PETI DIO
19. Mysterium crucis – tajna križa
20. Program života
21. Prema kršćanskoj svetosti
22. Vrijednost redovničkog života
23. Molitva
24. Apostolat
25. Politika
19. Mysterium crucis – tajna križa
Svakidašnji susret s trpljenjem i smrću za vrijeme rata uzrokuje kod Merza još dublja razmišljanja o smislu života i trpljenja i usmjerava njegov duh prema religioznim vrijednostima.[1] Ne žali se što mora trpjeti, naprotiv dobrovoljno trpi bilo da bude solidaran s trpećim čovječanstvom,[2] bilo da je sličan Kristu[3], ili da bude solidaran s drugovima.[4]
Veoma brzo Ivan dolazi do spoznaje o pozitivnim učincima patnje, otkriva njezin smisao i korist. «Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život.»[5] Nastavlja opširno razmišljanje o toj temi i dolazi do zaključka da je bol «sukus života i začetnik religije».[6] Patnja potiče čovjeka na ozbiljnost i vodi ga prema religiji; ovaj rat stvara nove i velike ljude.[7] Navodi citat njemačkog mističara Meister Eckerta o prvotnoj ulozi patnje u postizanju savršenstva, čime potvrđuje još jednom svoje uvjerenje o vrijednosti trpljenja.[8]
Osim te funkcije trpljenja Ivan uočava ulogu trpljenja u napretku kulture. Sve kulturne vrijednosti prema njegovu uvjerenju bile bi produkt boli. Tko želi razumjeti kulturu morao je trpjeti.[9] Mysterium crucis – otajstvo križa, za njega je «izvor života i napretka.»[10] Ovo svoje uvjerenje i razmišljanja o trpljenju, njegovu smislu i vrijednosti, te o misteriju križa, Merz je želio izraziti također i na književni način u jednom romanu za kojega je načinio kratki sadržaj koji je zabilježio u dnevniku. Radilo bi se o jednom modernom čovjeku koji je imao sve u životu. Kreće u rat gdje se kroz patnju i tolika odricanja započinje pitati o smislu života i kroz to pomalo dolazi do kršćanstva. Prihvaća ga, i nakon rata živi asketskim životom koji ga osposobljuje da postaje gospodarom vremenitosti i materijalnog života. Ipak, askeza na rješava sve. Treba Mesija koji će dati potpuni smisao životu. Taj bi čovjek stoga bio predstavnik čovječanstva koje čeka Mesiju. Kroz meditaciju on na koncu dolazi do središta cijeloga svemira – Hostije, oko koje se sve kreće. Djelo bi završilo odlomkom iz Ivanove Apokalipse u kojoj se predstavlja «Agnus – Jaganjac» kao središte svemira.[11] U ovom nacrtu romana Ivan je u stvari ocrtao svoj duhovni profil i u tom junaku romana projicirao je sva svoja duboka duhovna i religiozna iskustva i spoznaje koja je proživio i do kojih je došao za vrijeme rata. «Mysterium crucis – tajna križa» međutim ostat će mu nazočna tijekom cijeloga života i nastavit će zauzimati znatno mjesto u njegovim daljnjim razmišljanjima.[12]
20. Program života
Stvarnost rata i sve što je u njemu proživio proizvelo je u njegovoj duši pravo dozrijevanje kao čovjeka, ali i kao kršćanina. To posebno dolazi do izražaja u programu života što si ga je Ivan sastavio početkom 1918.g. boraveći još na fronti. Program, koji je prva redakcija njegovih odluka, koje će tijekom preostalih godina života neprestano usavršavati, glasi ovako:
«Gledat ću da ponizno vršim Božju volju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim toliko, koliko mogu. Nauka ne smije biti sama sebi svrhom, ona mora da uza svu ljepotu, koju ona sama po sebi krije, pridonese nešto Kraljevstvu Božjem na zemlji. Mislim zato da uza svu ljubav k svojoj struci, mora svaki čovjek socijalno živjeti, da živi u životu i da potpomaže one, koji trpe. Jer znanost je produkt trpljenja: tehnika hoće da olakša čovjeku materijalne nezgode, a umjetnost promatra mukotrpni život ljudi i povlači idejne konsekvencije. Život je sve…
Mislim kao đak raditi u društvu Sv. Vinka – internacionalna, religiozna pozadina – i u Hrvatskoj (nacionalno-religiozna pozadina). Nastojati onda valja, da samo 2 puta dnevno jedem, tako sam materijalno slobodan. Iz principa ne jesti u ostalo vrijeme, pa makar netko i ponudio.
