BOŽIDAR NAGY, D.I.
„Ako ne znaš tko si, doći će drugi pa će ti reći
da budeš ono što on bude htio!“ I. Petrićević
U V O D
Od ovoga broja započinjemo seriju članaka o Hrvatskom katoličkom pokretu (dalje HKP) koji je djelovao u Hrvatskoj u prvoj polovini 20. stoljeća. Što je bio HKP? Bilo je to veliko vjersko, kulturno i društveno gibanje među hrvatskim katoličkim laicima kojima su se pridružili kasnije i pojedini članovi klera, a koje je pokrenuo krčki biskup Antun Mahnić (1850.-1920). HKP je imao za cilj obranu i promicanje katoličke vjere i njenih moralnih načela u hrvatskoj javnosti i društvenom životu koji su tada bili ugroženi od nadiranja liberalizma.
Pod kraj 19. i početkom 20. st. hrvatski narod, do tada tradicionalno vjeran vrijednostima kršćanske vjere koje mu je Katolička Crkva stoljećima prenosila, u kojima ga je odgajala i kojima ga je prosvjećivala, odjednom se našao zapljusnut valovima liberalnih ideja koje su dolazila iz europskih sveučilišnih centara na kojima su studirali i pojedini hrvatski studenti i intelektualci. Po prvi puta u svojoj povijesti u kojem do tada nije bilo značajnijih nevjera prema kršćanskoj djedovskoj baštini prenošenoj stoljećima iz naraštaja u naraštaj, hrvatski su se katolici našli suočeni s idejama koje su vjeru i njezine vrijednosti počeli istiskivati iz javnog života, dapače javno im se protiviti, omalovažavati, čak izrugivati. Prvi koji je prepoznao opasnost i započeo otpor i mobilizaciju katoličkih snaga bio je krči biskup Antun Mahnić. S njime započinje veliko gibanje i angažiranje u prvom redu katolika svjetovnjaka da bi se suprotstavio ovoj nemani koja je počela ugrožavati ne samo vjeru nego i moralne temelje hrvatskog društva. I počeo je zvoniti na uzbunu najprije svojim idejama i člancima koje je objavljivao u časopisima. No nije se zadovoljio samo ostajući na teoretskom planu. Preko svojih suradnika započinje organiziranje katoličkih srednjoškolaca i studenata koji će kasnije biti nositelji, širitelji i ostvaritelji njegovih ideja.
Hrvatski narod, tada rascjepkan među nekoliko država, nije bio jedini u kojem je započelo angažiranje katoličkog laikata da bi se oduprli novonastalim liberalnim strujanjima. I u ostalim europskim zemljama katoličke tradicije nastaju slični pokreti. Spominjemo Austriju, Njemačku i posebice Italiju gdje se još 1868. rađa Katolička Akcija koja će tek s Papom Pijom XI. dobiti svoj današnji oblik i proširit će se od 1922. g. po cijelom svijetu. S razvojem društva i njegovom industrijalizacijom te pojavljivanjem novih ideja nakon Francuske revolucije koje se šire posvuda po Europi, sve više se rađa svijest da katolici-laici nisu i ne mogu biti samo poslušni objekti pastoralne skrbi crkvenih pastira nego žele biti aktivni, žele sudjelovati u pastoralnim aktivnostima i spasenjskom poslanju Crkve.
Hrvatskom katoličkom pokretu prethodila na crkvenom području u hrvatskim zemljama dva veoma važna vjerska događaja koja su obilježila cijelo 20. stoljeće premda s HKP-om nisu bila formalno povezana. Bile su to dvije veličanstvene manifestacije katoličke vjere hrvatskoga katoličkog naroda koje kao dva reflektora stoje na početku novog stoljeća i bacaju svoje svjetlo na cijelo to razdoblje kršćanskog života u hrvatskom narodu.
Prvi događaj je bio Posveta hrvatske mladeži Srcu Isusovu 22. lipnja 1900. g. koja je okupila 160.000 hrvatskih mladića i djevojaka u ovoj svečanoj ispovijesti katoličke vjere na početku stoljeća. Drugi događaj bilo je održavanje Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka-kongresa održanog od 3. do 5. rujna 1900. u Zagrebu, a koji je okupio oko 2000 sudionika. Ovim zbivanjima, kao uvod u prikaz Hrvatskog katoličkog pokreta posvetit ćemo malo više prostora u našim sljedećim nastavcima.
