U nastavku donosimo cijelu homiliju biskupa Ivana Šaška koju je uputio na blagdan bl. Ivana Merza 2024. godine u Španskom.
Draga braćo i sestre,
danas posebno zahvaljujem Bogu za vašu župnu zajednicu, predvođenu župnikom vlč. gospodinom Markom (Čolakom) te – u zajedništvu s preč. g. dekanom Ljubom (Vukovićem) i preč g. ekonomom Tomicom (Šestakom) i s ostalom ovdje prisutnom subraćom svećenicima – čestitam župnu svetkovinu, zahvaljujući na vašemu iznimnom svjedočanstvu vjere, uronjenosti u život Crkve; na vjerničkoj suradnji i brizi za izgradnju Božjega kraljevstva, vidljivoj u ustrajnoj molitvi i u očitovanju kršćanske ljubavi prema bližnjima.
Istinski zahvaljujem za izrečenu mi predivnu dobrodošlicu. Drago mi je da mogu biti dionik ovoga prinošenja žrtve hvale Gospodinu, prve proslave naslovnika ove naše župe bl. Ivana Merza u vlastitome liturgijskom prostoru koji je blagoslovio naš nadbiskup Dražen, koji je s nama u ovome slavlju duhovno povezan i od koga donosim blagoslovne pozdrave.
U vremenu između slavlja Uzašašća i Pedesetnice pozorni smo na dar i darove Duha Svetoga koji je izvor radosti i mira, sigurne nade i kršćanske maštovitosti.
Božji je Duh i oproštenje grijeha. Molimo da nas Gospodin njime pohodi, otvori naše živote pozivu na obraćenje i milosrdno nas obnovi za zajedništvo s njime, da bismo u svijet unosili Radosnu vijest, bili okus svetosti i odražaj ljepote istinskoga Svjetla.
Saberimo se, pokajmo zazivajući Gospodina i njegovo smilovanje.
Homilija
Liturgijska čitanja:
Sir 39, 6-9; Ps 119 (118) 1. 8-14;
Fil 3, 8-14; Mt 5, 13-16
1. Ako bismo pitali ljude – a danas se o svemu traže više mišljenja negoli istina; ako bismo pitali kakav okus ima kršćanstvo, kakav okus u svijetu ostavljamo mi kao kršćani, kao Crkva, vjerojatno bismo dobili šarolike odgovore.
Neki bi zacijelo rekli da da smo neprimjetni i da ne ostavljamo poseban i prepoznatljiv okus. Drugi bi našu prisutnost možda povezali s nekom gorčinom ili kiselošću. Ne dvojimo da bi bilo onih koji bi istaknuli poneko trpko, grubo, teško probavljivo obilježje, ali – sigurni smo – da bi bilo puno onih koji bi istaknuli slatkoću, milinu i blagost.
Dakle, ako bismo i mi sami trebali odgovoriti na pitanje kakav okus ima kršćanstvo, teško bismo rekli da je kršćanstvo slano. Zacijelo bismo i mi koji vjerujemo u Krista, koji smo osjetili njegove darove, bez obzira na kušnje i trpljenja, prije rekli da je kršćanstvo slatko.
Taj pridjev čujemo i u puno molitava, osobito onih koje su upućene Bogorodici i svecima: O, clemens, o, pia, o, dulcis Virgo Maria (O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo… Govori se o: slatkoći Božje riječi, nauka i Božje prisutnosti.
Pa ipak, Isus nam kaže da smo sol zemlje.
Paul Claudel, jedan od francuskih pjesnika, obraćenik i zaljubljenik u umjetnost i liturgiju, koji je drag i blaženomu Ivanu Merzu (usp. Božidar Nagy (ur.) Ivan Merz. Sabrana djela, Svezak 3. Utjecaj liturgije na francuske pisce, Zagreb 2012., str. 153-164), do te mjere da ga je ne samo rado čitao nego i prevodio njegova djela, pjesnička razmatranja kao što je ono o Križnome putu; taj nam je pjesnik ostavio tvrdnju koja odjekuje kao opomena: „Evanđelje je sol, a vi ste od njega napravili šećer.“
Istina je da, želeći se svidjeti svima bez ikakva kriterija, postajemo bez okusa, bez snage koju ima evanđeoska sol. Ako se žrtvuje istina, da bi se izbjegle poteškoće koje sa sobom nosi svjedočenje vjere, gubi se potrebna i poželjna ‘slanost’. Ako mi kršćani, poput kameleona, poprimamo boju okoliša u kojemu se nađemo ostajemo bez prepoznatljivosti i bez povjerenoga nam značenja.