Na svladavanje tijela ne smijem zaboraviti. Tvrd ležaj, rano ustajati tad i kad strogo postiti, tako da u svakom momentu mogu raditi sa svojim djelom, što je meni volja.
Njega zdravlja i tjelesne ljepote isto je važna. Grozan utisak čine svećenici, časne sestre i drugi dobri ljudi velikim djelom zapuštene vanjštine, dosta neestetska ustroja itd. Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono što je ružno posljedica je grijeha. Zato se treba čovjek da svlada i da njegovanje zdravlja i ljepote smatra kao sredstvo, da sebe svlada i da ojača volju.
Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan – ponajbolje zoru – upotrijebiti jedino za razmišljanje, molitvu i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana, u tome satu valja čovjek da zaboravi na cijeli svijet, da izgubi sve brige svijeta, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tome satu se moraju stvoriti planovi za budući dan, tu se svlada sva slabost.
Bilo bi grozno, kada ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novog spoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!»[13]
Svaki komentar ovom tekstu mogao bi se činiti suvišnim. Toliko su njegove odluke jasne i u njima ima puno odlučnosti da ih provede u život. Njegov kasniji život koji je nastavio voditi nakon završetka rata bio je potpuno u skladu s gornjim programom.
Ivan međutim gleda i u dalju budućnost. Zaokuplja ga problem njegova zvanja. Ostavio nam je s tim u svezi jedno zanimljivo razmišljanje iz čega se opet vidi njegovo duboko religiozno uvjerenje. Svjestan je da smo provizorni na ovoj zemlji te da sve profesije imaju pred Bogom istu vrijednost. Treba samo raditi prema Božjoj volji. Ne što, nego kako se radi, to je važno. Premda je oduševljenje za umjetnost i literaturu splasnulo, ipak ga privlači taj studij. Ali literatura nije sve, ona je samo jedan mali detalj u tom velikom djelu dolaska Božjega Kraljevstva. Bio bi čak spreman žrtvovati tu svoju sklonost i zanimanje ako bi ta žrtva pridonijela da obrati svoju majku koja je daleko od Boga. Međutim na prvom mjestu mu je da bude praktični katolik. Moli Boga da ga prosvijetli kako bi došao do čvrste odluke u odnosu na svoju profesiju.
«Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga kad On ništa od nas ne traži, ali biti praktičnom katolikom, mora biti moja svrha. Bože moj, prosvijetli me, da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svagdje neka se vrši volja Tvoja – jer smo ovdje samo provizorni, pa se u našoj pravoj domovini ne će mnogo pitati, da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto biti valja!»[14]
21. Prema kršćanskoj svetosti
Već smo bili spomenuli činjenicu da su osobe koje su posjedovale na poseban način kršćanske vrline privlačile Ivanovu pozornost i divljenje. Svjestan je koliko jedna osoba koja je duhovno formirana i snažna može utjecati na svoj ambijent, a da ništa i ne govori. Primjer privlači prema moralnoj snazi dotičnoga.[15] Ivana je bio posebno impresionirao isusovac Friedrich von Spee koji se borio protiv progona vještica, a umro je njegujući bolesnike.
«Čovjeka obuhvati oduševljenje za našu svetu vjeru koja u očajnim vremenima rađa nadljude.»[16]
Nastavljajući dalje razmišljanje izražava svoje pouzdanje u Boga da će se i danas naći velikih ljudi koji će se boriti protiv neprijatelja vjere.
Za vrijeme rata i boravka na fronti, kao što je već bilo rečeno, iskristalizirala se u njemu duhovna stvarnost, tj. Bog i božanske stvari koje je stavio na prvo mjesto u svome životu i prema njima je potom organizirao i usmjerio sav svoj život. Sve to potvrđuju i njegova razmišljanja o kršćanskoj svetosti. Iz njih se vide njegove težnje i njegovi ideali prema kojima je težio cijelom svojom dušom. Time se očituje njegovo postupno predanje Božjoj stvari.
Tek što je bio završio rat Merz čita biografiju «Svete Elizabete» od Albana Stolza koja ga je na poseban način impresionirala. Smatra je najljepšom svetačkom biografijom koju je do sada čitao. Donosimo najvažnije misli iz njegove opširne prezentacije ove biografije zapisane u njegovu dnevniku.
