Božidar Nagy D.I.
„Ako ne znaš tko si, doći će drugi pa će ti reći
da budeš ono što on bude htio!“ I. Petričević
LJ. MARAKOVIĆ: Katolička beletristika
važno sredstvo za odupiranje liberalizmu
Konkretne odluke Drugoga sastanka hrvatske katoličke mladeži
Zagreb, 1907.
Nastavljamo prikaz predavanja i rezolucija Drugog hrvatskog đačkog katoličkog sastanka, koji se nazivao i Prvi hrvatsko-slovenski sveđački katolički sastanaka a održavao se u Zagrebu od 4. do 6. kolovoza 1907. g.
Poslije podne prvoga dana sastanka 4. VIII. održana su samo dva predavanja; treće je bilo u planu, međutim zbog zanimljivosti tematike i opširne diskusije nakon prethodna dva predavanja ono je prebačeno za sutradan. Prvo poslijepodnevno predavanje (a četvrto po redu u ukupnom programu) održao je slovenski student filozofije Mirko Božić, član slovenskog kat. akad. studentskog društva Danica u Beču. Tema njegova predavanja bila je: „Zajednički interesi Hrvata i Slovenaca.“ Predavač je istaknuo potrebu sve većeg zbližavanja obiju naroda na svim razinama da bi se lakše mogli oduprijeti Slovenci sa svoje strane germanizaciji, a Hrvati madžarizaciji. Iznio je među ostalim činjenicu kako se u svim srednjim školama u Sloveniji nastava održavala na njemačkom jeziku, a slovenski jeziku su imali samo jedan sat tjedno. Nakon žive i konstruktivne diskusije usvojene su opširne rezolucije u pet točaka koje daju konkretne smjernice katoličkom đaštvu u tome smislu. Predlaže se i potiče uzajamno poznavanje i učenje jezika, Slovenci hrvatski, a Hrvati slovenski. Potom se sugerira izmjena đaka i uzajamno provođenje praznika te prijateljevanje jednih s drugima za vrijeme praznika jer se i na taj način jezik može bolje učiti i međusobno se bolje upoznati i sprijateljiti. Također se predlaže uzajamna pretplata i čitanje katoličkih listova. Potiče se objavljivanje prijevoda literarnih djela, posebice kraćih pripovijesti slovenskih na hrvatskom jeziku i obratno kako bi se narodi što više zbližili u čemu katoličke đačke aktivnosti imaju veliku ulogu. Onim studentima koji se kasnije žele posvetiti javnome radu, preporuča se da proučavaju povijest, pravo i kulturu obiju naroda.
Drugi poslijepodnevni referat održao je student filozofije Ljubomir Maraković, urednik Luči i član hrv. kat. akad. društva „Hrvatska“ u Beču. Njegovo je predavanje za temu imalo: „Naše literarne prilike.“ Cijelo njegovo izlaganje objavljeno je u Luči br. 1907., str. 157-163. Svoje izlaganje Lj. Maraković započeo je citatom iz Hrvatske straže koja konstatira da je za upoznavanje jednog naroda potrebno čitati njegove pjesme, njegove knjige i publikacije. I u nastavku Maraković se pita: „A koga da ne zanima kako naš narod živi, umuje i čuvstvuje, tko da se ne brine za kulturni napredak Hrvata, napose za duševno stanje njihove inteligencije, koja se upravo u književnosti – lijepoj knjizi – zrcali?“ Potom predavač prelazi odmah na samu stvar, tj. na gorući problem na hrvatskom književnom području: „Kako je valjda općenito poznato, vlada već od nekoliko vremena u našoj književnosti ‘tužan’ ili ‘nemio’ – kako ga nazivaju – spor, spor između starih i mladih, između naprednjaštva i reakcije, između slobodne misli i tradicije… Spor je nastao uslijed oprečnosti dviju stranaka koje su se s vremenom u našoj glavnoj književnoj instituciji ‘Matici Hrvatskoj’ izrazito pojavile, te koje posve naravno nisu mogle zajedno opstojati. Nitko ne može dva gospodara služiti, a najmanje ‘Matica’, pa ni ne smije.“ U nastavku dalje prikazuje Maraković kako se spor razvijao. Skupina mlađih tzv. „naprednjaka“ osvojili su „Društvo hrvatskih književnika“ i s njegovim kapitalom pokrenuli koncem 1905. potpuno liberalni, modernistički književni list „Savremenik“ koji je počeo propagirati ideje sasvim suprotne kršćanskoj vjeri i moralu i časnoj hrvatskoj tradiciji. I Maraković u nastavku svoga izlaganja jasno i bez uvijanja navodi sva zastranjenja i neprihvatljive sadržaje priloga što ih je Savremenik počeo objavljivati a to su: „Obožavanje pűti, preljub i blud na svakoj stranici u svakom obliku, da se ne samo katoliku, nego i svakome iole poštenu čovjeku zgadi slobodna ljubav, slobodna znanost i slobodna misao ili hrvatski rečeno: crna i neutaživa mržnja na sve, što je katoliku sveto, izrugivanje istina vjerskih, kršćanske filozofije i umjetnosti, izrugivanje svetaca, dà, i samoga Spasitelja Isusa Krista, eto to je taj mladi smjer… zaslađen otrov u zlatnoj čaši – to je Savremenik.“ U nastavaku svoga predavanja Maraković daje najprije jasne preporuke i smjernice Matici Hrvatskoj što bi ona trebala učiniti i poduzeti da se odupre navali liberalizma i nemorala što ga je počeo propagirati Savremenik i kako da pročisti svoje redove i usmjeri politiku svojih izdanja.
Pri kraju predavanja Maraković ovako rezonira: „Ako hoćemo narodu oplemeniti srce, ako hoćemo da mu podignemo duh nad pustoš i pokvarenost našega vremena do bajnih i sjajnih ideala nad krutu zbilju i surovu sadašnjost do vječne ljepote, moramo gojiti i širiti, koliko samo možemo, katoličku beletristiku. A da se to postigne, moramo imati glasilo za našu lijepu knjigu, katolički beletristički list. I to je ono, što upravo tvori glavnu jezgru ovome razmatranju.“
I na kraju svoga predavanja Maraković predlaže kratku konkretnu rezoluciju koja se jednoglasno usvaja, a glasi ovako: „Prvi hrvatsko-slovenski katolički sveđački sastanak u Zagrebu poziva hrvatsku katoličku javnost, da se čim moguće prije osnuje samostalan hrvatski katolički beletristički časopis. Prikupljanjem gradiva i suradnika ima se odmah započeti“.
Maraković nije ostao samo na apelu. U Luči čiji je bio urednik odmah je počeo objavljivati niz članaka pod naslovom „Književna razmatranja, a 1910. g. objavljuje knjigu Novi život gdje iznosi teze katoličke estetike. Njegov san o katoličkom književnom listu ostvarit će se ipak puno godina kasnije, tek 1920. godine kada postaje glavni urednik Hrvatske Prosvjete koju je uređivao punih dvadeset godina sve do 1940. i koju je postavio na katolička načela promičući u njoj katoličku književnost.
Nastavlja se…
Preuzimanje: