»Najednom, bez priprava i bez prijelaza, stoji pred nama dijete – Božji umnik. Pravi mali Izrael, rvač s Bogom. U najmlađoj dobi rastvorila je tomu čudnom čovjeku neka nadnaravna nevidljiva ruka svu silnu problematiku duha, svjetla i vječnosti. Bog mu se objavio i u makrokozmu i u mikrokozmu. I sve božanske postalo je u njemu za čas život i realnost. Onaj gusti zastor što nama drugima zastire poglede s onu stranu tijela, kod njega kao da je bio providan. On Boga vidi i pipa. I kao da je nadahnut, pogađa njegove želje i čuje njegov glas. Bez vođe, bez pomoćnika, bez udžbenika, bez teorije, bez novicijata, bez sjemeništa, bez obitelji nalazi on put k svetosti. Duh ga tjera; nevidljivi svijet u njemu radi. Vrhunaravni agens milosti vječni je njegov dvojnik – alter ego. Odmah na početku ima njegova krepost ima na sebi nešto staračko, zrelo i savršeno.

I stalno buja i teče ta rijeka čudnog, ulivenog milosnog života. Kao element ona se širi i u daljinu i u dubinu. Ivan se projicira. Dobiva svoju misiju. Život mu se sljubljuje s Crkvom. Dvije vrhunaravne stvarnosti, Božji čovjek i Božje kraljevstvo u svijetu, suživljuju se u milosnoj duhovnoj simbiozi. Um i volja postaju oruđe Providnosti.«[1]

U ovom će odlomku biti govora o pasionizmu, o duhovnoj ljepoti, o vrhunaravnoj mudrosti, o sreći i o vjeri našega religioznoga heroja.

Ali, u omjeru moje želje, da što je moguće dublje zađemo u njegov ethos i da otkrijemo ne samo njegove ideje nego, još više, unutarnja i živa vrela iz kojih su ove ideje izbile, nalazi se i moj strah; nema li možda nešto preuzetno i gotovo ironično u takvom evociranju svetosti pred deset godina pokopana srca, usred toliko stvarnih ludosti; u dočaravanju jedne idealne pravednosti u atmosferi i odviše materijalne nepravde; u viziji ljubavi koju je gotovo nemoguće više pronaći sred toliko očevidne mržnje i ravnodušnosti; u traganju za stazom križa i mističnog zanosa, kojom se popela ova uzvišena duša, dok najveći dio onih u čije se ime podiže glas, živi daleko od toga da se bavi unutarnjim radostima i dubokim utjehama s neba.

Osim toga, najdublje riječi našega ljudskoga jezika izgubile su danas svoju dušu i svi pojmovi nadnaravnoga reda gube adekvatnu jeku u duši moderna čovjeka, koji je pokidao sve veze s carstvom Duha. »Kako je teško definirati stvari, kako je teško pokušati komunicirati drugima naše vlastite osjećaje u njihovoj dubini i s njihovim najsitnijim nijansama!« (Newmann)

*

Sva afektivna, intelektualna, literalna, apostolska historija Ivana Merza nije faktično ništa drugo nego historija njegova osobnog odnosa prema Bogu. Taj odnos je, međutim, kod njega tako diferenciran, da se mora promatrati kroz dva aspekta, od kojih je svaki karakterističan. To su: Mysterium Crucis, i nevidljive realnosti kao anticipacija božanskoga života.

a) Tajna križa

Ono u što nije sumnjao ni jedan svetac, naime da je »središte kršćanstva u trpljenju« (M. Olier), i što čini najhitniju i najzagonetniju točku psihologije svetaca, gdje su u križu »ljubav i volja jedno«,[2] to je dr. Merz zasvjedočio u tolikoj mjeri da ga to najvidljivije izdvaja iz kruga običnih vjernika i izdiže u herojski red svetih ljudi.

Njemu je ideja žrtve od početka njegove prosvjetljene mladosti pa sve do žrtve smrti uvijek prezentna u tolikoj mjeri da će sve istraživače njegovih kreposti zapanjene stavljati pred najtežu zagonetku njegove ličnosti. Jer da čovjek sam od sebe uđe u najintimniju blizinu Euharistije, liturgije, Lurda i Rima, to koliko god u ovo nekršćansko doba i u sredini iz koje je on izašao može biti veliko čudo Božje milosti, ipak ne stavlja čovjeka pred tako visoki zid kao što ga stavlja problem trpljenja.

