1987.

IVAN MERZ – APOSTOL HRVATSKE MLADEŽI

Milan MAGLICA, «lvan Merz-apostol hrvatske mladeži», Hrvatski kalendar, Chicago, 1987., … str 78-86

MILAN MAGLICA

Završen je biskupski proces za proglašenje Ivana Merza blaženikom. Postoji vrlo velika vjerojatnost, da bi, u skoroj budućnosti, Sveti Otac Papa Ivan Pavao II. službeno proglasio blaženim ideologa hrvatske katoličke mladeži između dva svjetska rata.

Tko je napokon taj neobični čovjek, koji je osvojio srca tolikih mladih Hrvata i Hrvatica, koji su ga smatrali svojim uzorom.

Tko je dr. Ivan Merz?

Bilo mi je, mislim, devet ili deset godina, kada sam postao član “Malih Križara”. Bio je to ogranak za mladež Velikog Križarskog Bratstva, ili skraćeno “Velikih Križara”, najveće katoličke organizacije u Hrvatskoj. Vrijeme: nekoliko godina iza proglašenja kraljevske diktature u prvoj Jugoslaviji, koja je uslijedila nakon ubojstva Stjepana Radića i trojice hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskom takozvanom parlamentu ili skupštini. Moram odmah naglasiti, da su onda sve političke organizacije u Hrvatskoj bile zabranjene i raspuštene.

Tada je Crkva u Hrvatskoj stupala na poprište borbe i preuzela važnu funkciju, da vodi i odgaja mladost Hrvatske. U to vrijeme počeo je papa Pio XI. uvođenjem Katoličke Akcije, tj. djelovanjem unutar crkvenih redova protiv pošasti komunizma, koji se sve više, u ono vrijeme, širio iz Sovjetske Rusije na sve strane svijeta.

Tog nedjeljnog jutra – sastanak “Malih Križara” bio je redovito iza sv. Mise. Opazio sam u prostorijama Križarskog bratstva “KAČIĆ”, u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, na zidu, ovalnu sliku mlada čovjeka ugodne vanjštine. Meni se činilo kao da nepoznati čovjek sa siike upravo gleda mene. I svaki puta, kada sam pogledao na sliku, imao sam osjećaj, da me taj mladi lik zove k sebi. Bilo je nešto neodoljivo i privlačivo u njegovim očima, koje su zračile toplinom i blagošću.

Odmah sam upitao jednog starijeg križara, tko je taj čovjek na slici? On me je pogladio po kosi i rekao: – To je dr. Ivan Merz. Ili kako smo ga mi svi zvali “brat Ivan”. Počeo mi je govoriti u kratkim crtama o dru Ivanu Merzu i njegovom plodonosnom djelovanju u katoličkim redovima hrvatske mladeži onoga doba. U to vrijeme dr. Ivan Merz više nije bio na životu, jer je umro vrlo mlad, u 32. godini, 10. svibnja 1928. nakon jedne upale u čeljusti i neuspjele operacije.

Kada bi mi, “Mali križari”, bili malo jugonasti ili zločesti, naš stariji vođa bi nam rekao: – Dr. Ivan Merz vas gleda sa zida! – Odmah bi se uozbiljili i postali mirni. Tako je bio velik utjecaj tog dobrog i svetog Merza i na nas, najmlađe članove Križarske organizacije.

No, pođimo iz početka, želimo li upoznati život i djela tog neobičnog Hrvata. Zaista, živio je i umro kao svet čovjek. Nije čudo, da su do sada izašla tri njegova životopisa: prvi je napisao Dr. Dragutin Kniewald, profesor na zagrebačkoj bogosloviji (1932., samo četiri godine iza smrti Dra Merza); drugi je napisao Merčev ispovjednik, o. Josip Vrbanek, Isusovac (1943.), a treći o. Božidar Nagy, Isusovac, sadašnji Ravnatelj hrvatskih emisija na Radio Vatikanu i bivši vicepostulator za proglašenje Merza blaženim (taj životopis izašao je 1971., prigodom 75. godišnjice rođenja).

Ivan Merz rođen je 16. prosinca 1896., u Banja Luci, nesuđenoj prijestolnici Hrvatske države. Tamo je završio pučku i srednju školu, a sveučilišne nauke polazio je u Zagrebu, Beču i Parizu. Postao je srednjoškolski profesor iz francuskog i njemačkog jezika, na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, u Zagrebu.

Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je mladi Merz, kao časnički pripravnik, poslan na Talijansku frontu, jer je u to vrijeme Hrvatska bila sastavni dio Austro-ugarske monarhije. Po vlastitom priznanju, tu je tek, po prvi puta, ozbiljno uočio prisutnost Boga Stvoritelja, jer je dolazio iz obitelji, koja nije bila vjerski usmjerena. S vremenom je postao praktični katolik, koji je sav svoj život posvetio Kristu.

U svom ratnom dnevniku, dok je još rat bio u punom zamahu, pod nadnevkom 23. 8. 1917. Merz piše svom ocu: – Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu, što inače ne bih nikada spoznao. Želim živo, da opet postanem slobodan čovjek i da uredim svoj život prema onome, što sam spoznao da je pravo.

Nakon svršetka Prvog svjetskog rata i povratka kući, mladi Ivan Merz vraća se na sveučilište u Beč, gdje je bio počeo učiti filozofiju. Tu, s ostalim hrvatskim sveučilištarcima obnavlja studentsko društvo “HRVATSKA”, kojem postaje tajnikom.

U Beču Ivan Merz počinje sve više uranjati u vjerske istine, čitajući sjajne katoličke pisce i filozofe onoga vremena. Kasnije, kada prelazi na pariško sveučilište Sorbonnu, piše svojoj majci u pismu ovo: – Znadeš da me život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij, i napokon Lurd, potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina.

Završivši studije u Parizu, vraća se u Zagreb i postaje profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji, na Šalati. To je bilo 1922. Godinu dana kasnije dobiva doktorski naslov iz filozofije, na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu.

Uskoro se uključuje u Katoličku Akciju, papinski pokret, koji se širio Europom. To je bilo pravo polje rada za mladog doktora filozofije, koji je ponirao u mistične tajne vjere sve dublje i dublje. Posebno ga je privlačila liturgija, službena molitva Crkve, koju je stao proučavati svim žarom srca. Možemo reći, bez pretjeravanja, da je dr. Ivan Merz neke vrsti preteča Drugog Vatikanskog Koncila. On je ustvrdio, da “do svih spoznaja (vjere) dolazimo po sv. liturgiji”.

Može li se ljepše i bolje upoznati čovjeka duboke vjere i molitve nego u geslu, kojeg je dr. Ivan Merz predložio vođama katoličkog pokreta u Hrvatskoj i koji je jednodušno prihvaćen. To geslo je imalo tri duboke riječi: ŽRTVA, EUHARISTIJA, APOSTOLAT, po kojima je sam Merz živio i drugima bio primjer.

Sretna okolnost bila je u činjenici, da se u Merčevo vrijeme pojavio jedan hrvatski biskup (doduše slovenske narodnosti), biskup Antun Mahnić, koji je vodio biskupiju na otoku Krku. Taj dobri krčki biskup Mahnić – kojeg po kvalitetama možemo mirne duše staviti uz bok kardinalu Stepincu – započeo je okupljanjem hrvatske katoličke mladeži u organizaciju “Hrvatskih Orlova”. Uskoro je osnovan Hrvatski Orlovski Savez, kojem je dr. Ivan Merz postao glavnim tajnikom, a dr. Ivan Protulipac predsjednikom (dra Protulipca su komunisti ubili u Trstu, u siječnju 1946., gdje je živio kao politički izbjeglica).

Na nagovor dra Merza, Hrvatski Orlovski Savez pristupio je Katoličkoj Akciji i svoja pravila dao na odobrenje hrvatskom Episkopatu. Tako je ideje biskupa Mahnića, koji je umro 1920., proveo u djelo dr. Ivan Merz sa svojim suradnicima. Organizacija Hrvatskih Orlova proširila se diljem cijele Hrvatske. Mladež je hrlila u redove Orlova, jer ih je privlačio duhovni i tjelovježbeni odgoj. Orlovi su imali u svom programu i gimnastiku, kao jedno od glavnih odgojnih sredstava.

Druga sretna okolnost bila je skupina hrvatskih katoličkih intelektualaca, koji su se pridružili dru Merzu i dru Protulipcu i zajednički ušli u borbu za katolička načela i baštinu, koju im je namro popularni krčki biskup Mahnić. Ja ću pokušati nabrojiti, po sjećanju, neka imena tih vrsnih Hrvata-intelektualaca, koji su, nadahnuti Mahnićevim idejama, podmetnuli svoja leđa, da bi izveli hrvatsku mladež na pravi put. Neki od njih još su živi, bilo u Domovini bilo u emigraciji, no neki su već i umrli. Mnogi su poznavali neke od tih vođa hrvatskog katoličkog gibanja, ili ih imali za profesore u srednjim i višim školama. Evo tih imena: dr. Avelin Čepulić, liječnik, prof. Petar Grgec (njegov sin Radovan Grgec danas uređuje katoličku reviju “MARULIĆ” i time dokazuje da ide očevim stazama), dr. Dragan i dr. Franjo Dujmović (prvi je ubijen od partizana a drugi živi u Braziliji), prof. Ljubomir Maraković (umro u Zagrebu), dr. Dragutin Kniewald, prof. Bogoslovije (umro), kard. Franjo Šeper (umro), dr. Ćiril i Sofija Brajša (umrli), dr. Ivan Cicak, dr. Dragutin Kamber (umro u Torontu), prof. Dušan Žanko (umro u Caracasu), prof. Ivan i Ante Oršanić (umrli u Buenos Airesu), dr. Felix Niedzelski (ubijen po komunistima u Banja Luci), dr. Milivoj Mostovac (živi u Kanadi), dr. Lav Žnidaršić (jedna mala neobičnost: sestra dra Žnidaršića je glasovita komunistkinja Anka Berus), dr. Josip Andrić (umro u Zagrebu), dr. Ramljak (živi u Argentini), dr. Zemljak (živi u Americi?). Zatim pjesnici: Vinko Kos (umro u jednom zarobljeničkom logoru u Sloveniji na povlačenju u svibnji 1945.), Ivo Lendić (umro u Buenos Airesu), Luka Brajnović (živi u Španjolskoj). Evo nekoliko i ženskih imena iz katoličkog pokreta: prof. Marica Stanković (umrla u Zagrebu 1957. od posljedica robije u Staroj Gradiški), Vlasta Arnold, kćerka pjesnika Đure Arnolda, profesor Đurđica Vitković, Slava Horvat i “teta” Nikolaja Mali, uz mnoge druge.

Možda nije suvremeno govoriti i pisati o dru Ivanu Merzu u ovom današnjem stanju uskogrudne netrpeljivosti među nama, prognanim Hrvatima. Možda će netko zapitati, tko je iz mlađih generacija ikada čuo za Merza i njegove ideje? Biti će i takvih, koji će ustvrditi, da je danas nezgodno i uzaludno isticati Merčevu ideologiju, kada se toliko toga izmijenilo u životu hrvatskog naroda. Unatoč svih pesimističkih gledanja i sumnja mi odlučno odgovaramo: dr. Ivan Merz je uvijek, napose danas, suvremen i aktualan. Njegove velike ideje nisu uvenule ruže, niti bankrotirane devize.Naprotiv, one su svježe i pomlađene u zarobljenoj Domovini, gdje se oko svoje Crkve okuplja mladež kao u doba Merza i Protulipca. Naša je dužnost, da se to isto ostvari i u tuđini, gdje su naši umorni koraci ostavili duboke tragove po svim meridijanima ovoga svijeta. Vratimo se, stoga, na svijetle staze, koje nam je utro naš dobri brat-vitez Ivan. Dignimo naše pale zastave – mnoge poškropljene krvlju naših orlovskih i križarskih mučenika za vjeru i dom – i kliknimo onu nezaboravnu Merčevu himnu: “Križevi bijeli neka nas vode…”

Ivan Merz je to sam tako divno istaknuo u onoj svojoj, poznatoj izreki, koja glasi: “Ako u crven-bijeli-plavi upletemo gorući križ, Hrvatska će ispuniti svoju historijsku ulogu.” On je to još više oplemenio u one tri granitne riječi: ŽRTVA, EUHARISTIJA, APOSTOLAT, na kojima je počivala sva filozofija njegova katolicizma. Nikada ni jedna hrvatska organizacija mladeži nije imala bolji i potpuniji program odgoja. Merz je ulio božansku iskru u zapaljena srca hrvatske mladeži, koja se zanosno okupljala u “Hrvatskim Orlovima” i kasnije u “Križarima”, kada su “Orlovi” bili zabranjeni. Orlovstvo i Križarstvo bili su katolički pokret, ali oni su odgajali kompletnog mladog čovjeka kao vjernika i rodoljuba.

Što kazati o Merzu kao vjerniku? Mladi profesor Nadbiskupske gimnazije bio je dušom i tijelom praktični katolik. Dnevno je primao sv. Pričest, molio krunicu, često obnavljao Duhovne vježbe, molio Križni put i uz to radio punom parom, gotovo besprekidno, unatoč slabih očiju. Pisao je na stotine članaka i eseja za sve postojeće katoličke listove u Hrvatskoj, sastavljao brošure i smjernice rada za Orlovske organizacije. Merz, taj neumorni stroj u ljudskom tijelu namjerno je spavao na tvrdom ležaju, neko vrijeme na golim daskama poda, odricao se dnevno ručka i vršio stotine sitnih odricanja.

