Od dolaska u Zagreb i zajedničkog posjeta s majkom Bazilici Srca Isusovog, pa do njegove mučeničke smrti Jerolimov se život odvijao pod okriljem te crkve i svećenika isusovaca. Tu je godinama svako jutro prije posla dolazio na svetu misu i primao Svetu Pričest. Stalni ispovjednik bio mu je isusovac, otac Bruno Foretić. Osjetivši od ranog djetinjstva težinu života u teškim goranskim uvjetima, među tim poštenim i radinim ljudima, u tako brojnoj katoličkoj obitelji, on je sebi postavio za životni cilj, da svojim trajnim djelovanjem kroz čitav svoj život bude od pomoći i koristi onima koji teško žive, koji su bilo na koji način ugroženi.
isusovac o. Ante Alfirević (Jerolim stoji treći zdesna u drugom redu)
Stoga se odmah svim svojim bićem uključio u karitativni rad. Postaje vrlo aktivnim članom katoličkih organizacija. Tako već 1919. godine član je Hrvatskog omladinskog katoličkog društva “Kačić“, koje djeluje u Palmotićevoj ulici u isusovačkoj zgradi iza crkve, a duhovnik društava je isusovac otac Ante Alfirević.
Početkom 1920. godine Jerolim je osnovao katoličko djetićko društvo “Eckert”2, te je u zgradi sv. Josipa na Pejačevićevom (danas Britanskom) trgu broj 15 organizirao prihvat i prenoćište za katoličku mladež (šegrte i kalfe), koja je dolazila iz provincije da bi naukovala zanate u Zagrebu. Sam je izradio potreban nužan namještaj i opremio centar za prihvat i prenoćište. Organizirao je i prihvat svojih štićenika u aktivnijim katoličkim obiteljima, kako bi barem nedjeljom ti mladi ljudi imali priliku, da prisustvuju obiteljskom ručku i da se na taj jedan dan u tjednu, na dan odmora bolje i kvalitetnije nahrane.
Početkom trećeg desetljeća prošlog stoljeća on se vrlo aktivno uključuje u rad i djelovanje Katoličke akcije unutar Orlovske organizacije, gdje se upoznaje s mons. Milanom Beluhanom, dr. Ivanom Merzom i dr. Ivanom Protulipcem i velikim brojem poštenih i vrijednih ljudi, gorljivih katolika, kojima je zajednički cilj bio širenje katoličkih ideja i akcija među hrvatskim pukom. Iskreno je vjerovao, da će to djelovanje donijeti preporod hrvatskom narodu, vraćajući ga katoličkoj vjeri i etičkim normama, koje su stoljećima bile duboko ukorijenjene u hrvatskom puku, a koje je netom protekli Prvi svjetski rat uzdrmao. Stoga se posvećuje društvenom radu i pisanju. Vojsku služi u Karlovcu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1920. do 1921. godine).
Već 1921. godine odgovorni je urednik glasila hrvatske katoličke mladeži “Mladost”, koje je imalo uredništvo na Kaptolu 27. Tajnik je Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza od njegova osnivanja u kolovozu 1922. godine (sa sjedištem na Kaptolu 27), dok je predsjednik saveza bio dr. Ivan Merz.
U prvom redu u sredini (s kravatom) je dr. Ivan Merz, lijevo do njega pater Bruno Foretić, a desno u
svjetlom odijelu je Jerolim. (Snimljeno ispred Umjetničkog paviljona na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu)
Krajem 1923. godine kao najbliži suradnik dr. Ivana Merza i dr. Ivana Protulipca sudjeluje u osnivanju i organiziranju samostalnog Hrvatskog katoličkog orlovskog saveza (ujedinjenjem Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza s Orlovskim pod-savezom). Tajnik je tog saveza. Sudjeluje na sve-orlovskom sletu u Brnu (1922.) i Pragu, hodočašćima u Rim (1925. i 1933.), te u nizu raznih hodočašća i povorki Hrvatskog orla, a kasnije Hrvatskih križara. Obilazi velik dio Hrvatske, te Bosne i Hercegovine u tu svrhu, a u nizu takvih akcija neposredno pomaže ili njima rukovodi. Uvijek skroman, neobično radin i uporan, odličan organizator, goranski pošten i dosljedan, odan crkvi i domovini.
saveza (HOS-a)
Orlovstvo ima svoje početke istovremeno u Češkoj i u Sloveniji krajem 19. stoljeća. U Hrvatsku je Orlovstvo došlo nakon prvog svjetskog rata. Odlučujući poticaj za njegov razvoj dao je sveorlovski slet u Mariboru održan u ljetu 1920. godine na kojem je sudjelovalo 50.000 mladih iz Čehoslovačke i Slovenije, a među njima je bilo 5.000 mladih iz Hrvatske. Na tom sletu bili su Ivan Merz, Ivan Protulipac, Jerolim Malinar i drugi kasnije istaknuti hrvatski katolički javni djelatnici.
