Poslanica biskupâ BK BiH u povodu II. apostolskog pohoda Svetoga Oca Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini  i proglašenja blaženim Časnog Sluge Božjega Ivana Merza u Banjoj Luci 22. lipnja 2003.

UVOD

Braćo svećenici, časni redovnici i redovnice, dragi Kristovi vjernici!

»Blago čistima, srcem: oni će Boga gledati!«
  (Mt 5,8)

Ove riječi iz veličanstvena Isusova govora na gori uzeli smo za moto Drugoga apostolskog pohoda svetog Oca Ivana Pavla II. našoj zemlji. Taj je pohod službeno potvrdila Sveta Stolica prije dva dana, 8. svibnja riječima: »U nedjelju, 22. lipnja ove godine, Sveti Otac Ivan Pavao II. ostvarit će apostolsko putovanje u Bosnu i Hercegovinu, da bi u Banjoj Luci proglasio blaženim Slugu Božjega Ivana Merza«.

Ostvaruje se konačno ono za što su se pojedinci više desetljeća neumorno zalagali i na koju su nakanu mnogi molili. Kristov namjesnik na zemlji svojom apostolskom vlašću uzdiže na čast oltara Katoličke Crkve prvoga blaženika ove zemlje, gdje kršćanstvo postoji još od apostolskih vremena. I taj je blaženik ujedno prvi vjernik laik iz hrvatskoga naroda!

Želimo podijeliti sa svima vama radost prouzročenu ovim divnim darom Neba i poklonom Svetoga Oca Ivana Pavla II.!

Želimo vam svima zahvaliti za molitve i spremnost da se što bolje upozna i što vjernije nasljeduje ovaj naš novi blaženik iz redova »običnih ljudi«, koji je uistinu »čudo Božje milosti« (kard. F. Kuharić).

Ovom poslanicom, koju vam upućujemo danas, na 75. obljetnicu sretna rođenja za nebo našega novog blaženika, želimo njegov divni lik još jednom staviti pred oči vaše duše, kako bi svima postao još bliži. Posebno ga želimo predočiti mladim kršćanima, svjesni svoje zadaće da smo dužni mladima nuditi svijetle i uspješne likove u koje će se ugledati i koje će moći prihvatiti kao svojevrstan program vlastita života i rada.

Ivan Merz doista ima što reći i pokazati i današnjim mladim članovima Kristove Crkve kako u našim biskupijama, tako i u cijeloj Europi!

»Još jednom, kad bude prošao taj rat što stvara velike ljude, ne smijemo se zavući u svoje tople sobe i uz čašu vina pričati o junačkim događajima«[1] – zapisao je Ivan Merz u svojoj 20. godini u jeku Prvoga svjetskog rata, a ni slutio nije da će »taj rat što stvara velike ljude«, uz milost Božju, i njega pročistiti i pripomoći mu da postane zaista velikim čovjekom. I da će oni nakon njega »u svojim toplim sobama«, pričati o »junačkim događajima« koje učini ovaj neobični Kristov vojnik u svojoj životnoj borbi protiv đavla i »njegova sjaja« na svome trnovitom putu do Božjega oltara.

Vodila je Ivana samo jedna ideja od rane njegove mladosti sve do rane njegove smrti: »Moramo biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je to samo minimalna faza u vječnosti, pa si gledajmo zasladiti i ovo kratko doba asketskim životom; zakunimo se poput trapista da ćemo se uvijek sami usavršavati, pa budimo uvjereni da ćemo stvoriti i velika djela!«[2]Bog je upravo u njemu stvarao svoje »veliko djelo«, baš zbog takva njegova stava prema životu i zbog takva njegova kreposna življenja!

PRESVETO TROJSTVO DJELUJE U NJEMU

1. Bog Otac započeo u njemu dobro djelo

»Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh, prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih« (Jer 1,5), kliče prorok Jeremija u svojoj riječi koju bismo doslovce mogli primijeniti i na maloga Ivana koji bijaše sin jedinac svojih roditelja. Premda pošteni i dobrodušni, oni nisu vidjeli važnost religioznog odgoja za svoje dijete. Na stvari i život uopće više su gledali svjetovnim očima, a na svoga sina kao ostvarena u nekoj od ovozemaljskih karijera koje donose dobar položaj, vidljiv uspjeh i obilatu zaradu. No, nebeski Otac imao je drukčiji plan. On ga je još kao dječaka uzeo u svoje ruke i vještinom Božanskog umjetnika iz dana u dan od njega oblikovao sve mudrije, zrelije i kreposnije biće. A on se, prepoznavajući u njemu pravoga Oca, prepuštao njegovu nebeskome vodstvu kroza sve svoje mladalačke kušnje, sumnje, uspone i padove.

