BISKUP MAHNIĆ
Božidar NAGY, «Biskup Mahnić», Mi-list mladih, Zagreb 1980., br.12, str. 20-21
Kršćanstvo
UPOZNAJMO HRVATSKU KRŠĆANSKU PROŠLOST
UVIJEK VJERNI
KRISTU – CRKVI – MARIJI
Velika nacionalna slavlja u okviru trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata posljednjih godina iznijela su na vidjelo koliko se duhovno blago krije u katoličkoj prošlosti našega naroda, o kojoj, u stvari, tako malo znademo. Svjedočanstva trostruke vjernosti hrvatskog naroda – Kristu, Crkvi, Mariji — što nam je ponovno dozvao u svijest ove godine Papa – Slaven, Ivan Pavao II predstavljaju golemi duhovni kapital čija se vrijednost ne iscrpljuje samo proslavama i komemoracijama, pa bile one ne znam kako masovne. To bogatstvo ne smije ostati zakopano pod nanosima prošlih decenija i vjekova nego ga treba ponovno iskapati, stavljati na svjetlo da se na njemu nadahnjujemo i od njega živimo. Na to nas također potiče i zahvalnost prema našim pređima. Svi mi, znali to ili ne, nosimo duhovni potencijal prošlosti u sebi, koristimo ga u svome radu i životu. Njegove karakteristične crte poznaju se i u našem vremenu.
Sjećajući se također i one maksime da je povijest učiteljica života to od ovoga broja započinjemo s objavljivanjem serije članaka iz kršćanske prošlosti našeg naroda i to one neposredne prošlosti ovoga stoljeća, koja je, nažalost, isto tako slabo poznata mlađim generacijama kao i ona prijašnjih stoljeća. Koliko je važno znati o počecima kršćanstva u našem narodu i njegovu razvoju toliko je isto važno biti informiran o neposrednoj prošlosti, s kojom smo tako usko povezani i čiji još mnogi svjedoci žive ovdje među nama, često puta i u našoj najbližoj rodbini.
BISKUP ANTUN MAHNIĆ
Tko želi nešto reći o Katoličkoj Crkvi među Hrvatima u 20. stoljeću, među prvim imenima koja neizostavno mora spomenuti jest ime krčkog biskupa Antuna Mahnića, oca hrvatskog katoličkog pokreta. Na pragu ovog našeg stoljeća izdiže se njegova velika ličnost poput diva na našem Jadranu da se stavi u obranu svega što je sveto katoliku Hrvatu. U Crkvu u Hrvatskoj, posebno u njezin laikat, unosi veliko duhovno gibanje, čiji blagoutjecajni valovi dosežu i do naših dana. No, da možemo shvatiti svu veličinu njegove pojave i njegova djela, potrebno je reći par riječi o prilikama u kojima se on pojavljuje, i koje stoje u pozadini njegove aktivnosti.
Već koncem prošlog stoljeća u naše krajeve, do tada vjerne u privatnom i javnom životu vjeri svojih otaca, počinje prodirati liberalizam. Sve više mladih intelektualaca, vraćajući se sa evropskih sveučilišta u domovinu, donosi ideje koje se na slažu, a često su i protivne kršćanskom nazoru na svijet. To je posebno vrijedilo za one koji su dolazili iz Praga gdje su bili pod utjecajem Masaryka. Iz javnog života pomalo počinje iščezavati osjećaj za prave, autentične kršćanske vrijednosti. Javne službe, napose tisak, dolaze u ruke osoba liberalnih nazora. Čuju se čak i javni zahtjevi da se odijelimo od Rima. Na budne katoličke duhove ovakova situacija djeluje kao pravi izazov. Među prvima, dapače, prvi koji se diže, jest dalekovidni, mladi, inteligentni svećenik Antun Mahnić.
