Rimskim duhom zahvaćena

            Posebno područje utjecaja Ivana Merza ne samo na Maricu nego i na cijelu njegovu okolinu, bio je njegov rimski duh, kojim je zapalio tolika srca, oduševio ih i privukao Kristovu Namjesniku, rimskom biskupu – Papi i Rimu kao središtu kršćanstva i Katoličke Crkve. Marica Stanković je to posebno doživjela za vrijeme rimskog hodočašća u rujnu mjesecu 1926. kada je pošla zajedno s 50 djevojaka orlica u Vječni Grad u pratnji Ivana Merza. Na nekoliko mjesta Marica je opisala to rimsko hodočašće i plodove koje je ono proizvelo u njoj i u dušama mladih hodočasnica. O tome veoma opširno piše u svojoj knjizi «Mladost vedrine» u poglavlju «U Vječnome Gradu»[1]:

«Vidjeti kršćanski Rim, osluškivati govor njegovih crkava, njegovih svetišta, njegovih grobova, poljubiti tlo na koje je padala mučenička krv prvih kršćana, klečati pred bijelom pojavom Oca kršćanstva, to je bio naš cilj, naša glavna težnja. Dr. Merz je užgao u nama žarku ljubav prema papinstvu i mi smo željele što prije vidjeti Isusa na zemlji…»

 Slijedi potom opširan opis boravka u Rimu i svega što su djevojke orlice vidjele, doživjele i  posjetile. Potom Marica nastavlja:

                        «Ali još će nešto ostati iz Rima nezaboravno. Lik dr. Ivana Merza. Kroz čitavo vrijeme hodočašća gledale smo ga izbliza. U razgovoru, u šali, u smijehu, u tumačenjima, u raspravljanjima, u molitvi. I ne znamo kad nam se činio veći. Onda, kad smo ga gledale kako je uronio u molitvu za vrijeme mise ili pohoda u crkve, ili onda kad nam je tumačio kršćanske umjetnine Rima. Kad nas je vodio u centrale katoličkih ženskih organizacija i raspravljao s njihovim predstavnicima o Katoličkoj Akciji ili na putu, kad je svakome stajao na usluzi, od nošenja prtljage do trčanja po stanicama za vodom. O ponoći je u Rimu tražio stan za 50 djevojaka, jer nam  nekom zabunom nije bio spremljen. A kad je opazio da jedna naša djevojka na nekoj stanici trči za vlakom, povukao je za kočnicu, iako je imao za to mnogo neugodnosti.  U Vječnome gradu još smo više osjetile, zapazile, otkrile dubinu i svetost srca potpunog katoličkog čovjeka, rimskog kršćanina, dr. Ivana Merza. Htio je da nas nekoliko razgleda kuću Družbe sv. Pavla. To je svjetovni red kojega je 1920. god. osnovao kardinal Ferrari. I dok nas je vodio kroz prostorije te kuće, kroz dvorane za sastanke, kroz konačišta za tečajke, kroz urede u kojima su siromašni očevi tražili namještenje, a bijedna djeca zaklon, dok nas je vodio kroz prostorije svratišta, konačišta, kroz tiskaru, da se onda zaustavimo u kućnoj kapelici, središtu i žarištu ove suvremene ustanove, sigurno je Gospodinu preporučivao osnutak takvog reda kod nas. Ta on mu je već zacrtao glavne poteze. Takav je red imao biti kruna orlovskih nastojanja, njegova najjača potpora, sinteza svjetovnjačkog rada u Katoličkoj Akciji.»[2]

Katolička Akcija

            Još 1924. godine u svome poznatom predgovoru «Zlatnoj knjizi» Ivan Merz je  iznio temeljne ideje svoga  apostolskog programa. U njemu na poseban način ističe važnost provedbe Katoličke Akcije i posvećuje tome gotovo trećinu svoga teksta. Tako piše:

«Iz ove se Zlatne knjige također vidi da omladina ima oči uvijek usmjerene spram Rima, gdje je onaj svjetionik koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. I iz samoga Rima potekle su u zadnje vrijeme smjernice koje računaju s Katoličkom akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njenu ulogu. Mi smo se poradi toga prerađujući Zlatni knjigu najviše obazirali na one upute koje su zadnji pape dali Katoličkoj Akciji, a napose omladinskom pokretu.»[3]