2. Isus Krist nastavio

Nije Ivan kao dječak bio ništa posebno. Išao je u školu, igrao se, imao svoj bicikl, teniski pribor i sve pogodnosti za školu i zabavu. Ivan nije bio nešto posebno, ali je težio za posebnim, za nečim većim i uzvišenijim. Kroz školovanje i intelektualni rad u dubini njegove duše gorjela su vječna pitanja koja razdiru dušu svakoga mladog bića: Postoji li Bog? Gdje je? Tko sam ja? Što je ljubav? Koji je smisao života? Zašto toliko zlo na svijetu? Čemu dobrota, što nakon smrti? I mnoga druga. Tako će u svome Dnevniku zapisati: »Nema dana, mogu reći sata, kad me ne salijetaju pitanja o biti života i svijeta i slično. Ja faktično čvrsto, bar dosta teoretski, bolje reći samoživo, vjerujem, no ipak se svemu čudim!«[3]

Kao darovit intelektualac uživao je u raznim književnim djelima. Divio se ljepoti poezije. Duhom uranjao u dubine i tajne raznih filozofija i svjetonazora. No, pravo duševno zadovoljstvo i duhovni mir u tim djelima nije nalazio. Njegova je duša čeznula za autentičnom istinom, za onom vječnom koja je jedina kadra ljudskoj duši donijeti radost i mir. A put k takvoj istini on, kao intelektualac i mislilac, nalazio je jedino u Svetome Pismu, djelima kršćanskih teologa i u raznim životopisima svetaca. Odgovor na sva svoja zagonetna pitanja nalazio je u jedinoj i pravoj, onoj vječnoj istini – Isusu Kristu! Isus je za Ivana bio odgovor na pitanja života, patnje, ljubavi, nepravde i mnoga druga koja muče ne samo pojedinca nego i cijelo čovječanstvo, ne samo danas, nego od postanka svijeta. Za Ivana Merza Krist je pravi odgovor na sve životne upitnike.

A susret s Kristom u Euharistiji vrhunac je svih susreta i radost nad radostima. Ivan je Krista tako upoznavao postupno, iz dana u dan, po molitvi, boli, ratnim stradanjima i po poniranju u dubine. No, Krist je dobro poznavao Ivana, a znao je i za plan svoga Oca nebeskoga s njime. Tako mu se iz dana u dan sve više otkrivao i ukazivao kao jedini pravi smisao ljudske povijesti i života.

Ivan je to i sam izrazio u jednom od pisama svojoj majci sa studija iz Pariza:

»Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i zato se cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina!«[4]

Krist je, gledajući Ivanova nastojanja u ispravnoj borbi za vlastito duhovno dobro i opće dobro čovjeka i svijeta, svojom božanskom snagom vodio njegovu misao i blagoslivljao njegovo djelo. A Ivan, doživljavajući Kristovu nazočnost, blizinu i pomoć u svome životu, nastojao ga je sve više slijediti radeći na svome kršćanskom usavršavanju. Čitajući knjižicu »Nasljeduj Krista«, nalazio je oduševljenje i poticaj za vlastiti duhovni rast: »Čitam ‘De imitatione Christi’ i razmišljam. Čovjek u svakom trenutku vidi kako je malen, a kako je velik onaj koji je umro za nas, koji je Kruh i koji sama sebe, svu svoju veličinu, svu ljubav nama daje. Ne može se izreći što se osjeća kad se on s nama sjedini. Naše srce eruptivno teži za cijelim Kristom, za Svjetlom, za Bogom-Stvoriteljem!«[5]