Merz je spontano, uliveno našao u svojoj sudbini Križ i s njim je prirodno i organski rastao i razvijao se do heroizma. »Život mora da nam je žrtva.« S tom lozinkom, koju je izrekao godinu dana poslije mature, proći će on kroz sve njezine faze: od borbe protiv grijeha senzualnosti, preko mortifikacije u cilju preveniranja strasti, te odgoja volje i discipline inteligencije, do »škole pravog trpljenja« i svojevoljne pokore iz ljubavi.

Počeo je s dirljivim odricanjem ljepote.

»Faktično ima ženska ljepota u sebi nešto, što začarava i privlači; i poradi tih prolaznih trenutaka gledanja moramo zauvijek oči da zatvorimo i da gledamo samo na vječnu sadržinu. Život je silno teška borba, koja traži pregaranja, ne gledanja lijepoga… Ali od sada velim: zatvoriti oči…«[3]

Ne gledati, zatvoriti oči! Razumijemo li mi to uopće; mi kojima se neprestano govori: otvorite oči, sve treba vidjeti i saznati, iz ploda saznanja dobra i zla izići će životna mudrost; mi, koji mislimo da je ljepota ne samo zato da se prizna nego i uživa? – Merz je zatvorenih očiju, kroz noć ušao u svjetlo »vječne čistoće«[4] i ostao u njoj do smrti. Počeo je dakle tamo gdje drugi jedva i uz cijenu stalnoga pada dospijevaju pod konac svojih obraćenja i porušenih iluzija života. Uspravan se popeo na stijenu, s koje se najviše pada i oko koje najstrašnije pati čovječanstvo kao oko najzagonetnije tajne. Njegov Dnevnik je divna ispovijest i svjedočanstvo veličine »zatvorenih očiju«.

»Ovo je purgersko kršćanstvo za nas užasna opasnost i ono je u mnogome krivo da je kršćanska ideologija često diskreditirana. Ideja isposnička nije prodrla još u narodne slojeve… Da se kršćanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet; mora imati uvijek pred očima Krista na Maslinskoj gori, kako svladava jurišanja svih križeva, Krista koji svladava đavla, koji hoće da pretvori kamenje u kruh. Odgoj je volje aktualna tema za hrvatski kler… Isposničku ideju -pasionizam valja širiti. Sa strahom sam konstatirao da i neki najbolji ljudi te ideje nisu upoznali. Trebali bi živjeti među gladnim i bijednim ljudima, onda bi se istom dovinuli do tih spoznaja. Mislim da su mi milije od glada i bijeda izmorene socijalističke mase od sitih katoličkih purgera…[5]

Možemo li zamisliti kako je gorjelo toga dana u tom mladom čovjeku. Toliko protesta, toliko gorčine, toliko straha, toliko perspektive i toliko svijetle spoznaje za spas na jednoj jedinoj stranici u razgovoru sa samim sobom! Da, u tome je težište sa samim sobom! Nije to članak (ima ih stotinu sličnih), nije to govor (sto puta smo čuli to sve), nije to literatura, to je samogovor, to je uvjerenje koje će se realizirati prije svih članaka i govora na njegovu tijelu i na njegovoj vlastitoj duši.

Prije nego što je otišao u Pariz, saznajemo iz dnevnika, da Ivan Merz, kao student »leži na čistu podu, ustaje u pet izjutra«, ne jede »mesa nikada«, a iz Pariza piše njegova stanodavka da radi, da nema odmora, da bi svaku večer »kraj dobra i meka kreveta legao spavati na tle«, da ne razumije njegova »trapljenja«, da je bio tako dobar, tako blag (lui si bon, si doux pour les autres), da su mu najveća briga siromasi i radnici, da se stara za neku oskudnu obitelj i da joj daje od svoje male studentske stipendije, da »provodi život Sveca« itd – itd.[6]

Nedostaje mi prostora da diram u njegov Dnevnik s ratišta, u taj hrvatski Voyage du Centurion, pa da se vidi kako se u njemu razvija Križ kao cvijet pod staklom.

