Kardinal Stepinac i Merz – svijetle zvijezde
Propovijed zagrebačkog nadbiskupa msgr. JOSIPA BOZANIĆA na euharistijskom slavlju u Zagrebu, Bazilika Srca Isusova 10.V.1998. prigodom proslave 70. obljetnice smrti sluge Božjega Ivana Merza
Duh Božji sve čini novo
Braćo i sestre! Čuli smo u drugom čitanju riječi iz Ivanova Otkrivenja: “Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju. Jer prvo nebo i prva zemlja uminu. I sveti grad Jeruzalem vidjeh.“(Otk 21,1-2) Je li to viđenje nebesko ili zemaljsko? Piše li to netko tko je na nebu ili netko tko je na zemlji? Ivan je ovo napisao prije svoje smrti. Ali se dogodilo nešto što je u drugačiji odnos postavilo ono što je gore i ono što je dolje. Dogodilo se nešto što je granice uništilo i zbrisalo granice i čovjeku otvorilo vrata prema novim stvarnostima. Ivan je mogao vidjeti novo nebo i novu zemlju i sveti grad Jeruzalem koji silazi jer je među nama Onaj koji sve čini novo. A taj je Duh Božji, Duh Sveti koga je Isus obećao, Duh Sveti koji se dogodio na Duhove. Duh Sveti koji je plod Kristova Uskrsnuća. To je, braćo i sestre, novi djelatnik već ovdje na zemlji, onaj koji čovjeku na zemlji već otvara budućnost, koja ga čeka, u koju, ako je s Kristom zajedno, ulazi poslije smrti u novo nebo i novu zemlji, novi grad i Onoga koji sve čini novo.
Sveti Otac Ivan Pavao II. želi da ova godina u vidu priprave na veliki Jubilej kršćanstva bude na osobit način posvećena Duhu Svetomu, trećoj Božanskoj osobi, Duhu Svetom koga je Krist obećao, Duhu Svetomu za koga je Krist Gospodin rekao: “On će vas uvesti u svu istinu… On će nastaviti moje djelo… Bolje je za vas da ja sada odem, a da dođe onaj kojemu je dano da dovrši Božje djelo na zemlji.” Duh Sveti, plod Kristova Uskrsnuća, braćo i sestre, koji i danas djeluje na svijetu, koji i danas djeluje među onima i u onima koji su Kristovi, koji se priznaju Kristovima, koji Krista uzimaju za put i istinu svoga života. Duh Sveti izvodi čudesna djela. Kršćanin, Kristov vjernik u svijetu je pozvan da raspoznaje to Božje djelovanje i da se Božjem djelovanju otvara. Kršćanin, zbog toga što Duh Božji djeluje i danas u svijetu, pozvan je da na svoje oči stavi bijele, svijetle naočale, ne crne naočale. Unatoč svemu što ne valja na svijetu, kršćanin je onaj koji stalno mora unositi optimizam i nadu, koji stalno treba tražiti oko sebe i gledati dobra djela, koji treba imati oči koje će raspoznavati i ono što je dobro i ono što je svijetlo.
Duh Božji podigao je Ivana Merza
Drugačiji je život u blizini onoga koji i usred tamnih stvari ovoga života zna vidjeti svijetle strane, zna se radovati dobromu, zna pohvaliti ono što je dobro od života, od onoga koji oko sebe vidi samo tamu, vidi samo crno, vidi samo zlo. Evo, braćo i sestre, to je zvanje kršćanina da se otvara djelovanju Duha Božjega koji i danas, jer je tako Krist obećao, djeluje u svijetu i da zna oko sebe raspoznati, vidjeti, prihvatiti i pohvaliti ono što je dobro, što valja. Dakako, uvijek distancirajući se od onoga što je zlo i grijeh. Jer Duh Sveti, onaj koji sve čini novo, onaj koji obnavlja, kako kaže sv. Ivan u Otkrivenju, jest Bog budućnosti, jest Bog i Božja prisutnost sada i s nama, jest Bog nade, nade za čovjeka, nade za čovječanstvo, nade za čitav svemir. Duh je onaj koji stalno iznova potiče i podiže. Taj Duh Sveti, taj Duh Božji je na poseban način podigao slugu Božjega dr. Ivana Merza.
