas štiti pred Bogom, jer smo grešni. Koja nas vodi u apostolatu, jer poput nje želimo svjedočiti. Totus tuus!

  Da završim! Ivan Merz — svete uspomene — nakon 50 godina postaje u našoj Crkvi sve prisutniji. Ne samo zbog procesa za proglašenje blaže­nim, ne samo zbog više životopisa koji su o njemu napisani, ne samo zbog štovanja koje dnevice, napose kod mladih raste, nego jednostavno kao darovana milost. Gratia externa. Nikakva tutnjava riječi, nikakvi reklamni mitinzi, niti apologija protiv nekoga — nego svjedočenje za Nekoga, za Jedino Dobroga i Vrijednoga, za Oca. Što nam taj čovjek želi podrobnije reći, to će objasniti predavanja i diskusije, kojima se veselimo — i prava merčevska bratska ljubav, koja će pratiti ovaj komemorativni simpozij. Dobro došli! Hvala!


TEMELJNI VIDOVI DUHOVNOSTI SLUGE BOŽJEG IVANA MERZA

Damjan DAMJANOVIĆ, «Temeljni vidovi duhovnosti sluge Božjeg Ivana Merza.» Obnovljeni Život, Zagreb, 34/1979., br. 4, str. 295-307

  Milost je nadnaravna, božanska stvarnost. Ona je u čovjeku počelo božanskoga života. Uzdiže ga do samog božanstva i uključuje ga u božanski život Presvetoga Trojstva. Istraživanje i proučavanje milosnoga života u čovjekovoj duši dostupno nam je samo u neznatnoj mjeri. U tom pogledu uspijevamo samo onoliko koliko nam to omogući Bog. Pa i to biva samo po milosti. Istraživati putove i djelovanje milosti možemo, dakle, samo po milosti. Zato svaki prikaz djelovanja milosti u čovjekovoj duši ima samo karakter manje ili više uspjela pokušaja.

  Povjeren mi je zadatak da ukratko prikažem djelovanje Božje milosti u duši sluge Božjega Ivana Merza. Po sebi je jasno da tu dolazi u obzir i njegova suradnja s milošću. To bi, dakle, imao biti njegov neke vrsti duhovni portret.

  Kako rekoh, pokušat ću taj život prikazati što cjelovitije, ali ne na temelju literature koja postoji o tom predmetu, nego kako sam ga doživio osobno, promatrajući ga godinu dana kao svoga profesora i pomno čitajući njegovu tiskom objavljenu i neobjavljenu rukopisnu ostavštinu. Tako ovaj moj prikaz ima karakter pokušaja, koji je u neku ruku obojen impresionistički.

  Dra Ivana Merza sam prvi put vidio u vrijeme svoga novicijata na Trsatu, a ubrzo nakon toga bio mi je godinu dana — škol. god. 1926/27. — profesor francuskoga jezika u ondašnjoj Nadbiskupskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu, ali samo godinu dana, jer smo obojica slijedeće godine teško oboljeli. Još nešto! U svojim sam zrelim godinama imao lijepu priliku i mogućnost da temeljito pregledam i pročitam njegovu cjelokupnu tiskanu i rukopisnu ostavštinu. Tako je moje poznavanje njegova duhovnog lika, milosnog rasta i razvoja plod vlastita doživljavanja i najneposrednijih osobnih utisaka. Zato se u ovome pokušaju niti oslanjam niti pozivam na životopisce sluge Božjega, a ni na ostale pisce koji su o njemu bilo što napisali.

1. Težnja za evanđeoskim savršenstvom

  Kristove riječi: »Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac!« (Mt 5, 48), kojima je zaključio svoj Govor na gori, i danas neumanjenom snagom odjekuju ovim grešnim svijetom i prodiru do najdubljih dubina ljudskih duša. Rijetki ih, međutim, usvajaju da im te riječi budu vrhovnim pravilom života. Među te malobrojne spadao je Ivan Merz. On ih je, tko zna koliko puta, pročitao i čuo, usvojio ih i svjesno prihvatio cijelim svojim bićem. Isto je tako u njegovoj kršćanskoj svijesti bio trajno nazočan i onaj malne istoznačni poticaj sv. Petra apostola, koji glasi: »Rastite u milosti i spoznaji našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista!« (2 Pt 3, 18)

  Dnevnik što ga je mladi Merz počeo voditi u posljednjem razredu realne gimnazije u Banjoj Luci svjedoči da je već tada počeo sistematski provoditi duhovni život i da je ovaj u njemu iz godine u godinu sve više napredovao. Premda taj dnevnik nema isključivo duhovni karakter, ipak uza sve to sadrži mnogo podataka, vrijednih i dragocjenih, o Merčevim neprestanim i žilavim nastojanjima oko napretka u duhovnom životu i upoznaje nas s njegovim vjerskim pogledima i moralnim stavovima u pojedinim razdobljima života, kao i u različitim životnim okolnostima.

  Pomoću dnevničkih bilježaka pomnjivo analizira i kontrolira sav svoj život i sve svoje pojedinačne čine. Tako doznajemo da je isprva bio kolebljiv i popustljiv prema svojim slabostima i nesavršenostima. Konstatira da je u nekim stvarima napredovao, a u nekima da nije. Sa sobom i sa svojim nastojanjima, s obzirom na duhovni napredak, nije zadovoljan. Tako se, na primjer, optužuje zbog sebeljublja i oholosti. Svoje nam iskreno priznanje u dovoljnoj mjeri sve to ilustrira riječima: »Sam bih sebi priznao grijehe, a kad mi drugi napomene, ja se ljutim, umjesto da sam mu zahvalan. Onda ona težnja za religijskom reformom svijeta, još više neka težnja u meni da se uzoholim. Može čovjek biti ponosan, jer zna što je istina; nu tu se uvijek pomišlja na trijumf i kako ću ja na kraju imati pravo, umjesto da se zgadim i priznam da nije ništa moja zasluga, nego da se pokoravam Istini koja je pobijedila. Često se treba poniziti i onda će čovjek istom biti na svome mjestu.« (Dnevnik, 14. I. 1916.) Četrnaest dana kasnije ponovno se prekorava: »Vidim da sam na jeziku kršćanin, ali na djelu ne. Nema ništa teže nego biti dobar kršćanin.« (Dn, 28. I. 1916.)

  Ta neodoljiva težnja Ivanova srca za sve višim stupnjem evanđeoskog savršenstva nije u njemu nikad jenjavala, nikada se nije umanjivala, nego je, naprotiv, danomice bivala sve veća i sve gorljivija. Iz nje se rađala sve veća svetost ili, još bolje rečeno, ona se sve više razvijala i odražavala u heroizmu njegovih pojedinih kreposti, a napose onih triju dominantnih koje katolička dogmatika naziva teološkim krepostima.

2. »Ljiljan medu trnjem«

  I na Ivana se s više gledišta može punim pravom i vrlo prikladno primijeniti ona jedinstvena biblijska slika koja nas zadivljuje svojom jedinstvenošću i bogatstvom sadržaja, a nalazimo je u »Pjesmi nad pjesmama«. I za nj možemo reći da je duhovno rastao i razvijao se kao »ljiljan među trnjem« (Pj 2, 2).

  Obuhvatimo samo letimičnim pogledom različite ambijente u kojima je rastao, razvijao se i sazrijevao. Ti su ambijenti velikim dijelom bili nepovoljni, štoviše, mogli su za njegov milosni razvoj i rast biti čak i štetni. Njegova je, međutim, suradnja s Božjom milošću bila tolika da se to ipak nije dogodilo.

  Do mature je živio sa svojim roditeljima. Bio im je jedinac. S obzirom na vjeru i praktično provođenje kršćanskoga života oni su bili nezainteresirani, indiferentni, liberalni. U osnovnoj je školi i gimnaziji znatnim dijelom bio okružen inovjercima — muslimanima i pravoslavnima. Kratak boravak u vojnoj akademiji u Bečkom Novome Mjestu, zatim studij na Bečkom sveučilištu za Ivanov su kršćanski život predstavljali još nepovoljniju sredinu. Nešto slično treba reći i o onim najtežim godinama njegova života što ih je u vrijeme I. svjetskog rata proveo u Grazu i u Slovenskoj Bistrici kao »kadet«, te napokon u kavernama talijanskoga bojišta u južnom Tirolu. Ivan se u svim tim sredinama, iako su bile nepovoljne, uspješno probijao kroz različite moralne tjesnace i klance, jer je u svojoj svijesti uvijek imao nazočan nadahnuti poticaj sv. Pavla: »Ne daj da te svlada zlo, već zlo svladaj dobrom!« (Rim 12, 21)

  Među vjerskim se indiferentistima razvijao u svjesna i praktična vjernika; među razvratnicima i pokvarenjacima ozbiljno je prianjao uz samozataju i oštru tjelesnu trapnju; među nitkovima i propalicama vrlo je brižljivo i odlučno izgrađivao svoj kršćanski karakter, obuzdavao i krotio strasti, zarobljavao trostruku požudu (usp. 1 Iv 2, 16).

3. Izgrađuje kreposti

  Ivan nas zadivljuje svojim žilavim nastojanjem i odlučnošću u borbi za pojedine kršćanske kreposti.

  Uvijek je bio svjestan da je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu središnja evanđeoska krepost, jer »u ovim dvjema zapovijedima stoji sav Zakon i Proroci« (Mt 22, 40). Možda čak i nije potrebno posebno naglašavati kako se prije svega i najviše trsio da neprestano raste i napreduje u ljubavi. To obilno i svestrano potvrđuju njegovi spisi i njegova svakolika kršćanska praksa. — Iz ljubavi su se rađale sve njegove velike ideje s obzirom na vjerski i moralni preporod hrvatskoga naroda, a napose njegove mladeži. Ljubav je bila duša svih njegovih plemenitih nastojanja, izvor njegova apostolskog žara, njegovih odricanja i žrtava za duhovno oblikovanje hrvatske katoličke muške i ženske mladeži.

  Premda je i svim ostalim krepostima posvećivao nužnu pažnju i nastojao ih steći nepopustljivom borbom, ipak je kreposti sv. čistoće, izuzmemo li ljubav, posvećivao najveću pažnju i glavnu brigu.

  U višim je razredima gimnazije u Banjoj Luci doživio svoju prvu i, čini se, jedinu mladenačku ljubav. Kad u njoj nije našao ono što je mislio naći, počeo je na čistoću kao kršćansku krepost gledati drugim očima. Inače je žena kao takva i dalje bila predmetom njegova studija i posebna zanimanja. Bila mu je predmetom studija s jedne strane zato što je i sam u svojim udovima osjećao i nosio onaj »drugi zakon« o kojem piše sv. Pavao (usp. Rim 7, 23), a s druge je opet strane, kao ljubitelj umjetnosti uopće, a lijepe književnosti napose, nužno morao u svoj studij uključiti proučavanje žene i njezine specifične psihe, jer je ona, općenito rečeno, jedan od najčešćih predmeta literarnog obrađivanja.

  Veliku je pažnju posvećivao seksualnom nagonu i problemima s toga područja. U svjetlu Božje istine nastojao je ozbiljnim i trijeznim studijem u tom nagonu otkriti ono što je u njemu uzvišeno, sveto i božansko. Opetovano se vraćao k problemu ljubavi prema ženi. Između ostaloga o tome je zapisao i ovo: »Problem ljubavi je osobito zanimljiv. Već poradi toga moje gledanje žene je prilično visoko, što moja strast više ne govori, nego sve promatram objektivno, hladno.« (Dn, 12. VI. 1915.)

  Ivanov je stav s obzirom na vrijednost sv. čistoće odlučan i jasan. Naglašava da je voli više negoli dubokoumnost i znanje: »Sam osjećam da me se ma kako inteligentan čovjek ne bi nikada mogao tako dojmiti kao čisti. (…) Čistoća i vječno čistoća treba da je geslo!«

  Tu krepost tijesno povezuje s kultom bi. Djevice Marije i s velikim se pouzdanjem oslanja na njezinu milosnu pomoć u teškoćama i borbama.

  Sav je taj njegov studijski interes za ženu svršio divnim duhovnim rezultatom: Ivan se napokon svom svojom dušom zaljubio u evanđeosku čistoću, koju je Isus toliko uzdigao i preporučio, te je najprije položio privremeni zavjet čistoće — »do ženidbe« — a konačno je u tom pogledu učinio još značajniji i odlučniji korak — prihvativši ono najsavršenije — »poradi kraljevstva nebeskoga« je (usp. Mt 19, 12) cijelim svojim bićem prigrlio Bogu posvećeni celibat i položio doživotni zavjet potpune uzdržljivosti i čistoće.

    Kad je riječ o Ivanovim krepostima, spomenut ću samo ukratko i njegovu poniznost. Premda je mnogo studirao i nastojao steći što opsežniju kulturu duha i uma, ipak je uza sve to poniznost pretpostavljao studiju i znanju. To je u svom Dnevniku izrazio izjavom: »Gledat ću da ponizno vršim volju Božju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim onoliko koliko mogu. Nauka ne smije biti sama sebi svrhom, ona mora da uza svu ljepotu koju sama po sebi krije i nešto pridonese kraljevstvu Božjem na zemlji.« (Dn, 5. II. 1918.)

4. Duhovno prijateljstvo i vodstvo

  Nadahnuti Sirah naziva sretnim i blaženim onoga tko je našao pravoga prijatelja (usp. Sir 25, 12).

  Ivan je imao velik niz dobrih prijatelja medu kojima je dr Ljubomir Maraković, njegov profesor iz hrvatskoga jezika, zauzimao posebno mjesto. Taj je čovjek, nema sumnje, bio Ivanu prvi putokaz prema najvišim vrhuncima »gore Gospodnje« (Ps 23, 3), kojom psalmist slikovito označuje evanđeosko savršenstvo.

  Isprva nije imao stalna svećenika koji bi ga duhovno vodio i oblikovao, a ipak je uza sve to neprestano napredovao, uspješno se razvijao i rastao u milosnom životu. Možemo mirne duše reći da ga je u tom prvom razdoblju vodio izravno sam Duh Sveti bez ikakva posrednika. Istom u posljednjoj etapi, kad je u svetosti već sazrijevao, imao je stalna ispovjednika i duhovnog vođu, kojem je bio odan i poslušan poput djeteta. Bio je to isusovac o. Josip Vrbanek.

  Ivan je u svojim zrelim godinama nastojao Gospodinu izraziti svoju dukoku zahvalnost za veliki dar duhovnoga prijateljstva i duhovnog vodstva napose time što je duhovno vodio i oblikovao brojne katoličke mladiće i djevojke, gledajući u tome ono glavno i bitno u svom bogato razvijenom i bujno razgranatom apostolatu. Iako je kao svjetovnjak bio nosilac samo onog općeg ili »kraljevskog svećeništva« (usp. 1 Pt 2, 9), ipak je svojim gorljivim apostolatom nadvisio i pretekao mnoge nosioce ministerijalnoga ili hijerarhijskoga svećeništva. Zato je zavrijedio naše priznanje i s posebnim zadovoljstvom možemo reći da je on kao svjestan katolički laik imao svetu svećeničku dušu i čisto svećeničko srce.

5. U carstvu kontemplacije

  I najstariji nas Ivanovi dnevnički zapisi dostatno informiraju o tome kako je on već kao gimnazijalac u sebi trajno osjećao neku neodoljivu unutarnju potrebu da što više moli i da se što češće pričešćuje. Isto se tako već u njegovim mladenačkim godinama prilično jasno opažaju nesumnjivi znakovi velike sklonosti i težnje za onim najvišim i najsavršenijim oblikom milosnoga života koji se zove kontemplacija.

  Već je kao gimnazijalac viših razreda osjećao unutarnju potrebu češće ispovijedi i pričesti, a nije se zadovoljio samo onim što je snagom ondašnjega školskog zakona morao učiniti tri-četiri puta tijekom školske godine. U Dnevniku je više puta naglasio kako mu u večernje doba godi i kako ga duhovno osvježuje i obogaćuje samotna adoracija pred svetohraništem. Jednoć je to svom Dnevniku povjerio riječima: »Jako volim tišinu, mir; mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično čuđenje, mogu se dugo moliti. (…) Ljepše je u samoći, ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i pri treptanju vječne svjećice, za posljednjih traka sunca tiho moliti krunicu i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizrecivoj Ljubavi.« (Dn, 24. II. 1916.) Ta ga težnja za samoćom i onim najintimnijim, šutljivim, neposrednim kontaktom i povjerljivim općenjem s Kristom pod sakramentalnim prilikama nije nikad napuštala, nego je, naprotiv, u njegovoj duši sve više rasla i sazrijevala, dok nije konačno dospio do one mistične ljubavne povezanosti i jedinstva s božanskim Učiteljem, što je sv. Pavao izrazio poznatim riiječima: »S Kristom sam razapet na križ!« (Gal 2, 19)

  S tom je kontemplativnom komponentom u Ivanovu milosnom životu najtješnje povezana i njegova pokornička praksa i neodoljiva težnja da se zajedno s propetim Kristom žrtvuje, da mu bude predan i u životu i u smrti. Ta je kontemplativna komponenta u njegovu nadnaravnom životu ujedno bila izvorom velike zahtjevnosti s obzirom na duhovnu praksu. Tako je uza sva teška odricanja što su mu ih nametale okolnosti čak i kao ratnik na talijanskom bojištu mislio još i na »dodatna pokornička djela«. O tome je napisao u svom Dnevniku: »Nastojim da se odučim zajutraka i popodnevnog jela. Spavam već nekoliko dana na zemlji. Kušat ću da ranije nego obično ustajem, barem oko 6 sati, da se mogu više sam s Bogom pozabaviti. Odviše govorim, suviše sam u društvu, slab sam u patnji. Kad naša pukovnija ode gore na »Stellung«, javit ću se drage volje da odem s njima, da se malo priviknem na dočekivanje smrti.« (Dn, 27. I. 1918.) Devet dana nakon toga je zapisao: »Na svladavanje tijela ne smijem zaboraviti, kad-tad strogo postiti, tako da u svakom momentu mogu raditi sa svojim tijelom što je mene volja.« (Dn, 5. II. 1918.)

  Iz istog je izvora dolazio i poticaj da se što češće, po mogućnosti dnevno, pričešćuje, da aktivno sudjeluje u euharistijskoj žrtvi, da adorira pred svetohraništem te da u dubokoj sabranosti obavlja pobožnost Križnoga puta.

  Što je za sv. Benedikta opata bio Subiaco, za sv. Franju Asiškoga Alverna, za sv. Ignacija Lojolskog Manresa, to je na svoj način za slugu Božjega Ivana Merza bila galerija bazilike presv. Srca Isusova u Zagrebu. Ondje je danomice određeno vrijeme proboravio sam sa sobom i sa svojim Gospodinom i Učiteljem. To su bili časovi kad se nesmetano prepuštao kontemplaciji.

  Početnička su očitovanja Ivanove kontemplacije sustavnim i upornim nastojanjem, ustrajnim radom i oštrom borbom bila stečena, a u završnoj fazi, kako se meni čini, poprimiše karakter ulivenosti.

  Zadivljuje nas i upravo zapanjuje Ivanova oštra tjelesna pokora i unutrašnje mrtvenje pojedinih duševnih manifestacija, kao što su: radoznalost, težnja za znanjem, isticanje vlastitoga JA, besplodno maštanje, sanjarenje itd. Najbolji uvid u njegov cjelokupni pokornički život pružaju nam njegove brojne odluke što ih je napose stvarao prigodom duhovnih vježbi, a smatrao ih je svojim »pravilom života«. Evo kratka izbora iz tih odluka (donosimo samo one najznačajnije):

  1) na sasvim tvrdom ležati; — 2) izjutra ništa ne jesti; — 3) u petak osjećati glad; — 4) samo ručati i večerati; — 5) jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti i ne piti; — 6) o svojoj boli nikada ne govoriti; — 7) ići u neugodne situacije; — 8) katkada si svojevoljno zadavati bol; — 9) vlastitu bol blagoslivljati; — 10) ustajati ljeti u 4, a zimi u 5 sati; — 11) što savršenije vršiti staleške dužnosti — kao pokoru; — 12) kod svakog obroka načiniti kakvu pokoru za spas duša.

  Svojoj tjelesnoj pokori  Ivan je postavio određene ciljeve. Išao je za tim:

  – da obuzda požudu tijela, upokori strasti i tako izgradi krepost sv. čistoće;

  – da stekne jaku volju i izgradi čvrst kršćanski karakter;

  – da što više osigura svoje vječno spasenje, nasljedujući primjer sv. Pavla (usp. 1 Kor 9, 27);

  – da tako sudjeluje u trpljenju Crkve i »dopunjuje ono što nedostaje mukama Kristovim« (usp. Kol 1, 24);

  – da napokon tako ostvari što veću sličnost s propetim Isusom Kristom.

6. Izvori milosne snage

  Molitva, sakramenti i liturgija tri su izvora iz kojih je Ivan crpao obilnu milosnu snagu. Bez toga on ne bi bio ono što jest i ne bi ostvario onaj stupanj kršćanskog savršenstva na kojem se našao u času svoga preseljenja u vječnost.

  a) Ivanov je molitveni život bio vrlo bogat. Mnogo je i pobožno molio. Molitvom je neprestano pothranjivao svoj milosni život. Molio je usmene molitve, razmatrao je i prepuštao se kontemplaciji. U njegovu su repertoaru usmenih molitava središnje mjesto zauzimali: ondašnji svećenički časoslov — brevijar i Gospina krunica. Nakon hodočašća u Lurd u Gospinu se  krunicu upravo zaljubio te je u posljednjim godinama života, kad je razvijao najživlji apostolat, običavao manje-više redovito svaki dan izmoliti svih petnaest otajstava. — Da bi se što više suobličio Kristu raspetome, redovito je, ako mu je to bilo moguće, obavljao pobožnost Križnog puta. A da bi što dublje prodro u milosno carstvo evanđeoskog života i da bi što intimnije živio s Crkvom, danomice je razmatrao. Predmete svojih razmatranja uzimao je iz Rimskoga misala. Njegovo je vanjsko držanje u vrijeme molitve pokazivalo da je bio maksimalno sabran i duboko pobožan, tj. da mu je molitva bila protkana vjerom, ufanjem i ljubavlju. To mu nije bilo teško ostvarivati, jer je trajno nastojao živjeti u Božjoj nazočnosti.

  b) U mladenačkim godinama ispovijedao se povremeno, kako su to zahtijevale potrebe njegove duše. A kad je već dosegao punu duhovnu zrelost, ispovijedao se svaki tjedan kod redovitog ispovjednika. Da bi taj sakramenat primao sa što većom duhovnom koristi, svakog je dana redovito obavljao i općenito i posebno ispitivanje savjesti. Tim je ispitivanjima posvećivao 5 minuta, kako je svojevremeno obećao i odlučio.

  c) Za Ivanovu je duhovnost, nema sumnje, bilo najznačajnije njegovo živo nastojanje da na najsuptilniji i najintimniji način živi s Crkvom po sv. liturgiji. On je bio naš prvi svetovnjak koji je s misalom u rukama pratio euharistijsku žrtvu. On nije »molio pod misom«, kako su to u ono doba običavali činiti ostali vjernici, nego je »molio misu«. Merz nije samo »bio kod mise«, nego je u njoj najaktivnije sudjelovao. Za to je nastojao pridobiti i uputiti i druge, a napose svoje učenike i članove Katoličke akcije, svoje drage »Orlove« i »Orlice«.

  Svetu je pričest redovito primao u misi, a doživljavao ju je na svoj specifičan način. Kad bi se pričestio, zahvatilo bi ga posebno raspoloženje, koje je, kako mi se čini, imalo mističan karakter. Tada bi ga posvema obuzeli pobožni osjećaji, kojima zbog njihova intenziteta nije mogao odolijevati. (Usp. Dn, 27. XII. 1915.) Jedno takvo raspoloženje u svom je Dnevniku prikazao ovako: »Bože, Bože, koliko te ljubim, koliko ti zahvaljujem što mi sada dušu ispunjaš čudesnom, punom slašću. Kako se moja duša diže, kako leti k tebi. Htjela bi da nadčovječjom snagom razbije ova prsa i ode gore i da se s tobom vječno sjedini.«

7. Povezanost kontemplacije i apostolata

  Već smo nešto rekli o Ivanovim sklonostima prema kontemplaciji, ali tome treba dodati još nešto, naime da je njegov mnogostruki i plodni apostolat bio najtješnje povezan s njegovom kontemplacijom. Kontemplacija je bila izvorom njegove posvemašnje predanosti apostolatu i njegove apostolske revnosti. Sretnici koji su imali prilike gledati ga i slušati mogli su bez teškoće zaključiti da je njegov apostolat bio i zahtjev i plod kontemplacije.

  Premalo je, reknemo li da je Ivan bio samo tijesno povezan s Bogom, jer je on bio pun Boga te i njemu dobro pristaje onaj uzvišeni nadimak sv. Ignacija mučenika, a to je »Theophoros« — Bogonosac. Ivan je cijelim svojim životom Boga neprestano propovijedao i braći ljudima ga uvijek donosio.

  Iz Ivanove se kontemplacije rodila ideja o novim oblicima i o novim putovima evanđeoskog savršenstva. Nastojao je, naime, pronaći put i način kako bi se usred svijeta i u svjetovnom odijelu, neovisno o tradi­cionalnim redovničkim ustanovama, moglo živjeti prema evanđeoskim načelima i obdržavati evanđeoski savjeti. Svojim je idejama i sugestijama kod nas na neki način bio pretečom onog oblika i načina evanđeoskog života što ga danas predstavljaju tzv. sekularni instituti.

  Velika Ivanova sklonost prema kontemplaciji u njegovoj duši podržava i razvija velike simpatije prema redovničkom životu uopće, a prema monaškome napose. O tom čitamo u Dnevniku: »Jedino asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda podaje zadovoljstvo; drugo, čini mi se, ne.« (Dn, 22. X. 1916.)

  Čini se da je s Ivanovom kontemplacijom povezan i jedan značajan slučaj proročanske vidovitosti. Trinaest je godina unaprijed pretkazao svoju preranu smrt. Evo njegovih riječi iz Dnevnika: »Mislim na roditelje. (…) Gledam kako mama i tata, već stari, dolaze na moj grob i plaču.« (Dn, 24. IV. 1915.) Nisam se više namjerio ni na jedan slučaj te vrste. A zbog toga ovo što sam naveo ništa ne gubi na svojoj snazi i značenju.

  Još je nešto u njegovu duhovnom životu vrlo naglašeno. Kroz cijeli se, naime, Dnevnik provlači kao posebno istaknuta misao »mysterium Crucis«, a s tim je u vezi i Ivanovo nadnaravno gledanje na vrijednost i smisao patnje i bola u čovjekovu životu. U sebi osjeća neodoljivu težnju za Bogom. U tom je pogledu samome sebi nepoznanica. Neke pojave u svojoj duši i njezine neobične nadnaravne težnje u svom Dnevniku prikazuje riječima: »Zašto u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s onim Najvećim? Zašto neka nadnaravna sila uvijek govori: Posti, ne jedi previše…!« (Dn, 18. VI. 1917.)

8. Kult Gospe i svetaca

  U Ivanovu je milosnom životu vrlo naglašen kult presv. Bogorodice i svetaca.

  Gospu štuje i zaziva već u prvim počecima svojih sustavnih nastojanja oko duhovnog života i rasta. Nekako je ubrzo nakon mature zapisao ovu svoju doista spontanu molitvu, koju upravlja Gospi: »Majko moja dobra, Najveća, molim te napuni moju dušu lijepim osjećajima, plemenitim mislima; uvijek mi označi pravi put, i ako mi bude teško ga slijediti.« (Dn, 14. XII. 1914.)

  Hodočašćenje u Lurd u njegovoj je duši ostavilo dubok trag. Onamo je hodočastio da bi po Gospinu zagovoru izmolio zdravlje svojih bolesnih očiju. Uz ostalo je ondje doživio vjeru na opipljiv način i još je više uzljubio presv. Djevicu.

  Budući da je u Lurdu kult Majke Božje najtješnje povezan s kultom presv. Euharistije, zato su ta dva kulta i u njegovu životu bila najtješnje povezana i neodoljiva. Euharistija i Marija su u njegovu vjerničkom srcu zauzimale posebno, središnje mjesto.

  I štovanje svetaca bilo je u njegovu životu i djelovanju vrlo naglašeno. Tako i taj kult u njegovu duhovnom liku predstavlja vrlo značajnu crtu. Spomenimo zato samo one najistaknutije svece koji su snagom svoje svetosti i izvornošću svoje nauke za nj predstavljali auktoritete prvoga reda. Sv. Ivan apostol i evanđelist, sv. Ignacije Lojolski, sv. Franjo Asiški i sv. Ivana Arška predstavljaju najuži krug svetačkih likova i uzora koji su svojom gigantskom pojavom na nj izvršili vrlo snažan utjecaj.

  Sveci su mu bili sigurni i pouzdani vodiči na putu evanđeoske savršenosti. Taj je momenat u njegovu odnosu prema svecima daleko više naglašen nego što je naglašeno zazivanje njihove zagovorne moći u različitim zgodama i nezgodama života. Štujući svece kao uzore evanđeoskog života, i sam je vjerno surađivao s milošću i postao uzorom sveta i pravedna života. Neodoljivim mirisom svojih evanđeoskih kreposti povlači za sobom mnoge i mnoge da ga nasljeduju.

9. Posve nadnaravno orijentiran

  Milosni život sluge Božjega Ivana Merza tako je bogat i dubok da ga nije moguće cjelovito prikazati u svim njegovim pojedinostima, što bi inače zahtijevao duhovni portret čovjeka kojem je u novijoj povijesti naše domaće Crkve osigurano tako značajno mjesto. Ovo je, prema tome, samo skica za takav portret, načinjena prema sjećanju i doživljenim utiscima što sam ih stekao promatrajući ga živa i pomno čitajući njegovu pisanu ostavštinu. Iako veći dio njegovih spisa nije s formalne strane posve izrađen i dotjeran, ipak nam sav taj materijal i svojom nedovršenošću i nedorečenošću pruža posve dostatno i autentično svjedočanstvo o toj najintimnijoj strani njegove osobe, tj. o njegovu odnosu prema Bogu, prema Crkvi i prema bližnjemu.

  Ivan se bavio najrazličitijim problemima s različitih područja ljudskoga života i djelovanja, kao što su: duhovni život, liturgija, kršćanski odgoj, sociologija, umjetnost, politika itd. Svi predmeti kojima se bavio i koje je obrađivao bilo u svojim predavanjima, bilo u člancima, pokazuju njegovu posvemašnju nadnaravnu orijentaciju i njegovu, na evanđeoskim načelima izgrađenu, moralnu osobnost. U njega je sve bilo određeno i jasno, u svemu je bio načelan, odlučan i radikalan.

  Premda se u njegovim spisima nisam nigdje namjerio na inače poznatu duhovnu parolu »Quod aeternum non est, nihil est«, ipak sam u svakoj njegovoj rečenici doživio i osjetio njegovo čvrsto nadnaravno usmjerenje.

  Zaustavimo se samo kod umjetnosti u najširem smislu. Ona je za Ivana u vrijeme njegova studija predstavljala njegovu omiljenu i glavnu preokupaciju. I na tom je području nastojao biti posve neovisan i trudio se da u svakom pojedinom slučaju ima vlastit stav i da stvori posve samostalan sud. U tom je slučaju vrlo značajan njegov odlučan stav prema poznatoj krilatici francuskog teoretičara umjetnosti Teofila Gautiera s obzirom na slobodu umjetničkoga stvaranja koja glasi: »L’ art pour l’ art!« Ivan tu krilaticu osuđuje i odlučno zbacuje jer je u suprotnosti s kršćanskim gledanjem na umjetnost i na umjetničko stvaranje. Razmišljajući o umjetnosti i umjetničkom stvaranju, naglasio je kako i umjetnost mora čovjeku pružati neku određenu korist. U svom se Dnevniku izražava sasvim konkretno pa naglašava da i umjetnost može i mora služiti religiji. O tome je napisao: »I umjetnost mora imati svoju svrhu, kao što je užitak u ljepoti, skladu i drugome. Nadalje može biti službenica religije u širokom smislu riječi. ’L’ art pour l’ art’ — sama priroda veli — jest glupost. Ta što je u prirodi bez svrhe? I obratno.« (Dn, 6. IV. 1916.)

  I umjetnost mora čovjeku biti korisna, a nipošto mu ni u kojem pogledu ne smije biti štetna, a napose kad se radi o pitanjima vjere i morala.

  Ivanov je vjerski radikalizam i načelan stav prema religiji došao do posebna izražaja u paroli koju je izrazio latinskim jezikom: »Aut catholicus, aut nihil!« — Za slugu Božjega smo samo toliko katolici koliko smo odani i poslušni papi. Zato hrvatskim katoličkim »Orlicama« napose naglašava da moraju biti »filiae Petri«, tj. treba da do skrajnosti budu odane i poslušne zakonitom nasljedniku sv. Petra — rimskom biskupu, papi.

  Evanđeoska se duhovnost i posvemašnja nadnaravna orijentacija Ivana Merza na poseban način odrazila u opširnoj teološkoj studiji koja je ostala u rukopisu, a ima naslov »Ljudsko tijelo i tjelesni odgoj u svjetlu Katoličke Crkve«. U toj studiji, među ostalim, svestrano prikazuje smisao i svrhu tjelesnoga odgoja i tjelovježbe u katoličkom »Orlu« te sve postavlja na teološke temelje. Naglašava veliku važnost tjelovježbe i športa za cjelovitost katoličkog odgoja mladeži. U taj odgoj nastoji unijeti i duboko uvriježiti Euharistiju i euharistijski život uopće. To je imao biti svojevrstan priručnik i praktičan savjetnik za solidno vođenje duhovnoga života višega stupnja i stila u ondašnjim orlovskim organizacijama. To isto njegovo nastojanje naglašeno je i u nacrtu obreda za svečano primanje novih članica u zajedništvo hrvatskih katoličkih »Orlica«. Osim toga za potpunost katoličkog odgoja naglašava prijeku potrebu stoljećima prokušane kršćanske askeze.