3. Duh Sveti posvetio i dovršio

»Nitko ne može reći Gospodin Isus osim u Duhu Svetome«, kaže sveti Pavao (1 Kor 12,4). A Ivan nije samo izgovarao to sveto ime svojim usnama, nego ga je u svome duhu razmatrao, u svome životu svjedočio, i na druge ga radosno prenosio. A to se ne može činiti, osim u Duhu Svetome! Obećati svoju djevičansku čistoću Kristu do kraja života, od mladih dana, potpuno svjesno i slobodno, može se samo u Duhu Svetome! Duh Sveti je onaj koji je Ivanov život od početka produhovio i vodio. Duh Sveti je Ivanov život posvetio i dovršio. Živjeti u Duhu i po Duhu znači:

–   predati se potpuno u ruke Svemogućeg Oca;

–   postati intiman prijatelj Krista, svakodnevno ga primati u svoju dušu i često razmatrati njegova otajstva;

–   tražiti zagovor Blažene Djevice Marije u svom
životu;

–   živjeti u Crkvi i za Crkvu u potpunu predanju
i posluhu;

–   ljubiti Svetog Oca Papu srdačno i zanosno, kao Kristova vidljiva namjesnika i svoga poglavara i zdušno provoditi njegove Duhom nadahnute ideje i odredbe;

–   raditi na duhovnoj obnovi svoje domovine i moralnoj preobrazbi mladoga naraštaja koji u Kristu treba vidjeti svoj ideal i cilj, te

–   svoje žrtve i patnje strpljivo podnositi i sa zahvalnošću i u duhu vjere prihvaćati.

Eto tako je živio i radio Ivan Merz, ljubitelj Duha Svetoga, pravi prijatelj Krista Isusa i sinovski štovatelj Oca nebeskoga. Ivan je izraz posebna nadahnuća samoga Presvetog Trojstva koje u svojoj beskrajnoj zamisli od običnih ovozemaljskih stvorenja sa svakodnevnim ljudskim slabostima stvara ideale nebeskih dosega! Stoga nam nisu nerazumljive Ivanove riječi koje u zanosu svoje nadnaravne čežnje izgovara: »U meni je plamen za beskrajnim visinama; žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo disciplinarnim, taktičkim svladavanjem samoga sebe!«[6]

Samo onaj, koji se svjesno i posvema uspije otvoriti poticajima Božjega Duha, može odgovoriti poput Ivana koji je zapisao i ove riječi:

 »Jučer je bio najznamenitiji dan u mome životu. Obavio sam devetu sv. Pričest na slavu Presv. Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine Presv. Trojstva. Neizmjernu ovu Kristovu ljubav moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću Božjom pomoći gledati da što snažnije nastavim djelo posvećenja«.[7]

Prihvaćajući od početka stvoriteljski plan Očev, po Isusu Kristu, Ivan će svoj život završiti u Duhu Svetome. A samo se u Duhu Svetome mogu na nadgrobnu ploču staviti pavlovske riječi: »Meni je život Krist a smrt dobitak!« (Fil 1,21) i nadopuniti ih riječima osobnoga čvrstog pouzdanja u milosrdnu ljubav Kristova Srca: »Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova«.

Upravo tim riječima Ivan je zaokružio ovozemaljski život: dovršio ga je u Duhu Svetome!

U PRESVETOM TROJSTVU DJELUJE U CRKVI

1. Ljubio Crkvu Kristovu i Papu,  Njegova namjesnika

Zašto ljubiš Crkvu i Svetog Oca Papu? Na tako postavljeno pitanje Ivan odgovara: »Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Svetom Ocu pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda Svoga[8]Tko je od svećenika, biskupa i redovnika kadar ovu rečenicu svaki dan ponavljati u svome srcu, onda taj zaista iskreno poštuje i ljubi i svoju Crkvu i njezine poglavare, a preko njih nada sve Isusa Krista, njezinu glavu i njezina nebeskoga Zaručnika.

Ono što je u ovom milosnom trenutku proglašenja blaženim poniznoga i poslušnoga Sluge Božjega Ivana posebno korisno za našu Metropoliju jest iskreno utjecanje njegovu zagovoru za ono što je on duboko u svome srcu doživljavao: poslušnost i odanost Crkvi i njezinim poglavarima!

Možemo ga bez ustručavanja zazivati: »Uzore poslušnosti«, »Poslušni sine Crkve Katoličke«, »Iskreni ljubitelju Svetog Oca«, »Odani poštovatelju crkvene hijerarhije«.