«Oh, idealan život! Koliko li borbe, koliko li traženja kod starih kulturnih naroda za idealom života; kolike li blizine Istini kod Platona, Aristotela i kolikih li grešaka. I mi moramo biti sretni i presretni, jer Kršćanstvo sa svojom legijom svetaca – Krista izuzimljem, jer je odviše visok – koji u najšarolikijih zgodama predstavljaju ideju života, koja u sebi dosiže visinu harmonije sa cijelim makrokozmom, tako da im se sve – kao i prvom Adamu – pokorava.
Sveci su zapravo svjetla stvorenja, puna nutarnjeg veselja i sreće, čija ljepota se tim samim zrcali na njihovu tijelu. To su idealna bića; nadljudi u pravom smislu riječi; oni su luči i stupovi Crkve… Veliki, sveti ljudi su izvor svemu; oni su začetnici Kraljevstva Božjeg na zemlji… Životi svetih duša su umjetnine nad umjetninama, ne dokučujući ljudski razum, nebeske pojave na zemlji, pred kojima valja kleknuti i plakati od neizmjerne radosti, dok će milijuni glasova Anđela u svim tonovima od najviših soprana do najzvučnijih basova pjevati: gloria, gloria, gloria.»[17]
U nastavku Ivan nadodaje svoje razmišljanje o važnoj ulozi kršćanske svetosti i njezinih predstavnika u književnom i umjetničkom stvaralaštvu. U svetosti Ivan nalazi izvor trajnih inspiracija za slikarstvo, glazbu, kiparstvo i nadasve za život, što je najvažnije. Književnost koja je prožeta takvim motivima posvećuje život i stvara sa svoje strane nove ljude koji će biti nositelji velikih ideja koji će potom sa svoje strane oploditi svaku granu kulture i stvoriti velika djela. Zatim nastavlja ozbiljnom kritikom suvremene umjetnosti i književnosti te ističe njezinu duhovnu prazninu i njezine degeneracije, jer ne obrađuje niti predstavlja vrijednosti, nego samo zablude, grijehe, strasti i moralnu pokvarenost.[18]
Iste misli o kršćanskoj svetosti Ivan iznosi u prikazu biografije sv. Jozafata Kuncevića:
«Životi svetaca Božjih najuzvišenija su tema književnosti. Životopis, pa i najlošiji, krije u sebi toliku poeziju i tolike vrednote, zato što je sam život sveca. Crkva Božja je vrt u kojemu uspijevaju raznovrsni sveci. Svi su si tako slični, a opet kolike li razlike između jedne Sv. Terezije i jednog Sv. Franje, Sv. Elizabete i Sv. Tome, Sv. Augustina i Sv. Jozafata. Sve su to nadljudi, kod kojih su zajednički temelji: mističko sjedinjenje s Bogom, apsolutno gospodstvo nad tijelom, i evanđeoska ljubav k bližnjem.»[19]
Osim toga Ivan kritizira krive slike sveca kao čovjeka ozbiljnog i žalosnog, tmurnog kako su se često prikazivali na starim slikama ili u nekim knjigama. Za njega je svetac čovjek «koji u radosti čini pokoru, koji prosipa svjetlo tamo gdje prolazi.»[20] Sveci su puni sreće i radosti.[21] Kritizira Paskalova shvaćanja koji u svome djelu «Misli» pokazuje da ima također krivi pojam o svetosti. Prema Paskalu sveci bi trebali imati žalostan izraz lica itd. Merz međutim veli:
«A upravo je obratno (istina). Nutarnje veselje koje nastaje uslijed prepuštanja Volji Božjoj prenosi jedan dio slave na ovaj svijet.»[22]
Iste misli nalazimo u njegovim refleksijama o sv. Elizabeti:
«Sveci su zapravo svjetla stvorenja, puna nutarnjeg veselja i sreće, čija ljepota se eo ipso (samim time) zrcali na njihovu tijelu.»[23]
22. Vrijednost redovničkog života
Imajući ovako visoko shvaćanje o životu i kršćanskoj svetosti sasvim je prirodno da je Ivan cijenio također i Bogu posvećeni život, tj. redovništvo. Već smo vidjeli kako se izražavao na jedan nostalgičan način u odnosu na život u samostanu. Nakon rata Ivan ozbiljno živi kršćanski život prema odlukama koje je načinio na kraju svoga boravka na fronti. U njemu malo pomalo dozrijeva želja da se potpuno posveti Gospodinu. Praktički već je nakon rata živio to posvećenje kako proizlazi iz njegova dnevnika i svjedočanstava njegovih prijatelja sa studija u Beču i Parizu.
