SVETOST ŽIVOTA

Nakon završenog studija književnosti u Parizu Ivan se vraća u domovinu u ljetu 1922.god. Još iste jeseni dobiva posao kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. To će mu biti zanimanje do konca zemaljskog života. Sljedeće godine 1923.g. doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radnjom o utjecaju liturgije na francuske književnike. Stanovao je zajedno sa svojim roditeljima u tadašnjem Starčevićevom domu, blizu kolodvora, danas Starčevićev trg br.6, drugi kat. Samo šest godina Ivan Merz živi u Zagrebu. U tom kratkom vremenu zaorat će duboku brazdu na polju hrvatskog katolicizma. Poput meteora zasvijetlit će na nebu Crkve u Hrvatskoj i ostati trajno svijetliti kao zvijezda vodilja mnogima, napose hrvatskoj mladeži.

Ivan iz Pariza dolazi s jasnom sviješću da je “katolička vjera njegovo životno zvanje”, kako je to pisao majci prije povratka. Dolazi znajući što hoće, s cijelim duhovnim programom. Možda je to najbolje izrazila prof. Marica Stanković, Ivanova suradnica u odgojnom radu: “Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek kojemu vjera nije bila tradicija već život, a katolički rad nije smatrao sportom već borbom za neumrle duše.”

Sve svoje slobodno vrijeme Ivan posvećuje odgoju hrvatske mladeži u tadašnjim katoličkim organizacijama, napose u Hrvatskom orlovskom savezu čiji je bio suutemljitelj.
Ivan Merz postaje idejni vođa velikog dijela katoličke omladine i unosi u katoličku javnost novi način mišljenja, osjećanja i prosuđivanja.

Ono jedinstveno što na Merzu privlači i oduševljava jest u prvom redu ljepota njegove duše, koja je sva bila puna Boga. Postao je “simbol stanovite duhovne orijentacije i kamen međaš hrvatskog katolicizma” veli za nj Dušan Žanko. Ivan je novim žarom i punom proživljenom sviješću kao laik iznio na svjetlo ljepotu kršćanskih istina, veličinu Crkve kao mističnog Kristova tijela, važnost crkvene nauke za život svakog katolika, vrijednost liturgije za osobni duhovni život, važnost Papinstva za katolike i narode; naglasio je potrebu angažiranje laika u apostolatu Crkve, ali uvijek u suradnji i ovisnosti o crkvenoj hijerarhiji; zalagao se za nepolitičko djelovanje katoličkih organizacija nastojeći da one u prvom redu promiču nadnaravno duhovno dobro svojih članova. “Bio je, možda, jedini među nama koji je sve ono što je napisao, napisao u svetom zanosu i blistavom okrilju nerazjašnjene Milosti. Tu je bila njegova snaga, a i danas je. Zato je mogao djelovati na mladež i baš nju učiniti onom koja će braniti Boga.” Tako je pisao o njemu hrvatski pjesnik Ton Smerdel.

Ivan moli

Veličina čovjeka izvire u prvom redu iz njegova odnosa prema Bogu, a taj se odnos najprije ostvaruje kroz molitvu. Iz Ivanova dnevnika već se od početka zapaža njegova sklonost molitvi. Zapisuje nekad duže nekad kraće zazive i molitve, veoma lijepe, dirljive, sadržajne.

Taj život molitve, na koji ga je poticala nevidljiva Milost s vremenom će se sve više razvijati.