Vidljivo je to iz Ivanova pisma vrhbosanskom nadbiskupu metropoliti Ivanu Ev. Šariću, u kojem, između ostalog, stoji: “Jasno je da smo se mi orlovi stavili u službu Svete Crkve spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju kraljevstva njezina Božanskog Zaručnika. Nemamo nikakvih nuzgrednih ciljeva, već onaj jedini, glavni, da što više duša sjedinimo s Isusom. Stoga se apsolutno pokoravamo i u tom pitanju kao i u svim drugima našim biskupima. I ako oni vele da smo na krivom putu to ćemo upravo slijepom pokornošću slušati i raditi kako to oni budu željeli. Mi smo uvijek naglašavali ideju poslušnosti crkvenoj vlasti i spremni smo dati takav primjer poslušnosti i onda kada će nam to biti teško”.[9]

Kad bude proglašen blaženim, molit ćemo ga da svojim zagovorom pritekne u pomoć svojoj Metropoliji, da se duh poslušnosti u njoj ispunjava onako kako je on živio;

–   da svojim zagovorom izmoli jedinstvo i skladnost naših vjernika, svećenika, redovnika i redovnica s crkvenim poglavarima onako kako je i on činio;

–   da izmoli ljubav i poštovanje prema Vrhovnom svećeniku i njegovim odredbama onako kako je on Svetog Oca poštovao;

– da svojim zagovorom otkloni u svećeničkim redovima naših biskupija duh slobodarstva i pomodarstva a vrati duh iskrene odanosti Isusu Kristu, njegovoj Crkvi i crkvenim poglavarima postavljenim po Duhu Božjemu.

2.  Posebno štovao Euharistiju i druge sakramente

Čovjek je neobično obuzet prolaznim, nebitnim i nepotrebnim, i koliko ulaže napora da postigne ono što će danas ili sutra izgubiti. Mudar je čovjek onaj koji na ovoj zemlji shvati bitno i svoje napore usmjeri prema neprolaznom i vječnom. Upravo je takav bio Ivan Merz. Nisu ga zadovoljavale ovozemaljske stvari ni uspjesi. Čeznuo je svim svojim bićem za onim vječnim i u njemu vidio konačno ostvarenje svoga bića, povijesti i čovječanstva. Stoga, u iskrenom izričaju poručuje svima onima koji su zarobljeni materijalnim i ovosvjetskim: »Misleći na ovu prolaznost, ne mili mi se uopće ništa. Jedino asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda daje zadovoljstvo!«[10]Za njega je Euharistija na ovoj zemlji najuzvišenija zbiljnost jer je u njoj osobno nazočan Isus Krist. Stoga svakodnevno odlazi na svetu misu, moli, pjeva, meditira i pričešćuje se. Kad bi naši mladi s onim žarom i radošću išli nedjeljom na svetu misu kao što je Ivan išao svakodnevno! I kad bi se u čistoći duše onako ponizno i redovno pričešćivali kao što je on to činio! I kad bi znali istinski žaliti što su propustili sudjelovati u svetoj misi kao što je on žalio. Živimo u vjeri i nadi da će i naši mladi, po zagovoru Božjega ugodnika Ivana, zadobiti tu milost.

            Čeznući za Euharistijom svakoga dana, Ivan je čeznuo za vječnom Euharistijom i vječnim sjedinjenjem s Presvetim Trojstvom: »O, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijenom božanskim sjajem!«[11]Ovih će dana s Božjom pomoću Sveti Otac potvrditi da Ivan sada, u blaženom ozračju Božanskoga sjaja, pjeva s nebeskim zborovima vječnu pjesmu u neprolaznu zagrljaju onoga kojega je toliko na ovoj zemlji ljubio, štovao, klanjao mu se i pjevao!

3. Neumorno nadahnjivao mladež za Krista

Po završenu studiju na velikim svjetskim učilištima, poznavajući nekoliko svjetskih jezika, mogao je ostati u inozemstvu i ostvariti karijeru kakvu mnogi mladi samo sanjaju. I za kakvom mnogi čeznu odlazeći izvan svoje domovine i ne vraćajući se više. Ivan nije bio takav! Njemu je bio važniji interes njegova hrvatskog naroda u kojem je živio i djelovao nego svi njegovi osobni ciljevi i karijere! Divna li uzora današnjem mladom naraštaju!