Veoma su značajne i važne njegove refleksije i razmišljanja koja je zapisao u dnevniku prigodom ulaska u benediktinski samostan jedne pariške djevojke, kćerke jednog francuskog generala. Iz tih redaka jasno se vidi ne samo njegovo razumijevanje nego i visoko vrednovanje Bogu posvećenog života. Donosimo najvažnije dijelove tog lijepog opisa oblačenja novakinje benediktinke:
«Prisustvovao sam kod Benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija veličajna; dojam kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna, koja će pjevati na vijeke slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ići poput mudre djevice s užganom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika.
Kada su u staro doba ljude žrtvovali (Ifigenija) da umire Božanstvo, prisutnike je prošla jeza. Mlada mudra benediktinka ulazi u zatvor, da iz njega nikada ne iziđe. Prešla je prvi prag smrti, koji vodi u nebo.
Stare poganske ceremonije su naslućivale velike misterije, kršćanstvo ih je tek ekspliciralo.
Generalova kći, napušta svijet (obučena kao bijela zaručnica), da ne utone. Post, jesti stojećki, ustati u tamnoj noći, studenoj sobi, križ naprtiti na leđa, da se spasi pogani Babilon – hiljade prostitutki i razbludnika.
Bože, velik si, koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti, akademičare, politike, koji stvaraju velike govore, a nisu spremni da žrtvuju ni najmanje od svoje udobnosti.
Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi da donese ploda.
Kraljice Djevica, ulij ulje svetosti u njenu dušu i njeno tijelo. Neka miomiris izgarajuće žrtve napuni zemlju svojim parama.
Danas čovjek mora pročitati knjižnicu, a ljudi ne znaju da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespeara.
Ceremonija osim ljepote teksta ima tu prednost nad svjetskom dramskom poezijom, što posljednja fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.
Oh, kako li su velike duše, koje se posve odriču života! Adamovo sjeme je zgriješilo ne htijući slušati Boga, postalo je robom tijela, koje je ispod čovjeka. Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak: ne tražeći za se ništa, uništavajući sve u sebi što odvaja od Boga, nastojeći samoga sebe posve zaboraviti je protuteža Adamova grijeha, po kojem je on htio postati jednak Bogu.
Oh, silno je žalostan čovječji život! Koliko li stotina hiljada djevica, lijepih, zdravih, mudrih je napustilo život, sreću, roditelje, da se uzida u samostanu i da joj ime nestane. I danas, generalova kći, ostavi poput tih stotina tisuća svoga oca dekorirana svakakvim medaljama, da nikada ne iziđe iz zidina rue Monsieur.
Što li je mislila? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela, da je najbolje – pošto je ovaj život samo predradnja – što prije započeti, pa makar s mnogo muke, onaj život, koji će vječno trajati. Kod kuće, jedva je čekala, da što prije započne redovnički život, jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kada je danas prešla prag samostana, što li je mislila? Da će sada zapravo započeti prava priprava na onaj život. Nije li je obuzeo strah, da bi se mogla priviknuti na samostanski život i ovaj joj postati navikom. Oh da, morat će svim mogućim sredstvima da sama sebe budi, da bude uvijek spremna na dolazak Zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio, da želi čas, da pređe preko drugog praga, koji vodi u Samostan Neba. – Bože moj, daj da iščezne poganstvo u kome živimo.»[24]
Istoga dana Ivan zapisuje u dnevnik važan zapis, iz čega se vidi njegova nakana da se potpuno posveti Bogu u redovničkom životu. Za vrijeme boravka na studiju u Parizu imao je problem s očima i živio je u neprestanoj opasnosti da izgubi vid. Tako u kontekstu ulaska generalove kćerke u samostan benediktinki Ivan piše:
«Rezultat trpljenja (oči) je da sam stvorio direktive za život i dnevno molim cijelo čislo (krunicu). Ozdrave li oči i svršim li ispite, i ako ne bude tome vanjskih zapreka, idem u isusovce (ako me prime). Valja svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve – iščeznuti sa zemlje, izgorjeti da zaista uđem sa što više bližnjih gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome. Apostoli. Mučenici. Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić, Rogulja svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.»[25]
