Dodjela odlikovanja u Merzovoj godini
1942. godine na prijedlog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Papa Pijo XII. podijelio je Marici Stanković visoko crkveno odlikovanje «Pro Ecclesia et Pontifice – za Crkvu i Papu» za njezine brojne zasluge na području katoličkog odgoja mladeži. To joj je odlikovanje uručio osobno nadbiskup Alojzije Stepinac 13. rujna 1942.g. na svečanosti otvaranja Merčeve godine u povodu 15. obljetnice smrti Sluge Božjega. Primanje ovoga odlikovanja usko se povezalo s Ivanom Merzom, što se vidi iz njezina govora kao i čestitki ostalih osoba. U zahvalnoj riječi, kako nas izvještava «Nedjelja», Marica je među ostalim istaknula kako se «u svome petnaestogodišnjem radu nikada nije htjela odalečiti od dr. Merza.»[1]
Merz šalje Marici na dar ovo odlikovanje
Posebno je dojmljiva i veoma značajna bila čestitka što je Marici uime katoličke ženske mladeži uputila profesorica Draga Fegić. Njezin pozdravni govor u cijelosti je objavio tjednik «Nedjelja»[2] odakle donosimo najvažnije izvatke.
Prof. Fegić je ovo veliko Maričino odlikovanje usko povezala s Ivanom Merzom. To je još jedno važno svjedočanstvo kako je Maričina okolina shvaćala i doživljavala veliki utjecaj što ga je Merz imao na Maricu, i kako je u očima njezinih suradnika bilo duboko uvjerenje da je Marica nastavila ostvarivati ono na što ju je Merz bio usmjerio. Prof. Fegić već na početku svoga govora započinje spomenom na Merza da bi potom nastavila pokazivati kako je Marica u svome životu potpuno ostvarila sve one ideje koje je Merz zastupao i širio, te je potpuno išla njegovim putem. Evo glavnih dijelova iz toga pozdravnoga govora:
“U Gospodu je moja snaga i moja slava i moj spas.” (Ps. 97). Gospod je moja snaga. – Sjećam se ovih riječi kad hoću da Ti ovaj svečani dan i sve ono što Ti imamo reći uljepšam uspomenom na našeg velikog brata dr. Ivana Merza. Sve ono što čitamo u njegovom životu veliko i sveto i što nas oduševljava i diže, čime nam je Merz htio pokazati kakav mora biti ‘homo catholicus’, vidjeli smo na Tebi, sestro Marice.
Nakon što si svršila Merzovu školu preuzimaš 7. kolovoza 1927. predsjedništvo organizacije. Navršilo se 15 godina, a prošlo je i više otkako neumorno oreš na njivi Gospodnjoj. Unašaš duh Crkve, duh Merzov u organizaciju. U tom si bila neumoljiva i nisi dala da se išta promjeni od Merzove baštine.
Kao što je evanđelje uvijek svježe i aktualno, tako je i lik blažene Djevice, koja je slika najdivnije žene, uvijek najljepši primjer. U njoj je Merz gledao uzor svih žena. Nije mogao dopustiti da organizirana katolička djevojka bude daleko od svoga uzvišenog primjera. Merz nije mogao šutjeti već započinje borbu koju nastavljaš Ti, s. Marice. Ta je borba neizrecivo teška.
Od njega, Merza, učiš i ljubav spram Kristovog namjesnika. Vjerno proučavaš papine enciklike i tražiš opet radikalnost što se tiče obitelji, materinstva, ženskog odgoja uopće. Moderna katolička djevojka stavlja se u borbu da poput prvih apostola djeluje u kršćanskom duhu na poganstvo današnjeg vijeka.