Po povratku sa studija iz Beča i Pariza odgovorno pristupa svom profesorskom pozivu i zvanju i svojski se uključuje u život Crkve, obnovu liturgije, a u mladima proročki gleda procvat nove generacije i preporod mladoga hrvatskog naraštaja koji će ostvariti svoje ciljeve slijedeći Kristov ideal. U »Orlovskom savezu« ostvaruje te duhovne ideje i oduševljava mlade za život, za Krista, za vedrinu duše i za zdraviju sutrašnjicu. On i svim današnjim mladima otvoreno i jasno poručuje: »Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono što je ružno posljedica je grijeha. Zato se treba čovjek svladavati i njegovanje zdravlja i ljepote smatrati kao sredstvo da sebe svlada i da ojača volju!«[12]

Ivan Merz na idealan je način poruka mladoga čovjeka mladomu čovjeku. Ako mladi imaju problema s prihvaćanjem autoriteta u bilo kojem obliku, a imaju, evo im nekoga koji se autoritetu podlagao slobodno i odgovorno. Evo im njegovih riječi kojima potiče svakoga mladića i djevojku na mudrost života:

»Boga nikada zaboraviti!«[13]To on piše u svom dnevniku sebi, a i svima mladima koji su otklonili pravoga Boga, a klanjaju se raznim božanstvima ovoga svijeta.

»Društvo: rakija, vino, dim, nije društvo za me!«[14]To on piše u svom dnevniku sebi, ali mnogo više suvremenom mladiću i djevojci koji se gube u dimu disko-klubova i zadahu opojnih pića i smrtonosnih droga. Mladoj modernoj generaciji Ivan poručuje trajnu istinu: »Život nije uživanje nego žrtva[15]

»Bože pomozi, daj mi milost da postanem bezuvjetni gospodar tijela. Bolje je umrijeti, nego biti mekušac, igra strasti!« [16]On je ovu molitvu molio za sebe a danas, iz nebeskoga blaženstva, moli za današnji naraštaj, da ne bude rob svoga tijela i strasti i da kreposni heroizam nadvlada tjelesni hedonizam.

»Idem sutra na svetu Pričest da opet upijem snage za borbu!«[17]Eto gdje je izvor snage za sve životne borbe! U svetoj Pričesti! Isus Krist je jedina prava snaga, koju je Ivan tražio na redovitoj svetoj ispovijedi svake subote! Novi se naraštaj može pročistiti samo po sakramentima pokajanja, pomirenja i sudjelovanja u Kristovoj Euharistiji.

4. Kao laik svetim življenjem poziva na svetost života

Svojim poniznim životom Ivan poziva svakoga čovjeka, vjernika i nevjernika da živi sveto i savršeno. On je ozbiljno i odgovorno shvatio Isusovu zapovijed: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš Nebeski« (Mt 5,48).Ivan, mladić, student, jedan između nas, sa slabostima, padovima, borbama i ustajanjima, bio je tako običan a tako neobičan, svet. Tako svakidašnji na nesvakidašnji način. Običan, ali ne prosječan. Padao je, ali se dizao i čeznuo za visinama na nov način.

»Ovih zadnjih dana sam dosta popustio. Bio sam polijen, neuredno sam jeo, malo se molio, nimalo trpio, ljutio se, bio i poškrt i izgubio zato vezu s Onim!«[18]Kad bismo mi svaki dan raščlanili svoje postupke, kao što je to činio Ivan, sigurno bismo vjernije i dosljednije živjeli. On nije samo ispitivao savjest nego je, kako vidimo, svoj ispit savjesti stavljao na papir. Ima li ozbiljnijeg ispita savjesti? Tako je mogao analizirati svoju prošlost, uočavati sadašnjost i popravljati se u budućnosti.