Vremenski period u kojem se odvijalo veoma plodno djelovanje Hrvatskog katoličkog pokreta obuhvaća razdoblje prve polovine 20. st., točnije od 1900. do 1945. g. Razdoblje je to u kojem se o političkim i društvenim zbivanjima u hrvatskom narodu veoma mnogo znade i proučavano je na raznim nivoima; međutim o samom HKP-u koji je paralelno djelovao i razvijao se u široj javnosti, pogotovo ne-crkvenoj relativno se malo zna osim u užim i još k tome specijaliziranim vjerničkim krugovima. Djelomično je tome razlog što se u vremenu komunističkog režima o tome nije niti moglo javno ni pisati niti govoriti. Brojni članovi HKP-a bili su nesmiljeno progonjeni od komunističkog režima koji je u njima prepoznavao veliku opasnost za svoj opstanak i djelovanje. Stoga su mnogi od njih nakon rata ili ubijeni (npr. dr. Ivan Protulipac), ili nepravedno osuđivani na montiranim procesima na duge godine robije, a mnogi su od njih da bi se spasili, bili prisiljeni napustiti domovinu i poći u izbjeglištvo u daleke strane zemlje.
Puno je dobra bilo ostvareno unutar HKP. Pokrenuto je i ostvareno mnogo vrijednih pothvata da bi se kršćanska ideja i njezina moralna načela očuvala u hrvatskom narodu. Mnogo je divnih izgrađenih ličnosti iz toga vremena koji su nam ostavili neustrašiva svjedočanstva vjere i ljubavi za Crkvu, za Boga za Krista i za svoj narod. Iz toga razdoblja imamo i troje novijih hrvatskih blaženika, a za nekoliko njih pokrenut je postupak za beatifikaciju. Troje blaženika novijeg doba bili su i suvremenici: Bl. Alojzije Stepinac (1898.-1960.), Bl. Ivan Merz (1896.-1928.), Bl. Marija Petković (1892.-1966.) Za najaktivniju ženu HKP-a, prof. Maricu Stanković pokrenut je postupak za proglašenje blaženom. Također i za sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera pokrenut je postupak za beatifikaciju koji se sada odvija u Vatikanu. Za začetnika HKP-a biskupa Antuna Mahnića ozbiljno se razmišlja da se i za njega pokrene postupak beatifikacije.
Naša je sveta dužnost ne zaboraviti to razdoblje, jer to pripada u cjelinu hrvatske opće i crkvene povijesti, niti zaboraviti tolike vrijedne hrvatske katoličke laike koji su često i uz osobne žrtve, trud, nesebičnost, žrtvujući svoje vrijeme, svoje sile a često i svoja materijalna sredstva za katoličku stvar ostavili nam divna svjedočanstva rodoljublja i kršćanskog apostolata.
Promatranje i poznavanje njihova rada i djelovanja može biti samo poticaj za naše vrijeme brojnim vjernicima laicima koji žele učiniti nešto i za svoju vjeru i za svoj narod, da vide da je i prije njih bilo divnih laika koji su se angažirali unutar Crkve za dobro naroda i očuvanje vjere. Naš je dug osim toga da ne zaboravimo prošlost. Da ne dopustimo da takva divna svjedočanstva padnu u zaborav. I danas nam imaju što reći.
Koliko je to razdoblje bilo važno možda najbolje pokazuje pamflet-knjiga Viktora Novaka „Magnum crimen“ iz doba jugo-komunističkog režima koja ne bi bila vrijedna niti spomena na ovim stranicama da se ne radi u stvari o jednoj velikoj potvrdi vrijednosti i veličine HKP-a. Režim je već u početku zavođenja svoje protunarodne diktature dobro prepoznao snagu HKP i njegovih ideja, te njegovih vođa. Stoga je pokušao uobičajenim komunističkim zločinačkim metodama služeći se nevjerojatnim povijesnim falsifikatima kroz prizmu svog ideološkog jednoumlja prikazati to razdoblje u kojem se gledala samo opasnost od „neprijatelja“ pa je trebalo sve prikazati u crno bijeloj tehnici „antikomunističkog klerikalizma“ itd. itd.