Rođen je 14. IX. 1850 u Kobdilju. Porijeklom je Slovenac. Ulazi u sjemenište u Gorici. Postaje svećenik i odmah poslije rođenja preuzima službu odgojitelja i profesora u istom sjemeništu. Njegovo djelovanje, međutim, ne ograničava se na četiri sjemenišna zida. Već 1884. god. postaje urednik lista goričke nadbiskupije, a 1888. god. pokreće list „Rimski katolik”. Što njime želi postići, naglašava već u uvodniku prvog broja: „Više svjetla!” I stvarno je trebalo više svjetla u pomutnju ideja koje donosi liberalizam. Mladi Mahnić poziva na opredjeljenje, na radikalno kršćanstvo, na vjernost Rimskoj Crkvi i njezinim načelima. Takvi pozivi i stajališta, što je bilo za očekivati, izazivaju s druge strane buru. Austrijskim vlastima, pod čijom upravom se nalazi Slovenija, ne sviđa se ovaj prodorni mladi svećenik. „Oluju Mahnić”, kako ga nazivaju, treba skrenuti drugamo. Ali taktički, da se ne izazove veliko nezadovoljstvo njegovih sljedbenika. Austrijski car, privilegijem koji je imao odavno, imenuje ga za krčkog biskupa 1896. Papa se slaže s ovim imenovanjem i 1897. posvećen je za biskupa. I tako „oluja” iz Slovenije prelazi na Jadran da bi odanle, na sreću, zahvatila s vremenom mnoge katolike laike u Hrvatskoj.
Čim biskup Mahnić dolazi na otok Krk, iako dolazi iz Slovenije, uživljuje se potpuno u mentalitet hrvatskog naroda, u njegove interese, kao i specifičnu situaciju Crkve na otoku Krku, gdje je glagoljica u liturgiji bila pod stalnim udarom talijanske manjine.
U ovom kratkom članku nije moguće čak niti nanizati redom sve ono što je biskup Mahnić učinio u dvadesetak godina svoje službe, kako za svoju biskupiju tako i za Crkvu u Hrvatskoj. Brojna udruženja za svećenike i laike, kako vjerska tako društveno-ekonomska, zahvaljuju mu svoj početak. Odmah po dolasku osniva vlastitu biskupijsku tiskaru koja tiska katoličke novine i brojne knjige. Austrijska vlada dala mu je upute prije nego je pošao na Krk da mora dokrajčiti glagoljicu. Biskup Mahnić ne samo da nije izvršio taj nalog nego postaje, nakon što je stvar proučio, njezin veliki štićenik i branitelj. Dapače, osniva „Staroslavensku akademiju” sa zadaćom da proučava i objavljuje sačuvane knjige na glagoljici. Bio je također jedan od supotpisnika Majske deklaracije kojom su Hrvati i Slovenci tražili svoju nezavisnost od Austrije.
No, sigurno najvažnije njegovo djelo, kojim je zadužio Crkvu u Hrvatskoj, bilo je pokretanje velikog katoličkog gibanja među hrvatskim katolicima laicima, koje je nazvano „Katolički Pokret”. Dr Ivan Merz, koji je također bio članom toga pokreta, ovako veli za njega: „Biskup Mahnić unio je dvije velike ideje u katolički život Hrvata: djelotvornu primjenu društvenih smjernica Sv. Stolice (tumačenje enciklika Leona XIII i Pija X) koje unose katolička načela u život, te važnost svjetovnjaka u ovom društvenom pokršćanjenju.” (Vrbanek, Vitez Kristov Ivan Merz, str. 246). Na dragom mjestu piše Merz: „Sekularna pojava biskupa Mahnića ima nas jedino stoga tu divsku važnost, što je biskup Mahnić bio jeka Rima, trublja Papinstva, muž enciklika.” (Orlovska Misao, 1927/8. br. 3 i 4. str. 33-36). Opširnije o postanku i razvoju Katoličkog Pokreta donijet ćemo u našem idućem nastavku.
Ovakva djelatnost biskupa Mahnića, koja je uzgibala hrvatski katolički laikat, nije bila po volji onima koji su imali drugačije apetite i planove s našim narodima. Ono što nije uspjela učiniti Austrija, dovršila je nažalost Italija. Talijanski arditi 1918. godine okupiraju otok Krk i počinju sistematsku talijanizaciju hrvatskog življa, kojoj se biskup Mahnić snažno odupire zajedno sa svojim svećenicima. Talijani počinju primjenjivati silu. Odvode uglednije svećenike, a druge protjeruju. Samoga biskupa Mahnića, u travnju 1919. god., prevarom odvode u zatočeništvo, najprije u Ankonu, a onda u Fraskati kod Rima. Zdravstveno stanje rokom zatočeništva veoma mu se pogoršava. Vraća se nakon godinu dana na Krk, ali već shrvan bolešću. Polazi u Zagreb na liječenje i poslije pola godine, 14. prosinca 1920. godine, umire u Zagreb. Sahranjen je u crkvi otaca trećoredaca na Ksaveru.