23. Molitva
Njegovu težnju prema duhovnim i religioznim stvarima možemo slijediti već od prvih stranica njegova dnevnika. Nalazimo tu težnju na poseban način ostvarenu u njegovoj molitvi o čemu nam je ostavio mnoge podatke u dnevniku. Prva karakteristika njegove molitve jest da je bila iskrena i osobna. S godinama njegova molitva postaje sve više organizirana i povećana. Ostavio nam je u dnevniku zapisane već od početka mnoge svoje molitve i to neke kratke u vidu strelovitih molitvica, a neke i duže koje je sam sastavio u kriznim životnim situacijama kroz koje je prolazio. Često nalazimo u dnevniku i bilješke u kojima pokazuje svoje duboko uvjerenje o važnosti i potrebi molitve. Jedan od tih tekstova Ivan je zapisao još za boravka u Vojnoj akademiji. Čitao je knjigu «Umjetnost moljenja» koju mu je preporučio njegov prof. Lj. Maraković. Knjiga govori o teoriji molitve. Veoma ga se je dojmila tako da ju je čitao čak dva puta, te je o njoj načinio u dnevniku lijepu recenziju na koju je nadodao i svoje misli o biti molitve, o njezinoj potrebi i važnosti.[26]
Iz onih kratkih molitava nastalih u određenim prigodama, najprije se vidi da je osjećao potrebu za molitvom i da je molio; istodobno nam otkrivaju nutrinu njegove duše, te probleme s kojima se u životu susretao, a za koje lijek traži u molitvi.
Tu je najprije jedna znatna skupina molitava koje Ivan upućuje Gospi da bi zamolio njezinu pomoć kako za zaštitu u borbi za čistoću duše, tako isto da mu pokaže pravi put u životu.[27] Potom se obraća Bogu tražeći od Njega snagu da pobijedi svoje strasti i sve zlo koje osjeća u svojoj duši, a koje ga vuče prema grijehu. Traži od Boga također i oproštenje kad osjeća da ga je povrijedio.[28]
Moli od Boga i druge duhovne milosti: veliku vjeru,[29] stalnu molitvu,[30] žarku ljubav.[31] Obraća se također Bogu u tjelesnim potrebama, napose za svoj vid koji mu je bio u opasnosti zbog bolesti očiju.[32] Traži od Boga svjetlo da može dobro izabrati svoje zvanje u životu.[33] Ne propušta zahvaliti Bogu za primljene milosti.[34] Moli također i za druge: za Gretu da na drugom svijetu vidi «barem dio Njegove ljepote»[35], za prijatelja koji je pao na bojištu.[36] Napose mnogo moli za svoje roditelje koji su daleko od Boga.[37] Neke od njegovih molitava su uslišane što ga ispunja velikom radošću. Također i potrebe Crkve i drugih ljudi nalaze mjesta u njegovoj molitvi. Tako moli Boga da pošalje apostole koji će raditi za jedinstvo kršćana,[38] za apostole u hrvatskom narodu,[39] moli se da iščezne poganstvo u kojemu živimo.[40] Njegov molitveni život sve će se više usavršavati tijekom sljedećih godina. Prihvatit će i prakticirati razne oblike molitve, koje je već započeo za vrijeme studija u Parizu: meditacija, sudjelovanje u sv. Misi s misalom, adoracija, liturgijska molitva, božanski časoslov, krunica.
24. Apostolat
Svoju religioznost Ivan ne živi samo na osobnoj i individualnoj razini. Već prije rata pokazuje apostolsku svijest. Želi mnogo naučiti jer ima mnogo neprijatelja Boga i vjere, a protiv njih se treba boriti učenim sredstvima.[41] Ima ne samo namjeru nego i žarku želju da radi u Katoličkom pokretu i to na književnom području.[42] Prije nego je krenuo u vojsku bilježi kako bi trebao posjećivati najsiromašniji sloj društva i truditi se da im pomaže. Kako? Daje jedno zanimljivo i važno rješenje: samoodgojem. Ustanovio je da osobe s velikim moralnim autoritetom snažno djeluju na svoju okolinu. Donosi primjer sv. Franje koji je običavao staviti ruke u svoj habit i išao se šetati gradom a da ništa nije govorio, a u stvari je svojim primjerom propovijedao.[43]
Ali tek nakon rata on počinje ostvarivati na sistematski način svoju veliku želju za apostolskim angažmanom. Učlanjuje se u različita vjerska društva. U Beču se upisuje u studentskog katoličko društvo «Hrvatska» gdje vrši službu tajnika. Posjećuje i Marijine Kongregacije. U Parizu se upisuje u društvo sv. Vinka Paulskog i svakoga tjedna posjećuje jednu siromašnu obitelj na periferiji Pariza.