‘Gospod je moja slava.’ – Sigurno je u Knjizi vječnosti zapisano da Tvoj život bude vezan potpuno s Ivanovim životom. Tako, draga s. Marice, primaš odlikovanje Svetog Oca za 15. godišnjicu požrtvovnog rada, isti dan kada započinje svečanost 15. godišnjice smrti velikog brata Ivana. Za nas, Tvoju djecu, jedan i drugi dan su veliki. Zato mislimo da se slažeš s nama ako Ti kažemo da “Pro Ecclesiu” ne vežeš za sebe već je to i zasluga Ivanova koji je Tebi pomagao molitvama. On Ti je poslao taj dar za sve one posjete na njegov grob kad si poslije svake borbe teško izmučena dolazila k njemu na razgovor. On je jedini vidio da Ti je put do njega bio utjeha. Ivanov grob bio je središte gdje si dobivala savjete i pomoć. Ivan je vidio da najljepši dio – lozinku “Žrtva – Euharistija – Apostolat” što ju je ostavio, provađaš i želiš biti primjer. Uvijek Te susrećemo gdje se kao žrtva mnogih nerazumijevanja smiješ i da taj Tvoj smijeh tolike usrećuje. Vidimo Te vjerno kod stola Gospodnjega. U apostolatu si nenadoknadiva. Svaki stalež nalazi u Tebi potpuno razumijevanje i ljubav, bila to neuka radnica, seljanka, kućna pomoćnica, učenica ili intelektualka. Svakoj dobi se prilagođuješ, starijima i mlađima…..
Sve su one u mislima uz nas ovdje i žele Ti reći topli hvala za sve. Zahvalne su Ti u prvom redu majke i očevi, jer su pod Tvojim vodstvom odgojena njihova djeca u Kristovom duhu. Zahvaljuje Ti se domovina što si joj dala katoličkih majki. Zahvaljuju Ti se one sestre koje su preko Križarske organizacije odabrale tihi redovnički život. Zahvaljuju Ti se također mladići kojima si omogućila najveću sreću, da služe na oltaru Gospodnjem. Svi zajedno Ti čestitamo, zahvaljujemo i molimo se Gospodinu da Te još mnogo godina poživi u radu za Krista, za Crkvu i za duše.»[3]
Sve ono što će Marica kasnije reći o utjecaju Merza na svoj duhovni svijet i svoju životnu orijentaciju ima potvrdu i nadopunu u ovim riječima prof. D. Fegić što je dragocjeni dokument o uvjerenju okoline koja je doživljavala Maricu kao onu koja nastavlja Merzov apostolat.
U duši svojoj nosiš Ivanovu baštinu
Utjecaj Merza na Maricu nije zapažala samo njezina ženska okolina, nego je to bilo uvjerenje i cijele katoličke javnosti. Katolički tjednik «Nedjelja» donio je opširan prikaz svečanosti dodjele Papina odlikovanja Marici Stanković. Uredništvo je tjednika posebnim uvodnim člankom čestitalo Marici i istaknulo njezinu povezanost s Ivanom Merzom ovim riječima:
«I posljednje i najveće priznanje Svete Stolice, Crkve, Sv. Oca ‘Pro Ecclesia et Pontifice’ nisi povezala uz svoje ime, već uz ime dragog viteza dr. Ivana Merza. On je usadio u Tvoju dušu veliku i žarku ljubav do Namjesnika Kristovog, on Te je poveo odlučno apostolskim putem, putem žrtve i Euharistije. Životom svojim, primjerom svojim, smrću svojom pokazivao Ti je svu veličinu i vrijednost rada za duše i bližnjega. I kad si Božjem čovjeku Ivanu poljubila mrtvu ruku, duša je Tvoja prisizala velikom vitezu: Ivane, semper pro Ecclesia, pro Christo, pro animis! 13. rujna primili si crkveno odlikovanje upravo na dan kad se otvara godina dr. Ivana Merza. Tvoja 15. godišnjica usko je povezana s 15. godišnjicom Ivanove smrti. Na njegovom grobu uvijek si našla sigurne smjernice za život i rad. U duši svojoj nosiš Ivanovu baštinu i vjerno je čuvaš. Sestro, želimo i žarko molimo Gospoda, da Te još mnogo godina uzdrži i blagoslovi u radu, pro Ecclesia, pro Christo, pro animis.»[4]
[1] N.N. «Predaja odlikovanja Sv. Oca Pape sestri Marici Stanković», Nedjelja, br. 27, 1942. str. 3.
[2] Isto
[3] Isto
[4] N.N. «Sestri Marici Stanković uz 15-godišnjicu predsjedništva i crkveno odlikovanje ‘Pro Ecclesia’», Nedjelja 1942. br. 27, str.2.