Njegova smrt nije samo odjeknula u našim krajevima nego i vani u svijetu. I naš Ivan Merz, boraveći u to vrijeme još kao student u Parizu, piše opširan komemorativni članak na francuskom u „Les Amities catholiques francaises”.
Katolički pokret koji je biskup Mahnić započeo nije njegovom smrću došao u krizu nego se dalje nastavio razvijati u mnogim svojim granama.
Za one koji žele nešto više doznati o biskupu Mahniću upućujemo na slijedeću literaturu: Ignacije Radić, Biskup Mahnić (biografija), 1940; A. Alfirević, Knjiga života, 1923 (zbirka najvažnijih tekstova biskupa Mahnića);
Ivan Merz, Mahnićevim putem, u Orlovskoj Misli, 1927/8, br 3—4, str 33—36; Antun Toljanić, Antun Mahnić, biskup krčki. O 50. godišnjici smrti, Rijeka 1970. (kratka biografija).
p. dr. Božidar Nagy, D.J.
BIO JE LAIK, PROPOVJEDNIK-MISIONAR
I. A., «Bio je laik, propovjednik-misionar», Radosna vijest, Zagreb 1980., br. 6 (84), str. 6
Uz godišnjicu smrti Dr Ivana Merza (1896-1928)
Sluga Božji Dr Ivan Merz umro je u Zagrebu 10. svibnja 1928. godine u 32. godini života. Za vrijeme svog kratkog vijeka čitava sebe posvećuje odgoju katoličke mladeži — Iako je bio laik, bio je propovjednik, misionar. On sistematski uvodi Katoličku Akciju pape Pija XI. u našu domovinu. Glavna mu je karakteristika ljubav i odanost Crkvi i Papi. Na pitanje: zašto ljubim katoličku Crkvu i Sv. Oca papu, sam je zapisao: „Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Sv. Ocu papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svoga”.
Premda je bio mlad i laik smatran ie stupom Crkve u Hrvatskoj. Merz je bio čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe. Bliz svim ljudima svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Svojim apostolskim radom i opsežnom spisateljskom djelatnošću u tadašnjem katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu, koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Ime Ivana Merza značilo je i znači za mnoge program života i rada.
Ivan nije bio misionar u Africi, ali je to bio čitavom hrvatskom narodu, a osobito njegovoj omladini. Pisao je, propovijedao je, obilazio je sela i gradove naše domovine. Da je sada živ sigurno bi se njegovi članci našli na stranicama ,,R.v.”.
Ivan je od 1958. Sluga Božji. Milosti uslišanja po njegovom zagovoru dnevno se množe. Njegovi smrtni ostaci sa Mirogoja preneseni su 1977. godine u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, koju je redovito pohađao.
Ivan je bio veliki štovatelj Gospe. Tri puta je hodočastio u Lurd. Svoje orlove vodio je 1925. na hodočašće u Rim k Petrovom nasljedniku. Njegovi sljedbenici upravo su i ove godine išli k Svetom ocu Ivanu Pavlu II., koji im je 30. travnja progovorio na hrvatskom jeziku, i tom prigodom spomenuo Ivana Merza. Molimo, da naš Ivan bude čim prije proglašen blaženim.
I. A., Dubrovnik
JOŠ UZ GODIŠNJICU SMRTI DR. IVANA MERZA
U br. III/80 od 1.V.o.g.pisali smo o “pariškom dnevniku” dr Ivana Merza, kad je još kao student u Parizu prisustvovao oblačenju jedne redovnice-benediktinke kćerke nekog generala.
O.Božidar Nagy Isusovac, koji je zadužen za pribavljanje nužnih podataka o Ivanu Merzu,da bi ga Crkva proglasila blaženim,pronašao je,nakon 58 godina tu sestru koja je ustrajala u redovničkom pozivu.Ta sestra se zove Maria Denise i dala je ocu Božidaru Nagy pismo ili bolje reći izjavu kojom se predstavila hrvatskoj katoličkoj javnosti.Pismo je napisala u formi kao da ga piše Ivanu Merzu i glasi:
Limon 27 srpnja 1979. Brate Ivane! Jučer je bio za mene izvanredan dan kad me je otac Božidar Nagy pronašao u ovom samostanu u Limonu i upoznao me s tobom. I zato tebi upućujem ova sjećanja da ti ispričam nešto o svome redovničkom životu od prije 58 godina.
