Na svečanoj završnoj Akademiji koja je održana u Zagrebu u Dječačkom sjemeništu na Šalati na blagdan Krista Kralja, 26. studenog 1978., kojom je završena proslava 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza, o. Božidar Nagy, DI, održao je pred prisutnim prijateljima i štovateljima Ivana Merza, kojih je bilo preko sedam stotina, ovaj pozdravni nagovor:

Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe, oče biskupe, dragi prijatelji i štovatelji našega Ivana Merza!

Pozdravljam vas na početku ove završne svečanosti kojom želimo zaključiti proslavu 50. obljetnice kako je naš brat u vjeri koji je svojim kratkim životom zasjao na nebu hrvatskog katolicizma stupio u puninu Kristovog Kraljevstva.

Izabrali smo upravo današnji blagdan Krista Kralja na završetku crkvene liturgijske godine za glavnu proslavu ovog Ivanovog jubileja sa željom da se istakne ono najbitnije i najvažnije u Ivanovu životu čime je Ivan privukao našu pažnju, naše simpatije, naša srca i naše štovanje, a to je Onaj za koga je Ivan na koncu svoga zemaljskog života u svome testamentu rekao: »Meni je život bio Krist«. Danas se nismo ovdje sakupili da iskažemo čast jednom mladom čovjeku velikih pothvata i velikih sposobnosti uma i srca, što je Ivan bez sumnje bio i posjedovao, nego prije svega jer je Ivan dao svjedočanstvo za Krista, kojemu je dozvolio da živi i kraljuje u njegovom srcu. Ivan kao odaslanik i apostol Krista Kralja, kao širitelj Isusovog Kraljevstva u dušama i srcima mladih i odraslih, privlači nas i oduševljava i zato ova proslava dobiva u današnjem blagdanu Krista Kralja svoj potpuni smisao i opravdanje.

Iz Ivanove bogate duhovne baštine, iz koje smo ovih dana čuli toliko lijepoga, bilo u propovijedi oca nadbiskupa, u govoru biskupa Škvorca te u predavanjima na Simpoziju, željeli bismo ovom prigodom izdvojiti i ukratko prikazati ideju Krista Kralja i njegova Kraljevstva koju već veoma rano susrećemo prisutnu u Ivanovu duševnom sazrijevanju.

Kraljevstvo Božje — cilj života i rada

Još kao mladić sa 22 godine razmišljajući o svome životu i životnom zvanju, Ivan već posjeduje jasnu spoznaju da je Kraljevstvo Božje onaj zadnji cilj svih naših stremljenja, svrha ljudskog rada i djelatnosti. Nalazeći se u Beču na kratkom dopustu za vrijeme rata i razmišljajući o svome životnom pozivu, bilježi u dnevniku 9. travnja 1918. god.:

»Istina je, književnost nije sve. Literatura, umjetnost samo su detalji u tome velikom djelu — Kraljevstvu Božjemu. I orač za plugom i postolar i mesar i pravnik i stražar svi su radnici na toj velikoj zgradi. Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po njegovoj volji.«

Nakon tri godine nalazeći se već u Parizu na studiju piše svojoj majci opravdavajući svoju životnu orijentaciju:

»Katolička vjera je moje životno zvanje i mora biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš rad ide za tim. Jeddan se ženi da dobavi nove stanovnike neba, drugi je osim toga novinar i širi istinu, jedan je željezničar i pridonaša brzom širenju Kraljevstva Božjega.« (Kniewald, Životopis, 131. str.)

Iste godine nalazeći se u teškoj duševnoj situaciji zbog bolesti očiju — prijetila mu je opasnost da oslijepi — Ivan bilježi u svome dnevniku ovu kratku ali sadržajno duboku molitvu:

»Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život. Ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja i molim Te da uza me budu u Tvome kraljevstvu i moji roditelji.« (Dnevnik, 23. IV. 1921).

