APOSTOLSKI RAD
Hrvatski Orlovski Savez
Početkom dvadesetog stoljeća započinje krčki biskup Antun Mahnić veliko gibanje među katoličkom mladeži koje je nazvano Katolički pokret. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu koji je sve više nadirao u naše krajeve iz europskih zemalja i potiskivao vjeru i njezine vrijednosti iz javnog života. Ivan Merz je još za vrijeme studija u Beču i Parizu pristupio pokretu.
Po dolasku u Zagreb Ivan se odmah aktivno uključuje u rad Katoličkog pokreta i biva još iste jeseni 1922. g. izabran za predsjednika već postojećeg Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza, koji se za godinu dana ujedinio s orlovskim pokretom u Hrvatski Orlovski Savez.
U novoj organizaciji kojoj je Ivan bio suosnivač, vršit će do konca života službu tajnika i potpredsjednika. Predsjednik Hrvatskog Orlovstva bio je dr. Ivo Protulipac, odvjetnik. (Ubijen je u Trstu 1946.g.)
Orlovska organizacija imala je za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ono što se kod orlova u vanjskoj djelatnosti najviše opažalo bila je njihova gimnastička aktivnost s priredbama, sletovima i ostalim manifestacijama. Zahvaljujući Ivanovim velikim nastojanjima ta organizacija poprima snažnu vjersko-kulturnu dimenziju. To se očitovalo u prvom redu u geslu koje je na Ivanov prijedlog bilo prihvaćeno na osnivačkoj skupštini kao ideja vodilja same organizacije: Žrtva-Euharistija-Apostolat . I u priručnik organizacije “Zlatnu knjigu”, koju je Ivan sastavio prema slovenskom orginalu, Ivan unosi nove ideje: ljubav i odanost Crkvi i Kristovu Namjesniku. No najveća njegova zasluga sastoji se u tome što je u orlovsku organizaciju unio ideje Katoličke Akcije, koju je pokrenuo Papa Pio XI. i tako cijelu organizaciju usmjerio prema Crkvi i suradnji s njezinom hijerarhijom u apostolatu.
Kako je Merz shvaćao orlovsku organizaciju, jasno je to definirao u članku “Hrvatsko Orlovstvo”:
“Hrvatsko Orlovstvo nije samo nekakva gimnastička organizacija, već je ono katolički prosvjetni omladinski pokret, koji imade u svome programu i tjelesni odgoj omladine, a do u tančine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje Katoličkoj Akciji.”
Nakon povratka orlova s hodočašća u Rim 1925.god. Merz komentira u Katoličkom tjedniku:
“I kad je Sveti Otac u svom govoru dao nama orlovima smjernice za naš rad, osjetismo svu veličinu i sve značenje Papinstva. Shvatismo: ako Orlovstvo hoće ostati na pravoj liniji i biti ispravan pokret u velikom sklopu svih mogućih pokreta u krilu svete Crkve, mora biti pokretom Papinskim. Euharistija i Papa trebaju biti korijen, vrelo i počelo Orlovstvu. Euharistiju i Papu valja dati našem narodu. I kada Orlovstvu uspije da ove dvije ideje učini kraljicom hrvatske narodne duše, tada može mirne duše reći sa sv. Pavlom: dobar boj vojevah. To je jedina i najčvršća osnovica bez koje je sav rad osuđen na rasulo. Eto do te su spoznaje Orlovi ponovno došli na svom rimskom hodočašću.”
Mladež s kojom je Ivan svakodnevno dolazio u kontakt nije u njemu gledala samo svoga apostola i idejnog vođu. Za svakoga je on bio pravi, iskreni prijatelj koji je bio spreman sve učiniti da mladog čovjeka usmjeri na pravi put. Bilo da je trebalo dati savjet ili materijalnu pomoć, bilo da se radilo o pronalaženju namještenja, davanju instrukcija ili čak ustupanju vlastitog kreveta, dok bi se on zadovoljio spavanjem na podu. Svima su njegova vrata i njegovo srce bili otvoreni. Premnogi mladić i djevojka, a danas već ljudi u godinama, zahvalno spominju njegove savjete, njegovu pomoć i nastojanje kojima ih je usmjerio prema pravim životnim vrijednostima.