Bio je prijatelj najbogatijih i najsiromašnijih. Rado priman u bogataške palače i siromašne radničke barake. Nikada nije zagrebačkim ulicama hodao čovjek s više ljubavi za bližnjega svoga od Ivana Merza. On je bio, bez pretjerivanja, utjelovljena dobrota i svetost. Svećenik u civilu. Redovnik bez habita. Neki su već držali, da je stupio u Isusovački red, jer je položio zavjet vječne čistoće. On je kroz pet godina svog intezivna rada (od 1923. do 1928.) ostavio više plodova, nego drugi kroz dvadeset i više godina. To se osobito osjetilo u vrijeme kraljevske diktature, kada je Orlovstvo bilo zabranjeno, kao i ostale hrvatske rodoljubne organizacije. (Naslijedilo ga je Križarstvo, nekoliko godina kasnije). Duh Katoličke Akcije, kojeg je tako zanosno propagirao dr. Ivan Merz sa svojim suradnicima, duh pape Pia XI. ušao je u križarske redove s još većim žarom nego u vrijeme Orlovstva (Križari su osnovani 1930.), iako već tada dr. Ivan Merz nije više živio.

Križarstvo je slijedilo Merza i zato je imalo uspjeha. Hrvatska katolička mladež između ideologije Karla Marxa i ideologije Ivana Merza izabrala je ovog drugog. Dr. Ivan Merz uzdrmao je dušama tisuća mladih ljudi raznih zvanja: od radnika i seljaka do sveučilišnih đaka i profesora. Ivan Merz postao je pojam, legenda, veća iza njegove prerane smrti nego za života. Njegovo ime spominjalo se na važnim biskupskim konferencijama s punim autoritetom. On je prvi unio novi duh u Hrvatsku, duh praktičnog katolicizma. Bio je gorljivi štovatelj Gospe Lurdske i napisao je knjigu nakon svojeg hodočašća u Lurd.

Kao po nekom Božjem planu, u onim maglovitim i nesigurnim vremenima iza Prvog svjetskog rata, kada je Hrvatska sa slomljenim jedrima plovila pod tuđom zastavom, kada je sovjetski boljševizam počeo nagrizati radničke mase Europe, pod Lenjinovim i Staljinovim parolama marx-engelsove dijalektike, pojavljuje se, u Hrvatskoj, mladi, nepoznati dr. Ivan Merz, koji ubrzo postaje predvodnik hrvatskih katoličkih redova. Hrvatski episkopat, videći opasnost bezbožnog materijalizma na pomolu, koji je zaprijetio uništenjem tisućljetnoj kulturnoj baštini katolicizma u Hrvatskoj, prihvatio je duh i ideje mladog profesora Merza, ideje suvremenog odgoja mladeži po uzoru na francuske katolike. Krčki biskup Mahnić našao je, u gorljivom Banjalučaninu, svojeg najsnažnijeg prvoborca u okupljanju hrvatske mladeži, pod zastavu Krista.

Unatoč svojim mladim godinama – tada je Merzu bilo jedva 26 godina – pokazao je nevjerojatne organizatorske, govorničke i novinarske sposobnosti. Ubrzo je postao ideolog novog pokreta “Hrvatskog omladinskog saveza” i nešto kasnije kroz Hrvatsko Orlovstvo ideolog mlade poslijeratne generacije Hrvatske, koja je u njemu vidjela divan uzor i oličenje katoličkog borca. Po priznanju mnogih svojih suvremenika dr. Ivan Merz imao je rijetka svojstva, da je bio potpuni katolik-intelektualac, duhovno i tjelesno izgrađen do najveće moguće točke.

Poratna mladež u Hrvatskoj lutala je između dobra i zla, između vjere i ateizma, između Krista i Marxa. U taj veliki kaos poslala je Providnost “brata Ivana”, kako su od milja zvali Merza njegovi suborci i istomišljenici. On je čitavog sebe posvetio odgoju mladih duša. Svojim proučavanjem socijalnih enciklika zadnjih papa, napose Lava XIII. u njegovoj glasovitoj poslanici o radničkom pitanju “Rerum novarum”, dr. Ivan Merz dao je solidne temelje katoličkim organizacijama u Hrvatskoj, čiji tragovi sežu sve do naših dana. On, iako i sam mlad, okuplja oko sebe duhom zdrave i nepokvarene suradnike i započima duhovni preporod hrvatske mladeži.

Ako su “Hrvatski Orlovi” bili više vjerska, nego tjelovježbena organizacija, ne može se osporiti njezin hrvatski značaj. To se najbolje vidjelo iz Merčeva načela: Hrvatska Kristu! Merz je uspio spojiti katolicizam i rodoljublje u jednu skladnu cjelinu, jer “svoje hrvatstvo nije vezao uz nijednu političku grupaciju, nego uz Hrvatski narod, čija svojina je i sam bio”. Tako je bilo zabilježeno 1939. god. u križarskom tjedniku “NEDJELJA”, koji je izlazio u Zagrebu.

Kako je krasnu misao uputio Merz hrvatskom svećenstvu, na stranicama svojeg dnevnika: “Da se kršćanstvo podigne, mora u prvom redu svećenstvo biti sveto; mora imati pred očima Krista na Maslinskoj gori, kako svladava jurišanje svih križeva: Krista koji svladava đavla, koji hoće da pretvori kamenje u kruh. Odgoj volje je suvremena potreba za hrvatski kler. Kristovu vjeru treba širiti u Crkvi i izvan nje; same propovijedi ne će toliko djelovati kao ličnosti, koje ostavljaju neizbrisivi trag u svojoj okolini…”

Možda je Svemogući želio, da “brat Ivan” ne doživi nasilno raspuštanje Hrvatskih Orlova, jer bi to bio preveliki udarac za njega, Kristova borca i viteza, kako su ga nazivali razni katolički pisci i novinari u svojim nekrolozima, komemorirajući njegovu preranu smrt i gubitak.

Iako je kraljevska diktatura dokinula Orlovstvo (1929.), duh Ivana Merza nije uništen, nego je prenesen u Križarsku organizaciju. Merčeve ideje nastavili su njegovi suradnici i suborci: dr. Ivan Protulipac, Feliks Niedzelski, Marica Stanković i mnogi drugi.

Upravo zahvaljujući činjenici, da je Križarstvo nastavilo slijediti smjernice dra Ivana Merza, ono je doživjelo nezapamćene uspjehe diljem Hrvatske. Merz je tako spasio zapravo dvije generacije hrvatske mladeži.

Nije stoga čudo, da su, na glas o njegovoj smrti, 10. svibnja 1928., zazvonila zvona zagrebačke katedrale. I ne samo u Zagrebu nego po čitavoj Hrvatskoj odjekivala su tužna zvona oplakujući – kako ga je o. Vrbanek nazvao “Viteza Kristovog”. Svečanom sprovodu prisustvovala su dva biskupa, nekoliko stotina svećenika, redovnika i redovnica, te oko pet tisuća građana, a njegovih Orlova i Orlica najviše. Gotovo svi hrvatski listovi napisali su tople nekrologe povodom Merčeve smrti. Napisano je oko tri stotine članaka o Merzu, u raznim katoličkim i nekatoličkim publikacijama.

Jedna od najvećih štovateljica dra Ivana Merza, prof. Marica Stanković. predsjednica “Križanca”, ili kako se službeno zvalo: Velikog Križarskog Sestrinstva, prigodom 15-godišnjice smrti dra Ivana Merza, dala je svjedočanstvo o životu i radu svog velikog ideala, što je zabilježio o. Vrbanek u svojoj knjizi o Merzu. Evo što je izjavila sestra Marica Stanković:

“Upoznala sam dra Ivana Merza iza kako se vratio iz Pariza i pratila sam njegov život i rad sve do njegove smrti. Vidjela sam ga gotovo svaki dan. Promatrala sam ga u crkvi i kod vjerskih čina. Pratila sam ga kad se počeo zalagati za Katoličku Akciju prema smjernicama Pia XI. Gledala sam njegovu orijašku borbu, da Orlovstvo postane središnjom organizacijom hrvatske katoličke mladeži. Razumjela sam i divila sam se njegovim nastojanjima oko euharistijskog, liturgijskog i papinskog odgoja naše mladeži. Išla sam za njim, kao što su išle za njim ogromne skupine djevojaka i mladića, koje su htjele, da preko Orlovstva, grade Božju Hrvatsku. I zato sam dra Ivana Merza poznavala ne samo kao prvoborca i ideologa Orlovstva, već mi je bio poznat i njegov svakdanji život.

“Vidjela sam ga u smijehu i šali. Vidjela sam ga u dnevnom saobraćaju s ljudima razne dobi i staleža. Vidjela sam ga, kad su teški tereti i brige sagibale njegova leđa, kad nije nalazio razumijevanja i kad je bio sam. Vidjela sam ga u zabrinutosti i boli. U situacijama neobično teškim, kad i najčvršća duša stenje i zaplače. Vidjela sam ga i za vrijeme njegove posljednje bolesti i na samrtničkom krevetu.

“Vidjela sam, kroz tolike godine moga javnog rada, mnogo požrtvovnih, lijepih duša. Ali Ivanova duša nadkrilila je sve. On nije svoju dušu uprljao nijednim propustom, nijednom nedosljednošću, nijednom slabošću. Nikada nije pokazao malodušnost u poteškoćama, klonulost u razočaranjima i neuspjesima. Kroz sve, pa i kroz najteže kušnje prolazio je sa neiskazanom vedrinom i mirom. Dok smo se mi uzrujavali, on je molio. Dok smo mi vodili žučljive polemike, on je klečao pred Presvetim. Dok smo mi ogorčeno napadali protivnike, on nas je sve zadivljavao svojom blagošću.

“Nikada nije nikoga napadao, iako je doživio mnogo nepravdi. Nikada nikoga ogovarao, iako smo mu namještali stupice, samo da vidimo: hoće li se sveti Merz prevariti i dometnuti koju na račun bližnjega? Nikad nije nikoga osuđivao, iako je načelna njegova borba za čistoću Katoličke Akcije bila neobično teška. U svakoj duši gledao je Krista, prisutnost sv. Trojstva, i zato se prema svakoj vladao s neobičnim štovanjem.

“U Merčevoj blizini nije se moglo misliti nešto griješno, pa ni manje vrijedno. Sve je to u njegovoj blizini nestalo. On je svojom pojavom, svojim govorom, svojim mirom dizao dušu u visine. Kad je razgovarao o najobičnijim dnevnim stvarima, poslovima, brigama, kad su mu ljudi pričali o svojim dnevnim potrebama, pa čak i sitnim svađama, ni onda se Merz nije izgubio, i onda je ostao na visini, uvijek spreman, da diže duše Bogu. Na njemu se osjećala blizina Božja. On ju je nosio kudgod je prolazio. Kad smo uz njega bili, mi smo je gotovo neosjetno osjećali. I zato je trebao samo jedan Merčev pogled, samo jedan susret s njim, i najnemirnija duša smirivala se, utješila se.

“Jest, mi smo i kraj živog Merza osjećali, da stojimo kraj vođe, učitelja, sveca. A danas, kad je prošlo 15 godina od njegove smrti (ovo je pisano 7. studenog 1942. u Zagrebu), danas s još većim uvjerenjem tvrdimo, da je svetac živio u našim redovima. Jer njegov lik kroz 15 godina nije potamnio, već nam je svaki dan bliži, jasniji, privlačniji.

“Upravo ova mutna i krvava vremena traže velikih uzora, velikih duša, koje svojom katoličkom izgradenošću i dosljednošću mogu liječiti i blažiti rastrganost, bijedu i bolesti suvremenog čovjeka. A Merz je takav, nenadkriljivi uzor, takva neobično skladna katolička svetačka ličnost.

“Spremna sam i pod zakletvom potvrditi, da je dr. Ivan Merz posjedovao kršćanske krjeposti u herojskom stupnju. I da je nastojanje, da se povede proces za beatifikaciju, i opravdano i nužno. Dao Bog, da sa oltara mučeničke Hrvatske zasjaji lik našeg Ivana, našeg sveca.”

Ta hrabra Merčeva nasljednica, Marica Stanković, dala je još jednu snažnu izjavu, kojom bih želio zaokružiti ovo izlaganje o velikom sinu Hrvatske, dru Ivanu Merzu. Sestra Marica Stanković izdala je knjigu o povijesti orlovsko-križarskog pokreta pod nazivom “MLADOST VEDRINE” (izdanje Zagreb 1944.). Tu ona doslovno piše:

“Zašto su nas ipak progonili? – Jest, progonili su nas. Cijela orlovsko-križarska borba u Hrvatskoj protkana je progonima. Sad tihim, sad bučnim, sad skrivenim, sad javnim. Progonili su nas svi oni, kojima je kršćanski svjetovni nazor bio stran, kojima jačanje kršćanskog života nije bilo po ćudi, koji se otuđiše Kristovoj nauci, koji se odmetnuše od Krista Gospodina. Jednom su to bili pojedinci, jednom skupine i organizacije, a mnogo puta došli su udarci i sa sasvim službenih strana. Mnogima je smetao katolički pravac organizacije, a smetao im je i njezin hrvatski karakter.