10. Osnovne značajke duhovnosti Ivana Merza

  Duhovnost je sluge Božjega Ivana Merza utemeljena na nepromjenljivima, vječnim evanđeoskim načelima. On je bio posve prožet i prodahnut Evanđeljem. Izvrsno ga je poznavao, najdosljednije ga je u svom životu ostvarivao. Za njega su Isusove riječi bile upravo ono što je Isus i htio da budu — bile su »duh i život« (Iv 6, 64). Zato njegova duhovnost ima prije svega evanđeosko obilježje.

  Drugi, najizdašniji izvor njegova milosnoga života bila je Euharistija kao žrtva i kao sakramenat. Dnevno sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi i u euharistijskoj gozbi njegovu je duhovnom liku utisnulo euharistijsko-liturgijski značaj.

    Slikovita karakteristika kojom je Krist Gospodin odlikovao svoga preteču sv. Ivana Krstitelja kad je za nj rekao da je  »svjetiljka koja gori i svijetli« (Iv 5, 35), može se u cijelosti primijeniti i na Ivana Merza. Trošila ga je i upravo izjedala revnost za širenje i obnavljanje kraljevstva Božjega na ovome svijetu, a napose u hrvatskom narodu, pa tako njegova duhovnost na sebi nosi izrazit apostolski značaj.

  Kako je po vrlo bujnom liturgijskom životu cijelim svojim bićem sudjelovao u životu zemaljske Crkve — s njom je živio i osjećao, za nju je radio i žrtvovao se, s njom se neprestano uzdizao i usavršavao — tako se neprestano u svakom pogledu osposobljavao i pripravljao da bude »živi, izabrani kamen« (1 Pt 2, 5) i nebeske Crkve koju sv. Ivan apostol u svom Otkrivenju slikovito i plastično prikazuje kao novi sveti grad Jeruzalem (usp. Otk 21, 10) što ga Gospodin već sada u vremenu izgrađuje svome božanskom veličanstvu. Zato duhovnost Ivana Merza ima i naglašeno eklezijalno značenje.

  Osim milosti koja je neprestano izgrađivala i povećavala Ivanovu osobnu svetost on je od Duha Svetoga primio i cijeli niz milosnih darova ili karizmi. On je te brojne milosne darove najvjernije upotrijebio za neprestani rast i usavršavanje otajstvenoga Tijela Kristova — sv. Crkve. Zato njegova duhovnost ima i karizmatički karakter.

  Uloga je bl. Djevice Marije u Ivanovu duhovnom životu toliko naglašena te sa sigurnošću možemo ustvrditi i slikovito se pjesnički izraziti da je Marija bila srce Ivanova srca, pa tako njegova duhovnost ima i izrazit marijanski karakter.

*

  Sluga Božji Ivan Merz je svojom svestranom usklađenom pojavom i cijelim svojim životom u opakom i bezbožnom svijetu u punom smislu riječi bio evanđeoski kvasac (usp. Mt 13, 33). Svojom svestranom kršćanskom izgrađenošću i snagom ostvarene svetosti neodoljivo je djelovao i preobražavao sredinu u kojoj je živio i na jedinstven način u njoj apostolski djelovao.

  Kao svjestan katolički laik nastojao je svim svojim snagama i sposobnostima vjerno vršiti svoje svećeničko poslanje na ovome svijetu što ga je primio po sakramentu sv. krštenja i po njemu postao dionikom kraljevskoga ili općeg svećeništva (usp. 1 Pt 2, 9; LG 10). Kao takav upravo je najidealnije izvršio ono što je II. vatikanski koncil označio kao nezaobilazan zadatak svakog nosioca »općeg svećeništva«. Koncil je to izrazio riječima: »Neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i hvaleći Boga, prikazuju sebe kao živu, svetu, Bogu ugodnu žrtvu; neka po svoj zemlji svjedoče za Krista i neka opravdavaju svoju nadu u vječni život pred onima koji to traže.« (LG 10,  1)

    Najviši domet nastojanja, napora, rada i borba ovoga sluge Božjega ipak predstavlja ono što je unio i u svoj »duhovni testament«, kad je na samoga sebe primijenio riječi sv. Pavla: »Za mene je život Krist, a smrt dobitak.« (Fil 1, 21) Njegov je kršćanski život bio život velikih i neprestanih žrtava i trpljenja; svjesno je išao za tim da sav svoj život i djelovanje najtješnje poveže s misterijem muke i križa Kristova. »Mysterium Crucis« je najdublje utkan u svetački lik Ivana Merza. Uvjereni smo da je, primajući vjerno Božju milost i surađujući s njome, ostvario onaj stupanj svetosti za koji ga je Božja ljubav i mudrost predvidjela. Zato je i on punim pravom mogao o sebi reći: »S KRISTOM SAM RAZAPET NA KRIŽ. I NE ŽIVIM VIŠE JA, NEGO KRIST ŽIVI U MENI!« (Gal 2, 19).

BASIC ASPECTS OF IVAN MERZ’S, GOD’S SERVANT, SPIRITUALITY

Summary

  This review is the result of intense reading of the original writings of Ivan Merz, God’s Servant.

  Merz lead a systematic spiritual life since his secondary school days. He aimed persistently at the highest degree of evangelic perfection possible, as witnessed by his DIARY. — Despite of the unfavourable circumstances in which he had been living and in which his personality had been developing, Ivan had been methodially widening his knowledge of religion thus growing in grace and virtue. He always paid special care to chastity and in the end he took his vows to live in celibacy the remainder of his life. — In the course of time he achieved a high degree of contemplation. Ivan lead a life filled with prayer, the soul of which was the Eucharistic Sacrifice. He excercised self-denial and extensive bodily mortification. — Contemplation was the base and source of Ivan’s redundant apostolate. He loved the Blessed Virgin Mary with childlike affection, ardently propagated her cult, paying due honour to the saints and imitating their virtues. His energy and abundant abilities, Ivan Merz devoted all to apostolic work with youth. He wrote for them and talked to them extensively and he set an example for them in every field with his irreproachable evangelic life.

  The spirituality of Ivan Merz had a very emphatic significance. It was evangelic, eucharistic, liturgic, apostolic, ecclesial and charismatic.


CRKVA I NJEZINA HIJERARHIJA U ŽIVOTU I RADU IVANA MERZA

Josip KRIBL, «Crkva i njezina hijerarhija u životu i radu Ivana Merza», Obnovljeni Život, Zagreb, 34/1979., br. 4, str. 308-322

Josip Kribl

  Svoj odnos prema Crkvi dr Ivan Merz je ponajbolje izrazio odgovorom na pitanje: »Zašto ljubim Katoličku Crkvu i Sv. Oca Papu?« — »Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenoga Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Sv. Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svoga!«[1]

  Naglasimo da su to, vjerojatno, manje izražajne riječi od onoga što je u svom odnosu prema Crkvi Ivan proživljavao.

  I u našem vremenu, veoma spremnom za kritiku tih i takvih odnosa, Lumen gentium snagom nauke opće Crkve naglašuje: »Svjetlo naroda je Krist i zato ovaj Sabor, sabran u Duhu Svetomu, žarko želi da njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude navješćujući Evanđelje svakome stvoru (usp. Mk 16, 15).«[2] I na drugom mjestu: »Krist, jedini Posrednik, ustanovio je na ovoj zemlji i neprestano uzdržava svoju Crkvu, zajednicu vjere, ufanja i ljubavi, kao vidljivi organizam, po kojemu na sve razlijeva istinu i milost.«[3]

  Za drugi dio Ivanova odgovora jednako tako imamo riječi iz Lumen gentium: »Ovaj sveti Sabor, idući stopama Prvog vatikanskog koncila, zajedno s njime uči i izjavljuje da je Isus Krist, vječni Pastir, sagradio svoju Crkvu poslavši apostole, kako je i sam bio poslan od Oca (usp. Iv 20, 21); i htio je da njihovi nasljednici, tj. biskupi, budu u njegovoj Crkvi pastiri do konca vjekova. Da pak episkopat bude jedan i nerazdijeljen, postavio je na čelo ostalim apostolima blaženoga Petra i u njemu je ustanovio trajno vidljivo počelo i temelj jedinstva vjere i zajednice. Tu nauku o ustanovljenju, trajnosti, značenju i naravi svetog primata Rimskog biskupa i o njegovom nezabludivom učiteljstvu, Sveti Sabor ponovno nalaže svim vjernicima čvrsto vjerovati… «[4]

    Ivanov odnos prema Crkvi i Papi je aksiom njegovog dubokog proživljavanja kršćanstva, vjere u Crkvi kao velebnom odrazu samog neizmjernog Krista.[5] Osnovni misterij ljudskog preobražaja, koji naviješta Evanđelje, Ivan promatra kroz misao o Crkvi: »Svi znamo da je Crkva katolička Mistično tijelo Kristovo. Krist je glava, a mi smo njegovi udovi. Kao što je Glava na križu umrla, tako po svetom krštenju i udovi Mističnog tijela umiru. Isto će tako članovi toga Mističnoga tijela s Kristom uskrsnuti. Krist će tada biti središte svega: mjesto sunca i mjeseca sjat će sunce Kristova tijela i svjetlost ovoga tijela razlijevat će se na uskrsla ljudska tjelesa. Konačna svrha ljudi jest, da dođu u Kraljevstvo Kristovo. Jedino po Crkvi doći će u nj i postići svoju konačnu svrhu. Slijedi, dakle, da sve u svijetu, sav svjetovni poredak mora služiti da ljudi, pripojeni Crkvi i tako Kristu, uskrsnu na vječnost.«[6]

    Ivan je u svjetlu vječnosti imao pred očima onu: Quidquid agis, prudenter agas et respice finem! Crkvu ne doživljava izvanjski: kao neku organizaciju ili društvo vjernika. Danas bismo više naglasili zajednicu.[7] Ne, on ponire daleko dublje. U njoj doživljava sa svetim Pavlom Krista. Susreće ga, mistično ga shvaća i osjeća. S njim živi. To hoće i izraziti njegova misao: »Po svojoj Crkvi Krist nastavlja svoj život među ljudima.«[8]

  Snaga Kristova Duha uprisutnjuje samoga Krista u Crkvi, u nama i upravo to izražava Ivanova misao: »Po uskrsnuću nam je Krist vratio naša prava na božanski život, a o Duhovima nam daje Duha koji oživljuje.«[9] Taj je osobito izražen u simbolima i djelima liturgije, koja odaje Bogu na savršen način onu čast koja mu pripada kao začetniku svega.

    Ivan će reći da je Crkva savršeno društvo, Kristova Zaručnica, koja vodi ljude u vječni život. Sva djela i zalaganja na području kulture (slikarstvo, kiparstvo, graditeljstvo, glazba, književnost) imaju samo to značenje da čovjeka upozore na ovaj život koji dobiva svoju vrijednost u vječnoj sreći, u potpunom susretu s Bogom.

  Ivan pri tom nije naivan pa da ne bi vidio nedostatke članova Crkve. On to vidi i zna, ali govori o Crkvi koja je imala, i sada ima ponajviše mogućnosti da čovjeka učini sretnim, i to zbog toga što u sebi nosi božanski Život i može ga prelijevati u svaku ljudsku zajednicu, u svakog čovjeka. Stoga svatko tko se povezuje s Crkvom u susretaju božanskog života postaje dionikom tog života.[10]

  Njegov osobni i praktični stav u okviru tih misli nije samo izgradnja samog sebe, već davanje sebe u osobnom kontaktu — osobito njemu dragih Orlova — u susretu s ljudima kojima će svjedočiti Krista, koji ga izgrađuje unutar svoje Crkve, pa onda osobito tiskom koji će nositi tu hranu Crkve, taj božanski život snagom svoga prenošenja.

Rimska Crkva

  Dok Ivan govori o Crkvi, njemu je jasno, pa i onima kojima prenosi svoje misli, da se radi o Rimskoj Crkvi, kojom upravlja rimski biskup, papa. Ta Crkva njega privlači i oduševljava i u njoj nalazi ostvarenu istinu Mističnog tijela Kristova. Rimski biskup, papa nosi hijerarhijsko uređenje Crkve, u kojem se pokazuje stožer, vrhunac i snaga, u kojoj blista sva ljepota njezina poslanja. Uz Rimsku Crkvu evocirat će Ivan misao Creda: Credo in unam sanctam catholicam et apostolicam Ecclesiam, koju je poslije svoga uskrsnuća Spasitelj predao Petru da je vodi (Iv 21, 17), povjerio je njemu i ostalim apostolima da je šire i njome upravljaju (Mt 28, 18 i dalje) i postavio je zauvijek kao stup i tvrđu istine (Tim 3, 15).[11] Tu će on Crkvu kao jedinstvenu doživljavati i na izvanjski način, kao kod lurdskih procesija i manifestacija, gdje mnoštvo naroda najrazličitijih narodnosti pjeva Credo in unam sanctam… ili kad on s ushićenjem opisuje svoje doživljaje u vječnom Rimu, svu onu zbilju povezanu s proslavom Svete godine (1925.). Ivan se sav utopio u događaje koji veličanstveno predstavljaju divot-Rimsku Crkvu. U pjesničkom zanosu Ivan doživljava zbilju Crkve, kojoj su na čelu Petar i njegovi nasljednici: »Da, kada dođete u Rim, kad vidite misijsku izložbu i hodočasnike s različitih kontinenata, tada osjetite posve jasno urnebesnu aktivnost Rimske Crkve, majke svih crkava svijeta. Osjećate da kroz rimskog biskupa i rimsku biskupiju teku mlazovi izvanrednih energija. Kad, ste u Rimu, to vam se čini da se nalazite u orijaškoj, dosad nevidljivoj električnoj centrali, čiji se kotači sveudilj vrte i koja u sav svijet šalje energije — velike i ćudoredne obnove. U Rimu imate intuiciju, osjećaj da je Crkva perpetuum mobile ili, bolje je reći, da neka nevidljiva sila trajno pokreće taj divski stroj. Imate intuiciju, da sve na svijetu može propasti, da narodi i države, župe i mnoge biskupije i carevine mogu iščeznuti sa lica zemlje a da će rimska biskupija unatoč bura i oluja ostati neozlijeđena. Imate živ osjećaj da je sve krhko i nestalno… ali da se papina ladica bez bojazni njiše jer je usidrena na nepokolebivoj Petrovoj stijeni.«[12]

  Te su misli samo pjesničko parafraziranje riječi koje je izgovorio Učitelj iz krajeva Cezareje Filipove: »I ja tebi kažem: Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata je paklena neće nadvladati.«[13] Taj isti Učitelj, Krist, obećano je potvrdio na Tiberijadskom jezeru nakon ispita Petrove savjesti, ispita koji je bio prožet pitanjem: »Petre, ljubiš li me?« I to po tri puta, da mu Isus onda kaže: »Pasi janjce moje… pasi janjce moje… pasi ovce moje… «[14]

  Ivan je pisao mnogo o Rimskoj Crkvi, a sve je to činio razmišljajući o sadržaju njezina poslanja, koje poziva na jedinstvo svih Crkava i svih vjernika tih Crkava, za što je imala i odigrala silno značajnu ulogu Katolička akcija Ivanova vremena, koja je crpla svoju pouku i snagu iz pastirskih pisama Petrovih nasljednika. Ivan je davao naglasak za odnos prema Rimskoj Crkvi katolicima u hrvatskom narodu.

  Kamo sreće da je kakav snažan duh kojeg hrvatskog katoličkog intelektualca laika sinuo u postkoncilsko vrijeme na obzorju Katoličke Crkve među Hrvatima! Možda bi uspio spriječiti poslije Koncila ono, što ne mogoše ni teolozi i biskupi, a što je per partes poljuljavalo i poljuljava čitavu Crkvu.

  Rimska Crkva i njezin papa na čelu svih pravovjernih bio je ideal koji je Ivan naučio studirajući papinske dokumente s obzirom na Katoličku akciju. Tim se Ivan hranio i tim je hranio druge, da svi budu zdravi u svom katoličkom shvaćanju, propovijedanju i djelovanju.[15] Upravo je zato i vodio »Orlove« u Rim, koji su u zajednici s katoličkom mladeži, s omladinom gotovo iz čitavog svijeta, pripadnicima Katoličke akcije, doživljavali, kako je Ivan znao reći, »jedno srce i jednu dušu«, koja je bila garancija Kristova mira u Kraljevstvu Kristovu!

  Jedan Ivanov znanac pribilježio je sadržaj te proživljene zbilje: »Rim je bio cilj naših sanja. On (Ivan) nam ga je učinio još većim, jer nas je upoznao s našim Rimom. Onim Rimom, gdje je Koloseum slavan zbog krvi mučenika, gdje je sva veličina starine u katakombama i tamnici poglavice apostola, a sva veličina sadašnjice u starcu u bijeloj togi, koji sada slobodan prebiva na jednom od sedam vrhunaca. A kada je naša sredina dala jednoga, koji je gledao očima Prvosvećenika i kucao srcem njegovim, onda sva naša zajednica može biti ponosna i svaka njegova misao mora biti naša i njegova slava, slava naša.«[16]

Angažiranje u Crkvi

  Ivanovo angažiranje u Crkvi ne proizlazi iz nekih emocionalnih razloga. Najdominantniju ulogu igra istinitost Crkve i njegovo uvjerenje u tu istinitost. Crkva posjeduje ne samo naravnu istinu, ta i nije toliko važna u čitavom njegovu djelovanju, već Crkva posjeduje nadnaravnu istinu, posjeduje istinitog Boga pa zbog toga i može davati istinite smjernice kojih se valja držati. U tom smislu je pisao i Hrvatskom sokolu, omladinskoj organizaciji liberalne orijentacije: »I Hrv. Sokoli neka budu uvjereni da je jedino Katolička Crkva luka istine i tvrđa spasa narodu hrvatskome; ako od nje ne zatraže pomoć, uzalud će je tražiti.«[17] Gledajući na situaciju u svoje vrijeme kod nas, Ivan će pod impresijom lurdske zbilje čudesnih ozdravljenja pisati odlutalim starokatolicima, a osobito otpalim katoličkim svećenicima. On bilježi: »Iz Lourdesa sam poslao starokatoličkom biskupu Nikoli Kalođeri sliku ozdravljenice Parizot, kako sjedi u liječničkom uredu okružena mnogim liječnicima, ne bi li mu ona pokazala da je Crkva rimokatolička jedina prava Crkva Božja.«[18] Poslužimo se još jednim tekstom iz lurdskog sadržaja, koji po Ivanu pokazuje istinitost: »I tako se u Lurdu još i dan-danas dešavaju prava čudesa… A mnogi i mnogi ljudi, koji su izgubili vjeru ili kojima je vjera ohladnjela, ponovno počinju vjerovati u svetu Crkvu i živjeti po njezinim zakonima. Vraćaju se kući u svoja sela i gradove duboko uvjereni, da Tvorac svijeta i lurdski čudotvorac zarobljen kraljuje u svetohraništu svake katoličke crkve i božanskom ljubavlju izgara za ljudskim dušama s kojima se želi često i dnevno sjediniti… I sva se ta čudesa dešavaju u krilu Katoličke Crkve, pod paskom katoličkog svećenstva i katoličkih biskupa koji puni ljubavi gledaju u Sv. Ocu Papi vidljivoga Krista na zemlji, najvišeg između svih ljudi, svih naroda.«[19]

  Moramo i opet naglasiti: gledanje na Crkvu povezivao je Ivan sa svetim Bogom, a ne s izvanjskim blještavilom Crkve. Nije se dao zavesti, a drugima je pomagao da ne budu zavedeni. Kroz povijest Crkve sve do naših dana znao je izvrsno lučiti blještavilo laži i namještenosti i unutar Crkve od prave istinitosti. Reflektirao je, uzmimo, na vijek Ljudevita XIV. i kritizirao: Taj je vijek sa svim svojim sjajem imao malo kršćanskog u svim svojim službenim predstavnicima, ali je taj vijek imao i svetih ljudi, koji su proživljavali pravo kršćanstvo i tako ga propovijedali. Nad takvom konstatacijom on je uskliknuo: »Divnog li djelovanja Crkve, koja u svakom stoljeću pokazuje čovječanstvu pravi smisao života!«[20] Za njega je istinita Crkva i u ekonomskim pitanjima čuvarica istine, kad naučava i propovijeda pravdu i ljubav. To je poslanje Crkve temeljeno na Duhu Svetom, koji je čuvar Istine, Boga Isusa Krista, koji je htio da njegov Duh pouči Crkvu u svoj Istini![21] To Ivanovo uvjerenje tražilo je od njega, čitave njegove životne orijentacije, dobro poznavanje onoga što Crkva naučava na svim područjima života pod izravnom (stvari vjere i morala) ili neizravnom (društvena i ekonomska pitanja) njezinom domenom. Zato je studirao papinska pisma i biskupske okružnice. Malo je rečeno: Čitao je! On je to studirao. On je to pretvarao u svoj život i taj život svojim radom prenosio drugome. Htio je da svi imaju orijentaciju prema crkvenom propovijedanju Istine, i to ne samo riječju nego i pismima, člancima, raspravama, pismenim uputama. Sve je to bilo ispunjeno kod Ivana — ne ljepotom izražaja, već snagom istine koju je nosio u sebi. Sav je svoj talent upotrijebio za službu istine Crkve, za službu bližnjemu prema Isusovoj: Nisam došao da budem služen, već da služim.21a Ivanov primjer — budući da je bio laik — u njegovo vrijeme, i sada, mnogom je svećeniku i biskupu iskrene savjesti tjerao crvenilo u lice! Orlovi, kojima je posvećivao svu svoju pažnju u odgojnom smislu pripadnika Katoličke Akcije, a jednako tako i Orlice, svi su oni osjetili, doživjeli istinu proživljenog Evanđelja, koje čuva u svoj svojoj istini snaga Duha Božjega unutar Božje Crkve.

  Orlovska organizacija, muške i ženske grane, imala je prema Ivanovim zamislima biti kvasac društvenog preporoda u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, kvasac koji će bujati klicama Božje istine, koja je vođena Crkvom; kvasac koji će pokazati svoje plodove najprije unutar članova Katoličke Crkve u Hrvatskoj, a onda i među onima koji se u to vrijeme nisu smatrali takvima. On je stoga otvoreno pisao: »Bez velikih načela što ih daje Crkva uopće se ne može postaviti društveni poredak na čvrste temelje… niti je moguća obnova ljudskog društva. Stoga, ako želimo uistinu pomoći pri spasavanju suvremenog društva, nećemo usmjeriti svoje oči ni prema državnicima, ni prema političarima, ni prema velikim učenjacima, već jedino prema nepogrešivom Učitelju Istine i Ćudoređa, prema Sv. Ocu Papi i prema onima, kojima je povjerio sam Duh Sveti da ravnaju Božju Crkvu.«22

  U odnosu prema koedukaciji, koja je pod utjecajem liberalnih gledanja već podosta osvajala mlade duše, Ivan je bio odlučan za ono što nalaže Crkva, Učiteljica istine i Majka sa stoljetnim iskustvom. Mnogi su se tome protivili — ne samo liberalci već i katolički protagonisti — imali su svoju savjest! — a ta je polako uvodila degradaciju kršćanskog života, čije plodove, nažalost, gorko kušamo, no Ivan je svima tima glasno rekao: »Recimo hvala Bogu da ima tko da nas za vremena upozori na pogibelji, koje prijete sa svih strana. Ona (Crkva) imade iskustvo od dvije tisuće godina; nju vodi sam Duh Sveti; zašto da slušamo više sebe i svoju pokvarenu okolinu negoli Crkvu Božju? Naše orlovske organizacije imaju zadatak, da pokažu kako su odredbe Crkve mudre i prava blagodat za ljudski rod.«23 Mišljenje kojim se tvrdilo da u Katoličkom pokretu ima niz stvari koje ne spadaju pod vlast Crkve (seniori) Merz je valjano proanalizirao i u jednom članku završio svoje razglabanje ovim riječima: »…Crkva ne daje samo načela (ideologiju) katoličkom pokretu i cijelom katoličkom životu, već ona u taj katolički pokret i život ulazi sa svom snagom svoje kraljevske vlasti (zapovijeda), dajući zakone, odredbe i smjernice kako će se ta duhovna načela provoditi u svim njegovim granama i ograncima, brinući se za izvođenje tih svojih načela, sudeći i kažnjavajući. To je stoga što je Krist Gospodin nerazdruživo povezao u nosiocima crkvenog autoriteta učiteljsku i pastirsku (kraljevsku) vlast.«24 Ivan je stvari studirao i zrelo mislio. Takav njegov pristup svim crkvenim stvarima dobio je kasnije potvrdu, a Drugi vatikanski sabor u Gaudium et spes bilježi: »…Crkva ima cilj koji je spasiteljski i eshatološki, koji se može potpuno postići samo u budućem vijeku. No ona je već tu na zemlji prisutna, sabrana od ljudi, članova zemaljskog grada, koji su pozvani da već tokom povijesti čovječanstva tvore obitelj sinova Božjih, koja treba da neprestano raste do dolaska Gospodinova. Krist je tu obitelj — ujedinjenu, istina, radi nebeskih dobara i njima obdarenu — sazdao i uredio na ovom svijetu kao društvo i opskrbio je prikladnim sredstvima vidljivog i društvenog jedinstva… Crkva idući za svojim spasonosnim ciljem, ne posreduje čovjeku samo božanski život nego odsijeva također, i to na čitavi svijet, svjetlo koje je odraz toga života, osobito time što liječi i uzdiže dostojanstvo ljudske osobe, učvršćuje povezanost ljudskog društva te daje dublji smisao i uzvišenije značenje svakidašnjem čovječjem djelovanju.«25

  Ivan stoji na stanovištu da Crkva ima vlast nad posve duhovnim stvarima, zatim nad duhovno-vremenitim (mješovitim) i napokon nad vremenitim kad imaju duhovne posljedice.26 U tim je pitanjima stav Crkve bitno ostao isti, no ponešto modificiran. Gaudium et spes veli: »…Misija koju je Krist povjerio svojoj Crkvi kao njoj vlastitu, nije ni političkog, ni ekonomskog, ni socijalnog reda: svrha, naime, koju je odredio, religioznog je reda. Ali upravo iz te religiozne misije izviru zadaci, svjetlo i sile koje mogu poslužiti da se ljudska zajednica izgradi i učvrsti po Božjem zakonu.«27

  U zbiljskom stavu koji je Ivan usvajao za sebe i za sve kršćane — bili oni svećenici ili laici — osjećamo poziv na aktivno sudjelovanje u čitavom životu Crkve, prema kome »ne samo da su dužni prožimati svijet kršćanskim duhom nego su također dužni da u svemu, i to usred ljudskog društva, budu Kristovi svjedoci«.28

  Zadnji kriterij i prosuđivanja i djelovanja za Ivana bila je Crkva. Tim stavom se Ivan odupirao racionalizmu, koji je u javni život uvodio i svoje misli i zablude: »Kao katolici zabacujemo racionalizam i hoćemo da našim životom ne vlada samo razum već razum i vjera.«29

  U svim porama ljudskog života mora biti prisutna Crkva svojom brigom za onim ćudorednim i religioznim, odnosno vjerskim, da se tako može lakše izvršiti glavni zadatak čovjeka: proširenje Kraljevstva Božjega na zemlji, a to nije ništa drugo nego istinski susret čovjeka i Boga!

  Da bi čovjek mogao kršćanski djelovati — Merz bi rekao katolički — i biti u visinama duha, neba, dok putuje zemljom, nužan mu je za to katolički odgoj — od početka i u nastavku njegova života: u roditeljskom domu i u školi. Zato je Merz tražio pravo katoličkih škola.

Obrana vjerske, katoličke škole

  Danas su nam veoma akutni problemi srednjih škola pa u tom smislu i povezanog studija. U Merčevo su se vrijeme samo nazirali ti problemi, koji nas danas muče, i to manje u didaktičkom smislu, a više u odgojnom, i to religiozno-moralnom. Ivan je u tom pitanju zastupao važnost i nužnost katoličkih škola. Služio se pri tom stručnom teološkom literaturom, a osobito dokumentima Sv. Stolice te enciklikama Pija IX, Pija X. i Leona XIII. U Ivanovo je vrijeme to shvaćanje u katoličkim krugovima bilo najnormalnije, iako se danas to ponešto drukčije gleda, no ne zbog krivih postavki, već zbog nemogućnosti koje dolaze s drugih strana. Ivan je s obzirom na škole inzistirao:

  1. Roditelji imaju prema katoličkoj nauci prvu dužnost i pravo da se brinu za odgoj  djece i imaju po tome pravo da osnivaju i nadziru škole.

  2. Sve škole u pogledu vjerskog odgoja potpadaju pod Crkvu.

  3. Država ima pravo osnivati škole i od svih nedržavnih škola ima pravo tražiti ono što  zahtijeva opće dobro.

  4. Država koja tvrdi da ona jedina ima pravo podizati škole i da može svojom vlašću  ravnati svim nedržavnim školama, ta država: a) krnji prava roditelja, b) krnji  naravno pravo svake privatne osobe da naučava i c) nanosi silnu štetu.

  5. U nižim (pučkim i srednjim školama) vjerska je obuka i vjerski odgoj najpotrebnija  stvar.

  6. Treba zabaciti tzv. laičke škole.

  7. Treba zabaciti tzv. simultane, tj. mješovite škole (interkonfesionalne).

  8. Katolici se mogu, a često puta i moraju opirati nepravednim zahtjevima države. To  se pravilo odnosi i na školstvo.

  9. Katolici mogu odobriti samo konfesionalne škole (katoličke).30

  Te svoje miisli, crpljene iz dokumenata Sv. Stolice i enciklika o odgoju i školstvu, Merz je potkrijepio instrukcijama naših biskupa o katoličkom odgoju pa je zaključio: »Ove smjernice naših biskupa za sve su katolike zapovijed. Naša je dužnost da posvuda narod uputimo u stajalište naših biskupa i da ga poučimo poglavito o pravu i dužnosti roditelja da djecu šalju u katoličke škole.«31 Ivan se veoma lako snalazio u crkvenom mišljenju, i to ne samo zbog toga što je pratio enciklike papa, što je studirao poruke i pouke biskupa već i zbog toga što je dobro prostudirao kršćansku filozofiju i katoličku teologiju. Tako potkovan bio je čak u crkvenoj glazbi i crkven i dosljedan. Branio je uvijek ono što je misaono doživljajno odgajalo finoću kršćanina-katolika.32

Crkva pomaže čovjeku

  Gaudium et spes bilježi: »Crkva, kojoj je povjereno da objavi misterij Boga, koji je konačna svrha čovjekova, otkriva ujedno čovjeku smisao njegove vlastite egzistencije, tj. najbolju istinu o čovjeku. Crkva dobro zna da samo Bog, kome ona služi, odgovara najdubljim željama ljudskog srca, koje nikada ne mogu potpuno zasititi zemaljska dobra.«33

  Ta se misao ostvaruje preko dnevnog izvršavanja dužnosti, hodom koji prolazi kroz ovaj svijet pojedinaca i zajednice, Ivan je htio svojim generacijama i suvremenicima doviknuti: i konačno, i prolazno, i sadašnje ostvaruje se samo pomoću Crkve. Život s Crkvom osigurava duhovni napredak pojedinca, ali i cijelog hrvatskog naroda i napokon cijelog čovječanstva. Njemu je jasna misao koju je napisao o tisuć-godišnjici hrvatskog kraljevstva: »…Hrvatski se narod odnjihao u krilu svete Crkve katoličke i od nje dobio mnoštvo duhovnih i vremenitih dobara.«34 Pa onda: »Udes je hrvatskog naroda bio nerazdruživo spojen s udesom Crkve katoličke; zatajiti taj blagotvorni utjecaj Crkve na sav razvoj naroda bilo bi djelo najveće nezahvalnosti… Svaki pravi Hrvat mora biti duboko uvjeren da će koristiti svome narodu samo onda ako bude narod odgajao u pravom katoličkom duhu.«35 Kada gledamo u Orlovstvo kao katoličku organizaciju, veli Merz, doviknuo bi čitavoj omladini: »Katolička vjera je bila vjera tvojih otaca; njoj cijeli hrvatski narod ima zahvaliti svoju slavnu prošlost. Želiš li da u ovo sudbonosno doba hrvatski narod ponovno ojača na svim područjima života, neka postavi kao temelj svojemu radu velika i jedina načela Crkve Kristove… Neka ti bude geslo, hrvatska omladino, u ovoj jubilarnoj godini: preporod naroda u Kristu po katoličkoj konfesionalnoj organizaciji. Svaki narodni rad koji se ne obazire na vječna načela Katoličke Crkve i kršćanskog ćudoređa urodit će prije ili kasnije sudbonosnim posljedicama i po sav narod.«36

  Jedina obrana koju je Ivan imao za Orlove u odnosu prema tada nastalim omladinskim organizacijama bila su vjerska i moralna načela katoličke nauke, a unutarnja snaga Krist Gospodin u svetoj pričesti, komu se on u ravnoj liniji sa Zrinjevca prema isusovačkoj crkvi klanjao skidajući svoj šešir. A na upit svog jednog prijatelja — tako mi je to govorio naš jedan nedavno umrli svećenik — kome skida svoj šešir, odgovarao je: »U isusovačkoj crkvi ravno odavle pohranjen je naš Gospodin u sv. pričesti!« To je bio mentalitet Ivana Merza. Oduševljenje za moralna načela Crkve i dnevno primanje sv. pričesti stvara u našoj omladini junake sv. čistoće — te garancije za izgradnju omladine koja će znati podnositi žrtve.37

  Napadi na Crkvu sa svih strana postaju vidljivi. Ako se, međutim, gleda u crkvene dokumente, nije moguće napadati Crkvu, jer ona uvijek nastoji prema Evanđelju unositi u ljudske odnose ono pozitivno. Pogreške koje se mogu vidjeti kod crkvenih ljudi i katoličkih laika ne proistječu iz nauke Crkve, već iz neizvršavanja njezine nauke, bio je Ivanov odgovor sokolima, liberalima i drugim protumoralnim borbenim redovima.