Hrvatski Orlovski Savez, kao i druge organizacije, bio je žrtva šetstojanuarske diktature. Godinu dana poslije Ivanove smrti – 1929. god., tadašnja beogradska vlada ga je zabranila. Tisuće mladih orlova i orlica prešle su 1930.god. u novo osnovanu organizaciju koja je uzela ime po Euharistijskim križarima iz Francuske. Nova organizacija započela je svoj rad kao dio velikog međunarodnog pokreta Apostolata molitve zahvaljujući nastojanju o. Josipa Vrbaneka, duhovnika Ivana Merza. Po izričitoj želji Pape Ivana XXIII. izraženoj 1960.god. francuski Euharistijski križari promijenili su ime i uzeli su ono ime koje im je dao sam Papa: Mladež euharistijskog pokreta. Pod tim imenom djeluju danas u više od pedeset zemalja na svijetu.
Ivanov apostolski program
Kad je bio osnovan Hrvatski Orlovski Savez, 1923.god., Ivanu Merzu bila je povjerena dužnost pripremanja “Zlatne Knjige”, duhovnog priručnika Orlovske organizacije, koja je već postojala u slovenskom izdanju. Hrvatsko izdanje Merz je nadopunio mnogim izvatcima o Katoličkoj Akciji, a u samom tekstu umetnuo je mnoge rečenice o vjernosti Crkvi, Papi i biskupima kako je naučavala Katolička Akcija koju je pokrenuo Papa Pio XI.
Napisao je i poseban predgovor kojega izdavači zbog novosti i originalnosti ideja nisu prihvatili, pa ga je Merz objavio kasnije kao poseban članak. Predgovor je, međutim, veoma važan jer ukratko sažima sav Ivanov apostolski program što ga je on, unatoč protivljenjima mnogih, uspio provesti i ostvariti i tako utrti onaj ispravni, duhovni, katolički put kojim je sigurno pokročilo Orlovstvo, a nastavilo Križarstvo. Temeljne ideje koje Ivan iznosi u svome programu jesu: razvijanje duhovnog života, Euharistije, zanosna ljubav prema Crkvi, suradnja s biskupima i svećenicima, provedba Papinih smjernica o Katoličkoj Akciji, vjerske dužnosti članova Orlovske organizacije. Ovdje donosimo samo važnije izvatke.
“… Novija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka koje potekoše iz vječnog Rima već god. 1905., kada je blage uspomene papa Pio X. izdao breve o čestoj i svagdanjoj svetoj Pričesti. Mladi naraštaj goji zanosnu ljubav prema našemu Spasitelju, koji je uvijek s njim u presv.Euharistiji; tu crpe on svu svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat… on je u neprestanom i intimnom dodiru s Isusom, koji kraljuje i vlada njenim dušama.
S tim je u vezi zanosna ljubav mlađih prema Svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti; moraju postati njihovim pomoćnicima… Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto koje zapada Isusova učenika.
Iz ove se Zlatne knjige također vidi da omladina ima oči uvijek usmjerene spram Rima, gdje je onaj svjetionik koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. I iz samog Rima potekle su u zadnje vrijeme smjernice koje računaju s Katoličkom Akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njenu ulogu.
Mi smo se radi toga, prerađujući Zlatnu knjigu, najviše obazirali na one upute koje su zadnji pape dali Katoličkoj Akciji, a napose omladinskom pokretu.
Dok je stariji naraštaj više naglašavao ljubav prema Bogu i narodu, kod mladih je ta ljubav k Bogu dobila konkretniji oblik u ljubavi k euharistijskom Isusu, a ljubav k narodu žele podrediti ljubavi k svetoj Crkvi.
Dao dobri Bog da Zlatna knjiga u ovome obliku odgoji vojsku apostola, vojsku svetaca, koja će se razletiti diljem hrvatske domovine i osvajati poput katoličkih vitezova carstvo ljudskih duša. Neka i ona nešto pridonese da posvuda kod nas zavladaju načela svete Rimokatoličke Crkve i da na taj način Presveto Srce Isusovo privine što veći broj naše braće u svoj božanski zagrljaj.”