Rodjena sam u kršćanskoj obitelji 1902 godine. Posebno je moja majka bdjela nad mojim vjerskim odgojem.Prva velika milost za mene je bila prva sveta Pričest koju sam primila privatno u Alžiru u Božićnoj noći 1910 godine.Rat od 1914 godine bio je vrijeme kušnje za našu obitelj. Otac je bio na fronti,a nekoliko mojih bratića poginulo je na fronti već na početku rata.Taj kontakt s trpljenjem i ratnim strahotama tako su na mene djelovali,da sam od djeteta brzo postala prava prijateljica svoje majke s kojom sam dijelila sve tjeskobe.
Godine 1918 stupila sam u vezu sa sestrama benediktinkama iz samostana Monsieur u Parizu,kad je onamo stupila jedna moja profesorica književnosti. Posjetila sam je i sve mi se činilo crno i odbojno,mračne govorionice sa dvostrukim rešetkama i trošni zidovi. Izišla sam sa suzama iz govorionice i rekla svojoj tetki koja je došla po mene: “Kako se može živjeti u ovom zatvoru?” Nisam htjela čak ni kapelicu vidjeti i otišla sam sva tužna.
Malo poslije toga jedna knjiga msgra Landrieux-a s naslovom: “Mala sestra” bila je instrument Providnosti koji me je rasvijetlio u mom zvanju. Shvatila sam tada da me Bog zove u redovnički život. Pitanja i odgovori koje je postavljala ta mlada djevojka sama sebi bili su moji. U meni se pomalo formira savjest,da budem sva Kristova, da odgovorim na njegovu ljubav,da mu privodim duše i da molim posebno za svećenike.Štoviše Gospodin mi je jasno očitovao,da me želi za njega samoga,jer svaki put,kad bi se previše privezala uz kakvo stvorenje, Gospodin je lomio moje veze ili smrću ili drugim prekidom. Moj duhovni vodja nije htio ništa čuti o mome duhovnom zvanju i savjetovao mi je da nastavim studij. Za vrijeme jednih misija obavila sam devetnicu svetom Josipu,da upoznam volju Božju. Jedan otac kojemu sam se obratila,rekao mi je jasno,da moram postati redovnica. Bila je to neizmjerna radost za mene,te sam se tako ponovno usudila o tom razgovarati sa svojim duhovnim vodjom. Nastojao je od tada da mi pomogne raspoznati dali sam pozvana u aktivni ili kontemplativni život.
Upoznao me sa raznim redovničkim institutima,ali sam ja stalno mislila na benediktinke.
Za vrijeme praznika pošla sam obaviti duhovne vježbe u jedan samostan benediktinki.Bilo mi je dopušteno da stanujem u klauzuri i osjećala sam se kao da sam prenešena u drugi svijet ili u duboki religiozni srednji vijek,premda sam bila u uznemirenom i bučnom Parizu. Obavljanje liturgije najvećom točnošću,konventualna pjevana misa svaki dan uz gregorijanski koral,vječno klanjanje Presvetom Sakramentu… sve me je to privlačilo.Takav život posvećen jedino hvali Božjoj i zadovoljštini odgovarao je mojim dubokim težnjama. Odlučila sam ući u ovaj samostan.Roditelji nisu bili ispočetka suglasni s mojom odlukom no konačno su pristali,iako im je bilo teško,jer su uz brata imali još samo mene.
Ulazak u samostan je bio odredjen za 3 svibnja 1921,dan kada se Crkva sjeća našašća svetoga Križa – izabrani dan da se prigrli samostanski život.Sigurno je to bio bolan dan za moje roditelje,kad su vidjeli kako se teška vrata klauzure zatvaraju za njihovom jedinom kćerkom.
Šest mjeseci trajao je postulat kao priprema za ulazak u novicijat. I onda je došao 4 studenoga 1921,dan moga oblačenja,dan koji je tako dubok dojam ostavio na Tebe,brate Ivane. Naši životni putovi susreli su se toga dana na kratko o čemu sam ja saznala tek nakon 58 godina,nakon što si ti već odavno prešao “prag koji vodi u samostan neba.”Što li je mislila generalova kćerka toga dana,pitao si se,kad kad je prelazila prag samostana i kad su se za njom zatvorila vrata samostanske klauzure ? Pjevajući riječi psalma koji se pjeva u takovim zgodama,prema obredniku: “Ovo je počivalište moje u vijeke, ovdje ću boraviti,jer sam to izabrala…”Osjećala sam se u predvorju raja,unatoč bola mojih roditelja,bila sam više nego sretna. S dubokom radošću započela sam svoj novicijat.