Glavna karakteristika Ivanova molitvenog života bila je uska povezanost s liturgijom, službenom molitvom Crkve. U njegovu životu molitve ne opažamo ništa posebno od onoga što Crkva ne bi preporučivala ili prakticirala. Središte njegove veze s Bogom bila je svakodnevna sv. misa i sv.pričest u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Svaki je dan obavljao razmatranje u trajanju od tri četvrt sata, kako je to sam zapisao. Posebno je zastupao potrebu obavljanja liturgijskog razmatranja o tekstovima sv. mise dotičnog dana. Njegovi ga prijatelji veoma često nalaze u njegovu stanu kako moli Časoslov (brevijar).
Krunica mu je svaki dan bila u rukama. Posebno ju je zavolio nakon posjeta Lurdu. Sam veli da mu je ona od tada postala drugi najbolji prijatelj. Prvi mu je bila Euharistija. Što je u njoj nalazio, vidi se iz njegova savjeta danog jednoj djevojci: “Kad Vam bude u životu teško i kada Vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će Vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u volju Božju”.
Adoracija pred Presvetim Sakramentom bila mu je posebno draga pobožnost. Toliki su bili potaknuti na dublje štovanje Euharistije kad bi vidjeli kako Ivan s mnogo poštovanja čini poklon pred Presvetim ili kleči u dubokom sabranju i počitanju pred Svetohraništem. Ovako je to izrazio jedan Ivanov prijatelj: “Tko bi se s Merzom našao u crkvi, taj je gledajući ga osjetio stvarnu prisutnost Božju. Jer njegov je poklek bio tako pun poniznosti, poštovanja i srca, da je upućivao na prisutnost svetog, čistog, pravednog, beskonačnoga Božanstva, pred kojim se mora pasti na koljena i dati svu dušu kao što je činio i on.”

Liturgija – čarobna ljepota

Široko područje Ivanova zanimanja, njegov veliki i sveti “hobi” bila je liturgija. Za njega je ona mjesto gdje najdublje susreće i doživljava Boga i nadnaravni svijet vjere; ona je vrhunac umjetničkog ostvarenja, područje gdje surađuju sve umjetnosti, dapače liturgija je za nj bila umjetnost i život.

Nakon obavljenih liturgijskih duhovnih vježbi u Beču za Uskrs 1920.god. Ivan se počinje posebno zanimati za liturgiju. U Parizu se njegov interes za liturgiju proširuje. Rado posjećuje kapelu sestara benediktinki, poznati duhovni centar za pariške katoličke intelektualne krugove. Kao temu svoje doktorske disertacije Ivan odabire utjecaj liturgije na francuske književnike.

Vrativši se u Zagreb piše brojne članke o liturgiji po katoličkim časopisima, drži liturgijska predavanja, zalaže se da mladi što bolje upoznaju liturgiju, mole liturgijski, razumiju što svećenik moli kod oltara (sv. misa služila se tada na latinskom).
Nekoliko izvadaka iz Ivanovih članaka o liturgiji najbolje nam ilustrira što je za njega značila liturgija. “Liturgija je službena molitva crkve, službena molitva Zaručnice Kristove, razgovor između Zaručnice i Božanskog Zaručnika… A što biva tek onda kada prisluškujemo razgovor između Krista-Boga i njemu slične Crkve? Zar da sav taj idejni svijet ostane za nas bespredmetan, da ne digne naše živote do neizmjernih visina božanskog života… Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju se Liturgije svaka pojedina duša odgaja. Može se reći da je Liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života.” (Iz članka “Duhovna obnova po liturgiji”).

U drugom članku “Liturgija i umjetnost” Ivan pun oduševljenja ovako veli: “Tako je čarobna ljepota katoličkih obreda da čovjek koji je jednom osjetio njene čari, osjeća u duši čežnju da sve ostavi i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć bez prestanka hvalospjeve Presvetomu Trojstvu.”

Njegovo djelo na području liturgijske obnove tako je veliko da je postalo predmetom doktorske disertacije. Napisao ju je u Rimu 1975. god. na Papinskom liturgijskom institutu Anselmianumu dr. Marin Škarica, svećenik splitske nadbiskupije, a naslov joj je: “Ivan Merz, promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj”.

Euharistija – izvor života

Kod Ivana se, od kad je počeo voditi svoj dnevnik, opaža posebna sklonost prema sakramentu Euharistije. Bez skepse i diskusije prihvaća vjeru Crkve u realnu prisutnost Kristovu u Euharistiji. Što je Ivan postajao stariji to je u njemu sve više rasla ljubav prema Euharistiji. Na jednom mjestu u svome dnevniku zabilježit će: “Pričest je izvor života!”