Načela Ivanova odgojnog rada
Iz mnoštva podataka, koje nalazimo u Ivanovim spisima, mogli bismo sastaviti cijelu jednu pedagogiju koju je Ivan slijedio u svome radu s omladinom. Nadnaravne, eshatološke vrijednosti jesu na prvom mjestu u Ivanovu radu. Sve je usmjereno prema spasenju duša, prema vječnom dobru, prema posljednjem cilju čovjeka koji mu je Bog odredio. Sam je to izrazio u jednom svom članku ovim riječima: “Cilj je svake katoličke organizacije kao i odgojnog rada ujediniti na zemlji što veći broj osoba s euharistijskim Isusom, da bi u što većem broju uskrsnuli s njime nerazdruživo sjedinjeni u vječnosti.”
Za dolazak do toga glavnog cilja Ivan vidi tri stupnja: prvi je jedinstvo s Crkvom i njezinom hijerarhijom; drugi je izgrađivanje u mladom čovjeku potpune ljudske i kršćanske zrelosti; a treći je da tako formirani mladi ljudi trebaju postati apostoli Kristova Kraljevstva i djelovati da se ono širi u dušama bližnjih.
Sredstva i metode koje Ivan slijedi u svome odgojnom radu nisu neka posebna novost. Ivan primjenjuje do u detalje sve ono što mu je Crkva preporučivala i davala na raspolaganje, bilo da se radilo o izgradnji duhovnog života, bilo da se odnosilo na konkretan rad s mladima.
Branitelj i promicatelj moralnih vrijednosti
U svome odgojnom radu s mladima, napose zadnjih godina, Ivan je veliku pozornost posvećivao moralnim problemima. Proučavao je sve ono što su crkveno učiteljstvo, Papa i biskupi po svijetu o tome pisali i naučavali. Posebna mu je briga bila da kod mladih stvori ispravne pojmove i shvaćanje ljubavi, braka, čistoće, seksualnosti. Napisao je o tome i posebnu brošuru “Ti i Ona”, namijenjenu zrelijoj muškoj omladini. I premda je bio mlad i skoro bez iskustva, ipak je o svim tim pitanjima tako zrelo sudio i nastupao s tolikom mudrošću da je među orlovima i orlicama bio neka vrste autoritet u suvremenim ćudorednim pitanjima, kako naglašava njegov duhovnik o.Vrbanek.
Ivan se zanima i piše o plesu, zabavama, modi, filmu, tisku, ekonomskim i socijalnim problemima. Piše o glazbi i tjelesnom odgoju, kojemu želi dati viši duhovni i nadnaravni sadržaj. Govori o braku, obitelji, položaju i ulozi žene u društvu, sastavlja opširno djelo kako i u kojem smislu se katolik može baviti politikom.
Učitelj i ženske mladeži
Jednak je bio Ivanov utjecaj i na ženski dio mladeži koja je bila organizirana u paralelnoj organizaciji Sveze hrvatskih Orlica. O tome su se sačuvala brojna svjedočanstva djevojaka i žena koje su u Ivanu odmah svojom intuicijom otkrile Božjeg čovjeka, učitelja i prijatelja. O Ivanovu pozitivnom odgojnom utjecaju na žensku mladež opširno je pisala Marica Stanković, predsjednica Orličke organizacije, objavivši najprije seriju članaka pod naslovom “Vitez ženske časti” u časopisu “Za Vjeru i Dom” prigodom 10. obljetnice Ivanove smrti. O tome govori i u svojoj knjizi “Mladost vedrine”. Svojim djelovanjem na žensku mladež Ivan je, u prvom redu, želio produbiti kod djevojaka svijest njihova ženskog dostojanstva te uzvišenost njihova poziva kako za majčinstvo tako i za apostolat, napose kao Bogu posvećene osobe u svijetu.