»Svaki vjernik mora rado slušati Božju riječ i vršiti njegovu volju uz pomoć njegove milosti, često primati sakramente, osobito Euharistiju, često sudjelovati u svetim činima, postojano se posvećivati molitvi, samozataji, djelotvornoj službi braći i vježbanju u svim krepostima!« [19] Kao da su ove riječi napisane Ivanovom rukom. Ako je itko kao laik u hrvatskom narodu provodio ove odrednice Drugoga vatikanskog sabora, to je bio Ivan Merz, i to 40 i više godina prije Koncila. Ako je itko čeznuo za unutarnjom obnovom Crkve, to je bio Ivan Merz, uzor ne samo mladima, nego svima nama.
On je također i preteča novih drugovatikanskih ideja i s obzirom na uključivanje laika vjernika u njihovu župnu zajednicu, u biskupiju, u Katoličku akciju, u rad s mladima, u pomoć potrebnima, osobito svojim pisanim djelovanjem.
Ostavio nam je bogatu pisanu baštinu: više od 160 članaka i brošura objavljenih, a još više njegovih spisa ostalo je u rukopisu. Njegova sabrana djela, čije je objavljivanje započelo, sadržavat će deset svezaka.
U svima se očituje »sensus Ecclesiae«, osjećaj i smisao za Crkvu. Uz petu obljetnicu njegove smrti napisao je tadašnji poznati katolički teolog i novinar, sarajevski svećenik Čedomil Čekada vrlo upečatljivu tvrdnju: »Nikad nije obukao reverende, a bio je stup Crkvi Božjoj«.[20]

U ovoj sretnoj prigodi želimo zahvaliti svemogućemu Gospodinu za dar novoga blaženika, kojega će Sveti Otac uzdići na čast oltara. Zahvaljujemo Svetom Ocu što nam još jednom dolazi da službeno, prigodom beatifikacije, ovdje u Bosni i Hercegovini, u našem hrvatskom narodu, u Banjoj Luci izgovori ime toga Bogu ugodna čovjeka! Zahvaljujemo i našemu Ivanu upravo onim riječima što su ih mladi njegova vremena stavili na vijenac na njegovu grobu: »Hvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu!«[21]

ZAKLJUČAK

Kao što u modernome znanstvenom svijetu volimo igru statistika i u natjecateljskome sportskom svijetu obaranje novih rekorda, tako možemo govoriti i o originalnosti nekoga novoga sveca ili blaženika u Katoličkoj Crkvi. A kada je riječ o Ivanu Merzu, onda mi, hrvatski katolici, s ponosom i zahvalnošću svemogućem Bogu ističemo nekoliko Ivanovih originalnih podataka:

On je deseti proglašeni blaženik ili svetac u Katoličkoj Crkvi u hrvatskome narodu. Ako ćemo govoriti rječnikom ljudskih nagrada, sluga Božji okrunjen je brončanom medaljom Kristovom, blaženik srebrnom, a svetac zlatnom medaljom. Ima li išta ljepše u Crkvi Božjoj od pohvale Kristove, koju na ovome svijetu iskazuje Sveti Otac Papa, Kristov vidljivi namjesnik na zemlji? Tako se zbog odličja savršena života raduje i vojujuća i pobjednička Crkva. To je onaj neraspadljivi »vijenac pravednosti« koji spominje sveti Pavao (2 Tim 4,8).

Ivan Merz bit će prvi blaženik laik u hrvatskome narodu. To je doista poseban Božji dar. Bog je njega izabrao, i to u ovome vremenu i prostoru, kako bi vjernike laike potaknuo i pozvao da svaki čovjek, bilo kojega zvanja i položaja, može postati savršen ako bude radio na sebi potpuno ponizno i predano u volju Božju.

Ivan će biti prvi blaženik u Bosni i Hercegovini. Ima li znakovitijega dara mladoj i krvlju natopljenoj zemlji koja se bori za svoju budućnost? Uvjereni smo da će joj Ivan svojim zagovorom pomoći da u njoj sretno, ravnopravno i u pravednu miru žive svi njezini narodi.

Ivan Merz ubrojit će se među najmlađe hrvatske Božje ugodnike. I kao takav bio je, jest i bit će u prvom redu uzor i zaštitnik mladeži.Mlađi je od njega samo sveti Marko Križevčanin koji je poginuo mučeničkom smrću u 31. godini. Eto nam putokaza i jamstva da i mladi mogu biti uzor ne samo svojim vršnjacima, nego i starijima.