“Križarstvo se nije nikada bavilo politikom. Ono je, kao grana Katoličke Akcije u Hrvatskoj, iznad i izvan političkih stranaka i borbi. Naš je poziv borba za duše, ostvarenje Kraljevstva Kritova na zemli. Ali u našim redovima uvijek se njegovala ljubav prema Domovini i Narodu Hrvatskom.

“Uvijek se pazilo, da osjećaj naše narodne pripadnosti bude čist i čeličan. Da hrvatsko ime bude naš ponos, Da hrvatski jezik bude naša svetinja. Da hrvatska zemlja i njezino dobro bude naša briga. Da domovina Hrvatska bude naša ljubav. Velika naša ljubav. Tako velika i tako jaka, daje ne može ništa iscrpsti, ništa isušiti, ništa umanjiti…

“Križarska mladost bila je ona, koja se nazivala hrvatskim imenom onda, kada je bilo zabranjeno. Koja je pjevala hrvatske pjesme onda, kada se nisu gotovo nigdje čule. Koja se kitila hrvatskom trobojkom onda, kada se radi nje dolazilo u zatvor.

“I zato su nas progonili. Križarstvo je mnogo puta bilo strpano u sakristije, u katakombe, članstvo njegovo progonjeno, zatvarano i suđeno, a sve samo radi svoje katoličke i hrvatske svijesti…”

Tako je govorila i pisala sestra Marica Stanković, najgorljiviji nasljednik dobrog brata Ivana. Ona je punih pet godina tukla kamen i tvrdu ciglu u zloglasnoj Staroj Gradiški, jer je išla stopama svog velikog učitelja, Ivan Merza, zaštitnika hrvatske mladeži, budućeg blaženika i sveca Kristove Crkve.

---

I V A N  M E R Z

Josip ANTOLOVIĆ, D. I., «lvan Merz», Crkva na Kamenu, Mostar, 1987., br. 11, str. 11

NAŠI VELIKANI DUHA

U subotu, 10. listopada 1987., prigodom Sinode biskupa o mjestu i ulozi laika u Crkvi održan je u Rimu u generalnoj kuriji Družbe Isusove jednodnevni simpozij o “Laičkoj duhovnosti u životu Ivana Merza” (1896-1928), s nakanom da se upozna jedinstven primjer jednog hrvatskog katoličkog laika, veoma angažiranog u šire­nju Kristova kraljevstva. Lik Ivana Merza bio je predmet i jedne relacije na Međunarodnom kolokviju o zajedničkim kršćanskim korjenovima evropskih naroda. Taj međunarodni akademski razgovor u obliku predavanja, izvještaja i diskusija održan je u studenom 1981. u Vatikanu. Ličnost Ivana Merza, u kojem su se križali elementi slavensko-germansko-francuski, barem po kulturi, bijaše doista evropskog formata i to predstavnik one Evrope, koja ne samo da nije izgubila svoju kršćansku dušu, već je upravo na kršćanstvu sve gradila.

Ivan Merz je sin Bosne ponosne, rođen 16. prosinca 1896. u Banja Luci, sjedištu katoličke biskupije, poznatoj po cijeloj tadašnjoj austro-ugarskoj monarhiji po trapističkom samostanu Marija Zvijezda. U kući je primio više-manje liberalan odgoj. Otac, koji će Ivana nadživjeti, postat će kasnije uzoran vjernik. Osnovnu školu i gimnaziju Ivan je svršio u rodnoj Banja Luci. U gimnaziji mu je bio profesor književnosti ugledni katolički laik, dr Ljubomir Maraković (1887-1959). On ga je upoznao dublje s lijepom književnošću, pa i onom kršćanskog nadahnuća, i to je možda prvi pokušaj da Ivan preko umjetnosti upozna jedno ozbiljnije kršćanstvo, više od onog tradicionalnog ili samo konvencionalnog, koje spada na lijepo ponašanje u jednoj katoličkoj monarhiji.

Nakon mature g. 1914. Merz polazi vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Upao je tamo više po volji roditelja nego po svom nagnuću, jer nije nimalo osjećao vojnički poziv. Stoga već nakon 3 mjeseca napušta vojnu akademiju te na Bečkom sveučilištu upisuje studij književnosti kojega će prekinuti zbog poziva na bojno polje, jer se bio rasplamsao I. svjetski rat. Iskusivši na svojoj koži ratne strahote, noseći tako rekuć glavu u torbi, doživio je posvemašnje obraćenje te postao revan kršćanin. Po završetku rata nastavlja studij književnosti najprije u Beču (1919-1920), a zatim u Parizu (1920-1922). Godine 1922. vraća se u Zagreb te postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, tada još na Kaptolu 29. Svoj će studij g. 1923. okruniti na Zagrebačkom sveučilištu, obranivši tezu “Utjecaj liturgije na francuske pisce” – i tako postati doktor. Privatno je još studirao kršćansku filozofiju i teologiju te marno proučavao dokumente crkvenog učiteljstva, naročito papinske enciklike sve tamo od Grgura XVI. pa do PijaXI.

Uz svoj profesorski rad, intenzivan duhovni život, Merz se daje i na apostolat, postavši jedan od glavnih vođa hrvatske katoličke mladeži. U specijalno našoj katoličkoj akciji Merz posvuda promiče orlovske organizacije s duhovnim programom: Žrtva, Euharistija, Apostolat. Kao angažirani katolički intelektualac živom riječju i spisima oduševljava hrvatsku mladež za Krista i njegovo kraljevstvo. Bio je sposoban za to, jer je stekao važno životno iskustvo, koje u pismu majci još za vrijeme studija u Parizu g. 1921. ovako izražava: “Znaj, da su me studentski život u Beču, rad, studije i napokon Lurd do dna uvjerili u istinitost katoličke vjere. I stoga se sav moj život vrti oko Krista Gospodina.” Svoje kršćansko uvjerenje prenosio je na mlade svog vremena, a oni su mu vjerovali, jer je ono što je govorio i pisao sam u djelo provodio.

Bio je izrazito čovjek Crkve i papinstva. Govorio je: “Zašto ljubim Katoličku Crkvu i sv. oca? Zato što u Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja, Bogočovjeka Krista Isusa, sa svim njegovim savršenstvima i što u liku pape vidim svog Boga i Gospodina.” Merz je, dakle, prihvatio cjelokupnog Krista: i onog raspetog i uskrslog i onog produženog kroz vrijeme i prostor, mističkog u Crkvi.

Merz, čovjek vjere i Crkve, vezan privatnim zavjetom čistoće, promicao je u Hrvatskoj liturgijsku obnovu, pošto je sam u prvom redu bio velik zaljubljenik mise, svakodnevne pričesti i adoracije. Odatle je crpio onu upravo divovsku moralnu snagu za rad, odricanje i žrtvovanje. Bio je duboko uvjeren, da “patnja više čini za Kristovo kraljevstvo od dugog rada, učenih rasprava, sjajnih govora i članaka.”

Merz je umro mlad ne navršivŠi 32 godine života. Bilo je to 10. svibnja 1928. Svoj mladi život prikazao je Bogu za svoju dragu hrvatsku mladež, koju je svojim primjerom, ljubavlju i vjernošću odgajao za kršćanske ideale. Tijelo mu je sedamdesetih godina ovog stoljeća preneseno s Mirogoja u hrvatsko narodno svetište Srca Isusova u Zagrebu.

Ovo je njegova duhovna oporuka: “Umirem u miru katoličke vjere. Život mi bijaše Krist, a smrt dobitak. Očekujem Gospodinovo milosrđe te nedjeljivo, potpuno, vječno posjedovanje Presv. Srca Isusova. Sjetan u radosti i u miru. Moja će duša postići svrhu za koju je stvorena.”

Godine 1958. za Ivana Merza pokrenut je u Zagrebu biskupijski postupak beatifikacije, sretno zaključen godine 1986. Akta tog postupka predana su na daljnji postupak Kongregaciji za kauze svetaca u Rimu. Očekujemo sretan ishod i beatifikaciju najmarkantnije ličnosti katoličkog laikata u Hrvatskoj. On nije u svom životu postavio na prvo mjesto studij, karijeru, napredak, blagostanje, već Krista i njegovo kraljevstvo. Njemu je sve žrtvovao, a ta žrtva nije ostala uzaludna, jer su se za njegovim primjerom povodili i povode još toliki.

o. Josip Antolović, D.l.

---

SLIČAN MARIJI SLUGA BOŽJI IVAN MERZ

M. V., «Sličan Mariji-sluga Božji Ivan Merz», Marija, Zagreb, 1987., br. 11, str. 360-361

UZORI

Ljepota duše Sluge Božjega Ivana Merza bila bi neoprostivo oskvrnjena kad bismo iz nje izuzeli marijansko svjetlo. Bila bi neizrecivo hladnija; gotovo kao nebo bez prisutnosti Uznesene Djevice i Okrunjene Bogorodice, ili čovječanstvo bez Majke! To se ne da niti zamisliti!

SIGURAN OSLONAC

Već kao osamnaestogodišnjak, pronicljiva duha i prirođene finoće, promatrajući svijet i ljude oko sebe, Ivan uzdiže svoj razum i srce Presvetom Trojstvu i Mariji. O tome svjedoče rani njegovi dnevnički zapisi: »Zar nije ta materija, što izgleda čovjek, ništava, a opet tako, tako velika? A taj čitav svemir, ono što se vidi i ne vidi, ono što se čuje i ne čuje, tko ravna tim pozorištern. tko je taj velečanstveni Duh koji to obuhvaća? ON je.« (Banja Luka, 1914.) »Kad čujem da se gadno govori, kad se i u moju dušu hoće uvući gadne slike, uvijek nepromijenjeno vidim sliku Madone s Djetetom, onaj lijepi i majestetični izraz, ono usredotočenje svega uzvišenoga« (Bečko Novo Mjesto, 1914.).

Dolaskom u Beč kao mladi student, Ivan zapisuje: »Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj: neka me u ovom gradu prati na svakom koraku« (Beč, 1915.). I uopće, u tim godinama mnoga se previranja Ivanove duše, posebno u teškim okolnostima na bojištu 1. svjetskog rata – smiruju u Mariji: »Pred očima mi je slika Madone u purpuru« (B. Luka, 1915.). »Kad ćemo vidjeti uskrslog Jaganjca i sjaj njegove vječno-lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova?« (Monte Rasta, 1917.) »Svibanjska kraljica neka mi oprosti, što na nju tako rijetko mislim«. (Fontana Secca, 1918.)

ZAVJET MAJCI BOŽJOJ

Vrhunac je toga mladalačkog žara polaganje zavjeta u samo Srce Bezgrješne. »Neki dan sam zavjetovao bl. Djevici čistoću do ženidbe. Možda će to trajati i do smrti« (B. Luka, 1915.). Trajalo je. Osam godina kasnije polaže na blagdan Bezgrješne zavjet vječne čistoće – da se neće nikad ogriješiti o 6. i 9. Božju zapovijed.

Jedino u tom ozračju razumljiv je i Ivanov pogled na ženu, na njeno uzvišeno materinstvo i supružništvo, na nezamjenjivu ulogu koju ima u sveopćem apostolatu Crkve i njegov odgojni utjecaj što ga je izvršio na hrvatsku žensku mladež zbog kojeg će ga prozvati »vitezom ženske časti«.

»Za njega je žena, čista i kreposna žena nešto veliko i uzvišeno. Ona mu je kopija njegove ljubljene Majke, još više, ona ma je sestra Djevice iz Lurda, koju će cijelog života ljubiti žarom sredovječnih mistika« (Marica Stanković, Ivanova suradnica).

TRENUCI ZANOSA

On koji je u poznom mladenaštvu, uoči polaska na kliniku (gdje je umro) zapisao po istinu u svome testamentu: »Život mi je bio Krist a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova (…)«, ne može ni u vječnosti biti daleko od Marije koju je za života ljubio, postavši joj sličan.

Vrlo rano upućuje Ivan Mariji svoje spontane molitve: »Majko moja dobra, Najveća, molim te napuni moju dušu lijepim osjećajima, plemenitim mislima; uvijek mi označi pravi put, i ako mi bude teško ga slijediti« (Bečko N. M., 1914.).

Poseban značaj u njegovu životu imalo je hodočašće u Lurd: »Prije Lurda, iskreno priznajem, bila je u dnu duše neka sumnja (…) Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao osjećajni moment.«

Ivan je sav zanesen: »U Lurdu te najprije obuzme osjećaj da je tamo Ona, Majka Božja koja je veća i moćnija i ljepša nego li svi oni pirinejski gorostasi koji Lurd okružuju … Dakle, pred tobom je Ona – to je jedan realan osjećaj koga se ne možeš otresti – a tisuće vjernika, po noći svaki s upaljenom svijećom u ruci, ide u serpentini uz brežuljak i pjeva bez prestanka Ave, Ave, Ave Maria.«

REVAN APOSTOL

Kao mladi zagrebački profesor on svakodnevno sudjeluje u sv. misi i prima sv. pričest, razmatra, moli Časoslov, zadržava se u klanjanju pred Presvetim i pored toga mu je svaki dan u rukama – krunica. Za nju uvijek nalazi vrijeme i potrebu; moli je i preporučuje u različitim okolnostima, svjedočeći: »U Lurdu sam zavolio krunicu koja će mi biti uz sv. Euharistiju najveći prijatelj do groba.« U svojoj sobi imao je Djevičin kip pred kojim je uvijek gorjelo malo svjetlo.

