Središnja ideja Merzove duhovnosti bila je ljubav prema Crkvi koja je proizlazila iz svakog njegova napisanog retka i javnog djelovanja. Duboko je ušao u otajstvo Crkve kao Mističnog Tijela Kristova, iz čega je potom slijedio njegov apostolski angažman. I u Crkvi kao instituciji Merz vidi prisutnog Krista, napose u osobi rimskog biskupa Pape.

Bog je postao čovjekom i ostavio na zemlji svoju Zaručnicu, rimsku Crkvu Katoličku.


U Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima.


Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba.


I kao što je Krist za svog zemnog života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako zaručnica Kristova, Crkva, upire sve svoje poglede prema oltaru.


Što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar koja se uopće zbiva na svijetu.


Tamo se zbiva socijalno djelo kategzohen, molitva i žrtva, koju je za spas cijeloga svijeta prikazao Isus na Kalvariji.


Crkva je vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva.


Središte svega neka bude naš Gospodin Isus, koji je u Crkvi, svome živom tijelu, posvetio cijelu prirodu i djelovanje čovječanstva.


Crkva je velebni odraz samog neizmjernog Krista.


Konačna svrha ljudi jest doći u Kraljevstvo Kristovo u koje dolaze jedino po Crkvi.


Sve u svijetu, sav svjetovni poredak mora služiti da ljudi pripojeni Crkvi i tako Kristu, uskrsnu na vječnost.


Liberalni vijek nam prikazuje Katoličku Crkvu kao da dokida čovječju slobodu, kao da ona uvijek nešto zabranjuje… Recimo, hvala Bogu, da nas ima tko na vrijeme upozoriti na pogibelji koje prijete sa svih strana.


Crkva ima iskustvo od dvije tisuće godina; nju vodi sam Duh Sveti.


Bez velikih načela što ih daje Crkva, uopće se ne može postaviti društveni poredak na čvrste temelje, nije moguća obnova ljudskog društva.


Duboko sam uvjeren da izvan Crkve za kršćanina nema potpune ljepote i umjetnosti.


Naravna ljepota ne može zadovoljiti nas, koji živimo okruženi sjajem bogoslovskih kreposti i darova Duha Svetoga, koji smo zaronili u srce vječne Ljepote i koji se hranimo nebeskom krvlju Jaganjca.


Po samoj biti katoličkog života, sve što je katoličko mora se koncentrirati u biskupu kao u svom žarištu.


Božanski ustav Crkve nam jamči da ispravni, normalni i redoviti katolički preporodni život mora teći iz biskupa kao iz svoga vrela.


Shvaćanje Crkve jest svjetonazor koji kroz vjekove niže u jednu harmoničnu cjelinu čestice svog kritičkog suda o svim pojavama života, koje se neprestano mijenjaju.


S obzirom na etičko prosuđivanje umjetnosti – tj. da je samo ono lijepo što je ujedno i dobro, ono će biti najobjektivnije ako se na nj primjene kršćanske istine.


Istine su vjere jedini umjetnički kriterij da se objektivno shvati život i umjetnost. Ateisti, internacionalci i svi mogući teoretici neka proučavaju povijest Crkve i njezinu sadašnju aktivnost pa će vidjeti da je ona jedina koja čovječanstvo vuče naprijed.


Hrvatski se narod odnjihao u krilu svete Crkve Katoličke i od nje dobio mnoštvo duhovnih i vremenitih dobara.


Rimski su pape očinskom ljubavlju pratili sudbinu malog hrvatskog naroda i zauzimali su se za njegovu prosvjetu i za njegovu političku slobodu.


Sudbina je hrvatskog naroda bila nerazdruživo spojena sa sudbinom Crkve Katoličke; zatajiti taj blagotvorni utjecaj Crkve na sav razvoj naroda bilo bi djelo najveće nezahvalnosti.