Dolaskom u Zagreb Ivan svakodnevno prisustvuje sv.misi i prima sv.Pričest. “Govorio sam sa žarom koji mi je dala presv. Euharistija”, reći će nakon jednog predavanja koje je održao na velikom Sletu katoličke mladeži u Mariboru 1920. god. Tim euharistijskim žarom bio je nadahnut sav njegov apostolat. To je bilo očito i u lozinki koju je dao Orlovstvu, a koje je preuzelo i Križarstvo: “Žrtva-Euharistija-Apostolat”. Tri riječi koje danas stoje uklesane na njegovu grobu.

Mnogi Ivanovi spisi prožeti su Euharistijom i njezinim duhom. Kao biseri razasuti su u njegovoj bogatoj duhovnoj ostavštini. Evo nekoliko:
“Mi živimo u sretno doba… možemo često i dnevno biti s onim koji je sva naša radost… Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život. U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome Božanskom Zaručniku, postaje božanska… Po svetoj Pričesti postanimo dionicima beskrajnog života Riječi Božje. U tom činu gdje se Vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim božanstvom mora da je vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije.
Bez presv. Euharistije tijelo ne može postati dovoljno pokorno duši; svaki tjelesan uzgoj koji nije euharistijski nepotpun je. Bez Euharistije se ne može odgojiti čisti naraštaj, a odgoj omladine, koji ne ide za tim, promašio je svoj cilj.” Zaključimo ovaj kratki pogled u Ivanov euharistijski život riječima njegova duhovnog vođe, o. Vrbaneka:
“Činjenica je da je Ivanu Hostija središte svemu: i dnevnom redu i životnoj osnovi; i njegovoj orlovskoj organizaciji i zamisli jednog romana; i nutarnjem liturgijskom životu i vanjskim crkvenim proslavama. Gdje god se Ivan pojavi, bit će nešto i euharistijsko; a u zadnjih pet godina Ivanova života u našoj katoličkoj javnosti bilo je i obrnuto: gdje god je bilo što veliko i lijepo euharistijsko, tu je bio i Ivan svojim lijepim udjelom.”

Uspon prema kršćanskoj savršenosti

Već na prvim stranicama dnevnika čitamo kako Ivan dolazi do spoznaje da ovaj “život nije uživanje nego žrtva, da mnogo toga lijepoga i ne gleda”. Zajedno s tim uvjerenjem opaža se kod njega velika težnja za moralnim životom. Imponiraju mu ljudi od karaktera. Kako se u njemu razvijao duhovni život tako je sve više osjećao težnju za kršćanskom svetošću. Ozbiljno nastoji oko izgradnje svoga duhovnog života. Već od ratnih dana provodi asketski život, koji će sve više dolaziti do izražaja u studentskim danima, a onda i kasnije – u Zagrebu, kad će provoditi pravi pokornički život. Kontrolira svoje strasti i nagone, ozbiljno svladava zle sklonosti, često se svojevoljno odriče i dopuštenih užitaka u jelu.

Kao student u Parizu si je sastavio svoje “pravilo života”. Radi se o odlukama koje je savjesno provodio u svome duhovnom i asketskom životu. Evo samo nekih: “Na sasvim tvrdom ležati. U petak glad osjećati. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti. Svaki dan bar jednom se posvema Bogu pomoliti. Ići u neugodne situacije. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti. Biti sa životom u najužem kontaktu.”

Kad mu je jednom bilo postavljeno pitanje što je to duhovni život odgovorio je: “Duhovni je život razmatranje o božanskim stvarima, sudjelovanje u unutrašnjem Božjem životu… Bez duhovnog života prestao bih bivstvovati. Bez toga je pakao.”

Ivan je redovito, još od svojih studentskih dana, obavljao godišnje duhovne vježbe koje su mu bile dragocjeno vrijeme susreta s Bogom i obnove duhovnog života. Pod svakim duhovnim vježbama Ivan je činio odluke koje su pridonosile usponu prema kršćanskoj svetosti, svladavanju zlih nagnuća i nesavršenosti. Čak i kad je pošao u bolnicu na operaciju, nakon čega je umro, zajedno sa svojim misalom Ivan je ponio na posebnom papiru ispisane odluke iz svojih posljednjih duhovnih vježbi. Tako čitamo: “Kao pokoru što savršenije vršiti staleške dužnosti. Pričestiti se svaki dan… Kod svakog obroka učiniti koju pokoru za spas duša. Biti što uredniji. Nikada ne prigovarati jelu. Savjesno vršiti staleške dužnosti i to smatrati za križ moga života, za moje dnevno razapinjanje, koje donosi blagoslova u radu za spasavanje duša u Katoličkoj Akciji. U sebi bez prestanka pobuđivati čine ljubavi prema dragom Bogu, Spasitelju….”.