Ivan piše i drži predavanja o Mariji; čitav je njegov apostolat s njome u savezništvu, posebno onaj u vlastitoj obitelji. Nekoliko mjeseci prije smrti piše: »Danas je po prvi put mama pristala da se u našoj obitelji zajednički moli krunica. Sutra je Gospa Lurdska. To je njezino djelo.« Majku Božju časti i u drugim njenim svetištima: Kamenita vrata, Remete, Marija Bistrica. Može se, dakle, u punoj sigurnosti ustvrditi da pored drugih naglasaka sva Merčeva duhovnost ima i bitno marijanski karakter.

»Vjerujem da ću gledati dubine Presvetog Trojstva« – u toj vjeri Ivan je živio i prešao u vječnost. A uistinu, gdje je Trojstvo, tu je i Marija.

M. V.

---

DR. IVAN MERZ I SVEĆENSTVO

Josip KRIBL, «Dr. Ivan Merz i svećenstvo», Prilog službenom vjesniku Zagrebačke Nadbiskupije, Zagreb, 1987., br. 2, str. 2-5

Prilog Službenom vjesniku br. 2/87

Predavanje održano na akademiji uz godišnjicu rođenja Ivana Merza

Nekih činjenica čovjek postaje kasnije svjestan. To je osvjedočeni aksiom našega života – nešto s nama povezano.

Sjećam se kad sam kao gimnazijalac promatrao mladiće i djevojke koji su svake prve nedjelje u mjesecu odlazili u 6 km udaljenu župnu crkvu na svetu ispovijed i hranu na stolu Gospodnjem. Očito je da ih je na to poticao mladi kapelan, koji je kao odgojitelj ovih mladih ljudi sam sebi, a i njima, stavljao u dušu sadržaj misli: ako je to mogao činiti jedan mladi intelektualac svetačkog života, pa da mu mi ne bismo mogli biti slični barem povremeno?!

Ovim svojim pitanjem doticao se svetačkog života dr. Ivana Merza. I moram ustvrditi: uvelike uspješno!

Da, moram ustvrditi da su idejno- životna gledanja sa svetačkog stabla Ivana Merza utjecala ne samo na ovog mladog kapelana već na pretežni dio klera, svećenstva njegova vremena, a i poslije njegove smrti.

“Da se kršćanstvo digne, mora u prvom redu kler biti svet, mora uvijek imati pred očima Krista na Maslinskog gori. Odgoj je volje aktuelna tema za hrvatski kler”, piše Ivan 6.9.1920. u svom dnevniku. A to je bilo za njegovih studentskih dana.1

Kad reflektiram na spomenute mladiće i djevojke iz mog rodnog mjesta, koji su svake prve nedjelje pristupali stolu Gospodnjem da prime snagu s neba, meni je sasvim jasno da je to bio plod utjecaja, i to značajan, na generaciju svećenika Merčeva vremena.

Merz ima svoje polazno stanovište: “Budući da je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra – Boga, slijedi da grijeh valja najviše mrziti i svim se sredstvima protiv njega boriti…” “Ako čovjek katolik to tako doživljava u svojoj vjeri, on je izložen opasnosti da proigra svoj vrhunaravni Cilj, milosno poslanje i božansku zadaću. Da to ne bi bilo da se to ne dogodi, treba upotrijebiti snagu duha, da se otvore oči duše kod svakog i u čitavom narodu, e bi njegova orijentacija bila: život u milosti, život bez grijeha. To je okvir u koji ulaze druge vrste apostolata: čisto vjerski, prosvjetni, politi­čki, ekonomsko-socijalni…” – zapisao je Ivan u svoj dnevnik 28. ožujka 1926. i sve je to stavljao u odnose žrtve i susreta s Euharistijskim Bogom. Žrtva, Euharistija, apostolat!2

Tako je govorio ovaj “svećenik” bez svećeničkog reda.

No ne ostanimo kod toga jer bi nam to izgledalo previše teoretski, premalo životno, egzistencijalno.

Merz je ljubio svoj  kler, hrvatsko svećenstvo. No ne samo sugestijama, mislima, teoretiziranjem. Daleko od toga. On je ljubio životno. Ništa mu u tom smislu nije bilo teško, ništa ograničeno” zaprekama. Bio je uvjeren u to da je za posvećenje glavna stvar snaga volje prožeta milošću. Polazio je od sebe da tako svećenstvu dadne životni primjer. Exemplum vobis dedi, mi bismo mogli mjesto njega naglasiti, jer njegova skromnost to nikada ne bi učinila. Da, ovo možemo reći bez pretjerivanja, bez namještenosti, koja se prije ili kasnije razotkriva.

Ono što je Ivan nosio u svojoj duši od djetinjih dana, a to je bilo kasnije tako često apostrofirano: uvijek težiti k Bogu i sve disponirati, privesti k Bogu, osobito je bilo potvrđeno u Ivanovoj duši preko kontakta s onim dijelom francuskog svećenstva koje ga je edificiralo a ne sablažnjavalo. On za vrijeme svog studija u Parizu prisustvuje udruženjima, kongresima, debatama francuskog svećenstva i francuske katoličke omladine. Ostaje u tom ambijentu duboko impresioniran primjerom svećenstva i tisućama mladih ljudi koji jednostavno hoće i čisto nose Boga u svojim dušama, u svojim srcima. Osjećao je potrebnim zabilježiti te časove duboko utisnute u njegovu dušu: “Bio sam na zadnjoj sjednici Congres régional de l association catholique. Duboki dojam učinila je na mene molitva. Nakon svršenih debata, gdje se je raspravljalo o svim potrebama javnog života, svi se okrenuše spram presv. sakramenta i jednoglasno zapjevaše O salutaris Hostia, Magnificat, Tantum ergo. Oduševljeno pjevanje bilo je izražaj jedinstvenosti njihovih duša, afirmacija vjere… Zaista se Francuzi, barem oni koje sam danas slušao, mogu ponositi svojim klerom i svojom mladeži!” Tako piše u svom Dnevniku 30. siječnja 1921. godine.

Takvih je utisaka bila željna Ivanova duša. On je tu nalazio sebe onakva kakvog ga je trebala njegova domovina Hrvatska. To mu je bilo ozračje iz kojeg je rado uzimao snagu za svoj duhovni napredak. Bilo mu je jasno da se tako mora i u domovini stvoriti laikat usko povezan sa svećenstvom, s hijerarhijom Crkve koji će milosno i snažno djelovati u narodu. Taj laikat mora postati apostolat koji će preko svećenstva dobivati impuls za duhovnim vrednotama osvijetljenim kristocentričnom orijentacijom.

Za njega je bilo jasno: što je francuski kler učinio na omladinu neizbrisiv dojam ispunjen duhovnim vrednotama, tako će to učiniti i svaki drugi – u prvom redu je mislio na hrvatski – kad bude djelovao kao francuski.

Kasnije je zabilježio: “O taj francuski kler! Kako je bijedno odjeven?! Kako li se na njihovim licima vidi siromaštvo i tegoban život, život što ga provode francuski svećenici?! Nisu li među njima neki koji idu svojim vlastitim župljanima u nadnicu za poljske poslove, da zarade koricu kruha. I eto po vanjštini ove bijedne, nelijepe pojave, ti svećenici Božji pjevaju u euharistijskoj procesiji u Lourdesu zanosno i oduševljeno, puni ushićenja i ljubavi, uzvišene euharijstijske himne.” (Dnevnik, 21. kolovoza 1924). Takvih je svećenika nadničara i kod nas bilo iza II. svj. rata.

Merz je Božji čovjek. Sav je ispunjen Bogom i nadnaravnim idealima. On je gledajući i poznavajući utjecaj svećenstva na omladinu i sav katolički život u Francuskoj, htio tako nešto učiniti, presaditi na naš kler, a preko njega na našu omladinu i uopće katoličku životnu orijentaciju. Htio je u Hrvatskoj regenerirati duhovnu snagu koja je trebala samo primjerni poticaj – bilo je njegovo duboko uvjerenje.

Kler treba osloboditi od posvjetovnjačenja… kler se treba crkveno orijentirati. U svim perspektivama života, u svim okolnostima svećenstvo se treba držati papinskih enciklika, odredaba i direktiva. To je za svećenstvo najbolja orijentacija, jer je duhovna, crkvena. Tako preko klera ponajprije i preko njega duhovno osvježene omladine, preko laika, da se izrazimo njegovim koncilskim terminom, mora crkveni duh prodirati u široke krugove vjernika.

No svećenik – valjan, prožet Božjim duhom – mora biti vođa svega toga zbivanja – ne teoretski, već egzistencijalno, životno. To je osnovna funkcija svećenstva, koje prije svega treba proživljavati svet život. Tako će hijerarhijsko prvenstvo svećenika – i samo tamo – pred laicima imati svoj nedvojbeni uspjeh. U tom će smislu prvotni položaj svećenika biti osiguran ne samo pravno već duhovno, nadnaravno, milosno, egzistencijalno. To je vječno vrijedna, nikad dovoljno provedena misao, koju je Merz svakom prilikom naglašavao.3

On će, povezujući ove misli s najboljim poznavaocem papinskih enciklika biskupom Mahničem, pisati: “Mi vjerujemo da je kršćanin dignut u vrhunaravski red. Cijeli naš rad ide za vrhunaravskim ciljem: da se među ljudima stvori katolička kultura koja je usmjerena prema tom vrhunaravskom cilju. Svećenstvo je vođa ove nadnaravne falange, a to je točno sadržano kasnije u riječima Pia XI: “U toj se nuždi katoličko svećenstvo ogleda sa saveznicima. Takav saveznik svećenstva u obrani katoličke stvari jest obrazovani katolički laikat. Taj treba svećenstvu priskočiti u pomoć. Otkad postoji katolička Crkva nikad se, možda, nije osjećala toliko potreba suradništva katoličkog laikata sa svećenstvom kao danas.”4 Dekret o apostolatu laika.

To su suvremene koncilske misli, ali kod nas već davno naglašene: svet život svećenika mora imati utjecaj na katolike, laike, koji će Krista i njegovo Evanđelje unositi u znanost i umjetnost, u javni moral, u ljudske i međuljudske odnose. Preko svećenika odgojeni laici imaju promicati božanski gledane probitke svakog čovjeka, u svakom obliku ljudskog života, ljudskog društva. Da bude konkretniji, naglašava: “… polje se katoličkog rada otvara osobito u obitelji, gdje vrši dio dušobrižničke misije, koju vrši svećenstvo na spasavanju duša.”5 Dr. Dragutin Kniwald: Dr. Ivan Merz, Život i djelovanje, Zagreb 1932. str. 149.

Merz će ovaj odnos svećenika i laika apostrofirati Mahničevim riječima: “Laiku se koji nije dovoljno obrazovan u filozofskoj i teološkoj struci, nameće dužnost da u pitanjima načelne naravi, napose ukoliko se odnose na vjeru, traže savjet onih koji su teološku struku ex professo učili i koji su pozvani da autoritativno tumače riječ objavljene Božje nauke…” (Kniewald, ib) i još nešto naglasimo, već za ono vrijeme: “ne spada na svećenika kao takvog, kao službenika Isusa Krista da se bavi politikom, da upravlja političkims trankama, da bude politički vođa.” (Kniewald, ib. str. 150).

Da naše vegetirajuće kršćanstvo dobije nove snage, poleta i životnog sadržaja, treba prije svega kler sveto živjeti… Kristovu vjeru treba štiti u Crkvi i izvan nje. Same propovijedi neće toliko djelovati koliko osobe koje ostavljaju neizbrisiv trag u svojoj okolini.6

Na Merza je duboko djelovao slučaj kojega je doživio u svibnju 1920. godine u St. Gabrielu, kada je sedamnaestorici novozaređenih svećenika-misionara bila upravljena riječ, misao propovijedi: “Propovjednik im je održao propovijed o žrtvama koje ih čekaju iza oceana i o uzoru misionara Isusa Krista, koji mora živjeti u njima ako hoće učiniti herojsko djelo: ostaviti domovinu i roditelje i poći u tuđinu propovijedati Evanđelje i tamo umrijeti.7 Kada bismo mi dolje (u Hrvatskoj) imali misionara, silno bi se raširilo herojsko shvaćanje kršćanstva.” Pa nastavlja u svojim bilješkama specijalno za naše prilike: “Secesija ‘žutih’ svećenika bi se tada tom istom narodu, kada bi se usporedila s herojima kršćanstva, pokazala u pravom svjetlu. Blago narodu koji rađa misionare.” (6. svibnja 1920).

Tako je Merz gledao na svećenički poziv. To je nešto božanski uzvišeno što je potrebno pretvoriti u zbilju. Samo tako ćemo imati prave vođe vjere. Narod neće lutati, neće se sablažnjavati, već slijediti svetost svećenika. No i još nešto: sam će stjecati posvećenje.