  Svladati sve unutarnje neprijatelje i vanjske napadače vjere i morala moguće je samo — govori Ivan za sebe i za sve ljude dobre kršćanske orijentacije — snagom Crkve, snagom Kristova Duha, koji Crkvu oživljava, koji oživljava njegove — Kristove ili njezine — udove Crkve. Ta snaga Duha pokazana je za života Kristova, pa u sv. liturgiji, koja je izvor duhovne snage. O tome je Ivan često govorio i na tome je često inzistirao. Dnevna sv. misa i dnevna sv. pričest bile su za Ivana i u tom smislu najpreporučljivija i najčistija snaga Duha, kojom katolik može sebe najviše snažiti, najviše jačati.38 Na drugom mjestu veli Ivan: »Posebna je zadaća Crkve da spasava i posvećuje duše, tj. da širi unutrašnje Kraljevstvo Kristovo i tako pripravi u dušama Kristovo Kraljevstvo slave — eshatološko Kraljevstvo.«39

Ivanov odnos prema crkvenim poglavarima

  Merz je bio duboko duhovan čovjek. Njegovu duhovnost prožima eklezijalnost, crkvenost, koja odsijeva dubokim stavom poštovanja prema papi, biskupima i svećenicima. Osobni stav i apostolat, djelovanje Ivanovo prožeto je dubokim poštovanjem i ljubavlju, odanošću i poslušnošću prema papi kao Kristovu namjesniku. On je u tom smislu bio nazivan revolucionarom u našim okolnostima — i to od svojih kolega. Mirno je na to odgovarao: To su bitne kršćanske istine, stare kao i kršćanstvo, samo ponovljene od sadašnjih papa.40 No sasvim je sigurno da je Ivan prvi od hrvatskih katoličkih intelektualaca probudio pozitivno poimanje pape u čitavoj Crkvi, a posebno prema hrvatskom narodu. On je duboko odan prema papi kao prema zamjeniku Krista na zemlji. Duboko cijeni učiteljsku, pastirsku i kraljevsku vlast Kristovu u papi. Njegovi članci (oko desetak), kao i pisma (u Đačkom orlu) dobivali bi svoj najdublji smisao u Ivanovim riječima: »…Ljubav i odanost prema papi jest za život svakog vjernika od najveće i bitne važnosti… Ljubav i odanost prema papi nije samo za pojedinog vjernika od bitne važnosti već je od bitne važnosti za sav društveni život: za život u obitelji i školi, za štampu i umjetnost, za gospodarski, politički i međunarodni život.«41 Krist je središte svega zbivanja. Papa je njegov zamjenik. Osnovna je zadaća pape duhovna izgradnja u svim oblicima ljudskog života. Treba mu iskazivati ljubav. Kad Ivan piše o tom odnosu prema papi, piše s puno oduševljenja i duhovne unkcije — osjeća se da je čitav prožet posebnim doživljavanjem. U papi moramo gledati nešto više od čovjeka, Ivanova je misao, jer on tumači i vodi nadčovječnu zbilju Isusa Krista. Iz toga Ivan živi, iz toga zrači život katoličke mladeži i puka. Iz onih susreta koje je Ivan imao sa Sv. Ocem, kad je vodio Orlove i Orlice, crpio je snagu temeljenu na zbilji: Krist — euharistijski Krist i papa u našem životu, za nas, za narod, za Crkvu.

    Takvim stavovima i upornošću Ivan kao i njegovi Orlovi, koje je u tom duhu odgajao, dolazili su u sukob i s onim katoličkim krugovima koji nisu bili takvog uvjerenja, a pogotovo s nekatoličkim (Sokoli). No to Ivana nije smetalo. On je na to bio ponosan. Doživljavao je zbilju one evanđeoske: »Blago vama kad vas prognaju i usprogone radi mojega imena — vaše je Kraljevstvo nebesko!«42 A za tim je Ivan težio.

  Ivan je suprotstavljao u svoje vrijeme svoje misli i djelovanje krivom nacionalizmu, koji je nastojao podjarmiti vjerske slobode. Pozivao je na kristijanizaciju čitavog narodnog života i na ljubav k Sv. Stolici.43

  Profesor D. Ž. kojega se s ponosom sjećam, jer je bio i moj profesor, piše o svom prijatelju Merzu s obzirom na odnos, koji je Merz imao u proučavanju papinskih enciklika: »Danas mirne duše mogu za sebe reći da mi je to bilo pravo čudo promatrati kroz četiri godine toga mladog profesora kojemu je, bez truna pretjerivanja, bila prva i glavna briga studij enciklika… A kad je govorio o papi i njegovim pismima, o Crkvi Katoličkoj i njezinoj odgojnoj (uzgojnoj) metodi, koju je htio do u tančine uvesti u orlovsku organizaciju, onda si imao pred sobom potpunog stručnjaka i najvjernijeg sina svete Crkve.«44

  Jednom svom prijatelju na pitanje, odakle tako sigurno crpi snagu i znanje katoličke nauke, rekao je otvorivši mu ormar, u kome su stajale enciklike i papinski dokumenti: Sve sam ovo prostudirao, a što nisam razumio, pitao sam teologe, koji su mi razjasnili!45

  Sve je to Ivana vodilo dubokom poštovanju prema papi i Crkvi.

Odnos prema biskupima i svećenicima

  Papinska vlast nad čitavom Crkvom jest vlast biskupa u njegovoj biskupiji. To je Ivan uvelike poštivao. Ne u smislu slijepe poslušnosti možebitnim neurednostima, već u smislu dubokog poštovanja i pomoći da se uvijek dođe do onog pravog crkvenog, božanskog.

  Katolička Akcija su pluća duhovnog života Crkve, ali ta pluća djeluju u dinamizmu biskupije, kojom upravlja biskup. Ta misao, trajno potkrepljivana, urodila je eksplozijom i izbacila je Merza iz Seniorata. Ali Merz je ostao Merz u odnosu prema biskupima. On ih je poštivao i pomogao vidjeti stvari u pravom svjetlu: nikada ih ne stavljati pred gotov čin, nikad ih ne stavljati u mutno i bezizlazno stanje, nikada opravdavati stvari, koje bi ih mimo odluka Sv. Stolice uvodile na skliske i krive terene. To Merzu nije dopuštalo njegovo svetačko poštenje.

  Biskup je u svojoj biskupiji vođa i učitelj. Sve ne mora znati, ali u svemu se može poučiti, u svemu mu se može pomoći. Nikad, mi u čem manipulirati. To je Merzovo načelo, koje nije pridržavao samo za sebe već ga je provodio koliko god je mogao u redovima Katoličke Akcije.

  »Bolje je, da se jedno djelo, organizacija, akcija ne učini negoli da se učini mimo ili protiv biskupa… Ako se poduzimlju same po sebi lijepe i dobre stvari, ali ako ih ne odobrava vlastiti pastir (biskup), nije to hvale vrijedna gorljivost, niti je to iskrena pobožnost«, Merzova je misao.46

  Nju potvrđuje čitavo njegovo djelovanje, javno pisanje i privatna korespondencija. U odnosima Seniorat — Orlovska organizacija biskupi su bili počešće uvučeni u nezavidan položaj. Merz je iz statuta svoje — orlovske — organizacije gledao na crkvene stvari. Biskupi su morali suditi, a Ivan je iza svega djelovao i pisao kao što to pokazuju slijedeći reci: »Jasno je da smo se mi orlovi stavili u službu svete Crkve spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju Kraljevstva njezina božanskog Zaručnika. Nemamo nikakvih nuzgrednih ciljeva, već ovaj jedini, glavni, da što više duša sjedinimo s Isusom. Stoga se apsolutno pokoravamo i u tom pitanju kao i u svim drugim našim biskupima… «47 Ivan je upozoravao biskupe na crkveno i katoličko shvaćanje. Oni su gdjekada i politizirali i kombinirali, no Ivan je uvijek slušao. Jednom zgodom Merz piše svom prijatelju Ivanu Protulipcu kako je izvijestio nadbiskupa Šarića kako ni zagrebački, a ni đakovački Narodni savez, odobren od biskupa, ne odgovara direktivama Sv. Stolice. On piše: »To neka ostane među nama; biskupi su uredili, mi slušamo, ali nam je ipak dozvoljeno, da privatno upozorimo na nelogičnost… «48

  Valja nam znati da je u tom smislu svako svoje predavanje prije nastupa dao na preventivnu cenzuru kojoj od kompetentnih crkvenih osoba. Izvještavao je čak biskupe o primljenim svetim pričestima unutar orlovske organizacije, uzmimo od požeške do sarajevske glavne skupštine. Ništa nije skrivao…

  I kad se radilo o stvarima koje ne spadaju strogo na stvari vjere i morala i o odnosu prema papi i biskupima Ivan je bio dosljedan sebi: »Pravi su buntovnici koji vele da se papa i biskupi smiju uplitati samo u vjerska i ćudoredna pitanja, a da nemaju pravo upravljati socijalnom akcijom katolika… «49

  S takvim svojim stavom: »Merz… teži… samo za tim da duhovno kršćanstvo siđe u vremenito — organizacijsko, pa makar se to i ne smatralo aktualno vjerojatnim. Takav posao za njega je plod vjere. On gleda na volju biskupa svrhunaravno i na svaku akciju kao djelo pobožnosti.«50

  Koliko bismo našli danas takvih laika!? Teško mi je suditi o tome…

  A svećenika? O takvi su doista rarri nantes in gurgite vasto!

  Recimo nekoliko misli o Merčevu stavu prema svećenicima.

  Borio se za identitet svećenika — poznata, a kod nekih u naše pokoncilsko vrijeme omiljela krilatica. Ne, Ivanu to nije bilo ni na kraj pameti! Ivan je znao što je svećenik i nije dopustio svojim načelnim stavom da svećenik bude unutar njegove organizacije jednak drugima i da se svojom osobom uvlači u kojekakva petljanja. Ljudi su uvijek ljudi. Ivan je želio da svećenik u organizaciji uvijek djeluje svojim darom primljenim od Krista: svećenik je u organizaciji duhovni, a ne običan član. »Zastupnici su svete Crkve u orlovskoj organizaciji orlovski duhovnici. A to su u pojedinim društvima oni svećenici koje imenuje biskup u svojoj biskupiji. To je također onaj svećenik kojega imenuje episkopat za cijeli Hrvatski orlovski savez. Svećenike zapada u orlovskoj organizaciji najčasnije mjesto… «51 »Svećenik je duša omladinskog društva, tj. njegov životni princip. Koli veliko značenje, ali i kolika velika odgovornost.«52 Svećenik je po svom poslanju i po svojoj službi animator, onaj koji potiče na svako dobro.

  Ivan je poznavao dobro svećenike svoga vremena. Znao je za mnoge da su bili u katoličkim organizacijama, ali i u političkim strankama. Vidio je da to nije dobro, kao što se to pokazivalo i u rezultatima vjerskog života… Reagirao je na »posvjetovnjačenje« svećenika. Nismo li i opet u vremenu, u kojem bi ga mnogi anatematizirali?

  U vezi s tadašnjim podijeljenim stanjem između svećenika Ivan piše svom prijatelju: »Nastoj da svećenici vrše ministerium reconciliationis. Što da se oni pravdaju oko tipova organizacija, oko njihove organizacijske strukture. Neka imadu široko katoličko srce, koje poput Crkve obuhvaća i romanski slog i gotiku i barok, koja je indiferentna prema monarhiji i republici itd., samo ako nisu povrijeđena prava Crkve i ako se po tim kontingentnim stvarima (može) izbiti jedan vječan kapital.«53 Sve nejasnoće između organizacija i svećenika u njima, Ivan je tražio da rješavaju biskupi ili biskupska konferencija.54 Od biskupa je za svoju organizaciju tražio posebno »duhovno školovane«, izgrađene svećenike.

  »Svakoga je svećenika Merz neobično štovao. Nikad nije dozvolio da se svećenici kritiziraju, da se pred omladinom iznose slabije njihove strane, da se ruši na bilo koji način svećenički ugled. Dirljivo je bilo gledati katoličkog intelektualca u zrelim godinama, kako ponizno i s mnogo strahopoštovanja govori s kojim mladim svećenikom, koji je možda kao gimnazijalac bio njegov đak.«55

  Naše je vrijeme ponešto drukčije i naši laici ne nastupaju tako prema svećeniku kao Merz, no nije li to zato što smo previše tražili svoj identitet na području sigurne profanacije svećeništva?

  Svi se ugledajmo u svetački lik Ivana Merza, koji će nam za sve perspektive našeg kršćanskog, katoličkog života donijeti Evanđelje, koje tumači Crkva kao neprevarljiva Učiteljica, i prihvatimo to Evanđelje na Merčev način u odnosu prema svećenicima, biskupima i Sv. Ocu.

THE CHURCH AND HER HIERARCHY

IN THE LIFE AND ACTIVITY OF IVAN MERZ

Summary

  Dr. Ivan Merz — a firmly formed person of catholic life — lived with the Church. He was permeated with ecclesialisticity and his personal creed included a sense of Church hierarchy.

  Ivan lived according to papal encyclics and guidelines from the Holy Sea and he had great respect for the Holy Father, bishops and priests. This, in a hierarchic sense, was always the source of his energy and efforts to grow in catholic life. For him, the words of the Holy Father were »Roma locuta, causa finita« concerning not only dogmatic metters but in every field of Church life.

  In his work — eminently catholic — Ivan always aimed at teaching his Eagles the importance of the ideas of the bishops and hierarchy, even when it was a question of some delicate matter or a possibly wrong movement of a bishop. He listened to the problem, then tactfully and politely hinted that it was a question of politics, not a purely catholic attitude…

  Ivan never consented to bringing priests to the same level with the rest of the Eagles membership. He insisted on a priest to be the spiritual leader for his Eagles and for himself… Ivan had a deep respect for the vocation of priests and his relationship to the clergy was in accordance with this respect. His attitude resulted from his deep and firm faith. Merz was such a person.


IVAN MERZ — PROMICATELJ LITURGIJSKE OBNOVE U HRVATSKOJ

Marin ŠKARICA, «lvan Merz – promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj«,  Obnovljeni Život, Zagreb, 34/1979., br. 4, str. 323-338

Marin Škarica

  Prof. dr Tommaso Federici, profesor na Papinskom liturgijskom institutu i na Teološkom fakultetu Propagande fide u Rimu, upoznavši osobu i djelo Ivana Merza, ostao je zadivljen i oduševljen te je, medu ostalim, napisao i ovo:

  »Osoba i djelo Ivana Merza izazivaju neizrecivo iznenađenje čim im se čovjek približi. ’Velika’ evropska kultura, bitno utemeljena na osi Pariz — Berlin, s nekim bočnim izdancima, uopće nema pojma ni o Ivanu Merzu ni o onome što je on značio za svoju hrvatsku domovinu na religioznom, duhovnom i liturgijskom području… Voditi disertaciju o Ivanu Merzu silno oduševljava. Ulazi se zapravo u vitalnu razmjenu, kojoj je teško izmaći i od koje je nemoguće ne naučiti veoma mnogo… Taj laik, mlad, bez puno pomoći sa strane, ujedinjuje izvanredno prodoran genij s ne malim znanjem… Njegova nadarenost jest intuicija, koja mu omogućava da odmah pronikne u prave probleme duha, društva i budućnosti: zato je anticipirao gotovo 40 godina prije, naravno, ne u potpunosti, što je II. vatikanski sabor djelomično sankcionirao, djelomično ohrabrio na području potpune obnove kršćanskog života. — Kao laik i kršćanin, začetnik obnove, zaslužuje divljenje i naklonost… Mogu se približno naznačiti tri centra njegova života: studij i integralna asimilacija kršćanske vjere, u čemu među svojim suvremenicima u Evropi zaista prednjači; u centar studija stavlja liturgiju, predmet svoga neposrednog interesa kao privilegirani instrument potpune obnove u Crkvi. Zatim život življen s ponavljanim i uvijek potpunijim odlukama o postizanju svetosti, ostvarivanim bez pridržaja; u centru tih odluka stoji uvijek liturgijski život kao dokaz ljubavi i zajedništva s Bogom u slavljenju zajednice. Na koncu, apostolat medu mladeži, kojemu je stvarno posvetio svoj život i kojemu postavlja kao cilj liturgiju… Sve je to kao cementirano njegovom neumanjenom vjernošću Crkvi, Papi, biskupima… Njegova nauka, nadahnuta »Katoličkom Akcijom«, neovisnom od politike, kao pravim načinom prisutnosti »Crkve u svijetu« jest model istine, stvarnosti, lucidnosti, aktualnosti, od kojega je pisac ovih redaka naučio mnoge značajne činjenice… Mi profesori Papinskog liturgijskog instituta puni smo divljenja nad liturgijskom naukom Ivana Merza… «1

  Tako piše Tommaso Federici, laik, Talijan. Vidimo da se osoba i djelo Ivana Merza polako upoznaju i izvan naše domovine, i to u pravom svjetlu. Tako istinsko i duboko poznavanje Ivana Merza, nažalost, sve do danas nije ni kod nas ostvareno. Zato nas istinski raduje održavanje ovoga znanstvenog simpozija o Ivanu Merzu, koji će, vjerujemo, pridonijeti veoma mnogo potpunijem i točnijem upoznavanju osobe i djela Ivana Merza.

  Ovim predavanjem trebao bih ukratko prikazati Ivana Merza kao promicatelja liturgijske obnove. Razumije se da će taj prikaz, zbog ograničenosti vremena, biti veoma sumaran.

1. Vjersko-liturgijsko dozrijevanje Ivana Merza

  Životni put Ivana Merza je zaista neobičan i jedinstven. Potječe iz obitelji koja se smatrala katoličkom, ali on u njoj nije primio dublji vjerski odgoj. Prekretnicu i posve novo usmjerenje u njegovu životu izazvala je tragična smrt djevojke Grete Teschner, u koju je on bio zaljubljen. Taj ga je događaj preporodio, kako sam kaže, te on odbacuje površno poimanje života i počinje sve promatrati pod vidom vječnosti. Odlučnu i konačnu ulogu u usmjerenju njegova života odigrao je Ljubomir Maraković, koji ga je potakao na čitanje bečke katoličke revije Gral. To čitanje je veoma pozitivno utjecalo na Merza, jer je on tu otkrio ideale svoga života: Euharistiju, Mariju, Crkvu — Isusa u Euharistiji, u Crkvi po Mariji.

  Merz je misaon i pronicav čovjek i zato se nikad nije zadovoljavao osrednjošću, nego je neumorno tražio istinu. Zato njegovo vjersko dozrijevanje, započeto u zadnjem razredu gimnazije, napreduje vidno i neobično brzo u Vojnoj akademiji, čemu je mnogo pridonijelo čitanje knjige Die Kunst zu beten (Vještina moljenja), na što ga je opet potaknuo Maraković. To čitanje je još više osnažilo njegovu vjeru i naučilo ga moliti, te je otada zavolio molitvu. Već tada piše da moliti znači vjerovati i da je vjera bez molitve mrtva. Merz je na poseban način produbio svoju vjeru i svoj unutarnji život za vrijeme rata. Promatrajući sve grozote i patnje, u molitvi i razmišljanju dolazi do zaključka da jedino vjera može dati otkupiteljski smisao svim patnjama i da jedino kršćanski principi imaju apsolutnu vrijednost i jedino oni daju potrebnu snagu da se podnese sva ratna tragedija. To ga potiče na razmišljanje o smislu života, o otkupiteljskoj vrijednosti patnje, o misteriju Euharistije, o snazi i značenju molitve.2

  Ali nas ovdje zanima više od svega Merčevo liturgijsko usmjerenje. Nameće nam se pitanje: što je na Merza djelovalo, što ga je usmjerilo posve liturgijski? — Smatramo da se rješenje ovoga pitanja nalazi u Merčevoj dubokoj i istinskoj ljubavi prema Crkvi, prema živom Kristu u Crkvi — dakle prema Crkvi — Kristovu mističnom tijelu. On je posve uronio u misterij Crkve. Dušan Žanko piše: »Ne znam da li je uopće moguće zamisliti religioznu fizionomiju dra Ivana Merza izvan svijetlog kruga, u kojemu zrači ona najdublja, mistička ideja o Crkvi. On je tako organski, duhovno nosio Crkvu u svome biću da joj se osjećao živim udom, kao što je ruka ili noga ud jednoga organizma, koji se zove čovjek. Sva njegova duša, to je bila ljubav za Crkvu, ljubav u Crkvi.«3

  Možemo reći da je Merz bio opijen idejom Crkve. On je htio biti pravi sin Crkve, htio je živjeti istinski i duboko u Crkvi i s Crkvom. A bio je svjestan i uvjeren da se život s Crkvom i u Crkvi najbolje ostvaruje u liturgiji i da ne možemo biti pravi sinovi i članovi Crkve ako nismo ljudi molitve, ako po liturgiji ne proživljavamo s Crkvom njezine misterije. On je također znao da nema prave liturgije i molitve ako istinski ne ljubimo Crkvu, ako nismo u dubokom jedinstvu i ljubavi s Crkvom. To je ključ koji nam otkriva tajnu duše Ivana Merza, ključ koji nam pomaže da shvatimo zašto je on onako žarko i sinovski ljubio Crkvu i zašto je na onako dubok način proživljavao i doživljavao misterije Crkve upravo po liturgiji. On je ispravno shvatio da će upravo po liturgiji najbrže i najbolje uroniti u božanski život milosti.

  Poseban utjecaj na Merčevo ispravno i duboko shvaćanje vrijednosti crkvene molitve imala je konferencija o zajedništvu svetih, koju je održao George Goyau. On je tada potpuno i duboko shvatio Crkvu te ljepotu i bit njezine molitve, koja ujedinjuje u mističnom zajedništvu Crkvu na zemlji, u čistilištu i u nebu. Poslije te konferencije napisao je: »Ovdje sam shvatio snagu kršćanske molitve.«4 Dušan Žanko zaključuje: »Od toga časa je Merčeva duša… sjedinila svoju molitvu s molitvom cjelokupne Crkve i time postala skroz naskroz liturgijska.«5

    Tako je Merz došao do uvjerenja da mu upravo liturgija omogućuje da se na najbolji i najdublji način ujedini s cijelom Crkvom u pjevanju hvale Presvetom Trojstvu — nebu. Sada nam postaje posve razumljivo njegovo neumorno nastojanje da povuče i druge za sobom, da ih povuče u sferu molitve i liturgije, duše i mistike; postaje nam razumljiv njegov liturgijski apostolat i njegovo uvjerenje da će preko liturgije najbolje i najdublje obnoviti vjerski život kod hrvatske katoličke mladeži.

  Iz ovoga nam također postaje jasno zašto je on za vrijeme svoga ponovnog studija u Beču nakon rata i posebno za vrijeme svoga boravka u Parizu upotrijebio sve svoje raspoloživo vrijeme i nastojanje da još više produbi svoju vjeru i da zađe što dublje u shvaćanje i u bit liturgije. Isto tako sada shvaćamo zašto je više puta išao u San Gabriel kod Mödlinga, gdje je bila velika misionarska škola i gdje su se obavljali svečani liturgijski obredi. Tu je i Merz u Svetoj sedmici 1920. obavio liturgijske duhovne vježbe, koje je studentima držao poznati etnolog p. Wilhelm Schmidt. P. Schmidt je bio velik učenjak, ali i čovjek duboke vjere, koju je svakog dana proživljavao u dubini duše, živeći s Crkvom u liturgiji. Zato je i mogao s mnogo entuzijazma i ljubavi govoriti o liturgiji, jer nije govorio ono što je samo razumski shvaćao, nego prije svega ono što je duboko proživljavao u svojoj nutrini. To religiozno osvjedočenje poznatog i učenog čovjeka i njegova ljubav prema liturgiji imali su velik utjecaj na sve koji su obavljali te liturgijske duhovne vježbe, a posebno na Merza.

  Dr Avelin Čepulić piše o tome: »Po kasniji Merčev duševni život bile su vrlo odlučne tzv. liturgijske duhovne vježbe u Sv. Gabrijelu kod Mödlinga… Te su vježbe utisnule u Merčev vjerski život onaj snažni liturgijski pečat… Crkva je svojom liturgijom slavila slavlje osobito u jednoj duši: u duši Ivana Merza. On je odsad počeo sve više proučavati i uživati liturgijske ljepote.«6 To potvrđuje i Dušan Žanko: »Dr Merz je u Sv. Gabrijelu u duhovnim vježbama upoznao veličanstvo liturgije i otada je on njezin najdublji poklonik i apostol. Stil mu poprima umjetnički čar kad god piše o liturgiji.«7

  Merčev život otada poprima jaku liturgijsku značajku, i otada liturgija za njega postaje sve više život, i to život s Kristom i Crkvom, ona mu zapravo pomaže ostvariti njegovo jedinstvo s Kristom i Crkvom.

  Merčevo oduševljenje za liturgiju još više se učvrstilo i produbilo za vrijeme njegova boravka u Parizu, gdje je on iskoristio sve mogućnosti da što dublje zađe u duh i bogatstvo liturgije. Tome je sigurno mnogo pridonijelo njegovo svagdašnje sudjelovanje na misi, pričesti i svečanim liturgijskim obredima u poznatim centrima liturgijskog života u Parizu. Tako gospođa Michaut, kod koje je stanovao, spominje da je svakog dana išao na misu i na pričest kod benediktinki u Rue Monsieur, ili kod lazarista u Rue Sèvres.8 Sam Merz nabraja razna mjesta pobožnosti i liturgije, koja su privlačila Parižane: misionari u Rue de Bac, crkve: Saint-Sévérin, Saint-Sulpice, Notre-Dame, u Montmartreu i u Clermonteu. Sigurno su sva ta mjesta odigrala veliku ulogu u Merčevu liturgijskom formiranju.

  Svakako posebnu i jedinstvenu ulogu imala je kapela benediktinki u Rue Monsieur. Ta je kapela odigrala veliku ulogu u formiranju mnogih, posebno intelektualaca i francuskih i drugih. U njoj su uživali u liturgijskim obredima: F. Coppée, F. Brunetière, J. K. Huysmans, te Holanđanin M. von der Meer de Walcheren. U njoj se pod utjecajem liturgije obratiše intelektualci André de Bavier i M. Lucien Puel de Lobel.9 Poznati pisci opisali su u svojim romanima utjecaj te kapele, kao Huysmans u En Route i u Oblat i M. von der Meer de Walcheren u Journal d’un Converti.

  Merz je najviše pohađao tu kapelu i u njoj upijao u sebe ljepote i smisao liturgije. U liturgijskim obredima nije ostajao pasivan, nego je u njima aktivno sudjelovao i duboko ih u svojoj nutrini proživljavao. To nam svjedoči njegov opis obreda oblačenja jedne benediktinske novakinje, generalove kćeri, kojemu je on prisustvovao u Rue Monsieur. On je posve zaronio u taj obred, sve je proživljavao u svojoj nutrini.10

  Čitav Merčev studij u Parizu pridonosio je sve većem produbljivanju njegove vjere i sve jačem liturgijskom usmjeravanju, ali posebnu ulogu je u tome odigralo njegovo proučavanje života francuskih pisaca, napose obraćenika, te proučavanje utjecaja liturgije na te pisce. Merz je htio što temeljitije upoznati duh liturgije, zato je i počeo istraživati utjecaj liturgije na francuske pisce. Tako nastaje njegova doktorska radnja: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših dana.« (naravno Merčevih).

  Smatramo da je izrada te radnje omogućila Merzu zaista duboko upoznavanje liturgije, njezina značenja, njezina duha i nadasve njezine uloge u formiranju pravog vjernika i da je to bila zadnja faza Merčeva liturgijskog dozrijevanja i njegove potpuno liturgijske orijentacije.11 To mišljenje potvrđuje i Jure Radić: »Izrada takve liturgijske dizertacije bila je konačna faza u njegovoj liturgijskoj orijentaciji i izobrazbi.«12 Isto tvrdi i D. Žanko, koji kaže da se »prema svemu čini, da je Pariz izvršio na njega (Merza) najdublji utjecaj«13 i da je Merz »kroz liturgijsko-poetsku Francusku izradio svoju svetačko-liturgijsku fizionomiju do savršenstva«.14

  Ovim smo prikazali jedinstveni put Merčeva vjersko-liturgijskog dozrijevanja i usmjerenja, a ovo je temelj i izvor svega njegova apostolskog i obnoviteljskog rada i njegova liturgijskog života.

2. Liturgijski život i djelovanje Ivana Merza

  Kao i svi promicatelji modernog liturgijskog pokreta u svijetu, i on je živio s Crkvom kroz liturgiju: svakog dana je razmatrao 45 minuta po tekstovima dnevne mise, svakog dana je sudjelovao na misi s misalom u ruci i pričešćivao se, molio dnevno krunicu, a zadnjih godina i brevijar, posjećivao Svetotajstvo, čitao duhovno štivo… i tako duboko proživljavao misterije Crkve tokom crkvene godine i na taj način obogaćivao sebe životom Božje milosti te tako brzo posve zaronio u božanski život, a iz svega toga je očito da je bio pod posebnim utjecajem Božje milosti. To je zaista neobična stvarnost, pogotovo jer se radi o laiku, i to posve mladom.

  Merz je tako »postao velikan duha, ali na koljenima, gdje je čovjek najbliže Bogu, a po tom i najveći i najjači… Na koljenima počiva i raste sva veličina dra Merza… Merz na koljenima u svojoj sobi, i u crkvi zadubljen u molitvu razgovara sa svojim Bogom, i tu se rađaju velike odluke, što potresaju čitavim bićem, programi i smjernice, koje će snažnim zahvatom svoje volje i obilnom pomoću izmoljenom s neba ostvariti. Na koljenima Merz crpi nebesku snagu iz nepresušnog vrela života — Euharistije…«15

  Iz ovoga nam postaje posve razumljivo kako je Merz došao do uvjerenja da je liturgija najsigurnije i najbolje sredstvo za duhovni preporod i život u Bogu. Stoga je on postavio liturgiju i život s Crkvom kao temelj svega svoga duhovno-obnoviteljskog apostolata među hrvatskom katoličkom omladinom. Sva ta njegova aktivnost posve se temeljila na službenim principima i direktivama Crkve, to jest papâ. Merz je posvetio čitav svoj kratki život i svoje natprosječne sposobnosti odgoju hrvatske katoličke omladine u crkvenom i liturgijskom duhu. Pokušavao je svojim člancima i brošurama, predavanjima i govorima te mnogobrojnim sastancima i svim drugim mogućim sredstvima, s mnogo entuzijazma i ljubavi, a nadasve svojim primjerom, da razbudi sve i da potakne na autentičan liturgijski i crkveni život. Uspjesi njegove aktivnosti bili su zaista veliki, no prerana smrt spriječila ga je da učini još mnogo više.

3. Merčeva liturgijska misao

  Merza najbolje upoznajemo iz onoga što je pisao, a pisao je mnogo. Veliku važnost ima njegov dnevnik, koji je, nažalost, malo pisao od studija u Parizu do kraja života. Veoma vrijedno djelo je njegova doktorska disertacija: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših dana«. Napisao je i sedam manjih knjižica i preko 100 članaka, a od toga oko 25 članaka obraduje liturgijsku tematiku.

  Merčeva doktorska teza o utjecaju liturgije na francuske pisce malo je kome poznata. Bilo bi korisno i zanimljivo analizirati je u posebnom predavanju. Ovdje ne možemo opširnije o njoj govoriti. Recimo samo da ju je Merz podijelio u tri dijela: liturgijski, antiliturgijški, i tzv. indiferentni pisci. U njoj analizira oko 500 djela od gotovo 60 poznatih pisaca. U tu je tezu trebalo uložiti veoma mnogo truda i Merz u njoj pokazuje veoma temeljito poznavanje pretežno francuskih pisaca i liturgijskog obnoviteljskog kretanja u Francuskoj od Guérangera do njegovih (Merčevih) vremena. Merz konstatira da su se mnogi pisci obratili pod utjecajem liturgije i da je liturgija nacionalni patrimonij francuskog naroda te podcrtava utjecaj benediktinaca, posebno pak dom Guérangera, na obnovu liturgijskog života u Francuskoj. Sve svoje tvrdnje potkrepljuje citatima iz analiziranih djela.

  U uvodniku »Katoličkog lista« napisano je: »Karakteristika ove opširne teze jest da je ona i ne htijući postala apologija liturgije. Na poseban način je potrebno naglasiti da se u jednom posve novom svjetlu pokazalo veliko značenje gregorijanskog pjevanja«16 D. Žanko pak napominje da je Merz tim golemim radom ušao u red najboljih specijalista o tom pitanju te bi mu i sami Francuzi bili zahvalni kad bi imali tiskanu tu njegovu savjesno obrađenu tezu o liturgijskim elementima u njihovoj golemoj i opširnoj literaturi.17

  Od mnogobrojnih Merčevih članaka i raznih tema koje je obrađivao ograničujem se ovdje samo na njegovo pisanje koje se odnosi na liturgiju te ću dati samo sumaran prikaz glavnih liturgijskih ideja, koje je on propagirao i zastupao.

