PROPOVIJED BISKUPA MARKA CULEJA U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI 16.PROSINCA 1996. NA PROSLAVI  STOTE OBLJETNICE ROĐENJA IVANA MERZA

Biser koji je zasjao sjajem ljubavi prema Bogu i dobrotom prema čovjeku

Za njega je postojalo samo jedno središte prema kojemu je težio njegov život: Isus Krist.  –  Preporoditi Hrvatsku u duhu Kristova nauka i papinih enciklika. – Znao je da treba Krista najprije ugraditi u vlastitu dušu da bi se moglo djelovati na druge.

Na dan krštenja u krsni list čovjeka upisano je od koga je rođen, kada je rođen, koje ime ima, ali nigdje ne piše što će biti od tog čovjeka kad odrast, hoće li biti dobročinitelj, svjetlo, uzor, svetac ili možda zavodnik, unesrećitelj, propalica, razbojnik. Jedino za Isusa Krista već kod njegova navještenja anđeo reče: “Bit će velik i zvat će se Sin Svevišnjega, on će otkupiti narod svoj.”

Zvijezda prethodnica za buduće naraštaje

Kada se prije sto godina 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci rodio dječak Ivan Merz,  nitko nije slutio kakav će biti njegov životni put, nitko se nije nadao da će kroz svoje trideset i dvije godine života zasjati poput meteora, ali ne da se njegov sjaj ugasi kad padne u grobnu jamu, nego da još jasnije sja budućim naraštajima poput zvijezde prethodnice pokazujući put prema Isusu Kristu, jedinom Spasitelju svijeta. Ivan se već od djetinjstva isticao među svojim vršnjacima izvanrednom inteligencijom. Bog mu je dao bistru pamet, ali uz pamet i marljivost. I prilike su mu išle na ruku jer je imao mogućnost da se upozna s mudrošću čitajući knjige ljudi koji su ponirali duboko u ljudski um i u tajne prirode.

Životni put

Po želji roditelja pohađao je Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, ali se brzo uvjerio da ta karijera nije za njega te je prešao na Bečko sveučilište gdje je izgrađivao svoju ličnost. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je na fronti gdje je promatrao duhovnu bijedu čovjeka, strahotu umiranja i besmisao mržnje i ubijanja. Nakon rata odlazi opet u Beč, pa zatim u Pariz gdje je nastavio studij, doktorirao i radio na svojoj katoličkoj intelektualnoj izgradnji. Vrativši se u Zagreb imenovan je profesorom na nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji gdje je radio sve do svoje smrti.

Aut cahtolicus, aut nihil

Njegovo životno geslo glasilo je: Aut catholicus, aut nihil. Ili katolik ili ništa. Tom geslu ostao je vjeran. Uvijek je bio otvoren poticajima Duha Svetoga, njemu je otvorio svoju dušu da Božji duh može u njoj djelovati i izgraditi sklad između poruke Evanđelja i ostvarenja te poruke u svakodnevnom životu. Za njega je postojalo samo jedno središte prema kojemu je težio njegov život. Prema tom središtu je vodio i njegov životni put, a to je Isus Krist. Merz  je smatrao duhovni život bitnim za život kršćanina. Svaki dan je tričetvrt sata razmatrao prije nego je prisustvovao svetoj misi sa svojim dragim misalom iz kojeg je pratio svetu misu pa ga po tome možemo smatrati i pionirom liturgijskog pokreta u Hrvatskoj. Liturgija je, veli on, živa umjetnost kao što je živ i Krist.