Merz je bio karakter koji nije ” dijelio lekcije”, već se je tim mislima sam izgrađivao.

To je pokazivao više njegov život nego napisane riječi. Tako je ona postao velikan duhovnog života, duhovnog posvećenja. Jednostavno Božji velikan.

Nemamo li štošta naučiti od njega i još više: u mnogočemu ga nasljedovati?

  Josip Kribl

---

Dr. IVAN MERZ VIZIONAR POKONCILSKIH VREMENA (1896-1928.)

Marin ŠKARICA, «Dr. Ivan Merz vizionar pokoncilskih vremena (1896-1928.)», Živo Vrelo, … , br. 4, str. 4-5

Životni put Ivana Merza je neobičan i jedinstven. Rođen je u Banjoj Luci i odgajan u liberalnoj sredini. Kako je bio prodorna duha, misaon i pronicav te veoma načitan, nije se zadovoljavao osrednjošću, tražio je istinu. Njegovo duhovno-vjersko dozrijevanje, započeto u zadnjem razredu gimnazije, napreduje vidno i neobično brzo u Vojnoj akademiji, zatim na sveučilištu u Beču, a na poseban način produbljuje se, pročišćava i učvršćuje za vrijeme rata u kome je čitavo vrijeme bio na talijanskoj fronti. Njegova je vjera konačno posve dozrela za vrijeme ponovnog studija u Beču i Parizu.

Neobično za laika intelektualca, ali Merz je malo po malo poprimio pravo liturgijsko usmjerenje. Ljubav i oduševljenje za liturgiju u njemu su pobudile liturgijske duhovne vježbe, koje je u Svetom tjednu 1920. držao studentima u sv. Gabrielu blizu Mödlinga poznati etnolog W. Schmidt. To njegovo oduševljenje za liturgiju još više se učvrstilo za njegova studija u Parizu, gdje je svaki dan sudjelovao u misi i raznim liturgijskim obredima u najpoznatijim liturgijskim centrima Pariza. To ga je navelo da piše doktorsku tezu o utjecaju liturgije na francuske pisce, a time je stekao duboko poznavanje liturgije, upoznao je njezin duh i njezino značenje i ulogu u formiranju pravog vjernika. Kad se nakon studija 1922. godine vratio u Zagreb, bio je posve izgrađeni vjernik, laik veoma široke naobrazbe, liturgijski usmjeren, odlučan da bogatstvom duha i liturgije, koje je na tako jedinstven način posjedovao, obogati svoju Hrvatsku.

Liturgijski život i djelovanje Ivana Merza

Merz je u Zagrebu u Nadbiskupskoj sjemenišnoj gimnaziji postao profesor francuskog jezika i književnosti, ali je sve svoje slobodno vrijeme posvetio apostolskom radu u katoličkim organizacijama za mladež. Uvodi izvanstranačku Katoličku akciju. Suosnivač je, tajnik i dopredsjednik Hrvatskog Orlovskog Saveza, društva katoličke mladeži, kojemu daje geslo “Žrtva-Euharistija-Apostolat”. Promicatelj je modernog liturgijskog pokreta.

Tijekom svoga studija Merz je duboko ušao u otajstvo Crkve i liturgije, te je mislio, osjećao i govorio posve u crkvenom i liturgijskom duhu. On je shvatio da će u svome obnoviteljskom apostolatu najbolje uspjeti, ako sam bude živio pravim liturgijskim životom, te na taj način bude poticao druge na obnovu i vjerski život više svojim osobnim životom nego učenim riječima i predavanjima. Stoga najsigurniji put da upoznamo bogatstvo Merčeve duše jest upravo njegov liturgijski život, njegov život i njegova molitva u Crkvi i s Crkvom, njegova velika ljubav prema Kristovu mističnom Tijelu, prema Crkvi. On je, naime, posve uronio u otajstvo Crkve, bio je, može se reći, opijen idejom Crkve i liturgije.

Upravo ova Merčeva ljubav prema Crkvi, to jest prema crkvenoj hijerarhiji i prema čitavoj zajednici vjernika, bila je izvor i temelj njegova liturgijskog života, njegove molitve. Njegova je molitva autentična, liturgijska, potpuno crkvena. Uvijek je naglašavao da molitva mora biti takova, crkvena i liturgijska, a ne subjektivna u nesređenim emocijama. Posebno je to naglašavao za misu. To je on ostvario u svome svagdanjem životu. Kao i svi pokretači modernog liturgijskog pokreta u svijetu, i on je živio s Crkvom kroz liturgiju. Svakog dana obavljao je sljedeće pobožnosti: razmatrao je 45 minuta prema tekstovima dnevne mise, a zatim je pratio misu s misalom u ruci i pričešćivao se, molio je krunicu, a zadnjih godina i časoslov; posjećivao je Svetootajstvo, čitao duhovno štivo, a navečer potanko ispitivao savjest i pripremao razmatranje za sljedeće jutro; naizmjenično je obavljao sat klanjanja pred Svetohraništem ili križni put, a često i jedno i drago. Tako je on doista duboko proživljavao otajstva Crkve tijekom crkvene godine i na taj način obogaćivao sebe životom Božje milosti, te postao velikan duha, ali na koljenima, gdje je čovjek najbliže Bogu, gdje je najveći i najjači. Na koljenima raste i počiva sva veličina dra Merza. To je doista neobična stvarnost, pogotovo jer se radi o jednom laiku i to posve mladu.

Život s Crkvom preko Bogoslužja

Merz je bio svjestan da se ne može ostvariti duhovna i vjerska obnova bez života s Crkvom u liturgiji. Stoga je on postavio liturgijski život s Crkvom kao temelj svega svoga duhovno-obnoviteljskog apostolata medu hrvatskom katoličkom mladeži. Kako je Euharistija vrhunac i centar liturgije, on postavlja euharistijski život u središte takove obnove. Stoga želi da članovi Orlovstva po mogućnosti svaki dan sudjeluju na misi, da se pričeste i prate misu s misalom u ruci. On je to ostvario u svome osobnom životu, zato je mogao i drugima prenositi ovo bogatstvo svoga duha. Upotrijebio je u potpunosti onih šest godina svoga života i djelovanja u Zagrebu, iskoristivši svoje natprosječne sposobnosti i svoje veliko srce, da bi hrvatsku katoličku mladež potaknuo i oduševio za proživljavanje crkvene liturgijske godine i tako je uveo u svijet molitve i liturgije. Da bi to postigao koristio je sva raspoloživa sredstva, te je člancima i brošurama, predavanjima i govorima te mnogobrojnim sastancima, s mnogo entuzijazma i ljubavi, a nada sve svojim primjerom, sve poticao na istinski liturgijski i crkveni život. Govorio je da prije svih svećenici i članovi Katoličke akcije i Orlovstva trebaju dobro poznavati liturgiju. Kada oni budu liturgijski odgojeni i kada budu znali liturgijski moliti i živjeti, samo tada će liturgija moći zahvatiti i ostale vjernike. Upravo stoga on je bio apostol liturgijske pobožnosti, posebno euharistijske, te je ljepotu crkvene molitve, koju je sam tako divno shvatio, nastojao otkriti i drugima.

Merz je neumorno naglašavao da pravi vjernik, ako želi donijeti plodove, treba uvijek biti povezan sa Spasiteljem, kao mladica s čokotom loze, što se najuspješnije ostvaruje u liturgiji i posebno čestom pričešću. On je svima pokazao što znači biti katolik, katolički misliti, osjećati i živjeti. Zato je okupljao i privlačio mladež kao magnet, onu mladež koja je bila željna svjetla, mira i kršćanskih vidika. Imao je snagu, koju je crpio iz života s Crkvom u liturgiji, da pokaže toj mladoj generaciji, kakav mora biti onaj tko želi raditi na duhovnoj obnovi svijeta. Time je dao neprocjenjiv doprinos vjerskoj obnovi hrvatske mladeži, koja je oduševljeno prihvatila ove njegove ideje i dugo ostala na putu koji joj je on pokazao. I ako su za njegova života i u godinama nakon njegove prerane smrti mlade generacije katoličke inteligencije, križari, a i mnogi drugi, živjeli životom euharistijskim i molitvenim, životom liturgijskim i apostolskim, životom crkvenim i narodnim, uz milost Božju zasluga je to Ivana Merza, kojim se Bog poslužio, da mnogima bude i učitelj i primjer.

Takav je bio Ivan Merz, čovjek, apostol, koji je ostavio neizbrisive tragove i za koga se može reći, da je prošao našom zemljom hrvatskom čineći dobro. Mnogima je pokazao ispravan put duhovne i vjerske obnove. On je još i danas suvremen, jer skoro sve ono što je bilo u programu njegova apostolskog rada na duhovnoj i liturgijskoj obnovi, našlo je potvrdu u koncilskim i pokoncilskim odredbama uputama.

Upravo s toga Merčevo djelo nije propalo. On je i nakon skoro 70 godina od smrti još uvijek prisutan u Hrvatskoj, jer je mnogima on postao ideal i uzor, a njegov rad i aktivnost program, tako da Merčev duh i danas živi i djeluje u mnogim dušama hrvatskih katolika.

    Marin Škarica

---

Dr. IVAN MERZ – VIZIONAR POKONCILSKIH VREMENA (2)

Marin ŠKARICA, «Dr. Ivan Merz vizionar pokoncilskih vremena-Merčeva teološko liturgijska razmišljanja«, Živo Vrelo, Zadar, 1987., br. 5, str. 4-5

Merčeva teološko-liturgijska razmišljanja

Merz nije završio redoviti sustavni teološki studij, a ipak je s izvanrednom sigurnošću došao do točnih i, možemo reći, vizionarskih liturgijskih i teoloških gledišta i spoznaja. Iznijet ćemo samo najglavnija njegova teološko-liturgijska razmišljanja.

Merz ispravno naglašava da se u Crkvi, Kristovu mističnom Tijelu, nastavlja djelo proslave Boga i spašavanja ljudi, što se ostvaruje snagom sakramenata, obreda i molitava. Svi članovi Crkve imaju u ovome svoju osobnu ulogu. Crkva je najbolja učiteljica obnove, a ona to ostvaruje u liturgiji pod utjecajem Duha Svetoga. S početka Merz promatra liturgiju kao umjetnost, ali kasnije i konačno, liturgija je za njega pravi i bitni život Crkve. Liturgija je razgovor Crkve-Zaručnice sa svojim božanskim Zaručnikom, jer je Krist neprestano nazočan u Crkvi i posebno u liturgiji, gdje se žrtvuje zajedno s nama. Tako se u liturgiji zajedno s Kristom klanjamo Ocu u Duhu i Istini u ime svih stvorenja, i to nas posvećuje. U zemaljskoj liturgiji već na neki način sudjelujemo u onoj nebeskoj. Merz je dobro uočio i naglasio i neke socijalne oznake liturgije: širi mir, jednakost i bratstvo, osobne interese podređuje zajedničkim, ujedinjuje ljude medu sobom i povezuje ih s nebom.

Uvjeren da je misa srce i vrhunac liturgije, najviše je pisao i najzanosnije govorio upravo o misi. Naglašavao je da misa mora biti centar našeg dana, jer, prema njemu, najveća stvar u Crkvi je misa i na oltaru se događaju najveća čuda na svijetu. Idealna misa je pjevana, jer se pjevalo i na zadnjoj večeri i u prvim stoljećima kršćanstva, u katakombama i nad katakombama, misa se uvijek pjevala, naglašava Merz. Pjevanje bolje odgovara dostojanstvu mise te nas ujedinjuje s nebeskim pjevanjem hvale Bo­gu. Da bi pjevanje postiglo svoju svrhu mora biti liturgijsko, da odgovara dijelovima mise, liturgijskom vremenu i blagdanu. Neumorno upozorava i potiče vjernike da kod mise treba aktivno sudjelovati s misalom u ruci i pratiti misu zajedno sa svećenikom, jer se jedino na taj način može potpuno proživljavati misa i liturgija. Poticao je sve da se kod mise uvijek i pričeste, jer je, kako je govorio, misa bez pričesti na neki način ” nepotpuna” s obzirom na naše sudjelovanje. Pričest je vrhunac liturgije, sav naš dan mora biti kristocentričan, to jest usmjeren prema pričesti. Stalno naglašava da bi naše molitve trebale biti liturgijske, a ne sentimentalne.

Pisao je i o obnovi crkvenog pjevanja. Iznad svega cijeni i daje prednost gregorijanskom pjevanju, ali je ostavio mjesto i vokalnoj polifoniji. Kaže da treba njegovati i pučke popijevke, jer su i one izraz bogatstva narodnog genija. Dok je bio mlad zastupao je mišljenje da bi Crkva trebala uvesti i zadržati u liturgiji nacionalne elemente i vlastitosti pojedinih naroda, čak i narodni jezik, da bi se tako liturgija približila mentalitetu i običajima pojedinih naroda. On je smatrao da će doista u budućnosti u Crkvi mnogo više doći do izražaja običaji i vlastitosti pojedinih naroda, što će doprinijeti da neke istine zasjaju u pravom svjetlu.