  Premda Merz nije sustavno studirao teologiju, ipak je došao izvanrednom sigurnošću do točnih i, možemo reći, profetskih liturgijskih i teoloških gledišta i spoznaja. On je po naravi bio esteta, zato, bar u početku, promatra liturgiju kao veličanstvenu umjetnost, i to pod utjecajem francuskih pisaca. Ali on je brzo dozrijevao te liturgija za njega postaje sve više pravi i bitni život Crkve. On naglašava i socijalnu ulogu i karakteristike liturgije: širi mir, jednakost i bratstvo, osobne interese podlaže zajedničkima, ujedinjuje ljude među sobom i povezuje ih s nebom.18

  Pio X. je kao bazu obnove svega u Kristu postavio svoj liturgijski program. I Merz postavlja liturgiju kao temelj svega svoga obnoviteljskog apostolata, jer smatra da je liturgija najmoćnije sredstvo obnove svega u Kristu. A da bi ta obnova bila što dublja i plodonosnija, preporučuje: prije svega temeljito poznavanje vjere, da bismo mogli razumjeti bogatstvo misala i liturgije. Zatim svagdašnje razmatranje po tekstovima dnevne mise, koje je potrebno pročitati uveče prije. Razmatranje se obavlja prije mise, stvaraju se konkretne, a ne općenite odluke; za vrijeme mise moramo moliti misu, a ne nešto drugo; kod liturgije moramo sudjelovati aktivno s razumijevanjem i radošću, a ne pasivno i mehanički. Ako tako sudjelujemo kod liturgije, najbolje ulazimo u misterij Krista i Crkve, a to nam omogućuje najbolju obnovu i preporod u Kristu.19

  Merz je ispravno shvatio važnost liturgije za osobni susret s Bogom i za čitavu duhovnu obnovu. Bio je pak uvjeren da je misa srce liturgije i da bez mise nema pravoga liturgijskog života. Zato je najviše pisao i najzanosnije govorio upravo o misi, o aktivnom sudjelovanju, o misalu, o pričesti, o gregorijanskom pjevanju. Sve ono što je o tome govorio i pisao, potvrđivao je svojim životom, jer je kod mise sudjelovao svaki dan s misalom u ruci i dnevno se pričešćivao. Naglašuje da misa mora biti centar našega dana i da za vrijeme nje moramo zaboraviti druge preokupacije i brige života.20 Kaže da je najveća stvar u Crkvi misa i da se na oltaru događaju najveća čuda na svijetu. U misi se događa pravi socijalni čin: molitva i žrtva za sve ljude i u ime svih ljudi. Misne molitve su remek-djela književnosti i muzike.21

  Za njega je idealna misa pjevana, jer je i Isus na zadnjoj večeri slavio misu pjevajući. Također i u prvim stoljećima kršćanstva narod i svećenik kod mise su stalno i naizmjenično pjevali.22 Zatim, svečana pjevana misa bolje odgovara dostojanstvu obreda, te pjevajući ujedinjujemo svoje glasove s nebeskim pjevanjem hvale i slave Bogu, a pjevanje ujedno i nas obogaćuje i ujedinjuje.23

  Merz ističe da će pjevanje postići svoju svrhu ako bude zaista liturgijsko, a to je onda ako odgovara dijelovima mise, liturgijskom vremenu i blagdanu dana.24 Prihvaća i često naglašuje odgovor Pija X. nekome koji ga je pitao što će za vrijeme mise pjevati: »Sinko, ne pjeva se za vrijeme mise, nego se pjeva misa.«25 Zato Merz zahtijeva da se za vrijeme mise ne pjevaju one pučke popijevke koje nemaju ništa zajedničko s misom. Mogu se pjevati samo one koje su svojom formom i sadržajem prikladne da dadu hvalu Bogu, i to tako da ne smiju ometati aktivno praćenje mise. Merz s tugom primjećuje da su mnogi daleko od toga ideala.26

  On pak neumorno upozorava i potiče i riječima, i na predavanjima, i u člancima da bi kod mise trebalo aktivno sudjelovati, s misalom u ruci, moleći i prateći misu zajedno sa svećenikom, a ne moliti neke druge molitve preko mise. Zato on u članku Razmatranje o Rimskom misalu s oduševljenjem pozdravlja prvo izdanje »Rimskog misala« od prof. Kniewalda i poziva sve vjernike, a posebno mladež da misal prihvate svom dušom, da ga nose i u školu i u crkvu, na igralište i na put i da uče napamet mnoge stvari iz njega. Uvjeren je da će misal pridonijeti vjerskom, moralnom i liturgijskom preporodu u hrvatskom narodu, ako se dobro iskoristi. Piše i o ljepoti časoslova.27

  U svom članku Isus prijatelj malenih piše kako su se neki pisci oduševili čitajući divne stranice misala i časoslova.28 U Posestrimstvu, glasniku Orlica, u Liturgijskom kutiću pisao je u više brojeva o upotrebi misala i poticao njih i sve vjernike da kod svake mise imaju misal u rukama, jer se jedino na taj način može potpuno doživjeti misa i liturgija. Misal nam, naime, pomaže i omogućuje da živimo crkvenu godinu po liturgiji. Potiče sve da se kod mise i pričeste, jer je misa bez pričesti na neki način »nepotpuna« s obzirom na naše sudjelovanje. Pričest je vrhunac cijele liturgije, ona mora biti i centar života svakog vjernika, sav naš dan mora biti kristocentričan, to jest usmjeren prema pričesti. Toga su bili svjesni prvi kršćani.29

  Od Orlova i Orlica zahtijeva Merz mjesečnu, a po mogućnosti i dnevnu pričest, koja mora biti temelj, korijen i izvor orlovstva.30. Uvijek i neumorno naglašava da bi sve naše molitve trebale biti liturgijske, a ne sentimentalne. Kaže: »Naša će pobožnost biti samo onda valjana i djelotvorna ako je liturgijski točna i ispravna. Naša nabožnost treba da živi s Crkvom, onda će biti najčišća i najljepša ako se drži onih oblika koje je Crkva odredila i posvetila kao oblike molitve i duhovnog života.«31 I privatna molitva, ako je liturgijska, u isto je vrijeme i univerzalna i socijalna, ali se još više preporučuje zajednička liturgijska molitva jer nam ona povećava svijest da smo braća i djeca zajedničkog Oca.32

  Merz je mnogo pisao i o obnovi crkvenog pjevanja. Kaže da je Crkva stalno pjevala i u katakombama i nad katakombama. Gdje se crkveno pjevanje zanemaruje, zanemaruje se velika i sveta tradicija. Ako želimo obnoviti kršćanski život, moramo obnoviti crkvene običaje i tradiciju, dosljedno tome i crkveno pjevanje.33 On iznad svega cijeni i daje prednost gregorijanskom pjevanju, ali daje mjesto i vokalnoj polifoniji. Preveo je i komentirao uvod i neke dijelove Motu Proprio — de musica sacra. Tra le sollecitudini.34 Komentirao je i pismo Pija X. De musice sacrae instauratione.35 Pisao je i o gregorijanskom pjevanju i branio ga, te prikazao ljepotu i značenje toga pjevanja.36

  Kaže da treba njegovati i pučke popijevke, jer su i one izraz bogatstva narodnog genija, ali njima daje mjesto uglavnom izvan liturgijskih funkcija, osim onih koje po duhu i sadržaju odgovaraju liturgiji.37

  Protivan je koncertima u crkvi, što je u ono vrijeme bilo u modi, ako nisu organizirani u liturgijskom duhu.38

  Pisao je o crkvenoj godini, ali na meditativan i egzortativan način i to pretežno u Posestrimstvu, a o ljepoti crkvene godine u Životu.39

  Dok je bio mlad, davao je prednost staroslavenskom jeziku u liturgiji i mislio je da bi trebalo zadržati i uvesti u liturgiju nacionalne elemente i vlastitosti pojedinih naroda, pa čak i narodni jezik, da bi se tako liturgija približila mentalitetu i običajima tih naroda. On, nadalje, kaže da će slavenski narodi u budućnosti ući u jedinstvo Crkve i obogatiti je svojim specifičnim vrijednostima i tako pridonijeti njezinu razvoju. Običaji i vlastitosti pojedinih naroda, koji će u budućnosti doći više do izražaja u Crkvi, ujedno će pomoći i pridonijeti da pojedine istine zasjaju u pravom svjetlu i potpunoj veličini. Sve to bi imalo i ekumensku vrijednost.40 Međutim, Merz je kasnije, pod utjecajem dom Guérangera, zastupao mišljenje da je latinski jedini jezik Crkve.41

  Pisao je i o mnogim drugim manje važnim stvarima, ali sve o čemu je pisao odaje njegovo duboko poznavanje duha liturgije.

4. Merz u svjetlu II. vatikanskog sabora i pokoncilskih odredaba

  Merz je bio pod jakim utjecajem dom Guérangera i podržavao je neke njegove ideje, koje se poslije II. vatikanskog sabora i pokoncilskih odredaba ne mogu nikako održati.

  a) Ono što ne ostaje od Merza

  Spomenimo to sasvim ukratko! — Vidjeli smo da je Merz u mladosti davao prednost staroslavenskom jeziku pa je zastupao mišljenje da bi Crkva morala crkvene forme približiti mentalitetu i običajima pojedinih naroda te zadržati u liturgiji narodni jezik i razne nacionalne elemente i običaje, pa bi tada liturgija više privlačila ljude, a to sve pridonijelo bi liturgijskoj obnovi. Bio je uvjeren da će doći vrijeme kad će se sve to ostvariti u liturgiji.

  Te Merčeve profetske i duboke ideje počinju se ostvarivati s II. vatikanskim saborom, jer se uvodi narodni jezik i ujedno se određuje da treba poštovati, čuvati i promicati duhovne osobine i obilježja i raznolikosti pojedinih naroda i rasa, te ih pokatkad pripustiti i u liturgiju, ako su u skladu s liturgijskim duhom (SC 37 i 38).

  Nažalost, kasnije je Merz potpao pod utjecaj dom Guérangera te nije ostao dosljedan tim svojim osobnim stavovima, pa se njegovo kasnije mišljenje da je latinski jedini jezik liturgije za sva vremena, danas više ne može prihvatiti.

  Ne možemo posve prihvatiti ni njegovo promatranje liturgije kao umjetnosti, jer bi to danas u neku ruku bio arheologizam. Ipak dopuštamo da umjetnički posebno nadarenim ljudima promatranje liturgije pod tim vidom može pomoći da zađu duboko u duh i smisao liturgije. Takav je bio i Merz. Ali i kod njega je liturgija od umjetnosti sve više postajala život i žrtva.

  Merz je dopuštao i razmatranje preko mise do pretvorbe, ako se nikako nema drugoga vremena za razmatranje, premda je naglašavao da to treba izbjegavati. Mi danas ni to ne možemo prihvatiti.

  Ne zadovoljava nas ni njegovo sasma meditativno pisanje o crkvenoj godini. Ima još nekih manje važnih Merčevih mišljenja koja danas ne možemo posve prihvatiti.

  b) Trajna Merčeva vrijednost

  Većina Merčevih ideja, i to upravo onih glavnih i bitnih, na kojima je on gradio sav svoj apostolat, posve je u skladu s naukom i postavkama II. vatikanskog sabora, pa tako imaju trajnu vrijednost.

  Merz govori da se u Crkvi, mističnom tijelu Kristovu, nastavlja djelo proslave Boga i spasenja ljudi, a to se ostvaruje u liturgiji, po sakramentima, obredima i molitvama. Svi članovi Crkve imaju u tome svoju ulogu, jer svaki na svoj način mora propovijedati i svjedočiti Krista. U tome nas sve pomaže Duh Sveti. Iste ove ideje i misli nalaze se i u koncilskoj Konstituciji o liturgiji (SC 2, 5, 6 i 7).

  Po Merzu je najbolja učiteljica duhovne obnove i preporoda Crkva, koja to vrši po liturgiji pod utjecajem Duha Svetoga. Liturgija je razgovor Zaručnice-Crkve s Kristom-Zaručnikom, koji je stalno prisutan u Crkvi, posebno u liturgiji, gdje se skupa s nama žrtvuje. Tako se mi u liturgiji s Kristom klanjamo Ocu u Duhu i Istini u ime svih ljudi, a to nas posvećuje. Koncilska Konstitucija govori isto, to jest da se djelo spasenja koje se nastavlja u Crkvi, ostvaruje u liturgiji u Kristu Isusu snagom Duha Svetoga, jer je Krist stalno prisutan u Crkvi, posebno u liturgijskim činima, po kojima se Bogu daje savršena slava i ljudi se posvećuju (SC 6 i 7).

  Merz kaže da po litrugiji već na zemlji počinjemo pjevati slavu Bogu, što nam pruža nadnaravnu radost, pa tako na neki način već anticipiramo nebesku liturgiju. Posve istu misao donosi Konstitucija u br. 8. — Merz je uvjeren da se ne može ostvariti vjerska obnova bez života s Crkvom po liturgiji. Za njega je liturgija pravi, objektivni, privlačni, veličanstveni i univerzalni život Crkve, ona je izraz duše Crkve. Misa i pričest su centar i vrhunac života i liturgije, Euharistija je temelj obnove i izvor života. Koncil upotrebljava iste riječi: »Liturgija je vrhunac kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga« (SC 10). Koncil dalje kaže da je liturgija, a napose Euharistija, izvor milosti i posvećenja i proslava Oca u Kristu (SC 10).

  Vidjeli smo da Merz traži da molitva bude promišljena, svjesna, iz srca, s dobrom nakanom. Prednost daje liturgijskoj molitvi pred osobnom, no ne isključuje ni tu molitvu, nego i na nju potiče, ali zahtijeva da bude liturgijski ispravna. Kad osobna molitva odgovara duhu liturgije, ona postaje univerzalna i liturgijska. Ispravno upozorava da vrijednost molitve ne ovisi o dužini, te da je vjera bez molitve mrtva, jer je molitva razgovor s Bogom i priznanje Boga. I Konstitucija govori o potrebi osobnih molitava, koje moraju biti u skladu s liturgijskim vremenom i liturgijom i inspirirane od nje (SC 11, 12 i 13).

  Merz naglašava potrebu liturgijskog odgoja svećenika, članova katoličkih organizacija i svih vjernika, da bi mogli živjeti s Crkvom po liturgiji. To je bio program njegova rada i djelovanja. Posve slične direktive o liturgijskom odgoju i formaciji nalaze se u liturgijskoj Konstituciji (SC 14—19). — Merz je naglasio i važnost Svetog pisma u liturgijskim obredima. Poticao je da u liturgiji svatko vrši ono što na njega spada, da bude aktivan. Ističe da vjerski i liturgijski život u biskupiji ovisi o biskupu, i u župi o svećeniku. Daje važnost i harmoniji i ljepoti obreda. Sve to nalazi se u koncilskoj Konstituciji (SC 24; 27—30; 34—35; 41—42).

  Merz je ukazao i na socijalne oznake liturgije: širi mir, jednakost i bratstvo, osobne interese podlaže zajedničkima, ujedinjuje ljude medu sobom i povezuje ih s nebom. Sve to ima trajnu vrijednost, a Konstitucija kaže da u liturgiji ne smije biti razlike u postupanju prema osobama ili staležima, molitve se pak govore u ime svega puka (SC 32, 33).

  Kod dom Guérangera je bio slabo razvijen pastoralni aspekt liturgije, a Merz je upravo liturgijskom pastoralu posvetio veliku pažnju. — Koncilska Konstitucija također daje veliku važnost pastoralnom liturgijskom aspektu (SC 43—46).

  Za Merza je Euharistija centar liturgije i liturgijskog života, pa euharistijski misterij zauzima glavno mjesto i u njegovu životu i apostolatu. Zato je on i govorio da misa mora biti centar dana te zauzimati glavno mjesto u životu svakoga vjernika, jer se tu ovjekovječuje Kristova žrtva za ljude i u ime svih ljudi. Plodovi mise su jedinstvo, ljubav, sloga, a duša se ispunja milošću. Vrhunac i centar mise je pretvorba i pričest. — Posve slične izraze o misi upotrebljava koncilska Konstitucija u br 47.

    Vidjeli smo kako se Merz zalagao za pjevanu misu, jer nas ona na neki način već uvodi u nebesku liturgiju, povezuje nas međusobno i s Bogom, ali je naglašavao da to pjevanje mora biti liturgijsko, po mogućnosti gregorijansko. O dostojanstvu i važnosti muzike i pjevanja u liturgiji govori posve slično i Konstitucija u br. 112—113.

  Smatramo da je Merčeva najveća briga bila da katoličku omladinu i vjernike nauči i potakne da sudjeluju aktivno i svjesno kod mise s misalom u ruci, jer bez aktivnog sudjelovanja nije moguća vjerska obnova. Ako mole iz misala, onda proživljavaju crkvenu godinu u liturgijskom duhu, te skupa sa svećenikom prinose nebeskom Ocu žrtvu za sve ljude i u ime svih ljudi. Sve te Merčeve ideje imaju trajnu vrijednost te su jasno naglašene i u koncilskoj Konstituciji br. 48, ali Merz ih je zastupao gotovo 40 godina prije Konstitucije.

  Kako je Merz bio ispravno liturgijski usmjeren, razumljivo je da je zaključio da je misa bez pričesti nepotpuna s obzirom na naše sudjelovanje. Naime, kaže Merz, mi u misi prinosimo sebe skupa s Kristom, a taj prinos je potpun jedino ako svrši s pričešću. Ona mora biti centar i vrhunac dana vjernika, jer je ona i vrhunac liturgije. I Konstitucija kaže da je najsavršenije sudjelovanje u misi »kad vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od te iste žrtve« (SC 55).

  Merz opisuje ljepotu i bogatstvo časoslova i njegovu važnost za liturgijski život te se divi Crkvi, koja u časoslovu neprekidno pjeva slavu Bogu. Sam ga dnevno moli te i druge potiče na to. I koncilska Konstitucija kaže da Crkva u časoslovu neprestano hvali Gospodina i moli za spas svijeta i da je časoslov izvor pobožnosti. Zato potiče i vjernike da ga mole (SC 83 sl.).

  Već spomenusmo da je Merz posebnu važnost davao crkvenom pjevanju. U Crkvi treba da se osjećaju radost i nada, a tome pridonosi pjevanje, koje je Crkva oduvijek gajila. Da bi pjevanje odgovaralo svojoj ulozi, treba da se slaže i s liturgijskim činima i vremenom, to jest mora biti povezano s liturgijom. Posve slično govori Konstitucija u br. 112—114. Merz je davao posebno mjesto koralu, a to je Crkva i prije naglašavala, a Koncil je ponovo potvrdio u br. 116. Koncil ne isključuje ni polifoniju ni druge vrste glazbe, ako odgovaraju duhu liturgijskog čina (SC 116). Na isti način govorio je i pisao Merz.

  Merz se borio protiv pučkih pjesama, koje ne odgovaraju liturgijskom duhu, a bile su uvedene u liturgiju. Ali je poticao i zalagao se da se njeguju tradicionalne narodne religiozne pjesme, jer su one izraz narodnog vjerskog genija. I Koncil naređuje da se »brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje« — prikladno za pobožne i svete vježbe, ali se u liturgiju može uvesti jedino ako odgovara duhu liturgijskog čina (SC 118).

  Merz se zalagao za obnovu crkvenog pjevanja prema direktivama Pija X. i poticao je na to sve vjernike, napose članove katoličkog pokreta, sjemeništa, samostane, razne crkvene škole i časopis Svetu Ceciliju. Konstitucija kaže: »Treba da se uvelike cijeni poučavanje i vježbanje glazbe u sjemeništima, u novicijatima redovnika obaju spolova i u školskim domovima, kao i u ostalim zavodima i katoličkim školama« (SC 115).

  Liturgiji je, kaže Merz, potrebno sačuvati nacionalne elemente i bogatstvo pojedinih naroda, ali treba udaljiti iz crkve slike i kipove koji nemaju umjetničke vrijednosti, a one s umjetničkom vrijednošću treba brižljivo čuvati. Ni umjetno cvijeće nije za crkve, a oltari se ukrašuju s malo svijeća i malo cvijeća. Nadalje preporučuje da se pri izradi crkvenog ruha, paramenata, primijeni dekorativna umjetnost s nacionalnim motivima, pa bi se tako stvorio nacionalni stil pri uređenju crkava. Posve identične i slične odredbe nalazimo u koncilskoj Konstituciji (SC 122 sl.).

  Poslije svega iznesenoga možemo s pravom zaključiti da je većina Merčevih ideja, misli i zaključaka, i to upravo onih glavnih i bitnih, na kojima je on gradio sav svoj apostolat, posve u skladu s naukom i postavkama II. vatikanskog sabora, pa tako imaju trajnu vrijednost. Treba, međutim, naglasiti da je on to propagirao gotovo 40 godina prije Koncila. Tako nam se Merz pokazuje kao vidovit čovjek, kao nagovjestitelj novih vremena u Crkvi, u liturgiji i u kršćanskom životu, vremenâ koja nalaze svoju potvrdu i novi poticaj s II. vatikanskim saborom i svoje ostvarenje u naše pokoncilsko vrijeme.

  Vjerojatno je u modernom katoličkom i liturgijskom pokretu Ivan Merz jedinstvena osoba. Pokretači tih obnova u drugim zemljama bili su redovito ili veliki samostani ili poznate kleričke osobe. Kod nas je to veoma mladi katolički laik. Sav svoj ogromni apostolat razvio je, zapravo, u šest godina, bez sredstava, bez akademske teološke i liturgijske naobrazbe. Uza sve to kod njega nalazimo posve originalne misli i ideje, važne i nepredvidive za ono vrijeme, a počesto su izgledale i revolucio­narne, koje su tek s II. vatikanskim saborom proglašene i uzakonjene, jer se gotovo normalno nalaze u Dokumentima Koncila, kao norma obnove i autentičnog kršćanskog života. Tako nam se Merz pokazuje kao zaista zaslužan i velik čovjek, koji je zacrtao profetske vizije pokoncilskih vremenâ i pripomogao da se razvije autentičniji kršćanski život mnogih hrvatskih katolika.

  Sve ovo je on postigao jer je znao ići naprijed, neustrašivo širiti i braniti svoje ideje i poglede, i onda kada to nije bilo lako, kad je nailazio na zapreke, na nerazumijevanje, na protivljenje; ali on je uspio nadvladati sve to, u stvari odričući se samoga sebe. Zato je uspjeh morao doći, i došao je, bar kao početak.

  Završimo riječima prof. Tommasa Federicija: »Tako kao laik, jedini od začetnika liturgijskih pokreta i obnova modernog vremena, Ivan Merz je dostojan da se nazove ljubljeni, dragocjeni sin Crkve, izabrana duša, Božji ugodnik i da bude predložen kao primjer moderne svetosti, stvarne i življene.«42

  U ovome stoji značenje i veličina Ivana Merza. Uzet u svojoj cjelini, on stoji pred nama kao čovjek, apostol, propagator liturgije, svetac — da ga nasljedujemo.

IVAN MERZ — PROMOTER OF LITURGICAL REVIVAL IN CROATIA

Summary

  Ivan Merz, a layman, very young, united his unusually penetrating genius with great knowledge, and with his intuition and lucidity pointed to the real problems of the soul, society and future. That is how he could anticipate — not in full, naturally — all that the II Vatican Council partly sanctioned and partly encouraged in the field of the renewal of christian life through liturgy nearly 40 years later. Therefore we wish to present Ivan Merz as a promoter of liturgical revival in Croatia.

  Ivan’s truely unique religious-liturgical growth and orientation, began during the last years of his secondary schooling, made obvious progress during his studies in Vienna and particularly during the war, on the front, then during the continuation of his studies in Vienna, and it became fully formed and completed during his studies in Paris. Like other promoters of the liturgic movement all over the world, Ivan also lived with the Church through liturgy and he made liturgy the base and the means of his apostolate among Croatian catholic youth. He had a correct conception of the importance of liturgy not only in the life of an individual, but also in the renewal of all christian life. He considered the mass to be the heart of liturgy. Accordingly, he stimulated active participation in the mass with missal in the hand and recommended daily holy communion; he evaluated liturgic singing correctly renouncing singing that was not in the liturgical spirit; he required prayers to be liturgically correct and raised many other liturgical questions.

  Obviously, the majority of Merz’s ideas — the more important and main ones — were in harmony with the teaching and constitutions of the II Vatican Council later and have, therefore, lasting value. In this light Merz appears as a visionary forecasting new times in the Church in liturgy and in christian life. These new times have found confirmation and new stimuli with the II Vatican Council and realisation in our post-council days. The appearance of Ivan Merz, a very young layman was unique in the modern catholic liturgical movement, since the initiators of these renewals in other countries were regularly big monasteries or well known members of the clergy. »Thus Ivan Merz deserves to be called a beloved, precious son of the Church, a soul chosen, a favourite of God and to be put as an example of modern, truely lived holiness.« (Tommaso  Federici)


IVAN MERZ I PROVOĐENJE KATOLIČKE AKCIJE U HRVATSKOJ

Slavko ŠARIĆ, «lvan Merz i provođenje katoličke akcije u Hrvatskoj», Obnovljeni Život, Zagreb, 34/1979., br. 4, str. 339-351

Temelji apostolskog angažmana

  Deset godina poslije smrti Ivana Merza, kad se na njegov zahvat i djelovanje na prilike u našem katoličkom životu već gledalo mnogo objektivnije i mirnije, pisalo se da se dr. Ivan Merz kao providencijalan čovjek u Hrvatskoj

»pojavio među nama onda kad se gotovo već sasvim bio iskvario pojam i odnos prema onoj kojoj Hrvatska duguje i svoju zasebnu fizionomiju i svoju narodnu individualnost i svoju povijesnu opstojnost — Crkvi.

… U svećeniku se nije gledalo ono što je on prvotno: predstavnik Crkve, Krista… U Crkvi se nije gledalo Krista, koji nastavljen po Crkvi u vremenu i prostoru nas vodi i spasava, nego ustanovu, koja bi morala biti zahvalna što se mi nje sjećamo, koja bi trebala biti sretna što se mi udostojavamo da je svojim uslugama — zarobljujemo.«1

  Sam Ivan, 7. X. 1920., bilježi u svoj dnevnik:

»Dvije su struje u katoličkim redovima. Jednoj je Crkva alfa i omega, a druga hoće da kršćanska načela prožmu javni život jer su ona najbolja garancija da će on cvasti. Ova druga struja podređuje i Krista javnom životu.«2

  Ivan već tada, 1920. godine, prije polaska na studij u Pariz, dakle još u stadiju svoje duhovne i intelektualne izgradnje, posve jasno gleda na stanje u Katoličkom pokretu u Hrvatskoj i opredjeljuje se za onaj smjer komu je Crkva alfa i omega. Odlazi u Pariz, odakle će uskoro, 6. XI. 1921., u jednom pismu svojoj majci odlučno izjaviti:

  »Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakomu pojedinom čovjeku bez iznimke.«3

  Najprije rat, pa onda studij, a naročito boravak u Francuskoj, Pariz i Lurd, učinit će da će Ivan biti onaj veliki neumorni apostol koji će sav svoj mladi aktivni život podrediti Kristu i Crkvi, osjećaju s Crkvom.

  U već navedenom pismu piše majci:

»Položit ću ispite, uzet ću mjesto i radit ću u našim organizacijama i časopisima.«4

  I doista, odmah po povratku u Zagreb, u jesen 1922., uklapa se u rad u organizacijama Katoličkog pokreta, kome je pripadao još od srednjoškolskih dana, a naročito za studija u Beču, kad je bio najagilniji član akademskog društva »Hrvatska«. Sad u Zagrebu mladi profesor marljivo se daje na drugi studij, studira katoličku filozofiju i teologiju, crkvene dokumente i osobito enciklike, govore i odredbe zadnjih velikih papa. Tu je našao živu crkvenu nauku, koju će primjenjivati i u svom životu i u javnom radu. Tumači usmeno i pismeno enciklike, prevodi i sam neke enciklike, a njegov govor prepun je citata i dokaza iz enciklika, jer će sam napisati ni godinu dana prije svoje prerane smrti:

»Ako dakle želimo raditi kao katolici prema ispravnim načelima bilo gdje, potrebno je da proučavamo nauku Kristovu na vrelu: u bulama, enciklikama, govorima Sv. Oca, itd.

… Štoviše, ovi dokumenti živog učiteljstva imadu za pretežni dio katolika veće značenje od samog Sv. Pisma, jer nam Sv. Pismo ne govori uvijek jezikom našega vijeka… A eto to čine dokumenti Sv. Stolice, koji nam govore današnjim jezikom i rješavaju nam na temelju filozofije i Objave današnje poteškoće i daju siguran pravac našoj djelatnosti … I eto, dužnost je Katoličke Akcije da nam Papu opet približi i da nas pouči kako se sva naša nastojanja moraju ravnati prema smjernicama tog našeg neposrednog učitelja i pod vlašću tog našeg neposrednog zapovjednika… «5

  Eto to bi bio temelj na kojem će dr. Ivan Merz početi raditi u Hrvatskom katoličkom omladinskom savezu, grani Katoličkog pokreta, komu je postao predsjednik 3. XII. 1922. A već nekoliko dana kasnije, 22. XII. 1922., objavio je papa Pijo XI. svoju glasovitu encikliku »Ubi arcano Dei« o Katoličkoj Akciji kao suradnji svjetovnjaka u hijerarhijskom apostolatu Crkve. Ivan je odmah prostudirao encikliku i upio u svoju dušu i krv svaku njezinu rečenicu, svaku misao, svaku uputu, nalog i zahtjev. Njegova duša, puna apostolskog žara, našla je u toj papinoj riječi Kristovu zapovijed, novi poticaj za svoj apostolski polet, i on će dosljedno, neumorno, ustrajno i uporno kroz šest godina svoga apostolskog života provoditi i nastojati da se provode u život načela papinske Katoličke Akcije kako to traži enciklika. Radit će po načelima Katoličke Akcije, govoriti, pisati o Katoličkoj Akciji po katoličkim listovima i časopisima i napisati i posebnu knjižicu »Katolička Akcija«.

  Ali to neće ići lako, bez muke i strašne borbe, pa će zato 7. XI. 1923. u duhovnim vježbama Ivan donijeti odluku o smjeru svoga života:

»Služit ću Bogu kao korektiv u katoličkim organizacijama, jer spoznajem permanentne odstupe od pravih doktrina (Sen., Ori., Domag.).«6

Uključenje u Katolički pokret

  Ivan je od mladosti član Mahnićevog Katoličkog pokreta, u kojem je sada, i duhovno i intelektualno posve spreman, započeo svoju apostolsku djelatnost. Ali Katolički pokret skrenuo je od crkvene linije koju mu je bio naznačio njegov osnivač, kako misle poznavaoci tadašnjih prilika. Ivan je zatekao snažno razvijen pokret u mnogo grana: vjersko-duhovne, kulturno-prosvjetne, đačke i omladinske organizacije, socijalno-ekonomske organizacije, čak tečevna društva kao zadruge i banke itd., a naročito političku stranku. Sve je pod vodstvom Hrvatskog katoličkog seniorata, koji je sve organizirao, sve vodio, sve nadzirao, upućivao i korigirao, ukratko: bio idejni i organizatorski pokretač i vođa svega. Seniorat se satojao od svjetovnjaka i svećenika, s jednakim pravima i dužnostima, ali većinom od svjetovnjaka, koji su dolazili, uglavnom, iz akademskih katoličkih društava. Bila je to katolička tajna organizacija zatvorenog tipa, koje su se članovi pri pristupu morali pismeno zakleti na bezuvjetnu disciplinu i odgovornost, obdržavanje tajne o zaključcima i radu te odgovornost za sav svoj privatni i javni život. A sam Seniorat nije nikom odgovoran, nego samomu sebi. (I Merz je bio član Seniorata, ali zavjernicu nije nikad potpisao.) Prema seniorskom statutu: »Seniorat daje direktive svemu katoličkom radu izravno i neizravno… drži sve niti katoličke i narodne djelatnosti u sebi… aktivno sudjeluje u postojećim religioznim, prosvjetnim i ekonomskim udrugama…7 Jednoglasno izrazuje neograničenu privrženost Sv. Stolici, te poštivanje i pokornost zakonitoj crkvenoj vlasti u stvarima vjere i morala.«8 Episkopat je radi »stvari vjere i morala« u nj delegirao dva svoja člana, u Ivanovo vrijeme oba su bili zakleti seniori.

  Ivan dobro vidi da je vodstvo Katoličkog pokreta u rukama Seniorata, a ne hijerarhije, ne biskupa u svakoj biskupiji; Katolički pokret je politiziran, što se protivi načelima izvanstranačnosti Katoličke Akcije; svećenik je u Katoličkom pokretu ravnopravan član sa svjetovnjakom, a nije duhovnik, koji se ima brinuti za vjerski odgoj i duhovnu izgradnju te da sav vanjski i unutarnji rad svakog pojedinog člana i cijele organizacije bude u suglasju s Kristovom naukom i crkvenim uputama.

  Eto što dr. Ivan Merz nije mogao prihvatiti! Odmah je počeo raditi da Katolički pokret zaokrene na Mahnićevu liniju i usmjeri prema načelima enciklika, a naročito enciklike »Ubi arcano Dei«, koja je objavljena upravo prvih dana njegova javnog djelovanja.

  Na osnivačkoj skupštini Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza Ivan je, po intenciji Seniorata, postao njegovim predsjednikom i odmah je uspio u pravila Saveza uvrstiti da je HKOS »crkvena organizacija, koja potpada pod kompetenciju Crkve, a predstavnik je Crkve njezin duhovni savjetnik«. Na drugoj skupštini HKOS-a, 18. VIII. 1923., Merz je ponovno izabran za predsjednika, a o. Bruno Foretić, isusovac, imenovan je za glavnog duhovnika. U svom govoru Ivan je istaknuo da će nastojati da se u omladinskim društvima što više učvrsti vjerski život. U tom smislu prihvaćene su rezolucije, što ih je on predložio.9 Tako je rad omladinske organizacije postavljen na vrhunaravni temelj. Ivan i o. Foretić nastojali su da biskupi u svim biskupijama imenuju duhovne savjetnike, koji će voditi brigu za vjerski odgoj omladinskih društava, a ujedno da svako pojedino društvo dobije svoga duhovnika.

  Dakle, u vremenu od jedva pola godine dva kapitalna zahvata u smjeru Katoličke Akcije.

  Rekli bismo: Ivan ima poseban sluh prema glasovima iz Rima kad se tako žuri s obzirom na Katoličku Akciju. Ide prije Episkopata. Naime, jugoslavenski biskupi tek u jesen 1923. godine upućuju pastirsku poslanicu svećenstvu, stavljajući mu na srce Katoličku Akciju, a vjernike pozivaju na rad u Katoličkoj Akciji biskupskom pastirskom poslanicom istom 1925. godine, gotovo tri godine nakon objave enciklike »Ubi arcano Dei«.