Iz pojedinih duhovnih vježbi koje je Ivan obavljao sačuvale su nam se njegove dragocjene bilješke u kojima je očito kako je velikim koracima išao prema kršćanskoj svetosti. Još do 1923.god. Ivan se je kolebao da li trebao poći u isusovački red ili ostati u svijetu kao laik. Te je godine obavio u isusovačkom samostanu u Palmotićevoj ulici u Zagrebu duhovne vježbe i došao do jasne spoznaje da treba ostati u svijetu i raditi kao vjernik laik u katoličkim društvima. Za blagdan Bezgrešnog Začeća iste godine Ivan je učinio vječni zavjet čistoće kojim se je potpuno posvetio Bogu, a kroz njega se darovao bližnjemu u radu za vječno spasenje.

U duhovnom životu Ivan Merz nije kročio sam. Kako se to redovito preporuča svakom tko želi ozbiljnije napredovati u duhovnim stvarima, i Ivan se povjerio vodstvu iskusnog voditelja. U Parizu je to bio o.Pressoir, a u Zagrebu je za svoga ispovjednika i duhovnog vođu izabrao isusovca o.Josipa Vrbaneka, koji je nakon Ivanove smrti napisao i njegov životopis 1943.g. imajući već tada u vidu Ivanovo proglašenje blaženim.

S Marijom k Isusu

Blažena Djevica Marija imala je posve određenu ulogu u Ivanovu životu; i to doznajemo iz njegova dnevnika. Upravlja joj iskrene i dirljive molitve i zazive da ga čuva, štiti, da mu pomaže u životu, da ga očuva od moralnog zla, da mu sačuva čistoću duše. Malo-pomalo će ideal žene naći potpuno ostvaren u Mariji, u kojoj nalazi usredotočenje svega uzvišenoga.

Već u devetnaestoj godini Ivan zavjetuje čistoću do ženidbe. O tome bilježi 12. XII. 1915.god. u svome dnevniku: “Neki dan sam zavjetovao Bl.Djevici čistoću do ženidbe. Možda će to trajati i do smrti.” Bilo je to za blagdan Bezgrešnog Začeća 8. prosinca. Ivan se nije prevario u svojoj slutnji. Osam godina kasnije stvarno će zavjetovati vječnu čistoću također na blagdan Bezgrešnog Začeća i time cijelo svoje biće posvetiti božanskoj ljubavi, a kroz nju će se darovati tolikoj braći i sestrama u vjeri.

Ivanova pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji najviše je bila povezana s Gospom Lurdskom. Ivan je hodočastio u Lurd još kao student iz Pariza. Taj će posjet Lurdu na njega ostaviti dubok dojam i bit će jedan od momenata koji su ga potpuno učvrstili u istinitost katoličke vjere pa će se od tada, kako sam piše, “sav njegov život kretati oko Krista Gospodina”. O tome što je za nj značio Lurd pisao je svome prijatelju ing. D. Maroševiću iz čega se također vidi kako je i Ivan prolazio kroz period sumnji u svome rastu u vjeri. Piše iz Pariza 1920. god.:
“Da, u Lurdu sam naučio što je krunica i to mi je od sada drugi najbolji prijatelj. Prije Lurda, iskreno priznajem, bila je u dnu duše neka sumnja, neki osjećaj da li se ja ne molim kakvome fantomu moje mašte?! Molio sam, dakako, jer da sam prestao, znači ne vjerovati u Bl. Djevicu Mariju. A kuda onda? Okreni se od katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno. Dakle Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao osjećajni momenat.”