Istina tada nisam slutila kakve kušnje trebat će proći i kakav križ će trebati naprtiti na ramena – koji nije dolazio samo od uobičajene strogosti redovničkog života.I ja sam mislila toga dana,kad sam prema tadašnjem običaju sva u bjelini ulazila u samostan da prigrlim redovnički život,da iz njegovih zidina neću više izlaziti,osim kad me budu nosili na groblje Montparnasse.Istina,nikada do danas nije dolazilo u pitanje vjernost redovničkom pozivu,koji mi je Bog udijelio.I to je u stvari ono najvažnije. Ali “križ” što sam ga rado prihvatila ulazeći u samostan,bio je povećan još raznim drugim kušnjama.Smrt oca,majke i brata,napuštanjem samostana u ulici Monsieur s ? cijelom zajednicom i preseljavanje u drugi privremeni,gradnja novog u kojem sada živi naša redovnička zajednica, rat sa svim svojim strahotama. Godine 1929 bila sam imenovana ekonomom samostana,te sam tako nosila glavnu odgovornost za posao i sudjelovala u svim poteškoćama i problemima oko selidbe i smještanja sestara,te oko pripreme gradnje sadašnjeg samostana. Godine 1949 poslali su me u drugi naš manji samostan,gdje sam bila poglavaricom šest godina. Razbolila sam se i nakon oporavka ponovno sam se vratila u Limon gdje sa cijelom zajednicom dalje živim uobičajenim redovničkim životom. Godine 1972 slavila sam svoj zlatni jubilej: pedeset godišnjicu mojih redovničkih zavjeta.Već je sedam godina od tada prošlo. Puno sam toga doživila od 4 studenoga 1921 godine,ali uvijek u dubinama duše sretna i zahvalna Bogu za poziv koji mi je udijelio i komu sam ostala vjerna. Božji putovi nisu naši putovi,treba se samo prepustiti Njemu i s pouzdanjem očekivati dolazak Zaručnika u dan i čas koji je On odredio od vijeka.
Dodji mi u pomoć,brate Ivane i učini da osjetim tvoju zaštitu na tom posljednjem putovanju,kad ćemo se susresti u Kristu Isusu zauvijek. A sve prijatelje i štovatelje Ivana Merza pozdravljam i obećajem im da ću se za njih moliti. S.Maria Denise.-
Priopćio: IVO ARNERIĆ,Dubrovnik
FALE STR 10-12
PRIGODOM GODIŠNJICE SMRTI DR. IVANA MERZA ODNOSNO NJEGOVOG ULASKA U PUNINU BOŽANSKOG ŽIVOTA:
1896 – 1928
10 svibnja,prigodom smrti “Sluge Božjega” Dra IVANA MERZA,odnosno njegova ulaska u puninu Božanskog života,sjetit ćemo se njega preko jednog neočekivanog otkrića koje se dogodilo 1979 u Parizu.
Dne 4 studenoga 1921 Ivan Merz je ,kao student,prisustvovao oblačenju jedne novakinje,benediktinke koja je bila kćerka jednog francuskog generala.Kako ga se obred duboko dojmio,on je još istog dana to opisao u svom dnevniku.Tko god je pročitao taj članak ostao je zadivljen zbog njegova shvaćanja Bogu posvećena života.Postulator za njegovu beatifikaciju O.Božidar Nagy Dl iz Zagreba,boravio je prošlog ljeta dulje vremena u Parizu,te je tada obišao sva mjesta koja su bila u vezi sa Ivanom Merzom,za vrijeme njegovog boravka na studijama u Parizu. On se,naravno,zanimao i za to da pronadje sestru benediktinku,kćerku onog generala,koja je 4.XI.1921 položila zavjete.Bilo je poteškoća,jer Ivan nije zabilježio njezino ime,a samostan u ulici “Monsieur” ,bio je u medjuvremenu srušen. Vjerujemo da je Ivan Merz u tome pomogao s neba, jer je postulator pronašao sestru benediktinku, ? 26 srpnja 1979, u samostanu Vauhallan nedaleko Pariza. Ona se zove Marie Denise i vrlo je sretna što ima Ivana kao svoga zaštitnika u nebu. Možemo se nada?ti da će njezin samostan postati mjesto,odakle će se Ivan Merz predstaviti francuskoj publici kao blaženik.