Kraljevstvo Kristovo prisutno u cijeloj stvarnosti

Kad je došao u Zagreb i započeo svoju apostolsku aktivnost, ideja Krista Kralja i njegova Kraljevstva dobiva sve veće dimenzije i sve jasnije obrise u Ivanu. Neprestano je susrećemo u njegovim spisima, jer svu stvarnost Ivan promatra ukoliko ima vezu s glavnom svrhom Isusova dolaska na zemlju, osnivanje Božjega Kraljevstva. Tako u nacrtu jednog svoga predavanja Ivan jasno ističe i naglašava koji je pravi cilj Orlovstva, katoličke organizacije za mladež, u koju je on ugradio sve svoje apostolske napore:

»Apostolat se Orlovstva proteže na sve grane privatnog kao i javnog života; ono hoće da Krist zakraljuje u dušama pojedinih ljudi, da zakraljuje u našim obiteljima, da zakraljuje u cijelom društvenom životu u svim njegovim pojedinostima. Zadaća je Orlovstva da sve pojedinosti našega narodnog života stavi u službu Kristova Kraljevstva, to jest onoga radi čega je svijet stvoren i’ radi čega i mi živimo.« (Merz, Put k suncu, s. 152).
U drugom svome predavanju »Naš ovogodišnji prosvjetni rad« Ivan govori: »Sva ljudska djelatnost mora biti radi ljubavi; radi apostolata; radi toga da se širi Kraljevstvo Božje među ljudima .. . obilježje je prosvjetnog rada u Orličkom društvu da je za nas prosvjeta preduvjet i sredstvo da uzmognemo posvuda postati pravim apostolima Kristova Kraljevstva.«
U nacrtu pravila za novi katolički dnevnik, koje je Ivan sam sastavio u želji da pospješi njegovo osnivanje, ističe kako je taj list kojemu je dao naziv Kristov Stijeg (Raspelo) »osnovan za obranu Crkve i za proširenje Kraljevstva Našega Gospodina Isusa Krista«. (Merz, Put k suncu, s. 140).
Isto tako i tjelesni odgoj, kako naglašava u članku »Tjelesni uzgoj mladeži« prema Ivanovu mišljenju »treba suzbiti lijenost i učiniti tijelo sposobnim i spremnim da se stavi u službu Kraljevstva Kristova.« (Put k suncu, s. 151).

Slično i socijalno-ekonomske institucije, koje su katolici Ivanovog vremena osnivali, trebaju prema njegovom mišljenju »osim financijskog obračuna uvijek polagati i jedan duhovni vjersko-moralni obračun, tj. koliko se dobra učinilo za širenje Kristova Kraljevstva, jer ovo posljednje je glavno.«

U svojoj knjižici za žensku mladež »Junački život sv. Ivane od Arka« Ivan zastupa ideju da i rodoljubnu misao koju Orlovstvo propagira treba staviti u službu Kraljevstva Božjega pa dalje nastavlja: »Svaka Orlića, kada misli o dobroti svoga naroda, uvijek sebe pita da li je ovo ili ono na slavu Kristova Kraljevstva, na dobro svete Crkve, na vječno spasenje neumrlih duša.« (Put k suncu, 146—147).

Krist Kralj

Poseban poticaj za daljnje angažiranje i zauzetost za Kristovo Kraljevstvo Ivan je dobio iz Rima kada je koncem Svete Godine 1925. sv. Otac Pio XI. objavio encikliku o Kristu Kralju »Quas Primas«, kojom je uveo blagdan Krista Kralja u Crkvu i kojom poziva sve kršćane da se aktivno založe u izgradnji i proširenju Kristovog Kraljevstva. S tim u vezi piše Ivan zanimljiv članak pod naslovom »Krist Kralj«, u kojem ističe i razrađuje tri temeljne misli: Krist Kralj u našim dušama, Krist Kralj u obiteljima, Krist Kralj u društvu. Kako postizavamo da Krist postane Kraljem naših duša, pita se Ivan i odmah odgovara: »Da proučavamo katoličke istine i da živimo po njima, da obavljamo dnevno razmatranje, poglavito na temelju svete Liturgije … Ako budemo o Njemu dnevno razmatrali naša će duša postati slična njegovoj … Ne ćemo mi živjeti već će Krist živjeti u nama.« (Za Vjeru i dom, br. 8—9, s. 3).