U vidu pripreme za budući apostolski rad u domovini Merz je u stalnom kontaktu s raznim katoličkim udrugama, pokretima i ličnostima koje je proučavao, slijedio njihove aktivnosti, čitao pravila i njihove publikacije. O tome nam je ostavio brojne zabilješke i refleksije u svome dnevniku.[44] Iz svih ovih tekstova na poseban način se očituje njegova živa apostolska svijest i njegova duboka želja da se potpuno angažira za dobro Crkve i svojih sunarodnjaka.
S druge strane već se jasno pojavljuju odlučujuće ideje koje će biti karakteristične za njegov apostolski rad u Hrvatskoj: ideja Crkve, crkvenost apostolskog rada i uska povezanost s hijerarhijom. Ove temeljne ideje nalazimo izražene u jednom dijelu njegova dnevnika kada uspoređuje engleski katolički pokret s hrvatskim. U odnosu na engleski katolički pokret u kojem laici nemaju nikakvu autonomiju jer sve vode svećenici, za laike misle i sve određuju, Merz veli: «Naš katolički pokret je jedinstven. Svaki član je svjesna jedinica u radu za Crkvu. Samo treba nastojati, da veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih heroizam poniznosti i pokoravanja.”[45] Rad za Crkvu, uska povezanost s Crkvom, poniznost i poslušnost prema hijerarhiji, to su temeljne karakteristike cijeloga njegova apostolskog rada; to su ideje koje je on duboko proživljavao i potom širio u svojoj okolini kao što će se vidjeti kasnije.
25. Politika
Predstavljanje Merzove fizionomije prema njegovu dnevniku ne bi bila kompletna kad ne bismo rekli nekoliko riječi o njegovom zanimanju za povijesnu, društvenu i političku stvarnost. Inače bi se mogao steći dojam da se on zanimao samo za umjetničko-književnu i potom religiozno-apostolsku problematiku. Osim što piše o društvenim i političkim događajima svoga vremena, Ivan im redovito u nastavku dnevnika pridodaje svoja razmišljanja i svoj osobni kritički sud.
Zajednička karakteristika gotovo svih tih tekstova jest njegova osjetljivost za društvenu pravdu. Već na početku dnevnika Ivan bilježi važne misli iz kojih se vidi njegov stav kako nacionalni tako i moralno-etički. Da bismo bolje razumjeli sljedeći ulomak treba napomenuti da je Merzov otac bio porijeklom Nijemac iz Češke. Ivanova majka bila je Židovka, koja je nakon Ivanova rođenja prešla na katoličku vjeru.
«Zelenika me pita, zašto idem u Akademiju kad sam protiv rata i kad nemam narodnog ideala. Ideal mi je pravednost i možda ću pasti kao žrtva ovome. Današnje doba je jedan veliki kontrast. Jedni se oslobađaju ispod jarma i druge podjarmljuju. Ja ne mogu biti Njemac, jer su podjarmili Slavene, a Slaven nisam. Mislim biti učitelj i odgajati bolje vrijeme, ne tako fanatičko kao sada. Živio Tolstoj.”[46]
Ivan se postupno asimilirao u hrvatski narod i stavio se potpuno u službu njegove mladeži. Jedan drugi podatak treba spomenuti: u roditeljskoj kući Ivan je od djetinjstva s roditeljima govorio njemački, međutim svoj dnevnik je pisao hrvatskim jezikom!