Takav čovjek je mogao napisati prijatelju Maroševiću ono najorginalnije i najdublje pismo o hrvatskom katolicizmu:

»Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tjelo Kristovo te nam on svima uloge podjeljuje. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi te odabranike nazvao mističnim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Kristu za pokret? Katolicizam se u nas neće širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio dosad samo prvi tip (radnika) i mi smo stvorili u našim dušama ideal radnika za katolički pokret. Molili smo se manje, a trpjeli smo kad smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac – imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na križu… Treba da spoznamo misterij iz Njegova života: trpjeti za druge…«[7]

To je već sasvim čisti nadnaravni ton. Sve izvrnuto na glavu. Govor razumljiv samo ljudima vjere. Duhovna revolucija koja ništa više ne polaže na kartu racionalizma. Prava pravcata Pavlova stultitia Crucis, ludost Križa! – Dr. Kniewald navodi bezbroj dokaza o osobnom ostvarenju te »ludosti«, naročito iz posljednje, zagrebačke faze njegova života.

»Pazi« – šapnuo mi je jedne večeri za vrijeme neke čajanke – »kako onaj svećenik (P.) sjedi čitavu večer a da se nije naslonio o ništa ni rukom ni leđima. To je svetačka mortifikacija!« Gotovo me više iznenadilo Merčevo zapažanje, jer to sigurno nije nitko opazio, nego samo držanje onoga divnoga svećenika inače velikoga Ivanova štovatelja.

Nekoliko puta mi je govorio o primatu službene dužnosti kao o najdragocjenijem križu ljudskoga života.

Potužiti se pred njim bilo je gotovo nemoguće, jer bi se sva tugaljiva materija tužaljke začas rasplinula kao maglica pred suncem životnoga heroizma i nutarnje radosti, koja se kao parfem širi iz boli u dodiru s njegovom dušom. To sam nekoliko puta osjetio, a kasnije mi je bilo jasno što ta neodoljiva duša tako djeluje, kad sam poslije njegove smrti pročitao u Životopisu onu bilješku iz Dnevnika, koju je napisao tri mjeseca prije smrti.

»Dobio sam akutnu upalu čeljusne šupljine… Blago onima koji s radošću iz ruku Gospodinovih primaju svaku bol i sjedinjeni s Isusom pridonose je za raširenje Crkve Isusove u dušama… «[8]

Kad je objavljeno njegovo pariško asketsko »pravilo života«, onda se vidjelo da to nije pjesma za deklamaciju, nego prostrto tvrdo drvo Križa za sjedinjenje s Raspetim.

b) Nevidljive realnosti

Mi nemamo pravo biti mediokriteti, mi moramo biti savršeni. Isus nije rekao »Budite dobri!« nego estote perfecti, budite savršeni! Ernest Psichari.[9]

Čini se da smo istoma sada stigli do pred vrata unutarnje jezgre ovoga velikoga srca.

Njega nevidljivi svijet interesira i absorbira kao druge ljude vidljivi. On je njegova prava domovina. Drugi se kršćani, pa i oni jake kreposti, ne sabiru bez izvjesnoga napora. Neka prirodna privlačnost zadržava ih u milieu osjetnih stvari, umjetničkih objekata i iluzija, znanstvenih apstrakcija i sl. Merz je uvijek na granici tih dvaju svjetova, tajno u ispitivanju onoga što je realno, ničim nepovezan za vidljivo: ni tjelesnim ni duševnim užicima, ni prirodnim vezama s roditeljima; bez vlastite obitelji, bez ikakvih zabava, bez razonode, pa i najnedužnije, bez ikakvih znanstvenih ambicija u bilo kojem ovozemnom smjeru (radi karijere, stručne visine, istraživalačke strasti itd.).

»Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje, na toj zemlji, nego je on izabran za nešto više. Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sve, sav idealni svijet, svi drugovi, svi prijatelji, i čarobna mu se priroda čini snom. Osjeća tada čovjek da je ona nerealna, a da je misao prava realnost, da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega, što vidljivo postoji. Treba samo za tim životom, za ovom realnošću težiti. Jest, još sam slab, uživam u Euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim da je to ništa, da treba još dublje i dublje u taj veliki svijet zaroniti. Sada upravo razumijem velikog papu Pija X. što je izrazio želju za čestim, pače svakidašnjim blagovanjem Gospodina. Tim se može istom dublje zaći u taj svijet, približiti se Gospodinu i s Njim razgovarati.«[10]