Stoga ćemo u ovoj seriji članaka postupno prikazivati cjelovitu istinu o HKP-u, od njegovih početaka. Uz zbivanja iz toga razdoblja obratit ćemo pozornost prikazu pojedinih velikih ličnosti samoga HKP-a, prikazujući osim zbivanja i brojne ličnosti koje su u njemu sudjelovali i koje su ga stvarale i vodile.
O samom Hrvatskom katoličkom pokretu imamo nekoliko posebnih publikacija, osim brojnih studija i članaka razasutih po mnogim časopisima i novinama. U prvom redu to je veliki Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa koji je održan od 29. do 31. III. 2001. u Zagrebu i Krku i bio je posvećen Hrvatskom katoličkom pokretu. U Zborniku su na 871 stranici objavljena sva predavanja s toga skupa i gdje se mogu naći brojne korisne informacije o toj tematici. Budući da je hrvatski katolički pokret bio veoma razgranat u mnogim svojim djelatnostima i angažirao je na stotine, i možemo slobodno reći i tisuće aktivista tijekom više od četrdeset godina svoga djelovanja, ostalo je još mnogo tema i osoba toga razdoblja koje čekaju da budu obrađene i izvučene na svjetlo dana iz zaborava. Osim ovoga Zbornika imamo vrijedno djelo dr. Juraja Krište također pod naslovom „Hrvatski katolički pokret“ objavljeno u izdanju Glasa Koncila 2004. Također moramo spomenuti knjigu od o. Bonifacija Perovića s istim naslovom „Hrvatski katolički pokret“, objavljenu u Rimu 1976. u izdanju ZIRALA. Ova knjiga nosi naslov „Moj uspomene“ i nema pretenziju biti znanstveno djelo o toj tematici i tome razdoblju; radi se više o osobnim sjećanjima na taj period katoličkog života i djelovanja u kojima je sudjelovao o. Bonifacije Perović, a pisao ih je u inozemstvu bez mogućnosti provjere i konzultiranja literature i znanstvenih izvora iz toga razdoblja. Premda se radi o osobnim sjećanjima i uspomena knjiga je dragocjeni prilog za razumijevanje i poznavanje toga razdoblja crkvene povijesti u Hrvatskoj. „Ako ne znaš tko si doći će drugi pa će ti reći da budeš ono što on bude htio.“ Ove riječi Ivana Petričevića stavili smo kao geslo i uvod u ovu seriju članaka o Hrvatskom katoličkom pokretu. A taj „drugi“ već kuca na vrata, već stoji pred vratima i kuca preodjeven u odoru globalizma i bezbožnog europeizma koji je zainteresiran samo u prvom redu za naša prirodna bogatstva a ne zanima ga naša kršćanska kulturna baština koju bi najradije zbrisao kad bi mogao. Reče jedan europski političar biskupu Franji Komarici koji je obilazeći Europom u vremenima posljednjeg rata boreći se za opstanak Hrvata u Bosni: „Pa šta vi hoćete Hrvati! Morate znati da ste dvostruko krivi, prvo jer ste Hrvati a drugo jer ste katolici.“ Drugim riječima ima da vas nema! A to je i potvrdio bivši američki diplomat na ovim prostorima kad je javno izjavio odlazeći s dužnosti kako mu je jedino žao što nije „uspio prepoloviti broj katolika u Hrvatskoj“.
Kao što je u doba biskupa Mahnića liberalizam prijetio sa svih strana vrijednostima hrvatskog naroda baštinjenima od svojih predaka, isto tako i danas još veće opasnosti prijete da unište i vjerski, i moralni i kulturni identitet našega naroda. Sjećanja i poznavanje onih koji su se tome odupirali i pobjeđivali u nedavnoj prošlosti, pa i uz cijenu tolikih osobnih trpljenja i žrtava života može i treba koristiti današnjem naraštaju da znade kako se postaviti na branik kulturnog identiteta i kršćanske civilizacije u svome narodu.
Preuzimanje:
HRVATSKI KATOLIČKI POKRET (1).doc
HRVATSKI KATOLIČKI POKRET (1a).pdf
HRVATSKI KATOLIČKI POKRET (1b).pdf