Zbog toga bismo mogli reći da je kršćanstvo ‘najslađe’ kada čuva i daruje okus evanđeoske soli.
2. Vjerojatno ste primijetili da Isus spominje dvije kuhinjske namirnice. Zanimljivo – što je također za duhovnost važno primijetiti – da one nisu namijenjene za izravno blagovanje; one služe za pripravljanje hrane i tvore bitnu osnovu kulinarskoga umijeća: sol i kvasac. Svi koji imalo rade u kuhinji znaju da je sol važnija od šećera.
U prvome smo čitanju slušali o mudrosti iz poglavlja n kraju kojega se nalazi i sljedeća rečenica: „Najvažnije su potrebe ljudima za život: voda i vatra, željezo i sol, brašno pšenično, mlijeko i med, sok grožđa, ulje i odijelo“ i zaključuje: „sve je to dobro dobrima, a pretvara se u zlo zlima.“ (Sir 39, 26-27)
Na temelju Isusovih riječi da smo sol zemlje, u odlikama soli poučno je vidjeti odlike Kristovih učenika.
a) Sol se ne može zamijeniti; ne postoji generička tvar, kao kod lijekova koji imaju sličan ili jednak učinak s izvornim. Poziv učenika je jedinstven. Gospodin ne šalje nekoga umjesto drugoga. Ako se pozvani ne odazove, u svijetu to nedostaje. U civilizaciji koja je naučila sve zamijeniti (ne popravljati), ta je istina važna: čovjek nije kopija i nije zamjenjiv u svojoj jedinstvenosti.
b) Samo sol može soliti. Odatle poziv na rast u mudrosti. Nije slučajno da se na latinskome mudrost kaže ‘sapientia’. Ta riječ dolazi od glagola săpere, imati okusa. Mudrost, znanje i sol dolaze iz istoga korijena. U trenutku kada se znanje odvoji od mudrosti, gubi se okus. Mudrost zahtijeva spremnost na rast, na preobrazbu, na darivanje.
c) Nadalje, stari su dobro znali da sol čuva od kvarenja. Lako je zaključiti da je poslanje Isusovih učenika čuvanje od kvarenja, ili od onoga što označava usvojena riječ korupcija. Korupcija je pokvarenost.
d) Sol upućuje na Isusovu riječ kao na životnu snagu koja na prvi pogled izgleda neznatnom, baš kao i sol, ali je sposobna preobraziti dubinski preobraziti čovjekovo srce. Ona je u ishodištu obraćenja, korjenitih promjena u čovjeku, ali i onih postupnijih i manje zamjetnih promjena koje utječu na druge. Ta snaga mijenja čovjeka koji je prihvatio Krista i, u mjeri u kojoj preobražava sebe, vjernik preobražava i ljude oko sebe.
e) I zadnja odlika koju ne smijemo zaboraviti, a to je omjer. Treba paziti koliko i gdje treba soli. Samo mala razlika u osoljenosti daje razliku jelima. I
Ako se sol nametne do mjere da prevlada, nestaje sklad i postaje nepodnošljiva, neprobavljiva nametljivost. Kršćani su ljudi koji paze na takvo ravnovjesje koje raduje, koje privlači, koje odgaja.
To je ona kršćanska mjera koja čuva napetost da bi svi imali svoje mjesto, sklad različitosti darova i ljepota slobode. Tu je ‘slatkoća soli’, tu je slatkoća Božje prisutnosti koja nije sladunjava dopadljivost, nego postaje razumijevanjem, velikodušnošću.
U Isusovo vrijeme, ostati bez soli značilo je ostati bez nade.
Nešto slično vidimo i u metafori svjetla koje je bilo nužno i za rad i za življenje.
3. U naše vrijeme svatko pokušava dati smisao i vrijednost svomu postojanju kako može, na temelju onoga što je shvatio o životu i na temelju izbora koje je napravio. Isus nam govori da ono što životu daje okus jest živjeti u duhu Blaženstava koja odražavaju njegovo lice, njegov dar nama.
Jer on nam kaže da mi jesmo sol i svjetlo, ne trebamo nastojati to postati, za tim se naprezati; na nama je to očitovati. Sol je uistinu sol kada se daje. Svjetlo je uistinu svjetlo kada rasvjetljuje. To je stav kršćanina: darivati sebe; začiniti i svijetliti u životima drugih.