  Jugoslavenska katolička đačka liga, kao organizacija sveukupnog katoličkog đaštva, veoma važna grana tadašnjeg Katoličkog pokreta, održava đački tečaj za vrijeme Euharistijskog kongresa u Zagrebu ljeti 1923. Tom zgodom Ivan je imao referat o stjecanju podmlatka, a on ga je započeo ovim riječima:

»Naslov bi ovoga referata mogao glasiti: Kako će organizirani katolički đak spašavati duše? Već same riječi ’spašavati duše’ upućuju nas na ideju pastorizacije. Ogledajmo temeljne principe spašavanja duša i primijenimo ih na konkretne prilike, u kojima živi naše đaštvo. Onaj koji želi spasavati duše drugih, mora najprije znati kako će spasavati svoju vlastitu dušu … Temelj našeg apostolskog rada i uspjeha leži u nama samima, u našem odnosu k Isusu koji u nama mora da živi… «10

  U tom referatu Ivan razvija kako treba stvarati atmosferu snošljivosti, nesvjesnih prijatelja oko katoličke organizacije, izabirati elitu, ali ne odvajati se od ostalih poput kakve klike, niti prijateljevati s liberalcima, ali početi od sebe, od svoje duše, raditi najprije na spasavanju svoje duše, jer tim će najviše djelovali na druge. Iz opreza Ivan još ne spominje imena Katoličke Akcije, no njegove riječi, doista prema enciklici Pija XI., upućuju na »sudjelovanje svjetovnjaka u hijerarhijskom apostolatu Crkve oko spašavanja duša«. U »Luči«, glasilu Lige, o tom Ivanovom referatu kaže se da »je to novo shvaćanje, ili duboko, ispravno shvaćanje našega rada, života, naše borbe i osvajanja«.11

Osnivanje Hrvatskog orlovskog saveza

  U to vrijeme u hrvatskim zemljama podobro se raširila ideja Orlovstva, koja je k nama došla iz Čehoslovačke i Slovenije. Naročito nakon Mariborskog tabora 1920. godine organiziraju se gimnastički odsjeci u tadašnjim đačkim organizacijama Lige, kao i u omladinskim društvima. Dana 4. VIII. 1920. osnovana je za njih središnjica pod nazivom Savez gimnastičkih odsjeka organizacija katoličkog srednjoškolskog đaštva, učlanjen u Slovensku orlovsku zvezu. No već 23. X. 1921. osniva se u Zagrebu Orlovski podsavez, što pomaže brzom i nezaustavljivom širenju Orlovstva, a gimnastički odsjeci mijenjaju ime u orlovske odsjeke. Orlovski odsjeci malo-pomalo preuzimaju sav odgojno-prosvjetni rad uz tjelovježbu, ali se već tada ideološki počinju razlikovati od slovenskog i čehoslovačkog Orlovstva, koje je ipak laička organizacija, a ne crkvena i u vjersko-ćudorednom odgoju svojih članova djeluje neovisno o crkvenom autoritetu.

  U hrvatskim orlovskim odsjecima, dakle, rade isti članovi koji su i u đačkim i omladinskim društvima, čak i na vodstvu jednih i drugih organizacija nalaze se isti ljudi. Tako su 1923. u predsjedništvu Orlovskog podsaveza i dr. Merz i o. Foretić, koji inače vode HKOS. Sve više se uviđa da se sile moraju ujediniti u jednoj samo organizaciji pa je ustanovljen Pripremni odbor za ujedinjenje organizacija i ujedno za osnutak Orlovskog saveza. U tom su odboru oba Ivana, i dr. Merz i dr. Protulipac. Vode se pregovori s Orlovskim savezom u Ljubljani o reorganizaciji i preorijentaciji Orlovstva više prema crkvenosti te Ivan 2. XI. 1923. upućuje posebno pismo Jugoslavenskoj orlovskoj zvezi s prijedlozima reorganizacije Orlovstva, a s oslonom na crkveni autoritet. Slovenci ne prihvaćaju njegove ideje, pa ni u direktnim pregovorima koji su zatim održani, a na kojim sudjeluje i dr. Merz. No prilike su u Hrvatskoj sazrele te se uskoro, 16. XII. 1923., hrvatsko Orlovstvo posve osamostaljuje osnutkom Hrvatskog orlovskog saveza (HOS), u kojem se stapaju Orlovski podsavez i HKO savez. Protulipac je predsjednik, a Merz potpredsjednik i kasnije tajnik HOS-a.12

  Prije konstituirajuće skupštine HOS-a Ivan posebnim pismom obavještava sve biskupe o budućoj reorganizaciji i moli njihov pristanak, a pri tom ističe skretanje nove organizacije potpuno prema Crkvi, ovisnosti o crkvenom autoritetu, brizi za vjerski i unutarnji život članova i ulozi duhovnika. Na koncu pisma iznosi da je o svemu obavijestio zagrebačkog nadbiskupa, »koji je blagoslovio, odobrio i obodrio naš postupak« i obećao svoju pripomoć za izdanje prerađene i nadopunjene »Zlatne knjige«, koja će u tisak i koja »potiskujući gimnastički momenat u pozadinu ističe vjersko-prosvjetni u onom obliku, kako je to Sveta Stolica u zadnjim godinama definirala«.13

  Novoosnovani HOS u svom pismu od 28. XII. 1923. obavještava zagrebačkog nadbiskupa o osnutku i predlaže pravila HOS-a crkvenim vlastima i moli odobrenje. Između ostalog pišu:

»Nastojali smo da ova pravila dadu našem mladom Orlovstvu biljeg elitne katoličke organizacije i zato se u njima ističe želja naše omladine da bude u što tješnjoj vezi i pod vodstvom svoga episkopata.«

  To je zapravo revolucija prema tadanjem shvaćanju.

  Na Biskupskoj konferenciji 29.1.1924. Episkopat je odobrio HOS i njegova pravila i uputio posebnu poslanicu Orlovima, u kojoj medu ostalim stoji:

»Katolički episkopat pozdravlja Hrvatski orlovski savez kao organizaciju cjelokupne hrvatske katoličke omladine, koja želi pod vrhovnim direktivama sv. Crkve da vodi brigu oko ispravnog odgoja hrvatske katoličke omladine po Kristovim načelima, a isto da paralelno sa svojom izgradnjom vodi borbu protiv svih protivnika sv. vjere i Crkve. Da se ispuni ta sveta želja Hrvatskog orlovskog saveza, Katolički episkopat od svega srca blagosliva organizaciju Hrvatskog orlovskog saveza i sav njegov radni program, koji je izrečen u njegovoj divnoj lozinci: Žrtva, Euharistija, Apostolat… Rad s takvom lozinkom izazvat će sigurno sve blagoslove Božje na jedinstvenu našu omladinsku organizaciju… Episkopat se obavezuje najtoplije preporučiti svojem svećenstvu i katolicima diljem naše države da Hrvatskom orlovskom savezu idu u svemu na ruku u akciji oko organiziranja katoličke omladine da bi tako načela ’Zlatne knjige’ osvojila našu omladinu i sačuvala je moralno zdravu na dobro vjeri i narodu.«14

    Mnogi biskupi uputili su HOS-u zasebnu poslanicu, a u poslanici zagrebačkog nadbiskupa Bauera, 5. V. 1924., posebno je naglašeno da su

»svećenici koji u orlovskim društvima vrše ulogu duhovnih vođa, one zlatne karike koje povezuju naučavajuću Crkvu s Crkvom koja sluša. Nerazboriti su oni koji drže da organizacija Katoličke Akcije može postojati bez ovakvih zlatnih karika, bez kojih će uvijek biti u organizacijama nutarnjih razmirica i prepiraka i blagoslov Božji neće pratiti njihov rad.«15

»Zlatna knjiga«

  U pismu što smo ga spomenuli, a što ga je u ime HOS-a Ivan sastavio i poslao svim hrvatskim biskupima, spominje se skori tisak »Zlatne knjige«, koju je Ivan preradio sa slovenskog i nadopunio te pripremio za tisak. Osim predgovora što ga je sastavio, dodao je posebno poglavlje o Crkvi i duhovniku, a ostali tekst sav ispunio i isprepleo mislima u smislu vjernosti Crkvi, poslušnosti Sv. Stolici i podređenosti biskupima pozivajući se u svemu na program Katoličke Akcije.

  Ali kad je knjiga bila u tisku, premda je imala crkveni imprimatur, po nalogu Seniorata izbačen je cio predgovor i mnoga mjesta koja govore o podređenosti Orlovstva crkvenom autoritetu, papinskim smjernicama i biskupskim odredbama. Iako su vođe Orlovstva, i dr. Protulipac i dr. Merz, bili od Seniorata delegirani u HOS, a omladina ih najsrdačnije primila i prihvatila, nisu se držali primljenih direktiva i zakretali su »cjelokupnu katoličku omladinu« pod direktnu ovisnost o crkvenom autoritetu, a ispod vlasti laičkog autoriteta.

  Ivan je svoj predgovor sačuvao i kasnije ga, godine 1927., zasebno objavio. Evo nekoliko rečenica iz njega:

»Ipak će se mnogi u čudu pitati zašto smo se mi… usudili da nadopunimo i preradimo ovu knjigu. Ponajglavniji je tomu razlog što se je od 1910. godine, tj. od izdanja ove knjige organizirana Katolička Akcija po cijelom svijetu na osobito veličanstven način razvila… Najnovija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka koje potekoše iz vječnog Rima već god. 1905., kad je blage uspomene papa Pio X. izdao breve o čestoj i svagdanjoj svetoj Pričesti. Mladi naraštaj goji zanosnu ljubav prema našem Spasitelju, koji je uvijek s njim u presv. Euharistiji; tu crpe on svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat… Nova generacija je u neprestanom i intimnom dodiru s Isusom, koji kraljuje i vlada njenim dušama. S time je u vezi zanosna ljubav mladih prema svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili da svećeniku zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti; moraju postati njihovim pomoćnicima… Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto koje zapada Isusova učenika. Iz ove se Zlatne knjige također vidi da omladina ima oči uvijek uperene spram Rima, gdje je onaj svjetionik koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. I iz samoga Rima potekle su u zadnje vrijeme smjernice koje računaju s Katoličkom Akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njenu ulogu. Mi smo se poradi toga, prerađujući Zlatnu knjigu, najviše obazirali na one upute koje su zadnji Pape dali Katoličkoj Akciji, a napose omladinskom pokretu. U Katoličku Akciju spadaju prema tome: ’povezane organizirane katoličke sile za očuvanje, proširenje, primjenjivanje i obranu katoličkih načela u individualnom, porodičnom i socijalnom životu’. Iz svega toga je razumljivo da mi danas stavljamo na našu omladinu daleko veće zahtjeve negoli se to moglo činiti prije trinaest godina. Mi smo radi toga odredili posve u potankosti koje su vjerske dužnosti Orla, koliko puta najmanje mora da primi svetu Pričest, koji mora biti njegov odnos spram Crkve i njenih službenika.«16

  Osim ovog predgovora izbačena su gotovo sva mjesta koja bi se mogla tumačiti kao primjena načela navedenih u predgovoru. Tako npr. u rečenici: »Osnovica je svemu Orlovu radu katolička vjera, njena načela i zapovjedi što ih je dao Bog i sveta Katolička Crkva: papinske smjernice i biskupske odredbe.« Te zadnje riječi: »papinske smjernice i biskupske odredbe« izbačene su, a isto tako i rečenica da je »uzor Orla… ljubav prema sv. Ocu Papi, katoličkim biskupima i svećenicima«. Izbačeno je cijelo pitanje i odgovor »Zašto je Orao dužan sv. Crkvi duboku i zanosnu ljubav?«17 Te korekture izvrsno pokazuju kakav je mentalitet vladao u jednom dijelu Katoličkog pokreta. Merz je plakao…

  Unatoč tomu »Zlatna knjiga« sadržava posebno poglavlje o Crkvi i o duhovniku kao zastupniku nadležne crkvene vlasti. Treba reći da je ta, i onako okrnjena »Zlatna knjiga« značila velik korak naprijed za duhovni preporod katoličke omladine u Hrvatskoj u duhu papinske Katoličke Akcije.

  Spomenimo i to da je na koricama »Zlatne knjige« vidno istaknuta orlovska lozinka »Žrtva — Euharistija — Apostolat«, što ju je predložio Ivan, a on je Orlovima dao i njihova uzora sv. Ivana Evanđelista, kao što će Orlicama uskoro dati za uzor sv. Ivanu Aršku.

Spor oko shvaćanja Katoličke Akcije

  Cijelu godinu 1924. neumorno studira Katoličku Akciju (KA) po papinskim dokumentima i objavljenoj literaturi na talijanskom, francuskom, njemačkom i latinskom jeziku. Objavljuje 13 članaka o KA u »Katoličkom tjedniku«, »Nedjelji« i »Životu«, a koliko je govorio o KA u predavanjima, razgovorima i raspravama, ne može se izbrojiti. U narednim godinama Ivan je objavio po raznim listovima još 16 članaka o KA, te posebnu knjižicu »Katolička Akcija«.18 Osim toga, u gotovo svim svojim člancima u kojima govori o drugim temama, pitanjima i problemima, uvijek se dotiče i Katoličke Akcije. Zato će jedan od njegovih prijatelja i suradnika o njegovu govoru kasnije napisati:

»Njegov se govor ticao katoličanstva, a ne onoga što je konačno usmjereno u ovozemne vrednote: politiku, ekonomiju, kulturu, karijeru… On nam je prvi protumačio encikliku Ubi arcano Dei i time je u već uzdrmana stara poimanja organizacije unio novost duhovne revolucije koja se može sažeti u dvije ideje: laički apostolat u službi Crkve, te izvanstranačnost akcije kao univerzalne katoličke ideje. To je za nas značilo gledati stvari iz višega: individualno duboka religioznost, a socijalno potpuno predanje kraljevstvu Božjemu… Eto, tu je završila naša duševna orijentacija, tu su se smirili oni mladenački trzaji, slutnje i traženja novoga, tu je u konkretnom obliku pruženo zadovoljenje i opravdanje našoj borbi i žrtvi za papinsku Katoličku Akciju… Orlovska organizacija nije u prvom redu išla za tim da obrani katolička načela pred jednim nekatoličkim svijetom, nego za prožimanjem čitavog našeg mišljenja katolicizmom, onim crkvenim, rimskim katolicizmom sa svom njegovom oštrinom … «19

  Postojao je još jedan problem koji će izazvati teške borbe, a to je pitanje organizacijske pripadnosti đaštva. Još od Mahnićevih vremena posebna se briga posvećuje đacima kao najaktivnijim radnicima u pokretu i budućim vođama pokreta. Poslije rata organizirana je Jugoslavenska katolička đačka liga, u kojoj su učlanjene sve đačke organizacije, a u tim organizacijama pojavom orlovstva formiraju se orlovski odsjeci. I tako su đaci organizacijski, pa i radom vezani u dvjema centralama. To je stanje bilo neodrživo jer su i jedna i druga organizacija davale potpun odgoj, a orlovstvo još i tjelovježbu. Pomalo se uviđalo da bi najbolje bilo da postoji za đake samo jedna organizacija. I tako je došlo ljeti 1925. god. na orlovskom đačkom tečaju u Krapnju do zaključka da đaci orlovi ne moraju biti i u organizacijama Lige. Seniorat je ustao protiv tog zaključka (protiv tzv. »Krapanjskih rezolucija«) i tražio da svi đaci potpanu pod Ligu i da budu potpuno neovisni o HOS-u. Za HOS bi to značilo rascijepati organizaciju, a to je protiv onoga kako je orlovstvo zamišljeno, uređeno i odobreno kao jedinstvena omladinska organizacija. HOS se nije mogao ni htio pokoriti odredbi Seniorata. I nakon teške borbe HOS preda stvar na rješenje zagrebačkom nadbiskupu, koji to iznese Biskupskoj konferenciji.

  U međuvremenu Seniorat nastoji promijeniti vodstvo HOS-a i orlovstvo vezati sa Senioratom, ali ne uspijeva jer glavna orlovska skupština u Požegi 8. VIII. 1926. izglasa potpuno povjerenje vodstvu HOS-a. Na to Seniorat isključi iz svojih redova najprije dra Protulipca, a onda pred početak Biskupske konferencije i dra Merza i ostale seniore u HOS-u (dra Avelina Ćepulića, dra Iliju Jakovljevića, Maricu Stanković i druge). To nije koristilo jer je Episkopat 21. X. 1926. donio zaključak:

»Interesi katoličkog pokreta kategorički traže da se katoličkom đaštvu obojeg spola priznaje sloboda odluke u kojem tipu želi surađivati u Katoličkoj Akciji, ali da svaki tip đačkih organizacija po svojem predstavništvu bude zastupan u Đačkoj Ligi. Episkopat je tvrdo uvjeren da je očuvanje jedinstva orlovske organizacije bitni uvjet za uspjeh Kat. Akcije u svim slojevima i staležima hrvatske omladine. Stoga želi da vodstvo Hrvatskog orlovskog saveza i Sveze hrvatskih Orlica po svim krajevima širi jedinstvenu orlovsku organizaciju te da bude priznata stručnom i disciplinatornom centralom za đaštvo i građansku omladinu.«

  Dakle, potpun uspjeh HOS-a, odnosno dra Merza, koji je najveći teret borbe iznio na svojim ramenima. U teškim danima koje je ta borba donosila »sačuvao je dr. Ivan Merz uvijek svoju nepokolebivost u načelima, združenu s djetinjim pouzdanjem u Boga, velikim osobnim žrtvama i krajnju koncilijantnost naprama onima koji su ga napadali i krivo mu činili. U svemu tome sačuvao je onaj njemu svojstven mir, pa ma kako teška bila situacija; i u najgorim je časovima toliko puta rekao: »Samo da nikad ne bi bila povrijeđena kršćanska ljubav.«20

  U predstavci koju je HOS predao Biskupskoj konferenciji u vezi s cijelim sporom Seniorat — HOS, 30. V. 1926., moleći rješenje, a koju je sastavio Ivan, zaključno piše:

»Iako sporovi i među katolicima kao sinovima iste Crkve djeluju bolno, ipak mi vjerujemo da ih Promisao Božji pripušta da se zaboravljena načela bolje istaknu i da se nađe što točniji putokaz za sretnu budućnost. Stoga mislimo da će i ovaj spor koristiti katoličkoj stvari u budućnosti. Ako su uslijed ovih napetosti možda veze ljubavi prema bližnjemu i našom krivnjom tu i tamo oslabile, mi smo spremni učiniti sve da među svima zavlada prava međusobna katolička ljubav… Radili smo imajući uvijek pred očima slavu Božju i interese svete Crkve.«21

Izvanstranačnost Katoličke Akcije

  Ima još jedna bitna značajka Katoličke Akcije za koju se Ivan svom dušom borio i koja je osobito i najviše dolazila do izražaja u navedenom sporu, a to je izvanstranačnost Katoličke Akcije i organizacija KA. Ivan je učinio da je Hrvatski orlovski savez odmah pri svom osnutku u 1. paragraf svojih pravila stavio rečenicu: (orlovsko) »Društvo nije političko.« I orlovstvo je kroz cijelo vrijeme svoga postojanja naglašavalo nepolitičnost i izvanstranačko stanovište svoje organizacije, a Ivan se borio za provedbu toga načela u svim organizacijama inače politiziranog Katoličkog pokreta. Druga strana borila se protiv depolitizacije Katoličkog pokreta jer da se time hoće uništiti Pučka stranka i razvodniti jedinstvenost pokreta. Tako i »Luč« 1925. piše:

»Slatko se smijem onima koji hoće da kod nas oponašaju Italiju i njezin sistem KA, jer mi imamo suvremeni jaki katolički pokret, jedinstven u kulturnim, socijalnim, političkim i ekonomskim pitanjima.« I onda dalje da protagonisti KA žele da »unesu zabunu i podvojenost u naše redove preko talijanske KA, koja nam nikad nije a niti u buduće neće služiti kao uzor.«22

  Pitanje depolitizacije Katoličke Akcije bilo je temeljno pitanje suprotnosti stanovišta navedene borbe i glavnim uzrokom da je Ivan Merz isključen iz Seniorata, kako proizlazi iz njegova pisma zagrebačkom nadbiskupu, kojim ga obavještava o tom koraku, 8. X. 1926. Tu kaže da je

»isključen iz Seniorata i to zbog toga sto se nije složio s mišljenjem da u KA imade cijeli kompleks stvari koje ne spadaju pod kompetenciju biskupa već pod kompetenciju Katoličkog pokreta, odnosno većine Se­niorata; tako npr. biskupi neće opredjeljivati nacionalnu (u praksi stranačko-političku) ideologiju KA, već se organizacija KA treba u svojoj nacionalnoj ideologiji ravnati prema smjernicama Seniorata.«23

  Međutim, u navedenom rješenju Episkopata od 21. X. 1926. nalazi se odredba Episkopata da i Seniorat ulazi u Katoličku Akciju kao ravnopravan član s drugim organizacijama, a budući da je u njegov program unesen i političko-stranački rad, to ga Episkopat moli

»da izvoli svoja pravila tako promijeniti da Seniorat uzmogne kao elitna jedinica katoličkog starješinstva surađivati u KA«.

  Iz toga jasno izlazi da je Episkopat preuzeo vodstvo i odgovornost u Katoličkoj Akciji i da je KA stavio izvan i iznad političke stranke.

  Ali borba za status quo ipak se i dalje vodila nesmanjenom žestinom. Prema Episkopatu nije nedostajalo izraza lojalnosti, a stvarno je sve ostajalo po starom i to sve do smrti dra Ivana Merza i poslije nje do ukidanja i političkih stranaka i Orlovstva po šestojanuarskom režimu stare Jugoslavije godine 1929., ali, na žalost, i kasnije… Duhovi su bili veoma podijeljeni i među svjetovnjacima, no u mnogom i među svećenstvom, kod kojeg su suprotna stajališta bila osobito naglašena. Međutim načela KA, za koja se Ivan borio, prodrla su: određena je uloga svećenika u KA; KA je ovisna samo o mjesnom biskupu i crkvenoj hijerarhiji, a potpuno neovisna o bilo kojem svjetovnjačkom forumu; ni u jednom isključivom vodstvu nema unifikacije, nego je određen pluralitet; KA je u svim svojim manifestacijama izvanstranačka i nadstranačka; i KA se provodi po načelima kako ih određuje Sveta Stolica. Eto, to su zasluge šestogodišnjeg apostolskog djelovanja providencijalnog čovjeka u Hrvatskoj, dra Ivana Merza.

  Borba se nastavljala, ali Ivan se nipošto nije predavao, nego je uporno i dalje studirao sve dokumente izašle u Rimu i u svijetu o Katoličkoj Akciji. Budući da su se svi pozivali na biskupa Mahnića, Ivan je temeljito prostudirao djelovanje biskupovo u Hrvatskoj i o tom napisao velik članak »Mahnićevim putem«, koji započinje ovako:

»Sekularna pojava biskupa Mahnića ima za nas jedino stoga tu divovsku važnost što je biskup Mahnić bio jeka Rima, trublja Papinstva, muž enciklika i silaba. I kad danas, nakon tolikog mučnog, ali vjerojatno veoma plodonosnog bistrenja pojmova, listamo po spisima Mahnićevim, to smo često zapanjeni od čuda nad jasnoćom svakog pojedinog njegovog izraza i nad rješenjem što ga daje teškoćama na koje nailazimo. I kad sustavno uspoređujemo izjave biskupa Mahnića o ulozi katol. laikata s odredbama i smjernicama Pija XI., to dolazimo do uvjerenja da postoji, tako reći, potpuno suglasje između oba ova velika muža. Biskup Mahnić nije u tom pogledu zapravo ništa drugo htio negoli Pio XI. Ovo suglasje između njegove svetosti Pija XI. i pok. biskupa Mahnića ne smije nas iznenaditi, jer Mahnić je bio tek trublja Leona XIII. i Pija X., a Pio XI. nadograđuje na radu svojih prethodnika… Zato su Mahnićeve smjernice, tako reći, identične s Katoličkom Akcijom Pija XI.«24

Priznanje najvišeg autoriteta

  Treba naglasiti da je Ivan Merz i od najvišega autoriteta dobio potvrdu svoga rada na KA. Prigodom internacionalnog omladinskog hodočašća jubilarne godine 1925. Ivan je poveo u Rim veliku skupinu hrvatskih Orlova. Sveti Otac Pio XI. primio ih je u posebnu audijenciju i održao im tako topao, tako srdačan, tako programatski i tako velik govor kakav nijedan papa do danas nije održao ni jednom hrvatskom hodočašću. U njemu je obuhvatio sva načela KA, kao i sav program hrvatskih Orlova, a sažeo ga je i u ovim divnim riječima što ih je svaki Orao pamtio cijeloga života:

»Orlovi! Vaše je ime divno i genijalno. Vaša je zadaća da budete vjerni prema domovini i prema obitelji, prema Crkvi i prema vjeri katoličkoj.«25

  Papa je isto tako primio u posebnu audijenciju godinu dana kasnije hrvatske Orlice, koje je u Rim doveo također Ivan. I njima je papa održao podjednako krasan govor kao pređašnje godine Orlovima.

  Posljednje godine života Ivan je napisao članak »Iz povijesti Orlovstva«, 19. VI. 1927. god., u kojem iznosi kratak prikaz nastojanja o provedbi Katoličke Akcije kod nas pa završimo s nekoliko njegovih riječi:

»Otkako je hrvatsko Orlovstvo stalo osvajati naša sela, naše gradove i prodirati u naše škole, počelo se u svoj našoj javnosti mnogo govoriti i pisati o KA. Do toga vremena ta je riječ KA bila, tako rekavši, nepoznata u širim narodnim slojevima. Stoga je veoma zanimljivo promotriti povijest hrvatskog Orlovstva, koje se od svojih prvih početaka stavilo na stajalište KA i olakšalo u javnosti put da je onda naša hijerarhija uzmogla provođenje cjelokupne KA uzeti u svoje ruke.«26

IVAN MERZ AND THE CATHOLIC ACTION IN CROATIA

Summary

  Ivan Merz as a young professor studied catholic philosophy and theology, Church documents, particularly encyclics and decrees written by the last few popes. He found in them the living doctrines of the Church he was to employ in his life and work. Ivan had been a member of Mahnić’s Catholic Movement since his earliest youth. At that time, this Movement had been engaged in politics to a great extent and struggled to be completely independent from the hierarchy. Merz, a man of the encyclics could not help investing all his energy into work giving the Catholic Movement a turn of direction towards Pius XI’s Catholic Action. He had been struggling hard to carry this through, particularly in youth since 1922 by orienting youth organisations in the sense of the Catholic Action even before the episcopate gave its instructions. Ivan’s work was recognized as being something entirely new, in the spirit of his decisions made during his spiritual excercises in 1923: »I will serve God as a corrective in catholic organisations, since I am aware of permanent strays from the true doctrines in them.« In this sense, he appeared in the Association of Eagles as a true ideologist editing the »Golden Book« from which the whole Introduction and some paragraphs talking about placing the Eagles under the higher authority of the Church, papal guidelines and bishops’ directives, were cut out at printing. In order to succeed with his ideas of the Catholic Action — that lay apostolate be in the service of the Church and that the Movement be non-,’?-aligned to political parties — he wrote and delivered speeches and lectures ali over the country, he had oral and written contacts, keeping particularly filial connections with bishops. For these ideas he was excluded from the Catholic Seniorate (lay leaders of the Catholic Movement) together with the entire group of his associates.

  The Bishops accepted Ivan’s method of work in the Eagles and in the Catholic Action, sanctioning it and requesting that the Catholic Movement be reorganised in this sense. Finally, on October 21, 1926 the bishops took the leadership of the movement into their own hands.

  During 1925, a jubilee-year, Merz travelled to Rome with a large group of Croatian Eagles acting as their guide, on the occasion of an international youth pilgrimage. At a special audience with the Holy Father, Pius XI gave them a warm, hearty long program speech, summing up the principles of the Catholic Action and the program of the Eagles.


LAIČKI APOSTOLAT IVANA MERZA U SVJETLU II. VATIKANSKOG SABORA

Nikola Mate ROŠČIĆ, «Laički apostolat Ivana Merza u svjetlu II. vatikanskog sabora.» Obnovljeni Život, Zagreb, 34/1979., br. 4, str. 353-365

  Kad sam se odlučio za ovo izlaganje o Ivanu Merzu, bio sam duboko svjestan svih ograničenja pred kojima se nalazim, i subjektivnim i objektivnim, pa stoga i ovaj moj prilog neće biti ništa drugo doli nekoliko pokušaja, koje rado nazivam considerationes et propositiones. Naime, ništa novo ne mogu reći o životu i djelovanju dra Merza, nemam nikakvih novih podataka koji ne bi bili već poznati svima onima koji su o Merzu pisali. U neku ruku pristupam životu i djelu tog velikana našeg laikata sa strane, pokušavajući uočiti i izdvojiti nekoliko činjenica nad kojima se isplati razmišljati i nad kojima je moguće, možda, stvarati neke poredbe.

  Tri su fragmenta o kojima ovdje želim razmišljati i stvarati ili otkrivati neke poredbe:

    1. Ivan Merz i nadahnuća »pariškog kruga«

  2. Ivan Merz — obrisi  »teologije laikata«

  3. Ivan Merz — i mi danas.

  Još jednom želim napomenuti da su ovo samo fragmenti, pokušaji, jer sam se zatekao u nemogućnosti da do kraja istražim sve ono što je vezano uz moja razmišljanja rođena nad njegovim životom i djelima. Također želim napomenuti da u prvi mah čak može izgledati kako ovo izlaganje i nema izravnu povezanost sa zadanom temom naslova. No sve što ću ovdje iznijeti ipak stoji u vezi s temom i na svoj je način po­kušava opravdati. Dakako, trebalo bi izraditi cijelu studiju o »laikologiji« Ivana Merza. Paralele koje se u ovom izlaganju povlače mogle bi biti prinos takvoj sveobuhvatnoj prouci. Posebno prvi dio izlaganja upušta se u traženje paralela, koje dosad, koliko mi je poznato, još nitko nije poduzeo.

1. Ivan Merz i nadahnuća »Pariškog kruga«

  Svi životopisci, poznanici i neposredni svjedoci o Ivanu Merzu jednodušno tvrde da je odlazak i boravak u Parizu od 1920. do 1922. imao golem utjecaj na njegovu konačnu formaciju, i stručnu i duhovnu. Tamo se vrlo brzo uključuje u razne krugove, posebno one literarno-religioznog smjera. Dakako, on slijedi i sve važnije događaje u vezi sa socijalno-političkim angažiranjem mladih katolika, prati rad katoličkih organizacija, uvijek u želji i mislima kako će to presaditi u Hrvatsku kad se u nju vrati. To su sigurni podaci što ih nalazimo kod Kniewalda, Vrbaneka, Čepulića, Žanka, Gračanina, a o tome je i sam Merz mnogo toga zapisao u svojim Dnevnicima i Pismima iz tog vremena. No ako i prolistamo sva ta svjedočanstva, ostaje nam još mnogo toga neprovidno, odnosno nedovoljno proučeno, posebno što se tiče osoba s kojima se družio i koje su na njega ostavljale najjači dojam. Dr. Škarica u svojoj disertaciji piše: »Nažalost, Merz u Parizu rijetko piše u svoj dnevnik, i stoga ne možemo potanko slijediti njegov razvoj u Parizu i ne možemo znati s kojim je važnim francuskim osobama imao susrete.«1 Navodi se na mnogo mjesta da su to bili krugovi književnika-obraćenika, predstojnici raznih organizacija i listova, posebno časopisa Lettres. Merz pohađa predavanja na Sorbonni i na Institut Catholique. Dr. Kniewald piše: »Ivan se mnogo kreće u društvu najviše katoličke inteligencije i konvertita. Marljivo polazi sve važnije katoličke priredbe u Parizu i na svojim putovanjima i tako upoznaje francuske katoličke institucije. Tu on jača svoju katoličku svijest, tu upoznaje Katoličku Akciju, tu ideja Papinstva, kao živog Krista, dobiva u njegovoj duši konačni i dosljedni oblik, tu se posve izgradio njegov neslomivi entuzijazam za Papu i za studij katolicizma u svjetlu papinskih poslanica, enciklika i direktiva.«2

  Iz dostupnih podataka o pariškom periodu Merčeva života čini mi se da se dadu rekonstruirati tri poglavita područja na kojima je on produbljivao svoje znanje i uvjerenje, i koji su uopće karakteristični za njegov život i djelovanje. To je prije svega njegova stručna izobrazba, studij književnosti. Tom studiju Merz pristupa na svoj specifičan način, što nedvojbeno svjedoči njegova doktorska radnja: Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas. U njoj se očituje solidno poznavanje francuske književnosti, ali isto tako i Ivanovo opredjeljenje da kroz religioznu, liturgijsko-mističnu prizmu gleda i vrednuje književno stvaralaštvo.