Također i na drugim mjestima Ivan kritizira njemačku ekspanzionističku politiku koja ide na štetu drugih naroda.[47] «Nijemci su makjavelisti. Ako taj narod ustraje u svojoj nadutosti propast će.»[48]
Dobro zamjećuje i uočava aktualnu političku situaciju veoma kompleksnu, ali isto tako veoma važnu za budućnost zemlje u kojoj živi. Daje o tome svoje prosudbe i predviđanja gotovo proročka, napose u odnosu stvaranja Jugoslavije i sloma Austrougarske monarhije.[49] Međutim i na politiku gleda pod religioznim vidom. Tako žali što hrvatski katolici nemaju neku politiku velikih poteza kojoj bi alfa i omega bilo širenje Crkve Kristove.[50]
Iz drugih mjesta u dnevniku uočava se njegova naklonost i ljubav prema hrvatskom narodu kao i njegova nacionalna svijest koja se postupno poistovjećuje s narodom u kojem je živio. Hrvate naziva «najdražim narodom»,[51] priznaje zasluge Hrvata koji su u prošlosti branili Europu od Turaka.[52] Pun je poštovanja i divljenja za velike heroje iz hrvatske povijesti, Petra Zrinskoga i Krstu Frankopana koji su pali kao žrtve Austrougarskog imperija godine 1671. nakon što su pokušali osloboditi Hrvatsku od tuđinske dominacije.[53] Posjećuje njihov grob u Bečkom Novom mjestu i o tome ostavlja lijepi zapis u svome dnevniku.[54] Ipak ne štedi kritike prema onim Hrvatima koji žive nemoralnim životom i tako nanose štetu cijelom narodu.[55]
Osim toga posjećuje razne stranke, društvene pokrete i organizacije, sudjeluje na njihovim predavanjima. Tako nakon jedne komunističke manifestacije na kojoj je sudjelovao bilježi:
«Komunizam ima u sebi tri četvrtine istine. One velike ideje koje oduševljavaju mase jesu kršćanska svojina.»[56]
S druge pak strane smatra liberalizam najvećim neprijateljem kršćanstva, jer on razara moral, dok komunistički progoni samo učvršćuju kršćane u njihovoj vjeri. Komunisti su bili započeli razvijati veliku aktivnost u Jugoslaviji nakon prvog svjetskog rata. Prema Merzovu mišljenju Katolički pokret ne treba im se odupirati na jedan organiziran način, jer bi to značilo braniti kapitalistički poredak
«koji je isto tako nekršćanski kao i komunistički. Glavno je sada u narodu isticati ideju katolicizma, kao markantnu oznaku koja nas dijeli od buržoazije kao i od komunizma.»[57]
Izbijanje rata postavlja pred Ivana etičko-moralni problem rata. Često razmišlja o moralnoj opravdanosti rata i zaključuje da bi samo obrambeni ratovi i oni za oslobođenje mogli biti moralno opravdani.[58] Međutim najveći problem za njega koji mu postaje i problem savjesti jest njegovo sudjelovanje u ratu. Kako je bio prisiljen da pođe u rat, pita se često da li je on u službi dobre stvari. Na početku nije još sasvim siguran. Kasnije dolazi do spoznaje da su Austrija i Njemačka u stvari agresori, a drugi se bore za svoju slobodu, napose Talijani. Stoga on nastoji koliko je do njega barem aktivno ne sudjelovati.[59] Čak je pomišljao da se preda Talijanima, no ipak to nije učinio te stoga zauzima jedan pasivan stav.[60]
Kako je imao čin časnika te obavljao odgovornije službe mogao je bolje upoznati moralnu situaciju običnih vojnika i časničkog kadra. Ostaje upravo sablažnjen tolikim nemoralom, egoizmom i strastima što je susretao u austrijskoj vojsci. Stoga zaključuje:
«Ako izgubimo zaslužili smo. Sistem protekcije i nemorala mora propasti!»[61]
Kad je austrijska vojska ulazila u okupirana mjesta, ulazili su u kuće i pljačkali sve što je imalo bilo kakvu vrijednost. Ivan oštro osuđuje takvo ponašanje bilo vojnika ili oficira, koji se u takvim situacijama nisu razlikovali jedni od drugih. Moli Boga da ga očuva od svake pohlepe.[62] Jednom za vrijeme ofenzive dok su napredovali našli su jednog talijanskog časnika koji je bio teško ranjen u nogu. Vikao je i plakao. Ivan, kao časnik, odmah je naredio da ga se prenese i ukaže prva pomoć. Časnik mu je bio duboko zahvalan:
«Neću nikada zaboraviti njegov zahvalni pogled, stisak njegove krvave ruke. Bijaše krasan mladić. Učiniti djelo ljubavi čovjeku što trpi najveća je stvar na ovoj zemlji. Temelj je to svakog duševnog života.”[63]
[1] usp. D 18.5.1917. – str. 439; D 18.11.1917. – str. 476; D 20.6.1917. – str. 448-9
[2] usp. D 20.3.1916. – str. 342
[3] usp. D 6.4.1916. – str. 348
[4] usp. D 25.12.1917. – str. 478
[5] D 17.12.1916. – str. 415
[6] D 17. 12. 1916.