Došavši u Zagreb Ivan će postati veliki branitelj Lurda i širitelj pobožnosti prema Gospi Lurdskoj. Napisao je brojne članke o Lurdu i jednu brošuru. Održao je mnoga predavanja uz dijapozitive o Lurdu u mnogim mjestima domovine. Zanosnim riječima u svojim spisima Ivan opisuje vidljive manifestacije vjere što ih je sam doživio u Lurdu:
“U Lurdu te najprije obuzme osjećaj da je tamo Ona, Majka Božja koja je veća i moćnija i ljepša nego li svi oni pirinejski gorostasi koji Lurd okružuju… Dakle, pred tobom je Ona – to je jedan realan osjećaj koga se ne možeš otresti – a tisuće vjernika, po noći svaki s upaljenom svijećom u ruci, ide u serpentini uz brežuljak i pjeva bez prestanka Ave, Ave, Ave Marija. Svaka svijeća, koja trepti, to je jedna duša koja će danas sutra ili za koju godinu k Njoj. Oh, hoće li što prije doći taj čas, čovjek tamo pomisli, jer zaista tamo ima neki predokus Neba… Oh, čarobne li bajke o rasvijetljenim crkvama, vatrenim rijekama i jezerima, zanosnim pjesmama, čudesnim ozdravljenima i svetim ljudima, koji iz ljubavi bližnjemu žrtvuju svoj život, bajovita li prizora što ga Otac nebeski priređuje svojoj zemnoj dječici.”

Pionir studija teologije za laike

Ivan se nije zadovoljio samo da provodi osobni duhovni život služeći se svime onim što mu je Crkva tada stavljala na raspolaganje. Njegova duša tražila je što bolje intelektualno poznavanje i produbljivanje vjerskih istina. Koliko je do sada poznato, Ivan je bio prvi laik kod nas koji je sistematski privatno studirao kršćansku filozofiju i teologiju. Nakon što je postigao doktorat u svojoj struci, zajedno sa svojim kolegom dr. Dragom Čepulićem započeo je kod otaca isusovaca u Zagrebu u Bazilici Srca Isusova 1923. god. studij filozofije pod vodstvom o. Alfirevića. Studij je trajao dvije godine. Nakon završenog tečaja Ivan sam nastavlja proučavanje teologije iz teoloških priručnika. Još za vrijeme studija filozofije Ivan je proučavao papinske enciklike i sve važnije papinske izjave počevšio od Leona XIII., Pija X., Benedikta XV. do tadašnjeg pape Pija XI. Želio je dobro upoznati službenu nauku Crkve i Kristovih namjesnika. Zadnjih godina svoga života posebno je proučavao suvremene moralne probleme i o njima je objavljivao članke.

Stalno je kupovao izabrane knjige i časopise, bilo s područja svoje struke ili s područja teologije, pa si je tako sakupio jedinstvenu knjižnicu te vrste koja je brojila oko 1200 svezaka. Iako se mali broj njegovih knjiga do danas sačuvao, uščuvan je katalog njegove knjižnice te tako možemo znati koje je knjige Ivan posjedovao i čitao.

Spomenimo i to, kako naglašava njegov duhovnik o.Vrbanek, da se Ivan u svome životu služio s deset jezika i osposobio za četiri zvanja: profesor, književnik, oficir, a posjedovao je znanje i vrline koje se traže za svećenika!

Bio je stup Crkve Božje

Najznačajnija karakteristika Ivanove osobe kao izgrađenog katoličkog intelektualca bila je njegova ljubav i odanost prema Katoličkoj Crkvi. “Ljubav prema Crkvi govorila je iz svake njegove riječi” reći će za njega kardinal Franjo Šeper, koji ga je osobno poznavao. Prijatelj Dušan Žanko ovako je izrazio Ivanovu odanost Crkvi:
“Nema jače ideje u Merčevu liku od ideje Crkve; Crkve koje kroz Papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve koja kroz liturgiju moli i prinosi “žrtvu hvale” Ocu. Papinstvo i liturgija to su krila Merčeve duše, to su bitni karakteristikon čitava njegova bića…On je tako organski i duhovno nosio Crkvu u svome biću da joj se osjećao živom česti, kao što je ruka ili noga čest jednog organizma, koji se zove čovjek. Sva njegova duša to je bila ljubav za Crkvu, ljubav u Crkvi. Od svih koji su došli k njemu da makar nikodemski nešto čuju i vide, u bezbroj varijanata je tražio da se prenesu u misterij Crkve.”
Za Ivan Crkva je “najveća stvar što postoji na svijetu”. I to ne Crkva općenito, nego “Rimska Crkva” ukoliko u Rimu stoluje rimski biskup, Petrov nasljednik, ali Kristov Namjesnik koji je znak jedinstva cijele Crkve. Tu rimsku dimenziju Katoličke Crkve Ivan će isticati u bezbrojnim prilikama, riječju i perom s ciljem da kod mladih i odraslih što više pobudi ljubav, oduševljenje i vjernost onoj kojoj hrvatski narod kroz povijest najviše duguje.