  Drugo područje Merčeva zanimanja u Parizu odnosi se na upoznavanje i izučavanje socijalno-političke problematike, na prikupljanje informacija o katoličkim organizacijama, a sve u vidu njegova rada u katoličkom pokretu kod nas. Zanima ga odgoj mladeži u katoličkom duhu, odgoj i rad s radničkim svijetom, pitanja socijalne pravde, odnos prema pojavi totalitarnih sistema. S tim mislima Merz je već došao u Pariz. One su dozrijevale u njemu dok je bio u Beču i kad je boravio u domovini, dok se bavio pitanjem »svenarodnog katoličkog pokreta«, dok je snovao kako preporoditi »đački pokret«, dok je vrlo kritički razrađivao odnos između religioznog i političkog momenta u pokretu mladih. Sva ta pitanja i stavovi našli su svoje produbljenje i ukrepljenje u pariškom razdoblju njegova života. Tu su stečena konačna opredjeljenja. Njega oduševljava »interes katoličke generacije oko instauracije cijelog javnog života u Kristu«, jer u svemu tome on zapaža »djelovanje jedne Energije, koja posvuda djeluje«. Divi se »jedinstvenosti, koja inspirira katoličke pokrete svih zemalja. Najbolja apologija Božjeg djelovanja u čovječanstvu jest taj jedinstveni duh, koji prožimlje katoličke pokrete svijeta.«3 Te misli nalazimo i u zapisu Dnevnika od 27. srpnja 1921., kad je Merz prisustvovao »Socijalnom tjednu« u Toulousi, i na bezbroj drugih mjesta i prigoda. To će se jasno očitovati u njegovu radu kad se vrati u Zagreb i kad se uključi u rad Katoličkog pokreta kod nas.4

  Treće područje, vrlo značajno za Merčev pariški period, jest njegovo religiozno dozrijevanje. Već u prijašnjim godinama, od ratnih dana, pa onda za vrijeme studija u Beču, Merz provodi duboki religiozni život. U Parizu se to usavršuje. On svaki dan ide na svetu misu, prima sv. pričest, moli svećenički časoslov, provodi život asketa. Svjedočanstva o tome su brojna i nesporno rječita. U jednom pismu majci iz Pariza, od 20. listopada 1921. piše: »Osim toga znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina.« U Parizu dozrijeva njegov asketsko-mistični profil, njegovo uvjerenje da je kontemplacija potrebna svakom čovjeku, pa će kasnije u svom djelu Katolička Akcija pisati: »Iz svega rečenog slijedi da je čovjek stvoren radi razmatranja (kontemplacije) duše i da sve ljudske djelatnosti moraju imati kao cilj kontemplaciju duše.«5

  Ti djelomični navodi mene su osobito potakli da pokušam pronaći neke paralele između Merza i nekih »pariških krugova«, a posebno mislim na onaj »kružok« koji je obilježen imenom Jacquesa i Raïsse Maritain. Poznato je da je to bio krug konvertita, književnika i mislilaca, nositelja neoskolastičkog usmjerenja među francuskim intelektualcima, jaki krug katoličkih laika, usko vezan za utjecaj pjesnika-mistika Charlesa Péguya, Georgesa Sorela, književnika Léona Bloya, te brojnih drugih uglednika koje je i Merz čitao, izučavao, susretao i njima se oduševljavao. Spomenimo i to da je Jacques Maritain u Merčevo vrijeme aktivni profesor filozofije na Institut Catholique, a da se u njegovoj kući održavaju kružoci. To je kuća u kojoj su mnogi pronašli svoj put Bogu i Crkvi. No zanimljivo je istaknuti da je poglavita preokupacija Maritainovih bila usmjerena u tri poglavite točke, i to: umjetnost, politika i duhovni život.6

  Ne mogu se oteti dojmu da je Merz bio u dodiru s tim krugom. Uvjerljivo se nameću paralelnosti, koje bih rado istražio kad bi mi to bilo moguće. Evo samo nekih pokušaja opravdanja tog dojma!

  Merčev studij francuske književnosti i njegov specifični pristup toj književnosti vjerojatno je dobio svoj pečat baš od onih krugova koje je posjećivao, od profesora koje je slušao. Među njima smatram da je svakako bio i Maritain. Znamo, naime, da je Maritain objavio nekoliko svojih studija u časopisu Revue des Jeunes, kao npr. svoje djelo Antimoderne, Paris 1922, Saint Thomás d’Aquin apôtre des temps modernes, Paris 1923, i druge. Znamo da je za pristup književnosti od velike važnosti Maritainovo djelo Art et scolastique, Paris, 1920, te djela koja su, doduše, objavljena kasnije, ali za koja s pravom možemo pretpostaviti da su sastavni dio dugogodišnjeg Maritainova djelovanja na sveučilišnoj katedri (tako npr. Religion et culture, Frontières de la poésie, Situation de la poésie, i druga). Merz je po svjedočanstvu iz Dnevnika zalazio na sastanke kod Revue des Jeunes,7 a vjerojatno je i slušao predavanja Matitaina, a iz svih opisa i svjedočanstava nameće se dojam da je pohađao baš ono društvo intelektualaca-konvertita koji su se okupljali oko Maritainovih. Taj dojam postaje još uvjerljiviji kad usporedimo druga dva područja zanimanja kod Merza i kod Maritaina.

  Načelni stavovi Ivana Merza u pitanjima iz političkog i socijalnog života u mnogome se podudaraju s onim idejnim pogledima koje je zastupao, znanstveno razvijao i životno se za njih borio Jacques Maritain. To se posebno može vidjeti u pogledima na pitanje odnosa Crkve i države, na razgraničenje područja djelovanja, te na ulogu kršćanina laika u životu Crkve i društva. Potaknut događanjima u Francuskoj, posebno u razračunavanju s Action française, Maritain se dao na izučavanje srednjovjekovnih teorija o odnosima duhovne i svjetovne vlasti, da tu pronađe potvrdu kako duhovne vrednote imaju apsolutni primat.8 Svoje poglede objavio je u brojnim studijama, od kojih je svakako najznačajnije djelo Humanisme intégral, Primauté du spirituel, te brojna druga djela o odgovornosti kršćana u sadašnjem trenutku, o kršćanskoj jednakosti, o slobodi, o demokraciji i autoritetu, o političkoj pravdi, o pravima čovjeka i prirodnom zakonu, o kršćanstvu i demokraciji, o principima političkog humanizma, o značenju suvremenog ateizma, itd. Maritain zastupa mišljenje da nije Crkva kao takva pozvana da provodi politički i kulturni red, nego da je to poslanje pojedinaca koji stoje u svijetu i koji su kao kršćani odgovorni za svoju vjeru i Crkvu. Crkva treba da takve pojedince sprema, da ih duhovno odgaja da bi mogli ispuniti svoje poslanje.

  Čini se da je Merz u svojim stavovima vrlo blizak Maritainu. Iz Zagreba 1927. piše mons. Beaupinu i izriče svoje zadovoljstvo što je Sv. Otac zabranio Action française, koja je pod vodstvom Maurrasa zlorabila katolicizam u svoje političke ciljeve.9 Posve dosljedno svojim pogledima Merz će u Hrvatskoj, kao i Maritain u Parizu, izreći svoj vrlo kritički sud o »katoličkom pokretu« – bit će »posrednik između katoličkog pokreta u drugim zemljama i našega: djelovanje korektora!« Merz priznaje: »Služit ću Bogu kao korektiv u katoličkim organizacijama, jer spoznajem parmanentne odstupe od pravih doktrina.«10 Tu je mislio na Seniorat i domagojstvo!  Iz mnogih mjesta i zapisa mirne duše se može uvidjeti da je Merčev kritički stav i nezadovoljstvo s dosadašnjim smjerom katoličkog pokreta u Hrvatskoj nadahnut onom istom kritikom, onim istim načelima koja su se javila u Francuskoj s obzirom na Action française. Još u vrijeme svojeg boravka u Beču Merz ima sasvim jasne pojmove i stavove s obzirom na ulogu katoličkog laika u rješavanju sasma političkih pitanja. Znamo za njegove riječi iz tog doba: »Braćo! Tako ne ide dalje. Naš se pokret rastvara i udario je lošim putem. Religija je postala sredstvom nacionalizmu. Mi nećemo i ne smijemo biti nikada katolici zato da pomognemo narodu, već ćemo zato pomoći i narodu jer smo katolici. Katolicizam je naš cilj, a ne naše sredstvo… Baza našega života mora biti naš preporod u Kristu… Dio je našeg pokreta prožet duhom modernizma i dekadence. Vodstvo dobiše u ruke ljudi, koji su nesposobni za to.«11 Merz dobro razlikuje dvije vrste načelnih polazišta u katoličkom pokretu, dvije struje: »Jednoj je Crkva alfa i omega, a druga hoće da kršćanska načela prožmu javni život, jer su ona najbolja garancija, da će on cvasti. Ova druga struja podređuje i Krista javnom životu.«12 Ti stavovi uistinu su se produbili i učvrstili u Parizu i kasnije su bili polazište njegova rada u Hrvatskoj.

  Kad čitamo Merčeve postavke s obzirom na odnos Crkva — država, njegovo shvaćanje dvojnosti ljudskih zajednica — naravna i vremenita, te vrhunaravna i vječna, ili kad govori o podjeli nadležnosti jedne i druge vlasti, kad se zauzima za Crkvu koja treba da ima prvu riječ u mješovitim pitanjima, kad revnuje za slušanje rimskog pape, kad želi obnoviti Hrvatski katolički pokret, čini nam se da prepoznajemo ona temeljna nadahnuća Maritaina što ih je on branio, naučavao i svojim djelima zapisao.13 Mislim ovdje posebno na paralelnosti koje sam otkrio između Merčevih misli i riječi i brojnih tekstova u Maritainovu djelu Humanisme Intégral. Problèmes temporel et spirituel d’une nouvelle Chrêtienté (Paris 1936). Kao izraziti primjer i potvrdu naveo bih samo ono što Merz piše u jednom članku o zamisli novih katoličkih novina.14 Zna se da je baš radi toga putovao posebice u Pariz. I on u svom članku govori o dvije vrste katoličkih novina: jedne su stranačko-političke koje svoj rad temelje na načelima kršćanskog morala, a druge su katoličke novine izvanstranačke i nadstranačke, i u prvom redu imaju zadaću pomagati Crkvi pri spasavanju duša. Te misli, i doslovce iste razlike i obilježja, s obzirom na dvije vrste mogućih katoličkih novina razlaže Maritain u svom Integralnom humanizmu, i s tim poglavljem završava ovo svoje epohalno djelo.15

  Želio bih se još ukratko osvrnuti i na treće područje gdje se ukazuju paralelnosti Merza i Maritaina, a to je religiozno područje. Znamo, naime, da je Maritainova žena Raïssa napisala za njihov kružok mali traktat La vie d’oraison, 1922., koji se najprije pojavio kao privatno izdanje, a onda i kao njihovo zajedničko izdanje za javnost. Oni su također zajedno izdali knjigu Liturgie et contemplation. Znamo također da su Maritainovi zahtijevali od članova kružoka da dnevno posvete određeno vrijeme molitvi i kontemplaciji. Jacques Maritain je u više navrata izrazio mišljenje da je kontemplacija i mistika okrunjenje, vrhunac normalnog kršćanskog života, i to je posebno teoretski razradio u posljednjem poglavlju svog djela o stupnjevima spoznaje: Distinguer pour unir ou Les degrès du savoir (Paris 1932). U tom svojem uvjerenju on se posebno poziva i nadahnjuje sv. Ivanom od Križa. Znamo i to da su Maritainovi upućeni u duhovni život i mistiku preko susretâ s Léonom Bloy, koji je zaslužan za njihovo obraćenje.

  Čini mi se da je dovoljno pročitati Merčeve spise o duhovnom životu pa da se uvjerimo o paralelnostima koje postoje i koje se otkrivaju. Merz piše: »Borba za savršenošću, askeza, mora da je naš svagdanji kruh.«16 Te misli ponavlja i razrađuje u članku Unutarnja snaga Kongregacije.17 U svom djelu »Katolička Akcija« Merz se posebno zaustavlja i na pitanju kontemplacije, i tu piše: »Čovjek je stvoren radi kontemplacije duše i sve ljudske djelatnosti moraju imati za cilj kontemplaciju duše.« Čak i društveni poredak »mora omogućiti čovjeku vrhunaravnu kontemplaciju«.18 U tom izlaganju i Merz se poziva na sv. Ivana od Križa, kao i Maritain. U jednom pismu majci Merz kaže da se u našem stoljeću »zaboravilo natprirodno misliti«. No mnogo više nego Merčevi napisani poticaji i stavovi za druge, o tome svjedoči njegov osobni život, njegovo dnevno razmatranje, o kojem svjedoče njegove odluke, njegovo životno pravilo, gdje nam svjedoči o svojem dnevnom razmatranju, o dnevnoj molitvi, pričesti i o drugim duhovnim vježbama. Iz tog osobnog iskustva on će u jednom pismu svom prijatelju napisati: »Držim da je redovita konsekventna meditacija jedino sredstvo da čovjek na zemlji ne izgubi nikada ravnotežu.«19

  Ta uvjerenja vodila su Merza u cijelom njegovom preporoditeljskom radu unutar Hrvatskog katoličkog pokreta. On je stalno naglašavao primat duhovnog života, potrebu molitve i nastojanja oko savršenosti, jer »želimo li, dakle, postati nosioci velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizirati svoje velike ideje«.20 To je zlatno pravilo nove generacije — »neprestani i intimni dodir s Isusom«, to je temelj za odgoj elite, odgoj apostola, to je temelj orlovstva i kasnije križarstva, to je ishodište »preporoda naroda u Kristu«. Na jednom mjestu Merz poručuje Orlicama: »Kršćanstvo podređuje svaku ljudsku djelatnost duhovnom i vrhunaravnom cilju čovjeka.«21 U nacrtu pravila za novine »Kristov stijeg« zacrtava za redaktore da moraju »dnevno bar pola sata posvetiti razmatranju, molitvi, duhovnom štivu«.

  Ovo pabirčenje paralelizama nipošto nema za cilj da umanji izvornost i snagu vlastitog nadahnuća Ivana Merza, nego želi potaknuti na šire i svestranije uočavanje njegove osobe, njegova života i djela, pače, želi bar pokušati pokazati da naš Merz nije bio tek neki mali »provincijski svečić« što ga želimo pošto-poto uzdignuti na oltar, nego da je to uistinu bio veliki katolički muž, intelektualac i mistik, koji je u svom srcu nosio odjeke katoličkog univerzalizma. Želio bih također da bar upozorim na mogućnost kako se Merzu i njegovu djelovanju može pristupiti i s drugih polazišta i na taj način obeskrijepiti njegove negdašnje i sadašnje kritičare, koji su u njegovu djelovanju htjeli vidjeti tek »podmuklu agitaciju izvjesnih zavidnih individua«22, umjesto da su njegovo djelovanje prosuđivali po širim mjerilima. Želio bih tim načinom također naglasiti da je Merz uistinu bio velikan ne samo u hrvatskim katoličkim laičkim redovima, nego da je bio srastao s poglavitim gibanjima Europe, da je već u ono vrijeme aktivno sudjelovao u stvaranju i širenju novih pogleda koji su, po mojem mišljenju, ostali do danas nesporno vrijedni i koji su se na svoj način pokazali kao daleka priprema stavovima II. vatikanskog sabora, posebno što se tiče apostolata laika.

2. Ivan Merz — obrisi »teologije laikata«

  Bogata i brižno prikupljena ostavština dra Ivana Merza pruža dragocjenu dokumentaciju duhovno-stvaralačkih pogleda tog velikana našeg hrvatskog laikata. Tom vrijednom opusu pristupili su dosad prilično brojni pisci i pokušali nam predočiti profil tog čovjeka. No osim brojnih biografija već se javljaju i pojedinačne studije o nekim posebnim aspektima Merčeva života i djelovanja. Ugodno je znati da se tim poslom bave mladi ljudi i samo možemo poželjeti da se još veći broj mladih ljudi upozna sa životom i djelom Ivana Merza, da ga prouči i znanstveno vrednuje, smještajući njegov opus u šire okvire.

  Bar vrlo kratko želio bih se ovdje dotaknuti jedne mogućnosti koja se nudi i koja se nameće kad je riječ o djelu dra Merza, a to je mogućnost i potreba znanstvene obrade »teologije laikata«, kakvu nalazimo u djelima dra Merza. Iz dostupnih njegovih djela, članaka, iz njegova Dnevnika uistinu se može poduzeti pothvat »rekonstrukcije« teologije laikata. Ta se misao posebno nameće u ovom našem vremenu poslije II. vatikanskog sabora, kad se ta i takva teologija i te kako razvija. Poznato je, naime, da je baš na II. vatikanskom saboru po prvi put u povijesti crkvenih sveopćih sabora bilo riječi o laikatu s polazišta teologije. To u svakom slučaju treba dovesti u vezu s onim gibanjima unutar Crkve koja su nadahnula saborske oce da na nov način progovore o mjestu i položaju, o ulozi i profilu laika u životu i za život Crkve. Osim drugih mjesta u saborskim dokumentima posebno se valja osvrnuti na sve ono što je o toj temi izrečeno u okviru dogmatske konstitucije o Crkvi — Lumen gentium, posebno IV. i V. poglavlje, zatim u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu — Gaudium et spes, a ponajviše u dekretu o apostolatu laika — Apostolicam actuositatem. Saborski govor o laicima svakako predstavlja veliku novost za ekleziologiju, a nesporno je da je toj novosti prethodilo mnogo važnih događaja kroz posljednje jedno stoljeće, koji su na svoj način uvjetovali crkvenu teoretsku i praktičnu potrebu da se na nov način osvrne na laikat. Toj novosti prethodila su kroz minula desetljeća brojna teološka istraživanja, brojni crkveni dokumenti, te nastanak brojnih katoličkih laičkih pokreta u svijetu i kod nas. S obzirom na ulogu laikata u Crkvi dostatno je spomenuti samo ono što se dogodilo u Crkvi stvaranjem i pokretanjem Katoličke Akcije sa svim popratnim službenim crkvenim proglasima, odredbama, enciklikama. U tom smislu piše Gustave Thils: »Promaknuće laikata u Crkvi vezano je uz povijest pokretâ katoličke akcije koji su nastali i razvili se pod utjecajem Pija XI., te uz sve ono doktrinalno bujanje što je uskoro slijedilo.«23 Kakav je bio taj nastanak i rast nove teologije laikata u toku prve polovine našeg stoljeća, izvrstan pregled toga daje upravo citirani G. Thils u poglavlju o ekleziologiji i antropologiji (114—126).24 Bez te gotovo 50-godišnje pretpovijesti ne bi bilo moguće shvatiti odredbe II. vatikanskog sabora. Uostalom, poglavita djela o teologiji laikata, ili laikologija, nastala su prije Sabora, i tu je dosta samo spomenuti djela Yvesa Congara, Gustava Philipsa, Alfonsa Auera, Jacquesa Maritaina, Igina Giordania, Hansa Künga i brojnih drugih, pa da se uvjerimo u istinitost te tvrdnje.

  Promatrajući stvari s tog gledišta, smatram da u te okvire valja smjestiti i djelo dra Merza. I to ne nekim umjetnim navlačenjem njegovih riječi na poredbu s izričajima II. vatikanskog sabora, dakle ne na deduktivan način, polazeći od postavki Sabora prema Merzu, nego obratnom metodom, tj. proukom Merza u okvirima cjelovite laikologije u Crkvi, koja čini pravu pretpovijest i pripremu za saborska nadahnuća. Merz nam se otkriva daleko veći i značajniji u svjetlu komparativnih prouka, i istom u tom osvjetljenju možemo pravo sagledati njegovu misao i njegovo djelo. Tu će se otkriti njegovo iskonsko katoličko nadahnuće, vrijednost njegove beskrajne ljubavi prema Crkvi i papi, njegov elan za stvaranje novog duha unutar Katoličkog pokreta u Hrvatskoj, njegova »progresivnost«, i u svakom slučaju ispravnost njegovih zamišljaja o mjestu i ulozi laika u životu Crkve i naroda, njegov zacrtani profil življenja i djelovanja za svakog onoga tko želi biti laički apostol. Merz je živio i naučavao svijest o pozvanosti na svetost, potrebu i poziv na laički apostolat u mjesnoj i općoj Crkvi, dobro je lučio specifičnost područja laičkog apostolata u Crkvi i izvan nje, pojedinačno i zajednički, znao je što se sve zahtijeva za formaciju pravih apostola laika i kakav odnos treba da vlada između laikata i hijerarhije.25 Tko proučava Merza, ne može a da ne uvidi tu podudarnost njegovih stavova sa svim poglavitim naglascima saborskih smjernica.

  Na ovom mjestu ne želim, a niti osjećam potrebnim da iznosim i razrađujem na konkretnim primjerima dokazne poredbe. Napominjem tek da se katkad stječe dojam o namjernom zaboravu kad je riječ o Merčevim idejama, da one nisu dovoljno prisutne u našoj javnosti među teolozima, pa se tako može pisati i naša domovinska ekleziologija a da u njenom poglavlju o laikatu uopće ne bude spomenuto ime Ivana Merza, ili da se u raspravama o Hrvatskom katoličkom pokretu lik i misao ovog čovjeka ili namjerno prešućuje ili pak predstavlja u svjetlu stranačke pripadnosti od prije 50 godina. Iz tog zaborava svakako bi valjalo izvući Merza, pa kao što je već nastala doktorska radnja o Merzu kao pokretaču liturgijskog pokreta među Hrvatima, s još većim pravom trebala bi nastati solidna studija o Merčevoj teologiji laikata. Taj prijedlog rado iznosim pred ovim skupom, a uz to povezujem i prijedlog, iako možda smion i naivan, da se naši »instituti za teološku izobrazbu laika« nazovu »Instituti dra Ivana Merza«. Bilo bi to dostojno i časno s obzirom na tog čovjeka, laičkog apostola i, ako Gospodin dopusti, uskoro i našeg blaženika-pučanina.

3. Ivan Merz — i mi danas

  Nije na meni da ocijenim u kojoj mjeri i na koji način lik dra Ivana Merza živi među Hrvatima, posebno u Crkvi Hrvatâ. O tome se ne želim baviti u ovom kratkom poglavlju, jer suditi o tome drugi su pozvaniji i mjerodavniji od mene. Ono što ovdje želim glasno razmišljati i predlagati odnosi se tek na nekoliko paralela što ih, po mojem sudu, valja neumoljivo povući između Merčeva vremena i naših dana. U tom suočavanju iskrsavaju neke spoznaje nad kojima se svakako isplati razmišljati.

  1. Premda posjedujemo nekoliko odličnih životopisa dra Merza, veoma studiozno pisanih, te brojna svjedočanstva onih koji su ga poznavali, s njim surađivali, živjeli, ipak još uvijek ostaje mnogo toga i nedorečeno. Naime, još nemamo pouzdanu i cjelovitu studiju koja bi nam pružila zaokruženu sliku o nastanku, razvoju, sukobima i raspletima, te o okončanju »Hrvatskog katoličkog pokreta«, o Mahniću i Merzu, o drugim vođama tog pokreta, o senioratu, domagojstvu, orlovstvu i križarstvu. Prikazi koji su dostupni prilično su nepotpuni, pa i onima koji su pisani s nakanom da pruže cjelovit prikaz, kao npr. djelu prof. fra Bonifacija Perovića, Katolički pokret između dva rata, napisano u izbjeglištvu, nije se posrećilo da nam podare povijest, nego tek povijesne uspomene, u kojima subjektivni moment nadjačava objektivnu stvarnost. Međutim, pomalo se javljaju neke monografije o djelatnicima i prvacima toga vremena, pa će možda ipak biti moguće u dogledno vrijeme izraditi pouzdan povijesni presjek onih vremena od kojih nas dijeli više od pola vijeka. Bez dobrog poznavanja ondašnjih stvarnih prilika lik dra Merza kao da ostaje u nekim neodređenim povijesnim okvirima, što može znatno umanjiti stupanj zanimanja za njegovo nadahnuto djelo.

  2. Prilike u kojima je dr. Merz djelovao svakako su sasvim drukčije od naših, ali ipak pomnom proukom baš njegova djelovanja i usmjerenja dolazimo do mogućnosti da to njegovo »duhovno podneblje« usporedimo s našim današnjim, pa makar se radilo o prešutnom trajanju ondašnjih podjela, pa, prema tome, i o prešutnom sukobljavanju i raspletima na današnjoj pozornici naše Crkve i njezina života. Merz je proživio presudnu diferencijaciju unutar katoličkog pokreta, a što je on ocrtao u onim već citiranim riječima u kojima se kaže da je jednom dijelu katoličkog pokreta »Crkva alfa i omega«, dok je drugom dijelu svojstveno da »podređuje i Krista javnom životu«. Bio je to načelni sukob unutar katoličkih redova u trećem deceniju našeg stoljeća, koji se mutatis mutandis nazire i dandanas u našoj Crkvi, i oko čega se vode naše svakodnevne mučne i neizvjesne razmirice.

  3. Merz je ispravno shvatio i ocijenio ulogu laikata u apostolatu Crkve, u duhu i prema načelima Katoličke Akcije. Opirao se samo formalnom nazivu »katolički« za onaj pokret koji je pitanje katoličke vjere, duhovnog života, spašavanja duša stavljao u drugi plan i njime se služio samo kao sredstvom za postizanje političko-nacionalnih ciljeva. U svom razglabanju o bitnim ciljevima Katoličkog pokreta, Merz je studiozno pristupio izučavanju ideja i programa što ih je bio zacrtao dr. Antun Mahnić.26 Smatramo da je Merz dobro razlučio i uočio bitne elemente spornih pitanja, te da je ponudio dobra usmjerenja. A ona su takve naravi i toliko u skladu s današnjim saborskim smjernicama glede apostolata laika da bismo to svakako trebali prihvatiti.

  4. U ono vrijeme, kao i danas, jedno od temeljnih načelnih pitanja ostaje odnos laikata prema hijerarhiji, te uloga i mjesto hijerarhije u vođenju cjelokupnog apostolata. Neumoljivom podudarnošću nameću se te paralele, iako u novom kontekstu. Merz je želio da »uopće sve katoličke organizacije budu pod izravnom vlašću crkvenog autoriteta (Episkopata)«. I to je bio onaj sporni stavak zbog kojega je kasnije bio isključen iz Seniorata »i to toga radi, što se nije složio s mišljenjem, da u Katoličkoj Akciji imade cijeli kompleks stvari, koje ne spadaju pod kompetenciju biskupa, već pod kompetenciju kat. pokreta, odnosno većine seniorata«.27 Godine 1925. Merz piše: »I same je krugove dobrih katolika zahvatila ta zaraza i nije rijetka stvar da se na nezgodan način kritiziraju naši crkveni učitelji.«28 Merčevo »rimstvo« i »papinstvo« bili su često napadani i izvrgnuti podsmijehu. No on se nije dao smesti u svojoj ljubavi i vjernosti prema vodstvu Crkve i zato je pozivao sve Orlove da u našem narodu budu nosioci »papinske ideje«. »Ponosimo se porugom ,Papina garda’, kojom nas zaodijevaju protivnici Crkve. Oni ne mrze papu što je Talijan, nego što je Kristov zamjenik. Pa da je on papa Hrvat, misliš da ga ne bi mrzili? A zašto neprijatelji Crkve toliko napadaju na naše biskupe? Oni bar nisu Talijani?!«29 Svoje misli o ulozi hijerarhije Merz je opširno razradio i izložio u članku Vlast Crkve.30 I danas je to jedno od presudnih pitanja, nažalost ne samo što se tiče pučana nego i s obzirom na naše svećenstvo, redovničko i dijecezansko.

  5. Merz je bio »prvoborac Katoličke Akcije« među Hrvatima, dao je Katoličkom pokretu snažnu crkvenu i apostolsku usmjerenost, želio je odgojiti brojne vrle muževe i žene u pravom katoličkom duhu, da bi na taj način pridonio »preporodu naroda u Kristu«. Uspoređujući ondašnje prilike sa sadašnjima, možemo samo požaliti što u našoj Crkvi danas praktično ne postoji laikat. »I valjda nećemo biti prestrogi suci ako ustvrdimo da je čitav blok saborske nauke i inspiracije o laikatu za nas praktično ostao pokopan…« I nama se »postavlja sasvim ozbiljno pitanje da li je kod nas zbilja nemoguće ostvariti apostolat laika, uključiti laike u cjelovitost crkvenog poslanja, ili se pak o tome premalo vodi računa? Da li su naše prilike takve da u njima nije moguće poraditi na stvaranju laikata? Da li su iskorištene sve šanse koje postoje, ili je prevladao strah?«31 Danas se našoj Crkvi postavlja vrlo ozbiljan zadatak oživljavanja katoličkog laikata. Već nekoliko godina taj je problem pokriven »visokom šutnjom«. Bio bi velik uspjeh ovog simpozija ako bi uspio bar malo probuditi pitanje o laikatu u našoj Crkvi, ako bi upravio našoj Biskupskoj konferenciji molbu da svim raspoloživim snagama zacrta smjernice za stvaranje našeg katoličkog laikata, koji bi u duhu Crkve, u duhu smjernica II. vatikanskog sabora sudjelovao u apostolskom poslanju Crkve. Smatram, naime, da mogućnosti postoje i da ih treba iskoristiti jer bi za Crkvu bilo pogubno da se totalno »klerikalizira«, tj. da se odrekne brige za laikat, bez kojega Crkva i ne može postojati. Kad bismo po našim župama imali samo po deset formiranih katoličkih laika u duhovnoj školi Ivana Merza i II. vatikanskog sabora, lice naše Crkve bilo bi drukčije.

Zaključak

  Ova razmišljanja i prijedlozi žele biti tek moj osobni pokušaj pristupa dru Ivanu Merzu, njegovu životu i djelovanju, sa strane onoga tko ga nije poznavao niti bio dionikom njegova vremena. To je ujedno skromni pokušaj i prinos oživljavanju značenja Merza na Crkvu Hrvata. Drago mi je što je ovaj simpozij održan, a želja mi je da se s njime počne u našoj Crkvi događati nešto što će biti u onom izvornom katoličkom duhu i ljubavi Ivana Merza. To je potrebno da se zbude. A Bog, veliki i dobri Otac, neka proslavi svoga slugu i sjajnog borca Ivana Merza, svima nama pak neka stavi u dušu ljubav prema višnjim vrednotama, želju za preporod naroda u Kristu, snagu u križevima i teškoćama, kako bismo mogli umrijeti u miru katoličke vjere, očekujući milosrđe Gospodinovo.

IVAN MERZ’S LAY APOSTOLATE IN THE LIGHT OF THE II VATICAN COUNCIL

Summary

  The Author has devided his survey into three parts: Ivan Merz and the »Paris Circle« inspiration; Ivan Merz — Contours of »Lay Theology«; and Ivan Merz — and as we are today.

  Ivan’s stay in Paris between 1920 and 1922 influenced his professional and spiritual formation immensely. Apart from his literary studies Ivan studied the social and political problems of catholic organisations as well, with special emphasis on the education of youth, on work with the working class and on the problems of social justice and relationship with totalitarian systems. However, the most significant part of his stay in Paris was Merz’s religious growth, his achievement of ascetic-mystical image and the belief that contemplation was the basis of all spiritual thought and activity. The author proves that Merz could have the possibility of having contacts with the »session« of Jacques and Raïsse Maritain in Paris: his approach to French literature was the same as Maritain’s; his attitude on questions concerning social and political life concurred with Maritain’s ideas; his opinion on the Catholic Movement in Croatia were the same as Maritain’s on Action Française. Many paralelles could be drawn between Merz’s thoughts and Maritain’s numerous texts, particularly between their ideas and achievements in spiritual life. Merz is a great catholic, an intellectual and mystic, who carried echoes of catholic universalism in his heart participating in the creation and circulation of new views. These views, unquestionably valid even in our days, proved to be a kind of preparation for the ideas of the II Vatican Council.

  If we compare pre-Council works on lay theology and Council guidelines we will find a great resemblance with Ivan Merz’s writings in them: a true catholic inspiration, boundless love for the Church and the pope, a zeal for creating a new spirit within the Catholic Movement, correctness of ideas on the place and role of laymen, Ivan’s image as a lay apostle and his lay apostolate.

  In order to understand Ivan Merz’s activities and his powerful personality fully we should know the historical frame of his time (traces of which can still be found in our Church). Merz pointed to correct directions that are still valid; views on the relationship between the laity and clergy and the role of hierarchy are the same today as Merz’s ideas; catholic laity should be revived according to Merz’s spiritual school as well as according to the teachings of the II Vatican Council.


UZOR I UČITELJ ŽENSKE MLADEŽI

Mara ČOVIĆ, «Uzor i učitelj ženske mladeži»,  Obnovljeni Život, Zagreb, 34/1979., br. 4, str. 366-374

  Tako je Merza nazvala prof. Marica Stanković u svom govoru prigodom proslave petnaeste obljetnice smrti dra Ivana Merza, na veličanstvenoj akademiji u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 1943. godine.

  Citiram njezine riječi: »Koliko je hrvatske mladeži pošlo za Ivanom Merzom u službu Katoličke Akcije! I ženske mladeži! Jer i ženskoj mladeži Merz je bio uzor i učitelj. On je želio da i ženska mladež stavi svoje snage na raspolaganje u Katoličkoj Akciji. To joj je po njegovom mišljenju osim materinstva i redovništva i jedini naravni poziv. Merz je žensku mladež mnogo cijenio i njezinu životnu misiju toliko puta ocrtao.«1

  Nije Merz samo teorijski »ocrtao« poziv žene u svojim mnogobrojnim člancima i brošurama, nego je bezbroj puta i praktički zahvatio u odgoj, usmjeravajući pojedine mlade djevojke za aktivno sudjelovanje u radu na vjerskoj obnovi našeg naroda.

  Nije baš svagdašnja pojava da mladić tridesetih godina, jedva koju godinu stariji od svojih poznanica, odgojno djeluje na njih, postaje im kao duhovni voda, savjetnik u svim životnim problemima, prijatelj i brat kojem se povjerljivo obraćaju za savjet, pomoć, molitvu. Iskreno i povjerljivo prijateljstvo, puno poštovanja, odanosti i razumijevanja vezuje ga ne samo s prof. Maricom Stanković nego i s više drugih djevojaka u domovini, Francuskoj i drugdje.

  Da, on je bio uzor i učitelj ženske mladeži.

  On je to mogao biti, jer je, najprije u sebi, na najidealniji kršćanski način riješio problem žene,

  jer je sam bio duboko kršćanski odgojen i postigao rano zrelost, proučio je psihu žene i shvatio njezinu ulogu u životu čovječanstva i Crkve, i zato svjesno utjecao na razvoj ženskog katoličkog pokreta svoga vremena.