Merčev život je život otvaranja Duhu Svetomu, Duhu Božjemu. I dok listamo njegove zapise, vidimo da je to bio jedan rast, rast od one obiteljske vjere do one prosvijetljene vjere, vjere odraslog katoličkog intelektualca koji je znao u svakom momentu svoga života dati obrazloženje vjere koju nosi u sebi. To je, braćo i sestre, dr. Ivan Merz.
Merz spaja akciju i kontemplaciju, ljubav i trpljenje
Dr. Ivan Merz je onaj koji je izvrsno znao spojiti akciju i kontemplaciju, koji je znao spojiti vanjsku aktivnost sa unutarnjom molitvom i razmatranjem. To je od Merza učinilo ono što je on postao. Jer čovjek je biće na ovom svijetu koje je pozvano da upravo te dvije stvari, koje nekad izgledaju i kao krajnosti, spaja: akciju, rad, zalaganje s kontemplacijom, s molitvom, s razmatranjem. Što dublje i jače živi čovjek svoj nutarnju život, to je sposobniji da se otvara Duhu Božjemu i da na Božji način prihvaća sve izazove koje pred njega postavlja ovaj svijet.
Dr. Ivanu Merzu je dano, on je u svojoj vjeri narastao do toga da je mogao tako sjajno, osobito u posljednjim godinama svoga života, spajati ljubav i trpljenje. A to je najveći domet ljudskoga života. Spojiti ljubav i trpljenje. Vrhunac toga je Krist Gospodin pokazao, očitovao na križu. Križ je stalni znak u kršćanstvu kako čovjek može u svom životu spojiti čistu ljubav s trpljenjem. Dr. Ivan Merz je svjedok upravo tu. Zato je on tolike privlačio, zato je on pred tolikima svjetlo.
Poput Merza otvorimo se Petru naših dana
Ivan Merz je kršćanin laik, koji je imao jedan osobit osjećaj, jednu duboku kršćansku i crkvenu ljubav prema Svetom Ocu Papi. On je na Svetoga Oca gledao iz dubine svoje kršćanske vjere. On je jako dobro osjećao dar papinstva za Crkvu i čovječanstvo. Dobro je to, braćo i sestre, danas naglasiti. Prekjučer, 8. svibnja, u Krašiću je svečano objavljena vijest da će Sveti Otac Ivan Pavao II. po drugi put pohoditi Hrvatsku u listopadu ove godine. I taj događaj, i ta vijest je poziv za sve nas. Poziv za sve nas da se poput Ivana Merza i mi otvorimo Petru današnjih dana. Da pokušamo u Petru današnjih dana gledati onoga i na onakav način, kako je to gledao sluga Božji dr. Ivan Merz.
Kardinal Stepinac i Merz – svijetle zvijezde
Papa dolazi k nama po drugi put. I tada će, kako je javljeno, proglasiti blaženim slugu Božjega kardinala Alojzija Stepinca. I to je jedan od suvremenika dr. Ivana Merza. Samo dvije godine se ranije rodio Ivan Merz od kardinala Alojzija Stepinca. Nije nam poznato da su se ikada sreli u životu, ali bili su suvremenici. I interesantno je to da se često puta događa u povijesti Crkve da se u jednom vremenu odjednom pojavljuju svijetle zvijezde na raznim stranama, kao da to postaje poseban Božji pohod ljudskoj povijesti. To se događalo i na prijelazu od prošlog u ovo stoljeće; sluga Božji dr. Ivan Merz je katolički laik, ili kako se to želi reći – svjetovnjak. On je katolički laik s početka ovoga stoljeća. Ali dok čitamo njegove zapise, nalazimo da su mnoge stvari koje je on tako bistro uočio na početku ovoga stoljeća i te kako aktualne i danas za ovo naše vrijeme na kraju toga istoga stoljeća. Upravo danas, u ovim zadnjim godinama ovoga dvadesetog stoljeća.