Što je za Ivana značila Rimska Crkva najbolje se vidi iz njegova članka “Papa” (Za Vjeru i Dom, 1925):
“Kada ste u Rimu, to Vam se čini da se nalazite u orijaškoj do sada neviđenoj električnoj centrali, čiji se kotači neprestano vrte i koja u sav svijet šalje energije velike i ćudoredne obnove. U Rimu imate intuiciju, osjećaj, da je Crkva perpetuum mobile ili, bolje reći, da neka nevidljiva sila trajno pokreće taj divovski stroj. Imate intuiciju da sve na svijetu može propasti,… ali da se Papina lađica bez bojazni njiše usred valovlja i munja jer je usidrena na nepokolebljivoj Petrovoj stijeni.”

Sve važnije papinske enciklike i crkvene dokumente u zadnjih sto godina Ivan je ne samo pročitao nego i prostudirao. Premda laik, Ivan je bolje od mnogih svećenika poznavao suvremenu crkvenu nauku! Nakon njegove smrti Dr.Čedomil Čekada napisao je u Katoličkom Tjedniku o Merzu ovo: “Nikada nije obukao reverendu, a bio je stup Crkvi Božjoj!”
U članku “Duhovna obnova po liturgiji” Ivan piše: “Tko je bolja učiteljica duhovnog života od sv. Crkve, koja osim svog dvijetisućgodišnjeg iskustva djeluje pod uplivom samog Duha Svetoga; koje su bolje metode od onih koje ona sama naučava? Pokucajmo, dakle, smjerno na njena vrata i zamolimo je da nam Ona bude voditeljicom u našem duhovnom životu, zamolimo je da naš ograničen život postane dionikom Njenog beskrajnog unutrašnjeg žrtva, da se naša sitna duša proširi do neizmjernosti božanskoga života.”

Papinstvo i svećenstvo

Ako je glavna karakteristika Ivanove duhovnosti bila eklezijalnost, osjećanje s Crkvom, onda je bit te karakteristike bio njegov odnos prema papinstvu. Ideja papinstva provlači se kroz sav Ivanov život posljednjih šest godina, bilo da se radi o njegovu osobnom duhovnom životu, bilo o njegovu apostolatu. Papinstvo je davalo osnovni ton i njegovoj osobi kao katoličkog laika i njegovu radu. Neosporiva je činjenica da je Merz bio prvi među katoličkim laicima koji je u hrvatsku katoličku javnost uveo novo poimanje Crkve i Papinstva. Kod mnogih katolika pobudio je zanimanje, štovanje i odanost prema Crkvi i Papinstvu. Probudio je svijest što znači Papa u Crkvi, Papa za kršćanina, Papa za hrvatski narod.

Odakle Merzu tako velika ljubav prema Papi i Crkvi? On nam je to sam otkrio. Kad su mu postavili pitanje zašto ljubi Katoličku Crkvu i Svetog Oca Papu, Ivan je odgovorio: “Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Svetom Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog.” Ove riječi odaju upravo Pavlovsko shvaćanje otajstva Crkve i njezine ustroja kako ju je odredio Krist Gospodin.