[7] usp. D 13.12.1916. – str. 416-417
[8] usp. D 28.12.1916. – str. 422-3
[9] usp. D 26.11.1916. – str. 414
[10] D 26.4.1917. – str. 433
[11] usp. D 25.3.1918. – str. 491-3
[12] D 14.10.1920. – str. 776
[13] D 5.2.1918. – str. 481
[14] D 9.4.1918. – str. 502-3
[15] D 24.2.1916. – str. 320
[16] D 5.8.1919. – str. 651-2
[17] D 29. 11. 1918. – str. 578-581
[18] isto
[19] D 18.12.1918. – str. 620-621
[20] D 12.1.1920. – str. 711
[21] usp. str. 713
[22] D 3.1.1919. – str. 633
[23] D 29.11.1918. – str. 578
[24] D 4.11.1921. – str. 792-3
[25] isto
[26] D 25. 10. 1914.
[27] usp. D 14.12.1914. – str. 116; D 17.1.1915. – str.120; D 20.1.1915. – str. 121; D 20.5.1915. – str. 159; D 3.7.1915. – str. 182; D 25.8.1915. – str. 194; D 20.3.1916. – str. 342
[28] usp. D 6.8.1914. – str. 94; D 22.12.1914. – str. 119; D 20.4.1917. – str. 432; D 9.9.1917. – str 464; D 28.5.1918. – str. 513; D 8.6.1918. – str. 515; D 11.7.19181.- str. 525; D 23.8. 1918. – str. 532; D 14.11. 1918. – str. 572; D 31.3.1919. – str. 640; D 27.5.1920. – str. 765
[29] usp. D 29.3.1916. – str. 347
[31] usp D 27.12.1918. – str. 631
[32] usp D 25.5.1915. – str. 163; D Đurđev dan 1921. – str. 785
[33] usp D 9.4.1918. – str. 503
[34] D 26.5. 1915. – str. 164; D 10.5.1916. – str. 357; D 25.6.1918. – str. 520; D 27.5.1920. – str. 765
[35] D 11.12. – str. 112
[36] D 19.6.1918. – str. 519
[37] D 10.5.1916. – str. 356; D 20.1.1921. –str. 780
[38] D 30.7.1921. – str. 791
[39] D 5.8. 1919. – str. 652 i D 28.12.1920. – str. 779
[40] D 4.11.1921. – str. 794
[41] usp. D 25.5.1915. – str. 163
[42] usp. D 10.6.1915. – str. 171
[43] usp. D 24.2.1916. – str. 320
[44] usp. D 17.3.1919. – str. 638; D31.3.1919. – str. 639-40; D 5.8. 1919. – str. 652; D28.8.1919. – str. 653; D 12.10.1919.- str. 659; D 15.1. 1920. – str. 717; D 25.3.1920. – str. 753; D 5.4.1920. – str. 755; D 16.5.1920. – str. 764; D 6.9. 1920. – str. 768-9; D 16.11.1920. – str. 777; D 1.12.1920. – str. 778; D 22.12.1920. – str. 779; D 24.1.1921. – str. 781; D 30.1.1921. – str. 782-3; D Đurđev dan 1921. – str. 786-7; D 27.7.1921. – str. 788-9
[45] D 16.12.1920. – str. 777
[46] D 27.3.1914. – str. 25
[47] usp. D 2.3.1914. – str. 4-5; D19.7.1914. – str. 79
[48] D 20.2.1918. – str. 483
[49] usp. D 4.4. – str. 40; D 25.7.1914. – str. 83; D 23.6.1915. – str. 175-6; D 25.4.1918. – str. 510-11; D 27.11.1918. – str. 589-90
[50] usp. D 7.10.1920. – str. 773
[51] usp. D 18.4.1914. – str. 36
[52]usp. D 29.5.1914. – str. 51-52
[53] usp. D 15.10. 1914. – str. 103
[54] usp. D 15. 10. 1914.
[55] usp. D 15.4.1915. – str. 143
[56] D 25.1.1920. – str. 729
[57] D 18.4.1920. – str. 757
[58] usp. D 30.ned 1914. – str.97; D 8.12.1914. –str. 109; D 31.1.1915. – str. 126; D 23.3.1916. – str. 345; D 4.5.1917. – str. 434
[59] usp. D 16.7.1918. – str. 528
[60] D 25.6.1918. – str. 521
[61] D 4.4.1915. – str. 139-140
[62] D 13.11.1917. –str.475; D 8.6.1918. – str. 514; D 21.6.1918 – str. 520; D 25.6.1918. – str. 520
[63] D 19.6.1918. – str. 519