Ivan Merz je zapisao o sestri Marie Denise,na dan njezina redjenja, dne 4 studenoga 1921, slijedeće:
” Prisustvovao sam kod Benediktinki oblačenju novakinja.Liturgija je veličajna: dojam kao da djevojče ide pod giljotinu – u smrt. Umire svijetu,postaje struna kojaće pjevati navijeke slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući poput mudre djevice sa upaljenom svjetiljkom u bračne dvore zaručnika. Rob sam Božji. Rezultat trpljenja (oči) jest da sam stvorio direktive za život i dnevno molim cijelo čislo. (krunica) Ozdrave li oči i svršim li ispite, i -ako ne bude tome vanjskih zapreka idem u Isusovce./ako me prime/ Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje,planove, sve – isčeznuti sa zemlje, izgorjeti,da zaista udjem sa što više blaženih gdje nas čeka Otac,Sin,Bl.Djevica Marija sa Duhom svetim,apostoli,mučenici,andjeli,djevice,Toma,Mahnić,Rogulja – svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse. Kad su u staro doba ljude žrtvovali u čast božanstva (Ifigenija) ljude je prošla jeza. Mlada dumna benediktinka ulazi u zatvor,da iz njega nikada ne izadje. Prešla je prvi put prag smrti, koji vodi u nebo. Stare poganske ceremonije su naslućivale velike misterije,a_kršćanstvo ih je tek ekspliciralo.(rastumačilo) Generalova kći napušta svijet (obučena kao bijela zaručnica) da ne utone.(u grijeg) – Post,jesti stojećki,ustati u tamnoj noći, studenoj sobi. Križ naprtiti na ledja,da se spasi pogani Babilon – tisuće prostitutki i razbludnika.
Bože velik si, koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti,akademičare,političare koji drže velike govore,a nisu spremni da žrtvuju ni najmanje od svoje udobnosti. Da – zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti,ako želi da donese plod.
Kraljice,Djevice,ulij ulje svetosti u njenu dušu i njeno tijelo. Neka miomiris izgarajuće žrtve napuni zemlju svojim kadom.
Danas čovjek mora da pročita knjižnicu,a ljudi ne znaju, da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespeara. Ceremonija,osim ljepote teksta,ima tu prednost nad svjetskom dramskom poezijom,što posljednja fingira nešto što je bilo,dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.
O kako li su velike duše,koje se posve odriču života ! Adamovo sjeme je zgriješilo,ne htijući slušati Boga,postalo je robom tijela koje je ispod čovjeka. Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak ne tražeći za sebe ništa,uništavajući sve u sebi što odvaja od Boga, nastojeći samoga sebe zaboraviti, – jest protuteža Adamova grijeha, po kojem je on htio postati jednak Bogu. Oh, silna je žalost taj čovječji život! Koliko li je stotina tisuća djevica lijepih,zdravih,mudrih napustilo život,sreću,roditelje,da se uzida u samostanu i da joj ime nestane. I danas generalova kći, ostavi poput tih stotina, tisuća svoga oca koji je dekoriran svakakvim medaljama,da nikada ne izadje iz zidina rue Monsieur.
Što li je mislila ? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela, da je najbolje – pošto je ovaj život samo predradnja – što prije započeti,pa makar s mnogo muke, onaj život koji će vječno trajati. Kod kuće je jedva čekala da što prije započne redoviti redovnički život,jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kada je prešla danas prag samostana,što li je mislila? Da će sada zapravo započeti prava priprava za onaj život. Nije li je obuzeo strah, da bi se mogla priviknuti na samostanski život i taj joj postati navikom.? Oh,da morat će svim mogućim sretstvima,da samu sebe budi,da bude uvijek spremna na dolazak Zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio,da želi čas da predje,preko drugog praga,koji je vodi u “Samostan Neba”. Bože daj,da iščezne poganstvo u kojem živimo ! ” “
Ovdje završava Ivanov pariški dnevnik.Poslije toga više nije ništa bilježio više od šest godina.Tek nekoliko mjeseci prije smrti ispunio je još nekoliko stranica i time je završio svoj opširan dnevnik koji u prepisu broji više od 800 stranica.