Susreti i prva ljubav

  Da ne bismo zamišljali Merza kao nekog stidljivka, zavučenog u svoj studij i knjige, daleko od života i stvarnosti, posegnimo za njegovim dnevnicima, u kojima iskreno zapisuje svoje doživljaje još od gimnazijskih dana pa gotovo do smrti.

  Odrastao je u normalnoj građanskoj sredini, sudjeluje u društvenom životu grada, zna plesati, svirati, bavi se sportom, sudjeluje na ondašnjim kućnim zabavama, ide u posjete, na izlete, koncerte, priredbe, svira podoknice djevojkama s drugovima, i već sa 16 godina susreće svoju prvu, veliku idealnu ljubav. Naravno da su mu poznate i kušnje i teške borbe za čist i neokaljan život, zato budno kontrolira sve pokrete i u saobraćaju s njom, a kasnije i s drugim djevojkama i sve brižno analizira.

  Već u tim godinama zapaža bezidejnost i prazninu života tih djevojaka. Poslije posjeta jednoj piše u svom dnevniku 25. lipnja 1914.:

  »One ne znaju zašto žive. Ili čitav dan sjede kod posla te razmišljaju. Dolaze do zaključka da vrijeme prolazi i kad dođe smrt, izgleda čovjeku da se istom rodio. Nema nikakve ideje koja bi ih podržavala na svijetu. Ne znaju da je život žrtva. One se vole, nježne su i plemenite, ali ne znaju zašto žive. Trebala bi im kakva ženska organizacija da uvide kakvu važnu misiju imaju u čovječanstvu: odgoj djece, bodrenje muža, navraćanje dobru, oduševljavanje za takav socijalno-sveopći rad. Uopće ne znaju da su one dužne za drugoga raditi, a ne uživati.«2

  S gnušanjem i osudom promatra vladanje nekih. Nakon nesretne smrti svoje prve ljubavi on piše:

  »Teško da sam što tako duboko volio kao Gretu, i svejedno prošlo je, sjećam se, oplemenilo me, ali opet i bez toga može da se živi.«3

  Ta je smrt učinila prelom u njegovu životu, probudila ga je i usmjerila prema Vječnosti. Nije tu bilo nikakva sentimentalnog tugovanja, nego drugo, ozbiljno razmišljanje i preorijentacija.

  I kasnije se stalno kreće u krugu djevojaka. Katkad mu se čini da je u koju zaljubljen, bori se s napastima, pogotovo u Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, ali kako sam piše:

  »Napasti navale užasno, no molitva me diže.«4

  Privlači ga duševna ljepota, a smeta ako se na ženu gleda kao na živinu.

  »Jedna divna gospođica kestenjave kose u zelenkasto-modroj bluzi, blijeda lica, sjedila je nasuprot meni. Uistinu je bila lijepa. Iz svakog njezinog pogleda izbijala je duševna ljepota, djevičanstveni ponos i blagost.

  Bože, kako to, da sam ovdje među ljudima, za koje su djevojke samo živine!«5

  Uranja sve dublje u studij i praksu kršćanskog života i nakon kriza dolazi do spoznaje da mora shvaćati i doživljavati ženu samo kao finog prijatelja.

  »Izmiren sam, možda zauvijek s prirodom: ženski je element u mom životu ulogu odigrao, koju mora. Sa ženskima više nemam posla. Zaljubljivat se neću, jer bi se moglo izroditi u sjetilnost. Ostale ženske neka igraju u mome životu ulogu muškog, osobito finog muškog prijatelja. No strašno mi je kad pomislim da ću se uvijek morati kretati u društvu punom svjetilnosti. Neki sam dan zavjetovao Blaženoj Djevici čistoću sve do ženidbe; no možda će to trajati sve do smrti.«6

  Možda će se činiti nekom suvišno ovoliko pričati o mladim danima Merza. Ali željela bih da ga doživimo kao sasvim normalnog mladića u sasvim konkretnim životnim okolnostima, koje nisu puno drukčije od današnjih.

  Nakon spoznaje da se mora posvetiti višim idealima on prima borbu, žrtvu i odricanje koje takav život traži.

  »Život je silno teška borba, koja traži pregaranje, negledanje lijepoga. Radi ove borbe ima život čovjeka viši sadržaj. Boriti se protiv nagona k divnoj ženi, svladati taj nagon i uspeti se do visine čovjeka, koji uopće više ne osjeća nagona, nego na ženu gleda kao na sebi ravna muškarca, znači izvojštiti najveću pobjedu. Mnogi su ljudi stradali, jer ih je predobila demonska ljepota žene. Možda je i mene skoro. Ali od sada velim: zatvoriti oči i ne tražiti ovaj princip ljepote, koji je samo ovdje da uspostavi borbu, kojoj je nagrada vječnost.«7

  Unatoč ratnim teškoćama na fronti on bilježi u svoj dnevnik nevjerojatno zrela zapažanja i analize o ljubavi, o ulozi tjelesnog i duhovnog u prijateljstvu, o idealiziranju i banaliziranju ljubavi u književnosti i životu, o mišljenju filozofa.

  Smeta ga ipak ako se gleda samo na vanjštinu žene, na njezinu tjelesnu ulogu »jer to je uvreda za njezin duh, koji je čovjek, kao i mi muški«.8

Proučavanje psihologije i priprava za rad

  U druženju s kćerima prijateljskih familija nalazi Merz priliku za proučavanje ženske psihe »u živo«, a ne samo iz književnih i filozofskih djela, premda je i u njima proučio oko stotinjak likova. O tome piše:

  »Ljubav ne postoji onako kako je slika svijet i književnost. Jedno je prirodni nagon i buđenje ovoga svijet nazivlje ’ljubav’. To je koketerija i slično, prosta sjetilnost. Daleko sam već od toga. No drugo je ovdje, čisto od svake tjelesne primjese i tjelesne simpatije, premda se i ona nastoji katkad ušuljati. Težnja je da upoznam duševni život jedne ženske, koja je duševno već mnogo proživjela. Ženski je duševni život posve drukčiji od muškog. I jedan i drugi ima svoje ljepote. Čovjek ne teži samo da zaroni u svoju dušu i da iz nje luči kristale Vječnosti, on traži i ženske prijatelje. U dnu njezine duše jest nešto od Madone i to mi u njoj tražimo. Možda je to traženje vječno lijepih iskrica, čeznuće i ljubav. Božji se plan tako krasno izvršuje. Do braka, kojem je cilj širenje čovječanstva, dolazi se na skroz duhovni način.«9

  Zanimljivo je da u grubim uvjetima fronte i rata dolazi do najsuptilnijih spoznaja o ženi.

  »Žena nije tu samo radi ljubavi. I ona je animal religiosum. Treba samo pomisliti na duševnu veličinu časnih sestara i njihov veliki rad.«10

  Tako je Merz, studirajući knjige i život, došao do izgrađenih i usklađenih kršćanskih pogleda na ženu i njezinu ulogu. Marica Stanković piše u glasilu »Za vjeru i dom« u članku pod naslovom »Vitez ženske časti«:

  »Za njega je žena, čista i kreposna žena nešto veliko i uzvišeno. Ona mu je kopija njegove ljubljene Majke, još više, ona mu je sestra Djevice iz Lurda, koju će cijelog života ljubiti žarom sredovječnih mistika. Upravo zato vrijeđa ga ne samo nabacivanje na žensku čast i dostojanstvo već ga duboko vrijeđa i lakoumno ponašanje onoga ženskog svijeta koji zaboravlja kakvu vrednotu nosi u sebi. I tu se on, ponizan i tih, čedan i blag, osjetljivo bunio. Njegova je riječ upravo ogorčena i tvrda, njegov pogled oštar i neobično odrješit, a u smijehu je vidio trag male ironije. Upravo bez milosrđa šibao je Merz nastranosti suvremene ženske omladine, i kako god je rado praštao, u tim je stvarima bio gotovo neumoljiv. A to samo zato jer je jasno vidio što znači u životu obitelji i naroda dobra žena, a kako utjecaj zle žene ostavlja nezdrave tragove i razara i obitelji i narode.«11

Odgojni utjecaj

  Kroz godine rata, studija u Beču i Parizu, kroz rad u organizacijama i proučavanjem katoličkog pokreta u svijetu, posebno proučavajući Katoličku Akciju, od koje su ondašnji Pape očekivali preporod pojedinaca, obitelji, društva i čitavog svijeta, Ivan sve jasnije uvida svoj bogodani poziv, da ne samo aktivno radi i sudjeluje u tom pokretu, nego da preuzme i zadaću »korektora« Katoličkog pokreta kod nas.

  Nakon duhovnih vježbi 1923. godine tu svoju zadaću provodi svim žarom i energijom. Piše knjige, brošure, članke, govori na tečajevima i sastancima, osobito kontaktira s bezbroj muške, ali i ženske mladeži.

  Na sve je ljude prije svega djelovao svojom izgrađenom ličnošću, svojom bogatom dušom, razumijevanjem, o čemu lijepo govori Merčev prijatelj dr. Drago Čepulić u članku: »Duša dra Ivana Merza« u časopisu »Orlovska misao.«12

  »On je samo bio Boga pun, ali blizina Božja nije mu oduzela sposobnost da bude bliz i ljudima, svim ljudima bez razlike, pa i onima koji su bili i najdalje od kuće Očeve«, kaže s. Marica na spomenutoj proslavi 15-obljetnice smrti.13

  Na članice Katoličkog pokreta utjecao je usmjeravajući ih i odgajajući pojedine za aktivan rad, davanjem uputa i smjernica.

  Sasvim je jedinstven i osobit bio utjecaj Merza na Maricu Stanković. On je odgaja za prvu voditeljicu ženskog dijela orlovske organizacije, a kasnije je uvodi u ideju osnutka prvog sekularnog instituta kod nas, s prvotnom idejom da se osigura trajna, živa jezgra Katoličkog pokreta i da se nađu radnici koji će čitav svoj život i sebe čitave posvetiti Bogu i radu za duše. Stoga vodi nju i druge u Rim, u jedan od prvih sekularnih instituta: »Djelo kardinala Ferrarija«, da ondje upoznaju smisao i rad instituta. Usput, u čestim šetnjama i dopisivanjima izlaže joj svoje ideje i planove o osnivanju muškog sekularnog instituta, na čemu je radio s P. Pericom, ali ih je obojicu smrt zatekla prije ostvarenja tog djela.

  Iako Merz nije osnivač jedinog ženskog sekularnog instituta kod nas, ipak ga smatramo idejnim začetnikom, temeljem i uzorom i trajnim izvorom nadahnuća i poticaja za nj.

Žena, kvasac katoličkog preporoda

  Kada danas čitamo Merčeve misli o ulozi žene i razmatramo njegove poglede o koedukaciji, modi, plesu, o zajedničkim nastupima i priredbama, mogu nam te misli i pogledi izgledati prekruti, čak nelogični i neprovedivi. Ali on je u takvom shvaćanju strogo slijedio tadašnje mišljenje i stav Crkve i papa. Išao je do kraja te je bio krajnje radikalan i obuhvatio sva područja života. I uvijek je tražio da baš žene budu nosioci ćudorednog radikalizma i etički uzori i braći Orlovima. Brižno je bdio da u njima razvije pravi katolički duh u shvaćanju, saobraćaju i provođenju svih smjernica Rima. Piše mnogobrojne članke i brošure, u kojima iznosi jasno i dosljedno radikalne stavove, posebno u svojoj »Zlatnoj knjizi«, »Životu Ivane Arške«, u »Ti i ona« i dr.

  Što ga je u tome vodilo, objašnjava s. Marica u svojim člancima »Vitez ženske časti«.

  »Još za vrijeme rata zgražao se nad oficirima, koji se ne žacaju sa ženama i majkama kojekako postupati. Na ove misli nadovezuje: »No ni one nisu mnogo bolje. U nas se još sačuvao tip poštene, nepokvarene djevojke. Treba svom silom nastojati da taj tip ostane neoskvrnjen.«14

  Merz je veoma dobro znao da će se taj tip najlakše sačuvati u katoličkoj organizaciji Orlica. Sjećam se dobro, kako je nas nekoliko nagovarao da uđemo u tu organizaciju. Prve savjete za rad, osim nekolicine vrijednih i požrtvovnih svećenika, davao nam je Merz. On nam je dao prve poglede u principe Katoličke Akcije i prve pobude za intenzivniji duhovni život. A sve to zato jer je cijenio ženu i njezinu misiju u ljudskom društvu. On je znao da je žena po svome tjelesnom ili duhovnom materinstvu kvasac katoličkog preporoda u hrvatskom narodu.

  Upravo nam je gurao u ruke katoličke knjige i novine, naručivao za nas njemačke misale, jer hrvatskih onda još nije bilo, vodio s nama duge razgovore o raznim vjerskim pitanjima. Želio je da što više euharistijskog i crkvenog svoga duha prelije u nas, buduće voditeljice najjače ženske omladinske organizacije u Hrvatskoj.

  Uvijek je bio spreman da nam pomogne. Trebalo mu je samo nešto povjeriti i stvar je bila odmah u redu, bio to organizacijski posao, nečije namještenje ili kakva duhovna utjeha.«

  Poziv suvremene katoličke djevojke svestrano je i značajno obradio u životopisu Ivane Arške. O tome piše s. Marica u svojim člancima »Vitez ženske časti« u časopisu »Za vjeru i dom«:

  »Organizirana katolička djevojka mora biti apostol. To Merz na mnogo mjesta ističe i na tu se misao vrlo često vraća. Orlica se u svome apostolatu mora služiti istim sredstvima kao i njezina nebeska zaštitnica sv. Ivana Arška. Sve koje vode u orličkoj organizaciji treba da su u milosti posvećujućoj. Orlica živi i osjeća s Crkvom. Treba da radi prema željama i zapovijedima Svetog Oca Pape, biskupa i službenog duhovnika. Mora biti spremna na žrtve i križeve. Mora raditi s oduševljenjem i s ljubavlju.«15

  Katolička djevojka može apostolski djelovati u obitelji i u javnosti. Apostolat u obitelji, misli Merz, bliži je i naravniji za djevojku. O tome on piše ovako:

  »Žena po svojoj naravi nije u pravilu određena da djeluje u javnosti i da na takav način spašava narod. Današnje su prilike takve da i od žene često traže da i u javnosti apostolski djeluje. U ovoj djelatnosti valja biti uvijek svjestan da je takvo djelovanje iznimka. Kao što je i Ivana bila prava djevojka i uvijek željela da se vrati svojoj kući i porodici, da ondje vrši poslove koji odgovaraju njenoj djevojačkoj naravi, isto tako i svaka Orlica smatra da je u pravilu njezin poziv u obitelji i domaćem ognjištu; ako je izvanredne prilike pozivlju, ona će se dati na organiziranje drugih ili na koju drugu granu javnog apostolata. U ovom posljednjem slučaju mora biti svjesna da treba posebne pomoći Božje, jer u takvim iznimnim časovima Providnost kao da izmjenjuje naravni red i ženama povjerava muške uloge. Ako, dakle, orlička organizacija ili pojedina Orlica uslijed posebnih prilika katkad mora da preuzme posao koji po sebi spada na muškarca, to i u tom radu i organizacija i pojedine članice ne smiju da izgube ženski karakter i da postanu prostom kopijom muškarca.«

  »Javni apostolat Orlice«, piše Merz, »jest trostruk, kao i u svete Ivane. Ponajprije je to ćudoredni apostolat. To je borba protiv svemu onome što kvari ćudoređe. Ovamo spada borba proti nečednim modernim plesovima, kletvi, neotmjenim zabavama… Orlice se po uzoru svete Ivane odijevaju čedno i poput svoje svete zaštitnice posvuda naglašuju socijalnu funkciju nošnje i stavljaju svoje sile na raspolaganje apostolatu čedne nošnje.« Da bismo do kraja razumjeli te misli, moramo ih potkrijepiti i mislima o odijevanju:

 »Ništa na svijetu nema ljepšega od ljudske duše, koja je zaodjenuta u ruho Kristove nevinosti i Kristova sjaja. Pa ipak se to izvana na čovjeku ne vidi. Zašto, pitate me, zašto da se uopće mora vidjeti izvana; dosta je da je duša zaogrnuta blistavom odjećom Kristovom, a sve ostalo je sporedno. No možda naše mišljenje i nije ispravno!

  Prvi su ljudi izgubili blistavo ruho Milosti posvećujuće i golotinja njihove duše kao da se odrazivala na njihovu tijelu. A da se ne vidi da im je duša gola i ranjena, oni sami pokrivaju svoje tijelo, pa i sam Tvorac ih pomaže kod toga.

  Zar nas, dakle, ovo pokriveno tijelo ne upućuje na to da i naša duša mora da je nečim pokrivena? Zar nije istinita misao kršćanske mudrosti da tjelesnim sredstvima dovodimo do duševnog svijeta? Ako, dakle, naše tijelo pokrivamo, zar na taj način svemu svijetu ne ispovijedamo da čvrsto vjerujemo da i naša duša treba da je Milošću zaodjenuta? Da, ako naše tijelo lijepo i čedno odijevamo, postajemo apostoli svetog krštenja, propovijedamo da se po svetom krštenju naša gola i izranjena duša obukla blistavom i divnom odjećom krsta upravo onako kao što se naše golo i od pohote izranjeno tijelo zaogrnulo lijepim i čednim odijelom.

  Zašto, dakle, da naša ukusna i čedna odjeća ne bude slikom lijepe odjeće, u koju nas je Bog obukao svetim krštenjem. Tako činimo radi Isusa i radi nas samih. A zar da ne mislimo malo na naše sestre i na našu braću? Mnogi lutaju svijetom i traže Isusa i ne mogu da ga nađu. Možda Isus hoće da ga zalutali nađu upravo po vama; da Njegovo obličje pronađu i otkriju na Vašoj čednoj i ukusnoj nošnji.«16

  Tko tako shvaća ulogu odijela, taj onda ima pravo zastupati i takve misli o modi, o plesu i o tjelesnom odgoju. I tim, naime, pitanjima bavio se Merz. Prema smjernicama njemačkih i austrijskih biskupa izradio je spis »Tjelesni odgoj ženske omladine«.

  Samo nekoliko misli!

  »I djevojkama je vrlo potreban tjelesni odgoj, a pogotovo onima koje stiču svoj kruh izvan porodice, a često u nezdravim okolnostima (krojačnice, uredi, tvornice). Seoska omladina ne treba toliko tjelovježbe kao gradska, no selo treba da unese u grad narodne običaje (poglavito religiozne), koji se mogu shvatiti našom narodnom ritmikom.«

  Zaključuje ovako:

  »Ritmička se tjelovježba može utoliko gajiti ukoliko služi poduci u pjevanju. Oblik i misao ritmičkih vježbi mora odgovarati dobi djevojke i uzvišenom idealu ženskoga dostojanstva. Isključivo gajenje ritmičke gimnastike valja zabaciti. Psihologija pokazuje da na dušu žene upravo razorno djeluje, ako ona kultivira proživljavanje stanovitih osjećanja, kako se to danas čini u većini ritmičkih škola.«17

  No nastavimo dalje još o apostolatu kako ga Ivan preporučuje Orlicama:

  »Sv. Ivana također je uzor vjerskog apostolata. I Orlica se brine da svijet što češće prima sv. Sakramente, da se vrše crkvene zapovijedi, pohađaju propovijedi, organiziraju misije i duhovne vježbe…

  Da Orlica može doista biti apostol, ona se ne zadovoljava vršenjem običnih kršćanskih dužnosti, već ona teži za nečim višim, za »uzvišenim i junačkim vršenjem kreposti«. Ona mora biti ponizna, čista srca, srčana i ustrajna. Orlica ostaje nepokolebivo vjerna svojem katoličkom apostolskom programu. Ona mu ostaje vjerna i onda ako mu se iznevjere možda i one koje su je oduševile za orlovstvo, i onda kad Bog može dozvoliti da pretrpi progone i podnese uvrede sa strane onih koji ne samo da bi bili dužni da pomažu orlovstvo, već također da se brinu za vječno spasenje svake pojedine orličke duše. Kao i sveta Ivana, tako i svaka prava Orlica treba da je u svojoj okolici simbol idealizma, koji ostaje nepokolebiv sve do smrti.«18

  Ne odjekuju li te riječi Merza o ulozi žene istim tonom koji smo upravo nedavno čuli od našeg novog Sv. Oca Pape Ivana Pavla II., a izrekao ih je 5. 11. ove godine na grobu sv. Katarine Sienske. Zahvalio je Providnosti što se u ono teško vrijeme poslužila dubokim srcem žene da pomogne Crkvi. Ona je bila dostojna postati savjetnica i papi. Zato je veliko poslanstvo žene i u današnjoj Crkvi…

  Vječne istine su uvijek suvremene, moderne.

  Zato Merz ima što reći i današnjoj mladeži.

  I danas on može biti uzor i učitelj ženske mladeži.

Dr. IVAN MERZ, AN EXAMPLE AND TEACHER OF YOUNG GIRLS

Summary

  In his numerous articles, pamphlets and booklets, Merz defined the life-mission of woman, with special emphasis on her role in religious and moral renewal of family, and through this renewal the revival of the nation. Woman is the yeast of catholic renewal by her bodily and spiritual motherhood. She can receive the best education in this direction through female catholic organisations, particularly in the Catholic Action.

  With practical individual educational work Merz gave these girls stimuli and instructions for leading a deeper spiritual life, an inclination for liturgy and a knowledge of the problems of the Church. Thus he, in fact, educated the first leading members of the Catholic Action.

  Ivan’s communication with people was tactful, full of respect and understanding of the female psyche due to his constant studies of the female soul both in life and literature.

  Ivan Merz had a special role in the education and orientation of Marica Stanković, the foundress of the first Secular Institute. Even today the Institute considers Merz as its ideological initiator, its example and its stimulus.


NAČELA I METODE ODGOJNOG RADA IVANA MERZA

Božidar NAGY, «Načela i metode odgojnog rada Ivana Merza»,  Obnovljeni Život, Zagreb, 34/1979., br. 4, str. 375-38?

  Apostolska aktivnost Ivana Merza nije se odvijala stihijski, na nekontroliran način, bez plana. Ivan je imao jasan cilj prema kojemu je usmjeravao sav svoj rad. Već iz gesla koje je Ivan dao Hrvatskom orlovskom savezu prilikom njegova osnivanja vidi se njegov apostolski program, sažet u tri jednostavne, ali značajne riječi: Žrtva-Euharistija-Apostolat.1 Mnogo godina kasnije pisat će Marica Stanković o tome geslu, koje je preuzela mladež i nakon Ivanove smrti u križarskoj organizaciji.

»Žrtva, Euharistija, Apostolat! Naša lozinka! To je naša plemićka povelja! List naše slobode… Baština jednog sveca. Jer Merz je odabrao tu lozinku. Tri mala slova… Jesu li kadra ispuniti čitav jedan život? Ispunila su. Ne jedan, već tisuće mladih života u Hrvatskoj.«2

  U ovome bismo referatu željeli prikazati ciljeve, sadržaje i metode Ivanova apostolskog rada. To, nažalost, neće biti moguće u cijelom opsegu jer su materijal i građa koji nam stoje na raspolaganju veoma opširni. Zato ćemo se ograničiti samo na ono najbitnije iz Ivanove bogate idejne baštine i njegovih apostolskih ostvarenja.

Ciljevi odgojnog rada

  Analizirajući Ivanov odgojni rad, kao i ono što je s tim u vezi napisao, možemo uočiti nekoliko ciljeva prema kojima je bila usmjerena Ivanova apostolska djelatnost: jedan konačni i tri posebna ili posredna

  Nadnaravne, eshatološke vrijednosti jesu na prvom mjestu u Ivanovu radu. U mnogim prilikama naglašava nadnaravni cilj orlovske organizacije, kojoj je bio na čelu kao idejni vođa. Razmišljajući pod duhovnim vježbama o grijehu kao najvećem i jedinom zlu protiv kojeg se treba boriti veli: »I orlovska organizacija ima zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne da članovi budu bez smrtnoga grijeha, sva je organizacija besmislena jer čemu čovjeku sav svijet ako gubi onaj cilj radi kojeg je stvoren… Da uzmognu svi članovi upoznati što bolje cilj za koji su stvoreni — laudare, revereri, servire Deum (hvaliti, štovati, služiti Bogu) — orlovska bi im organizacija iskazala najveće dobročinstvo ako bi za njih priređivala duhovne vježbe.«3

  U pismu jednom svećeniku naglašava Ivan kako orlovska organizacija raspolaže najboljim sredstvima da ostvari cilj svake katoličke organizacije, tj. da »ujedini na zemlji što veći broj osoba s euharistijskim Isusom da bi u što većem broju uskrsnuli s njime nerazdruživo sjedinjeni u Vječnosti«.4

  Svega mjesec dana prije smrti piše Ivan drugom svećeniku ove značajne riječi: »Uvjeren sam da je orlovstvu osiguran siguran i veoma velik uspjeh u našem narodu ako se bude i dalje polagala prva i najveća pažnja na duhovne i vrhunaravne vrednote pri uzgoju članstva i javnom radu. Ne bude li se to činilo, bolje je da propadne.«5

  Već iz tih nekoliko citata jasno je koliko je Ivanu bilo stalo da mlade s kojima je radio uputi prema pravim vrijednostima života. No da bi ostvario taj cilj, Ivan poznaje određene etape, posredne ciljeve, koji upućuju prema onom konačnom. To je u prvom redu jedinstvo s Crkvom, potom ostvarivanje ljudske i kršćanske zrelosti i usmjerenje prema apostolskom angažmanu.

  Kako veliku ulogu je igrala Crkva u Ivanovu životu, bilo je istaknuto i obrađeno u prethodnim predavanjima. Iz te svijesti što je Crkva i koju ulogu ona ima u našem životu i postignuću našega spasenja proistječe Ivanovo nastojanje da svoje odgajanike što više privede jedinstvu s Crkvom, u čemu je, kako je poznato, on savršeno prednjačio. Ivan je svjestan da katolički rad koji nije u jedinstvu s Crkvom i s njezinom hijerarhijom nije blagoslovljen i nema vrijednosti ukoliko želi biti »katolički« rad. I odatle njegovo inzistiranje oko provedbe Katoličke Akcije, koja je u svojoj biti »suradnja laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve«. Kako je Ivan sam prakticirao to jedinstvo s Crkvom, svjedoče i brojne zgodice, od kojih nam jednu donosi Ivanov prijatelj D. Ivan je pošao na Hvar da osnuje odgranak orlovskog društva. Kad je njegov prijatelj došao, Ivan nije još ništa učinio. Na njegovo iznenađenje Ivan mu je odgovorio: »Lako je osnovati orlovsko društvo, ali treba prije u okolinu koja će to društvo podržavati unijeti smisao za crkveni apostolat i duh Katoličke Akcije. Ja sam to pokušao time da sam živim pojačanim duhovnim životom… i razgovaram o svemu samo pozitivno u duhu Crkve.«6 Ivanov prijatelj potom nadodaje kako je Ivan upravo takvim načinom gotovo na juriš osvojio Hvar.

  Značajno je i jedno Ivanovo pismo upravljeno Biskupskoj konferenciji 1926. god., u kojem ističe plodonosnu vrijednost jedinstva s Crkvom preko hijerarhije. Tu između ostaloga veli:

»Mi smo osjetili da je potpuna ovisnost naše organizacije od posvećene Hijerarhije, koju mi potpomažemo našim socijalnim apostolatom za nas postala vrelom neizrecivog blagoslova Božjega. Tim što smo izravno ovisni jedino od naših duhovnih poglavara, postali smo dionicima onih nadnaravnih plodova, kojima Spasitelj obdaruje nasljednike Apostola.«7

  Drugi posredni cilj koji Ivan želi ostvariti u svome odgojnom radu jest: dovesti mlada čovjeka do potpune ljudske i kršćanske zrelosti. O tome nam u prvom redu svjedoči njegova redakcija »Zlatne knjige«, priručnika orlovske organizacije. Svoje ideje, međutim, o tome sintetički je iznio u dva svoja članka »Iz suvremene duhovne pastve«8 i »Katoličkim roditeljima«9, gdje jasno pokazuje do koje visine kani dovesti mlade orlove i što od njih očekuje. Poseban naglasak stavlja Ivan na moralnu izgrađenost svakog pojedinca jer je potpuno uvjeren da su »jedino ovako odgojene ličnosti kadre socijalno-apostolski djelovati«.10

  Treći cilj Ivanova odgojnog rada usko je povezan s prethodna dva, a to je bilo njegovo nastojanje da od cijele orlovske organizacije i od svakog pojedinog njezinog člana učini Kristove apostole. U Ivanovoj koncepciji Hrv. orlovski savez nije bio samo gimnastičko-odgojna organizacija, nego je trebao postati apostolska organizacija, što je njegovom zaslugom i bio. Taj je cilj Ivan jasno formulirao u nacrtu jednog svoga predavanja o narodnom kolu. Odmah na početku on postavlja jasne ideje:

  »Katolički socijalni apostolat jest cilj koji orlovstvo hoće ostvariti. Apostolat se orlovstva proteže na sve grane privatnoga, kao i javnoga života; ono hoće da Krist zakraljuje u dušama pojedinih ljudi, da zakraljuje u našim obiteljima, u cijelom društvenom životu, u svim njegovim pojedinostima.«11

  Iz dosad iznesenoga vidi se jasan profil Ivanova odgojnog rada. Onaj posljednji, nadnaravni cilj Ivan će u raznim prilikama različito formulirati, ali će to uvijek biti ista stvarnost izražena analognim riječima: Kraljevstvo Božje, jedinstvo s Bogom, privoditi ljude k Isusu, vječno spasenje duše itd. Da bi ostvario taj posljednji cilj, za Ivana nema drugog puta nego kroz Crkvu. Samo u vjernosti i poslušnosti hijerarhiji i slijedeći što nam ona nalaže i pruža moguće je ostvariti puninu kršćanskog života ovdje i stići do eshatološke punine. Sastavni dio Ivanova odgojnog nastojanja jest dovođenje mladog čovjeka do ljudske i kršćanske zrelosti da bi onda mogao postati Kristovim apostolom, kao što je to trebala biti i stvarno je bila i cijela organizacija. Treba napomenuti da niti Ivan sam u svome radu nije djelovao apostolski da bi možda zadovoljio svoje potrebe za aktivnim radom ili da postigne kakve ovozemne ciljeve. Kao što je i sam bio, tako je želio da i druge osposobi za apostole, za osvajače i radnike za Kristovo Kraljevstvo.

  Ta četiri odgojna cilja, koja jasno proizlaze iz Ivanova odgojnog rada, jesu međusobno usko povezana te sa sadržajima i metodama njegova rada čine jedno organsko jedinstvo dobro strukturirano pa je zato i njegovo ostvareno djelo na polju katoličkog odgoja imalo onu arhitektonsku, granitnu čvrstoću koja traje.