Svoje biće ugradio u Isusa Krista

Ljubio je Isusa u Euharistiji iznad svega, i svaki dan se pričešćivao s najvećom sabranošću. Govorio je: “Razmatrati i sjediniti se s Bogom mora biti posao čitavog života. Iz Božje perspektive on je promatrao život i životna zbivanja, probleme, patnje i križeve. Božji život započet po krštenju ojačao je darovima Duha Svetoga na potvrdi i umnožio ga po sakramentu pomirenja i čudesnom hranom Euharistije. On je cijelo svoje biće ugradio u Isusa Krista. “Što kažu ljudi tko sam ja? Ti si Krist, Sin Boga živoga.” Ta Petrova ispovijest vjere bila je duboko utkana u srce i u dušu Ivana Merza.

Božanski život razvio u sebi do vrhunca

Taj idealan mladić u 19 godini zavjetuje čistoću sve do ženidbe. “Možda će to trajati sve do smrti” zapisao je u svome dnevniku. Tako je i bilo. Čistoća uz čvrstu vjeru daje mu bistar duhovni pogled da vidi i upozna i ono što je drugima bilo teško upoznati. Sve radi, sve poduzima da se usavrši u vjernog Kristova borca. Božanski život želio je u sebi razviti do vrhunca. Znao je da treba Krista najprije ugraditi u vlastitu dušu da bi se moglo djelovati na druge. Sve blago sakramenata Ivan je Merz  upotrijebio da bi njegov duhovni život porastao u svetosti. Umjesto sakramenta ženidbe, predao se službi u Katoličkoj Akciji, a Božju dobrotu i ljubav unosio je i tamo kamo je ne može prenijeti ni svećenička ruka, ni roditeljski poziv, već samo čovjek u službi Katoličke Akcije, zaljubljen u Krista koji je uvijek žedan duša. Merz je svojim duhovnim životom isklesao u sebi lik koji ne može i koji neće oboriti ni zub vremena, ni koprena zaborava, ni sakriti grobna ploča. On kaže da naše kršćanstvo mora biti radikalno i borbeno, a uz to i suvremeno. Kršćanin se poznaje po dubokoj povezanosti s Isusom Kristom i po ljubavi prema bližnjemu, a ne samo po katoličkom imenu ili po krštenju primljenom prema dnevnoj potrebi.

Vjernost Mariji, Papi, Crkvi

Štovao je presvetu Djevicu Mariju i svaki dan je pobožno molio krunicu. Gospa i sveci su bili njegov svijet, a istodobno nije izgubio smisao za svakodnevne potrebe čovjeka.

Merz  je na osobit način poštivao namjesnika Kristova na zemlji, Svetog Oca papu. Velikim oduševljenjem je čitao i promicao papine enciklike koje su imale istaknuto mjesto na njegovu radnom stolu. Bio je jedan od prvih promicatelja Katoličke akcije u Hrvatskoj, apostol mladeži. On se svom dušom i zanosom svoje mladosti predaje odgoju mladih pokoljenja katoličke mladeži i to pod vodstvom Crkve, to jest pape i biskupa. Njega vode dva načela: načelo povezanosti svake katoličke djelatnosti s Crkvom i načelo potpune nepolitičnosti katoličkih organizacija, to jest biti i ostati izvan dnevne politike. Merz  je duša križarstva.

Poziv za reevangelizaciju još prije 70 godina

On je shvatio u duhu socijalnog nauka Crkve i na temelju papinskih dokumenata da treba pristupati bijednima i izrabljivanima. Cilj Katoličke Akcije prema njegovim riječima jest: rekristijanizacija hrvatskog društva i života. Preporoditi Hrvatsku u duhu Kristova nauka i papinih enciklika. Naš najveći ideal, kaže Merz, jest: “Darovati domovini izgrađene ljude, a Crkvi svece.” Zar nije ta poruka izrečena prije 70 godina kao jeka poziva današnjeg Svetog Oca Ivana Pavla II. na reevangelizaciju Europe i svakog pojedinca, zar nisu u tom pravcu upravljene i papine pobudnice zadnjih godina o obnovi obitelji, poziv na obranu dostojanstva žene, o zaštiti nerođenih, o posvećenom životu. Merz  je pokazao da se može u svako vrijeme biti praktičan kršćanin. Dao je i primjer da katolik biti znači biti potpun čovjek.