Ivana možemo smatrati zaštitnikom prosvjetnih radnika, kateheta i učitelja mladih, zaštitnikom pravnika i svih zakonodavaca. Zašto? On je, osim književnosti, studirao neko vrijeme i pravo, a živio pravo, pravedno i pošteno, i po zakonu Krista i njegove Crkve, a na uzoran način poštovao ljudska i civilna prava i zakone. Kao prosvjetni radnik, tj. profesor u gimnaziji, osjetio je svu muku prosvjetnoga odgoja i borbe za kruh svagdanji. A mlade je u krilu župe i Crkve vodio da kao mladi orlovi neprestano i radosno lete ususret vječnomu Suncu!

Svojom originalnom porukom Ivan nadilazi granice i Bosne, Hercegovine i Hrvatske. Svojim podrijetlom, te svojom duhovnom i intelektualnom izobrazbom, ujedinjuje u sebi razne elemente europskih naroda i kultura u skladnu cjelinu prožetu katoličkom vjerom. Ujedinjena Europa u jednoj osobi na kršćanskim temeljima i načelima!Njegova borba i ustrajnost na putu svetosti istinski je primjer svim generacijama, staležima i narodima. Štoviše, izravan je dokaz da i »običan čovjek« koji ne pripada duhovnom staležu, gdje god živio i rastao i kojoj god kulturi pripadao, može ostvariti svetost života ondje gdje živi i radi. On je jasan putokaz raskršćanjenoj Europi koja se muči u agoniji suvremenih kušnji i napasti. Ivan Merz poziv je modernoj Europi da se vrati na svoje kršćanske stupove koji su je jedini kadri očuvati i vratiti joj drevno dostojanstvo: da se vrati Kristu kao svomu idealu.

Ivanovo proglašenje blaženim providnosni je dar Neba naporima katoličkih biskupa iz osam Srednjoeuropskih zemalja da duhovno-pastoralnim programom »Katoličkog dana«, koji traje od svetkovine Uzašašća Gospodinova ove do iste svetkovine iduće godine, osvježi kršćanske korijene našega kontinenta i naglasi kako i za nas osmišljeni život leži u vjerodostojnom nasljedovanju Isusa Krista.

Ivan je mladi, raspjevani i zaneseni prorok suvremenoga doba.

 Mladi, zato što je zaista relativno kratko živio, no dostatno dugo da pokaže kako se istinski i Bogu predano živi.

Raspjevani, zato što nam je ostavio mnoštvo pisanih tekstova u obliku dnevnika, članaka, osvrta, pisama i još neobjavljenih rukopisa. A u njima poezija životu, ljubavi, prijateljstvu, Blaženoj Djevici Mariji, Euharistiji, Bogu, novim pogledima, novom naraštaju. Uvodi nas u tajne trpljenja, boli, kajanja na jednostavan i proživljen način.

Zaneseni, zato što onaj koji govori o uzvišenim nadnaravnim darovima ne može biti nego zanesen u Duhu Svetom.

Prorok, zato što ima proročkoga duha kad govori o duhovnoj i moralnoj obnovi čovjeka i čovječanstva, napose hrvatske mladeži, i kad iz njegovih riječi izlazi mudrost o Bogu, o Sinu Božjemu Isusu Kristu, o duhovnim vrijednostima.

Suvremenoga doba, zato što u svakome vremenu nalazi svoje mjesto, jer je njegova poruka dostupna svima. A možda ponajviše stoga što moderni svijet gazi uzvišene ideale i predaje se u ruke varavih idola.

Ivan Merz je hrvatski mislilac i naučitelj. »Misli« mogu biti objavljene zaista samo od velikih i mudrih ljudi. Iz Ivanove opširne literature izvučene su razne misli koje mogu biti putokaz i nadahnuće svakom čovjeku ovoga svijeta. To su duhovne misli o životu, razne izreke i misli o ljubavi, ljudskoj i božanskoj, o prolaznosti, o vjeri, braku, čistoći, o čežnji za vječnim i neprolaznim. Postulatura Ivana Merza izdala je njegove »Misli«, a objavljeni su i tekstovi i misli pod naslovom »Put k suncu«, »Plamen za visinama«, »Ljubav i čistoća«, a uskoro izlazi iz tiska knjiga »Merz i Crkva« iz koje ćemo još bolje upoznati njegovu misao i ljubav prema Crkvi, njegov rad u Crkvi i za Crkvu.