Snagu za to očitovanje crpimo iz molitve, ponajprije molitve zahvaljivanja koja uključuje prepoznavanje Božjih darova i Gospodinove prisutnosti počevši od sakramenata. Stoga je naše kršćansko poslanje u društvu dati okus životu vjerom, svjedočanstvom i ljubavlju koju nam je Krist dao, a u isto vrijeme držati se podalje od svake sebičnosti, umišljenosti i oholosti.
Mi smo sol i svjetlo, kada gradimo zajedništvo među ljudima na temelju istine, u strpljivosti, u poštivanju dostojanstva čovjeka stvorena na Božju sliku. Sol smo i svjetlo pred traženjima mladih, pred zabludama i krizom institucija… Zato nije potrebno gubiti vrijeme na traženje neprijatelja. Neprijatelj ionako traži nas.
Nama je dano biti sol i svjetlo. Važno je da ne budemo bljutavi nositelji tame, nego ponizni donositelji Radosne vijesti. Mi nemamo drugu istinsku moć osim sjemena evanđelja, ali veća moć i ne postoji, jer to sjeme ima Božju snagu.
Diljem Europe osjeća se stav, izrečen na pragovima polunapuštenih crkava da suvremeni svijet odbacuje kršćanstvo i da je završilo jedno doba. Čak se i u kršćanskim ozračjima čuje govoriti o ‘postkršćanskome dobu’. Više od problema otpadanja, napuštanja, je problem beznačajnosti: sol je postala nešto drugo; o svjetlu se nije dovoljno brinulo.
Ljudi su danas izloženi krivotvorinama; uvelike i duhovnim, kršćanskim krivotvorinama. To je poticaj svima nama da pazimo na okus i na ukus; da ne skrivamo darovano svjetlo u sebi. Kao što zapisa William Blake: „He whose face gives no light, shall never become a star.“ „Čovjek čije lice ne svijetli, nikad neće postati zvijezda.“
4. Zbog čega to govorim ovdje, u vašoj župi? Zbog toga jer ovdje osjećam da je ta rečenica istinita: vi ste sol i svjetlo. O tome svjedoči ovaj prostor, natopljen ne samo vašim vjerničkim htijenjem, nekom nedohvatljivom nutarnjom pobožnošću, nego prisutnošću koja je tijelom ostala utisnuta u ovo polje; napravilo brazde i zasijalo sjeme. Ovdje ste bili kao svjetlo, vidljivi; i davali okus možda samo pitanjem: Odakle im snaga da dolaze na tu ledinu?
Ovdje je zasijano i niknulo istinsko sjeme kršćanske kulture u kojoj smo pozvani rasti, produbljivati ju, širiti ju, darivati njezine plodove.
Možda će vam se činiti da bl. Ivanu Merzu dajem tek poneku misao pri kraju. Ali, sve rečeno jest Ivan Merz; on je gorljivo nasljedovao Krista, ostavio predivan primjer upoznavanja kršćanstva, kršćanske duhovnosti i kulture, od koje Europa može i dalje živjeti.
Svima, osobito mladima, trebaju danas takvi primjeri radi Krista, radi Hrvatske i Europe. Kada se vidi s kojim je marom živio i učio; što je sve usvojio i naučio; koliko je poznavao ne samo književnost i umjetnost, nego pronicao u sve protege društvenoga života, svjesni smo da nam danas trebaju takvi katolici. Njih su oblikovali odgajali njihovi učitelji, iznimni intelektualci, nošeni evanđeljem. I ostavili su bezbroj tragova koji govore i danas i mogu postati primjerom u našim okolnostima.
5. U nacrtu predavanja Orlovskoj organizaciji iz 1928. (usp. Božidar Nagy (ur.), Ivan Merz. Sabrana djela, Svezak 1. Književnost. Liturgija. Katolička akcija, Zagreb 2011., str. 435-436) možemo čitati kako je bl. Ivan prije stotinjak godina razmišljao i govorio o tadašnjim zabludama i lošemu stanju ljudskoga društva.
Istaknuo je tri zablude: prva je racionalizam koji je on opisao kao filozofijski sustav koji tražeći istinu posvema zaobilazi vjeru; druga je zabluda za njega naturalizam, sustav koji niječe istočni grijeh i proglašava ljudsku narav neiskvarenom; i treća je zabluda za njega liberalizam, u biti nepoštivanje zadanih zakonitosti.
Ti su pojmovi u međuvremenu dobili svoje nijanse, ali ćemo skoro isti sadržaj pronaći i u današnjim gibanjima. Razmišljajući o tome shvatio sam da je odgovor na te tri zablude moguće vidjeti u smislu i programu križarskoga rada: žrtva – euharistija – apostolat.