Priopćio: IVO ARNERIĆ Dubrovnik
UZ RODJENDAN DRA IVANA MERZA
Dne 16 prosinca 1896 rodio se u Banjoj Luci Dr IVAN MERZ.Grimnaziju je završio u svom rodnom mjestu.Nakon mature 1914 pohadja kroz tri mjeseca vojnu akademiju u Beču.Prvi svjetski rat mu prekida studij i Ivan je bio mobiliziran,pa proživljuje sve strahote rata na fronti u Italiji. Nakon rata nastavlja studij književnosti u Beču,a dovršava ga u Parizu 1922 g. Nakon povratka iz Pariza dolazi u Zagreb gdje postaje profesor francuskog jezika i književnosti. Kasnije je doktorirao na filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta.
Razmišljanjem i studijem,a najviše doživljajima u krvi i plamenu proživljenog rata dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu,načinivši kao laik zavjet najprije privremene,a zatim vječne čistoće.Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji “HRVATSKI ORLOVSKI SAVEZ” kojoj je dao geslo: “Žrtva – Euharistija – Apostolat”. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskog pokreta medju Hrvatima. Prema smjernicama Pape Pija XI sistematski uvodi u Hrvatsku katoličku akciju.Njegova glavna karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost Crkvi,Rimu i papinstvu što je nastojao usaditi u srce svima sa kojima je suradjivao.Premda mlad i laik smatran je od svih “stupom crkve” u Hrvatskoj. Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku, ostavio je dragoc-jenu duhovnu baštinu,koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je osnovati svjetovni institut-zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao djelomično ostvarila prof.Marica Stanković koja je osnovala zajednicu “Suradnica Krista Kralja”.
Ivan Merz je bio čovjek žive vjere,iskrene molitve,samoodricanja,dnevne pričesti,adoracije,predanog trpljenja,široke naobrazbe, blizak ljudima i prema svakom čovjeku je iskazivao poštovanje i kršćansku ljubav. Umro je u Zagrebu 10 svibnja 1928 u 32 godini života, na glasu svetosti. Godine 1958 započeo je biskupski proces za njegovo proglašenje blaženim.Smrtni ostaci preneseni su sa Mirogoja 16.XII.1977 (na njegov rodjendan) u Baziliku Srca lsusova u Zagrebu (Palmotićeva ulica) u kojoj se je redovito pričešćivao,adorirao i molio posljednjih 6 godina svoga života.Činjenica j da je kroz 75 godina postojanja ove Bazilike u njoj živjelo i djelovalo mnogo uzornih i svetih svećenika i redovnika Isusovaca, pa ipak niti jedan od njih nije sahranjen pod njezinim svodovima.Samo Ivan Merz svjetovnjak našao je svoje počivalište u ovom nacionalnom hrvtkskom svetištu.Dolaskom u Baziliku,na svoj rodjendan,Ivan je donekle ponovno rodjen. Njegova prisutnost u srcu Zagreba jest neprestani memento svima da je moguće postići kršćansku savršenost i hrabro koračati putovima svetosti i onda kad čovjek živi u svijetu i hoda po asfaltu evropskih metropola,kad ne nosi vidljiv znak Bogu posvećenog života,ali je svojom nutrinom sav predan Bogu i Crkvi,postavši njezin “stup”.
Dne 30 travnja 1979 prigodom hrvatskog hodočašća u Rim Svetom Ocu Ivanu Pavlu II,zagrebački nadbiskup Dr Franjo Kuharić ovako je rekao Svetom Ocu o Ivanu Merzu: “Gorljivi apostol vjernosti Kristovom Namjesniku na zemlji, mladi profesor Ivan Merz /umro 1928/ Ovdje je jedna skupina mladih iz Zagreba koji se posebno nadahnjuju na njegovom primjeru.”
On je tada zamolio Svetog Oca Papu da Ivana proglasi blaženim. Prvu molbu za Ivanovu beatifikaciju uputio je osobno sv.Ocu Ivanu Pavlu II dne 24.XI.1978 iz Dubrovnika Ivo Arnerić,Merzov veliki štovatelj i promicatelj njegova štovanja riječju i perom,a koji ga je i osobno poznavao.Molimo se na tu nakanu,da bi ovaj izvanredni Božji miljenik bio uzdignut na oltar.
