DJETINJSTVO I MLADOST

Ivan Merz je rođen 16. prosinca 1896. g. u Banja Luci. Otac, po zanimanju oficir Austrougarske monarhije, vršio je ondje službu šefa željezničke stanice. Kao jedinca od najranijih dana okruživala ga je velika roditeljska ljubav. Imao je bezbrižno i sretno djetinjstvo i mladost. Od roditelja je primio pristojan građanski odgoj, ali bez posebne kršćanske podloge. Rastao je u liberalnoj sredini. Osnovnu školu započeo je u Banja Luci, 2. i 3. razred pohađa u Prijedoru kamo mu je otac, zbog službe, bio privremeno premješten. Školovanje nastavlja u Banja Luci gdje pohađa i gimnaziju. Maturirao je 1914. g.

Za njegovu vjersku orijentaciju, koja se počela nazirati već pod konac gimnazije, bio je zaslužan njegov gimnazijski profesor, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković. Preko književnosti i umjetnosti usmjeravao je Ivana prema moralnim i religioznim vrijednostima. Bio mu je pravi vodič kroz mladost. Već u zreloj dobi, Ivan je o njemu zapisao: “Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost.”

Ivan mnogo čita, napose djela književne vrijednosti. Privatno uči francuski i engleski. Uči svirati glasovir i violinu. Imao je dara i za crtanje. Aktivno se bavi športom. Igra tenis, vozi bicikl, bavi se gimnasticiranjem, šahom, klizanjem na ledu, kuglanjem.

Malo je ljudi, pa i među većinom Božjih ugodnika, čiji bismo duševni razvoj i uspon prema Bogu mogli tako izbliza slijediti kao što je to slučaj kod našeg Ivana Merza zahvaljujući njegovom opširnom dnevniku. Počeo ga je pisati na poticaj svoga profesora dr. Marakovića sa svojih sedamnaest godina, i nastavio ga voditi sve do zrele dobi. U svome dnevniku Ivan je opisao svaki treptaj svoga mladoga srca, sve intelektualne i moralne bure i oluje kroz koje prolazi mladi čovjek u svome rastu, svaki korak svoga uspona prema životnim vrijednostima i prema Bogu.

Mnogi je mladi čovjek na stranicama njegova dnevnika prepoznao sebe. Našao je toliko toga zajedničkoga što mu je ulilo povjerenja i hrabrosti da ne sustane u traženju Istine, Dobrote, Ljepote i Ljubavi, koje je Ivan pronašao u Isusu Kristu.

U ovom kratkom i sažetom prikazu Ivanova života donosimo tek po koji značajniji izvadak iz njegova zanimljivog i opširnog dnevnika koji nam omogućuju da barem za trenutak odškrinemo svetište njegove duše koju je sve više i više ispunjavala Milost. Opširnije dijelove njegova dnevnika čitatelj će naći u drugim Ivanovim biografijama.
Na početku svoga dnevnika Ivan navodi usklik “Živjela umjetnost!”. Time je označio svoje oduševljenje za vrijednosti koje su dominirale njegovom dušom u prvim godinama mladenaštva. Kao moto dnevniku stavlja Ivan stihove iz Byronovog djela Manfreda:

Za mladih dana želio sam vruće
Da srca drugih svojim prožmem srcem,
Da svijetlim narodima, da se uspnem
Ja ni sam ne znah kamo….

Ovi stihovi osim što izražavaju mladenački idealizam, imaju u sebi i nešto proročkoga; izraz su nejasne slutnje onog poslanja što ga je Ivanu Božja Providnost namijenila. Za života, a napose nakon svoje smrti, Merz je prožeo tolika srca svojim srcem, pokazao je mnogima “put k Suncu”, tj. k Isusu Kristu, a sada se nalazi na usponu da “zasvijetli narodima” s oltara katoličkih crkava kao blaženik i svetac! – U nastavku donosimo nekoliko izvadaka iz dnevnika što ih je Ivan zapisao pred maturu.

Bože, koliki je svemir!

Iz gimnazijskog Dnevnika

Banja Luka 2.III.1914. – U fizici smo govorili o brzini svjetla… Bože, koliki li je svemir: sve svijetli, sve se kreće savršeno točno, sve je veliko, neizmjerno veliko. Zvijezde jezde kroz prostor, sve je neizmjerno u tom silnom prostoru. Naša zemljica kao mrvica leti također i okreće se… A taj čitav svemir, ono što se vidi i ne vidi, ono što se čuje i ne čuje, tko ravna tim pozorištem, tko je taj veličanstveni Duh koji to obuhvaća? ON je.

26.IV.1914. Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscrpiviji. Već želim da primim Tijelo Njegovo, svrhu i posljednji uzrok čovječanstva. Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost, koga ne možemo shvatiti, On koji ravna svemirom i svakom travkom i koji zna i gleda na prepiranje sićušnog ljudskog roda, daje nama, malenima i ništavnima, Sebe na blagovanje.

11.VII.1914. – Finis finaliter. Maturirao sam. Riješio sam se brige, ali… plakao sam u podne. Tko bi znao zašto. Novi korak. Djetinjstvo je prošlo. Počinju velike dužnosti. Ideali postaju realna pitanja. Proći će i život.

30.VIII.1914. Napasti navale užasno, no molitva me diže. U svetinji nad svetinjama (R. Tagore), u srcu mom nepokolebiva je vjera. Skepse ima. Vječit je boj… Gledat ću otići na ispovijed prije polaska (u Vojnu akademiju) i da primim Tijelo za okrepu u budućem životu.