Najljepši članak koji je Merz napisao o Papi jest “Pismo bratu Orlu”. Upućeno je mladima da ih upozna s pojmom papinstva i da u njima probudi ljubav i štovanje prema Kristovu Namjesniku. Ivan započinje tvrdnjom “da je ljubav i odanost prema Papi za život privatni i javni, vremeniti i vječni svakoga vjernika od najveće i bitne važnosti”. Nastavlja dalje da je isto tako Papinstvo važno za sav društveni život, za život u obitelji i školi, za tisak i umjetnost, za gospodarski, politički i međunarodni život. “Kao što je Krist središte cijele povijesti, isto je tako i Papa središte te povijesti. Ta on je vidljivi Krist na zemlji!” – uzvikuje Ivan. Iz toga dalje izvodi da je “Papa ona podloga i ona nepomična pećina na kojoj je sazdana Crkva. Kako Crkva obuhvaća sve krajeve svijeta, sve biskupije svijeta, tako se podloga Papinstva otajstveno proteže na sve biskupije svijeta. Ta kamena podloga je nepomična i sva Crkva koja se na njoj uzdiže, dobiva svoju snagu i svoju čvrstoću od te podloge.”

Ivan dalje tvrdi kako je Papinstvo također podloga našem duhovnom životu: “Zgrada našeg duhovnog života, našeg vjerskog znanja i naših djelatnosti mora se podizati na nepokolebljivoj podlozi istina što ih Papinstvo neprevarljivo naučava. Papinstvo mora biti potom bitni dio i podloga našeg duhovnog života, i naših misli, našeg htijenja i osjećanja.
Papa mora stoga da je predmet našeg posebnog štovanja i naše ljubavi: dio života naše duše.”

Njegov prijatelj Dušan Žanko pisat će o Ivanovoj ljubavi prema Papinstvu: “Danas mirne duše mogu za sebe reći da mi je to bilo pravo čudo promatrati kroz četiri godine toga mladog profesora, kojemu je, bez truna pretjerivanja, bila prva i glavna briga studij enciklika. Enciklike, enciklike! Samo su lepršale oko naših ušiju poput lastavica. Lovili smo po gdjekoju kap iz tih čarobnih rimskih vaza i ne dosižući im slatkoće i vrijednosti. A on je samo crpao, crpao, neumorno dan i noć crpao, i cvao od sreće što su ti zdenci neiscrpivi i prebogati, da se njima može osvježiti čitav svijet i preporoditi svemir.”

U jednom predavanju Ivan veli: “Stoga ako želimo uistinu pomoći pri spasavanju suvremenog društva, to ćemo usmjeriti naše oči jedino prema nepogrešivom učitelju istine i ćudoređa, prema sv. Ocu Papi i prema onima, kojima je povjerio sam Duh Sveti da ravnaju Crkvu Božju.”

Kako je Ivanova ljubav i poštovanje započimalo od Pape, tako se protezalo na sve nosioce Kristova ministerijalnog svećeništva – biskupe i svećenike.

Ne samo da je visoko cijenio i poštivao dostojanstvo svećeničkog staleža, nego je svojim radom i zalaganjem nastojao da svećenik vrši samo svoje duhovno poslanje koje je primio od Krista.

Tolikim svećenicima Ivan je bio prijatelj, tolikima je bio blizu, mnogima je bio uzor. Jedan piše: “Bio mi je ne samo prijatelj, nego sam ga smatrao i svojim duhovnim vođom”.

Spomenimo još na kraju onaj vrstan članak “Svećenik u civilu”, u kojem pisac iznosi što je sve Merz učinio za svećenstvo. “Njegovo je djelovanje imalo i direktnog utjecaja na naše svećenstvo. U prvom redu treba spomenuti ona brojna svećenička zvanja koja su nikla iz poticaja koje je on ulio u organizacije katoličke mladeži kao i iz njegova primjera koji je neodoljivo privlačio mlade ljude i upućivao ih k višim ciljevima života, te ih tako doveo do svećeničkog zvanja. A zar nije i mnogi svećenik koji je upoznao dr. Merza, ili čitao njegov životopis, osjetio nov poticaj za što većim proživljavanjem svećeničkog ideala… On je bio i ostaje veliki ideal katoličkog svjetovnjaka, a također i svećenicima njegova pojava i njegovo djelo znače izdizanje pravog shvaćanja svećeničkog poziva.”