Ivanov svetački primjer tako je djelovao na mnoge djevojke, napose na mladu profesoricu Maricu Stanković, te je i ona poput Ivana zavjetovala vječnu čistoću i posvetila se Bogu. Umrla je u Zagrebu 1957. g. kao žrtva komunističkog režima od posljedica petogodišnje robije koju je zajedno s mnogim drugim hrvatskim djevojkama i ženama, križaricama i hrvatskim rodoljubima izdržavala u kaznioni u Slav. Požegi.
Zamisao nove kršćanske zajednice
Ivan se najozbiljnije bavio mišlju da osnuje svjetovni institut Bogu posvećenih osoba koji bi okupljao laike koji su spremni raditi za Crkvu i proširenje Kristova Kraljevstva. O tome već piše u svojim bilješkama u duhovnim vježbama 1923.g. Tu je ideju Ivan širio među svoje suradnike i za nju ih oduševljavao. Posebno je u tome smislu pripremao svoju suradnicu Maricu Stanković. 1928.g. namjeravao je s grupom mladića, svojih suradnika, poći na osmodnevne duhovne vježbe pod vodstvom križarskog duhovnika o. Petra Perice, isusovca koji se bavio istom mišlju. Nažalost, prerana je smrt spriječila Ivana da ostvari tu zamisao. Ipak, njegova ideja nije s njim pošla u grob. Marica Stanković, potaknuta primjerom Ivanova života i njegovim poticajima, ostvarila je, barem djelomično, Ivanovu ideju. Osnovala je prvi ženski svjetovni institut u Crkvi u Hrvatskoj pod nazivom “Zajednica Suradnica Krista Kralja”. Institut danas okuplja žene koje poput Ivana potpuno posvećuju svoj život Bogu živeći u svijetu u raznim zanimanjima i prema svojim mogućnostima rade za proširenje Kristova Kraljevstva.
Književnik i apostol pera
Još kao gimnazijalac, pa kroz godine svoga studija, Ivan je pročitao mnoge knjige, uglavnom književne vrijednosti. Osim stručne literature, kao profesor književnosti, čitao je i mnoge teološke i duhovne knjige koje su mu proširile horizonte i obogatile njegov kršćanski nazor na svijet. Sam se želio baviti književnim radom, ali su mu interesi Kristova Kraljevstva bili važniji, pa je sav svoj književni talent stavio u službu Božju. U svom kratkom životu puno je toga napisao. U prvom redu tu je njegov opširan dnevnik. Djelomično je objavljivan u Ivanovim biografijama. Tu je njegova doktorska disertacija o utjecaju liturgije na francuske književnike. Napisao je brojne studije, članke i šest brošura. Ono što je Ivan objavio može se svrstati po ovim temama: književna kritika, liturgija, katoličke organizacije, Katolička Akcija, Rim – Papinstvo, Lurd, moralni apostolat, tjelesni odgoj, razno. Ukupno 149 bibliografskih jedinica.
Tome treba pridodati mnoge Ivanove rukopise kao i opširnu korespondenciju, sve sačuvano u njegovu arhivu. Kad bi smo sve to pokušali zbrojiti, bilo bi više od tri tisuće stranica!
Sve što je Ivan napisao, kao i ono što su poslije njegove smrti drugi napisali o njegovu životu i radu, predstavlja dragocjenu duhovnu baštinu iz koje su mnogi njegovi sljedbenici crpli ideje i nadahnuća za kršćanski život i rad.
Cjelovita bibliografija svih Ivanovih spisa, članaka, studija, brošura i rukopisa objavljena je u knjizi njegovih izabranih tekstova “Put k Suncu” (Izdanje FTI-a i Postulature Ivana Merza, Zagreb 1993.god.)
Svima je bio sve
Već Ivanova silna zauzetost za svrhunaravno dobro bližnjih, napose mladih, jest izraz njegove velike ljubavi k bližnjemu. No, ta se ljubav spustila do sasvim konkretnih potreba svakidašnjeg života.
Ivan je 1O% svoje plaće davao siromasima. Mnogi su od njih u Beču, Parizu i napose u Zagrebu osjetili njegovu dobrotu.