Nakon svega iznesenog dolazimo do sljedećih zaključaka:

Vjerojatno je u modernom katoličkom i liturgijskom pokretu Ivan Merz jedinstvena osoba. Pokretači sličnih pokreta u Crkvi u drugim zemljama redovito su bili ili veliki samostani ili poznate kleričke osobe. Kod nas je to jedan veoma mladi katolički laik, koji je sav svoj aposlolat razvio, u stvari, u vremenu manjem od šest godina. Učinio je to 40 godina prije II. vatikanskog sabora bez potrebnih sredstava, bez sustavne akademske teološke i liturgijske naobrazbe, a da ga službeno nitko nije podržavao, dapače imao je mnogo protivnika svojih ideja. Unatoč tome kod njega nalazimo posve originalne misli i ideje, važne i nepredvidive za ono vrijeme. On je naime predlagao i propagirao mnoge ideje i aktivnosti bitne za pravu vjersku i liturgijsku obnovu, ideje koje se u ono vrijeme još nisu mogle shvatiti, a počesto su izgledale i revolucionarne. Ali skoro sve njegove ideje i razmišljanja slažu se s onim što je proglasio i ozakonio II. vatikanski sabor, te se nalaze u koncilskim i pokoncilskim dokumentima, kao norma obnove i autentičnog kršćanskog života i tako imaju trajnu vrijednost.

Tako nam se Merz pokazuje kao vidovit čovjek, kao nagovjestitelj novih vremena u Crkvi, u liturgiji i kršćanskom životu, vremena koja nalaze svoju potvrdu i novi poticaj s II. vatikanskim saborom i svoje ostvarenje u ovo naše pokoncilsko vrijeme.

Očito je da je Ivan Merz izvanredni i zaslužni katolički laik, dragocjeni sin Crkve, izabrana duša, Božji ugodnik, koji i danas može biti primjer i poticaj svima nama, a na poseban način katoličkim laicima, kako se svi trebamo aktivirati i angažirati u življenju i širenju radosne evanđeoske poruke. Zato smatramo providencijalnom stvarnošću da je među tolikim velikim i poznatim obnoviteljima liturgije i vjerskog života u Katoličkoj crkvi, dosada pokrenut postupak za proglašenje blaženim jedino za laika Ivana Merza, sina malog ali uvijek vjernog hrvatskog katoličkog naroda. Tako bi Merz trebao postati primjer i poticaj ne samo vjernicima svoga hrvatskog naroda, nego cijeloj Katoličkoj crkvi. A to nije mala sreća i poticaj za liturgiju, za liturgijski pokret, za duhovnu obnovu Crkve, za sve liturgičare, i posebno za katoličke laike.

U stvari Merz je sve ovo postigao jer je znao ići naprijed, znao je neustrašivo i ustrajno širiti i braniti svoje ideje i poglede, i onda kada to nije bilo lako, kada je nailazio na mnoge zapreke, na nerazumijevanje, na protivljenje. On je uspio nadvladati sve to, bez mnogo pomoći sa strane, u stvari odričući se samoga sebe. Zato je uspjeh morao doći, i došao je, bar kao početak.

Evo u ovome stoji veličina i značenje Ivana Merza. Uzet u svojoj cjelini, on stoji pred nama kao čovjek, apostol, promicatelj liturgije, moderni svetac – da ga nasljedujemo.

   Dr. Marin Škarica

Može se reći daje Liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života. Po katoličkoj liturgiji svi ljudi na cijeloj zemlji razmatraju istoga dana o istim stvarima i na taj se način učvršćuje svijest o katoličkom jedinstvu svih naroda. Napokon u Liturgiji čovjek na najsavršeniji način odaje Bogu onu čast koja ga zapada. Vjernik, koji se moli liturgijski, pridružuje se korovima anđeoskim, koji neprestano hvale Tvorca i čovjek se zapravo na taj način već na ovoj zemlji počinje vježbati u onoj službi koju će pun radosti i ushićenja obavljati u vječnosti.

Ivan Merz

---

DUHOVNA OBNOVA PO LITURGIJI

ID., «Duhovna obnova po liturgiji. Iz bogatstva teološko-liturgijskog razmišljanja Ivana Merza, Služba Božja, Makarska, 1987., br. 3, str. 213-224

M a r i n  Š k a r i c a

Osoba i djelo Ivana Merza krije u sebi veliko bogatstvo duha i uma, koje je mnogima još dobrim dijelom nepoznato. U godini smo održavanja u Rimu Biskupske sinode o zvanju i poslanju laika u Crkvi. Smatramo da je tim povodom prikladno i korisno prikazati barem djelomično neka važnija teološko-liturgijska razmišljanja našega katoličkog laika Ivana Merza (1896-1928).

Premda on nije sustavno studirao teologiju i filozofiju, ipak je izvanrednom sigurnošću došao do točnih i, možemo reći, proročkih teoloških i liturgijskih gledišta i spoznaja. Naime, većina Merčevih ideja, misli i zaključaka, i to upravo onih bitnih i glavnih, na kojima je on gradio sav svoj apostolat, posve su u skladu s naukom i postavkama II. vatikanskog sabora, pa tako imaju trajnu vrijednost. Treba, međutim, naglasiti da je on to propagirao gotovo 40 godina prije Sabora. Tako nam se Merz pokazuje kao vidovit čovjek, kao nagovjestitelj novih vremena u Crkvi, u liturgiji i u kršćanskom životu, vremena koja nalaze svoju potvrdu i novi poticaj s II. vatikanskim saborom i svoje ostvarenje u naše pokoncilsko vrijeme. Tako je Ivan Merz bogatstvom svoga duha i uma zacrtao neizbrisivi trag u Crkvi među Hrvatima.

1. Merčevo znanstveno i vjersko-liturgijsko dozrijevanje

Ivan Merz je zanimljiva osoba, a njegov životni put je zaista neobičan i jedinstven. Potječe iz obitelji koja se smatrala katoličkom, ali on u njoj nije primio dublji vjerski odgoj. Prekretnicu i posve novo usmjerenje u njegovu životu izazvala je tragična smrt djevojke Grete Teschner, u koju je on bio zaljubljen. Taj događaj ga je preporodio, kako on sam kaže1, jer otada on počinje mnogo čitati i razmišljati, što mu omogućuje da odbaci površno poimanje života i da počne sve promatrati pod vidom vječnosti. Odlučnu i konačnu ulogu u usmjerenju njegova života odigrao je njegov prof. dr. Ljubomir Maraković, koji ga je svojim poticajima i još više svojim osobnim životom usmjerio i podržavao na putu praktičnog i uvjerenog katolika. Maraković mu je davao da čita dobre katoličke knjige i revije, među njima i bečku katoličku reviju „Gral”. To čitanje je veoma pozitivno utjecalo na Merza, tu je on otkrio ideale svoga života: euharistiju, Mariju, Crkvu – Isusa u euharistiji, u Crkvi po Mariji2.

Merz je bio izvanredno prodorna uma, misaon i pronicav te veoma načitan i zato se nikada nije zadovoljavao osrednjošću, nego je neumorno tražio istinu. Njegovo vjersko dozrijevanje, započeto u zadnjem razredu gimnazije, napreduje vidno i neobično brzo u Vojnoj akademiji, čemu je mnogo pridonijelo čitanje knjige Die Kunst zu beten (Vještina moljenja), na što ga je opet potaknuo Maraković. To čitanje još više je osnažilo njegovu vjeru i naučilo ga moliti. Već tada piše da moliti znači vjerovati i da je vjera bez molitve mrtva3. Za vrijeme rata Merz je dugo vremena proveo na talijanskoj fronti. Promatrajući svaki dan ratne grozote i patnje, u molitvi i razmišljanju dolazi do uvjerenja da jedino vjera može dati otkupiteljski smisao svim patnjama i da jedino kršćanski principi imaju apso­lutnu vrijednost i jedino oni daju potrebnu snagu da se podnese sva ratna tragedija. To ga potiče na razmišljanje o smislu života, o otkupiteljskoj vrijednosti patnje, o misteriju euharisiije, o snazi i značenju molitve4.

Nas ipak na poseban način zanima Merčevo liturgijsko usmjerenje. Nameće nam se pitanje: što je na Merza posebno djelovalo, što ga je usmjerilo posve liturgijski? Smatramo da se rješenje toga pitanja nalazi u Merčevoj dubokoj i istinskoj ljubavi prema Crkvi, prema živom Kristu u Crkvi – dakle prema Crkvi Kristovu mističnom tijelu. On je posve uronio u misterij Crkve, bio je, može se reći, opijen idejom Crkve i liturgije. Kao pravi sin Crkve, htio je živjeti istinski i duboko u Crkvi i s Crkvom. Bio je, međutim, svjestan i uvjeren da se život s Crkvom i u Crkvi najbolje i najdublje ostvaruje u liturgiji i da ne možemo biti pravi sinovi i članovi Crkve ako nismo ljudi molitve, ako po liturgiji ne proživljavamo s Crkvom njezina otajstva. On je također znao da nema prave liturgije i molitve ako istinski ne ljubimo Crkvu, ako nismo u dubokom jedinstvu i ljubavi s Crkvom. To je ključ koji nam otkriva tajnu duše Ivana Merza, ključ koji nam pomaže da shvatimo zašto je on onako žarko i sinovski ljubio Crkvu i zašto je upravo po liturgiji na onako dubok način proživljavao otajstva Crkve. Merz je ispravno shvatio da će upravo po liturgiji najbrže i najdublje uroniti u božanski život milosti.

Iz rečenoga nam postaje jasno zašto je Merz za vrijeme svoga ponovnog studija u Beču nakon rata i na poseban način za vrijeme svoga boravka u Parizu nastojao svim snagama svoga duha i uma iskoristiti sve mogućnosti, kako bi što više produbio svoju vjeru i što dublje prodro u bit i shvaćanje liturgije. Upravo radi toga je više puta išao u San Gabriel kod Moedlinga, gdje je bila velika misionarska škola i gdje se on suživljavao s dostojanstvenim i svečanim liturgijskim obredima5. Tu je i Merz, iz istoga razloga, u Svetoj sedmici 1920. godine obavio liturgijske duhovne vježbe, koje je studentima držao poznati etnolog p. Wilhelm Schmidt. Religiozno osvjedočenje toga poznatog i učenog čovjeka i njegova ljubav prema liturgiji, – koju je duboko proživljavao u svojoj nutrini, pa je zato i mogao o njoj govoriti s mnogo entuzijazma i ljubavi, – imali su veliki utjecaj na sve koji su obavljali te duhovne vježbe, a posebno na Merza6.

Dr. Avelin Čepulić o tome piše: „Po kasniji Merčev duševni život bile su vrlo odlučne tzv. liturgijske duhovne vježbe u Sv. Gabrijelu kod Moedlinga… Te su vježbe utisnule u Merčev vjerski život onaj snažni liturgijski pečat… Crkva je svojom liturgijom slavila slavlje osobito u jednoj duši: u duši Ivana Merza. On je odsad počeo sve više proučavati i uživati liturgijske ljepote”7. Otada Merčev život poprima jaku liturgijsku značajku, i otada liturgija za njega postaje sve više život, i to život s Kristom i Crkvom, liturgija mu zapravo pomaže ostvariti njegovo jedinstvo s Kristom i Crkvom.

Merčeva ljubav prema liturgiji još više se osnažila i produbila za vrijeme njegova studija u Parizu, gdje je iskoristio sve mogućnosti da što dublje zađe u duh i bogatstvo liturgije. Tome je sigurno pridonijelo njegovo svagdašnje sudjelovanje na misi s misalom u ruci, njegova svagdašnja pričest i često pohađanje svečanih liturgijskih obreda u poznatim pariškim liturgijskim centrima. Na misu i na pričest išao je redovito kod benediktinki u Rue Monsieur, ili kod lazarista u Rue Sèvres8. Merz nabraja i druga mjesta pobožnosti i liturgije, koja su privlačila Parižane: misionari u Rue de Bac; crkve: Saint-Sévérin, Saint-Sulpice, Notre-Dame, u Montmartreu i u Clermonteu. Sigurno su sva ta mjesta odigrala veliku ulogu u Merčevu liturgijskom formiranju.

Posebnu i jedinstvenu ulogu u liturgijskom formiranju mnogih francuskih i drugih intelektualaca odigrala je kapela benediktinki u Rue Monsieur9. I Merz je najviše pohađao tu kapelu, jer je u njoj mogao duboko i istinski proživljavati liturgiju i u njoj aktivno sudjelovati10. Izrada doktorske radnje: „Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših dana” (naravno Merčevih) omogućila je Merzu zaista duboko poznavanje liturgije, njezina značenja, njezina duha i nadasve njezine uloge u formiranju pravog vjernika. Smatramo da je to bila zadnja faza Merčeva liturgijskog dozrijevanja i njegova potpuno liturgijskog usmjerenja. To mišljenje potvrđuje i Jure Radić: „Izrada takve liturgijske dizertacije bila je konačna faza u njegovoj liturgijskoj orjentaciji i izobrazbi”11. Isto tvrdi i D. Žanko, koji kaže da se „prema svemu čini, da je Pariz izvršio na njega (Merza) najdublji utjecaj”12 i da je Merz „kroz liturgijsko-poetsku Francusku izradio svoju svetačko-liturgijsku fizionomiju do savršenstva”13.

Taj okvir izvanrednog puta Merčeva vjersko-liturgijskog dozrijevanja, ujedno je temelj i izvor svega njegova apostolskoga i obnoviteljskog rada i njegova liturgijskog života.