Ne dopustiti da išta u vjeri i Crkvi postane ideologija
Između ostalog možemo napomenuti i ovo: dr. Ivan Merz je umro 1928.g. On je tada pozivao vjernike, katolike u Hrvatskoj, Hrvate, da dobro razlikuju neke stvari, koje se događaju u katolištvu. Između ostalog je i ovo napomenuo: Potrebno je da dobro uočimo razliku između političkog katoličanstva i crkvenog katoličanstva.
Mislim da je to i te kakav poziv i izazov nama danas koji živimo na kraju ovoga stoljeća. A zašto? Jer ovo prvo političko katoličanstvo vodi u ideologiju. Crkveno katoličanstvo pomaže vjerniku kako će živjeti kao vjernik katolik i u Crkvi i u svijetu. To je poziv, braćo i sestre, i nama danas koji živimo u ovom razdoblju kada vidimo da su iza nas ideologije, da su sve ideologije koje su se pojavile nekako jako brzo došle do svoga kraja. Ne smijemo nikada dopustiti da išta u našoj vjeri i u našoj Crkvi postaje razlog za bilo koju ideologiju.
Današnje Evanđelje nam govori o novoj zapovijedi. Isus je apostolima, kaže Evanđelista, dao novu zapovijed, koja je i za nas zapovijed, a ona glasi ovako: Ljubite se, ljubite jedni druge, neka bude to znak raspoznavanja, neka vas po tome prepoznaju. Djelotvorna ljubav, otvorena ljubav, ljubav koja ljubi čisto, ljubav koja ljubi čovjeka, ljubav koja je spremna žrtvovati se za drugoga bez računa, to je ljubav Evanđelja. To je ta nova zapovijed. To je ta zadnja zapovijed koja nas spašava da ne upadnemo u ono prvo o čemu je na početku ovoga stoljeća govorio dr. Ivan Merz.
Aktualnost zapisa D. Žanka o Merzu
I kao kraj ovoga razmatranja, dopustite mi da pročitam jednu stranicu iz zapisa što je napisao Merčev suvremenik i Merčev kolega u Katoličkoj Akciji, dr. Dušan Žanko, deset godina poslije Merčeve smrti. On se obraća dr. Ivanu Merzu:
“Dobri i dragi prijatelju. S najdubljim uzbuđenjem sjećam se tvoga najtežeg križa o kojem nisi ostavio ni slova na ovoj zemlji, nego si ga cjelovita i od ljudi neviđena odnio pred Krista propetoga i za naše otkupljenje: sjećam se tvoje osamljenosti. Sve tvoje dragovoljne pokore i sve patnje koje si snosio i želio snositi nisu ništa prema osjećaju osamljenosti kojim si unišao u osjećaj Krista na Maslinskoj gori. Radio si među nama i za nas, a mi smo bili tvoja pustinja, mi smo iz prikrajka klimali glavama nad tobom, ne zato što te ne bismo ljubili i cijenili, ne zbog toga što te u zlobi srca ne bismo htjeli slušati i slijediti, nego zato što smo bili siromašna, nezrela djeca, bez snage da te do dna shvatimo i slijedimo. Čak smo te se htjeli riješiti u časovima kušnje, kad nam se činilo da presporo stizavaš sa svojim Pijom u grozničavoj trci našega vremena, u kojem se brzo radi; a radilo se stvarno o tom što mi za tobom daleko ostadosmo bez tvoga svjetla i bez tvoje vjere, što nam je časovito bilo gore s tobom nego bez tebe. Ti si vidio da mi nismo odgojeni za Crkvu i za pasionizam, da se naše staze teško poklapaju s tvojom, makar se tu i tamo križaju, i nije ti bilo druge, nego ići svojim putem sam, slijedeći visoki poziv s one strane života i živeći u svijetloj sjeni svoje sudbine.