Žrtva je odgovor na racionalizam. Žrtva nije racionalna, ali govori o istini o kojoj govore sol i svjetlo, o darivanju, bez kojega život ostaje zatvoren u mučninu.
Euharistija je, između ostaloga, dobar na naturalizam. Premda sadrži i ima ugrađenu prolaznu zbilju, dobo stvorenoga svijeta, ostvaruje povezanost s nebeskim, vraćanje sklada u ranjenost grijehom; besmislu koji otvara prihvaćanje zla vraća smisao i smrtnosti daje besmrtnost.
Apostolat, poslanje, odgovor je na liberalizam. Shvaćamo da je danas u modi prekoračivanje granica. Mladima se govori da zapravo nema granica, odakle dolaze razni ‘transhumanistički’ pokušaji i cijela ‘trans-kultura’. Na matrici strojeva, takozvane umjetne inteligencije pokušava se s jedne strane razvijati svijest o zamjeni za čovjeka, o nepogrješivosti i neograničenosti, a zatim se mlade ljude ostavlja u razočaranjima. Ne prihvaćaju se definicije, jer one ograničavaju; može se izabirati što je što i tko je tko. Definicija znači doslovno: ograničiti.
Apostolat govori o raznim granicama i ograničenjima; govori da smo poslani biti drugima pomoć, unositi nadu, biti radost i kada pogriješe. Granica nema samo negativno značenje. Ona definira naš način postojanja, naš identitet i djelovanje. Ograničeni smo sa svojim motrištima, osjećajima, odgovornostima, svojom osobom i poviješću. U svemu tome živi sloboda.
I upravo suprotno prvomu dojmu: liberalizam kako ga je prepoznao bl. Merz i kako ga često i mi susrećemo, niječe slobodu. Nepoštivanje granica niječe slobodu. Gdje nema slobode, nema ljubavi; gdje nema ljubavi, nema radosti. Stoga je prevažno vidjeti kršćansku širinu koja se tiče svega što živimo, jer je svemu potreban dobar okus…
6. Siguran sam da ste primijetili kako se u našemu društvu ono o čemu netko ne želi raspravljati ili uopće razgovarati, jednostavno nazove „svjetonazorskim pitanjem“. Kao da se takve teme ne smiju dirati, niti u ta područja zalaziti…
Najprije nije uopće jasno po kojim kriterijima je nešto ‘klasificirano’ kao svjetonazorsko, jer je sve u životu svjetonazorsko, dio nazora, pogleda na svijet. Osim toga, ne zna se tko je mjerodavan nešto nazvati takvim, osobito ako bi se to izuzimalo iz ozbiljne rasprave.
Očito je da takvi postupci pripadaju ‘kolonizaciji duha’ u nekom društvu, jer – ako samo malo razmislimo – shvatit ćemo da je sve što živimo svjetonazorsko: i kultura i šport, i gospodarstvo i znanost, i arhitektura i umjetnost, i poljodjelstvo i zabava, i znanost i politika…
Uostalom, ne bi li se – umjesto bježanja od njih i proglašavanja nepoželjnima – u prvi plan trebala staviti upravo svjetonazorska pitanja? Skladna usuglašenost ili usklađivanje života prema svjetonazorskim vrijednostima vodi u veće zadovoljstvo i u puninu smisla.
U posljednje vrijeme češće govorim da se kao kršćani katolici ne smijemo povlačiti iz onih životnih područja u društvu u kojima se čini da prevladava neprijateljstvo prema Crkvi, da se donose odluke nespojive s našim svjetonazorom, jer upravo oni koji ne dopuštaju govor o ‘svjetonazorskomu’ nameću svoj svjetonazor. To je posebice važno za Europu, našu Europu, jer je ona niknula iz kršćanske kulture dara soli i svjetla…
Ni u čemu, dakle, ne zaboravimo poniznost svjetla i soli. Svjetlo ne osvjetljava sebe i nitko ne jede samo sol. Sol i svjetlo naizgled nestaju, bez buke i nasilja, i žive gdje su ugrađeni. Zato njezine tragove i okus u prošlosti, što tako lijepo pokazuje i bl. Ivan Merz, nalazimo posvuda gdje su živjeli i žive kršćani.
Gospodinu hvala za tu ljepotu. Da bismo ju bolje vidjeli, češće uđimo u riznicu koju imamo u blaženome Ivanu Merzu i molimo da nas zagovara kad trebamo živjeti mjeru soli i svjetla za okus i sjaj.
Amen.