Hrvatski orlovski savez je bio u prvom redu izrazito katolička odgojna organizacija, neovisna od politike, organizacija koja djeluje u prvom redu na odgojnom planu, ali njeguje tjelovježbu i nastupe mladih. Geslo “Žrtva – Euharistija – Apostolat” predložio je Ivan Marz već u početku rada Hrvatskog orlovskog saveza (po uzoru na francuske Euharistijske križare), a kasnije ga je po ukinuću Orlova preuzelo Križarsvo. “Izobrazba uma, uzgoj volje, srca i značaja, njegovanje prijateljstva i društvene uzajamnosti, sve to spada u program i radnu dužnost Orlovstva, još i više negoli vježbanje tijela, javne manifestacije, itd.” (I. Protulipac: Hrvatsko Orlovstvo, Zagreb, 1926.)
Nasuprot slovenskom Orlovstvu koje se veže uz politiku, hrvatsko Orlovstvo odlučuje biti neovisno od politike, ali istovremeno hrvatsko Orlovstvo pod utjecajem Ivana Merza i Ivana Protulipca ima naglašeno vjersko-crkvenu orijentaciju, te se veže uz crkvenu hijerarhiju i zahtijeva od članova intenzivan vjerski život, a svaka organizacija mora imati svog svećenika – duhovnika.
Jerolim (u svjetlom odjelu s leptir kravatom)
zbor (ZV) kao upravitelja “Narodne Politike”
Tih godina Jerolim se bavio novinarskim poslom. Po vođenju (kao upravitelj) katoličkog omladinskog časopisa Mladost, preuzima vođenje (upravitelj) Hrvatskih seljačkih novina i Narodne Politike, a član je redakcije Katoličkog lista. U katoličkom tisku objavljuje niz tekstova o organizaciji i radu katoličkih društava u Hrvatskoj. Njegovi članci u to vrijeme bili su posvećeni i onima kojima je u životu bilo posebno teško, s ciljem da im se pomogne (bolesnima, invalidima i siromašnima). No, ne samo da je o tome pisao, nego je prema svojim mogućnostima svakom koji mu se osobno obratio i materijalno pomogao. To je vidljivo iz velikog broja sačuvanih pisama i zahvala upućenih njemu osobno, kao npr. pisama i pismenih zahvala na pruženoj pomoći od poznate zagrebačke dobrotvorke tete Nikolaje, koja je okupljala i pomagala nezbrinutoj djeci, pa sve do niza pisama, molbe za podršku i pomoć, kao i zahvale invalida Kalista Ostojića iz Splita, kojem je Jerolim stalno pomagao i poslao novac za kupnju proteze u vrijeme, kada je i sam živio u velikoj oskudici.
Jerolim je imao izuzetnu sposobnost organiziranja i povezivanja istomišljenika, u radu je bio neumoran i neobično savjestan, stoga je ubrzo postao jedan od čelnih ljudi najjačih katoličkih organizacija koje su pokrivale područja s katoličkim življem u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To se vidi iz njegovih zapisa, u kojima je uočljivo, da se kretao diljem cijelog područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine.
I dok su predsjednici saveza (Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza i Hrvatskog orlovskog podsaveza) bili poznati katolički intelektualci dr. Ivan Merz (sveučilišni profesor, duhovni vođa saveza i pisac) i dr. Ivan Protulipac (pravnik i odličan govornik), Jerolim je bio njihova desna ruka, kao odličan organizator, neobično radin i pouzdan, te pošten suradnik. Stoga je Jerolim imao velik ugled u Hrvatskom katoličkom pokretu. Jerolim, koji je potekao iz velike djecom brojne katoličke obitelji, želio je osnovati svoju djecom brojnu obitelj, prema svojim uzorima.
U to vrijeme (oko 1925. godine) upoznaje se s učiteljicom Vlastom Arnold3, kćerkom poznatog hrvatskog pjesnika i intelektualca sveučilišnog profesora dr. Gjure Arnolda. Ona radi u vrhu organizacije hrvatskih katoličkih žena, te je u najužem krugu rukovodstva.
Jerolim radeći na Kaptolu, kao upravitelj Narodne Politike i Seljačkih novina, u to vrijeme vrlo aktivan u katoličkim organizacijama, posebno u Hrvatskom Orlovskom Savezu, upoznaje Veru Jesensky, koja je tada radila u Kaptolskoj knjižari kao činovnica.
____________________
2Nazvano po mladom katoličkom intelektualcu i majstoru pera Rudolfu Eckertu, koji je uređivao prvi katolički dnevnik “Riječke novine”, a poginuo je na bojištu 1915. u 26. godini života.
3Vlasta Arnold je bila mirna, staložena i vrlo radina. Isti stavovi i katolička uvjerenja, kao i rad prema istim ciljevima povezuju Jerolima i Vlastu, kao istomišljenike. Vlasta Arnold se ne udaje. I dalje ostaje vrlo aktivna u katoličkom pokretu hrvatskih žena, a u toku stvaranja nove Hrvatske države 1941. godine pristupa novom političkom pokretu, te vodi katoličke djevojačke organizacije. Po završetku rata završava u logoru, gdje biva mučena i zlostavljana. Desetak godina poslije rata umire od posljedica zlostavljanja, kao hrvatska mučenica i žrtva komunista, isto kao i Jerolim, no on biva likvidiran već prvih dana poraća.