2. Ivan Merz u životu i djelovanju

Kada se Merz najesen 1922. godine vratio iz Pariza u Zagreb, bio je duboko liturgijski i crkveno formiran, te je posve spontano mislio, osjećao, govorio i živio u pravom crkvenom i liturgijskom duhu. Svojim životom je pokazao da je ispravno shvatio bit i pravo značenje liturgije, i to na taj način što je liturgiju pretočio u svoj svagdanji život, to jest živio je svagdano s Crkvom kroz liturgiju. Svakog dana obavljao je slijedeće pobožnosti: razmatrao je 45 minuta prema tekstovima dnevne mise, a zatim je sudjelovao na misi s misalom u ruci i pričešćivao se; molio je krunicu, a zadnjih godina i časoslov; posjećivao je Svetotajstvo, čitao duhovno štivo, a navečer potanko ispitivao savjest i pripremao razmatranje za slijedeće jutro; naizmjenično je obavljao sat klanjanja pred Svetohraništem ili križni put, a često i jedno i drugo. Tako je on zaista duboko proživljavao misterije Crkve tijekom crkvene godine i na taj način obogaćivao sebe životom Božje milosti.

Eto tako je Merz „postao velikan duha, ali na koljenima, gdje je čovjek najbliže Bogu, a potom i najveći i najjači… Na koljenima počiva i raste sva veličina dra Merza… Merz na koljenima u svojoj sobi, i u crkvi zadubljen u molitvu razgovara sa svojim Bogom, i tu se rađaju velike odluke, što potresaju čitavim bićem, programi i smjernice, koje će snažnim zahvatom svoje volje i obilnom pomoću izmoljenom s neba ostvariti. Na koljenima Merz crpi nebesku snagu iz nepresušnog vrela života – euharistije…”14 .

Poslije svega iznesenog, postaje nam razumljivo i jasno kako je Merz došao do uvjerenja da je liturgija najsigurnije i najbolje sredstvo za istinski duhovni preporod i život u Bogu. Smatrao je, naime, da će se obnova vjere najbolje i najefikasnije ostvariti upravo preko liturgije, jer mi pomoću liturgije najlakše i najdublje uranjamo u misterij božanskog života. Stoga je on s punim pravom postavio liturgiju i život s Crkvom kao temelj svega svoga duhovno-obnoviteljskog apostolata medu hrvatskom katoličkom omladinom. Zato je i održao na skupu u Požegi svoje programatsko predavanje: Duhovna obnova po liturgiji15 .

Merz je uvijek nastojao biti vjeran sin Crkve. Zato se sva njegova aktivnost uvijek temeljila na službenim principima i uputama Crkve, to jest papá. Posvetio je čitav svoj kratki život i sve svoje natprosječne sposobnosti odgoju hrvatske katoličke omladine u crkvenom i liturgijskom duhu. Pokušavao je svojim mnogobrojnim člancima i brošurama16, predavanjima i govorima te mnogobrojnim sastancima i svim drugim mogućim sredstvima, s mnogo entuzijazma i ljubavi, a nadasve svojim primjerom, razbuditi sve i potaknuti na autentičan liturgijski i crkveni život. Uspjesi njegova rada i apostolata bili su zaista veliki, ali ga je prerana smrt spriječila da učini još mnogo više.

3. Duhovna obnova po liturgiji

Merz je pisao o mnogim liturgijskim pitanjima. Ovdje želimo iznijeti njegovo teološko-liturgijsko razmišljanje kako i na koji način je moguće ostvariti duhovnu obnovu u Crkvi upravo pomoću liturgije. To njegovo razmišljanje usporedit ćemo s naukom II. vatikanskog sabora, da bismo vidjeli da li i koliko Merčeve ideje imaju vrijednost i danas u pokoncilskim vremenima.

Merz je, tražeći najbolji i najuspješniji način za duhovnu obnovu hrvatske katoličke mladeži, bio nadahnut i vođen obnoviteljskim idejama pape Pija X. I u Zagrebu je, prema željama Pija X., bilo održano nekoliko liturgijskih predavanja s nakanom da pobude zanimanje katoličkih krugova za ljepotu i značenje liturgijskih obreda i gregorijanskog pjevanja. Merz je održao predavanje: „O umjetničkoj vrijednosti rimokatoličkih obreda prema svjedočanstvima savremenih francuskih književnika”. Merz je pišući o tim predavanjima, među ostalim, rekao: „Pio X. stavio je za temelj ’sve obnove u Kristu’ svoj euharistijski i liturgijski program. Euharistijski je pokret već počeo da se širi u našim krajevima: s ovim sada mora ići usporedo i liturgijski pokret. Narod mora polako učiti, kako se prati sv. misa, mora polako zamijeniti svoje često vrlo nezgodne molitve malim misalićima kao što je to u drugim zemljama”17

Merz je bio oduševljen obnoviteljskim programom Pija X. To vidimo i iz slijedećih Merčevih opažanja: On naglašava da se ne treba čuditi što je upravo Pio X., koji je kao motto svoga pastoralnog djelovanja uzeo riječi sv. Pavla „Sve obnoviti u Kristu (Ef 1,10), izdao instrukciju o značenju crkvene glazbe za kršćanski život. Merz dalje kaže, kako je Pio X., da bi što uspješnije mogao ostvariti svoj program obnove, pokrenuo dva velika pokreta: euharistijski pokret i Katoličku akciju. Stoga u Dekretu Sacra Trid. Synodus Pio X. postavlja svagdanju pričest kao temelj i izvor obnove svega u Kristu, a u enciklici Il fermo proposito daje glavna pravila Katoličke akcije. Ta dva dokumenta Pija X., kako nam to kaže Merz, povezuju kao dva granitna stupa Motu proprio o svetoj glazbi Tra le sollecitudini, te se jedino kroz taj tročlani portal može ući u katedralu ljudskoga duha u Kristu obnovljena.18 .

Smatramo da se u tome nalazi i temelj i polazište obnoviteljskog apostolata Ivana Merza. Osini naučavanja Pija X., na Merčev obnoviteljski duh utjecala je također enciklika Pija XI., Ubi arcano Dei od 23. prosinca 1922.

Već smo spomenuli njegovo predavanje: Duhovna obnova po liturgiji, koje je on održao na studentskom susretu u Požegi. U tom predavanju htio je pokazati kako on zamišlja duhovno-vjersku obnovu po liturgiji. To predavanje možemo smatrati kao program njegova djelovanja.

Merz u tom predavanju polazi od tvrdnje da je duhovni, milosni život pojedinaca (koji je plod djelovanja milosti Božje u ljudskim dušama) bitna, supstancijalna veza koja povezuje katolike vjernike svih naroda međusobno i s katoličkim generacijama prošlih stoljeća. Taj milosni život, koji je princip jedinstva i zajedništva svih vjernika, jednak je u svim stoljećima, a očitovanje toga vjerskog života i metode aktivnosti (kao nešto nebitno, akcidentalno) raznovrsne su, mijenjaju se kroz stoljeća i prema potrebama raznih naroda. Kroz ta raznolika očitovanja vjerskog života i raznovrsne metode aktivnosti djeluje Duh Sveti u ljudskoj povijesti. Danas Duh Sveti djeluje u Crkvi na način koji odgovara potrebama današnjeg raskršćanjenog društva – preko katoličkih laičkih organizacija. Uloga je tih organizacija da primjenjuju, učvršćuju, štite i brane katolička načela u životu pojedinaca, obitelji i ljudskog društva. Merz kaže da je nužno da članovi tih organizacija i svi mi, ako želimo ispuniti svoju ulogu i duhovno obnoviti sebe i druge, da prihvatimo taj univerzalni vjerski i milosni život, koji je zajednički svim katolicima svih stoljeća. Koliko taj vjerski život bude u nama dublji i savršeniji, toliko će više biti plodonosan rad svakoga pojedinoga od nas na obnovi svega u Kristu. Čovjek je društveno biće, živi u zajedništvu s drugim ljudima, ovisan je o drugima. Ako želi napredovati i razvijati se u bilo kojem pogledu, pa tako i u vjerskom, ovisan je o drugima, treba računati s drugima i okoristiti se onim što su drugi već prije postigli. Tako se i u vjerskom pogledu trebamo naučiti duhovno živjeti od onih koji su to ostvarili prije nas. U svakom slučaju Crkva je najbolja učiteljica istinskoga duhovnog života i obnove toga života, jer uz dvijetisućgodišnje iskustvo u njoj je na djelu i Duh Sveti. Ona zato treba biti voditeljica u našem duhovnom životu. Ona to čini po liturgiji pod vodstvom Duha Svetoga. Liturgija je službena molitva Crkve, ona je razgovor Zaručnice sa svojim božanskim Zaručnikom19

Merz posve ispravno shvaća ulogu i bit liturgije: neprestano davanje časti, hvale i slave Presvetom Trojstvu i posvećivanje naših duša slušajući utjelovljenu Božju Riječ, jer je Krist, kao Glava Mističnog tijela, uvijek prisutan u Crkvi i na poseban način u liturgiji u kojoj govori ljudskim dušama na osobito mio, sladak i privlačan način20. Da bismo zaista mogli pomoću liturgije ostvariti vjersku i duhovnu obnovu pojedinaca i zajednice, nužno je da se klanjamo Ocu u Duhu i Istini, da sudjelujemo u liturgiji svjesno i radosno, da to za nas ne bude neki teret ili samo mehaničko ponavljanje riječi i pokreta. Merz je u to bio duboko uvjeren, stoga je to i ostvarivao u svome životu i na to poticao druge riječima i primjerom života. Govorio je da bi ljudi, kao razumna stvorenja, trebali kliktati od radosti i biti ponosni što mogu pjevati Bogu i davati mu slavu i čast u ime svega stvorenoga. Duh Sveti, poput sunca, užiže naše duše „da uzmognemo ustima, jezikom, duhom, sjetilima i svim silama ispovijedati slavu Božju i uz to ljubiti našega bližnjega”21.

Očito je da su sve te Merčeve ideje također i danas valjane i važne, jer se gotovo sve nalaze u saborskim dokumentima, posebno u konstituciji Sacrosanctum Concilium. Spomenut ćemo samo neka mjesta iz te Konstitucije, koja potvrđuju valjanost Merčevih ideja. Konstitucija Sacrosanctum Concilium kaže da se djelo spasenja, koje se nastavlja u Crkvi, ostvaruje u liturgiji po Kristu Isusu snagom Duha Svetoga (SC 6). Konstitucija nastavljajući kaže da je „Krist u svojoj Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim činima”, kojima „se savršeno Bog proslavljuje i ljudi posvećuju, Krist sebi pridružuje Crkvu, predragu svoju Zaručnicu, koja ga zaziva kao svoga Gospodina i po njemu iskazuje štovanje vječnom Ocu” (SC 7).

Merz naglašava da je liturgija put prema duhovnoj i nadnaravnoj radosti i sreći. Kad se potpuno uživimo u liturgiju, kada živimo liturgijskim životom, osjećamo u duši mir i zadovoljstvo, jer smo već na ovome svijetu počeli pjevati slavu Stvoritelju. Time liturgija ostvaruje u nama svoju bitnu ulogu, to jest posvećenje naših duša, našu duhovnu obnovu. Tako postaje istinito Merčevo zapažanje da je liturgija vratašca kroz koja možemo zaviriti u svetiše ljudske duše22. To znači: ako sudjelujemo u liturgiji radosno i mirno, u našim dušama će vladati mir i sreća.

Merz na drugome mjestu kaže da mi na ljudski način zamišljamo nebo kao neprestano pjevanje anđela. Crkva je malo nebo na zemlji, početak ili slika kraljevstva Božjega, i zato ne može postojati bez glazbe i bez pjevanja. Stoga već u zemaljskoj Crkvi moraju početi pjesme radosti, koje će se nastaviti kroz vječnost23. Prema Merzu, sveta glazba je nastala pod utjecajem Duha Svetoga po uzoru na nebeske melodije, a gregorijansko pjevanje je u nekom smislu odjek nebeskih melodija24.

Iz toga se može vidjeti da Merz želi reći da mi slaveći zemaljsku liturgiju već na neki način sudjelujemo predokusom u onoj nebeskoj, i da smo već ovdje počeli s nebeskim četama pjevati Gospodinu pjesan slave, koju ćemo nastaviti u nebu. I ta Merčeva misao je potpuno ispravna, jer se posve slične ideje nalaze u saborskoj konstituciji Sacrosanctum Concilium koja govori o zemaljskoj i nebeskoj liturgiji. „Zemaljskom liturgijom sudjelujemo predokusom u onoj nebeskoj liturgiji,… kamo kao putnici težimo;… sa svim četama nebeske vojske pjevamo Gospodinu pjesan slave” (SC 8).