                                     Poznato je da je Merz sve do konca života uz mnogo truda i žrtava provodio ideje i načela Katoličke Akcije te je dobio i naziv pionir Katoličke Akcije u Hrvatskoj. U tome svome nastojanju oko provedbe Katoličke Akcije tražio je suradnike. Među prvima je bila Marica koju je na poseban način pripremao za tu vrstu apostolskog rada. Došlo je to napose do izražaja na hodočašću u Rimu. Evo kako je to Marica opisala u Povijesti Ustanove  Suradnica Krista Kralja:

«Godine 1926. pošla je grupa sa 50 Orlica u Rim. I s nama je pošlo nekoliko orlovskih duhovnika, a molile smo i dr. Ivana Merza da bi s nama pošao. On je bio godinu dana ranije s Orlovima u Rimu, pa mu je u tome velikom i Svetom Gradu već mnogo toga bilo poznato. A imale smo i povjerenje u njega, da će on iz bogatstva Vječnoga grada izabrati upravo ono što je za naše članice najvrjednije i što im treba protumačiti tako da veličina središta kršćanstva ostavi trajan trag u dušama mladih djevojaka…

Pa ipak u Rimu g. 1926. čekalo me novo otkriće u katoličkom životu i katoličkoj obnovi svijeta. Jedno poslijepodne, odmah nakon ručka dok su se naše djevojke malo odmarale, pozvao je Ivan Merz mene i moju prijateljicu Viku Švigir, također odbornicu Centrale orličke organizacije, neka ga slijedimo na nekoj maloj šetnji. Bile smo iznenađene tim pozivom, ali eto, za nekoliko časaka stajale smo spremljene u kućnoj veži zavoda sv. Marte. Merz je strpljivo čekao, i mi se uputismo rimskim ulicama.

Sunce je upravo palilo, a sveti grad utonuo je u poslijepodnevni mir i tišinu. Išli smo pješice. Na putu nam je dr. Merz pričao, kuda nas upravo vodi. Mnogo smo puta slušale njegove planove o Katoličkoj Akciji u Hrvatskoj. Ali ovo, što je toga dana pred nama razvijao, bilo je i suvišno za naša shvaćanja. Iza Katoličke Akcije, koja bi obuhvatila svojom preporodnom snagom razna područja ljudskog djelovanja i uz koju bi se nanizale preporodne akcije na kulturnom, socijalnom i ekonomskom području, imao bi stajati jedan svjetovni red, sa svojom muškom i ženskom granom, na kome bi zapravo počivala čitava zgrada Katoličke Akcije i ostalih katoličkih preporodnih grana. Zašto i čemu to?

U prvom redu zato što se mladi laički svijet, i muški i ženski iz katoličkog aktiviteta često gubi, nestaje, presađuje u drugo djelotvorno područje, u obitelj. Tako mnoga i mnoga mjesta u katoličkom javnom životu ostaju prazna i ta se mjesta ili nemaju kime popuniti, ili se popunjavaju sasvim mladim još nevještim snagama. I tako se uvijek počinje iznova, gubi se kontinuitet, često uzalud troše snage i čitavo preporodno djelo zastaje. Članovi i članice toga reda koji se dobrovoljno odriču ženidbe i vežu jednogodišnjim zavjetima da će živjeti u čistoći, posluhu i siromaštvu, treba da budu ona pozadinska snaga koja će čuvati kontinuitet u katoličkom radu, koja će uskočiti na ispražnjena mjesta, koja će popunjavati sve šupljine i koja će izvršiti sve najnaprednije zadatke pred kojima drugi često izmiču ili nemaju dosta vremena ni spreme.

A drugi motiv koji je dr. Merza vodio k osnutku jednog civilnog reda bio je taj što je Merz izvanredno cijenio djevičanstvo i zavjet čistoće. On je djevičansku čistoću smatrao tako plodnom da je ona ne samo blagoslov za katolički rad i katoličko djelovanje, već se po njoj posvećuju i naše obitelji. Ona je garancija bračne čistoće i o djevičanskim dušama, njihovim molitvama i žrtvama, njihovom darivanju i posvećivanju, ovisi i svetost bračne veze i uspješan odgoj djece u kršćanskim obiteljima.

Poznavale smo te Merzove misli o čistoći, ali nismo znale da Merz nešto snuje, da misli na osnutak jednog civilnog reda u Hrvatskoj, a nismo ni znale da takvi redovi na katoličkom zapadu postoje i djeluju.

Eto, o svemu nam je tome Merz govorio na gorućem asfaltu rimskih ulica u žarki ljetni dan, kad najednom zastanemo pred ogromnom sivom zgradom.