Kud god si prolazio, osjećalo se da prolaziš sam, jer mi, koliko god smo imali dobru volju, uvijek smo ponešto skrivali pred tobom, zadržavali smo sebi i za sebe, dok si se ti davao sav.
U zore smo te puštali sama da skupa s dobrim ženama prikazuješ Ocu “žrtvu hvale”, a mi smo dolazili kasnije s bubnjevima i zastavama da nas bolje vide, prepuni sebe i “organizacijske snage” koju si ti smatrao tek jednim od sredstava za uspon duha, a ne ciljem svih moralnih i materijalnih hekatomba (žrtvovanja).
Kao mladi David s praćkom, ti si se srcem nabacio na strašnog modernog Golijata… Nama katolicima si rekao da samo u nadnaravnom leži tajna naših uspjeha i da se svaka stvar s atributom ‘katolička’ može da okrene protiv nas ako u njoj nema nadnaravnoga soka iz misterija ljubavi.
Da odvratiš katastrofu mnogočega s atributom ‘katoličko’, posegnuo si da objasniš nadnaravnu jezgru u literaturi, u organizaciji, u socijalnom životu, u ćudorednim običajima, u crkvenom apostolatu, u politici.
Ali tu te dočekao najteži križ – križ osamljenosti.
I dok si sve ostale križeve nosio kao heroj radosna srca, pod križem osamljenosti u dva si navrata proplakao….
Ti si htio slobodu djece Božje, a mi volimo ropstvo našoj grupi; htio si da božanske ideje budu svima spasenje, a mi ih najvećom strašću monopoliziramo; ti si bio ponizan i velikodušan, a mi smo na sva zvona vješali da smo bolji od drugih i ne osvrćući se na mudrost Imitacije (Nasljeduj Krista): ‘Da i vidiš drugoga, gdje javno griješi ili da čini grdno zlo, ne bi smio zato misliti da si bolji, jer ne znaš kako dugo možeš ostati u dobru. Svi smo slabi…” (Nasljeduj Krista, 2, 4); ti si živio za Crkvu, a mi živimo za našu grupu i kao što si ti naučavao da izvan Crkve nema spasa ni vrijednosti, mi galamimo da izvan naše grupe i naše tradicije nema ni dobre volje, ni poštena srca, a ako se, Bože sačuvaj, bjelodano pojavi, ne priznajemo ništa i zaobilazimo sve; ti si za neprijatelje i klevetnike molio prosvjetljenje Duha, a mi smo im krojili osudu i sramotu, nikada siti tuđeg poniženja; tvoj centralni problem je bio poslušnost i služenje, a naš je vlast i vodstvo, čak i tamo gdje nas ne traže. Mi ‘uvijek pomišljamo na trijumfe i kako ćemo na kraju imati pravo’, a ti si ‘priznao da nije ništa naša zasluga nego da se pokoravamo istini koja je pobijedila.’ (usp. I.Merz, Dnevnik, 14.I.1916.)
Dosta, dosta! Čini se kao da te tjeram od nas, kao da smo dva tuđa i daleka svijeta, zlobnicima na korist. Nisam tako mislio, htio sam o desetogodišnjici tvoga odlaska odati najdublju počast križu tvoje osame i zamoliti te da nam oprostiš svu tvrdoću srca i tužnu oholost, kojom smo te sa obadvije strane okružili kao Saharom.” (Dušan Žanko, Duša dr.Ivana Merza, esej o 10.godišnjici smrti, Život br.5, 1938., str. 271-273).
Draga braćo i sestre, o aktualnosti ovoga zapisa možemo razmišljati!