Njemu je život tajna, simbol kao srednjevjekovnom čovjeku. Kod njega se često i pjesnik i vjernik konfondiraju u njihovoj adheziji idealnim realnostima. On vjeruje bez diskusije u sve, jer uistinu sve je lijepo vjerovati, vjera dopušta čovjeku da u sigurnosti nastavi slatke sne djetinjstva. Ovo je sve previše lijepo a da ne bi bilo istinito, rado bi on rekao. Npr. anđeli, oni su realna bića, postoje, oko nas su i s nama; pa sveci, Bl. Djevica Marija, apostoli, Isus Krist, Presveto trojstvo. Sve su to nevidljive realnosti i živjeti s njima u nevidljivom svijetu najpoetičnija je tajna života.

»Faktično je, da On postoji, da ga osjećam oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir«[11]

Uživljavajući se u liturgiju oblačenja novakinje kod benediktinki, on daje najneopipljivijim stvarima boju familijarnih pejsaža. S njima se ulazi punim korakom u nevidljivi svijet, koji se sluša i gleda bez ikakve sumnje, da se prešla granica svijeta.

»Valja svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, posve iščeznuti za zemlje, izgorjeti, da zaista uđem sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka Otac, Sin, Bl. Djevica Marija u Duhu Svetome, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić – svi oni beskrajni svjetovi apokalipse.«[12] Priroda mu nije bez duše. Njezin dnevni posao odiše inteligencijom. Ona se pokorava primljenim zakonima. Merz ih razmatra, uživa u njima, po noći ustaje da motri zvijezde, pri svakoj ljepoti prirode razmatra.

»Po prvi put smo vidjeli svjetlo – plavi Atlanski ocean, kojega su valovi hitili pjeneći se i natječući se. Neprestani taj život, to kretanje neizmjernosti, kao da je lijepa slika Duha Svetog, koji je također neprestani, vječni, neizmjerni i lijepi život.«[13]

A kad smo jednoga veličanstvenoga sutona na Hvaru zadivljeni promatrali Jadran, čuo sam kako glasno meditira: »Sva je ta ljepota odvijeka postojala u Božjoj ideji.« Osjetio sam kako ta misao ponižava našu ispraznu znanost, koja je svaki čas spremna istjerati misterij i tretirati prirodu bez duha i bez simbola, kao što je Merz bio uvijek spreman diskretno u nama buditi smisao za misterij. Njegov pravi život je s druge strane zastora, kamo neprestano putuju njegova mašta i njegovo srce. Dok ga slijedimo nekoliko redaka ili slušamo par minuta, najednom se nađemo u samom srcu nevidljivoga, okruženi, zahvaćeni od tih neznanih egzistencija, koje kao da nas očekuju i zovu.

»Rano sam ustao, otišao na sv. Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij. Pa mi se čini da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nisam vidio sve, no kao da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće, pa nakon toga Madonu s Djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa, što sam osjetio sjedinjuje u Hostiji.«[14]

On fundira svoju pobožnost u realnome i to često ističe. Iz Merčeva Dnevnika, koji će i za psihologiju religije imati veliko značenje, može se osjetiti kako je naša religija konkretna i živa. Inkarnirani Bog ne riskira da postane formula. Naši odnosi s Njime ili će biti osobni ili ih neće biti. Realniji od svih vidljivih stvorova, inkarnirani Bog je središte Ivanove pobožnosti. On ga dočarava i doživljava u zemaljskim relacijama kao Boga – Čovjeka:

»U nedjelju je pričest. Ne mogu da shvatim da će Krist, Bog, Stvoritelj, Onaj za kojim sve teži, koga čovjek u srcu i najavi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretnju vasioni, Onaj, koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da će Krist, kojemu su klince kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemlju potresao, da će taj biti moj: da će se razgovarati sa mnom, s čovjekom, za koga samo ja pravo znadem.«[15]

Kod njega se kao i kod Psicharija molitva i teologija poklapaju. Na njegovim usnama mudre formule Crkve sliče na kantik vjere i ljubavi. Njegova predavanja o Lurdu oživljena su živim dodirima, koji pokazuju da se ne zadovoljava činjenicama, nego da on govori o nekom sasvim realnome, ljubljenome i prisutnome. Kad u Dnevniku piše o Gospi Lurdskoj, odmah se žuri da utvrdi kako je to »realan osjećaj«, kako »Ona tamo jest«, kako se »nalaziš pokraj nje«, a ona tamo »drži u naručju Boga«.