Svoje ideje o shvaćanju Kristova Kraljevstva Ivan je detaljnije razradio u svojoj knjižici o Katoličkoj Akciji, koju je pokrenuo Papa Pio XI. kao suradnju laikata u hijerarhijskom apostolatu Crkve. Spremno se odazivajući Papinu pozivu Ivan svojim uvođenjem načela Katoličke Akcije postaje pionir suradnje laikata s hijerarhijom te u svojoj knjižici smatra Katoličku Akciju samo sredstvom za proširenje Kristova Kraljevstva koje on promatra pod četiri vida: a) unutarnje Kristovo Kraljevstvo u pojedinim dušama; b) duhovno-socijalno, vanjsko Kristovo Kraljevstvo, a to je Crkva; c) naravno-socijalno Kristovo Kraljevstvo, koje postoji kada je društveni poredak udešen prema evanđeoskim zakonima; d) konačno eshatološko Kristovo Kraljevstvo. Sva ta četiri stanja Kristova Kraljevstva jesu u međusobnoj uzročno-posljedičnoj ovisnosti. Unutarnje Kristovo Kraljevstvo priprema ono konačno, eshatološko. Unutarnje međutim ovisi o duhovno-socijalnom, a to je Crkva koja ga širi u duše, dok naravno socijalno Kraljevstvo treba omogućiti Crkvi da širi unutarnje Kraljevstvo Kristovo u dušama ljudi.

U spomenutoj knjižici Ivan dalje razlaže kako i na koji način je potrebna duhovna i intelektualna priprema i izobrazba onih koji se žele posvetiti radu za Kristovo Kraljevstvo. Napomenimo i to da motto svojoj knjižici Ivan stavlja riječi iz Oče naša »Dođi Kraljevstvo Tvoje« a završava je riječima iz Apokalipse »Dođi Gospodine Isuse«.

Naglasimo još da Ivan veoma često u svojoj privatnoj korespondenciji završava pisma i dopisnice riječima »u Kristu Kralju« ili ekvivalentno latinskim jezikom »in Christo Rege«, što je samo još jedan pokazatelj koliko je Ivan bio prožet idejom Krista Kralja i svoga odnosa u smislu potpunog pripadanja Njemu i interesima Njegova Kraljevstva.

Kristovo Kraljevstvo i Crkva

U Ivanovom shvaćanju Kristova Kraljevstva treba jednu stvar posebno naglasiti. Za njega je ono usko povezano s Crkvom i širi se na najefikasniji način preko nje. I zato je Ivanova pažnja, kad je riječ o Kristovu Kraljevstvu, u prvom redu usmjerena prema Crkvi, koja je znak i klica toga kraljevstva i koja posjeduje najbolja sredstva za njegovo uspješno širenje.
Zato Ivan već u svojoj »Charti magni« apostolata, tj. u programu svoga apostolskog rada, u poznatom predgovoru Zlatnoj knjizi, govori o mladoj generaciji katolika koja je zahvaćena valovima euharistijskog života, što ga je pokrenuo Papa Pio X., i koja živi u neprestanom dodiru s Isusom koji kraljuje i vlada njenim dušama. I potom nastavlja o važnosti suradnje s Crkvom:

»S tim u vezi je zanosna ljubav mlađih prema Svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti, moraju postati njihovim pomoćnicima.« (Put k suncu, s. 117).

U već spomenutom predavanju »Naš ovogodišnji prosvjetni rad« Ivan ponovno naglašava kako je njegov veliki praktični karakter, njegov cilj apostolat, Kraljevstvo Isusovo, pa potom nastavlja: »Ali tko će nam dati smjernice u zidanju toga Kraljevstva? To je bez dvojbe Crkva … Bez tih velikih načela što nam ih bez prestanka daje Sveta Stolica i naši nadležni biskupi nije moguća obnova ljudskog društva. Stoga, ako želimo uistinu pomoći pri spašavanju suvremenog društva… to ćemo usmjeriti naše oči jedino prema nepogrešivom učitelju Istine i Ćudoređa, prema Svetom Ocu Papi i prema onima kojima je povjerio sam Duh Sveti da ravnaju Crkvu Božju.« (Put k Suncu, s. 132).