Mislilac, jer svojom mišlju uranja u Boga i u vječno i neprolazno. A svoje nam ponizne i mudre misli nesebično daruje! On zamršenim životnim rebusima daje jednostavna rješenja: Ako želiš biti sretan i na ovome i na onom svijetu, vjeruj u Krista i slijedi njegove zapovijedi ljubavi.

On je naučitelj, jer sve nas kristovski i blago poučava, upozorava i usmjeruje prema onomu što je jedini smisao ljudske povijesti i cijeloga ljudskog bivovanja: Otac Nebeski, njegov sin Isus Krist i njihova ljubav – Duh Sveti.

Rasti i cvjetaj tu gdje jesi. To bi bila kratka i jednostavna poruka našega sutrašnjeg blaženika svima nama. Pokušajmo odgovoriti životnim izazovima i živjeti po Božjim zapovijedima ljubeći Krista, njegovu Crkvu, gdje god bili i koji god posao obavljali.

Kao članovi Kristove Crkve, kojoj je na čelu najveći misionar suvremenoga svijeta Sveti Otac Ivan Pavao II., smatramo svojom odgovornošću u ovome povijesnom trenutku beatifikacije prvoga blaženika s područja naše Metropolije i Drugoga apostolskog pohoda Kristova namjesnika na zemlji, doći na radosni susret s Papom u Banju Luku, 22. lipnja 2003. godine i doživjeti ljepotu kršćanskoga zajedništva.

Moleći zagovor Presvete Bogorodice, Kraljice svih svetih, zazivamo na sve vas obilje Božjega mira i blagoslova

Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Trebinje,  10. svibnja 2003.

Vaši biskupi:

Vinko kard. Puljić,
nadbiskup i metropolit vrhbosanski, v. r.

Mons. Franjo Komarica,
biskup banjalučki, predsjednik BK BiH, v. r.

Mons. Ratko Perić,
biskup mostarsko-duvanjski i
administrator trebinjsko-mrkanski, v. r.

Mons. Pero Sudar,
pomoćni biskup vrhbosanski, v. r.


[1] Ivan Merz, Dnevnik, Seewiesen, 18. XII. 1916.

[2] Isto.

[3] Ivan Merz, Dnevnik, Banja Luka, 14. I. 1916.

[4] Ivan Merz, Pismo majci iz Pariza 20. X. 1921., u: D. Kniewald, Dr. Ivan Merz – život i djelovanje, Zagreb, 1932., str. 130.

[5] Dragutin Kniewald, Sluga Božji dr. Ivan Merz, Zagreb, 1988., str. 69.

[6] Ivan Merz, Dnevnik, Beč, 12. V. 1920.

[7] Ivan Merz, Dnevnik, 6. IX. 1919.

[8] Ivan Merz, Odgovor br. 34 na pitanje ankete, u: B. Nagy, Borac s bijelih planina, Zagreb, 1971., str. 275; Duhovna obnova po liturgiji, u: Luč, 1/1924., str. 11-17.

[9] Ivan Merz, Pismo nadbiskupu I. Ev. Šariću, 3. V. 1926., Zagreb, Arhiv I. Merza, F53/23.

[10] Ivan Merz, Dnevnik, Pečuh, 22. X. 1916.

[11] Ivan Merz, Dnevnik, Monte Rasta, 5. X. 1917.

[12] Ivan Merz, Dnevnik, Fonzaso, 5. II.1918.

[13] Isto.

[14] Ivan Merz, Dnevnik, Casara Bolzano, 14. II. 1918.

[15] Ivan Merz, Dnevnik, Bečko Novo Mjesto, 21. IX. 1914.

[16] Ivan Merz, Dnevnik, Fontana Secca, 28. V. 1918.

[17] Ivan Merz, Dnevnik, Beč, 9. IV. 1918.

[18] Isto.

[19] Lumen Gentium, 42.

[20] Čedomil Čekada, Naš svetac u fraku, u: Katolički tjednik, br. 19, 7. V. 1933., str. 4.

[21] Božidar Nagy, Borac s bijelih planina, Zagreb, 1971., str. 336.