«To je zgrada ‘Družbe sv. Pavla’ rekao je Merz, i mi uđosmo u široki svijetli hodnik…»[4]

I na drugom mjestu Marica će se osvrnuti na taj Merzov utjecaj u pitanjima Katoličke Akcije. Tako piše 1938. god.:

«Naravno, da je Ivan Merz i u ostalim stvarima vršio na nas veliki utjecaj, a napose u pitanju Katoličke Akcije. Kad su se pojavile prve polemike o principima Katoličke Akcije i njezinoj provedbi kod nas, mi smo svi bili na Ivanovoj strani. U početku nismo pravo ni razumjeli njegova razlaganja, ali duše su nam govorile da Božji čovjek Ivan Merz mora imati pravo.» I završava članak riječima: «Imali smo ga i nebu smo ga dali. No danas više nego ikada hvalimo Gospodu što ga je poslao među nas i što je dao da nekada živ među nama, a danas u zagrljaju trojedinog Boga bdije i moli za hrvatsku omladinu.»[5]

Vitez ženske časti

O desetoj obljetnici Ivanove smrti objavila je Marica Stanković tijekom šk. god. 1937./38. u časopisu Za Vjeru i Dom seriju članaka posvećenih uspomeni Ivana Merza. Zajednički naziv im je dala «Vitez ženske časti». To je vjerojatno najljepši naslov  što su mu ga dale djevojke i žene nakon što su ga bile upoznale i bezbroj puta iskusile njegovu finoću i njegovo ponašanje koje je bilo puno poštovanja prema ženi. U uvodu u tu seriju članaka Marica piše:

«Ne, ništa se nije pretjerivalo u ocjenjivanju Merzove ličnosti i Merzovog rada. On je bio doista neobično velika ličnost, velik u redovima naše organizacije, velik u povijesti Katoličke Akcije u Hrvatskoj. I taj veliki čovjek nosio je još za života naslov koji su mu dale same članice naših organizacija. Zvale su ga ‘vitezom ženske časti’. Zašto tako? Zato jer je Ivan Merz po svojim pogledima na život i zadaću žene, po svome saobraćaju sa ženskim svijetom, a napose sa tadanjom orličkom omladinom, bio doista ideal pravoga kršćanskog viteza.  Za njega je žena, čista i kreposna žena nešto veliki i uzvišeno. Ona mu je kopija njegove ljubljene majke, još više, ona mu je sestra Djevice iz Lurda koju će cijeloga života ljubiti žarom srednjovječnih mistika.»[6]

Dalje nastavlja Marica opisivati brojne konkretne primjere, Merzove pothvate i nastojanja na području apostolata među djevojkama, za očuvanje njihova ženskog dostojanstva, ali isto tako za njihovo djelatno angažiranje u radu za širenje Kristova Kraljevstva u dušama.

            Šest godina kasnije u svojoj knjizi «Mladost vedrine» pod naslovom «Naš sveti brat Ivan», Marica posvećuje cijelo poglavlje utjecaju što ga je Merz vršio na žensku mladež. Prikupila je u tome  poglavlju svjedočanstva raznih djevojaka objavljena na drugim mjestima. Kao uvod tom rukovetu prekrasnih misli i doživljaja djevojačkih srdaca koje su u Merzu nalazile više nego uzor, Marica stavlja ove misli:

            «Mi ćemo Ivanov lik ovdje iznijeti onako, kako su se ženske duše s njim sretale, kako su ženske duše s njim govorile, kako je na ženske duše djelovao i što je za njih i njihovu izgradnju značio. To su titraji nevidljivih struna tolikih znanih i neznanih ženskih duša. Kroz 16 godina su se nizali, pa neka sami govore. Neka slože dragocjen mozaik na grobu našega sveca.» [7]

Slijede potom citati iz raznih članaka kako su Merza doživljavale djevojke ne samo za njegova života, nego napose nakon njegove smrti. Zanimljivo je vidjeti koliko je djelovao i na one koje ga uopće nisu poznavale niti su se s njime u životu susrele.


[1] M.STANKOVIĆ, nav.dj., str. 36

[2] M. STANKOVIĆ, nav. dj., str. 39-40.

[3] Ivan MERZ,  Put k Suncu, 1. izdanje,  Zagreb, 1978. str. 117.

[4] Marica STANKOVIĆ, Povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja, 1953., rukopis – daktiloskript, str.1-4

[5] Marica STANKOVIĆ, «Merz – Božji čovjek svagdašnjice»  Život, 19/1938, br. 5. str. 285 i 293.

[6] Marica STANKOVIĆ,«Vitez ženske časti», Za vjeru i dom, 1937., br. 9, str. 139.

[7]M.STANKOVIĆ, nav.dj., str.66- 78.