Sadržaji u odgojnom radu

  Iz analize obilja materijala koji nam je Ivan ostavio u svojoj pisanoj ostavštini sadržaje koje Ivan obrađuje i upotrebljava u svome odgojnom radu možemo razvrstati u dva velika dijela: teološko-eklezijalni sadržaji i oni s područja kršćanskog morala.

  a) Teološko-eklezijalni sadržaji

  Ne po učestalosti, nego po važnosti koju ima kod Merza na prvo mjesto bismo mogli staviti temu »Krist Spasitelj u Euharistiji«. Brojna mjesta u Ivanovu dnevniku pokazuju kako je već od svojih mladih dana bio privučen euharistijskom životu. I taj euharistijski žar sve se više rasplamsavao u njegovoj zreloj dobi. I kao što je sam živio dubokim euharistijskim životom (svakodnevna sv. pričest, česte adoracije, pohodi), tako je isto tražio i od svojih odgajanika. Ivan nam, istina, nije ostavio poseban traktat o Euharistiji, ali brojna mjesta u njegovu književnom opusu u kojima govori o Euharistiji pokazuju koju je ulogu Euharistija imala u njegovu životu i odgojnom radu. Ovdje bismo citirali samo jedan njegov značajniji tekst iz predavanja »Krist Kralj Orlova«:

  »Isus je Kralj cijele orlovske organizacije… A gdje je taj naš Kralj? Kralj se orlovstva nalazi u našim crkvama u svetohraništu. Presveta Euharistija jest naš Kralj. Nije čudo da svaki pravi Orao ide često na razgovor svome Kralju… Naš je Kralj u svetoj Pričesti nepomičan, ali Orlovi su Njegovo tijelo — Njegove ruke i noge — i oni provode i stvaraju ona uzvišena djela apostolata na koja ih njihov slavni Euharistijski Kralj upućuje u skrovitosti i tišini njihova srca. Pravi naraštajac ljubi Kralja Orlova; on vrlo često na jedno pet minuta ide k Njemu na savjetovanje i razgovor…«12

  No Ivan nije tražio od svojih odgajanika samo pohode i adoraciju nego i čestu sv. Pričest. Njegova je zasluga bila da je u orlovsku organizaciju uvedena za sve članove mjesečna sv. pričest, kako je to Ivanovim nastojanjem umetnuto i u »Zlatnu knjigu«. Za njega sv. Pričest, i to dnevna spada među »najsigurnija sredstva za očuvanje čistog života«.13 Ona je »najjače sredstvo« za napredak u duhovnom životu; ona je »vatra, koja u nama pali rđe grijeha i daje život našoj duši… Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog nutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.«14

  Euharistiju Ivan ne odvaja od liturgije, koja je bila privilegirani objekt Ivanovih kateheza, obljubljena tema njegovih članaka i predavanja. Od brojnih njegovih članaka koje je napisao o liturgiji napomenimo ovdje samo seriju članaka objavljenih u »Posestrimstvu«, koje možemo smatrati njegovim malim liturgijskim tečajem za čitatelje tog lista za žensku mladež.15 Od svih članaka koje je napisao o liturgiji možda je najznačajniji u odgojnom smislu »Duhovna obnova po liturgiji«, u kojem daje čitatelju program kako od liturgije napraviti izvor svoga duhovnog života. Sav program svodi na tri savjeta, koje onda detaljno razrađuje: 1. svaki dan čitati duhovno štivo da bi se mogli bolje razumjeti liturgijski tekstovi; 2. dnevno meditirati na temelju misala; 3. ne prisustvuj misi a da se i ne pričestiš.16

  Kad se pogleda stvarno kazalo u knjizi Ivanovih odabranih tekstova »Put k Suncu«, uočit će se da je »Crkva« riječ koja najčešće dolazi u Ivanovim spisima. Kako je o Crkvi bilo dosta govora u prijašnjim predavanjima, to ćemo se ovdje zadovoljiti samo konstatacijom da je ta tema bila najčešći predmet Ivanovih pouka i nastojanja da i drugi shvate i žive što je on živio kad je riječ o toj duhovnoj stvarnosti. Što je Crkva značila za Merza, možda je najjasnije izrazio njegov prijatelj D. Ž.: »On je tako organski, duhovno nosio Crkvu u svome biću da joj se osjećao živom česti… Sva njegova duša to je bila ljubav za Crkvu, ljubav u Crkvi. Od svih koji su došli k njemu da makar nikodemski nešto čuju i vide, u bezbroj varijanata je tražio, da se prenesu u misterij Crkve.«17

  I zato je veoma značajno da prijeratni »Život« o 10. obljetnici Ivanove smrti iz pera urednika u uvodniku ovako izražava ulogu koju je imao taj mladi 32. godišnji katolički intelektualac u Hrvatskoj: »Da, Ivane, ti si providencijalni čovjek Hrvatske. Po tebi je Gospodin Hrvatskoj… konkretno otkrio i otkriva svu vitalnu realnost Crkve Kristove… Otkrio si, Ivane, omladini Hrvatske… Crkvu život Tijelo Kristovo, otkrio si središnju osnovnu stvarnost Crkve: Crkvu-Krista.«18

  Usko povezano s temom Crkva jest njegovo inzistiranje na proučavanju crkvenih dokumenata, napose papinskih enciklika. Ne samo da ih je sam prostudirao, i to sve one važnije počevši od Leona XIII. pa nadalje, nego je od svojih odgajanika to issto tražio pa je na svojim susretima i predavanjima često obrađivao enciklike i crkvene dokumente. Njegov prijatelj opisuje to veoma slikovito: »Enciklike, enciklike! Samo su lepršale oko naših ušiju poput lastavica… Zrak najednom postao prepun enciklika. Sve se počinjalo i svršavalo njima. I dobri, siromašni radnici i šegrti, i oni su znali za enciklike i njima je gorjelo srce, dok im je govorio iz njih i po njima… Nastala je u historiji hrvatskog katolicizma jedinstvena enciklikološka prepirka i utakmica. Merz prijateljima dariva enciklike Leona XIII., puni stupce »Života«, »Katoličkog lista«, »Nedjelje«, »Mladosti«, »Za vjeru i dom«, »Katoličkog tjednika« citatima i prijevodima.«19

  Poznata je stvar da je Merz bio veliki štovatelj Marije i širitelj njezina štovanja u srcima mladih. Posebno nastojanje u tom smislu pokazao je u svojim brojnim člancima o Lurdu objavljenim po raznim časopisima, kao i u svojim predavanjima o Lurdskoj Gospi koja su redovito bila praćena dijapozitivima. Lurd za njega uvijek ima apologetsku vrijednost. Prikazuje ga tako da njime, kao i svime što se ondje događa pokaže istinitost katoličke vjere. U tom smislu je shvatljiva njegova oštra i opširna kritika Zolinog romana »Lurd«, koji se tih godina pojavio i u hrvatskom prijevodu.20 Ivan se ne zaustavlja toliko na literarnoj kritici koliko na razotkrivanju falsificiranja povijesnih činjenica koje je Zola, nažalost, unio u svoj roman. Osim apologetske vrijednosti Lurda Ivan u svome odgojnom radu često postavlja Mariju za uzor mladima, njezinu čistoću i harmoniju duše21, potiče na pobožnost i molitvu sv. krunice, u čemu i sam prednjači primjerom.22

  b) Sadržaji iz kršćanskog morala

  Opširno područje koje je zaokupljalo Ivanovu pažnju i interes u apostolsko-odgojnom radu bio je kršćanski moral. U prvom redu Ivan se stavlja u službu obrane kršćanskih moralnih principa i u javnom i u privatnom životu. To mu je bila tema mnogih spisa i predavanja. Jedan od najboljih poznavalaca Ivanova života izražava to ovako: »Ako je itko kod nas snažno i praktički zahvatio u kompleksnost suvremenog života to je bio dr Ivan Merz.«23 Nije bilo gotovo niti jednog moralnog problema koji Ivan ne bi dotaknuo, osvijetlio i riješio u svjetlu nauke Crkve. I premda je bio mlad, ipak je u svim tim pitanjima tako zrelo sudio i nastupao s tolikom mudrošću »da je među Orlovima i Orlicama bio neke vrste autoritet u suvremenim ćudorednim pitanjima«.24

  Dovoljno je samo pogledati bibliografiju objavljenih Ivanovih članaka da se vidi koliko je pažnje posvećivao kršćanskom moralu. No još više ima neobjavljenog materijala sačuvanog u njegovoj ostavštini, bilo da se radi o nacrtima članaka ili predavanja ili već o gotovim studijama, spremnim za tisak. Njegov opširan arhiv od 56 fascikala ima pet posebnih koji sadržavaju materijale i dokumente o pojedinim moralnim problemima, a nose naslove: 28. Moralne direktive orlovstva; 29. Moral; 30. Moda, ples itd.; 31. Kazalište, kino; 32. Koedukacija. Mnogo materijala o tim problemima Ivan je naručivao izvan domovine, gdje god je, naime, vidio ili čuo da koji biskup o tome piše. Tako su mu npr. nakon njegove smrti došli materijali iz Kanade.

  Ivan je bio veoma radikalan i dosljedan kad je bio u pitanju moralni život kršćanina. Sintezu njegova gledanja na problematiku suvremenog života pod moralnim vidom imamo veoma lijepo izraženu u pismu Marici Stanković.25

  Navedimo sada ukratko glavnije moralne teme koje Ivan studira, obraduje, o kojima piše i nastoji ih provesti u svome odgojnom radu.

  Jedno od glavnih Ivanovih nastojanja na području moralnog apostolata bilo je da kod mladeži odgoji smisao za one moralne vrijednosti koje se odnose na ljubav, čistoću i seksualnost. Njegova knjižica »Ti i ona«, namijenjena zrelijoj muškoj omladini, najznačajniji je dokument s toga područja.

  S tim usko povezano jest i Ivanovo nastojanje za formiranje kršćanskih stavova u pitanjima mode i plesa. O tome piše Marica Stanković: »Uopće čitavu borbu protiv nečedne mode unutar naših redova počeo je zapravo dr. Merz. On je to smatrao jednim od svojih najvećih životnih zadataka. Neprestano je proučavao to pitanje, istraživao kako je u drugim katoličkim zemljama, tražio crkvene smjernice u tom pravcu.«26 Svoje ideje o odijelu i modi Ivan je veoma jasno iznio u članku »Krijesnica«, objavljenom nakon njegove smrti. U njemu prikazuje kako naše odijevanje mora biti izraz nutarnje ljepote duše koja je zaodjenuta Božjom milošću.26a

  S istim marom Ivan proučava, piše i govori o problemu plesa. Nije protiv plesa, ali da bude sve u granicama kršćanskih moralnih osjećaja. Piše brošuru »Katolici i novi plesovi«, a u članku »Narodno kolo« pokušava staviti ples u vezu s nadnaravnim vrijednostima.27

  S istom vještinom bavi se problemima lošeg utjecaja tiska i filma na omladinu i zalaže se da bi u cenzuru za film trebali ući predstavnici Crkve, koji će sa stanovišta Crkve prosuđivati koji se filmovi preporučuju, odnosno ne preporučuju za gledanje.28

  Kako se u orlovstvu gajila glazba, Ivan izrađuje studiju »Glazba i katolicizam«, koja je do danas još ostala u rukopisu. U njoj detaljno obrađuje problem glazbe, kao i njezine reperkusije na moralno područje.

  Tjelovježba je bila glavna vanjska aktivnost kojom su se Orlovi bavili. I da se ona ne bi izrodila u sportski materijalizam, Ivan i ovdje zahvaća, piše članke i izrađuje veoma opširnu studiju »Tjelesni uzgoj u svjetlu Katoličke Crkve«, kojom želi tjelovježbi dati uzvišeniji smisao i povezati je s nadnaravnim vrijednostima. Koji je cilj tjelesnog odgoja, Ivan definira ovako: »Tjelesni uzgoj treba da suzbije lijenost i da učini tijelo sposobnim i spremnim da se stavi u službu Kraljevstva Kristova na zemlji.«29

  Ivan se bavio i problemom političke angažiranosti katolika. Opće je poznat njegov stav za izvanpolitičko djelovanje katoličkih organizacija, za koji se zalagao i uz cijenu osobnih žrtava, ali je s druge strane isto tako zastupao da je dužnost katolika kao člana svoga naroda i da se politički angažira za dobrobit svoga naroda i vođen kršćanski formiranom svojom savješću. Spomenimo ovdje samo njegov opširan rukopis »Načela katoličke političke akcije«. U njemu je sabrao citate iz crkvenih dokumenata te razne izjave biskupa, teologa, katoličkih stručnjaka i političara o problemu angažiranosti katolika u javnom životu.

  Studira i problem žene i njezine uloge u društvu pa o tome piše članke30, a u brošuri »Junački život sv. Ivane od Arka«, namijenjenoj članicama orličke organizacije, Ivan daje jasne principe koji je poziv žene i kako se treba angažirati u obitelji, društvu i Crkvi. Kako su same djevojke i žene shvaćale njegove intervente na području problematike ženskog pitanja, najbolje svjedoči serija članaka Marice Stanković pod naslovom »Vitez ženske časti«, objavljenih o 10. godišnjici Ivanove smrti u časopisu »Za vjeru i dom«31, kao i brojna mjesta gdje spominje Merza u svojoj knjizi »Mladost vedrine«.32

  Ivan daje i načela za ispravno rodoljublje i definira u čemu se ono sastoji, i to u članku koji izlazi iz tiska neposredno nakon njegove smrti. Veli da se pravi rodoljub ne brine samo za tjelesno dobro svojih sunarodnjaka, nego najprije za njihovo duhovno dobro, tj. da duša njegove braće ne bude u smrtnome grijehu. »Prema tome se pravo rodoljublje ne smije zaustavljati na ovoj zemlji, već ono mora gledati u vječnost.«33

  Sve dosad navedeno pokazuje širinu Ivanova duha, kao i svestrano nastojanje da zahvati u svu problematiku s kojom se mladi kršćanin susreće, kao i da je osvijetli kršćanskom naukom i pokaže rješenja u svjetlu kršćanskih načela. Svaka od tih tema zasluživala bi posebnu i opširnu obradu zbog obilja materijala koji je Ivan o tome napisao i ostavio. Kratkoća vremena ograničila nas je te smo samo naznačili glavne teme kojima se Merz bavio i koje bez sumnje zaslužuju daljnji studij i proučavanje.

Metodologija Ivanova odgojnog rada

  Kao i za duhovnost, tako isto i za metode u odgojnom radu može se za Merza ustvrditi da se ne udaljuje od onoga što Crkva preporučuje i zahtijeva od onih koji žele raditi pod njezinim vodstvom za Kraljevstvo Kristovo u srcima mladih. Moglo bi se onda prigovoriti da Merz nije donio ništa originalno, odnosno u čemu se sastojala originalnost njegova rada. Sastojala se upravo u dosljednosti i savjesnosti kojom je provodio u djelo sve što je Crkva davala i preporučivala svojim odgojiteljima. Tri su opća principa odakle Ivan crpi metode za svoj rad: duhovna formacija za apostolat, liturgija i načela Katoličke Akcije. Osim njih navest ćemo i neke važnije konkretnije metodološke principe kojima se Ivan služio.

  a) Opći principi

  Ivan veoma mnogo inzistira na duhovnom osobnom životu koji mora gajiti svaki radnik, svaki apostol, jer bez toga odgojni katolički rad ne postiže one plodove koje bi trebao. Da je Ivan sam vodio duboki duhovni život, to nije potrebno naglašavati. Zato je možda i nesvjesno u članku »Sticanje podmlatka«, koji se smatra sintezom njegove apostolske metodologije, ocrtao sebe i svoj način odgojnog rada. U njemu između ostalog veli: »Temelj našega apostolskog rada i uspjeha leži, prema tome, u nama samima, u našem odnosu k Isusu, koji u nama mora da živi.«34 I odmah dalje nabraja sredstva koja apostol treba da upotrebljava i da ih se pridržava u osobnoj izgradnji: dnevna jutarnja meditacija, često prisustvovanje sv. misi i primanje sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno čitanje duhovnog štiva. I nabrojivšt to, Ivan nastavlja: »Činimo li to, to će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo s kojom ljubavlju naša Ljubav — Isus — ljubi svaku pojedinu ljudsku dušu.«35

  Usko povezano s gornjim jest Ivanovo nastojanje da se apostol-odgojitelj što više uključi u liturgiju i da iz nje crpi nadahnuća za svoj rad. Naziva liturgiju pedagogijom. U svom članku »Duhovna obnova po liturgiji« piše:

»Na temelju liturgije svaka se pojedina duša odgaja. Može se reći da je liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života.«36

  Načela Katoličke Akcije jesu integralni dio njegove apostolske metodologije. Ali treba naglasiti da nije Katolička Akcija kao takva privukla Ivanov interes, nego jer ju je Crkva u onom povijesnom momentu posebno preporučila i započela, a za Ivana, kako smo već vidjeli, riječ Crkve bila je svetinja i zato joj se u sinovskoj odanosti odmah odaziva i provodi u djelo što ona traži. U tom smislu su razumljivi njegovi brojni članci o Katoličkoj Akciji, kao i njegova sistematska brošura, u kojoj je detaljno prikazao narav, definiciju, cilj i sredstva Katoličke Akcije.

  b) Neki konkretniji principi apostolsko-odgojnog rada

  U svome članku »Stjecanje podmlatka«,37 koji je zapravo bio njegovo predavanje, održano na tečaju kat. omladinske organizacije »Lige«, Ivan je do u tančine razradio metodologiju apostolskog rada koje treba da se pridržavaju oni koji rade u direktnom apostolatu. Definirajući apostolat kao rad na spasavanju duša, Ivan daje najprije načela za onoga koji apostolski radi kako da sam sebe izgradi i spasi svoju dušu, što smo već prije naveli. Opisuje potom kakav mora biti prema protivnicima, od kojih se ne smijemo separirati, nego im ići ususret, ali ne skrivajući svoj duhovni život i njegove vrijednosti, koje treba da protivnika potaknu na razmišljanje. S druge strane upozorava da se pravo prijateljstvo ne može gajiti s ljudima protivnog mišljenja jer se ono gradi najprije na vjeri u iste vječne istine. Svaki mladić koji želi apostolski djelovati treba da ima na umu da je »on apostol među njima, reprezentant Isusa Krista, o kojemu on daje svjedočanstvo«.38 Pri koncu Ivan inzistira da članovi organizacije međusobno moraju gajiti pravo prijateljstvo, i to kršćansko »koje je rezultat istih ideala i koje traje vječno jer jer su im ideali vječni«.39

  Ivan se mnogo bavio problemom katoličkog tiska, koji je smatrao važnim sredstvom u širenju istine i kršćanske nauke. Kako je poznato, sam je mnogo pisao i publicirao, a zanimao se za osnivanje katoličkog dnevnika, za koji je čak sastavio i pravila koja traže visoku duhovnu formaciju od budućih urednika.40

  Koliko god je Ivan tražio apostolsku angažiranost od svojih odgajanika, opet se vodio načelom razboritosti, pa je tako tražio da mladi članovi katoličke organizacije tek 10% svoga slobodnog vremena posvećuju direktnom apostolatu, a ostalih 90% da posvete vlastitoj intelektualnoj formaciji i odgoju srca, da bi kasnije bili što sposobniji apostolski djelovati.41

  Ivan je svjestan kako veliku vrijednost ima trpljenje za apostolat. Zato dušama koje trpe sugerira da to prikazuju Bogu za uspjeh raznih apostolskih pothvata. Posebno značajno u tom smislu jest pismo njegovu bolesnom prijatelju inž. Draganu Maroševiću, u kojem mu između ostalog piše:

»Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret (katolički — primj. pisca)? Jesi li svoje muke prikazao G. Kristu za pokret? Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji… Zadnji tip je svakako vrhunac-imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu.«42

  Ivan ne zanemaruje ni pedagogiju primjera u svome odgojnom radu. Čim naiđe na kakav lijepi primjer kršćanskog života, napose među mladeži, ne kasni da ga saopći drugima, napose putem tiska. Tako objavljuje kratak životopis sv. Ivane od Arka, koju postavlja za uzor hrvatskim Orlicama. Piše članak o uzornom životu francuskog studenta Pierra Poyeta. Nakon smrti svoga prijatelja inž. Dragana Maroševića piše o njemu nekrolog, ističući njegove kršćanske vrline.43

  I na koncu spomenimo da Ivan nije propuštao niti jedan susret s mladima a da nije i svjesno potaknuo sugovornika na dobro, na pobožan život, na molitvu, na sv. sakramente. Tako njegov prijatelj D. Ž. navodi izjavu jednog svećenika »da s Merzom čovjek ne može započeti razgovor o najindiferentnijoj stvari a da on za pet minuta ne skrene stvar na religiozno-teološko ili socijalno-crkveno područje«.44 Mirko Cerovac, koji je za Merčeva života bio još dječak, opisuje u »Nedjelji« svoja tri susreta s Merzom, koji su uvijek završili s »propovijeđu«, tj. poticanjem na dobro. I završava svoj članak riječima: »Pa što je on drugo i bio, ne samo nama Orlovima, nego i čitavom hrvatskom narodu nego propovjednik, misionar? Zar nije on bio najveći učitelj, koji je živio medu nama?«45

Zaključak

  Kad se uspoređuje djelo Ivana Merza na području katoličkog religioznog odgoja s onim zahtjevima koje danas traži vjerski odgoj, onda ne možemo ne vidjeti koliko njegova odgojna ostvarenja i načela imaju aktualnost i u naše vrijeme.

  Današnji vjerski odgoj ili katehizacija nije nipošto samo intelektualno prenošenje vjerskog znanja, nego se ima u vidu cijeli čovjek, njegov um i srce, njegovo ponašanje u svakidašnjem životu. Današnji vjerski odgoj mora biti kristocentričan, eklezijalan, da se odvija u klimi religioznog iskustva. Treba poticati na obraćenje, uvoditi u život Crkve, razvijati cjelokupnu osobnost odgajanika kroz pluralizam različitih odgojnih forma. Kad se u svjetlu tih zahtjeva promatra odgojni rad Ivana Merza među hrvatskom mladeži, lako se može uočiti koliko podudarnosti ima između njegovih ideja i ostvarenja s onim što se danas očekuje od svakoga tko radi na polju katoličkog odgoja. I zato njegovo djelo ne samo da je suvremeno i danas nego bi trebalo služiti kao uzor i poticaj svima koji rade na području katoličkog vjerskog odgoja.

PRINCIPLES AND METHODS

OF IVAN MERZ’S EDUCATIONAL WORK

Summary

  The apostolic work of Ivan Merz was carried out according to a definite plan. The slogan Ivan gave to the Asociation of Croatian Eagles: »Sacrifice, Eucharist, Apostolate« contained the program of his lay apostolate. We can differentiate aims, substance, and methods in his work.

  Ivan recognizes four aims to his apostolate. The main goal, to which everything is directed, has supernatural, eschatological values. The other three are only partial goals, steps leading to the main one: unity with the Church, achievement of human and christian maturity and an orientation towards apostolic engagement. His apostolic activity could be divided into two parts: theological-ecclesiastic (Christ in the Eucharist, liturgy, the Church and its teaching, Mary) and the field of christian moralism, everything concerning the formation of christian personality of young people. As for his methods, Ivan accepted and consistently employed in practice everything that the Church recommended: a personal spiritual life, liturgy and the Catholic Action.

  If we compare Ivan Merz’s work in the field of religious education with the present requirement in the same field (Christocentricity, ecclesiasticism, an orientation to metanoia and formation of full christian personality), it can be concluded that even today the educational work of Ivan Merz would be up to date, for it would satisfy the requirements for religious education at the present time.


HOMILIJA PRIGODOM 50. OBLJETNICE SMRTI dra IVANA MERZA

Franjo KUHARIĆ, nadbiskup, «Homilija prigodom 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza», Obnovljeni Život, Zagreb, 34/1979., br. 4, str. 388-392

Franjo Kuharić, nadbiskup

Draga braćo i sestre!

  Kad se planine gledaju iz daljine, ne vidi se sve bogatstvo njihove ljepote. Ali kad se ude u njih, onda se vidi sva različitost vidika, očituju se vrhunci, vide se doline i otkriva se bogatstvo planinskih vijenaca.

  Slično se događa i s Božjim čovjekom. Ako ga gledamo iz daljine, bilo vremenske, bilo prostorne, ne doživljavamo bogatstvo njegove duše. Ali kad se uđe u otajstvo duše, otkriva se bogatstvo milosti.

  Simpozij prigodom 50. obljetnice smrti Ivana Merza otkriva bogatstvo njegove duše i služi tome da danas pokaže tko je živio među nama, tko je djelovao u gradu Zagrebu i tko je svim srcem nastojao da Isusa Krista što više unese u duše i da Crkva u hrvatskom narodu bude što svetija.

  Ivan Merz je rođen 17. prosinca 1896., a umro je 10. svibnja 1928. Trideset i dvije godine života; kratak ljudski vijek, a ipak ispunjen tolikim bogatstvom, plodnošću i svjetlošću.

  U Božjim ljudima je Bog vidljiv jer bez Boga Božji ljudi nisu shvatljivi; razumjeti ih možemo samo u tajni Boga koji u njima živi.

  I put mladog Ivana na vrhunce svetosti jest put Božje milosti u njegovoj duši.

  Kaže se da se čovjek oblikuje u sredini u kojoj živi, jer iz te sredine prima sadržaje za misli i za srce. Kakva je sredina takav je čovjek.

  Čovjek Božji raste iz prisutnosti Božje; njegova je blizina Bog; njegova je sredina Bog; njegov je život Bog. On je onakav kakav se događa u sebi snagom Duha Svetoga. Zato su Božji ljudi uvijek svjetlost; zato su izuzetne veličine.

  Sredina u kojoj se kretao mladi Ivan nije pogodovala rastu Božjeg čovjeka u njemu, nego je milost našla put u tu mladu dušu i vodila ju je.

  Kao dvadesetgodišnji mladić na talijanskoj fronti 1916. godine napisao je student filozofije Ivan Merz slijedeće riječi:

»Zato sebi i svima stavljam memento: proživljavamo dubok i velik život i svakog trenutka budimo svjesni da mi zaista opstojimo i da se ne suprotstavimo ovoj harmoniji, koja vlada u svemiru. Ovo tjelesno zapravo nije život; život je ono tamo nevidljivo, puno dubine i perspektive, što se u odabranim časovima još više proširuje, da osjetimo onaj drugi veliki svijet, one nevidljive sile, koje djeluju i pokreću sve ovo. I upravo da što bolje mognemo zaroniti u taj neizmjerni svemir, te uz to mnogo objektivnije promatrati vanjski život što nas okružuje, moramo ubiti u sebi svaku strast i težiti asketskom životu. Tko je bar malo pokušao da ide tom cilju, vidjet će svijet oko sebe u sasvim drukčijem svjetlu, osjetit će bolje one tajne niti grijeha koje se isprepliću oko moderna društva, pa se s njim igraju kao mačka s mišem. I što je život više prožet askezom, to nas oni tajni glasni glasovi sve jače upućuju u misterij opstanka…« (Život, br. 5—1938, str. 249.)

  To je ozbiljno i duboko razmišljanje jednog mladog čovjeka. Merz je shvatio da čovjek toliko duhovno raste koliko milošću Božjom ima više u vlasti samoga sebe; toliko ostvaruje duhovnu zrelost koliko više unese discipline u svoje vrijeme, u svoj posao i život. To je zakon duhovnog rasta. Kroz svoju povijest Crkva je tim zakonom odgajala sve svoje svece i svetice.

  Tko hoće reći velikodušno i potpuno Bogu DA, da bi Bog bio u njemu očit, djelotvoran i prepoznatljiv, taj mora mnogim svojim prohtjevima reći NE. To shvatiti je milost; to razumjeti je svjetlost odozgo.

  Poslije rata studirao je dvije godine u Parizu. »Njegova stanodavka piše iz Pariza da radi, da nema odmora, da bi svaku večer ’kraj dobra i meka kreveta legao spavati na tle’, da ne razumije njegova ’trapljenja’, da je bio tako dobar, tako blag, da su mu najveća briga siromasi i radnici, da se stara za neku oskudnu obitelj i da joj daje od svoje malene studentske stipendije, da ’provodi život Sveca’ itd.« (lb., str. 226.)

  To je tajna Merčeve duše. Kad je otkrio pravu ljubav, onda je bio zahtjevan prema sebi da bi se baš po tome ostvario u svoj veličini krštenja u otajstvu Crkve. Rastao je uzdižući se nad sve protivnosti, opasnosti i zavodljivosti. To je djelo milosti, ali i slobodnog prihvaćanja milosti. Imao je otvorenu dušu i iskreno srce, koje se nije cjenkalo s velikom Ljubavi.

  Kad se poslije pariških studija vratio u Zagreb, započeo je profesuru na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i sav se dao na apostolat u katoličkom pokretu. Sav pun Krista, htio ga je objaviti i drugima.

  U svojoj velikoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« Koncil tumači da su svi članovi Crkve pozvani na svetost, na savršenost, jer za cijelu Crkvu molimo da vjerujemo u svetu Crkvu. Tu je konstituciju Sv. Otac Ivan Pavao II. nazvao »MAGNA CARTA« našeg života u suvremenom svijetu.

  Merz je svijetao primjer i današnjim intelektualcima i mladima koji žele biti ljudi Crkve. On pokazuje svojim životom današnjem naraštaju kako vjernik posvećuje sebe, društvo i Crkvu. U njemu je zaista živjela svetost Crkve. Bio je čovjek Crkve svim srcem, svom dušom, svom ljubavlju.

  Crkva! Ona je neshvatljiva za ljude ovoga svijeta. Tko je bude pokušao tumačiti samo sociološkim kriterijima, sigurno će zalutati. Crkva je tajna. Ona nije društvo ovoga svijeta; to nije nikakva politička stranka koja bi se priklanjala ovoj ili onoj vlasti, ovoj ili onoj moći. Crkva je otajstvo Božje u nama i otajstvo ljudi u Bogu.

  Crkva se događa u krštenju i krštenjem. Krštenje nije samo vanjski upis u maticu krštenih. Ono je unutarnji događaj duše, rođenje novog čovjeka, Božjeg čovjeka iz smrti i uskrsnuća Kristova. To je otajstvo Božjeg života u nama; to je Crkva.

  Crkva je majka koja krštenjem rađa djecu Božju; majka koja sakramentima posvećuje djecu Božju; majka koja oko Euharistije sakuplja obitelj djece Božje.

  Merz je shvatio otajstvo Crkve. Zato je ljubio Crkvu kao Krista. Znao je da je sva tajna njezina života Isus Krist, koji neprestano u njoj živi i svojim je Duhom odgaja, vodi, sabire i čuva.

»On je tako organski, duhovno nosio Crkvu u svome biću da joj se osjećao živom česti, kao što je ruka ili noga čest jednog organizma, koji se zove čovjek. Sva njegova duša, to je bila ljubav za Crkvu, ljubav u Crkvi. Od svih koji su došli k njemu, da makar nikodemski nešto čuju i vide, u bezbroj varijacija je tražio da se prenesu u misterij Crkve.« (lb., str. 250.)

To svjedoči o njemu njegov suradnik.

  Merz je znao da nema apostolata niti izvan Crkve, a pogotovo ne bez Crkve, a još manje protiv Crkve. Ne može se isti organizam u isto vrijeme i graditi i rušiti. Zato postoje kriteriji po kojima se može prosuditi jesmo li s Crkvom, jesmo li u Crkvi, živimo li za Crkvu i da li se Crkva po nama posvećuje.

  Ivan je zastupao beskompromisnu odanost crkvenom učiteljstvu, papi i biskupima. Jednog je dana izrekao ovu misao Pija X.:

»Kad se ljubi papa, ne zaustavlja se na diskusiji o onom što on savjetuje ili traži, u ispitivanju, dokle sigurno ide dužnost poslušnosti i određivanju granica ove obligacije. Kad se ljubi papa, ne predbacuje se da nije govorio dosta jasno, ne stavljaju se u sumnju njegove naredbe pod lakom zaštitom da ne treba slušati, jer ne dolaze direktno od njega nego od njegove okoline…« (lb, str. 254.)

  Mentalitet koji uvijek nastoji s kojekakvim razlozima, a često i sofizmima, izbjeći pravoj poslušnosti bio je prisutan i u Merčevo vrijeme, pa i u Crkvi. Merz je shvatio da se Crkva ne može obnoviti, da ne može prodirati u svijet svojom svetošću ako nije jedinstvena; ako ne stoji s Petrom; ako ne sluša Petra.

  »Crkva koja kroz papu čuva nauku i jedinstvo; Crkva koja kroz liturgiju moli i prinosi žrtvu hvale Ocu; Crkva ’pomoću koje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog života Kristova’ i kroz koju ’svaki katolik postaje velik i univerzalan’« (ib., str. 250)), ta Crkva bila je njegova ljubav.

  Kažu da je Merz govorio deset jezika, no po tome nije bio svet. Bio je čovjek visoke kulture i velikog znanja; po tome nije bio svet i to ga samo po sebi ne bi učinilo svetim. Veliko znanje ne čini čovjeka takvim. Čovjeka čini svetim milost i samo milost. Od milosti živi onaj koji ima otvorenu dušu, u koju se slijevaju iz Božje punine slapovi svjetla i jakosti.

  Od čega žive Božji ljudi? Ne žive od vlastite snage i mudrosti. Oni žive od punine Božje. I zato postaju u nečistom svijetu čisti, u sebičnom svijetu nesebični, u materijalističkom svijetu puni vrhunaravnog svjetla i Božjih vidika.

  Ivan je živio od Euharistije; bio je adorator. Čovjek velike apostolske aktivnosti imao je vremena da svakog dana uroni u molitvu pred svetohraništem. Vjerovao je u istinu od koje Crkva živi: u Euharistiji je prisutan Isus Krist. Nisu ga zanimale nikakve teološke distinkcije da bi protumačio taj misterij kad je on uvijek neprotumačiv. Dosta mu je bila Isusova riječ. Vjerovao je svome Bogu i zato se na suncu Euharistije neprestano sunčao.

  Ivan je živio od mise. Kao što je ulazio u svrhunaravni božanski misterij Crkve, tako je ulazio i u misterij mise. A što je misa? Ne živimo li mi danas u vremenu kad su neki od mise stvorili nešto sasvim površno i prolazno. Za Ivana je misa bila ono što ona jest. Koncil je ponovo naglasio da je misa događanje našeg otkupljenja; da je u misi Krist s istom onom ljubavlju s kojom je polazio na križ; da je On tu žrtva i dar, hrana i život. Misa je najveći događaj u životu Crkve; misa je najveća radost Crkve; ona je izvor svih snaga Crkve. To je bila Ivanova misa i on ju je doživljavao s punom vjerom i poniznošću i kupao se u tom obilju svjetla i riječi Božje.

  U članku »Duhovna obnova po liturgiji« Merz je napisao:

»Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju liturgije svaka se pojedina duša odgaja. Može se reći da je liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristovog života…« (Luč, 1924.)

  Budući da je duboko uronio u otajstvo mise, uronio je duboko i u otajstvo križa i tu je rastao; iz tih izvora se hranio; tu je bilo ukorijenjeno njegovo čitavo biće.

  Takav Merz nije mogao mimoići ni onu koja također sabire Crkvu svojim materinstvom: Majku našega Gospodina. Majku Bezgrešnu, Majku Djevičansku, Majku Majčinsku, koju nam je Isus dao da bude neprestano posrednica božanskog slijevanja milosti u naše duše.

  Iz takvih izvora izrastao je čisti Merz koji gospodari tijelom svojim jakom dušom, kojoj je jakost Duh Sveti. Merz bezgraničnog apostolata koji je htio sa svom braćom podijeliti svoju vjeru, radost i ljubav. Čudesan mladi vjernik, osvajač za Boga i ljubitelj ljudi izrastao je iz Božje snage.

  Mnogo bi se o njemu moglo reći, ali neka ovo bude dosta.

  Simpozij  je održan pod geslom uzetim iz njegovih misli: »Katolička vjera je moje zvanje.« Na njegovu nadgrobnom spomeniku uklesane su riječi: »Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.«

  Merz je živ! Po otajstvu Crkve shvaćao je što je to Općinstvo svetih, povezanost Neba i Zemlje koju nitko ne može raskinuti; povezanost bra­će i sestara u Crkvi na zemlji i u nebeskoj Crkvi, sabranoj u Srcu Krista Kralja. Zato je radostan i smiren otišao s ovog svijeta u Život.

  Zadnju noć prije svog odlaska na kliniku sredio je sve svoje stvari. Uništio je svu svoju korespondenciju kojom bi mogao biti povrijeđen bilo čiji dobar glas. Jedino što je ostavio jest nacrt njegova nadgrobnog natpisa: »Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.«

  S mirom s kojim je živio u svim suprotivštinama i borbama otišao je na kliniku; s tim mirom u duši dočekao je smrt i ušao u vječni Božji mir. I živ je da moli za nas. Amen.