Priopćio: I.A. Dubrovnik
IVAN MERZ – NAKON PEDESET GODINA
Mijo ŠKVORC, «lvan Merz nakon pedeset godina», Riječka Zvona, Rijeka 1980., br. 1, str. 3
Iste sudbonosne 1928. godine nebo se nad Hrvatskom dvaput smračilo U svibnju je zaplakala katolička, u lipnju nacionalna Hrvatska. Umro je mladi vođa probuđenoga katolizma Ivan Merz, poginuo je vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić, Odonda do danas svakojako nas je vijala naša zlehuda narodna sudbina, da ukrademo riječi A. G. Matošu.
Ne čini li se da bi taj Božji Orao dobro uočio naše suvremene rane, te ih liječio znalački, s Kristom i s Djevicom? Ne bi li upozorio na mataetičko brdo krivnje, na zla koja rastu, na psovke, koje nisu u jeziku tuđe tijelo, makar jezik čistili od tuđica? Na pijanstvo, koje nas truje makar nadolazile novčane krize? Na pokolj nevinih — nerođenih, u vremenu kad se veliča dijete? Ne bi li Ivan dnevice razmišljao kako da se dignemo s fatalne crte smrti — s ledišta opstanka — videći da su nam grobovi tako brojni, a kolijevke tako prazne? Ne bi li nam nešto rekao o našoj neslozi i jalu, o sumnjičavim napadima, objedama i otvorenim prijetnjama? Što bi mislio o mučnoj situaciji u nekim redovničkim zajednicama, o odnosima između hijerarhije i klera? Ne bi li nam rekao da nije dovoljno mahati koncilskim dokumentima, jer mogu čovjeka strahovito udariti po glavi? Što bi kazao o našem tisku, o smutljivim napisima, o skandaloznim vijestima, o čudnim izjavama?
Ivan bi – tako zaključujemo iz njegova djela i njegova srca – mirno ostavio vihoru povijesti mnoge vanjske forme nekadašnjeg rada i inicijativa. Vanjsko organizacijsko djelovanje, uniformu, značke, sletove, sastanke… Poveo bi nas na bitno, prema Isusovoj preporuci: Duc in altum — Roni u dubinu! Tražio bi svakako jaču, osobu, proživljenu, pameću obasjanu, milošću utvrđenu vjeru. Preko papinstva bi dosljedno primao Objavu, preko liturgije nutarnju krv, preko sakramenata milosni zagrljaj, preko molitve svježinu neba i susreta s Bogom, preko socijalne otvorenosti sve širu ljubav, preko Duha Svetoga raspoznavanje duhova u sebi i oko sebe. To je od Ivana ostalo, to živi i danas, Ivan bi s time živio među nama i danas — u svojoj 82. godini života.
Ivan je volio Crkvu. To bi bila njegova neugasiva ljubav i u naše dane. Ljubio bi je u Duhu Svetom, u njenoj slojevitosti svećeništva, učiteljstva, vodstva, aktivnog i misijskog angažmana. Crkvu sabranu na našem tlu, zabrinutu za čovjeka, otvorenu čovjeku. Jednu, svetu, katoličku, apostolsku, Marijinu i mučeničku Crkvu!
Ivan Je volio Mariju. Kao da je već onda imao kao devizu života devizu sadašnjeg Svetog Oca: čitav Tvoj! Lurd, Bistrica, Remete, Kamenita vrata, Djevičin kip u sobi, krunica u ruci, predavanja o Mariji, zavjet čistoće na blagdan Bezgrešne, apostolat u savezništvu s njome prije svega u svojoj obitelji… to je sjećanje, to bi bili poticaji. Bio bi to program. I opomena i obećanje. Naš katolicizam je nezamisliv bez Marije, koja nas štiti pred Bogom, jer smo grešni, koja nas vodi u apostolatu, jer poput nje želimo svjedočiti.
Ivan Merz —svete uspomene— nakon 50 godina postaje u našoj Crkvi sve prisutniji. Ne samo zbog procesa za proglašenje blaženim ne samo zbog više životpisa koji su o njemu napisani, ne samo zbog štovanja koje dnevice, napose kod mladih raste, nego jednostavno kao darovana milost.
(Mijo Škvorc, biskup)
(Obnovljeni ŽIVOT br. 4-1979.)