Merz je bio posve uvjeren da se ne može ostvariti duhovno-vjerska obnova, to jest da ne može postojati duboki duhovni život, bez života s Crkvom u liturgiji. Za njega je liturgija uvijek samo život, vlastiti život Crkve, život koji je jedini objektivan, privlačan, veličanstven, univerzalan. Ona je izraz duše Crkve. Dakle, i za Merza „liturgija je vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proističe sva njezina snaga” (SC 10). Prema Merzu, misa i pričest su centar i vrhunac našega života i same liturgije. Kao što se ne može ostvariti duhovna obnova bez dubljeg vjerskog života, tako ne može postojati vjerski život bez euharistije, jer je euharistija centar liturgije i temelj obnove svakog pojedinca, ona je izvor života. Svaki odgoj bez euharistije nepotpun je, jer se bez euharistije ne može obnoviti čisti naraštaj. Liturgija i na poseban način euharistija su izvori milosti i pomoću njih ostvaruje se u nama naše posvećenje i proslava Boga25.

Skoro isto kaže konstitucija Sacrosanctum Concilium, u kojoj se među ostalim kaže: „Zauzvrat ista liturgija potiče vjernike da nasićeni vazmenim otajstvima budu složni u bogoljubnosti, ona moli da životom vrše ono što su vjerom prihvatili… Iz liturgije dakle, osobito iz euharistije, kao s izvora, izlijeva se na nas milost da se s najvećim uspjehom postizava ono posvećenje ljudi i proslava Boga u Kristu, prema čemu se, kao prema svojoj svrsi, stječu sva druga djela Crkve” (SC 10).

Merz neprestano naglašava da bi molitva, to jest liturgija kao susret s Bogom, morala biti zaista promišljena, dostojanstvena, svjesna, s ispravnom nakanom, to jest da bi naša duša, naša pamet i naši osjećaji trebali biti u skladu s molitvama koje izgovaramo. Mi dakle u liturgiji trebamo sudjelovati svjesno i radosno, te molitva, liturgija ne bi trebala za nas biti teret niti puko mehaničko ponavljanje riječi i pokreta.

Trajna vrijednost tih Merčcvih misli posve je očita. Konstutucija kaže: „Da se postigne takav potpuni uspjeh, potrebno je da vjernici pristupaju k svetoj liturgiji s pravim raspoloženjem duše, a svoju pamet usklade s glasom i da sudjeluju s nebeskom milosti kako je ne bi uzalud primili… i da (u liturgiji) vjernici sudjeluju s poznavanjem, djelatno i plodno” (SC 11).

Merz smatra da nam je potrebno imati što temeljitije poznavanje vjere i liturgije, da bi naša duhovna obnova po liturgiji mogla zaista biti duboka i plodonosna. Potrebno je zato proučavati vjerske i liturgijske knjige. Ako budemo dobro poznavali liturgiju, moći ćemo na najbolji način razmišljati i zaroniti u misterij Krista i Crkve, jer upravo po liturgiji upoznajemo unutarnji Božji život, te tako dobivamo snagu za naš rad i aktivnost. Druga stvar koju Merz preporučuje, da bi duhovna obnova po liturgiji bila zaista plodonosna, jest dnevno čitanje duhovnoga žitva. Potrebno nam je, naime, svakoga dana obogaćivati naše vjersko znanje da bi ono postalo temeljito i solidno, jer jedino tako ćemo moći „pravo i duboko shvatiti značenje misala, njegovih molitava, sekvenca, psalama, čitanja”26. Zatim Merz preporučuje svagdanje razmatranje prema tekstovima dnevne mise. Za vrijeme toga razmatranja potrebno je stvarati konkretne odluke za dan i život, a ne fantazirati i stvarati neke općenite odluke27. Kao daljnji bitni uvjet uspješne duhovne obnove po liturgiji Merz traži svagdanje sudjelovanje na misi i svagdanju pričest, „jer je sveta misa bez svete pričesti donekle fragmentarna”28.

Jasno je da i te Merčeve misli imaju trajnu vrijednost pa se kao takve i nalaze u koncilskim dokumentima.

Merz daje prednost liturgijskoj molitvi pred onom osobnom, jer do autentične pobožnosti dolazimo preko liturgijske molitve. Ipak on ne isključuje privatnu, osobnu molitvu, nego dapače potiče i preporučuje svagdanje razmatranje, krunicu, ispit savjesti, pohod Svetotajstvu, čitanje duhovnih knjiga i razne druge pobožnosti. Ali on odmah naglašava da će naša osobna pobožnost biti valjana i plodonosna samo ako bude u skladu s liturgijom i ispravna, ako bude odgovarala liturgijskoj godini. Merz zato preporučuje da se izbjegava „neodređeno čuvstvovanje, koje često vodi naročito mlade djevojke kod molitve, (i) donosi sobom mnogo puta različite zablude praznovjerja i krivih vjerskih nazora. Naša pobožnost treba da živi s Crkvom; ona će biti najčišća i najljepša, ako se drži onih oblika, koje je Crkva odredila i posvetila kao oblike molitve i duhovnog života. Zajednica s tolikim drugima katolicima, koji na isti način i u isto vrijeme odaju Bogu čast ili mole od njega milosti, daje takvoj pobožnosti naročitu snagu i osjećaj velike kršćanske zajednice”29. On, dapače, traži da se osobne molitve, koje često nisu ispravne ni zgodne, zamijene liturgijskim molitvama30.

Slijedimo dalje Merčeve misli o osobnoj molitvi. Naša molitva, kaže on, da bi postala sveopća i društvena, ne treba zbog toga prestati biti osobna. Naime, ako je osobna molitva liturgijska, ona je u isto vrijeme i univerzalna i socijalna, jer svaka molitva koja je zaista liturgijska, ona je i univerzalna i socijalna, pa i onda kada je moli pojedinac, Tko, na primjer, razmatra po tekstovima dnevne mise, ujedinjuje se u molitvi s tisućama vjernika koji čine isto, to jest on moli s Crkvom, njegovo razmatranje je u skladu s liturgijom, ono je liturgijsko31.

Nadalje on više puta sve vjernike i na poseban način katoličku mladež potiče na aktivno sudjelovanje u liturgijskim obredima, jer zajednička liturgijska molitva ima posebnu vrijednost u stvaranju svijesti da smo svi članovi jednog tijela Kristova, da imamo zajedničkog Oca na nebu, da se hranimo istim božanskim jelom. Zajedništvo, ljubav, sloga i međusobno shvaćanje također su plodovi takve molitve, koja time poprima socijalnu dimenziju u izgradnji Kristova Kraljevstva na zemlji32.

Za Merza „moliti znači vjerovati… U molitvi (čovjek) s Njim (Bogom) razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara, da čovjek misli da diše zrak visina. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija. Religija je bez molitve mrtva. No, molitva se ne mjeri na duljinu i ona ne mora da se čita iz knjiga. Razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanje o Pismu i namjerama Svevišnjega, to je molitva”33.

Konstitucija Sacrosanctum Concilium potvrđuje trajnu vrijednost tih Merčevih ideja. „Duhovni se život ipak ne sastoji samo od sudjelovanja u svetoj liturgiji. Doista kršćanin, pozvan da moli u zajednici, mora uz to ući i u svoju sobu i moliti Oca u tajnosti, dapače… mora moliti bez prestanka…” (SC 12). „Veoma se preporučuju pobožne vježbe kršćanskog naroda, ako su usklađene s crkvenim zakonima i propisima, osobito kad se vrše po nalogu Apostolske Stolice… Te vježbe treba urediti prema pojedinim liturgijskim vremenima da budu u skladu sa svetom liturgijom, da od nje na neki način proizlaze te narod k njoj vode, jer ih ona po svojoj naravi daleko nadvisuje” (SC 13).

Merz je bio duboko uvjeren u ispravnost svojih razmišljanja, da se duhovni preporod vjernika najuspješnije može ostvariti po istinskom liturgijskom životu. Zato je poticao sve svoje čitatelje i slušatelje, da proučavaju liturgijske obrede, da žive s liturgijskom godinom, da što bolje upoznaju smisao molitava i njihovo teološko bogatstvo. Tako će moći izabrati upravo one molitve koje su najljepše i po svome sadržaju najbogatije. Živeći u liturgiji Kristov život i razmišljajući o životu svetih, uspjet ćemo svi da i naš duhovni život postaje sve dublji i shvatit ćemo da je Duh Sveti prisutan u liturgiji i da su je vjekovi posvetili, pa je zbog toga puna privlačnosti34.

Merz je posebno naglašavao da liturgiju moraju dobro poznavati svećenici, članovi Katoličke akcije i drugih katoličkih organizacija. Bio je, naime, svjestan, da samo onda ako oni budu liturgijski odgojeni, ako budu znali liturgijski moliti i živjeti s liturgijom, da će jedino tada liturgija moći zahvatiti i ostale vjernike. Zato je on i pokušavao svim snagama, u privatnim razgovorima, u predavanjima, u člancima i na mnogo drugih načina, da otkrije njima i svima ljepotu liturgije i da ih dovede do boljeg i dubljeg poznavanja liturgije, da je zavole i da žive s Crkvom po liturgiji. Koliko više u tom uspiju, naglašavao je on neumorno, toliko će biti uspješniji njihov apostolat obnove svega u Kristu35.

Posve slične upute o liturgijskom odgoju i oblikovanju nalaze se u konstituciji Sacrosanctum Concilium (SC 14-19).

Uspjeh Merčeva djelovanja jasno nam dokazuje, da je on s punim pravom postavio liturgiju i život s Crkvom kao temelj svoga duhovno-obnoviteljskog apostolata među hrvatskom katoličkom omladinom. Mnogima je postao i bio učitelj i vođa na putu vjerske i duhovne obnove. Kao magnet je privlačio i okupljao oko sebe mladež željnu svjetlosti, vedrine i kršćanskih vidika. Imao je snage da pokaže riječima, i još više svojim životom, kakav mora biti onaj tko želi raditi na obnovi svijeta. Svu tu svoju snagu crpao je upravo u životu s Crkvom po liturgiji. U tome stoji veličina, novost i snaga Merza koji osvaja i privlači. Time je on dao neprocjenjivi doprinos vjerskoj obnovi hrvatske mladeži. Tako o 13. godišnjici njegove smrti piše jedan od njegovih sljedbenika36.

Umjesto zaključka

Prof. dr. Tommaso Federici, laik, Talijan, upoznavši osobu i djelo Ivana Merza, ostao je zadivljen i oduševljen te je, među ostalim, napisao i ovo: „Osoba i djelo Ivana Merza izazivaju neizrecivo iznenađenje čim im se čovjek približi. ’Velika’ evropska kultura, bitno utemeljena na osi Pariz-Berlin, s nekim bočnim izdancima, uopće nema pojma ni o Ivanu Merzu ni o onome što je on značio za svoju hrvatsku domovinu na religioznom, duhovnom i liturgijskom području… Taj laik, mlad, bez puno pomoći sa strane, ujedinjuje izvanredno prodoran genij s ne malim znanjem… Njegova nadarenost jest intuicija, koja mu omogućava da odmah pronikne u prave probleme duha, društva i budućnosti: zato je anticipirao gotovo 40 godina prije, naravno, ne u potpunosti, što je II. vatikanski sabor djelomično sankcionirao, djelomično ohrabrio na području potpune obnove kršćanskog života. – Kao laik i kršćanin, začetnik obnove, zaslužuje divljenje i naklonost… Njegova nauka, nadahnuta „Katoličkom akcijom”, neovisnom od politike, kao pravim načinom prisutnosti „Crkve u svijetu” jest model istine, stvarnosti, lucidnosti, aktualnosti, od kojega je pisac ovih redaka naučio mnoge značajne činjenice… Mi profesori Papinskog liturgijskog instituta puni smo divljenja nad liturgijskom mukom Ivana Merza…”37.

Vidimo da se osoba i djelo Ivana Merza polako upoznaju i izvan naše domovine, i to u pravom svjetlu. Tako istinsko i duboko poznavanje djelovanja i teološko-liturgijskog razmišljanja Ivana Merza, nažalost, sve do danas nije ni kod nas ostvareno. U godini održavanja Biskupske sinode o zvanju i poslanju laika u Crkvi, ovaj članak želi iznijeti pred širu našu vjerničku javnost samo jedan mali dio teološko-liturgijskog razmišljanja jednoga našeg zauzetog katoličkog laika.

---

PROSLAVA MERZOVA DANA

D. B., «Proslava Merzova dana», Glas Koncila, Zagreb, 1987., br. 21, str. 19

KARLOVAC

U nedjelu 11. svibnja održan je poslije večernje mise u vjeronaučnoj dvorani crkve sv. Josipa u Karlovcu-Dubovcu svečana akademija o 69. obljetnici smrti sluge Božjega Ivana Merza. U svečano urešenoj dvorani nastupili su križari i križance i izveli program koji je s pozornošću poslušan i primljen.

Program je počeo križarskom himnom »Zastave gore«, koju su pjevali križari i križarice uz pratnju na trubi malog križara Kreše Pajtaka. Mali križari su izveli uspjelu recitaciju o Ivanu Merzu, a križarice otpjevale himnu Ivanu Merzu. Manje križarice priredile su igrokaz kojim su pokazale kako izgleda jedan redovni tjedni križarski sastanak. Održana su dva predavanja: jedno o odnosu Merza prema roditeljima i jedno o posljednjim časovima Ivana Merza koje je održala predsjednica Križarskog sestrinstva II. Nena Pajtak. Lijepo je bilo čuti koralni napjev »Salve Regina«, kao i recital u znak zahvalnosti Ivanu Merzu, a program je završen pjevanjem Lijepe naše. (D. B.)