Preko puta njegova stana u Zagrebu čistio je prolaznicima cipele invalid Miško. Ivan se ubrzo s njime upoznao i sprijateljio. Srdačno bi s njim razgovarao, koji put ga pozvao k sebi u stan na večeru, pomagao mu u potrebama.
Kad se spremalo hodočašće u Lurd, s kojim je i Ivan išao, pozvao je učiteljicu Miru Majetić da i ona pođe: “Pođite da vidite čudesa Božja i komadić raja na zemlji!” No kako je bilo poteškoća, učiteljica se nije mogla odlučiti. Ivan joj je, međutim, sve poteškoće riješio utrošivši za to cijeli dan. Kad ga je ona požalila što je toliko vremena za nju izgubio, on joj je odgovorio: “Dan što ga čovjek posveti drugom nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge već samo za se, to su izgubljeni dani”.
Pomogao je mnogim mladim ljudima bilo u učenju, bilo pri traženju namještenja i posredovanja u najrazličitijim potrebama s kojima se mladi čovjek susreće, posebno oni koji dođu u grad.
Ivanova kršćanska ljubav očitovala se i u opraštanju. Često je znao govoriti kad su iskrsle kakve poteškoće u radu s bližnjima: “Samo da ne bude povrijeđena kršćanska ljubav”. Bio je velik u opraštanju nanesenih uvreda. Kada je u jednom društvu bio napadnut i kada se mogao braniti, jer je radio po svom najboljem uvjerenju, on je šutio. Osobi koja mu zbog takvog stava nije prikrila svoje divljenje, odgovorio je : “Tko hoće biti pravi radnik za Božju stvar ne smije poznavati sebe; osobni je kult najveća zapreka mnogim uspjesima našega rada”.
Susret s trpljenjem
Ivan susreće patnju u svome životu već u svojoj mladosti. Prva velika bol koju je doživio bila je smrt djevojke prema kojoj je doživio prvu idealnu mladenačku ljubav. Najjači susret s trpljenjem Ivan doživljava u vrijeme prvog svjetskog rata na fronti. I taj susret s patnjom i smrću bio je za Ivana dobitak. Upravo je rat najviše pridonio da se Ivanov nazor na svijet produbio i da je shvatio svu istinitost katoličke vjere, kako se to najbolje vidi iz njegovih divnih zapisa u dnevniku.
I nakon rata patnja i bol se stalno isprepliću u Ivanovu životu sve do smrti. Bolest očiju povezana s upalom čeone šupljine malo-pomalo je nagrizala njegovo zdravlje.
Kako je duboko Ivan ušao u smisao patnje i trpljenja, otkrivši njezinu vrijednost, najbolje se vidi iz pisma na smrt bolesnome prijatelju ing. Dragi Marošević.
“Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju trpjeti da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Gospodinu Kristu za pokret? Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal radnika za Katolički pokret. Molili smo manje, a trpjeli smo kad smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac – imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: trpjeti za druge.”
Jednoj mladoj bolesnoj učiteljici savjetuje da se ipak pobrine za svoje liječenje, ali na koncu dodaje: “Ako Gospodin želi da unatoč tomu trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u njegove ruke – jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje. Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove tog trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno; kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova.”
Ivan nije samo dijelio lijepe savjete o trpljenju, nego je i sam posjedovao duboki, izgrađeni kršćanski stav prema križu koji došao do izražaja napose u njegovoj posljednjoj bolesti. Piše u bilješkama iz svojih duhovnih vježbi 1926. god.: “Ratujući pod vodstvom raspetoga Kralja, moram do konca života biti razapinjan. Zaručnica Isusova je kroz sve vjekove pribijena na križ; i ja moram biti dionikom te slavne sličnosti. Život bez križa – udoban – morao bi za mene biti najvećom sramotom. Stoga moram biti sretan i smatrati kako normalno stanje vojnika Isusova teške staleške dužnosti koje priječe dovoljni privatni studij i rad. Odluka: Savjesno obavljati staleške dužnosti i to smatrati za križ mojega života; za moje dnevno razapinjanje, koje donosi blagoslova u radu za spasavanje duša u Katoličkoj Akciji.”