Našoj Crkvi potrebni sveci više nego ikada

U vjernosti Kristu, Crkvi i papi želio je i druge odgajati. Da bi se to ostvarilo, sjedinjuje u sebi rad, žrtvu i molitvu. Shvatio je da je za apostolat potrebno davati primjer, izgraditi najprije sebe, a onda i sve oko sebe. U duši združen s Bogom i u Božjoj blizini, nije mu smetalo da ima sposobnost da bude i bliz svim ljudima, svima bez razlike, pa i onima koji su poput izgubljenog sina napustili očev dom. Žrtva, Euharistija, Apostolat, primjeran rad na obnovi društva i suradnja s Crkvom – to je ono što nam je Merz  ostavio. Tražio je u radu s mladeži i pomoć svećenika te reče: “Da se kršćanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet.” Merčev život ukopan je u orlovski pokret koji je dalje nastavilo križarstvo. Obnovljeno križarstvo treba umnožiti broj Merčevih sljedbenika. Našoj Crkvi danas da bi bila uvjerljiva, privlačna, poželjna treba svetaca više nego ikada. Samo potpuni vjernici, samo sveci, spasit će svijet od krize u kojoj se grči. Merz naglašava kako je potreban tihi ustrajan rad oko odgoja orlovske mladeži, oko spremanja mladeži i predanih pregalaca za Kristovo kraljevstvo.

“Nakon rata moram započeti novi preporođeni život”

Za vrijeme ovog krvavog rata kojeg smo bili svjedoci, bili smo Croatia orans, bili smo Hrvatska koja moli, koja moli u crkvama, u obiteljima, u skloništima, u rovovima. Zar ne bi trebalo da budemo sada Croatia Sacra, sveta Hrvatska. To znači mlade naraštaje odgajati u vjeri, u poštenju i nesebičnosti gdje neće osobna ugodnost i korist biti na prvome mjestu u životu, nego da bude uvijek na prvome mjestu osjećaj dužnosti prema Bogu i Hrvatskoj.

           Ratni dnevnik Ivana Merza od 5. ožujka 1918. godine otkriva nam veliku, lijepu i plemenitu njegovu dušu. Poruka iz njegova ratnog dnevnika, jest poruka i nama za ovo naše vrijeme. On kaže: “Nova generacija mora biti zdrava, vesela i lijepa, ono što je ružno posljedica je grijeha; zato se treba čovjek svladavati i volju jačati, Boga ne zaboraviti nikada. Težiti neprestano za sjedinjenjem s Bogom. Svaki dan, najbolje zoru upotrijebiti jedino za razmišljanje, molitvu i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod svete mise. Taj sat mora biti izvor dana, u tome satu mora čovjek zaboraviti na cijeli svijet, na stranu staviti sve brige svijeta svu nervozu života da bude miran kao u kolijevci. U tom satu molitve i razmišljanja stvaraju se planovi za novi dan koji nam Bog poklanja. Tu se razmišlja o svojim pogreškama i moli milost da se svlada vlastita slabost. Bilo bi grozno, piše Merz, kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za mene. Moram započeti novi, preporođeni život. Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa.”

Dragocjeni biser

 Kad čovjek opazi dragocjeni biser, zaustavi se, promatra ga, divi mu se i poželi ga imati. Mi smo se danas, sestre i braćo, zaustavili uz jedan biser, uz jedan život koji je kratko trajao, ali je zasjao sjajem ljubavi prema Bogu i dobrotom prema čovjeku. Poželimo i mi imati taj biser, učimo se od njega, postanimo biser, svijetlimo drugima svojom ljubavlju prema Isusu i svojom dobrotom prema bratu čovjeku. Amen!

GLASILO POSTULATURE IVAN MERZ, br. 1-2, 1996.g., str. 4-6