»Svaka svijeća koja trepti, to je jedna duša, koja će danas – sutra k Njoj. Oh, hoće li što prije doći taj čas, tako čovjek u Lurdu osjeća, jer zaista, tamo ima neki ‘predokus’ neba!«[16]

Inače je za Merza značajno da se on u neku ruku odriče naravnih darova, koji kao da sami po sebi pozivaju na mistički život i zatvara se u egzaktnu i marljivu poslušnost najponiznijim vježbama molitve. Previše je strog kršćanin a da bi se mogao uvjeriti da je religija stvar osjećaja i poezije. Sam priznaje u Lurdu:

»Molio sam i prije, dakako, u duhu vjere… Ali Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao i osjećajni moment.. .«[17]

Uvijek sam osjećao da je njegova molitva model poniznosti i strogosti, unutarnje discipline i regularnosti. Njegova pobožnost ne zavisi od kapricioznosti i slučaja, on ne traži artificijelne pobude i literaturom ne produžuje ugodne impresije. Nama običnima sve to treba da svladamo napor sabranosti i da se otmemo vidljivome. Nervira nas regularnost. Njemu je, naprotiv, duhovni život posao posluha, a ne osjećaja. Regularnost se njegova duhovnoga života osjeća na svakom koraku: u preciznom dnevnom redu, u kojem je točno predviđena sv. misa, i sv. pričest, razmatranje, krunica, križni put, liturgijski tekstovi, ispitivanje savjesti, euharistijski pohodi itd. Nikad ne riskira mješavinu autentične molitve s nesređenim emocijama, a čvrsto zagovara objektivnu molitvu Crkve namjesto subjektivne, naročito kad se radi o misi.

Jednostavni, ozbiljni, dogmatični i kratki liturgijski tekstovi privlače njegov temperament, njegov razum i njegovu vjeru više nego žarki formulari koji nas prenose u ekstaze.

Dogma općinstva svetih penetrirala je sav njegov život, ali sv. Ivan Evanđelist, sv. Tereza Avilska, sv. Terezija od Maloga Isusa i sv. Ivana D’Arc na poseban način kompletiraju kartu njegova nevidljivoga realnoga svijeta.

»Postelja je moja u plamenu, pomislih prema preporuci sv. Terezije, i skočim naglo na noge, zahvalim se Stvoritelju, predam se u naručaj današnjem svečaru sv. Ivanu Evanđelisti, koji me primi i urnebesnim letom stade nositi prema beskrajnom Božanskom Srcu.«[18]

Eto, u takvom svijetu živi dr Ivan Merz. Kakvo je onda čudo da je stalno davao impresiju prisutnosti i realnosti duhovnoga, da je jedan od onih rijetkih izabranika koji svakome približavaju misao Božju.


[1] Dr. Č. Č., »Naš svetac u fraku«, Kat. tjednik 1933.

[2] HENRI JOLY, Psychologie des Saints, Paris 1900, str. 183-187

[3] D. Kniewald, Životopis, str. 55

[4] D. Kniewald, Životopis, str. 253.

[5] Dnevnik 6. IX. 1920., D. Kniewald, Životopis, str. 113.

[6] Pismo gđice Michaut dr. Dragi Ćepuliću.

[7] D. Kniewald, Životopis, str. 124.

[8] D. Kniewald, Životopis, str. 221.

[9] A. M. GOICHON, Ernest Psichari, Edit. Louis Conard, Paris 1925, str. 361.

[10] Dnevnik 28. II. 1916., D. Kniewald,  Životopis, str. 53.

[11] Dnevnik 17. V. 1915., D. Kniewald, Životopis, str. 48.

[12] D. Kniewald, Životopis, str. 126.

[13] Dnevnik, 27. VII. 1921., D. Kniewald,  Životopis, str. 171.

[14] Iz ratnoga dnevnika 15. VIII. 1916., D. Kniewald, Životopis, str. 71.

[15] Dnevnik 27. I. 1915., D. Kniewald, Životopis, str. 50.

[16] Pismo prijatelju Maroševiću

[17] Isto

[18] «U krilu svete liturgije», Hrv. Prosvjeta 1924, str. 510. Životopis, str. 208