Krist Kralj u Euharistiji

I završimo ovaj kratki prikaz onom temom bez koje bi Ivanovo shvaćanje Krista Kralja ostalo nepotpuno. To je Euharistija. Koliko je Ivan bio prožet euharistijskim duhom, stvar je opće poznata kako to opširno prikazuju njegovi biografi. Ovdje bismo samo citirali nekoliko njegovih misli iz njegova predavanja o Isusu Kralju, koje je uputio na sve odsjeke i društva Orlovske organizacije po našoj domovini, koje se onda čitalo i prorađivalo na društvenim sastancima. U predavanju Ivan iznosi tvrdnju da je Isus Kralj i Orlovske organizacije i naglašava da je taj Kralj dostupan, da ga se može vidjeti i s njime razgovarati pa nastavlja:
»Kralj se Orlovstva nalazi u našim crkvama u Svetohraništima. Presveta Euharistija jest naš Kralj. Kad se stiša sva buka oko ušiju, kada se smiri sve, onda Kralj, koga posjeti Orao, stane tiho da govori i da daje savjete kako valja širiti Njegov orlovski pokret. Naš je Kralj u svetoj Pričesti nepomičan, ali Orlovi su Njegovo tijelo, Njegove ruke i noge — i oni provode i stvaraju ona uzvišena djela apostolata na koja ih njihov slavni Euharistijski Kralj upućuje u skrovitosti i tišini njihova srca. Pravi naraštajac ljubi Kralja Orlova; on vrlo često na jedno pet minuta ide k Njemu na savjetovanje i razgovor. Kada pravi Orlić dođe u drugi grad, prva je njegova misao da posjeti svoga Kralja. Neka živi Kralj Orlova!«

Ovo što je Ivan savjetovao članovima orlovske organizacije, vrijedi u stvari za svakoga tko se želi angažirati na području kršćanskog apostolata u bilo kojem obliku.

Suradnja s Kristom Kraljem

Sve ove ideje o Kristu Kralju i njegovu Kraljevstvu, koje je Ivan sam osobno duboko proživljavao i širio među svojim bližnjima, nisu ostale bez ploda. Našle su svoje konkretno ostvarenje u Zajednici suradnica Krista Kralja, koju je osnovala Marica Stanković, Ivanova bliza suradnica u apostolskom radu među mladima. I ta zajednica i danas nastavlja živjeti Ivanovu karizmu surađujući s Kristom Kraljem u proširenju njegova Kraljevstva među dušama.
I ova svečanost na kojoj smo se okupili neka ne ostane samo puka komemoracija i odavanje počasti našem Ivanu, nego neka nas njegov primjer potakne da se svi skupa založimo i slijedimo Ivana u svjedočanstvu za Krista i u suradnji s Njime na proširenju Isusovog Kraljevstva u dušama naših bližnjih, u našem narodu i u svakom čovjeku kojega susrećemo na našem životnom putu.

Završit ćemo s jednim značajnim citatom iz Ivanova članka »U misijskoj izložbi«, gdje je opisao svoje dojmove s posjeta misijskoj izložbi u Rimu prilikom hodočašća za Svetu godinu 1925. Na izložbi su bili izloženi razni rukotvoreni predmeti i ostale umjetničke zanimljivosti iz raznih naroda gdje živi i djeluje Crkva preko svojih misionara. Promatrajući sve to, Ivan razmišlja i iznosi svoje misli o značenju umjetnosti i dolazi do uvjerenja da je »ljepota ljudskog djela samo odraz neugasive Ljepote Božje, a umjetnička djelatnost je samo nastavak, usavršavanje Božje djelatnosti.« I kad žena ili djevojka veze lijep rukav, ona je samo »suradnica Božja u stvaranju lijepoga«, zaključuje Ivan. Na te misli Ivan odmah nadovezuje razmišljanje o suradnji koja ima veću važnost, dapače koja je jedina važna jer je usmjerena prema onom najbitnijem u životu:

»Suradnja s Bogom! Misionari, junaci, mučenici, umjetnici surađuju s Bogom šireći Kraljevstvo Isusa Krista; obrtnici i umjetnici stvarajući praktična i lijepa djela vrše volju Božju, surađuju s Bogom. Svi smo pozvani na suradnju Božju, u tome je sav smisao života pojedinaca, cijele povijesti ljudskog roda.« (Put k Suncu, s. 133).